Osnovna učenja Islama

 

  1. Kako se zovu osnovna učenja islama?Allah_1
  2. Kako islam govori o Bogu?
  3. Kakvo je značenje ajeta o svjetlosti?
  4. Kako islam gleda na posrednike između čovjeka i Boga?
  5. Kakav je psihološki efekat vjerovanja u meleke?
  6. Koji su najpoznatiji meleki i šta su njihove uloge?
  7. Šta je tahrif?
  8. Koji su psihološki razlozi vjerovanja u kraj ovoga svijeta i savršeno pravedno suđenje u vječnom životu?
  9. Da li je islam fatalistička religija?
  10. Čemu vode rasprave o sudbini i predodređenju?

Osnovna učenja islama, poznata kao imanski šarti, sadržana su u slijedećoj Poslanikovoj (alejhi’s-selam) izreci: „Iman (vjerovanje) sastoji se iz toga da vjeruješ u Jednog Jedinog Boga, u Njegove meleke, u Njegove objavljene Knjige, u Njegove poslanike, u Posljednji dan (dan oživljenja i suđenja) i u Božije odredenje dobra i zla.“

 

Vjerovanje u Boga

 

Islamsko vjerovanje u Boga jasno je i jednostavno. Allah je transcendentni Bog, Stvoritelj svega, bespočetan, Sveznajući, Svevidljivi, Sveobuhvatni; „pogledi do Njega ne mogu doprijeti, a On obuhvata sve poglede“, kako kaže Kur’an. Sam Sebe je opisao sa 99 imena ili svojstava: Stvoritelj i Uzdržavatelj svih svjetova, Dobročinitelj svemu, Milostivi, Vladar Dana sudnjega, Pravedni, Istiniti, Nježni, Lijepi, Najljepši Oblikovatelj, Onaj koji brzo obračunava, Onaj koji sve planira, itd.

O Božijoj egzistenciji govori sve u pojavnom svijetu, ali se Njegova bit ne može spoznati. U jednom ajetu, koji je izazvao najdublja umovanja, On Sebe naziva Svjetlošću:

„Allah je Svjetlost nebesa i Zemlje; primjer svjetlosti Njegove je udubina u zidu u kojoj je svjetiljka, svjetiljka je u kandilju, a kandilj je kao zvijezda blistava koja se užiže blagoslovljenim drvetom maslinovim, i istočnim i zapadrrim, čije ulje gotovo da sija kad ga vatra ne dotakne: sama svjetlost nad svjetlošću! Allah vodi svjetlosti Svojoj onoga koga On hoće. Allah navodi primjer ljudima, Alllah sve dobro zna.“ (En-Nur, 35).

Jedan od najvećih sufija i mislilaca u islamskol historiji, Ebu Hamid Muhammed el-Gazali, o ovoj alegoriji napisao je svoje znamenito djelo Miškatu’l-enwar – Udubina svjetlosti u kojoj kaže da se samo Allah može nazvati Svjetlošću, jer On je Svijetao sam po sebi, samo On ne dobiva svjetlost od drugog i samo On osvjetljava sve drugo osim Sebe; samo Njegova svjetlost nikad ne iščezava, „a kad bi iščezla, srušila hi se nebesa i Zemlja“.

Islam, stoga, odbija ateizam, politeizam i „pridruživanje Bogu druga.“ „Samo monoteizam, čist i bez primjese, može zadovoljiti ljudski razum“ (Hamidullah). Put do Boga, Koji je za Sebe rekao da je čovjeku „bliži od njegove vratne žile kucavice,“neposredan je, uvijek otvoren i radostan – zbog čega je Islam rigorozno zabranio svaku vrstu posredništva između čovjeka i Boga,‚abda i RabbaLa rehbanijjete fi’l-islam – U islamu nema posredništva, rekao je Muhammed (alejhi’s-selam).

Vjerovanje u meleke

 

Vjerovanje u meleke podrazumijeva i vjerovanje u ostala nevidljiva duhova bića o kojima govori Kur’an: džine i šejtane. Meleki su bića stvorena od svjetlosti, Allahovi glasnici i posjednici nekih moći. (Mulk na arapskom znači vlasništvo, robovanje, moć…) Njihovo porijeklo od svjetlosti sugeriše njihovu čistotu, bezgriješnost i dobrotu. Oni donose dobre misli i poticaje ljudskom biću. Broj meleka je nedokučiv, a njihove funkcije su brojne i raznovrsne: oni stalno veličaju Allaha; oni su bili posrednici u donošenju Objave svim poslanicima; oni prate ljude svuda gdje se kreću i bilježe njihova djela; podstiču čovjeka da čini dobro i da se odupre zlim poticajima; vrlo su bliski pobožnim ljudima; u teškim situacijama pružaju pomoć i mole za oprost vjernicima, itd.

Kur’an spominje tri odabrana meleka: Džibrila (alejhi’s-selam), koji je dostavljao Objavu; Mikaila (alejhi’s-selam) bez navođenja njegovih funkcija, ali se iz tradicije zna da on ravna prirodnim pojavama; i Malika (alejhi’s-selam), čuvara Džehennema.

Vjerovanje u meleke ima pozitivne psihološke efekte: podsjeća čovjeka na odgovornost za svako njegovo djelo i tako ga štiti od zla puta i jača njegovu volju da istraje na putu Dobra.

Šejtan je također nevidljivo biće čija je funkcija suprotna od one koju imaju meleki. Arapska riječ šejtan označava pobunjenika protiv Allaha, biće koje je udaljeno od Allahove milosti i koje zaslužuje Allahovu srdžbu. On navodi na zlo donoseći zle misli, zbog čega ga Kur’an naziva čovjekovim „otvorenim neprijateljem“. On neprestano zavodi čovjeka na put pobune protiv Allahove vjere, nezahvalnosti na Njegovim darovima, kršenju Njegovih propisa i konačnom zaboravu Allaha. Kur’an govori o „vojskama šejtanskim“, o njemu kao „napasniku“ na čistu ljudsku prirodu, o njegovom prikazivanju ružnih postupaka kao da su lijepi, o njegovom zavođenju masa, o ljudima koji postanu poput šejtana, ali i o tome da on – lanetullahi alejhi, Allah ga prokleo – nema moć da zagospodari onim ljudima koji vjeruju i čine dobra djela.

Džini su bića koja mogu biti vjernici i nevjernici i kojima je također upućena Objava. Teško je saznati šta je njihova funkcija, mada Kur’an o njima izvještava više puta, jednom čak opširno – kada govori o njihovom služenju vjerovjesniku Sulejmanu (alejhi’s-selam).

Rasprava o njima aktualizira se uvijek kada se ljudi udalje od Boga pa pomoć počnu tražiti na drugoj strani, kod astrologa, vračara, mađioničara ili sihirbaza. Mi živimo u takvom dobu.

Musliman vjeruje u postojanje sihra ili magije, ali ne vjeruje ni u kakvo proročanstvo. Da bi se zaštitio od svake vrste manipulacije, da bi mu Allah „pročistio um,“ čovjek je obavezan čuvati tjelesnu čistoću na islamski način te vjerovati da onaj ko pravi bilo koju vrstu magije nikada neće ući u Džennet – jer je islam manipulaciju ljudskom sviješću, kojom se čovjeka odvodi od vjere ili mu se nanosi šteta, označio jednim od najvećih grijeha. Musliman vjeruje da samo Allah (dželle šanuhu) ima moć nad svim stvarima i da niko ne može načiniti štetu drugome mimo Allahove volje.

Vjerovanje u Božije knjige

 

Vjerovanje u Božije knjige i poslanike korelativno je jedno s drugim. O tome je Kur’an vrlo jasan:

„Poslanik vjeruje u ono što mu se objavljuje od Gospodara njegova, i vjernici – svaki vjeruje u Allaha, i meleke Njegove, i knjige Njegove, i poslanike Njegove: „Mi ne izdvajamo nijednog od poslanika Njegovih“ (El-Bekare, 285).

Preciznije, musliman vjeruje u slanje više Knjiga s jednom te istom porukom od Boga (dželle šanuhu), ali isto tako on zna da su sve Knjige osim Kur’ana zagubljene ili su doživjele nedopustive preinake, iskrivljavanja i izvrtanja (tahrif) njihova Božanskog smisla. Na pitanje kako da se musliman odnosi prema takvim Knjigama, Muhammed (alejhi’sselam) je odgovorio da ih on ne treba u potpunosti ni prihvatiti ni odbaciti već im prići s poštovanjem i kritičkim oprezom. S tim u vezi, upravo zato što su sljedbrenici Knjige, tj. Tevrata/ Tore i Indžila / Evanđelja, islam s posebnom pažnjom gleda na Jevreje i kršćane koje poziva na zajedničko okupljanje i angažman na putu dobra:

„Reci: „O, sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke: da se nikome osim Bogu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Boga, bogovima ne držimo!“ Pa ako oni ne pristanu, vi recite: „Budite svjedoci da smo mi predani Bogu!“ (Ali Imran, 64).

Vjerovanje u Sudnji dan

 

Musliman vjeruje da je ovaj svijet konačan i da će Zemlja i nebesa, u jednom ciklusu o kome zna samo Allah (dželle šanuhu), biti raskomadani da će sve što živi pomrijeti, ali i da će svi ljudi biti ponovo oživljeni, iskupljeni na Sudnjem danu, kada će im biti pravedno suđeno za djela koja su činili u životu na ovom svijetu. Poslije suđenja, vjernici i dobročinitelji će živjeti u stanju uživanja ili Džennetu, a nevjernici i griješnici će iskusiti kaznu u Džehennemu.

Onima koji ne vjeruju u ponovno oživljenje Kur’an nudi sasvim bliske primjere: kako su prvi put stvoreni i kako im je dat život te kako Allah (dželle šanuhu) daje život mrtvoj, sasušenoj zemlji – čim se promijene uvjeti na njoj. Oživljenje i Sudnji dan će nastupiti onda kada Svemoćni promijeni opće uvjete Zemlje i nebesa:

„…na Dan kad Zemlja bude zamijenjena drugom Zemljom, a i nebesa, i kad svi iziđu pred Allah Jedinoga i Svemoćnog.“(Ibrahim, 48).

Vjerovanje u savršeno suđenje, u kome će oni koji su, vjerujući i pateći u radu na pobjedi dobra nad zlom, biti nagrađeni, a zločinci biti kažnjeni sadržano je u glasu ljudske savjesti, u čežnji duše za tim. Uzvišeni nije ostavio vjernike, žrtve i obespravljene bez takve nade, niti je zlotvore ostavio bez progona glasa savjesti, bez prijetnje i sigurne kazne:

„Ti, smirena dušo, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa uđi među robove Moje, i uđi u Džennet moj!“ (El-Fedžr, 27-30).

„Tako Mi neba sazviježdima okićenog i Dana već određenog, i prisutnih, i onoga što će biti prisutno, – prokleti neka su oni koji su rovove iskopali, i vatrom i gorivom ih napunili, kada su oko nje sjedjeli i bili svjedoci onoga što su vjernicima radili! A svetili su im se samo zato što su u Allaha, Silnoga i Hvale Dostojnog, vjerovali, čija je vlast i na nebesima i na Zemlji, – a Allah je svemu Svjedok. One koji vjernike i vjernice budu na muke stavljali pa se ne budu pokajali – čeka patnja u Džehennemu i isto tako prženje u ognju, a one koji budu vjerovali i dobra djela činili čekaju bašče džennetske kroz koje će rijeke teći, – a to će veliki uspjeh biti.“ (El-Burudž, 1-11).

Vjerovanje u Božije određenje

 

Na kraju ovih vjerovanja, sam po sebi dolazi šesti imanski šart: sve što se događa i zbiva, bilo dobro, bilo zlo, valja znati i vjerovati da je od Allaha. To, naravno, nije puki fatalizam, pasivno i razočarano predavanje sudbini, za šta se često optužuje islam, već jedan psihološki stav: da se svaki događaj smireno dočeka i da se prema njemu vjernik ponese u skladu sa Allahovim zadovoljstvom. Prema jednoj izreci poslanika Muhammeda (alejhi’s-selam), „Allah ništa ne dosudi vjerniku a da se u tome ne krije dobro za njega.“

„Nekada nešto ne volite, a ono može biti dobro za vas; a nekada nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. Allah zna, a vi ne znate.” (El-Bekare, 216).

Islam odbacuje filozofska i teološka raspredanja o sudbini, predodređenju i sl. Poslanik je ismijao takva nadmudrivanja rekavši da su prethodni narodi pali u zabludu zbog takvih diskusija, a da je udubljivanje u razmišljanja o sudbini isto što i gledanje u Sunce: što se više gleda, pogled je sve mutniji. Dovoljno je znati da je Allah Sveznajući i Svemoćni, a da je čovjek slobodan u izboru te da će biti odgovoran samo za ono čime je obavezan i što je u njegovoj moći.

Poglavlje iz knjige „ISLAM I SVJETSKE RELIGIJE II“ Izdavač: El-Kalem, Sarajevo, 2000. god.