Islamski principi halala i harama

El-halalu vel-haramuUvod

 

Šta je halal (dozvoljeno) a šta haram (zabranjeno) pitanje je koje se, mnogo prije dolaska islama, ticalo onih naroda na Zemljinoj planeti koji su bili skrenuli sa pravoga puta i koji su napravili krajnju konfuziju dozvoljavajući neke nečiste i štetne stvari i zabranjujući neke stvari koje su dobre i čiste. U tome su (bili) jednaki idolopoldonici i sljedbenici nebeskih knjiga.

Ti su narodi bili strašno zalutali idući nekad krajnje desno, a nekad krajnje lijevo. Na krajnje desnoj strani bili su asketski brahmanizam u Indiji i samonametnuto monaštvo u kršćanstvu. Kao izdanak, iz ovih dviju nastale su druge religije utemeljene na principima mortifikacije, tj. prigušivanja strasti mučenjem tijela, apstinencijom od dobrih, lijepih stvari i izbjegavanjem nekih životnih užitaka koje je Allah dželle šanuhu (Uzvišen je On) omogućio ljudskim bićima.

Kršćansko monaštvo dostiglo je vrhunac u Srednjem vijeku kada je izbjegavanje lijepih i čistih stvari među monasima, kojih je bilo na hiljade, doseglo dotle da se čak smatralo grijehom ukoliko čovjek opere noge, a odlazak u kupatilo smatrao se žalobnim i pokajničkim činom.

Na krajnje lijevoj strani, mazdeistički svjetonazor, koji se pojavio u Perziji, branio je potpunu dozvoljenost i insistirao da se ljudima dozvoli da uzmu sve što požele i da čine ono što im pričinjava zadovoljstvo, čak i kada to navodi na kršenje onoga što je nepromjenljivo i urođeno u ljudskom biću.

Arabljani predislamskog perioda, zvanog džahilijjet, tipičan su primjer konfuzije u pogledu određivanja kriterija dozvoljenih i zabranjenih stvari i radnji. Oni su dozvoljavali konzumiranje opojnih pića, uzimanje višestrukih kamata, mučenje i maltretiranje žena, i tome sl. Više od toga: ljudski šejtani i džini mnogima od njih u njihovim umovima učinili su lijepim ubijanje rođene djece i oni su ih slijedili potiskujući roditeljske osjećaje u svojim prsima. A Allah dželle šanuhu o tome kaže:

„Mnogim mnogobošcima su tako isto šejtani njihovi ubijanje vlastite djece lijepim prikazali da bi ih upropastili i da bi ih u vjeri njihovoj zbunili. A da je Allah htio, oni to ne bi činili. Zato i njih i njihove izmišljotine ostavi!“ (EI-En’am: 137)

Ovi sljedbenici idolopoklonstva izmislili su brojne impresivne argumente kako bi naveli roditelje da umore svoju djecu. Bilo je tu i straha od istinskoga ili umišljenog siromaštva, srama zbog toga što se nekome rodila kćer, dok se bliskost sa bogovima postizala žrtvovanjem sinova. Čudno je da su upravo narodi koji su dopuštali ubijanje djece klanjem ili da ih žive sahrane uveli zabranu konzumiranja izvjesnih poljoprivrednih proizvoda ili mesa. Još je čudnije da su ovakve zabrane smatrali sastavnim dijelom svoje religije pripisujući ih Allahovoj odluci i religiji, ali je Allah dželle šanuhu opovrgao njihove neistinite tvrdnje:

„Oni govore: „Ova i ova stoka i ti i ti zemaljski plodovi su zabranjeni, smiju ih jesti samo oni kojima mi dozvolimo“ – tvrde oni – „a ove i ove kamile je zabranjeno jahati“. Ima stoke prilikom čijeg klanja ne spominju Allahovo ime, izmišljajući o Njemu laži. A On že ih sigurno zbog onoga što izmišljaju kazniti.“ (El-En’am: 138)

Štaviše, Kur’an razotkriva zablude onih koji su proglasili dopuštenim ono što je zabranjeno i obrnuto:

„Oni koji iz lahkoumnosti i ne znajući šta rade djecu svoju ubijaju i koji ono čime ih je Allah podario zabranjenim smatraju, govoreći neistine o Allahu, sigurno će nastradati. Oni su zalutali i oni ne znaju šta rade.“ (EI-En’am: 145)

Kada se pojavio islam, bili su široko rasprostranjeni zabluda i grijeh, pometnja i odstupanja kada je riječ o tome šta je halal a šta haram. Zato je jedan od temeljnih zadataka islama bio da uspostavi skup zakonskih principa i mjera. Na temelju ovih principa kasnije je uspostavljen kriterij prosuđivanja šta je halal a šta haram. Učenje islama uskoro je dokazalo svoju vrijednost. Tako je ovaj vitalni aspekt determiniran u skladu sa ispravnom perspektivom, a pravila koja se tiču halala i harama uspostavljena su na temelju principa pravednosti. Muslimanski ummet (svjetska muslimanska zajednica) tako postaje Ummet koji stoji na poziciji između ekstremističkih desničarskih i ljevičarskih devijacija, „zajednica srednjeg puta“ (ummetun wesatun), kako ga opisuje Allah dželle šanuhu, koji ga je učinio najboljim narodom koji se ikada pojavio na Zemlji.

„Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete. A kad bi sljedbenici Knjige ispravno vjerovali, bilo bi bolje za njih; ima ih i pravih vjernika, ali, većinom su nevjernici.“ (Ali Imran: 110)


Osnovni princip je dopuštenost stvari

 

PRVI PRINCIP što ga je islam utemeljio je da su stvari koje je Allah dželle šanuhu stvorio i korist koja od njih dolazi esencijalni za ljudsku upotrebu i stoga su dopušteni. Ništa nije haram osim onoga što je zabranjeno riječima i eksplicitnim nassom, tekstom Zakonodavca, Allaha dželle šanuhu. Ako nass nije sahih, vjerodostojan, kao što je npr. slučaj sa pojedinim daif, slabim hadisima, ili ako nije eksplicitan u propisivanju zabrane, u tom slučaju se primjenjuje izvorni princip dopuštenosti.

Islamski učenjaci su ove principe, izveli iz prirodne koristi i dopuštenosti stvari oslanjajući se na jasne kur’anske ajete. Na primjer, Allah dželle šanuhu kaže:

„On je za vas sve što postoji na Zemlji stvorio, zatim je Svoju volju prema nebu usmjerio i kao sedam nebesa ga uredio; On sve zna.“ (EI-Beqare: 29)

„I daje vam da se koristite onim što je na nebesima i onim što je na Zemlji, sve je od Njega. To su, zaista, pouke za ljude koji razmišljaju.“ (EI-Džathije: 13)

„Kako ne vidite da vam je Allah omogućio da se koristite svim onim što postoji na nebesima i na Zemlji i da vas darežljivo obasipa milošću Svojom, i vidljivom i nevidljivom? A ima ljudi koji raspravljaju o Allahu bez ikakva znanja, bez ikakve upute i bez knjige svjetilje.“ (Lukman: 20)

Kako bi Allah dželle šanuhu stvorio sve ove stvari i dao ih čovjeku da se njima koristi, a da mu je, ujedno, stalno davao na znanje da je upotreba tih istih stvari zabranjena? Kako bi to moglo biti istina kada je On sve ove stvari stvorio, potčinio ih čovjeku i dao mu ih kao blagodati? Naravno, Allah dželle šanuhu je zabranio samo neke od tih stvari, a razloge i uzroke te zabrane navodit ćemo kasnije.

Područje harama u islamskom zakonodavstvu, šeriatu, je, ustvari, jako suženo, dok je područje halala prostrano do neslućenih granica. Samo jedan broj vjerodostojnih i dokraja jasnih tekstualnih evidencija (en-nusus) bavi se zabranama, dok sve što nije u nassu spomenuto kao zakonito zabranjeno spada u opći princip dopuštenosti stvari i u domen Božije darežljive poštede (da to zabrani – op. prev.) i Njegova oprosta (el-‘afwu’l-ilahijju). O tome je Poslanik (sallallahu ‚alejhi we selleme – Allah ga blagoslovio i mir mu podario) – kazao:

„Ono što je Allah u Svojoj Knjizi dozvolio – to je halal, a ono što je zabranio – to je haram. Ono što je prešutio – to je ‚afw, obilna milost i pošteda, pa primite od Allaha Njegov obilni oprost, jer, zaista, Allah ništa nije zaboravio,“ (El-Hakim, a El-Bezzar ga je svrstao u sahih hadise) pa je Resulullah – alejhi’s-selam – proučio ajet: „On ništa ne zaboravlja.“ (Merjem: 64).

Selman el-Farisi kaže da je Božiji Poslanik – alejhi’s-selam kada su ga upitali za loj, sir i krzno, odgovorio:

„Halal je ono što je Allah u Svojoj Knjizi naznačio kao dopušteno, a haram je ono što je On zabranio u Njoj. A ono o čemu On ne govori je afw, oprost i dopuštenje vama.“ (Et-Tirmizi i Ibn Madže).

Tako, umjesto da daje jasne odgovore na upućena mu pitanja o dozvoljenim stvarima, Poslanik – alejhi’s-selam – je ukazivao na opće kriterije za utvrđivanje halala i harama. Prema tome, dovoljno nam je da znamo šta je Allah dželle šanuhu propisao kao haram jer je sve ostalo što to ne obuhvata halal i čisto. Resulullah – alejhi’s-selam – je također kazao:

„Allah vam je propisao izvjesne obaveze, farzove, i ne niječite ih; On je definirao izvjesne granice i ne prekoračujte ih; Allah je zabranio neke stvari i toga se pridržavajte, dok se, međutim, o nekim stvarima nije izjasnio iz milosti prema vama, ne iz zaborava, i vi ne pitajte o tome.“ (Ed-Darequtni, a En-Newewi ga svrstao u hasen).

Volio bih ovdje naglasiti da princip prirodne dopuštenosti nije sveden samo na stvari i predmete već obuhvata i ljudska djela i postupke koji nisu u vezi sa činovima ibadeta, obreda, postupke koji se mogu svrstati u životne navike (el-‚âdât) svakodnevne poslove (el-mu’âmelât). Ove stvari su u principu dozvoljene bez restrikcija izuzev jednog manjeg broja stvari koje je defnitivno zabranio Zakonodavac, Allah dželle šanuhu, koji kaže:

„On vam je objasnio šta vam je zabranio“ (El-En’am: 119), uključujući, dakle, i stvari i postupke.

Slučaj je, međutim, drukčiji u odnosu na ibadet. To su čisto vjerski činovi koji se mogu izvršavati samo onako kako je rekla objava Allaha dželle šanuhu. U vezi sa ovim postoji vjerodostojan hadis:

„A ko sam od sebe izmisli neki ibadet – ma ko on bio! – on je u zabludi koja mora biti odbačena“. (Ovaj hadis je svrstan umuttefeq alejhi, tj. onaj o čijoj vjerodostojnosti su se složila dvojica velikih učenjaka El-Buhari i Muslim.)

To je zato što je suština islamske vjere oličena u dvije zapovijedi: da se ibadet ne čini nikome osim Allahu dželle šanuhu i da se Allahu dželle šanuhu ibadet može činiti samo onako kako je On propisao.

Svako ko izmisli ili sam propiše pravilo u ibadetu zastranio je i on je krivotvoritelj (reddun). Jedino Sam Zakonodavac ima pravo propisivati načine ibadeta putem kojih Mu se ljudska bića mogu približiti. Životne navike i svakodnevne obaveze, međutim, nije propisao Zakonodavac; njih su propisivali i prakticirali sami ljudi.

Zakonodavac intervenira samo da bi ih uspostavio, modificirao ili usmjerio, a ponekad da bi identificirao neke navike koje su štetne ili koje bi mogle naginjati ka razdoru. Veliki islamski alim, šejhu’l-islam, Ibn Tejmijje kaže:

„Ljudske riječi i djela mogu se svrstati u dvije vrste: činovi ibadeta putem kojih je uspostavljena njihova vjera i uobičajena praksa koju zahtijeva svakodnevni život. Iz istraživanja principa šeri’ata mi znamo da su činovi ibadeta oni koje nam je propisao ili odobrio Allah dželle šanuhu i ispravno je samo ono što je šeri’atom propisano. Međutim, što se tiče ljudskih običaja, oni su neophodni su vakodnevnome životu. U ovom slučaju, sloboda djelovanja (‘ademdu ‚l-hazer) je glavni princip; ništa ne smije biti uskraćeno osim onoga što je uskratio Allah dželle šanuhu. Jer samo On može izdavati naredbe i zabrane. Kada je riječ o ibadetu, mora postojati naredba koju je On o tome izdao, a ako je potrebno imati Allahovu zapovijest da bi se nešto učinilo, kako se onda može reći da je nešto uskraćeno bez Njegove zapovijesti?

Zbog toga Ahmed ibn Hanbel i ostali fakihi, islamski pravnici, koji su svoje presude bazirali na hadisima kažu: Kada je riječ o ibadetu, glavni princip je objavljeno limitiranje (tewqif), što znači da ništa ne može biti legalizirano osim onoga što je Allah dželle šanuhu legalizirao. Postupiti drukčije znači rizikovati, kao što kaže ajet:

„Zar oni da imaju bogove koji propisuju da vjeruju ono što Allah nije naredio?“ (Eš-Šura: 21).

Ali, kada su posrijedi životne navike (el-‚âdât), tada je vodeće načelo el-‘afw, sloboda, jer se ništa ne može uskratiti u ovome slučaju osim onoga što je Sam Allah dželle šanuhu zabranio. Postupi se drukčije u ovom slučaju, preuzima se rizik, kako stoji u ajetu:

„Reci: „Kažite vi meni zašto jednu hranu koju vam Allah daje smatrate zabranjenom, a drugu dopuštenom?“ Recite: „Da vam je prosuđivanje o tome Allah prepustio o Allahu iznosite?“ (Junus: 59)

Ovo je jedno važno i korisno načelo na temelju kojega možemo reći da su kupovina, prodaja, iznajmljivanje, davanje poklona i ostale slične aktivnosti, neophodne za život ljudi kao što su i jelo, piće i odijevanje. Ako šeri’at govori o nekima od ovih ovozemaljskih stvari, to je zato što nas nastoji poučiti dobrome ponašanju. Stoga on zabranjuje sve što vodi razdoru a obavezuje nas na ono što je suštinsko; ne odobrava ono što je bespotrebno, a odobrava ono u čemu je korist. Sve ovo činjeno je uz razmatranje vrsta aktivnosti o kojima je riječ, pri čemu su sagledani i njihov opseg i dobre osobine.

Stav je šeri’ata da su ljudi slobodni da kupuju, prodaju i iznajmljuju kako žele, baš kao što mogu slobodno jesti i piti sve što žele ako to nije haram. Iako su neke od ovih stvari pohvalne, a neke se ne preporučuju, šeri’at nije postavio granice u njima, ne ide dotle da ih zabrani, što omogućava očuvanje izvornoga načela dopuštenosti.

Ovo je načelo također podržano i izjavom Resulullahova – alejhi’s-se-lam – ashaba Džabira ibn Abdillaha. On je kazao:

„Mi smo prakticirali (coitus interruptus, prekinuti snošaj prilikom spolnih odnosa – op. prev.) u vrijeme kada je Kur’an objavljivan. Da ga je trebalo zabraniti, Kur’an bi to učinio.“ On dalje zaključuje: Ako je Objava nešto prešutjela, to je dopušteno.

Nema sumnje u to da su ashabi Resulullahovi – radijallahu anhum (Allah njima bio zadovoljan) –  savršeno dobro razumjeli šeri’at. Tako je i ustanovljen ovaj uzvišeni princip da nikakav ibadet ne može biti legaliziran bez propisa Allahova dželle šanuhu i da nikakav običaj ne može biti zabranjen ako ga Allah dželle šanuhu nije zabranio.


Samo Allah dželle šanuhu ima pravo nešto zabraniti dopustiti

 

DRUGI PRINCIP: islam ljudima, bez obzira na njihovu vjersku ili svjetovnu funkciju, oduzima pravo da određuju šta je halal a šta haram, i ostavlja to pravo samo za Gospodara Uzvišenoga. Niko, ni rabini, ni svećenici, ni kraljevi, ni sultani nemaju pravo nešto zauvijek zabraniti ljudima, Allahovim dželle šanuhu robovima. Ako, pak, to neko učini, on svakako prelazi granice uzurpirajući suverenost koja pripada samo Allahu dželle šanuhu, da daje propise za ljude. Oni koji popuštaju ovim uzurpatorima i pridržavaju se onoga što oni propišu, svrstavaju ih u red Božijih partnera, a i slijeđenje takvih uzima se kao širk (višeboštvo, politeizam).

„Zar oni da imaju bogove koji im propisuju da vjeruju ono što Allah nije naredio?“ (Eš-Šura: 21)

U skladu sa ovim načelom Ibn Tejmijjea, njegov sljedbenik Ibnu’l-Qajjim i pravnici Ibn Hanbelove škole generalno zastupaju stav da su ugovori i uvjeti u njima propisani u osnovi dopušteni, kao što je valjan i svaki ugovor u čijem tekstu nema ničega što inklinira haramu.

Kur’an sljedbenike Knjige, kršćane i Jevreje, osuđuje zbog toga što su rabinima i svećenicima dali pravo da određuju šta je ispravno, tj. halal, a šta zabranjeno – haram.

Allah dželle šanuhu kaže:

„Oni, pored Allaha, bogovima smatraju svećenike svoje i monahe svoje i Mesiha, sina Merjemina, a naređeno im je da se samo jednom Bogu klanjaju, – nema Boga osim Njega. On je vrlo visoko iznad onih koje oni Njemu ravnim smatraju!“ (Et-Tewbe: 31)

ibn Hatim, koji je, prije nego je primio islam, bio kršćanin, jednom je došao Poslaniku – alejhi’s-selam. Kada ga je čuo kako uči ovaj ajet (Et-Tewbe: 31), rekao je:

„Poslaniče Božiji, ali oni ih ne obožavaju!?!“     Poslanik – alejhi’s-selam – je odgovorio: „Da, ali oni ljudima zabranjuju ono što je halal i dozvoljavaju im ono što je haram, a ljudi ih slijede. Svakako da je to njihovo obožavanje“ (Et-Tirmizi i drugi, hasen;), u jednom rivajetu (predaji) stoji da je Vjerovjesnik – alejhi’s-selam tumačeći ovaj ajet, rekao:

„Da, oni (Jevreji i kršćani) ne obožavaju svoje rabine i svećenike, ali kada im oni nešto dopuste, oni to smatraju dopuštenim, a kada im nešto zabrane, oni to smatraju zabranjenim.“

Kršćani još uvijek tvrde da je Mesih – alejhi’s-selam prije uzdizanja u nebo, svoje apostole ovlastio da, prema svome nahođenju, određuju šta je dopušteno a šta zabranjeno, kako se navodi u Evanđelju po Mateju (18:18): „Kažem vam, šta god vi zavežete na Zemlji, to će i na Nebu biti zavezano: i što god vi na Zemlji razvežete, to će i na Nebu razvezano biti.“

Kur’an također osuđuje mušrike, mnogobošce, zbog toga što su, bez dozvole Allaha dželle šanuhu, dopuštali i zabranjivali stvari:

„Reci: ‚Kažite vi meni zašto jednu hranu koju vam Allah daje smatrate zabranjenom, a drugu dopuštenom?‘ Recite: ‚Da li vam je prosuđivanje o tome Allah prepustio ili o Allahu laži iznosite?!’“ (Junus: 59)

I još kaže Uzvišeni:

„I ne govorite neistine jezicima svojim: „Ovo je dopušteno, a ovo zabranjeno „, da biste tako o Allahu neistine iznosili. Oni koji o Allahu govore neistine – neće uspjeti.“ (En-Nahl: 116)

lz ovih jasnih kur’anskih ajeta i hadisa Poslanikovih – alejhi’s-selam – islamski pravnici su tvrdo spoznali da samo Allah dželle šanuhu ima pravo nešto dopustiti ili zabraniti, bilo putem Knjige ili jezikom Svoga Poslanika – alejhi’s-selam. Dužnost pravnika nije da se upuštaju u objašnjavanje šta je, prema odluci Allahovoj, halal a šta haram „kada vam je On objasnio šta vam je zabranio“ (El-En’am: 119). Konačno, nije njihovo da odlučuju o tome šta će ljudima biti dopušteno a šta će biti zabranjeno. Tako se desilo da su neki veliki pravnici, imami i mudžtehidi, unatoč svojoj učenosti i mogućnosti idžtihada[1] izbjegavali donošenje suda o tome šta je halal a šta haram, prebacujući problem sa jednoga na drugog u strahu da ne pogriješe i ne proglase halalom ono što je haram i obrnuto.

U svojoj knjizi El-Umm, Imam-i Šafi kaže daje Ebu Jusuf, prijatelj Ebu Hanifea i vrhovni kadija (sudac), rekao:

„Znam da su naši učitelji – alimi izbjegavali donijeti fetvu i reći: Ovo je halal, a to je haram – osim kad je to bilo jasno navedeno u Allahovoj Knjizi. Pričao nam je Ibnu’s-Saib da je Er-Rabi‘ ibn Khajsem, jedan od najodabranijih muslimana druge generacije (tabi’un), rekao: „Pazite da ni jedan od vas ne kaže: Allah je ovo dopustio, ili Allah ovo dopušta – jer bi On onda mogao reći da On to nije dopustio niti ga odobrava. Nikada nemojte reći: Allah je ovo zabranio jer On onda može reći: Lažeš! Ja to nisam zabranio.

– Neki prijatelji Ibrahima Nakh’ija, velikoga pravnika iz reda druge generacije kufanskih muslimana, pričali su nam da je on svojim drugovima, kada o nečemu donose svoj sud, sugerirao da radije kažu „To je mekruh“ ili „To nije loše“, nego „To je haram“ ili „To je halal“ jer termini halal i haram imaju mnogo širi smisao (VII/3 1 7).“

Tako je Ebu Jusuf izvještavao o našim pravednim, tradicionalnim precima i Eš-Šafi ga je u ovom slučaju citirao budući da se slagao sa njegovim stavovima.

Na sličan je način Ibn Muflih izvještavao o Ibn Tejmijji, govoreći da pravnici iz ranoga islamskog perioda ništa nisu kvalificirali kao haram ako definitivno nije bilo proglašeno tako.

(Ovo dalje potvrđuje činjenica da ashabi nisu prestali konzumirati alkohol nakon objavljivanja kur’anskih ajeta: „Pitaju te o vinu i kocki. Reci: „Oni donose veliku štetu, a i neku korist ljudima, samo je šteta od njih veća od koristi.“/2:219/, jer piće nije eksplicitno bilo zabranjeno sve do objavljivanja ajeta iz sure El-Ma’ide: 90-94.)

Tako bi veliki imam Ahmed ibn Hanbel, upitan o istom, rekao: „Ja se sa tim ne slažem“, „Ja to ne volim“ ili „Ja to ne odobravam“.

Postoje slična predanja o Maliku, Ebu Hanifi i ostalim imamima – radijallahu anhum. (Ovo je pouka sljedbenicima onih imama koji bez ustezanja upotrebljavaju riječ haram, bez dokaza ili bar naznake dokaza.)


Zabranjivanje halala i dopuštanje harama blisko je činjenju širka

 

Premda islam osuđuje sve one koji prema svome nahođenju objavljuju šta je dopušteno a šta zabranjeno, on je mnogo striktniji i žešći kada je riječ o onima koji uvode zabrane, jer tendencija uvođenja zabrana stvara poteškoće ljudima i nepravedno skučuje ono u čemu je Allah dželle šanuhu bio darežljiv prema Svojim stvorenjima. Štaviše, ova tendencija preovladava među onima koji idu u krajnosti kada je riječ o religiji. Resulullah – alejhi’s-selam – se svim sredstvima borio protiv ove sklonosti ekstremizmu i fanatizmu, a one koji su se tome predavali upozorava: „Ekstremisti će propasti!“, „Ekstremisti će propasti!“ „Ekstremisti propasti!“ (Muslim, Ahmed i Ebu Davud).

Muhammed – alejhi’s-selam – je svoju poruku ovako opisivao:

„Poslan sam sa nečim što je pravovjerno, nepatvoreno, velikodušno i lahko. – Bu’ithtu bi ‚l-hanefijjeti’s-semhati.“ (Ahmed; Hanefijje: to je vjerovanje /el-‚aqide/ i islamski monoteizam /et-tewhid/, a semha: oblast prakse i zakonodavstva.)

Protiv ovih dviju stvari: širka i zabranjivanja onoga što je dozvoljeno, govori se u hadis-i qudsiju, gdje je Vjerovjesnik – alejhi’s-selam – prenio od svoga Blagoslovljenog i Uzvišenog Gospodara da je rekao:

„Zaista, Ja sam stvorio ljude u nepatvorenoj, čistoj prirodi i prirodnoj vjeri (hunefâ‘), ali su nekima od njih došli šejtani, odvratili ih od vjere i zabranili im ono što sam im Ja dozvolio i naredili su im da Mi pripisuju druga, o čemu Ja nikakav dokaz nisam objavio.“ (Muslim)

Zabraniti nešto što je halal gotovo je isto kao počiniti širk i zato Kur’an žestoko kritizira arabljanske idolopoklonike zbog njihovoga politeizma i božanstava, njihovih idola, i zbog toga što su, mimo dopuštenja Allahova, sebi zabranjivali konzumiranje nekih vrsta hrane, jelo i upotrebu proizvoda nekih životinja, kao i upotrebu nekih proizvoda. Među ove zabranjene vrste životinja spadale su one koje su, u vrijeme predislamskoga perioda – džahilijjeta, bile nazivane behiresaibewesile i ham.

U vrijeme džahilijjeta Arabljani su devi koja na svijet donese petero devčadi, a posljednje joj bude muško, rasijecali uši i branili da se ona jaše; ostavljali su je za njihova božanstva, nisu je klali ni tovarili, niti su je tjerali sa vode i pašnjaka. Nazvali su je el-behira, tj. ona sa razrezanim ušima.

Kada bi se čovjek sigurno vratio s putovanja, nakon ozdravljenja ili sličnim povodom, puštao bi devu da se slobodno i sama kreće. Sa ovom devom se postupalo kao sa el-behirom, a ona se zvala es-sa’iba, slobodnolutajuća.

Ako bi ovca ojanjila žensko, zadržavali su je za sebe, a ako ojanji muško, davali su je svojim božanstvima, a ako bi ojanjila muško i žensko, govorili su: „Povezala se sa svojim bratom.“ To muško janje nisu klali svojim božanstvima, a ovakvu ovcu su zvali el-wasila, povezana.

Ako bi mužjak oplodio devu potomka i ona na svijet donijela muško devče, Arabljani su govorili: „On je sačuvao svoja leđa!“ Oni ga nisu jahali ni tovarili i zvali su ga el-ham, čuvar, zaštitnik.

Premda postoje i druge interpretacije i objašnjenja za ova četiri termina, ona su, ipak, u suštini međusobno slična. Kur’an je opovrgao ove zabrane i ne dopušta nikakva izvinjenja za one koji su ih se pridržavali slijedeći grješke svojih predaka.

„Allah nije propisao ni behiru, ni sa’ibu, ni wasilu, a ni hama: to oni koji ne vjeruju govore o Allahu i većina njih nema pameti. A kada im se kaže. „Pristupite onome što Allah objavljuje, i poslaniku!“ oni odgovaraju: „Dovoljno nam je ono što smo od predaka naših zapamtili“. – Zar i ako preci njihovi ništa nisu znali i ako nisu na pravom putu bili?!“ (El-Maide: 103-104)

U suri El-En’am detaljno se raspravlja o tome šta su od deva, goveda, ovaca i koza smatrali haramom. U Kur’anu se u ovom kontekstu primjenjuje jedan ironičan stil retoričkog ispitivanja kako bi ih se uvjerilo da griješe:

„… i to osam vrsta: par ovaca i par koza – Reci: „Da li je On zabranio mužjake ili ženke ili ono što se nalazi u utrobama ženki?“ Kažite mi, i dokažite, ako je istina to što govorite – par kamila i goveda. Reci: „Da li je On zabranio mužjake ili ženke ili ono što se nalazi u utrobama ženki? Da li ste vi bili prisutni kad vam je Allah to propisao?“ – Ima li onda nepravednijeg od onoga koji, ne znajući istinu, izmišlja laži o Allahu da bi ljude u zabludu doveo. Allah sigurno neće ukazati na pravi put ljudima koji su nepravedni.“ (El-Ma’ide: 143-144)

U drugoj diskusiji, u suri El-A’raf, Allah dželle šanuhu opovrgava tvrdnje svih prohibitora, spuštajući konačne kriterije za uvođenje zabrana:

„Reci: ‚Koje zabranio Allahove ukrase, koje je On za robove Svoje stvorio, i ukusna jela?‘ Reci: ‚Ona su za vjernike na ovom svijetu, a na onom svijetu su samo za njih.‘ Eto, tako Mi podrobno izlažemo dokaze ljudima koji znaju.

Reci: ‚Gospodar moj zabranjuje razvrat, javni i potajni, i grijehe, i neopravdanu primjenu sile i da Allahu smatrate ravnim one za koje On nikakav dokaz objavio nije, i da o Allahu govorite ono što ne znate.’“ (El-Araf: 32-33)

Važan aspekt ovih rasprava je to što su one objavljene u Mekki. Mekanske su objave govorile o pitanjima vjere, tewhida, jednosti i jedinosti Allahovoj dželle šanuhu, i ahiretu. Stoga možemo zaključiti da – u Allahovim očima – ovo pitanje proglašavanja stvari zabranjenim bez Njegove volje i ovlaštenja nije bilo tek sitnica, već nešto što se ticalo fundamentalnih i generalnih principa vjere.

U Medini je bilo pojedinih muslimana koji su pokazivali sklonost ka asketizmu, sami sebi uskraćujući neke dopuštene užitke. Zatim, da bi ih zadržao u okviru ograničenja što ih je Sam uveo i da bi ih povratio na pravi put islama, Allah dželle šanuhu je objavio slijedeće ajete:

„O, vjernici, ne uskraćujte sebi lijepe stvari koje vam je Allah dozvolio, samo ne prelazite mjeru, jer Allah ne voli one koji pretjeruju. I jedite ono što vam Allah daje, što je dozvoljeno i lijepo; i bojte se Allaha u Kojeg vjerujete.“ (El-Ma’ide: 87-88).


Zabrana stvari potiče od njihove nečistoće i štete

 

Allah dželle šanuhu, koji je stvorio ljude i darovao ih nebrojenim darovima, ima pravo nešto im legalizirati zabraniti i dati im obaveze i odgovornosti onako kako On smatra da treba, kao što ih je pozvao na pokornost u obavezama i obredima onako kako je On htio. Kao Njegova stvorenja, oni nemaju pravo da Mu se suprotstavljaju niti smiju biti neposlušni. Njegovo je pravo da Ga oni smatraju svojim Gospodarom i obavezni su da Mu ibadet čine.

Ali Allah dželle šanuhu nije proizvoljan u Svojim naredbama. Zato što je milostiv prema robovima Svojim, On je stvari iz razumnih razloga svrstao u halal ili haram, imajući pri tome u vidu dobrobit. On, dakle, nije dozvolio ništa što nije čisto i nije zabranio ništa osim ono što je nečisto, odvratno.

Tačno je da je Allah dželle šanuhu Jevrejima zabranio i neke dobre stvari, ali to je bilo jedino da bi ih kaznio zato što su bili neposlušni i što su prelazili granice koje je On ustanovio. Kao što On kaže:

„Jevrejima smo sve životinje koje imaju kopita ili kandže zabranili, a od goveda i brava njihov loj, osim onog s leđa ili s crijeva, ili onog pomiješana s kostima. Time smo ih zbog zuluma njihova kaznili; i mi, zaista, govorimo istinu.“ (El-En’am: 146)

Na drugim mjestima u Kur’anu Allah dželle šanuhu govori o drugim načinima manifestiranja te neposlušnosti:

„I zbog teškog nasilja Jevreja mi smo im neka lijepa jela zabranili koja su im bila dozvoljena, i zbog toga što su mnoge od Allahova puta odvraćali, i zato što su kamatu uzimali, a bilo im je zabranjeno, i zato što su tuđe imetke na nedozvoljen način jeli. A za nevjernike među njima Mi smo kaznu bolnu pripremili.“ (En-Nisa‘: 160-161)

Kada je Allah dželle šanuhu, iz Svoje milosti, čovječanstvu poslao Svoga posljednjeg poslanika – alejhi’s-selam – sa vječnom i upotpunjenom vjerom, koja se kasnije razvila i dostigla svoj vrhunac, On je Svoju milost pokazao tako što je ukinuo ove zabrane koje su imale privremeni odgojni karakter za osori i tvrdoglavi narod „ukočenih vratova“, kako ih opisuje Tevrat. A ehl-i kitabije, tj. Jevreji i kršćani, imali su znak o dolasku poslanstva Muhammedova – alejhi’s-selam kao što navodi Kur’an:

„… onima koji će slijediti Poslanika, vjerovjesnika, koji neće znati ni da čita ni da piše, kojeg oni kod sebe, u Tevratu i Indžilu, zapisana nalaze, koji će od njih tražiti da čine dobra djela, a od odvratnih odvraćati ih, koji će im lijepa jela dozvoliti, a ružna im zabraniti, koji će ih tereta i teškoća koje su oni imali osloboditi.“ (El-Araf: 157)

Uzvišeni Allah je u islamu za otklanjanje grijeha propisao drukčije metode od zabranjivanja dobrih stvari: iskreno kajanje, koje dušu čisti od grijeha kao što voda čisti prljavštinu; dobra djela, koja potiru počinjena loša djela; davanje sadake, koja gasi grijehe kao što voda gasi vatru, i podvrgavanje iskušenjima i patnji, koje rastjeruje grijehe upravo kao što zimski vjetar rasprši suho lišće.

Mi, naravno, znamo da su neke stvari u islamu zabranjene samo zato što su nečiste ili štetne. Prema tome, ako je nešto defitivno štetno, to je onda haram, a ako je nešto neopozivo korisno, to je onda halal; ako u nečemu ima više štete nego koristi, to je haram i ako je u nečemu više koristi nego štete, to je halal. Kur’an ovaj princip pojašnjava na primjerima vina i kocke:

„Pitaju te o vinu i kocki. Reci: „Oni donose veliku štetu, a i neku korist ljudima, samo je šteta od njih veća od koristi.“ (EI-Beqare: 219)

Po istoj logici, ako se postavi pitanje šta je halal u islamu, odgovor je: et-tajjibât, dobra, ugodna jela, tj. ona jela koja ljude podstiču da budu korisni i jela koja ljudi u cjelini odobravaju tvrdeći da su dobra, neovisno od navika jednoga naroda. Allah dželle šanuhu kaže:

„Pitaju te šta im se dozvoljava. Reci: „Dozvoljavaju vam se et-tajjibat, lijepa jela…“ (El-Ma’ide: 4)

„Od sada vam se dozvoljavaju sva lijepa jela…“ (El-Ma’ide: 5)

Od muslimana se ne zahtijeva da detaljno zna šta je nečisto ili štetno u nečemu što je Allah zabranio; njemu može biti skriveno ono što se otkrilo nekom drugom, pak, musliman za svoga života ne mora saznati šta je štetno u nečemu što je haram, već on to može shvatiti kasnije. Ono što se od muslimana zahtijeva je da kaže: „Semi’na we eta’na – Čujemo i pokoravamo se.“ Zar ne vidiš da je Allah dželle šanuhu zabranio konzumiranje svinjetine a da muslimani, osim toga da je svinja prljava životinja, ne znaju zašto je to zabranjeno? Od tada su protekla mnoga stoljeća i naučna istraživanja otkrivaju prisustvo parazita i smrtonosnih bakterija u svinjskome mesu! Čak i kada naučnim istraživanjima u svinjetini ništa ne bi bilo pronađeno, kada bi bilo pronađeno mnogo više od ovoga, muslimani bi i dalje nastavili vjerovati da je svinjsko meso nečist.

Drugi primjer za ovo ogleda se u Resulullahovim – alejhi’s-selam – riječima:

„Čuvajte se triju prokletstava (tj. onaj koji to čini proklet je od Allaha i ljudi): vršenja nužde na izvorima, vršenja nužde na drumovima i vršenja nužde na hladovitim mjestima“ (Ebu Davud, Ibn Madže i El-Hakim, a El-Bejheqi ga drži sahihom).

Ljudi ranoga perioda znali su jedino da su ovo bile ružne radnje, neprihvatIjive civiliziranim ljudima i javnom ponašanju. Zahvaljujući napretku nauke, mi sada znamo da su ova tri „prokletstva“ opasna po zdravlje ljudi jer su izvor širenja zaraznih bolesti kakve su ankylostoma i schistosomiasis. Budući da svjetlo nauke ide sve dalje i da se ostvaruju nova otkrića, otkrili su nam se jasni korisni aspekti ukupnoga islamskog zakonodavstva koji se tiču dopuštenoga i zabranjenoga. A zar bi moglo biti drukčije kada ovi propisi za ljude dolaze od Mudroga, Sveznajućega i Milostivoga, Allaha dželle šanuhu?

„… a Allah umije razlikovati pokvarenjaka od dobročinitelja. Da je Allah htio, mogao vam je propisati ono što vam je teško; On je, zaista, silan i mudar.“ (El-Beqare: 220)


U halalu je zamjena za ono što je proglašeno haramom

 

Jedna od ljepota islama – pošto je on došao da olakša ljudima – je u tome što im on nije ništa zabranio a da im nije u zamjenu dao nešto bolje; kada nešto prepriječi, zamjenjuje ga i učini suvišnim. To je ovako objasnio i Ibnu’l-Qajjim – rahimehullahu:

„Allah je zabranio vračanje, a zamijenio ga klanjanjem istihare.[2] On je zabranio lihvarenje, ali je to zamijenio profitabilnom trgovinom.[3] Zabranio je kockanje, ali ga je zamijenio klađenjem na raznim takmičenjima koja su korisna za njihovu vjeru, npr. konjske trke, trke deva ili takmičenje u strjeljaštvu.

Allah dželle šanuhu je muškarcima zabranio da nose svilenu odjeću, ali im je u zamjenu dao ukrasnu odjeću od vune, lana i pamuka.

Zabranio je preljubu, razvrat i homoseksualnost, ali je ljudima u zamjenu dao zakoniti brak. On je zabranio opojna pića da bi ljudi mogli uživati druge napitke koji su korisni za tijelo i um. I nečistu hranu je ljudima zabranio, ali im daje druga korisna i prijatna jela.

Tako, kada u cijelosti razmotrimo islamske propise, shvatamo, ako Allah dželle šanuhu ograniči izbor Svojim robovima u odnosu na neke stvari, On im, u drugim slučajevima, pruža širi izbor i još više mogućnosti. Allah dželle šanuhu sigurno ne želi ljudima život učiniti bijednim, težim i ograničenim. Naprotiv, On im želi olakšati, uputiti ih i milost im dati, kao što i kaže:

„Allah želi da vam objasni i da vas putevima kojima su             oni prije vas uputi, i da vam oprosti. – A Allah sve zna i mudar je. Allah želi da vam oprosti, a oni koji se za strastima svojim povode žele da daleko s pravog puta skrenete. Allah želi da vam olakša, – a čovjek je stvoren kao nejako biće.“ (En-Nisa‘: 26-28)


Sve što vodi u haram – zabranjeno je

 

Drugi islamski princip je: kad je nešto haram, sve što tome vodi također je haram. Islam na ovaj način namjerava prepriječiti sve puteve koji vode haramu. Primjerice, kada islam zabranjuje spolne odnose izvan braka, on jednako zabranjuje sve što vodi takvim odnosima ili ih ljudima čini privlačnim, kao što je, recimo, džahilijjetsko razgolićavanje, zavodnička odjeća, privatna sastajanja i kontakti između muškaraca i žena, prizori golotinje, pornografska literatura, razvratne pjesme itd.

Na toj osnovi su islamski pravnici uspostavili ovaj kriterij:

„Sve što služi vodi haramu i samo je haram.“

Jedan sličan princip je da se grijeh harama ne svodi samo na onoga koji u tome učestvuje već obuhvata i druge koji su griješnika podržavali materijalno ili moralno; svako snosi odgovornost sukladno svome udjelu u grijehu. Kada je, npr., riječ o opojnim pićima, Resulullah – alejhi’s-selam – je prokleo ne samo one koji ih konzumiraju, već i one koji ih proizvode i koji ih toče, onoga kome se toče, onoga kome se za njih daje novac, itd. O ovome će kasnije ponovo biti riječi. Također, kada je riječ o kamati, Poslanik – alejhi’s-selam – je prokleo one koji plaćaju kamate, onoga kome se plaća, onoga ko je napravio ugovor i onoga ko u tome sudjeluje kao svjedok. Sa tim u skladu smo izveli pravilo da sve što potpomaže činjenje harama, kao i oni koji drugima u tome pomažu, sudionici su u grijehu.


Zabranjeno je prikazivati haram kao halal

 

Kao što je islam zabranio sva vidljiva sredstva i puteve koji vode haramu, on je također zabranio pribjegavanje činjenju harama uz pomoć skrivenih sredstava i izgovora na koje navodi šejtan. Islam je prekorio Jevreje zbog pribjegavanja da varkom i izgovorom dopuštaju ono što je Allah dželle šanuhu zabranio. Resulullah – alejhi’s-selam – je rekao:

„Ne činite ono što su Jevreji: da uz pomoć bijednih isprika dopuste ono što je Allah dž. š. zabranio.“[4]

Ovo je jedna referenca na činjenicu da je Allah dželle šanuhu Jevrejima zabranio da love subotom (šabes, sabat). Da bi zaobišli ovu zabranu, oni bi petkom iskopali jarke, tako da bi ribe u njih upadale subotom i potom bi, nedjeljom, bivale ulovljene. Oni koji pribjegavaju racionalizaciji i isprikama kako bi opravdali svoja djela, ovu praksu smatraju dopuštenom, no, islamski pravnici drže da je to haram, jer je Allahova dželle šanuhu namjera bila da ih odvrati od lova subotom, indirektno ili direktno.

Zabranjenu stvar (haram) nazvati kojim drugim imenom osim njezinim mijenjati njezin oblik i pri tome podržavati njezinu suštinu je taktika onoga ko je zastranio, budući da, očito, promjena  imena ili forme nema posljedica sve dok neka stvar njezina suština ostaju nepromijenjene.

Tako, kada neki ljudi „iznađu“ nove termine za kamatu da bi se njime bavili ili konzumirali alkohol, i dalje ostaje grijeh kamate i konzumiranja alkoholnih pića. U jednom hadisu stoji:

„Neki će ljudi iz moga Ummeta alkohol proglasiti halalom dajući mu drugo ime.“ (Ahmed)

„Doći će vrijeme kada će ljudi kamatu smatrati halalom i oni će ga zvati trgovinom.“ (EI-Buhari i Muslim; objavljen u Igathetu’l-lehfan, I/352)

Čudna pojava današnjice je što se poročni ples naziva „umjetnošću“, alkohol „duševnim pićem“, kamata „interesom“ itd.


Dobre namjere haram ne čine prihvatljivim

 

U čitavom svome zakonodavstvu i u svim aspektima, islam stavlja jak akcent na plemenitost osjećanja, uzvišenost ciljeva i iskrenost namjera. Resulullah – alejhi’s-selam – je kazao:

„Djela će biti suđena prema namjerama, i svakome će biti nadoknađeno u skladu sa njegovim namjerama.“ (El- Buhari)

U islamu se dobrim namjerama životni problemi i svjetovni poslovi pretvaraju u ibadet i približavanje Allahu dželle šanuhu. Na primjer, ako neko jede neku hranu radi održavanja života i jačanja tijela kako bi mogao ispunjavati svoje obaveze prema svome Gospodaru i zajednici, onda se takvo jelo i takvo piće smatraju ibadetom i pilližavanjem Allahu dželle šanuhu. Ako neko uživa u spolnoj intimnosti sa svojom ženom iz želje da dobije dijete i da sačuva svoju i čednost svoje žene, to se smatra ibadetom koji zaslužuje sevape na ahiretu. Resulullah – alejhi’s-selam – je o ovome rekao:

„Kada neko od vas sa svojom ženom zadovolji strast svoju, to je sadaka.“ Oni koji su ga slušali rekoše: „Božiji Poslaniče, zar može neko od nas ko zadovolji svoju strast biti nagrađen za to?“ Resulullah – alejhi’s-selam – je odgovorio: „Zar on ne bi bio griješnikkada bi svoju strast zadovoljio na zabranjeni način! Dakle, ako čovjek svoju strast zadovolji na halal način, bit će nagraden.“ (El-Buhari i Muslim)

On je također rekao:

„Svako ko traži dunjaluk s halalom, suzdržavajući se prošnje, ko radi za dobrobit svoje porodice i brine se o svojim susjedima stat će pred svoga Gospodara lica svijetla kao Mjesec o uštapu.“ (Et-Taberani)

U ovom smislu, kada god je bilo koje svakodnevno djelo vjernika praćeno dobrom namjerom, to djelo se smatra ibadetom. Ali u slučaju harama stvari su sasvim drukčije; haram ostaje haram bez obzira koliko dobre bile namjere počinioca, kako da je častan razlog i kako uzvišen da je cilj toga djela. Islam se nikada ne može složiti sa tim da se primijene zabranjena sredstva da bi se postigao pohvalan cilj – jer islam ne insistira samo na časnosti cilja, već i sredstva koja se za njegovo ostvarenje odaberu moraju biti čista. „Cilj opravdava sredstva“ nije maksima šeri’ata, kao ni ona: „Osiguraj sebi pravo, makar počinio mnoštvo varki!“ To – ne! Šeri’at zahtijeva da se prava osiguravaju isključivo pravednim sredstvima.

Ako neko gomila dobra lihvarenjem, prijevarom, kockanjem, igranjem zabranjenih igara na bilo koji drugi haram način da bi sagradio džamiju, osnovao dobrotvornu fondaciju ili  radio bilo šta dobro, ne pomaže mu ništa plemenitost njegove namjere; krivica činjenja harama zauvijek ostaje bez obzira na namjere. U islamu dobri ciljevi i namjere nemaju efekta pri ublaživanju griješnosti nečega što je haram. Evo čemu nas je Resulullah – alejhi’s-selam – učio kada je rekao:

„Allah je dobar i ne prihvata ništa osim dobra, i Allah je zapovijedio vjernicima, kao što je i poslanicima svojim zapovijedio, rekavši: „O poslanici, jedite dopuštena jela i činite dobra djela.“ (El‑Mu’minun: 51„O vjernici, jedite ukusna jela koja smo vam podarili i budite Allahu zahvalni, ta vi se samo Njemu klanjate!“ (El-Beqare: 172)

„Čovjek koji pođe na dalek put (hadž, umru i sl.) nepočešljan i prašnjav podiže ruke prema nebu (i govori): Ja Rabbi! Ja Rabbi!, a pri tome jede haram hranu, pije haram napitke, nosi haram odjeću i okrjepljuje se haram sredstvima – kako da, onda, njegove dove budu primljene?“ (Muslim i Et-Tirmizi od Ebu Hurejrea)

On je također kazao:

„Ako neko gomila dobra čineći haram djela, a potom dijeli sadaku, za njega nema nagrade, a teret grijeha i dalje ostaje.“ (Ibn Huzejme, Ibn Hibbân i El-Hakim od Ebu Hurejrea)

Ponovo je kazao:

„Ako neko stiče imovinu uz pomoć haram sredstava a potom dijeli sadaku, to (kod Allaha dželle šanuhu) neće biti prihvaćeno; ako ta sredstva troši, u tome neće imati berićeta, a bude li to njegova zaostavština, bit će mu to putna opskrba za Džehennem! Zaista Allah dž.š. jedno loše djelo ne briše drugim lošim djelom, već loše djelo briše dobrim djelom, jedna prljava stvar ne briše drugu prljavu stvar.“ (Ahmed i drugi od Ibn Mes’uda)


Čuvanje od sumnjivih stvari – od straha da se ne upustimo u haram

 

Allah dželle šanuhu je milostiv prema ljudima i nije ih ostavio da žive u neznanju kada je riječ o dopuštenom i zabranjenom. On je jasno odredio šta je halal a šta haram, kao što kaže u Kur’anu:

„On vam je objasnio šta vam je zabranio.“ (EI-En’am: 119)

Dakle, čovjek može činiti ono što je objašnjeno kao halal i nema dozvole da čini ono što je haram budući da ima mogućnost izbora. Međutim, postoji izvjesna nejasnoća između jasno određenoga halala i jasno definiranoga harama. Ovo je jedno nejasno područje. Neki ljudi možda nisu u stanju odlučiti da li je jedna stvar dopuštena zabranjena; ovakvu konfuziju može uvjetovati neki nejasan dokaz sumnja u mogućnost primjene nassa (teksta) u određenoj okolnosti neko pitanje samo po sebi.

Što se ovakvih stvari tiče, islam smatra da je dio pobožnosti (mine’l-wer’i) ako se musliman kloni nejasnih stvari kako ne bi bio u nedoumici i učinio nešto što je jasni haram. Ovo je slično onome o čemu smo već raspravljali kad smo govorili o preprječavanju puteva koji vode haramu. Ovako oprezan pristup čak uči muslimana da bude dalekovid pri planiranju i uvećavanju svoga znanja o životu i ljudima. Korijeni ovoga principa su u Resulullahovim – alejhi’s-selam – riječima:

„Jasno je šta je halal, a jasno je i šta je haram. Između ovoga dvoga postoje neke nejasne stvari, a većina ljudi ne zna da li su one halal ili haram. Onaj ko ih se nastoji kloniti u namjeri da sačuva svoju vjeru – taj se spasio; a ako neko sudjeluje u nečem takvom, samo što nije pao u nešto što je haram. Kao, npr, onaj ko stoku izvodi na pašu blizu hime (zemljište ograđeno za ispašu vladareve stoke na kome ona pase odvojena od ostale stoke) posve je moguće da će nešto stoke zalutali u himu. Uistinu, svaki vladar ima svoju himu, a Allahova hima su njegove zabrane.“ (EI-Buhari, Muslim i dr.; preuzeto od Et-Tirmizija)


Haram je svakome haram

 

Haram se u islamskom zakonodavstvu, šeri’atu, odlikuje po tome što on obuhvata sve i što je potpuno dosljedan; ne postoji ništa što je zabranjeno nearapu a dopušteno Arapu, kao što ništa nije uskraćeno crncima a dopušteno bijelcima. U islamu se nikakvoj klasi ili grupi ljudi ne izdaje dozvola ili koncesija da ona ima privilegiju da čini šta god hoće, pa bili to vračevi, vrhovni svećenici, vladari ili plemići. Muslimani nemaju nikakvu privilegiju da nešto proglase haramom za druge, a da je to dopušteno za njih. To ne može biti; Allah dželle šanuhu je gospodar svega, a islamski šeri’at je vodič za sve. Sve što je Allah legalizirao putem Svoga šeri’ata dopušteno je za sve ljude, i sve što je On zabranio, svim je ljudima zabranjeno do Sudnjega dana. Na primjer, krađa je haram, svejedno bio kradljivac ili pokradeni musliman ili nemusliman; kazna za to je ista, bez obzira na rod i porijeklo kradljivca. Muhammed – alejhi’s-selam – je čvrsto zastupao ovo pravilo govoreći:

„Allaha mi, ako bi Fatima, kćer Muhammedova, nešto ukrala, ja bih joj odsjekao ruku.“ (EI-Buhari)

Jednom se u vrijeme Božijeg Poslanika – alejhi’s-selam – desila krađa, za koju su bila osumnjičena dvojica ljudi, jedan Jevrej i jedan musliman. Rođaci ovog muslimana podnesu neke neuvjerljive dokaze koji su teretili Jevreja ne bi li spasili svoga čovjeka koji je doista bio kriv. Gotovo da je Resulullah – alejhi’s-selam – povjerovao da je ovaj musliman nedužan, kada dođe Allahova dželle šanuhu objava i obejani se varka, što je Jevreja oslobodilo krivice, Muhammeda – alejhi’s-selam – umirilo, a pravdu postavilo na njezino pravo mjesto. O tome Uzvišeni kaže:

„Mi tebi objavljujemo Knjigu, samu istinu, da ljudima sudiš onako kako Allah objavljuje. I ne budi branilac varalicama, i zamoli oprost od Allaha, – Allah, uistinu, prašta i samilostan je. I ne brani one koji su u dušama svojim podmukli jer Allah nikako ne voli onoga koje podmukao, griješnik. Oni se kriju od ljudi, ali se ne mogu sakriti od Allaha, a On je s njima i kad noću smišljaju riječi kojima On nije zadovoljan; Allah dobro zna sve ono što oni rade. Eto, vi ih branite na ovom svijetu, a ko će ih pred Allahom na Sudnjem danu braniti, ko će im zastupnik biti?“ (En-Nisa‘: 105-109)

U krivotvorenim jevrejskim knjigama navodi se da su Jevreju zabranjeni lihvarenje i uzimanje kamate kada se novac posuđuje bratu Jevreju, ali nije haram ako se kamata zarađuje od onih koji ne pripadaju jevrejskoj rasi, kako se kaže u Zakonima ponovljenim (Peta knjiga Mojsijeva) 23: 19-20:

„Od brata svojega ne smiješ uzeti kamatu (interes), bilo to u novcu, hrani ili ičem drugom što bi moglo donijeti dobit. Možeš uzimati kamatu od stranca, ali, hoćeš li blagoslov od Jahvea, Boga tvojega, ne smiješ od svojega brata tražiti da ti plaća kamatu.“

Kur’an također govori o jednoj drugoj sličnoj tendenciji među Jevrejima, a to je dozvoljavanje varanja onih koji ne pripadaju njihovom rodu vjeri bez ikakva osjećaja krivice grijeha. Kur’an kaže:

„Ima sljedbenika Knjige koji će ti vratiti ako im povjeriš tovar blaga, a ima i onih koji ti neće vratiti ako im povjeriš samo jedan dinar, ako ga ne budeš stalno pratio. Tako je, jer oni govore: „Nama nije grijeh što učinimo neukima (nejevrejima) – i o Allahu svjesno govore laži.“ (Ali Imran: 75)

Neosporno je da su oni iznosili same laži u onome što su pripisivali Allahu dželle šanuhu, jer Njegov zakon ne pravi nikakve razlike među narodima, što se tiče varanja, Allah dželle šanuhu ga je osudio, što potvrđuju svi Njegovi poslanici i vjerovjesnici.

Žao nam je, ali mi moramo reći da je ova jevrejska tendencija primjene dvostrukih standarda – jednih za „bradu“, a drugih za „strance“ – karakteristika primitivne etike i nipošto se ne može pripisati jednoj istinski objavljenoj vjeri jer se visoki moral, tj. istinski moral, razlikuje po svojoj obuhvatnosti i primjenljivosti i on ne dopušta jednome ono što zabranjuje drugom. Razlika između nas i primitivnih naroda nije u proširenju odsustvu moralnih kodeksa već u proširenju sfere njihove primjene. Na primjer, ovakvi narodi također čestitost smatraju pohvalnim svojstvom, ali oni njezino prakticiranje svode samo na svoje suplemenike. Kada su posrijedi ljudi izvan njihova plemena klana, oni ne vide ništa loše u tome da dozvole da ih se obmanjuje ustvari, da se to preporučuje zahtijeva.

Pisac Priča o civilizacijama kaže:

„Gotovo sva plemena se slažu u tome da ostale treba smatrati inferiornim u odnosu na sebe. Američki Indijanci su sebe smatrali od Boga izabranim narodom, naročito stvorenim od strane „Najvećeg Duha“, da čovječanstvu posluže kao uzor. Jedno indijansko pleme je sebe nazivalo „Ljudima koji nemaju ravnih“, drugo, opet, „Ljudima ljudi“. Stanovnici Kariba su govorili: „Samo smo mi ljudi“; Eskimi su vjerovali da su Evropljani došli na Greenland samo da bi naučili neke manire i vještine. Dakle, često se dešavalo da primitivni čovjek na druga plemena proširi moralna ograničenja kojih se i sam pridržavao; on je iskreno vjerovao da je moralno svoje suplemenike podsticati i ujedinjivati (u borbi) protiv drugih naroda. Zapovijedi i tabui važe samo za pripadnike njegova plemena, dok, što se ostalih tiče, može daleko koliko god se usudi.“[5]


Prijeka potreba diktira izuzetke

 

Premda je islam suzio krug onoga što je zabranjeno, on je ujedno i vrlo striktan kada je riječ o poštivanju tih odredbi. Prema tome, u islamu su prepriječeni svi putevi koji vode onome što je zabranjeno, bili oni skriveni. Ono što vodi haramu i samo je haram; haram je i ono što potpomaže da se uradi nešto što je haram i ono čime se nastoji postići haram, i tako dalje do posljednjega principa koji smo rasvijetlili.

Naravno, islam nipošto ne zaboravlja životne potrebe i njihovu važnost, kao ni ljudsku slabost i mogućnost da se sa njima suoči. Islam uzima u obzir nesavladive teškoće i ljudsku slabost i muslimanu dopušta da, pod pritiskom nužnosti, konzumira zabranjenu hranu u količinama dovoljnim da utoli ili spasi život.

U ovome kontekstu, nakon što nabraja koja je hrana zabranjena: meso uginulih životinja, krv i svinjetina, Allah dželle šanuhu kaže:

„… A onome ko bude primoran, ali ne iz želje, tek toliko da glad utoli, njemu grijeh nije. – Allah zaista prašta i milostiv je.“ (El-Beqare: 173)

Ovo se ponavlja na četiri mjesta u Kur’anu nakon svakog spominjanja zabranjene hrane. Na osnovu ovoga i sličnih kur’anskih ajeta, islamski pravnici su formulirali jedno važno načelo, a to je da nužnost ukida zabrane. Međutim, da se primijetiti da je pojedincu, kada je prisiljen na to, dopušteno konzumirati haram hranu ako on to uistinu niti želi, niti čini grijeh. To znači da on ne bi trebao željeti okusiti haram hranu niti je uzimati više do onoliko koliko je dovoljno da utoli glad. Na osnovu ovoga su pravnici izveli jedno drugo načelo, a to je da dopuštenu količinu haram hrane određuje opseg nužnosti. Ovdje je vodeća ideja ta da, čak i kada je riječ o nužnosti, čovjek joj se ne smije predati ili je poistovjetiti sa željom. On bi morao nastojati živjeti sa halalom, tj. činiti halal djela tražiti način da se vrati takvome životu kako ne bi navikao živjeti u haramu ne daj Bože, počeo uživati u takvome načinu  pod izgovorom nužnosti.

Što se tiče dopuštanja harama u nužnosti, islam je dosljedan svome duhu i generalnim načelima. Ovaj duh olakšavanja želi život lakšim i otkloniti teret i jaram što su ih nametnuli raniji sistemi i religije. Istinu je obznanio Allah Svemogući:

„… Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate, …“ (El-Beqare: 185)

„… Allah ne želi da vam pričini poteškoće, već želi da vas učini čistim i da vam blagodat Svoju upotpuni, da biste bili zahvalni.“ (El-Ma’ide: 6)

„Allah želi da vam olakša, – a čovjek je stvoren kao nejako biće.“ (En-Nisa‘: 28)


[1] Idžtihad – samostalno prosuđivanje u vjeri na osnovu njezinih temelja i normirane procedure – op. prev

[2] Prema islamskom učenju, musliman se suočava sa problemima o kojima treba konsultirati druge i tražiti pomoć uputu od Allaha dželle šanuhu. Značenje istihare je da se od Allaha dželle šanuhu traži da čovjeka uputi prilikom izbora između dvije suprotne odluke. Za to postoje poseban namaz i dova.

[3] Rewdatu’l-muhibbin, str. 10 i I’lamu ‚l-muwaqqi’in, II/111.

[4] Ovaj hadis je objavljen u Igathetil-lehfan od Ibnul-Qajjima, 1/348. Autor kaže: „Ovo je pričao Abdullah ibn Battah, a Et-Tirmizi jedan sličan hadis svrstava u sahih.“

[5] Will Durrant, Priča o civilizacijama, Simon i Schuster, New York, 1935., 1/54-55.

 

(Poglavlje iz knjige „HALAL I HARAM U ISLAMU”, dr. Jusuf El-Karadavi, Izdavač: Ljiljan, Sarajevo, 1997. god.)