Iskušenja, uzdignuće i nade

OmerOmer ibn Hattab

Situacija u Meki je postajala sve teža. Među najvatrenijim protivnicima islama, zajedno s Ebu Lehebom i Ebu Džehlom, bio je i Omer ibn Hattab. On se već istakao pretukavši neku ženu koja je tek prihvatila islam.

Omer je bio bijesan zbog promjene okolnosti. Odlučio je da je jedino što je preostalo da se učini ubiti Poslanika. Bio je to najpouzdaniji način da se okončaju nered i pobuna koji su rasli i prijetili cijelom mekanskom društvu.

Krenuo je od kuće s isukanom sabljom, tražeći Muhammeda, a.s. Putem je sreo Nuajma ibn Abdullaha, koji je potajno prihvatio islam. Ovaj ga je upitao zašto je tako ljut, a Omer mu je kazao svoju namjeru da ubije Poslanika. Nuajm je brzo smislio kako da ga odvrati od nakane: savjetovao ga je da prvo svoju porodicu dovede u red, prije nego što se pozabavi Mu­hammedom, a. s. Izvijestio ga je da su njegova sestra Fatima i zet Said već prihvatili islam. Zapanjen i razjaren, Omer je promijenio plan i uputio se sestrinoj kući.

Ona i njen muž su čitali i proučavali Kur’an s mladim ashabom Ha­bbabom kad su čuli da im se neko približava kući. Habbab je prestao učiti i sakrio se. Omer je čuo glas učenja, bahnuo unutra i odmah upitao šta su to učili. Oboje su zanijekali, ali je on uporno rvrdio da ih je čuo kako nešto uče. Odbili su o tome raspravljati, što je Omera još više razbjesnilo. Krenuo jc da udari zeta, a kad se sestra pokušala umiješati, udario je nju, okrvavivši je. Vidjevši krv na sestrinom licu, Omer se istog trena zaustavio. U tom trenutku, ona je uzviknula odvažno: „Jeste, mi smo muslimani i vjerujemo u Allaha, dž. š., i Njegovog poslanika. Čini sad šta ti je volja!“[1] Omer je ustuknuo, bio je rastrgan između žaljenja što je povrijedio sestru i zapanjenosti novošću koju je upravo čuo. Tražio je od sestre da mu da tekst koji su učili kad je došao. Ona je tražila da se prvo očisti uzimajući abdest. Otriježnjen, ali još uvijek uznemiren, Omer je pristao, abdestio se i počeo učiti:

„Ta-Ha. Ne objavljujemo Kur’an da se mučiš, već da bude pouka onome koji se boji, – objavljuje ga stvoritelj Zemlje i nebesa visokih, Milostiv, koji upravlja svemirom svim. Njegovo je što je na nebesima i što je na Zemlji i što je između njih i što je pod zemljom! Ako se ti glasno moliš – pa, On zna i šta drugom tajno rekneš i što samo pomisliš! Allah, drugog boga osim Njega nema, najljepša imena ima!“[2]

Bili su to prvi ajeti, a Omer je nastavio i proučio i ostatak teksta, koji je bio prikaz Božijeg poziva Musau, a. s., na planini Sinaju, sve do ovog ajeta:

„Ja sam, uistinu, Allah, drugog boga, osim Mene, nema; zato se samo Meni klanjaj i molitvu obavljaj da bih ti uvijek na umu bio!“[3]

Omer je prestao učiti i izrazio svoje oduševljenje ljepotom i uzvišenošću ovih riječi. Habbab je, ohrabren Omerovom očito dobrom reakcijom, izašao iz skrovišta i izvijestio ga da je čuo Poslanika kako moli Boga da njegovu zajednicu podrži prelaskom na Islam Ebul-Hakema ili Omeri ibn Hattaba.[4]

Omer ga je pitao gdje je Muhammed, a kad mu je on rekao da je u El-Erkamovoj kući, Omer je krenuo tamo. Kad je stigao, oni koji su bili unutra su bili zabrinuti, jer je još uvijek za pojasom imao sablju. Poslanik im je, međutim, rekao da ga puste unutra, a Omer je odmah izrazio namjeru da postane musliman. Poslanik je uzviknuo: „Allahu ekber!“ i ovo prihvatanje islama primio kao odgovor na svoju molbu.

Poslanik je znao da on nema vlast nad ljudskim srcima. Pred progo­nima, u velikim poteškoćama, okrenuo se Bogu, dž. š., nadajući se da će on uputiti jednog od te dvojice ljudi za koje je znao da posjeduju osobine i moć da preokrenu poredak stvari. Poslanik je, naravno, znao da samo Bog ima moć da uputi srca. Za neke pojedince, prihvatanje islama je bilo dugačak proces koji je tražio godine preispitivanja, sumnji, koraka napri­jed i nazad, dok je za druge preobraćanje bilo trenutno, odmah nakon slušanja učenja određenog teksta ili kao reakcija na određeno ponašanje ili gestu. To se ne može objasniti. Prihvatanja islama koja najduže traju ne moraju nužno biti najčvršća, niti obrnuto: kad je u pitanju prijhvatanje vjere nema logike i sve što ostaje jeste izvanredna božanska moć. Omer je krenuo od kuće riješen da ubije Poslanika, zaslijepljen svojim apsolutnim nijekanjem Jedinog Boga; nekoliko sati kasnije bio je promijenjen, pre­oblikovan prihvatanjem nove vjere izazvanim tekstom i značenjem koji dolaze od Boga. Postao je jedan od najvjernijih drugova čovjeka kojeg je želio ubiti. Niko od muslimana nije mogao zamisliti da će Omer prihva­titi poruku islama prema kojoj je izražavao tako žestoko neprijateljstvo. Ovaj obrat srca bio je znak i nosio je dvostruku poruku: Bogu ništa nije nemoguće i ni o kome i ni o čemu ne treba donositi konačne sudove. Bio je to novi podsjetnik na potrebu poniznosti u svim prilikama: imati na umu Božiju beskrajnu moć znači imati zdrav osjećaj samokritičnosti i sustezati se od donošenja sudova o drugima. Stoga je Poslanik, napredu­jući u svom odnosu s Bogom, dž. š., i postajući svakim danom sve više uzorom svojim drugovima i za dolazeća vremena, bio sve ponizniji i skro­mniji, pokazujući to u svome bitisanju, znanju i prosuđivanju.

Omer kakav je bio, hrabar i duhom jak, odlučio je svoj prelazak na islam obznaniti. Odmah je otišao Ebu Džehlu i rekao mu novost, a Po­slaniku je predložio da trebaju javno klanjati kod Kabe.[5] To je uključivalo određeni rizik, ali je kurejšijskim glavešinama pokazivalo da su muslimani tu među njima i da su odlučni. Omer i Hamza, obojica poznati kao jake ličnosti, ušli su na čelu grupe kod Kabe i muslimani su klanjali u grupi, a da se niko nije usudio umiješati i spriječiti ih.


Izopćavanje

 

Međutim, stvari su otišle predaleko. Tenzije su se svakodnevno poveća­vale i kurejšijski prvaci su, sastavši se kako bi pokušali stati ukraj ovoj sporoj ekspanziji, osjetili potrebu da poduzmu radikalnije mjere. Prvi sljedbeni­ci islama su dolazili iz svih plemena, što je onemogućavalo pribjegavanje strategiji uobičajenih savezništava. Nakon duge i žustre rasprave, koja je rodove podijelila iznutra, odlučili su izopćiti čitav rod Benu Hašim, kojem je pripadao Muhammed, a. s., i uvesti potpuni bojkot roda i njegovih pripadnika.

Sporazum je potpisalo oko 40 kurejšijskih prvaka, a obješen je u Kabi, kako bi se istaknula ozbiljnost i neopozivost odluke. Ebu Leheb, koji je i sam pripadao porodici Hašim, odlučio je iznevjeriti rod i dati podršku izopćavanju, potezu koji je kršio tradicionalni kodeks časti. Ebu Talib je zauzeo suprotan stav i nastavio podržavati svog bratića, prinudivši Kurejšije da de facto u bojkot uključe i rod Muttalib. Odluka je bila radikalna, jer je značila izbjegavanje bilo kakvog kontakta s pripadnicima roda – nije više bilo moguće ženiti se od njih ili udavati za njih, trgovati s njima, sklapati bilo kakve ugovore i slično. Bojkot je trebao biti sveobuhvatan i trajati sve dok dva roda budu dopuštala Muhammedu, a. s., da propovijeda svoju poruku. Oni su željeli da on okonča svoju misiju i da nikad više ne govori o Jednome Bogu.

Bojeći se za svoju sigurnost, rodovi Benu Hašim i Muttalib odlučili su se zajedno preseliti u isto područje u mekanskoj dolini. Mada bojkot nije bio totalan – rodbina im je potajno dostavljala hranu i druge potrepštine – situacija je postala ozbiljna i sve više njih je trpjelo bolest i glad. Izopćenje je trajalo više od tri godine i ekonomski je oslabilo dva roda. Ebu Bekr je kao rezultat bojkota izgubio većinu svog imetka, a društveni i psihološki pritisak bio je nepodnošljiv.

Mnogi među Kurejšijama su mislili da je ovaj bojkot nepotreban, ako ne i beskoristan. Neki su, naravno, bili vezani s rodom rodbinskim vezama, koje je bilo nemoguće prenebregnuti ili iznevjeriti. Tokom te tri godine bilo je više pokušaja da se okonča izopćenje, ali oni nisu uspjeli jer je nekoliko ključnih ličnosti, poput Ebu Leheba i Ebu Džehla, odbijalo raspravljati o tome. Naposljetku je do promjene došlo inicijativom nekoliko pojedinaca koji su potražili saveznike u svim rodovima. Dok su ljudi bili okupljeni oko Kabe, jedan od njih se obratio ostalima, prigovarajući bojkotu Benu Hašima. Drugi čovjek u grupi mu se pridružio, pa još jedan, pa četvrti. Ebu Džehl je pokušao intervenirati, ali je skup, čija većina je bila istog mišlje­nja, ali se nije usuđivala izgovoriti ga, premoćno bio protiv bojkota. Jedan od onih koji su inicirali ovaj mali ustanak ušao je u Kabu, uzeo tekst koji nameće bojkot i rastrgao ga. Tvrdolinijaši su osjetili da više nema smisla opirati se i zabrana je ukinuta. Dva izopćena klana su vidno odahnula, jer je dotadašnja situacija bila nesnošljiva.


Godina tuge

 

Za nekoliko mjeseci nakon okončanja bojkota stanje male musliman­ske zajednice se popravilo. Ponovo su mogli razvijati prijateljske i poslovne odnose s Kurejšijama. Poslanik je nastavio dostavljati poruku i prisutnost u javnosti koju je tražio Omer ibn Hattab postala je svakodnevna realnost u Meki, mada napadi i progoni nisu prestali. Stvari će se, međutim, uskoro dramatično promijeniti. Poslanikova supruga Hatidža umire ubrzo nakon ukidanja bojkota. Ona je bila Muhammedova, a. s., supruga, sudrug u vje­rovanju i najpouzdaniji oslonac tokom više od 25 godina. Preselila je na Ahiret devet godina nakon početka misije, 619. godine.

Poslanikova tuga je bila duboka: od Džebraila je vrlo rano primio vijest o odabranosti svoje supruge i znao je da je Hatidžino prisustvo pored njega jedan od znakova Božije zaštite i ljubavi. U svjetlu njenog prisustva i ulo­ge koju je igrala u njegovom životu mogu se dokučiti moguća višestruka značenja ajeta koji će biti objavljen mnogo kasnije, a koji opisuje odnos između muža i žene: „One su odjeća vaša, a vi ste njihova odjeća.“[6] Ona je bila odjeća koja štiti (emotivno koliko i fizički), pokriva (slabosti i dvojbe) i unosi toplinu, snagu, dostojanstvo i čednost.

Dogodilo se to malo prije nego što se razbolio Poslanikov amidža Ebu Talib, zahvaljujući kojem je tako dugo uživao zaštitu od Kurejšija. Ebu Ta­lib je potvrdio da je bio sretan što je bio u prilici zaštititi svog bratića, koji je uvijek bio skroman i pravedan. Muhammed, a. s., ga je pozvao da izgovori svjedočenje vjere (kelimei-šehadet) prije smrti, kako bi se mogao za njega zauzeti kod Allaha, dž. š. Ebu Talib je, vođen rodovskim kodeksom časti, rekao da se boji da bi Kurejšije rekle da je to učinio iz straha od smrti. Nisu imali vremena o tome raspravljati: Ebu Talib je umro dok je Poslanik bio uz njega. Ovaj čovjek koji je odvažno mladom čovjeku podario svoju zaštitu, kao i svoju ljubav i poštovanje, nije prihvatio islam. Muhammed, a. s., ga je volio i poštovao i njegova tuga je bila sve jača. Iz ove tuge i bespomoćnosti, ajet objavljen u vezi s ovim događajem izvlači vječitu pouku o sklonostima i tajnama srca: „Ti, doista, ne možeš uputiti na pravi put onoga koga ti želiš da uputiš, – Allah ukazuje na pravi put onome kome On hoće, i On dobro zna one koji de pravim putem poći.“[7]

U roku od nekoliko mjeseci, Poslanik je, čini se, postao dvostruko ranji­viji: izgubio je osobu koja mu je pružala ljubav i osobu koja mu je pružala zaštitu. Uprkos toj žalosti, trebao je reagirati brzo i naći načina da zaštiti zajednicu muslimana koji su ostali u Meki. Muhammed, a. s., je odlučio podršku potražiti van grada.


Taif, rob

 

Poslanik je otišao u grad Taif i razgovarao sa starješinama plemena Sekif, nadajući se da će poslušati poruku islama i pristati da zaštite muslimane od neprijatelja. Međutim, naišao je na vrlo hladan prijem, a starješine su izvrgle ruglu njegovu tvrdnju da je poslanik. Ako je to što tvrdi, pitali su oni, kako Bog može dozvoliti da Njegov poslanik traži podršku kod stranih plemena? Ne samo da su odbili raspravljati s njim, već su stanovništvo na­huškali protiv njega: dok je odlazio, zlostavljali su ga, a djeca su ga gađala kamenjem. Sve ih se više skupljalo, vrijeđajući ga u prolazu, dok se napo­sljetku nije sklonio u neki voćnjak kako bi izmakao progoniteljima. Sam, ne nalazeći zaštitu kod ljudi, obraća se Jedinome i moli:

„O, Bože, samo Tebi se tužim zbog svoje slabosti, oskudice sredstava i moje inferiornosti u očima ljudi. O Najmilostiviji, Ti si Gospodar slabih i moj Gospodar (Rabb, Odgajatelj). Kome me prepuštaš? Strancu koji će me kinjiti ili neprijatelju kojem si dao vlast nada mnom? Ne ma­rim zbog toga ako Ti nisi ljut na mene, ali bi mi bilo lagodnije u Tvom okrilju! Utječem se Svjetlu Tvojega Lica, koje osvjetljava sve tmine i za­hvaljujući kojem na dunjaluku i Ahiretu biva sve kako treba, od toga da me snađe Tvoja srdžba ili Tvoja nemilost. Ti imaš pravo opominjati sve dok nečim ne budeš zadovoljan. Nema moći niti snage osim uz Tebe!“[8]

Kad nije bilo nikakvog drugog puta, on se okrenuo Jedinom, svom Za­štitniku i Prijatelju. Njegova pitanja nisu izražavala sumnju u njegovu mi­siju, već njegovu ljudsku bespomoćnost i neznanje o samo Bogu poznatim svrhama. U tom trenutku, daleko od drugih ljudi, u osami svog vjerovanja i svom povjerenju u Najmilostivijeg, on se doslovce i potpuno predao u Božije ruke. U tom smislu, ova dova otkriva sve povjerenje i smirenost koje je Muhammed, a. s., crpio iz svoje veze s Najbližim. Ova dova, koja je po­stala vrlo poznata, govori o ljudskoj bespomoćnosti i Poslanikovoj izuzetnoj duhovnoj snazi. Naoko sam i bez podrške, znao je da nije sam.

Dvojica vlasnika voćnjaka izdaleka su vidjeli Muhammeda, a. s., kad je ušao i primijetili su kako je digao ruke i molio Boga. Poslali su svog roba Addasa, mladića koji je bio kršćanin, da mu dadne grozd grožđa. Kad mu je Addas dao grožđe, čuo je Poslanika kako izgovara riječi: „ Bismillah!“ (u ime Allaha, s imenom Allahovim). Addas je bio krajnje iznenađen, pa se raspitao o identitetu ovog čovjeka, koji je kazao riječi koje on, kršćanin, nikad nije čuo od mnogobožaca. Muhammed, a. s., ga je pitao odakle je, a Addas je rekao da dolazi iz Ninive. Poslanik je dodao: „Zemlje pravednog Junusa, sina Matte!“ Mladić je bio zapanjen i pitao se kako to ovaj čovjek može znati. Nakon što mu je rekao da je kršćanin, Addas ga je pitao ko je on i kako je dobio to znanje. Poslanik mu je rekao: „Junus je moj brat. On je bio poslanik, a i ja sam poslanik.“[9]

Addas je neko vrijeme zurio u njega, potom ga je poljubio u glavu, ruke i stopala. Njegov gospodar je bio šokiran time, a kad im se vratio rekao im je da samo poslanik može znati ono što ovaj čovjek zna. Addas je odmah prihvatio islam, nakon nekoliko minuta razgovora. Kršćanski kralj Abesini­je odmah je prepoznao vezu između dviju poruka, a sad je mladi rob kršćanin imao istu intuiciju. Već dva puta, u tuzi i izolovanosti, Muhammed, a. s., je na svom putu sreo kršćane koji su mu ponudili povjerenje, poštovanje i utočište: kralj je izrazio dobrodošlicu muslimanima i pružio im sigurnost, rob je poslužio njihovog Poslanika kad su svi drugi odbijali njega i njegovu poruku.

Poslanik je potom krenuo u Meku. Na putu je sreo konjanika i zamo­lio ga da jednog mekanskog velikodostojnika koji mu je bio rođak upita hoće li pristati da Muhammedu pruži zaštitu. Konjanik se složio, ali je velikodostojnik odbio, kao i drugi vođa čiju podršku je Muhamrned, a. s., tražio. Poslanik nije želio ući u Meku u takvim okolnostima, pa se sklonio u pećinu Hira, u kojoj je dobio prvu Objavu. Tek je treći pojedinac kojem se obratio, Mut’im, predvodnik roda Nevfel, pristao pružiti mu zaštitu, pozdravljajući ga pored Kabe kako bi obznanio tu činjenicu.


Noćno putovanje

 

Poslanik je volio noću odlaziti kod Kabe. Satima bi ostajao tamo, moleći se Allahu, dž. š. Jedne noći, iznenada se osjetio izuzetno umornim i pospa­nim.[10] Legao je u blizini Kabe i zaspao. Muhammed, a. s., prenosi da mu je tada došao melek Džebrail. Dva puta ga je prodrmao da ga probudi, ali je on nastavio spavati. Kad ga je prodrmao treći put, on se probudio. Džebrail ga je poveo do vrata Hrama, gdje ga je čekala bijela jahaća životinja (nešto između mule i magarca, ali s krilima). Uzjahao je životinju zvanu Burak i s Džebrailom krenuo put Jerusalema. Tamo se susreo sa skupinom prethodnih poslanika (Ibrahimom, Musaom i drugima), predvodeći ih u namazu na mjestu gdje je nekada bio Hram. Kad je namaz završen, Poslanik se s Džebra­ilom uspeo izvan prostora i vremena. Na svome putu, penjući se kroz sedam nebesa, ponovo je susreo razne poslanike. Viđenje nebesa i ljepote horizonata prožimalo je njegovo biće. Na kraju je stigao do Lotosa krajnje granice (Si­dretul-munteha). Tu je primio zapovijest o obavljanju pet dnevnih namaza i objavu ajeta koji sadrži elemente muslimanskog vjerovanja:[11]

„Poslanik vjeruje u ono što mu se objavljuje od Gospodara njegova, i vjernici. Svaki vjeruje u Allaha, i meleke Njegove, i knjige Njegove, i poslanike Njegove: ‚Mi ne izdvajamo nijednog od poslanika Njegovih.‘ I oni govore: ‚Čujemo i pokoravamo se, oprosti nam, Gospodaru naš, Tebi ćemo se vratiti.’“[12]

Muhammeda, a. s., su potom Džebrail i Burak vratili do Jerusalema, a odatle u Meku. Na putu nazad prošao je pored nekih karavana koje su također putovale u Meku. Kad je stigao u Meku, još je bila noć. Melek i Burak su otišli, a on je produžio kući Ummu Hani‘, jedne od najpovjerljivi­jih sahabijki. Kazao joj je šta mu se dogodilo, a ona mu je savjetovala da to nikome ne govori, što je on odbio poslušati. Kasnije Kur’an spominje ovo iskustvo u dva različita odlomka. Jedan je u suri čiji naziv, El-Isra‘ (Noćno putovanje), direktno upućuje na događaj:

„Hvaljen neka je Onaj koji je u jednom času noći preveo Svoga roba iz Hrama časnog u Hram daleki, čiju smo okolinu blagoslovili kako bismo mu neka znamenja Naša pokazali. On, uisitinu, sve čuje i sve vidi.“[13]

Drugi je u suri En-Nedžm:

„… to je samo Objava koja mu se obznanjuje, uči ga jedan ogromne snage, razboriti, koji se pojavio u liku svome na obzorju najvišem, za­tim se približio, pa nadnio blizu koliko dva luka ili bliže i objavio robu Njegovu ono što je objavio, srce nije poreklo ono što je vidio, pa zašto se prepirete s njim o onom što je vidio? On ga je i drugi put vidio, kod Sidretul muntehaa kod kojeg je džennetsko prebivalište, kad je Sidru pokrivalo ono što je pokrivalo, pogled mu nije skrenuo, nije prekoračio, vidio je najveličanstvenija znamenja svoga Gospodara.“[14]

Noćno putovanje (Isra) i Uspinjanje (Mi’radž) izazvali su brojne komen­tare i kad je Poslanik spominjao detalje, a i kasnije, među islamskim učenja­cima. Kad je Muhammed, a. s., otišao kod Kabe i ispričao svoje iskustvo, uslijedile su uvrede, ismijavanja i kritike. Kurejšije su vjerovale da najzad imaju dokaz da je ovaj takozvani poslanik stvarno lud, jer se drznuo tvrditi da je u jednoj noći putovao u Jerusalem (za što treba nekoliko sedmica) i da se, povrh toga, uspeo u blizinu svog jedinog Boga. Njegovo ludilo bilo je za njih očigledno.

Iskustvo Noćnog putovanja, predstavljeno u klasičnim prikazima Po­slanikovog života kao Božiji dar i počast Poslaniku, Izabranome (Mustafa), bilo je istinska kušnja za Muhammeda, a. s., i one oko njega. Ono je ozna­čavalo granicu između vjernika čije je vjerovanje zračilo povjerenjem u ovog Poslanika i njegovu poruku i drugih, koji su s nevjericom primili takvu priču. Kurejšijsko izaslanstvo je požurilo Ebu Bekru da ga pita o njegovom ludom prijatelju, ali ih je njegov neposredni i nedvosmisleni odgovor izne­nadio: „Ako on kaže nešto takvo, onda je to istina!“ Ebu Bekrovo vjerovanje i povjerenje je bilo takvo da nije ni za trenutak bio uznemiren. Potom je lič­no otišao pitati Poslanika, koji mu je potvrdio činjenice. Kao rezultat toga, Ebu Bekr je odlučno ponovio: „Vjerujem ti, uvijek si govorio istinu.“[15] Od toga dana, Poslanik je Ebu Bekra nazvao Es-Siddik (istinoljubivi, onaj koji priznaje istinu).

Kušnja koju je Muhammedovo, a. s., putovanje predstavljalo za njegove sljedbenike došla je u doba kad su se borili sa najtežom situacijom. Predaje kažu da su se neki muslimani odmetnuli od islama, ali je većina povjero­vala Muhammedu, a. s. Nekoliko sedmica kasnije, činjenice su potvrdile neke elemente njegove priče. Radi se, naprimjer, o dolasku karavana koji je on najavio (vidjevši ga na putu natrag) i precizno opisao. Zahvaljujući snazi vjerovanja, zajednica muslimana bila je u stanju suočiti se s dolazećim nevoljama. Otada pa nadalje, Omer i Ebu Bekr su uvijek bili na čelu ove duhovne snage.

Muslimanski učenjaci su još od ranih vremena raspravljali da li je Noćno putovanje bilo čisto duhovne prirode ili je bilo i tjelesno. Većina smatra da je bilo i duhovno i tjelesno. Sve u svemu, ovo pitanje nije suštinsko ako se imaju u vidu pouke koje se mogu izvesti iz ovog izvanrednog iskustva koje je imao Poslanik. Tu je, prije svega, centralna uloga Jerusalema: u to doba, Poslanik je klanjao okrećući se prema njemu (bila je to prva kibla ili smjer okretanja u namazu), a za vrijeme Noćnog putovanja na mjestu Hrama on je predvodio druge poslanike u namazu. Tako Jerusalem biva u središtu Poslanikovog iskustva i učenja kao dvostruki simbol, centralne pozicije (zbog smjera okretanja u namazu) i univerzalnosti (zbog namaza svih poslanika). Kasnije, u Medini, kibla će se promijeniti – od Jerusalema prema Kabi – kako bi se islam razlikovao od judaizma, ali to nimalo nije umanjilo status Jerusalema, a spominjanje Svetog hrama (Kabe u Meki) i Dalekog hrama (Al-Aksa u Jerusalemu/Kudsu) u navedenom ajetu ustanovljava duhovnu i svetu vezu između dvaju gradova.

Druga pouka je čisto duhovne naravi: sve objave Poslaniku su došle tokom njegovog zemaljskog iskustva, izuzev, kako smo vidjeli, ajeta koji ustanovlja­vaju osnove vjerovanja (imana) i propisuju obavljanje namaza (salat). Posla­nik je uzdignut na nebesa kako bi primio učenja koja će biti osnova islamskog vjerovanja i obredoslovlja, akaida i ibadata, a koja traže da vjernik prihvati i njihovu formu i suštinu.[16] Za razliku od polja društvenih poslova (muame­lat), koje poziva na kreativno posredovanje ljudskog intelekta i inteligencije, ljudski razum ovdje se potčinjava, u ime vjere i u sklopu akta poniznosti, poretku ustanovljenom Objavom: Bog je propisao zahtjeve i norme koje um mora čuti i primijeniti, a srce mora voljeti! Uzdignut kako bi primio zapovi­jest o obavljanju obredne molitve, Poslanik i njegovo iskustvo nagovještavaju šta ta molitva u suštini treba biti: podsjetnik na Najuzvišenijeg i uzdizanje k Njemu, pet puta dnevno, kako bi se odvojilo od svijeta i od iluzija. Mi’radž (uzdignuće tokom noćnog putovanja) je više od pukog arhetipa duhovnog iskustva; on je bremenit dubokim značajem molitve, koja nam, kroz Vječnu Riječ, omogućava oslobađanje naše svijesti od ograničenja prostora i vremena i potpuno poimanje značenja života i samog Života.


Ka seobi

 

Došla je 620. godina, godina nakon smrti Muhammedove, a. s., su­pruge Hatidže i amidže Ebu Taliba. Bližilo se vrijeme godišnjeg hodočašća Kabi i mekanskog sajma koji se održavao u to vrijeme. Muhammed, a. s., je još uvijek širio svoja učenja u klimi odbijanja, isključivanja i progona. Oko stotinu muslimana sada je živjelo pod zaštitom u Abesiniji, ali se nije naziralo rješenje za vjernike koji su živjeli u Meki. Hodočasnici, dolazeći iz svih područja poluotoka, počeli su se smještati u području Mine kako bi tu boravili tokom čitavog perioda. Muhammed, a. s., je često odlazio tamo i saopćavao svoju poruku muškarcima i ženama koji su u svojim dalekim staništima čuli o njoj, ali nisu znali šta ona stvarno sadrži. Daleko od toga da je uvijek nailazio na povoljan prijem. Na Akabi, nedaleko od Mine, Poslanik se susreo s grupom iz Jesriba. Bili su iz plemena Hazredž, jednog od dva rivalska plemena u Jesribu (drugo je bilo Evs). Počeo im je tumačiti svoju poruku. O poruci su ranije čuli od jevrejskih plemena koja su živjela u njihovom gradu i željeli su saznati više. Saslušali su Poslanika i prihvatili poruku islama: obećali su pripadnike svog plemena upoznati sa suštinom učenja i ostati u stalnom kontaktu s Poslanikom.[17] Vratili su se kući i nasta­vili propovijedati u Jesribu.

U Meki se povećavao broj muslimana, a Muhammed, a. s., je nastavio s javnim pozivanjem. U privatnom životu, mnogi su ga savjetovali da se ponovo oženi. Stizale su mu ponude, ali se Poslanik nikako nije odlučivao na taj korak. Međutim, dva puta je sanjao kako mu je ponuđen brak s vrlo mladom Aišom, kojoj je tada bilo šest godina. Kad mu je Havla, koja se brinula o Poslaniku nakon Hatidžine smrti, savjetovala da se ponovo oženi i sugerirala dva imena – Sevdu, udovicu u tridesetim godinama koja se nedavno vratila iz Abesinije, i Aišu, Ebu Bekrovu kćerku, Muhammed, a. s., je u toj čudnoj podudarnosti vidio znak istinitosti svojih snova i tražio od Havle da uradi šta treba kako bi otkrila jesu li ta dva braka moguća. Poligamija je u to doba bila norma u Arabiji, a Poslanikova situacija je bila izuzetak, jer je ostao monogaman 25 godina. Brak sa Sevdom je bilo vrlo lahko realizirati: Sevda je odmah i to vrlo blagonaklono odgovorila na po­nudu i oni su stupili u brak nekoliko mjeseci kasnije. Aišu je već, u skladu s arapskim običajima, Ebu Bekr obećao Mut’imovom sinu i morao je s Mut’imom pregovarati kako bi raskinuo ugovor. Aiša je potom zvanično postala Muhammedova, a. s,. druga žena, mada brak nije konzumiran još nekoliko godina.

Godinu dana kasnije, hodočasnici i trgovci ponovo su se okupljali u Meki. Održan je drugi sastanak Poslanika i jesribskog izaslanstva koje je došlo izvijestiti ga o razvoju situacije u njihovom gradu. Dvanaest ljudi iz Jesriba, od kojih dvojica iz plemena Evs, učestvovalo je u ovom sastanku: zakleli su se na vjernost Poslaniku, obavezujući se da će obožavati samo Allaha, dž. š., i da će obavljati islamske dužnosti. Oni su sačinjavali prvu muslimansku zajednicu u Jesribu. Muhammed, a. s., je s njima poslao asha­ba Musaba ibn Umejra, koji se upravo vratio iz Abesinije i koji je bio poznat po smirenosti, mudrosti i ljepoti učenja Kur’ana.

Vrativši se u Jesrib, izaslanstvo je nastavilo širiti poruku, a Musab je poučavao islamu, učio Kur’an i odgovarao na pitanja. Uprkos dugogodiš­njim oštrim razmiricama između Evsa i Hazredža, pripadnici oba plemena su prihvatali novu vjeru, shvaćajući da su njihova ranija rivalstva bila be­smislena: islamska poruka bratstva ih je ujedinila. Vođe plemena su ipak oklijevale da prihvate islam. Musab nije reagirao na njihove napade i na agresivan nastup, umjesto toga, redovno bi odgovarao: „Sjedite i saslušajte poruku: ako vam se svidi, prihvatite je, a ako ne svidi, nemojte.“[18] Rezultat je bio veliki broj prelazaka na islam, čak i među vođama.

Za vrijeme hodočašća naredne godine Poslanik se susreo s važnim iza­slanstvom jesribskih muslimana, sačinjenim od 73 osobe, među kojima su bile dvije žene. Bili su i iz Evsa i iz Hazredža i došli su Poslaniku donijeti radosne vijesti o svojoj privrženosti islamu. Nakon razgovora o budućnosti njihovih odnosa, zaključili su drugi sporazum kojim se muslimani Jesriba obavezuju štititi Poslanika kao i muslimanke i muslimansku djecu iz Meke od svake vrste nasilja. Ovaj drugi sporazum, koji pruža utočište i zaštitu i izražava riješenost jesribskih muslimana da pomognu svoju mekansku bra­ću pred Poslanikom je otvorio izglede svijetle budućnosti. Otada pa nada­lje, Muhammed, a. s., je podsticao muslimane da diskretno sele u Jesrib, dok su njegovi najbliži drugovi ostali s njim.


Veze s nemuslimanima

 

Muhammed, a. s., je nastojao zadržati čvrste veze s pripadnicima različitih rodova i svojom rodbinom koja nije prihvatila islam. Njegov amidža Ebu Talib, kojeg je toliko volio i s kojim je bio na samrtnom času, bio je primjer takvog odnosa. Drugi amidža, Abbas, bio je na Poslanikovoj strani iako nije prihvatio islam. Muhammed, a. s., je u njega imao neizmjerno povjerenje i nije oklijevao uključiti ga u privatne susrete koji su se ticali budućnosti zajednice (kasnije će Abbas prisustvovati zaključivanju drugog sporazuma na Akabi, Poslanik ga je također informirao o tajnim pripremama za svoju seobu u Jesrib). To što je on ostao mnogobožac nije spriječilo Poslanika da mu ukazuje krajnje poštovanje i najdublje povjerenje u situacijama u kojima mu je život bio ugrožen.

Sličan odnos pun povjerenja omogućio je muslimanima da se isele u Abe­siniju, pod zaštitu kralja kojem je Poslanik vjerovao, mada ovaj nije bio musli­man. Ovakav pristup vidljiv je tokom čitavog Poslanikovog života: odnose je uspostavljao na osnovama povjerenja i uvažavanja principa, a ne isključivo na osnovu iste vjerske pripadnosti. Njegovi drugovi su to dobro razumjeli i nisu oklijevali razvijati čvrste veze s nemuslimanima u ime rodbinstva ili prijateljstva, na bazi uzajamnog poštovanja i povjerenja, čak i u kriznim situacijama. Tako se Ummu Seleme, koja je bila odvojena od svog muža, našla sama sa sinom na putu za Medinu. Osman ibn Talha, koji nije bio musliman, ponudio se da ih prati i štiti dok nisu stigli do mjesta gdje joj je bio muž. Ona nije oklijevala da mu povjeruje: dopratio ih je do odredišta, a potom otišao svojim putem uz puno uvažavanje. Ummu Seleme je često kazivala tu priču, uvijek hvaleći plemeniti karakter Osmana ibn Talhe.

Brojni su primjeri ove vrste, a Poslanik i drugi muslimani nikad nisu svoje društvene i ljudske odnose svodili samo na svoje suvjernike. Kasnije će Kur’an ustanoviti takve odnose na bazi uzajamnog poštovanja:

„Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone. Allah, zaista, voli one koji su pravični, ali vam zabranjuje da prijateljujete s onima koji ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg izgone i koji pomažu da budete prognani. Oni koji s njima prijateljuju sami sebi čine nepravdu.“[19]

Sam Poslanik je bio model pravičnosti prema onima koji ne dijele njego­vo vjerovanje. Tokom svih godina njegove misije, nastavio je primati pologe od nemuslimanskih trgovaca koji su nastavili s njim poslovati i potpuno mu vjerovali. Uoči svog odlaska u Medinu, Muhammed, a. s., je tražio od Alije da vrati vlasnicima pologe koje je držao. Pažljivo je primjenjivao principe poštenja i pravednosti kojima ga je islam učio, bez obzira na to s kim poslo­vao, bio on musliman ili nemusliman.

Tokom istog perioda, Poslanik je također pokazao razumijevanje prema onima koji su, zbog progona i pritisaka svojih porodica napustili islam. Takav je bio slučaj dvojice mladih muslimana, Hišama i Ajjaša, koji su se odrekli islama nakon dugog odolijevanja. Nikakva posebna odluka ili sankcija nije donesena protiv njih. Kasnije se Ajjaš ponovo vratio u islam, pun kajanja i žaljenja. Objava će kasnije ublažiti njegovo strogo viđenje i sud o sebi:

„Reci: ‚O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv. I povratite se Gospodaru svome i pokorite mu se prije nego što vam kazna dođe, – poslije vam niko neće u pomoć priskočiti.“[20]

Čuvši ove ajete, i Hišam se vratio u islam. Nije se vratio Ubejdullah ibn Džahš, koji je otišao u Abesiniju s prvom grupom iseljenika i tamo prešao na kršćanstvo i napustio svoju ženu, Ummu Habibu bint Ebi Sufjan.[21] Ni Poslanik iz Meke, niti ijedan musliman i od onih koji su živjeli u Abesiniji nije preduzeo nikakvu mjeru protiv njega: ostao je kršćanin do smrti, a da ga niko zbog toga nije uznemiravao ili s njim loše postupao. Ovaj odnos poštovanja svačije slobode ostao je stalan tokom Poslanikovog života, a au­toritativni prikazi njegovog života ne sadrže spomen drugačijeg pristupa. Kasnije, u Medini, oštro je govorio i preduzimao mjere protiv onih koji su lažno prešli na islam samo da bi prikupljali informacije o muslimanima, a potom se odricali islama i vraćali svojim plemenima noseći informacije koje su prikupili. Oni su, ustvari, bili ratni izdajnici, koji su zasluživali smrtnu kaznu jer su njihova djela doprinosila uništenju muslimanske zajednice.


Dozvola za seobu

 

Poslanikov najnoviji zaštitnik, Mut’im, upravo je umro. Situacija je po­stala posebno teška i Kurejšije su, primjetivši da muslimani počinju na­puštati Meku, postajali sve nasilniji u svom protivljenju njima. Poglavari rodova su odlučili da se ujedine i, na incijativu Ebu Leheba i Ebu Džehla, odlučili su da Poslanika treba smaknuti. Plan im je bio da iz svakog roda izaberu po jednog izvršioca kako bi onemogućili rod Benu Hašim da se osveti ili traži krvarinu. Složili su se da ne treba gubiti vrijeme i da se Posla­nika što prije moraju otarasiti.

Poslaniku je došao melek Džebrail da mu potvrdi značenje sna koji je imao prije nekoliko dana, kad je sanjao grad u procvatu koji mu izražava dobrodošlicu. Melek mu je najavio da se mora spremati za seobu u Jesrib i da mu saputnik treba biti Ebu Bekr. Poslanik je otišao Ebu Bekru da mu saopći novosti, a on je zaplakao od radosti. Morali su razraditi posljednje pojedinosti svog odlaska. Čuli su da su Kurejšije skovale plan da se riješe Poslanika. Muhammed, a. s., je tražio od Alije da naredne noći legne u nje­govu postelju i da ne napušta Meku dok mu ne bude naređeno.

Oni koji su namjeravali ubiti Poslanika sakrili su se ispred njegove kuće i čekali da izađe vani, kako je to obično činio, idući na sabah-namaz. Kad su u kući čuli neke šumove za koje su mislili da ih pravi Muhammed, a. s., ustajući i spremajući se da izađe, skoro da su počeli napad, kad su shvatili da su prevareni i da je unutra bio njegov rođak Alija. Njihov plan je propao. U međuvremenu, Poslanik je otišao do Ebu Bekra i finalizirao posljednje detalje oko svog odlaska za Jesrib.


[1] Ibn Hišam, Es-siretun-nebevijje, 2:189.

[2] Kur’an, 20:1-8.

[3] Kur’an, 20:14.

[4] Ebul-Hakem je bilo ime čovjeka kojeg su muslimani nazvali Ebu Džehl zbog njegove bezgranične okrutnosti prema muslimanima.

[5] Od toga dana, Omer je prozvan EI-Faruk (koji razlikuje, koji ima kriterij) zbog njegove odlučnosti da razlikuje muslimansku zajednicu (koja prihvata poruku kao istinu) i Kurejš (koji ustrajava na neznanju, džahilijjetu).

[6] Kur’an, 2:187.

[7] Kur’an, 28:56.

[8] Ibn Hišam, Es-siretun-nebevijje, 2:268.

[9] Isto, 2:269.

[10] U klasičnim prikazima Poslanikovog života postoje razlike u hronologiji događaja, pa u nekima Noćno putovanje prethodi Godini tuge.

[11] Prvobitno je propisano pedeset namaza, što je smanjeno na pet nakon Poslanikvog višekratnog traženja po nagovoru Musaa, a. s.

[12] Kur’an, 2:285. Povratak Bogu ukazuje na ideju budućeg svijeta i Sudnjeg dana. Hadis koji prenosi Omer ibn Hattab, a koji Buharija i Muslim smatraju vjerodostojnim, spominje šesti od stubova vjere (rukn, imanski šart) koji sačinjavaju islamsko vjerovanje: vjerovanje u određenje (kada i kader).

[13] Kur’an, 17:1.

[14] Kur’an, 53:4-18.

[15] Ibn Hišam, Es-siretun-nebevijje, 2:256.

[16] Ibadat uključuje vjerske dužnosti punoljetnih i pametnih muslimana, u koje spadaju očitovanje vjerovanja (šehadet), namaz, zekat, post i hadž.

[17] Ibn Hišam, Es-siretun-nebevijje, 2:281.

[18] Isto, 2:281-282.

[19] Kur’an, 60:8-9.

[20] Kur’an, 39:53-54.

[21] Ummu Habiba će se kasnije udati za Poslanika.

[22] Kur’an, 13:11.

 

(Poglavlje iz knjige „STOPAMA BOŽIJEG POSLANIKAPouke iz života Muhammeda a.s.“, Izdavač: Udruženje ilmijje Islamskezajednice u BiHSarajevo, 2010. god.)