Šta je islam?!

الاسلام (1)

Ovaj tekst vam nudi odgovore na važna pitanja, a koji su neophodni za ispravno razumijevanje islama i njegovog učenja.

  1. Šta znači riječ islam?
  2. Da li se islam može nazvati muhamedanstvom?
  3. Da li je islam najmlađa ili najstarija vjera?
  4. Koja su popratna značenja islama?
  5. U čemu je sadržana suština islamskog učenja?
  6. Koje su osnovne karakteristike islama?
  7. Na kojim osnovama islam gradi ljudsko društvo?
  8. Zašto je islam odbio ideologije nacionalizma i rasizma?
  9. Šta podrazumijeva islamski koncept „namjesnika na Zemlji“?
  10. Šta je fitretullah?
  11. Po čemu je islam vjera srednjeg puta?
  12. U čemu se ogleda društvena dimenzija islama?


Islam – dobrovoljna predanost Bogu

 

Kada se kaže da je islam „najmlađa od svih monoteističkih vjera,“ onda je to samo djelimično tačno. Kur’an tvrdi da je prvi čovjek na Zemlji i prvi poslanik bio musliman i da su to bili svi Božiji poslanici i vjerovjesnici, iz čega proizlazi zaključak da je islam najstarija i, prema vjerovanju muslimana, jedina vjera koju je Bog (dželle šanuhu) objavio čovječanstvu i koju On priznaje i prihvata:

„Allahova je prava vjera jedino – islam, predanost Bogu.“ (Ali Imran, 19).

„A onaj ko želi neku drugu vjeru osim islama neće mu biti primljena, i on će na onom svijetu nastradati.“ (Ali Imran, 85).

Međutim, konačna verzija ove vjere stigla je sa poslanstvom Muhammedovim (alejhis-selam), i u tom smislu, historijski, upotpunjeni islam došao je nakon kršćanstva i judaizma.

Kako se vidi, ova vjera ne nosi svoje ime ni po Muhammedu (za muslimane je uvredljivo kada se islam nazove muhamedanstvom) niti po jednom narodu.

Islam znači dragovoljnu i potpunu predanost Uzvišenom Bogu, Stvoritelju ljudi i svih svjetova.

Etimološki, imenica islam izvedena je iz glagola esleme, koji, prije svega, znači čovjekovo dobrovoljno predavanje Božijoj Volji na taj način da se u Njega polažu sve nade i da se, pri tome, napusti svaki vid sebičnosti i svaka gordost.

Popratna značenja ove imenice su: sklad, harmonija, mir, uređenost.

Kur’an otkriva islam u čitavom pojavnom svijetu:

„Zar ne znaš da se i oni na nebesima i oni na Zemlji Allahu klanjaju, a i Sunce, i Mjesec, i zvijezde, i planine, i drveće, i životinje, i mnogi ljudi, a mnogi i kaznu zaslužuju…“ (El-Hadždž, 18).

Kao vjersko iskustvo, islam je jedan važan događaj koji označava početnu tačku od koje počinje čovjekova istinska poniznost, skrušenost i predanost. Čovjek je u islamu ‚abdullah – rob, osoba ponizna i, u isto vrijeme i samo zbog toga – ponosna pred Bogom koji je njezin Rabb, Stvoritelj – Uzdržavatelj – Odgajatelj.

Suština islamskog učenja sadržana je u Šehadetu, očitovanju koje glasi:

Ešhedu en la ilahe illallah, we ešhedu enne Muhammeden `abduhu we resuluhu.

(Ja srcem vjerujem, a jezikom izjavljujem da nema drugog Boga osim Allaha i da je Muhammed Božiji rob i Božiji poslanik).

Na ova dva temelja jasnog i najstrožeg monoteizma sazidana je sva zgrada islama kao vjere, vjerozakona, kulture i civilizacije, jednom riječju: jednog sveobuhvatnog učenja.


Univerzalna vjera

 

Islamska Objava i njegov Poslanik obraćaju se svim ljudima i narodima. Najčešća obraćanja u Kur’anu su: O, ljudi; O, vjernici; O, sljedbenici Knjige…

„O, ljudi, stalno imajte na umu i poslušni budite svome Stvoritelju, koji vas od jednog čovjeka stvara, a od njega je i drugu njegovu stvorio, i od njih dvoje mnoge muškarce i žene rasijao…“ (En-Nisa‘, 1 ).

Poslanik Muhammed (alejhi’s-selam) govorio je da su ljudi jednaki kao zupci češlja; nema prednosti Arap nad nearapom, niti nearap nad Arapom, bijelac nad crncem, crnac nad bijelcem; ljudi se razlikuju samo po svijesti o Bogu i izvršavanju Njegovih propisa.

U ideologijama nacionalizma i rasizma islam je prepoznao najgori oblik politeizma, uskogrudnosti i prepreke za napredovanje ljudskih zajednica i zato je ponudio solidarnost među ljudima na osnovi jedne jednostavne a sveobuhvatne ideje, a zabranio potčinjavanje ili pokoravanje onih koji ne prihvataju tu ideju. Ljudi su po porijeklu braća, a članom „islamske nacije” postaju dragovoljnim prihvatanjem Šehadeta, svejedno koje su rase ili nacionalnosti. Prava i zemni resursi pripadaju svim ljudskim bićima – zato što ih garantira i stvara jedinstveni Stvoritelj. Islamski koncept „namjesnika na Zemlji“ (khalifetullah fi’l-erd) odnosi se na sve ljude, što znači da niko nema pravo nijednom ljudskom biću onemogućiti pristup blagodatima. U islamskoj političkoj filozofiji, kao i u praksi poslanika Muhammeda (alejhi’s-selam), nemuslimanima se garantira autonomija. „Islamska ideologija ne samo što ostvaruje sintezu između tjelesnih i duhovnih potreba nego ona, gotovo jedina među „velikim“ religijama, dozvoljava toleranciju“ (Hamidullah).


Urođena i prirodna vjera

 

Propisi koje je donio islam nisu usklađivani prema staleškoj, materijalnoj, rasnoj, geografskoj ili nekoj sličnoj poziciji, već prema univerzalnoj ljudskoj prirodi koju Kur’an naziva fitretullah:

„Ti upravi lice svoje vjeri, kao pravi vjernik, vjeri – djelu Allahovu (fitretellah), prema kojoj je On ljude načinio…” (Er-Rum, 30).

Islam mnogi nazivaju „vjerom propisa“ – zbog toga što ne postoji nijedan segment ljudskog života a da nije ili da ne može biti tretiran u njegovom pravnom sistemu. Ti se propisi generalno dijele na halal – ono što je dozvoljeno i haram – ono što je zabranjeno.

Halal i haram ne posjeduju nelogične propise, koji ne bi bili shvatljivi i sukladni sa univerzalnim ljudskim osjećajem za dobro i zlo položenim u fitretullah. Čak i ljudi koji čine zabranjene stvari u urođenoj svijesti znaju da su one moralno neprihvatljive i štetne. Islamska zabrana ubijanja, krađe, alkoholiziranja, svinjetine, mesa uginulih životinja, krvi, laži, prostitucije, kamate… ima svoj lahko shvatljivi smisao, tzv. hukm, kao što je na isti način lahko shvatiti i unutarnjim moralnim glasom opravdati islamske obaveze i široku sferu dopuštenosti. Haram je samo ono što je u Kur’anu navedeno da je haram i ono što vodi u haram, a halal je sve za šta nije navedeno da je haram – i to je jedno od glavnih načela islamskog vjerozakona.


Vjera „srednjeg puta“

 

„I tako smo od vas stvorili zajednicu srednjeg puta (ummeten wesaten) – da budete svjedoci protiv ostalih ljudi i da Poslanik bude svjedok protiv vas…“ (El-Bekare, 143)

Ova kur’anska definicija odnosi se na više karakteristika islama i muslimana jer:

  • islam ravnomjerno brine o tjelesnim i duhovnim, ovosvjetovnim i ahiretskim, ličnim i društvenim potrebama ljudi;
  • islamski vjerozakon se, po strogosti i fleksibilnosti, nalazi na sredini između jevrejskog formalizma i legalizma i kršćanske popustljivosti i liberalizma u propisima;
  • islam zabranjuje svaki vid pretjerivanja (u ishrani, govoru, oblačenju, zaradi…, čak i u pobožnosti);
  • upotpunjeni islam javio se u sedmom stoljeću – na vremenskoj granici između mitskog i dolazećeg racionalnog tumačenja svijeta;
  • muslimani čak i geografski naseljavaju sredinu Zemljine planete; itd.


Vjera pojedinca i zajednice

 

Objavljen da donese boljitak na ovom i spas u vječitom životu, islam nije religija ili ideologija koja bi insistirala samo na ličnom interesu ili moralnom usavršavanju kroz mistički put i povučenost od stvarnog, društvenog i političkog života. Njegov ideal je usavršiti pojedinca, ali i ljudsko društvo. Istinski moral ogleda se u žrtvovanju za druge, a najviša društvena vrijednost je pravda, što je jedna od svrha slanja poslanika:

„Mi smo izaslanike Naše s jasnim dokazima slali i po njima Knjigu i Mjerilo slali – da bi ljudi pravedno postupali.“ (El-Hadid, 25).

Otuda svaki njegov šart ili obaveza ima svoju individualnu i društvenu dimenziju. Otuda tretiranje životnih pitanja i propisi iz ekonomske sfere u Kur’anu po kojima musliman mora pomagati siromašne, sirote, invalide, bolesnike… i po kojima nacionalno bogatstvo mora biti u stalnoj pravednoj preraspodjeli i prometu, po kojima se nasljedstvo mora pravedno raspodijeliti muškim i ženskim potomcima, po kojima bogatstvo ne smije ostati u rukama malog broja bogataša, po kojima država mora omogućiti zdravu konkurenciju na tržištu i zaštitu privatne imovine i intervenirati samo u vanrednim okolnostima, i sl. Otuda zabrana da se zarada stiče na nedozvoljen način i od onih proizvoda ili sirovina koji nanose štetu društvu i pospješuju ljenčarenje.

Ali da bi se postigla društvena pravda nisu dovoljni samo zakoni – ma koliko bili pravični. Islam više polaže na svijest i odgoj svojih sljedbenika nego na sankcije, i zato preporučuje:

„Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu; i bojte se Allaha, jer Allah strašno kažnjava.“ (El-Ma’ide, 2).


Poglavlje
 iz knjige „ISLAM I SVJETSKE RELIGIJE II“ Izdavač: El-Kalem, Sarajevo, 2000. god.