San pravednika

Sarajevo_CarsijaKako nije bilo uoči petka, Mula Mustafa te večeri nije kanio u tekiju. Bio je pozvan na sobet-halvu kod Mula Mehmeda Mestvice. Te njihove sobet-halve priređivali bi svaki put na drugom mjestu. Nije ih bilo mnogo, svega petorica, ali kad je onomadne umro hadži Jusufaga kazaz, krug se još više suzio i sveo na četvoricu. Bivalo bi ih ponekad i mnogo više, ali njih četvorica nisu nikad izostajaii.

Svaki je od njih na neki način bio drukčiji od ostale trojice, a svi su opet bili po nečemu slični. To, što ih je zbli­živalo i čvrsto vezalo, bila je njihova žarka ljubav prema učenim stvarima i razgovorima, pri čemu se hadži Mehmed, šeh Hadži­-Sinanove tekije na Vrbanjuši, posebno isticao.

Hadži Mehmed je bio učen i uvažen čovjek, kojeg su Sarajlije općenito poštivale. Premda se bio primakao osamde­setoj, išao je lahak i prav, uvijek pitom i blag, a uz to čist i ćibarast da ga je bila prava milina vidjeti. Pripovijedalo se da je znanjem dubok kao more, a neki su ga ubrajali među eviije. Otkad su mu se sinovi poženili a kćeri poudale, živio je sām, u jednoj odaji Hadži-Sinanove tekije. Osim znanja i pobožnosti, koji su mu pribavili toliki ugled, ljudi su se često pitali od čega hadži Mehmed onako lijepo živi. Jer, iako mu je kuća nekad bila teška i puna čeljadi, a prihod tanak, ipak je vrlo nafakali živio.

– Ima tu nešta! – šaptali su mnogi i nekako tajan­stveno vrtjeli glavom kad god bi se poveo razgovor o hadži­-Mehmedu.

Uza sve ostalo, starac je bio široke ruke i pun razu­mijevanja za svakoga. Uvijek je govorio da je iskrena i poštena namjera najvažnija stvar u životu i postupcima ljudi. Jednom ga je prilikom neko gledao kako pokraj šadrvana u haremu Begove džamije razgovara s nekakvim jaramazom, koji mu nešto povjerljivo kazuje i salijeće ga. Umalo iza toga hadži Mehmed spusti sagovorniku nešto u šaku i saosjećajno ga potapša po ramenu.

– Ama, šeh-hadži-Mehmede – prišao onaj koji je to gledao – šta hoće onaj jaramaz od tebe?

– Efendum, umrlo mu dijete, pa, sjeromah, nejma čime da ga ukopa. Allahselamet! … – odgovorio starac saosjećajno i odmahnuo rukom.

– Ma kakvo dijete, šeh-hadži-Mehmede! Nejma on ni žene ni djeteta! Ni kuće ni kućišta! Lola je ono i pjano. On će ono što si mu dao iz ovijen stopa polokati!

– Nejse, ja sam ukop’o dijete … – osmjehnuo se ha­dži Mehmed, pa prišao šadrvanu i počeo uzimati abdest.

Takav je bio u svemu, pa nije bilo čudo što ga je svijet toliko poštivao.

Drugi među njima, a najmlađi po godinama, bio je Mula Mehmed Mestvica, koji nema šta nije znao i s kakvim se sve stvarima i umijećem nije bavio.

Bio je to čovjek lahke sjene i veseljak. Premda je bio puki siromašak, za novac nije mario. Osim turskog, govorio je još arapski i pomalo perzijski, a imao je mnogo lijepih i vri­jednih kitaba koje je često danima i noćima čitao i tabirio, sve dok ga san ne bi savladao pa mu glava klonula na kitab i tako zaspao.

A šta sve nije znao i čime se nije zanimao! Osim pisar­skog posla, kojim se u posljednje vrijeme počeo baviti, bio je još i pjesnik, kaligraf, kroničar, astronom, astrolog, a nadasve čovjek vedra duha, uvijek hitar i u pokretu. Njegova kratka i otrcana džuba uvijek je sijevala čaršijom.

A bio je, što jest-jest, i ljubitelj žena, ali na svoj, ne­kako učen način. Opisivao je i zapisivao znakove po kojima se može poznati koja će žena biti dobra domačica i supruga, koja je opet hladna a koja vatrena, koja je arsuz, a koja je blage ćudi i pitoma. Znao je uz to spravljati i madžune za ja­čanje muške snage i još mnogo drugih stvari, ali o tome pred šeh-hadži-Mehmedom nije govorio. Kad bi se našao nasamo s Mula-Mustafom ili dok bi čekali na drugu dvojicu, do suza bi ga nasmijavao, jer je i Mula Mustafa volio šalu i nije bio mu­hanat ni na kakve razgovore i njihova međusobna bockanja.

Opisujući pojedine zgode, Mestvica je imao običaj da ponešto izmišlja i dodaje, a kad bi baš prekardašio, Mula Mu­stafa bi ga prekinuo:

– E, ovo si baš zeleno uskin’o!

– Nije, vjere mi, Mula Mustafa! Tako je bilo ili se meni tako učinilo! – branio se Mestvica kroz smijeh, pa bi nastavio da još tečnije pripovijeda. To njegovo pripovijedanje bilo je pravi vatromet riječi i duha, pri čemu bi se Mula Mustafa kao dijete zacenuo od smijeha.

Osim prezimena Mestvica, imao je još i nekoliko nadi­maka koje je dobio i zaradio u raznim zgodama, pa među osta­lim i nadimak Vrcanija, koji je sām sebi dao. O tome je sa smijehom pripovijedao:

Jednom prilikom je nešto govorio protiv vlasti, pa se to saznalo i trebalo je da odgovara. Straža, koja je pošla da ga pronađe i dovede, susrela ga je u Sumbul-mahali, gdje je Mestvica stanovao. Jedan od stražara koji ga je, kako se čini prepoznao, ali nije bio siguran je li to baš on, priđe mu i upite ga da li je on Mestvica. Sluteći zašto ga traže, Mestvica se brzo snašao:

 Ko, je l‘ ja … ? Jok, br’te, ja sam Vrcanija, kakav Mestvica! – velim ja njemu. I kako rekoh da sam Vrcanija, onako se vrcnem pa oporim niz mahalu, a oni odoše da me traže …

Slijedeći među njima bio je Numan gasal, namrgođen čovjek zavezana jezika i zamišijena pogleda. Oči su mu bile više mračne nego crne, obrubljene velikim tamnim kolutovima.

– Zar more biti drukčiji, kad uvijek gieda u tenešire i mrtvace – isprva je govorio i šalio se Mestvica, ali samo kad je bio nasamo s Mula-Mustafom. Pred hadži-Mehmedom nije to nikad govorio, jer je hadži Mehmed i uveo Numana u njihovo društvo. Trebalo im je vremena dok su se svikli na njega, ali su ga poslije bratski zavoljeli, jer Numan je u duši bio dobar i iskren čovjek. I nimalo tup, kako se to, možda, na prvi pogled činilo.

Obično bi sjedio na koljenima, šutio i gledao preda se. I, što se kaže, svaku bi riječ vagao i u obrve kupio. A kad bi nešto rekao ili upitao, vidjelo se odmah da je to misaon čo­vjek, koji o svemu na svoj način razmišlja i za sve stvari traži odgovor.

Sjedi on s njima jednog uoči petka u Hadži-Sinanovoj tekiji pa se onako, iznenada, obrati hadži-Mehmedu:

– Šeh-hadži-Mehmede, smijem li te nešto upitat‘?

– Što ne bi smio, derviš-Numane?

– Ima l‘ drvo dušu?

– O’kle ti to? – u čudu će starac.

– Ja k’o mislim, da sve što živi i mrije, mora imati dušu. Pa tako i drvo. Jer, i ono se rađa i mrije. Ponekad, dok kupam mejita ili kad odem tabutčiji, čini mi se da čujem kako drvo pod njegovom bradvom uzdiše.

– Ostavi to! – blago ga ukori hadži Mehmed.

– Biva, ne znaš mi kazati – uzdahnu Numan i prikova pogled za pod.

Hadži Mehmed se značajno iskašlja:

– Hazreti Omer je rekao: Čuvajte se zalaženja u din­ske dubine, jer je Allah džellešanuhu dini-islam učinio lahkim, pa uzmite ono što možete nositi … Pa tako i ti, derviš-Numa­ne: ne zalazi duboko, boj se, potonućeš …

Numan je i ove večeri šutke sjedio gledajući preda se, dok Mula Mustafa ne reče da je vakat jaciji. Nakon što kla­njaše, Mestvica se diže da peče halvu. Odaja zamirisa hamurom, a Mula Mustafa se našali i bocnu ga:

– Mula Mehmede, ne žali masla!

– Jok, vala! Ozidaćeš bolje već kod Očaktana – doče­ka Mestvica, misleći pri tome na poznatog sarajevskog tvrdicu Asimagu Očaktana, o čijem su titizluku kolale Sarajevom brojne priče. Među ostalim i one, kako je Očakan u kutiju s kahvom zatvarao muhu, da bi po tome poznao ako bi mu ženi za njegova izbivanja palo na um da sebi ispeče kahvu.

Svi se nasmljaše, a hadžl Mehmed ih blago ukori:

– Nemojte tako! Ne valja drugoga gibet činiti. To je isto k’o kad jedete meso svog mrtvog brata!

– Halaliće nama Očaktan, samo neka mu se ne dira u džuzdan! – dobaci Mestvica, skidajući halvu s vatre.

Halva je ispala da ne može bolja, pa Mula Mustafa javno pohvali domaćina:

– Kamo sreće da si aščija, Mula Mehmede! – Ne daj mi Bože!

– A što?

– Jer mi ti ne bi ni izlazio iz aščinice!

– Ešek!

Kako hadži Mehmed te večeri ne bješe horan da kazuje Mesneviju, to Mula Mustafa uze da priča kako je onomadne usnio Junuza kasapa gdje sjedi na odsječenoj insanskoj glavi, pa na to nadoveza sve ono što se tih dana zbilo sa zaptijom Togom, a o čemu se u Sarajevu danima pripovijedalo.

– Vallahi, k’o da mi je u snu kazano šta će bit‘ – završi Mula Mustafa.

– Jah, to su gajb stvari – dodade hadži Mehmed zamišljeno. Ima, efendum, insana, kojima je dato da tabire i kazuju iz snova. Ima hin, al‘ malo …

Svi su čekali da hadži Mehmed nastavi, jer su osjećali da nije dokrajčio. Tako i bi. Premećući tespih, hadži Mehmed nastavi:

– Kad smo kod toga, da vam nešto ispričam.

Jednom, nekad, bio neki trgovac, koji se spremao da ode na Ćabu. Kako je bio brez ikoga svoga, to se uputi do jednog učenog i pobožnog čoj’ka u tom gradu, kojeg su mlogi držali za evliju.

Doš’o sam, veli mu trgovac, da te zamolim da mi pri­čuvaš ovo sermije. Pa ako se, s Božjom pomoći, vratim s Ćabe, znam da ću naći ono što sam ostavio, a ako se ne vratim, halal ti bilo: uradi s tim šta znaš. Rekavši to, spusti pred njega zobnicu punu zlata.

– Ne brini, brate, što god ostaviš, naći ćeš. A vratićeš se, akobogda, vratit‘ jakako! – veli mu evlija.

Ondar onaj trgovac ode na Ćabu i ostade više nego što je i mislio: pune tri godine. Svašta ga pratilo i tralo na putu. Vratio se i bolestan i brez para. Nejse, poslije dva-tri dana, pošto se malo odmorio, uputi se do onoga evlije i zakuca mu na vrata. Nazove selam i veli mu: – Evo me, vratio sam se s Božjom pomoći, pa sam doš’o da to zamolim da mi vratiš ono što sam u tebe ostavio. Uz to mu pruži i neke hedije koje je s Ćabe bio donio.

– A šta si ti to u mene ostavio? – onaj će k’o u čudu.

– Pa, onu moju sermiju – veli hadžija.

– Ne znam ja ni za kakvu tvoju sermijul Nit‘ si ti kod mene šta ostavio, nit‘ ima šta da tražiš! – ljutnu se tobožnji evlija.

– Ama, kako, pobogu si brat! Zar si zaboravio šta sam ti dao i šta si mi ondar rek’o: da se ništa ne brinem i da du naći netaknuto sve što sam ostavio.

-Ništa ti u mene ostavio nisi i izdiri mi iz kuće! – povika onaj s hujom.

– Ama, brate, zar te nije strah od Boga? – kroz suze de hadžija, al‘, džaba. Onaj ga i ne sluša, već ga silom gura iz kuće i prijeti da de zvati stražu, jer ga prava-zdrava potvara i napada.

Ondar se naš hudi hadžija plačući vrati kući i poče da smišlja šta će i kako će. Da ga tuži, veli, džaba je, jer svjedoka nejma, a svi će više vjerovat‘ evliji već njemu. Najpotlje skonta da mu ponudi polovicu zlata, da makar nešto spasi, jer se na dugu putu bio posve istrošio. Hele, sutradan hadžija ponovo porani, pa onome opet na vrata.

– Šta je, opet si se dovuk’o da me bihuzur činiš i napadaš! – povika lažni evlija čim vidje hadžiju.

– Ama, nemoj, brate, tako! Saslušaj me makar! Nisam doš’o da te napadam, već da ti ponudim polovicu od onoga što sam kod tebe ostavio, a da mi vratiš drugu polovicu. Halal ti bilo i na ovom i na onom svijetu!

– Ama, čuješ, pezevenk nijedan, il‘ mi se gubi s očiju, il‘ će te ovo napadanje skupo stati! Kako smiješ da mi nešto tako prišivaš, kad čitav šeher zna ko sam i kakav sam!

Otjera on njega ponovo i hudi hadžija, ko jadniji ko čemerniji od njega, opet se vrati kući pa nastavi plakati i učiti, moleći dragoga Boga da mu pomogne. Čitavu je bogovetnu noć plakao i učio i jedva se pred sabah smiri i malo zaspa. Kol’ko god mu je bilo žao zlata, još su mu teže bile besjede i uvrede koje mu je onaj istres’o.

Čim je zasp’o usnije san. Na san mu izađe jedan drugi čoj’k iz toga istoga grada, kojeg su mlogi ljudi poznavali k’o velikog pravednika i bogobojazna čoj’ka. »Otiđi njemu pa mu kaži šta je i kako je bilo, a on će te onda uputit‘ šta ćeš radit” – reče mu nečiji glas u snu, poslije čega se hadžija probudi. Uzme abdest, klanja sabah i pode pravo kući onoga za kojeg mu je u snu kazano. Taj ga bratski primi, sasluša svaku njegovu riječ, pa se i sam zamisli šta će i kako će. Vidi i on da je zadužen da hadžiji dā odgovor i da mu pomogne, al‘, ne zna kako. Vidjelo se da mu nije lahko. Najpotlje, poslije duga razmi­šljanja, reče: – Dragi brate. Ja ti sad ne mogu ništa kazat‘, al‘ mi dođi za tri dana, pa ću ti ondar rijet šta ćeš i kako ćeš.

Dva dana i dvije noći onaj je pravednik razmišlj’o šta će kazati našem hadžiji, al‘ odgovora nije mog’o naći. Da on ide lažnom evliji pa da ga zamoli da hadžiji vrati njegovo, ne ide, nije pametno. Jer, kad je hadžiji, od kojeg je primio sermi­ju, mog’o da zahaša, kako neće njemu? Da ga hadžija tuži, ni to nejma hasne, jer svi će prije vjerovat‘ evliji već hadžiji.

Hole, treću noć pravednik usnije čudan san. Usnije on da je umro i da je hazreti Israfil puhn’o u sur, pa svi mrtvi oživ­jeli i krenuli da na Sudnjem danu dževap daju. Gleda on, a sa svih strana lazaju rijeke insana i skupljaju se na jednoj velikoj meraji kojoj kraja sagledat‘ ne mereš. A sve utihlo, pa nit‘ ko govori nit‘ romori, već samo ustrašeno gledaju i čekaju. Nit‘ znaš ko je car a ko prosjak, ko kad su svi jednaki: i goli i bosi, baš k’o od majke rođeni. Samo čuješ kako im srca u strahu udaraju, jer je, eto, doš’o obećani dan kad se računi tre­ba da sviđaju, mada neki nisu vjerovali da će taj dan ikada doći. Pa i oni koji su vjerovali, sad strepe, jer nejma Božjeg roba koji zgriješio nije. Samo što je Allah milostiv, pa prašća!

Dok oni tako okupljeni i pristrašeni stoje i čekaju, čuju se glasovi koji jednog po jednog po imenu zovu. U to i naš pravednik ču svoje ime, pa spomenu Boga i krenu. Dođe do jedne uzvišice na kojoj su stajale mizan terezije i meleki kraj njih. Meleki mu ondar rekoše da stane na desni tas, a on ih posluša i stade. Kako on stade, tako se onaj tas zajedno s njim diže, a meleki ga ondar prifatiše i spustiše na zemlju. Njegova dobra djela bila su pritegla đunahe i naš pravednik odjednom osjeti kako mu se razgaljuje. Meleki ondar između sebe nešto progovoriše što on nije razumio, pa ga odvedoše do Sirat­-ćuprije i rekoše mu da krene priko nje. Pravednik opet spomenu Božje ime, prouči šahadet-kelimu i pođe. Al‘, čim zako­rači na Sirat-čupriju, zapahnu ga nekakva vruća jara, bi rek’o oči će mu sažeći, a hiljade jauka dopre mu do ušiju. Pogleda on doli, ispod sebe, i sve se u njemu od straha sledi, Doli je, na sve strane, buktio oganj, a ljudi su se, i muško i žensko, previjali u mukama i dozivali u pomoć, mašući i rukama i nogama.

Ide on, pravednik, i sve to u strahu gleda i sluša, kad začu kako ga neko imenom doziva. Pogleda odakle glas dopire da vidi ko ga to zove, kad, ima šta vidjet‘: bio je to kasap u kojeg je on nekad, birvaktile, meso kupov’o. Al, kakav je, žalo­snik, sad bio! Ispod pazuha mu mavi plamenovi udaraju, a prsti mu živa žeravica! Baš k’o da su od usijana gvožda.

– Brate, vidiš li moga hala! – jauknu kasap dižući ruke prina njemu.

– Neka ti se Allah smiluje! – šapnu pravednik sami­losno.

– A ne pitaš zbog čega sam ovdikan? – onaj će kroz plač.

– Nije moje da te pitam, već da zajedno s tobom zamolim Milosnika da ti oprosti.

– E, moj brate, ja du ti kazat‘, pa nek‘ znaš zbog čega sam ovdi. Krivo sam za života mjeru mjerio i tuđi hak jeo, pa sam zato džehennema dopao! A i u tebe toga ima, pričuvaj se!  viknu mu kasap.

– U mene? Ne ako Boga, ne govori tako!

– Ima, Ima! – zavika kasap. – Jednom, kad si kupov’o meso, ost’o si mi dužan tri groša i nikad mi se nisi odužio i platio! Sjeti se!

Pravednik stade i zamisli se. Pa se onda sjeti da mu je jednom ost’o dužan tri groša.

– Jesam, dužan sam ti! Halali mi, ako si brat!

– Jok, nejma halala dok mi ne platiš! – zavika kasap, jednako pružajući ruke prina njemu.

– Okle, brate, da ti platim? – jeknu pravednik, poka­zujući da ni košulje na sebi nejma.

– Imaš, imaš! Jer, ako mi ne platiš, nek‘ znaš da ti neću halalit‘! Teško se ondar tebi!

– A kako, brate, da ti platim, kako? Reci, da čujem!

– Sagni desnu plećku da na njoj ohladim ovu džehe­nnemsku ruku pa ću ti halalit‘ – reče kasap i ispruži ruku koja mu je mavenim plamenom gorjela.

Ondar se pravednik malo prignu i isturi desnu plećku, a onaj nesretnik ispruži ruku i prisloni prste uz njegovo pleće. Čim ga dotaknu, pravednik osjeti bol, baš k’o da ga je usijano gvožđe taklo. Pa se u taj tren trže i probudi. Za živo čudo, plećka ga je tol’ko boljela, k’o da ju je na javi spržio. Mada nije mog’o da vidi, činilo mu se da mu se i koža potprištila, kol’ko je mog’o prstima napipat‘.

Probudivši se sjedne na dušek i bi mu znano da je naš’o odgovor koji de kazat‘ našem hadžiji. Uze abdest, klanja sabah i zahvali se dragom Allahu na velikoj milosti koju mu je kroz san ukaz’o.

Nejse, kad hadžija ujutro izbi, pravednik ga dočeka: – Dođi mi večeras na sijelo, pa ću ti sve kazat‘.

Kad je pala noć, u kući onog pravednika iskupiše se mlogi ljudi koji su bili te večeri pozvani. Među njima je bio i onaj lažni evlija. Njega su ljudi proturili uvrh sobe, jednako vjerujući u njegovu pravednost i pobožnost.

Ondar, pošto se popio čaj i o svemu popričalo, domaćin uze da kazuje svoj noćašnji san. Kaziv’o ga je polahko, sve onako kako je u snu čuo i vidio. Oni, koji su ga te večeri slu­šali, nasrhli su od nekakva straha i svako je uvuk’o dušu u se. Htio ne htio, svak‘ je razmišlj’o o sebi, je li gdje koga zakin’o i tuđi hak jeo.

Kad pravednik presta da kazuje, reče im: – Eto, braćo, čuli ste kako je težak tuđi hak i kakav nas džehennemski azab čeka ako smo se polakomili na tuđe dobro. Jer, davno je kazano: u tuđem malu nejma mala! Zato, neka se svak‘ za vakta pribere i prisjeti, jel‘ štogod tuđe uz’o, pa nek‘ za vakta vraća i pere se!

Ljudi još malo posjediše pa se digoše i počeše razilazit‘ Svak‘ je bio pod dojmom onoga što je maločas čuo. Svi su šutjeli i u sebi kontali nisu li se neđe, makar i u neznanju, o tuđi hak ogriješili.

Kad su bili prid avlijskim vratima, ondar onaj naš hadži­ja priđe onome jalan evliji, uhvati ga za rukav i upita:

– Ču l‘ ti ono?

– Čuo sam… – šapnu on, a vas drhti k’o prut.

– Pa, hoćeš li ml vratit‘ ono moje?

– Hoću. Hajdemo kući da ti dam. I halali mi, tako ti velikog Boga!

I vratio mu je. Sve do zadnjeg dukata. Nije hotio ni groša da uzme. Ni za hediju. Mada mu je hadžija nudio.

Hadži Mehmed na tom mjestu prekide priču. I ušutje. Čulo se kako vatra u peći pucketa. Svi su zamišljeno šutjeli i gledali preda se. Onda će Mestvica:

– Fala ti, šeh-hadži-Mehmede! Duboko je! …

– Ama, kad je nekome dato pa zna protabirit‘ san! Nije to svačije!

– I nije – šapnu Numan i uzdahnu. A podnica pod njim zacvilje.

– Samo, jedno sam čuo, šah-hadži-Mehmede – opet će Mestvica. – Kažu, da je u tri stvari teško ostat‘ šeho: kraj vruće pogače, uz bijele ženske noge i uz žute dukate. Tu, kažu, nejma pravednika. Malo je ko da se na to ne privari!

Hadži Mehmed se iskašlja i prijekorno ga pogleda.

– Neka, Mula-Mehmede! Ne znaš, morebit da ima i ta­kije ljudi. Ne reci ništa.

(Odlomak iz romana „BAŠESKIJIN POSLJEDNJI ZAPIS“, Rešad Kadić, Izdavač: El-Kalem, 1997. god.)