Jedanaesti septembar, međunarodni terorizam i ratovi u Afganistanu i Iraku

Rat i naftaTeroristički napadi 11. septembra 2001. izazvali su seriju događaja koji će zadati snažan udarac odnosima između velikog dijela muslimanskog svijeta i, posebno, SAD-a. Napadi su bili motivirani neprijateljstvom prema američkoj politici na Srednjem istoku, a posebno američkim vojnim prisustvom u Saudijskoj Arabiji i američkom podrškom Izraelu u izraelsko-palestinskom sukobu. Međutim napadi od 11. septembra, a onda i proistekli “rat” protiv terorizma koji je objavila Amerika, te američki napad na Irak uz snažnu podršku Velike Britanije, Španije, Australije i Izraela imali su kumulativni efekt podgrijavanja neprijateljstva i proširivanja razlika između muslimanskog svijeta, na jednoj strani, i zapadnog, na drugoj.

Napadi na Svjetski trgovinski centar u Njujorku i Pentagon u Vašingtonu gotovo su univerzalno osuđeni u arapskom i muslimanskom svijetu. Izuzetak je vjerovatno bio Irak gdje je prevagnula ogorčenost na Amerikom predvođeni napad na Irak 1991. nakon iračke invazije na Kuvajt, zatim na decenijama duge sankcije koje su Iraku nametnute većinom na podgovaranje SAD-a a uz podršku Velike Britanije, te na pravno sumnjivu zonu zabranjenog letenja koju su ove dvije zemlje nametnule nad više od polovine iračkog teritorija.

U ostatku arapskog i muslimanskog svijeta ljudi se bili užasnuti tragedijom 11. septembra i žalili su zajedno sa američkim narodom. Međutim, također je postojao tihi i uveliko neizražen osjećaj da se to SAD-u desilo zbog njihove politike na Srednjem istoku i hegemonističkog ponašanja, zbog unilateralizma i arogancije koja se posebno povezivala sa administracijom George W. Busha. Takva percepcija nije bila ograničena samo na muslimanski svijet. To je bio zajednički osjećaj naroda Kine, Južne Koreje kao i mnogih drugih zemalja Trećeg svijeta.

Jedanaesti septembar je uništio osjećaj neranjivosti i nepobjedivosti najveće sile koju je svijet ikada vidio, te je označio početak dramatične promjene u američkoj percepciji muslimanskog svijeta. Duboka emocionalna i politička trauma koju je izazvao napad El-Ka’ide razvila se u jak antimuslimanski sentiment i među američkom administracijom i među američkim narodom. Tako je “rat” objavljen protiv terorizma postao rat ne samo protiv El-Ka’ide nego protiv svih militantnih i terorističkih pokreta koje su činili muslimani, uključujući i one koji su se borili za objektivno pravedan cilj kao što je samoodređenje ili koji su se borili protiv političke represije. U takvim okolnostima nije bilo teško povremeno upasti u zamku izjednačavanja El-Ka’ide i terorizma sa islamom i muslimanima općenito, iako je terorizam također prisutan i među narodima drugih religija (naprimjer, katolici i protestanti u Sjevernoj Irskoj, nacizam, Crvena armija u Japanu i Aum Shinrikyo, državni terorizam u Izraelu, hinduistički militarizam te terorizam Tamilskih tigrova).

Izjednačavanje islama sa terorizmom

Snažni antimuslimanski karakter “rata protiv terorizma” ispoljava se na mnogo načina. Jedan je direktno i indirektno izjednačavanje terorizma sa muslimanskim grupama i islamom, a izjednačavanje “rata” protiv terorizma sa ratom protiv muslimanskih terorističkih organizacija. Tako naprimjer te organizacije dominiraju na listi terorističkih organizacija u američkom Stejt Departmentu, a uključivanje nekoliko nemuslimanskih terorističkih organizacija na listu smatra se pukim simbolizmom. Imigracijske provjere na ulazu u zemlju i u konzularnim uredima su najstrožije za muslimane. Apliciranje za ulaznu vizu u SAD također je postalo otežano za muškarce koji dolaze iz velikog broja arapskih i muslimanskih zemalja. Isto tako, kontrola i sigurnosne provjere domaćinstava najjače su za Arape i muslimane u SAD-u. To se značajno razlikuje od imigracijskih provjera u Evropi i drugim zemljama (sa izuzetkom Australije) gdje je rasno/religijsko profiliranje daleko manje vidljivo.

Antimuslimanski sentiment također je bio vidljiv u zalutalim i neopreznim komentarima članova američke administracije unatoč njenim ponavljanim negiranjima optužbe da je rat protiv terorizma u suštini rat protiv islama. On je također bio vidljiv i u drugim dijelovima američkog i zapadnog društva. Američki predsjednik je isto tako nemarno upotrijebio riječ “krstaški rat” u vezi sa američkim vojnim akcijama na Srednjem istoku, a rat u Afganistanu nazvan je “operacija beskonačna pravda” sve dok muslimanske organizacije nisu prigovorile na naziv pa je preimenovan u “operacija stalna sloboda”. Samo nekoliko dana nakon događaja 11. septembra italijanski premijer Silvio Berluskoni je istaknuo “superiornost naše (zapadne) civilizacije, koja je sistem koji garantuje blagostanje, poštivanje ljudskih prava i – za razliku od islamskih zemalja – poštivanje vjerskih i političkih prava”. Kanterberijski nadbiskup nazvao je napad na Afganistan “pravednim ratom” koji svi dobri kršćani treba da podrže. Naposljetku, prijavljena su mnogobrojna uznemiravanja Arapa i muslimana u SAD-u i u drugim zemljama nakon 11. septembra 2001. godine.

Stajalište Arapa i muslimana da je američki rat protiv terorizma usmjeren samo protiv muslimana dodatno je podržano upornim odbijanjem Amerike da prizna i reaguje protiv izraelskog državnog terorizma u Palestini. Neuspjeli pokušaji Bušove administracije da dokažu povezanost između svrgnutog iračkog režima i El-Ka’ide ili nekih drugih terorističkih organizacija također su percipirani u tom svjetlu.

Međutim, mora se priznati da su i sami muslimani također doprinijeli povezivanju terorizma sa njihovom religijom. Za razliku od drugih terorističkih pokreta koji se obično ne identificiraju na osnovu određene religije, sama imena nekih muslimanskih militantnih organizacija poput Hizbullaha i Džema’a islamijje su povezana sa islamom. Često je također cilj ovih grupa osnivanje “islamske države”. Nadalje, povezivanje muslimana sa ratobornošću, oružanom borbom i nasiljem postaje još izraženije kada se nasilni džihad i djela krvoprolića eksplicitno izvršavaju u ime islama. U svim ovim slučajevima islam je jednostavno otet da bi služio militantnim i terorističkim ciljevima. U svakom slučaju, muslimani moraju također kriviti sebe ukoliko i drugi počnu identificirati ove pokrete sa islamom.

Pokreti koji uključuju muslimanske grupe koje se bore protiv percipirane političke represije te za autonomiju i nezavisnost doživjele su snažno nazadovanje nakon 11. septembra. Vlade koje upravljaju nekim problematičnim područjima iskoristile su se ovom situacijom da pokrete na svojoj teritoriji stigmatiziraju kao terorističke organizacije te su u skladu s tim intenzivirale svoje vojne operacije protiv njih. I Rusija u Čečeniji, i Kina u Xingjianu, i Indija u Kašmiru, i Filipini na Mindanau i i Indonezija u Aćehu su obezbijedile američko priznanje da su ove grupe terorističke organizacije nakon što je prethodno Vašington bio neodlučan da to uradi. Na Filipinima su se američke trupe čak pridružile lokalnim sigurnosnim snagama u izvršavanju operacija protiv Islamskog fronta oslobođenja Moro (MILF) i razbojničke grupe Ebu Sejjaf, koja je stavljena u rang “terorističkih” organizacija i od strane SAD-a i od strane filipinske vlade. Najveći stradalnik u svemu tome je naravno Palestinski oslobodilački pokret. Izrael je naravno iskoristio postseptembarski antiteroristički sentiment kako bi Palestinskom oslobodilačkom pokretu i drugim militantnim palestinskim grupama nanio dodatne udarce.

Međutim, bez obzira na rezerve muslimana kada je u pitanju zloupotreba terorističkih napada u Njujorku, većinu muslimanskih zemalja tragedija 11. septembra je potakla da potraže zajedničke interese sa SAD-om i da se pridruže ratu protiv terorizma. Praktično sve one su postale dio antiterorističke kampanje i sarađuju u razmjeni obavještajnih informacija, nadgledanju, presijecanju dotoka finansija te u hapšenju terorističkih elemenata.

Neuspjeh da se uhvati u koštac sa korijenima terorizma

Međutim, postojale su suštinske razlike između američkog pristupa u borbi protiv terorizma i pristupa koji su snažno zagovarale muslimanske zemlje. Muslimanski svijet je na američki pristup gledao kao na pokušaj da se bavi simptomima a ne korijenima terorizma usmjerenog prema SAD-u. Pored toga, za američki pristup se smatralo da koristi kaznena, izrazito vojno orijentirana sredstva umjesto političkih i socio-ekonomskih inicijativa kojima bi pridobio srca i umove običnog naroda i tako riješio osnovne i suštinske probleme. Prema shvatanju muslimanskih vlada terorizam je – ispravno – smatran u suštini politički izazvanom pojavom i nečim što, u konačnoj analizi, traži političko rješenje. Na drugoj strani, vjerovalo se da se SAD ne žele baviti uzrocima sukoba zato što bi to zahtijevalo temeljitu preorijentaciju američke politike posebno na Srednjem istoku, a naročito u pogledu palestinskog sukoba. Gdje god su SAD ušle u diskusiju o fundamentalnim problemima, ustrajno su izbjegavale pomen palestinsko-izraelskog sukoba, umjesto toga nadugo špekuliraju o drugim uzrocima kao što su siromaštvo, manjak demokratije i islamski fundamentalizam.

Kontroverza koju okružuje američki napad na Afganistan izvrsno ilustrira ovu razliku u mišljenjima između SAD-a i muslimanskog svijeta. Amerikom predvođen napad na ovu zemlju kako bi se iskorijenila El-Ka’ida podržale su neke muslimanske vlade poput Pakistana i bivše sovjetske republike u Centralnoj Aziji koje su obezbijedile baze, pravo na prelijetanje njihovih teritorija, obavještajne informacije i drugu vrstu pomoći. Međutim, mnoge druge arapske i muslimanske vlade, uključujući Indoneziju i Maleziju (kao i većinu muslimanskog stanovništva), koje su inače u potpunosti bile uključene u antiterorističku kampanju, smatrale su da ta operacija nije neophodna i da ne predstavlja ispravan korak u pravcu poražavanja El-Ka’ide.

Po njihovom mišljenju napad na Afganistan bi samo izazvao ogromna stradanja i gubitak nedužnih civilnih života a bez ikakve garancije da će El-Ka’ida biti eliminisana. Vjerovalo se da bi napad na Afganistan prije otežao nego riješio problem terorizma tako što bi rasplamsao osjećanja kod muslimana i regrutirao nove članove u redove terorističkih organizacija. U tom pogledu čak i one muslimanske zemlje poput Pakistana koje su aktivno podržavale američke operacije u Afganistanu vjerovale su da će bič terorizma ostati ukoliko se ne riješe suštinski problemi.

Njihovo stajalište bilo je lahko razumljivo s obzirom da su osjećanja masa bila apsolutno protiv napada na Afganistan i da su anti-američka i antizapadna osjećanja sve više rasla. Rezultate američkog napada na Afganistan i dosadašnji rat protiv terorizma većina u muslimanskom svijetu vidi kao potvrdu svojih početnih stavova. Ruke i noge El-Ka’ide su slomljene, njeno sigurno sklonište u Afganistanu je uništeno, njeni talibanski domaćini su potučeni, a izvori finansiranja su postepeno ugušeni. I svugdje se vodi hajka protiv njenih ostataka. El-Ka’ida također nije uspjela istjerati američke snage sa tla Saudijske Arabije ili šireg prostora Srednjeg istoka niti je spriječila SAD da nastave tetošiti arapske despote. Ustvari, El- Ka’ida je samo navela SAD da još više pomažu i podržavaju muslimanske autoritarne režime u Centralnoj Aziji i Pakistanu.

El-Ka’ida je, na drugoj strani, uspjela pokrenuti razorne napade u srcu američkog tla, nanoseći pri tome duboku traumu američkoj psihi te izazivajući kod ove moćne supersile osjećaj nesigurnosti i straha. Troškovi sigurnosti za SAD su zbog toga ogromno porasli, što je američku administraciju navelo da pretjerano reaguje i još više od sebe otuđi muslimanski svijet. Usama bin Ladin, kojeg je američki predsjednik tražio “mrtva ili živa”, očigledno je još uvijek itekako živ i još uvijek snima kasete koje izazivaju drhtavicu u kičmama Amerikanaca i Evropljana. Bez obzira na ogromne fizičke gubitke koje je El-Ka’ida pretrpjela, izgleda da je Usama bin Ladin dobio psihološki rat do te mjere da majice s njegovim likom predstavljaju popularan simbol podjednako među muslimanskom i nemuslimanskom omladinom. Borba protiv terorizma je u suštini bitka za srca i umove. Predsjednik George W. Bush gubi ovaj rat u korist Usame i onog što čini i ne čini.

Drugi rat protiv Iraka 2003. dodatno je rasplamsao srdžbu muslimana prema SAD-u i njegovim zapadnim saveznicima te je dodatno radikalizirao njihova osjećanja. Po svoj prilici to će dovesti do omasovljenja u redovima militanata i terorista. U pogledu bliske budućnosti to će, pored palestinskog pitanja, biti detalj koji će u najvećoj mjeri odrediti prirodu neprijateljstva između muslimanskog svijeta i posebno SAD-a. Ovisno od toga kako će se razvijati situacija u Iraku pod američkom okupacijom, posljedice bi potencijalno mogle biti kobne za obje strane, a naročito za američku.

Isporovocirani duplim standardima

Osjećanja muslimana prema SAD-u određuje nekoliko faktora. SAD su svoju političku strategiju, naprimjer, podržale tvrdnjama da Irak predstavlja prijetnju za svoje susjede i samu Ameriku, te da Irak posjeduje oružje za masovno uništenje. Međutim, SAD i njeni saveznici su odbacili daljnje UN-ove inspekcije oružja kao beskorisne i bezuspješne. Umjesto toga, insistirali su na promjeni u režimu i navodno tražili da irački narod oslobode od “zlog” vladara kako bi u zemlji uveli demokratiju. Kao i većina ostalih zemalja u svijetu, velika većina muslimana se pitala, ako je Irak bio tako velika prijetnja, zašto je Amerika ta koja je zabrinuta a ne irački susjedi. Iako je progres bio spor, inspektori Ujedinjenih naroda su uspješno ispitivali tvrdnju da Irak posjeduje oružje za masovno uništavanje. Zašto onda ne dozvoliti inspektorima da nastave svoj posao sve dok ne bude jasno da li Irak uistinu krije oružje za masovno uništavanje ili ne?

Kao što je rečeno u petom poglavlju, arapski i muslimanski svijet je također (is)provociran činjenicom da je, na jednoj strani, potencijalno iračko nepoštivanje UN-ovih rezolucija tokom 12 godina kažnjeno brzim i totalnim ratom, dok se, na drugoj strani, izraelsko nepoštivanje istih tokom četiri decenije i stalna represija u Palestini još uvijek nagrađuje vojnom i finansijskom pomoći kao i direktnom političkom podrškom.

Muslimanski svijet također vidi i druge primjere otvorene dvoličnosti, duplih standarda i nekonzistentnosti u američkim stavovima. Muslimani upoređuju američki pristup u Iraku sa pristupom Amerike u slučaju Sjeverne Koreje, koja je priznala posjedovanje nuklearnog oružja, te izvršila probe projektila i protjerala posmatrače Ujedinjenih naroda. U slučaju Sjeverne Koreje Bušova administracija kaže da je diplomatija još uvijek pravo rješenje. Zato muslimanski svijet izvlači zaključak da je Irak izabran za metu iz više razloga: zato što predstavlja “nedovršeni posao”; što je muslimanska zemlja; što posjeduje druge po veličini rezerve nafte u svijetu; što ima najveću snagu u arapskom svijetu da se usprotivi Izraelu; i što je okupacija Iraka vjerovatno dio šireg plana da se strateški kontroliše Srednji istok i Centralna Azija.

Kao i ogromna većina zemalja i stanovništva u svijetu, muslimani su također Amerikom predvođeni napad na Irak smatrali apsolutno nepotrebnim, nepravednim i u odsustvu odobrenja Vijeća za sigurnost Ujedinjenih naroda za upotrebu sile potpuno nelegitimnim. Novu američku doktrinu o preventivnim napadima (prema Nacionalnoj sigurnosnoj strategiji od 2002. godine) osuđuje većina muslimanskih zemalja. Mnogi narodi, ako ne i njihove vlade, SAD smatraju prijetnjom za međunarodni mir i poredak zbog njihovog izrugivanja međunarodnom pravu i međunarodnim normama koje ne podržavaju njene uske i hegemonističke interese.

Ovdje se ne radi o neprijateljstvu prema Zapadu kao cjelini, s obzirom da su mnoge zapadne države i narodi također bili protiv rata u Iraku, nego samo protiv SAD-a i njenih saveznika. U tom smislu rat u Iraku je promijenio sliku Zapada u muslimanskom svijetu. Za Zapad se više ne smatra, barem u kontekstu ovog važnog pitanja, da je monolitna cjelina i da je jednako protiv muslimanskih interesa. Umjesto toga, važne države na Zapadu poput Francuske i Njemačke te veliki broj ljudi širom zapadnog svijeta udruženi su u borbi za zajednički cilj zajedno sa muslimanima. I oni također proživljavaju osjećaj nemoći i bespomoćnosti na koji se muslimanski svijet navikao u suočavanju sa očitom nepravednosti američke politike.

Muslimanska osjećanja prema SAD-u

Osjećanja muslimana prema SAD-u i njenim saveznicima znatno su znemirena pokretanjem napada na Irak. Rat u Iraku smatran je izuzetno neravnopravnim i nepravednim, jer je suočio najstrašnije naoružanu državu na svijetu protiv zemlje kojoj je oduzeta većina njenog naoružanja i sredstava za samoodbranu. Bombardovanje i granatiranje iračkih gradova i njegovih stanovnika te američka okupacija Iraka ostavljaju neizbrisiv trag na arapski i muslimanski svijet i oživljavaju slike sličnih užasa iz Zaljevskog rata 1991. godine.

SAD i njeni koalicijski partneri vjeruju da će animozitet muslimana biti kratka života zato što se rat u Iraku brzo završio i da će nestati zato što je Saddam Husejn svrgnut. Muslimanski svijet, kao i većina izvan njega, vjeruje drugačije. Očekivanja saveznika da će se gnjev zbog masovnih razaranja, značajnih ljudskih gubitaka i okupacije brzo povući je nerealan. Mnogo je vjerovatnije da poslije rata američka okupacija i administracija Iraka neće biti prihvaćene te da će još dugo održavati negativna osjećanja kod muslimana.

Kao i obično, iako je muslimansko stanovništvo ujedinjeno u suprotstavljanju američkoj politici, njihove vlade to nisu. Države poput Kuvajta, Katara, Egipta, Saudijske Arabije i Jordana podržavaju ili pomažu SAD otvoreno ili tajno, a druge joj poput Sirije i Libije žestoko oponiraju. Sreća je da je Zapad također potpuno i žestoko podijeljen u pogledu napada na Irak jer bi u suprotnom razlike između Zapada i muslimanskog svijeta bile kruće i opasnije.

U muslimanskim zemljama koje su javno ili tajno podržavale SAD rat u Iraku je izazvao povećane tenzije između vlada i naroda, izuzev u Kuvajtu gdje su vlada i narod bili uglavnom ujedinjeni protiv Saddamovog režima. Vlade muslimanskih zemalja će biti sve više i više otuđene od svog naroda ukoliko iračke grupe nastave ili intenziviraju borbu protiv američke okupacije. U najgorem scenariju, neke arapske vlade bi mogle postati potpuno neodržive, te bi mogle biti prisiljene na reformu ili kolaps.

Američka okupacija i kontrola postratnog Iraka preko popustljive iračke vlade u Bagdadu, zajedno sa američkom strateškom dominacijom nad Afganistanom i Centralnom Azijom mogu se u Vašingtonu možda vidjeti kao značajan strateški uspjeh. Međutim, u velikom dijelu muslimanskog svijeta, kao i u mnogim drugim zemljama, oni će biti ogorčeno odbacivani i njima će se ogorčeno suprotstavljati kao primjeru agresivne američke hegemonije u 21. stoljeću. Antagonizam će i dalje rasti ukoliko SAD budu tražile drugi “Irak” na Srednjem istoku. Ono za što Bushova administracija vjeruje da predstavlja najljepši trenutak Amerike može se ustvari lahko pretvoriti u njenu najgoru noćnu moru i u početak kraja američke nadmoći i statusa u svijetu.

Jedanaesti septembar, rat protiv terorizma i vojni napad na Irak zbog toga predstavljaju glavne značajke trenutne evolucije odnosa između muslimanskog svijeta i Zapada. Ti događaji nanose veliku štetu ovim odnosima unatoč podijeljenosti i na Zapadu i u muslimanskom svijetu posebno u pogledu situacije u Iraku. Zbog ogromne moći SAD-a čini se da postoji ograničen broj mogućih mjera koje se mogu poduzeti da bi se uspjela kontrolirati ova situacija koja se sve brže pogoršava. Naposljetku, iako se pritisci izvana čine neophodnim i presudnim, ipak se samo skeptični građani SAD-a mogu suprotstaviti sve češćoj zloupotrebi hegemonističke sile Amerike kroz unošenje promjena u administraciju u Vašingtonu i njene politike.

 

Poglavlje iz knjige: ZAPAD I MUSLIMANSKI SVIJET – jedno muslimansko gledište, izvještaj, Izdavač: Centar za napredne studije i Goethe-Institut Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2008. god.