Večernja kravata

mostar„Samo je Bog čovjeku stvarni prijatelj. On ga nikad izdati neće“, razmišljala je majka Saliha Behmena. „U mukama ljudi su izdavali sami se­be i optuživali se k’o da su bez duše“, ponavlja­la je pred sinovima ovo svoje životno geslo kao kad na tespih ponavlja zahvale Allahu.

Živjela je u Mostaru. Tu je dočekala početak i završetak Drugog svjetskog rata. Nije se bila ni uvjerila u priče da je u ovaj prelijepi grad od kamena stigla sloboda kad su joj oba sina uha­pšena i odvedena u zatvor Čelovinu. „Ni mrava ne bi zgazili“, iščuđavale su se njezine druge iz komšiluka. „Klevetnici bez duše“, tješile su je. I potom su sve prestale navraćati i raspitivati se. Ako bi se slučajno srela sa prijateljicom na uli­ci, stidljivo bi je pozdravila. Muž joj je ranije umro i, sad i bez sinova, živjela je sama, rijetko izlazeći na ulicu. Po taj vakat nije čula ljudskog glasa. Nije imala s kim razgovarati. „Osim sa stvarnim Prijateljem“, popravila bi interpretaci­ju svoje samoće.

„Moj Gospodar mi je dovoljan kao Drug“, uzdisala bi. „Kod njega je moja nada i utjeha“, nastavila bi, ne odajući žaljenje nad sudbinom koja ju je osudila na samoću.

Nije znala da su joj sinovi bili članovi tajne organizacije Mladi Muslimani. Organizacija je bila organizirana po principu „trojki“, tako da srednji član nikad ne bi saznao za prvog i dru­gog. „Kako bi žene mogle znati“, pravdala bi se drugama kojih je bivalo sve više nakon maso­vnih hapšenja muslimanskih mladića i djevoja­ka po mostarskim mahalama, posebno onih što su odlazili u džamije.

Već nakon prve noći provedene u zatvoru Salih je shvatio da neće preživjeti torturu islje­dnika. Prozor ćelije bio je okrenut prema sjeve­roistoku. Prema Sarajevu. Odatle je puhao jak vjetar. Uvijek se sjećao da je tog, šestog aprila padao snijeg. Taj dan se u Sarajevu slavio kao dan oslobođenja Grada. Prenoćio je na lede­nom betonu. Jednu cipelu je poturio pod ra­me, a drugu pod bok. „Da se kladimo da ne znaš imaš li više zglobova ili lomova na kosti­ma“, dobacio mu je jedan zatvorenik gledajući ga dok se pokušavao prevrnuti na drugu stranu i cipele podbaciti pod rame i bok. „Ovaj je bo­mbardovao Beograd, dok su ga ovako udesili“, nastavio je glas iz mraka ćelije. Poneko se na­smijao, a Salih je šutio.

Takvog su ga ujutru odveli pred isljednike Duku i Ćimu. To su im bili nadimci, zvali su se Dušan i Ćimić. „Dva hrta“, zvao ih je Salih.

Niko, pa ni sam Salih, koji je jedan od ute­meljivača Organizacije i pisac njezina progra­ma, nije znao sve članove, niti njihov broj. Hrpu potpisanih iskaza isljednici su poturili Sa­lihu pod nos. „Čitaj i pričaj“, derali su se. Na svaki njihov iskaz morao je dati svoj.

I pored svih izmišljotina i podvala isljednika, shvatio je da je Organizacija provaljena i da su uhapšeni ključni ljudi. Preostalo mu je da poku­ša sačuvati dostojanstvo. „Imaš Organizaciju na okupu. Okupljali ste se pet godina, a mi vas okupismo za pet dana“, iživljavali su se hrtovi nad žrtvom, udarajući jedan drugog u dlanove i čestitajući sebi. Tek kad bi vidjeli da Salih svojim iskazima ne daje očekivane informacije, teatra­lno bi psovali i vikali. To je bila pozerska srdžba, a stvarno su bili veoma zadovoljni jer im „posao ide dobro“. Tako su odgovarali nekome na tele­fon. „Dobro (slijedila je psovka Boga), zar ti ni­je sve jasno?! Nemaš kud, čovječe! Samo sara­dnja sa nama daje ti izglede da ostaneš živ“, dahtao je komunist nad Salihovim lijevim rame­nom. Salih se okrenuo i licem se unio u zadiha­nu njušku. Ovaj se, prepadnut, hitro odmaknuo očekujući ljutitu psovku. Drugi hrt je, ležeći prsimice po stolu, pratio vrhunac drame uhaka­nog progonitelja i dotučene žrtve.

Na veliko iznenađenje progonitelja, žrtva nije ništa izustila. Salih je spustio glavu među dlano­ve. „Ostavljamo te sama, da se isplačeš nad svo­jom sudbinom. Kiša suza će ti razvedriti misli“, cerekao se Duka tegleći Ćimu da napuste kance­lariju. „O, Bože, Prijatelju moje majke, budi i meni Prijatelj! Sačuvaj mi riječ! Ne dozvoli joj da iziđe iz skloništa. Sakrio sam je od progonitelja ispod praga svoje svijesti. Ako mi uhvate riječ, ona će u njihovim šakama režati na mene kao i oni. Čovjek sam sebi može biti neprijatelj. Njo­me će progoniti i moju majku, Tvoju miljenicu, Bože. Ona vjeruje da me Ti čuvaš. Dajem ti život u zalog. Više ga ne živim. Život si mi Ti dao i Ti ćeš ga uzeti. Zato ne brinem o njemu. Riječ je moja, i ja sam odgovoran za nju. Pomozi mi da je sačuvarn od progonitelja,“ šaputao je Salih.

Poslije Ćimine psovke, više nije izustio ri­ječi, niti je šta potpisao. Hrtovi su vikali, derali se, psovali, tukli ga, proklinjali, ali glasa nisu čuli. Samo šutnja. Šutnja. Šutnja, nepregledna kao pustinja.

„Dovest ćemo ga, šefe“, odgovorio je Duka na jedan telefonski poziv.

„Traže da ga vodiš u „ce-ze“ u Sarajevo“, re­kao je Ćimi.

„Bravo“, pokorio se Ćima glumeći zadovo­ljstvo prihvatanjem naredbe.

U Čelovini, osim Salihove krvi, drugih trago­va nije ostalo.

U sarajevskom zatvoru smješten je u mrača­ru. Robijaši ne znaju kazati na kome se spratu ona nalazi, činilo im se da je to najdublji dio za­tvorskog podruma. Tek kad se sviknuo na mrak, Salih je primijetio da ćelija ima zidove i na njima izgrebana slova, ili krvlju napisana imena, datume ili poruke. „Dobro došao na dno pakla“, pisalo je na zidu. Salih je bio uvjeren da su ovu čitku parolu napisali straža­ri, a ne robijaši. Iz te džehennemske perspekti­ve svijet se sastojao od smrada, vlage i tame. Ni miš, ni muha, ni uš nije stanovala ovdje. Salih je bio sam. Kad se adaptirao na smrad i tamu, nije se osjećao loše. Strah ga je napustio. Ne bi se dizao iz kreveta kad bi se budio iz sna. Primi­rio bi se pod ćebetom i smješkao se. „Ima li gdje ovakva ćelija u tebi ?“ smijao se sam sebi kuckajući se kažiprstom u glavu.

„Spremi se!“ iznenadio ga je stražar.

Pratio ga je stepenicama i hodnicima do potkrovlja. Zaključao ga je u ćeliju u potkrovlju ne rekavši ništa.

Svjetlost. Sunce. Toplina. Prozor. Trebević u prozoru. Nebo. Sunce. A u ušima se razlijegala milina crvkuta ptica. Kad se uvjerio da je sve stvarnost, primaknuo se prozoru da bi mu se povećala slika Trebevića, neba i sunca. Ugledao je kuće na periferiji Bistrika. U ushićenju, dođe mu sjećanje na Esada Karađozovića, ideologa Mladih Muslimana. On je svoju vjeru objašnja­vao kao slobodu duše koja poput sokola u letu stalno teži ka nebeskim visinama, a to znači sa­mom Bogu.

Isti stražar ponovo je progovorio da ga slijedi.

Nisu dugo išli hodnikom do kancelarije. Za stolom, iza lagera fascikli i papira, sjedio je Ći­ma. Piskarao je, tako da nije ni pogledao prema vratima koja su se otvorila i zatvorila. Sve je ignorirao. Kao da se u kancelariji desio mali propuh zbog čega mu je nekoliko listova pole­tjelo sa stola. Ni njih nije dizao. Pali su pred ci­pele bez pertli, zbog kojih je Salih radoznalo podigao pogled. Mladić je sjedio na stolici na­slonjen jednom rukom na prozor odakle je do­pirao cvrkut ptica. Rukav mu je bio zavrnut do ramena. Mladić je neprimjetno slobodnom ru­kom primakao kažiprst usnama. Na toj mu ruci rukav košulje nije bio zavrnut. Bio je to Omer Stupac, vođa mostarskog ogranka Mladih Mu­slimana.

„Odavno se niste vidjeli“, cinično je dobacio Ćima. „Od ovog susreta vam sve zavisi. Možda se gledate posljednji put.“

Salih se već bio izvježbao da ignorira taj glas. Tako da ga nije ni čuo. Piljio je u Omera razu­mijevajući njegovu poruku sa prstom na usna­ma. U trenutku je razumio sve. Njihovo suoče­nje znači da se primaklo suđenje. Omer zna da će biti ubijen. Zna da Salih ništa nije priznao. Pisanje programa Organizacije Omer je pre­uzeo na sebe. Sve je preuzimao na sebe da bi s­pasio druge. Uz to, dao je podršku Salihovoj šutnji iz drugih razloga. Ako bi Salih ustrajao u šutnji, srušio bi lažni mit koji su komunisti la­nsirali o sebi kao herojima koji nisu „propjeva­li“ ni pod najokrutnijim mučenjima Gestapoa.

Sunčanje Omerove ruke na prozoru Salih je razumio kao oporavak pred suđenje. Oči su mu zasuzile od bola. Znao je da su i njega vje­šali za svezane ruke na leđima tako da mu sa­mo nožni palci dotiču tlo betona. Cijelu noć bi tako visio. Od toga mu se ruka suši. Robijaši su tu metodu zvali Abend-Binnden. Komunisti su je naučili od Gestapoa. To je podrazumijevalo noćno vezanje čovjeka kao kravatu. „Večernja kravata“, bio je cinični udbaški prijevod ove njihove omiljene metode mučenja.

„Nešto vam ne čujem cvrkut“, uskliknuo je Ćima.

Riječ cvrkut recnula je Salihovu podsvijest ta­ko da mu je prizvala napadni cvrkut ptica koji je dopirao kroz prozor. „Onda smo gotovi za da­nas“. Zatim je klepnuo rukama kao da aplaudi­ra. Time je, zapravo, dao znak stražaru. Vrata su se otvorila. Stražar je potegao Saliha za rukav.

U mračari je dobio napad hladnoće, straha, mržnje, bijesa, tuge… Ni on ne zna šta se sve u njemu događalo. Dugo je stajao ukočen u mra­ku u trpnji bolova iz grla. Boljela ga je donja vi­lica i Ademova jabučica. Taj predio vrata bio mu se paralizirao. Koljena su se sama savila i on je padao na tle kako padaju strijeljani ljudi veza­nih ruku. Proveo je noć sklupčan na podu.

„Diži se“, upao je stražar.

Opet je odveden u sobu u potkrovlju punu svjetlosti i ptičijeg cvrkuta, zatim u Ćiminu ka­ncelariju, gdje je odšutio svojih petnaestak mi­nuta, da bi dan završio u mračari.

Salihu je proteklo ljeto u stalnom premješta­nju iz mračare u sobu svjetlosti.

Ta godina u Jugoslaviji je zapamćena kao go­dina velike suše. Da jednog dana nije zadržan duže u sobi svjetlosti (vjerotno je stražar bio nečim drugim zauzet), dane bi mogao razliko­vati samo po onome šta je kojeg dana maštao. Sve drugo je bilo potpuno isto. Tog dana je pri­mijetio da su ptice naglo nestale. Njihov crkut je nestao kao da ga je neko uduhnuo. Kao što bi ugasio svijeću. Nedostatak cvrkuta naveo ga je da ih potraži razgledajući nepromijenjeni krajolik uramljen prozorom.

Pažnju ka krovu zatvora skrenuo mu je upra­vo cvrkut za koji je mislio da mu se pričinjava. Po krovu su hodala dva stražara. Kao da su pro­valnici. Nose pakete zamotane u ćebe. I jedan kafez pun sićušnih ptica! Kad su zastali, stražar koji je išao posljednji prebacio je ćebe preko kafeza sa pticama. Tada potpuno nestade cvrkuta. Toga dana neće se više ni čuti.

„To je Ćimina metoda!“ odgonetnuo je u čudu. „Dao mi je ptičiji tretman – malo mraka, malo svjetlosti. Soba svjetlosti trebala je iz me­ne izmamiti glas kao sunce što pticama izma­mi cvrkut“, smješkao se vidno zadovoljan otkrićem.

Kad bi imao druga u ćeliji, pohvalio bi mu se kako je prozrio Ćiminu igru. Da se nije zakleo da mu Ćima neće čuti glas, rekao bi mu to u lice.

Sjetio se policajca iz Čapljine. Bio je tajni član Mladih Muslimana. Išao je u Italiju loviti ptice specijalnim mrežama.

Tako ga je uhvatio smijeh u mračari da je morao gristi ćebe da ga uguši.

„Đe si?!“ proderao se stražar u mraku.

Po tom „đe si“ prepoznao je da je stražar Crnogorac.

„Sve ponesi!“ naređeno mu je.

Te noći uručena mu je optužnica.

„Kao što vidiš, ja te nizašta ne tužim. Drugi te terete i zato se pred sudom brani od drugih. I zapamti, tamo ti nema mene“, glumio je Ćima velikodušnost.

Salihu se sudilo među posljednjima. Prije njega je Omer Stupac, sa još trojicom članova Mladih Muslimana, osuđen na smrt.

Nije vidio nikakvog smisla da se brani. Zato je i na suđenju samo šutio. Kako je Stupca osu­dio, sud je komotno mogao osuditi i Saliha. Ali, njemu su izrekli dvanaest godina!

„Dobro si prošao, mada si tvrdoglav. Ideš u Zenicu i tamo pazi šta radiš. Nisu svi kao ja“, odvratno je kupovao prijateljstvo.

„Ovaj vam se provukao“, derao se Uglješa Danilović, šef sarajevske UDBE, na Ćimu i Du­ku pred stotinjak svojih hrtova koje je iskupio radi konačne analize njihove potjere za Mladim Muslimanima. „Već mi je dolazila njegova ma­jka i kaže da će ići predsjedniku Titu. Ima dvo­jicu u zatvoru“, kaže.

„Ne bojte se, druže ministre“, oslovio ga je Ćima čim mu je dozvolio da nešto kaže.

„Sud je postupio po našim instrukcijama. Ostavili smo ga na životu jer nam jedan takav njihov autoritet treba da bismo ih ucjenjivali. Za blagu kaznu koju smo mu dali mogu ga njegovi optužiti za suradnju sa nama. I smrt bi za njega bila milost u odnosu na ono što ga čeka u Zeni­ci. Lično ću ga pratiti. Nadam se da ću ga ispra­titi na onaj njegov drugi svijet, ali prije toga ću mu iščupati dušu. Za početak sam naredio da ga bace u štenaru, a stražar sa ključem ide sedam dana na more. Nek ispadne da ga je zaboravio. Ako to preživi, čeka ga lijepo iznenađenje. Ne bih Vas, druže ministre, opterećivao detaljima.“

Ćimine instrukcije bile su dosljedno pošto­vane. Salih je vozom prebačen u zenički zatvor. Bačen je u neki ćumez, gdje je umirao osam da­na. I zaista su robijaši pričali da je stražar otišao na more i zaboravio ključ od tog ćumeza.

Kao živi leš, tijelo mu je zaudaralo na mrtva­čnicu, doveden je u „jedinicu“. U toj sobi spava­lo je stotinu i jedanaest robijaša. Svi su bili po „vjerskoj osnovi“, kako su im zločin kvalificirali stražari. Najviše je bilo članova Mladih Muslima­na i hodža. Bilo je i desetak popova i fratara.

Salih dugo nije pozivan u kancelariju. „Izgleda da je Ćima odustao od potjere“, šalio se sa prijateljima. „Sve vas zovu na neke razgovore. Samo ja ne dobivam pozive. Da mi nije kolektivnih preda­vanja, mislio bih da stražari vladaju državom“.

Predavanje o stanju nacije i države obavezno je držao upravnik zatvora Jure Bilić. Predavanje je bilo obavezno za sve. Salih je sjedio pored fratra i vrlo ozbiljno slušao gorljivog govornika.

„Ovo je za nas presudna godina“, zamucki­vao bi na kraju rečenice kad se trebalo osloviti slušateljstvo. Pošto komunisti nisu imali drugo oslovljavanje osim „drugovi i drugarice“, a za­tvorenike nije mogao smatrati drugovima, oslo­vljavanja nije ni bilo. „Kaže li presudna ili prije­stupna?“ pitao je Salih fratra.

„Za nas je prijestupna, a za njih očito presu­dna“, odgovorio mu je fratar.

Po svršetku predavanja čim je rekao „hvala“, obratio se njima dvojici: „Vas dvojica malo sače­kajte.“

Svi pogledaše u Saliha i fratra.

„Godina dana samice!“ rekao je tako da svi drugi čuju.

„Odmah ih vodite!“ naredio je policajcima pored sebe.

Samice su bile jedna pored druge. Istovre­meno su zakoračili preko praga, a stražari su gurnuli željezne šipke u štok i obrtali ključeve u kilitu.

Dugo mu je trebalo da učini korak ka utrobi samice. U njoj je bio krevet, posuda za fiziološke potrebe (ružno su je zvali kibla) i prozorčić.

Robijaški instinkt ga je odveo pred prozor kroz koji je ta mala aždaha gutala zrak i vrije­me. Dok je tu stajao, osjećao je kako aždaha ždere zimsku hladnoću u sebe.

Otkad je u zatvoru, na umu mu je Jusuf, Bo­žiji poslanik, kojeg su vladari strpali u tamnicu. Sa njim se, ipak, nije poredio zbog stida. A mu­ke su iste.

„Bože, ja niti sam Jusuf, niti sam Junus, i ne očekujem tvoju mu’džizu, ali ovo je tamnica i ovo je aždaha koja me je prugutala“, zaključio je pokušaj da shvati situaciju u kojoj se našao.

Zimu, najteže godišnje doba za samicu, pro-veo je „obilazeći“ zemaljsku kuglu, ogrnut će­betom i vunenim čarapama na rukama. Šetnju po samici prekidao je samo u vrijeme počinka iii kad je klanjao u ćošku lijevo od vrata zauzima­jući kut koji je bio izvan vidokruga stražarskog šipila.

Otkada je ušao, ni svoje ni tuđe naglas izgo­vorene riječi nije čuo. Samo bat koraka i kašalj j stražara podsjećali su ga da ima uši. Čula vida ili sluha bila su potpuno usnula na beskonačnojj monotoniji slike i zvuka. Zato mu se izoštrilo čulo mirisa. Po mirisu je pogađao nose li šta kuhari preko kruga za doručak. Razlikovao je mi­rise kahve i čaja koji su sa te udaljenosti dopi­rali kroz prozor. Po mirisu paleži i kahve koji je jednog dana dopro kroz prozor shvatio je da je nastupilo proljeće. „To se pali korov u baščama i pije kahva“, zaključio je.

Mogao je prestati šetati ukrug po sobi, na šta ga je najviše nagonila studen, ali nije. Nastavio je to činiti i tokom cijelog proljeća. Šetajući, za­mišljao je da čita knjige Karla Maja, prelistava­jući iz njih, po odličnom sjećanju, slike prekra­snih pejzaža.

Kad je u samici nastala sparina, znao je da je nastupilo ljeto. Oslobođen straha da će se od zime smrznuti na betonu i pošto je bezbroj pu­ta prelistao sve što je pročitao od Karla Maja, i ne samo to, pustio se nostalgiji. Tako su mu do­šle slike iz djetinjstva. Skoro da je presjedio u avliji pod smokvom. Svaki kamenčić koji je bio uboden u avlijsku kaldrmu (njihova avlija je bi­la šarena kao ćilim) ponovo je sa svojim ba­bom, rahmetli, izvadio iz Neretve i ponovo re­dao u kaldrmu.

Jesen je bila nedefinirana. Tek su ga prvi mrazevi opomenuli da tolika fizička iscrpljeno­st može biti kobna i da neće moći podnijeti studen kao na početku. Zato je jesen preživio pod strahom da će jednog dana stisnuti pesni­cu i na dlanu dotaknuti granicu fizičke snage. Taj posljednji stisak pesnice bit će kao stisak malehnog pileta na dlanu. Vizija pileta u sti­snutoj pesnici probudila bi u njemu i nadu ko­ja bi ga na tren obradovala. Srce bi mu zakuca­lo malo jače. Pa bi počeo zamišljati dan izlaska i gledati sebe kako prekoračuje prag. Sve bi se to sabralo tokom dana. Od iščekivanja fizičkog kraja, nevino rođene nade o izlasku, čira na že­lucu koji ga zaboli od gladi, pred spavanje bi ga obuzela nervoza. Uništavala mu je dragocje­ni san kojim je jedino kako treba ubijao vrije­me, najvećeg neprijatelja. Nervoza mu je nano­sila i zabunu u iskidani kalendar. U datume ni­je bio siguran otkad je imao teške prehlade i visoku temperaturu. Tako je ranije počeo odbrojavati kraj.

Kuckanje ključeva o kilit, željezne šipke, otvaranje vrata i bat duplih koraka iz susjedne samice preživio je kao veliki prasak u tišini. I nakon toga ostao savršeno miran. Sjetio se da se zahvali Bogu.

Čekao je da se vrate koraci koji su ispratili fratra. Čekanje se oduljilo…

I noć je došla…

I stažar je večeru donio…

I počinak će doći…

I on će spustiti krevet, da legne.

„Bio sam došao do obale, ali aždaha ne otvo­ri svoja usta“, jadao se sam sebi.

Poželio je to kao posljednju poruku napisa­ti na zidu.

I da nije bio siguran da bi to prvi pročitao Ći­ma, ako bi se desilo da vječno ostane u ovoj utrobi samice, to bi i napisao.

Sa sutrašnjim danom bio je spreman pono­vo šetati po sobi ukrug i obilaziti zemaljsku ku­glu pješice. Staviti vunene čarape na ruke. Pre­listavati pejzaže po sjećanju iz pročitanih knji­ga. Krišom klanjati. Gladovati. Pa i postiti kad zaključi da je nastupio Ramazan, a post mu je zbog čira bio najteži farz, pa makar ga negdje usput srela smrt. Odavno on za nju štedi zehru snage. Da joj se mogne nasmiješiti. Kao male­hnom piletu na dlanu.

Tačno u isto vrijeme kao i jučer, ključ je po­čeo zveckati u kilitu. I sve popratne radnje su istovjetno obavljene kao i jučer u susjednoj sa­mici. Vrata su se širom otvorila!!!

„Ovo je bila prijestupna godina za tebe“, re­kao mu je čovjek u civilnom plavom odijelu na način kako kurir saopćava nekom nečiju poru­ku. Da je tu lično bio Ćima, čestitao bi mu kao najvećem ciniku kojeg je sreo u životu. Ovako, prošao je pored njegova kurira (znao je da ga je Ćima poslao da to kaže) za stražarom trude­ći se da mu korak bude stabilan kao i njegov.

Kad je ušao u „jedinicu“, negdje u sebi na­šao je onu zehru snage što je čuvao za susret sa smrću, osmjehnuo se na prijatelje.

„Selam alejk“, uzviknuo je uz smiješak.

Niko mu nije odgovorio. Pomisli da je izgu­bio sluh. Onda se sjeti da nije čuo ni sebe, ma­da je podviknuo. Ponovi iste kretnje ustima kao i maloprije kad je pozdravljao. Opet niko ne otpozdravi. Njegov glas je bio umukao. Kao cvrkut ptica pod ćebetom.

Pripovjetka iz istoimene zbirke pripovjedaka: VEČERNJA KRAVATA, Izdavač: Bemust, Sarajevo, 1997. god.