Islamski svijet i problem zaostalosti

izetbegovic

Čini mi veliku čast što se mogu obratiti ovom veličanstvenom skupu kulturnih poslenika koji dolaze iz svih dijelova islamskog svijeta. Prije nego što pređem na izlaganje, treba da zahvalim Bogu što nam je pomogao da održimo ovaj značajan skup.

Također želim da Čuvaru Dva Sveta Hrama, Kralju Fahdu bin Abdul Azizu, Vladi i narodu Saudijske Arabije izrazim tri zahvalnosti: prvo – za domaćinstvo ovog skupa, drugo – za napore koje ulažu u izgradnji islamskih kulturnih centara širom svijeta, i treće – za podršku i pomoć koju su pružali mojoj zemlji u najtežim danima njene historije. Bog će nagraditi ovaj veliki trud.

Premda sam već dugo godina odvojen od spisateljskog rada, pokušat ću daiznesem i obrazložim neke misli o izuzetno važnom pitanju obrazovanja i o našoj zajedničkoj islamskoj kulturi i civilizaciji.

Ovo su teme o kojima su pisali mnogi značajni islamski pisci i reformatori u posljednja dva vijeka. Kao što znate, svi su oni bili nezadovoljni stanjem koje je u tom pogledu vladalo. Svi su se opravdano pitali zašto se sljedbenici islama danas ne pridržavaju česte i veoma jasne zapovijesti svoje vjere o učenju. Da vas podsjetim, ta zapovijest glasi: «Posmatrajte…» i varirana je u Kur’anu u više prilika i na više načina (Kur’an, ajeti 3/164, 6/95-99, 21/33, 22/45-46, itd.), da bi u nekim ajetima Knjjge Časne dobila doslovan oblik: «Zar oni neće pogledati kamilu kako je stvorena, i nebo kako je uzdignuto i planine kako su postavljene i zemlju kako je prostrta» (88/17-20)… «Jeste li gledali sjeme koje sijete… i vodu koju pijete… vatru koju palite…» (Kur’an, 56/63-71).

A posmatranje je istinski početak prave nauke. Jean Fourastie u djelu Civilizacija sutrašnjice piše: „Posmatranje prirode, društva, ljudi, prva je etapa osnovnog obrazovanja što ga dobivaju djeca zapadnog svijeta… Zainteresiranost za vanjski svijet suprotna je interesu brahmanskog filozofa koji se od vanjskog svijeta okreće unutrašnjem“.

Zašto je to „posmatranje“ u muslimanskom svijetu prestalo i kakve su posljedice?

Nesretni i ničim opravdani procenat nepismenosti veoma je visok među nekim muslimanskim narodima. Čitam izvještaj UNESCO-a za 1995. o procentima nepismenosti. Muslimanske zemlje (ne imenujem ih): 38, 24, 48, 56, 54, 33, 56, 28, 21, 18, 21 i čak 68 posto nepismenih. Prosjek oko 40 posto, a među ženama i do 60 posto. To je stanje u Evropi u drugoj polovini 19. stoljeća, što znači da opasno i zastrašujuće mnogo kasnimo. I druga poređenja sa zapadnim svijetom su porazna i zabrinjavajuća.

U islamskim zemljama prosječan broj studenata na 100 hiljada stanovnika je oko 1.000, dok je taj broj u razvijenirn zemljama Zapada 3.500, što znači da je za više od tri i pol puta veći. Prosječan broj dnevnih novina na 1.000 stanovnika je u muslimanskim zemljama 40, u zapadnimi zemljama više od 300. Broj TV aparata u islamskim zemljama na 1.000 stanovnika je oko 100, dok je u zapadnim zemljama preko 500, itd.

Javni izdaci za obrazovanje srazmjemo su slični u islamskim zemljama i u zemljama Zapada i kreću se oko 5,5% od bruto nacionalnog dohotka, ali to je samo relativan odnos. Apsolutni iznosi su mali, jer je nacionalni dohodak u muslimanskim zemljama u većini slučajeva veoma nizak.

Obrazovanje i obnova islamske kulture i civilizacije nalaze se u neposrednoj vezi sa oslobodilačkim procesima koji su se u toku ovog stoljeća odvijali u brojnim muslimanskim zemljama… Tlačiti mogu samo neobrazovani narodi. Stepen ropstva i potčinjenosti u obrnutoj je razmjeri sa stepenom obrazovanja. Škola je najbolje sredstvo protiv svake vrste potčinjenosti. Zaključak: treba snažno povećati izdatke za obrazovanje i treba to učiniti bez odlaganja.

Jedna od posljednjih knjiga koje su mi došle do ruku, Islam i demokracija Johna Esposita, konstatira činjenicu da kraj ovog stoljeća prolazi u znaku dva procesa u muslimanskim zemljama: vraćanja islamu i zahtjeva za demokracijom. Pred svim mislećim muslimanima stoji zadatak da ta dva procesa usklade na najbolji način. U eri inforrnatičke revolucije, svaki slobodni muslimanski narod, relativno brzo i uspješno može riješiti problem nepismenosti. Problem je političke volje i odlučnosti, a zatim i organiziranosti, koja obično nije naša jaka strana.

Ali informatička era, tzv. treći talas koji je već zahvatio razvijeni dio svijeta, nosi sa sobom mnogo prednosti, ali i mnogo opasnosti. To je ono poznato pomiješano osjećanje nelagode i straha od tzv. progresa koji se ne temelji na vjerovanju u Boga. Uči, čitaj, istražuj, u ime svoga Gospodara – ovaj islamski koncept obrazovanja danas se nalazi pred ogromnim izazovima i želim o tome reći nekoliko riječi.

U knjizi koju sam nekad davno objavio predložio sam razlikovanje pojmova kulture i civilizacije, inače međusobno isprepletenih. Sličnu misao su zastupali neki mnogo značajniji autori prije mene. Kultura i civilizacija reflektiraju dva odvojena svijeta. Nosilac kulture je čovjek kao pojedinac, nosilac civilizacije je društvo. Cilj kulture je moć nad sobom kroz odgoj; cilj civilizacije je moć nad prirodom kroz nauku. Kultura je okrenuta prema čovjekovom unutrašnjem, a civilizacija prema vanjskom svijetu, itd.

Kada danas raznrišljam o ovim pitanjima, neizbježno se podsjećam da je prvi objavljeni ajet Kur’ana obuhvatio oba polja značenja, oba odnosa, oba djelovanja, u prvoj riječi Objave: Ikre naznačen je snažan poziv čovjeku da istražuje vanjskih svijet, ali to istraživanje nije puko kumuliranje znanja, nije ravnodušno, bez želje i težnje, ono je religiozno u najboljem smislu riječi, jer se već u nastavku ajeta nalaze riječi: „… u ime Tvog Gospodara“, dakle „Uči, u ime Boga“, čime se to učenje određuje kao plemenita meditacija, kao čitanje Božijih znakova u pojavnom svijetu. U tome je specifičnost islamske kulture, prošle i buduće. Predmet učenja i spoznavanja nije „ravnodušna priroda“, nego svijet koji je Božije remek-djelo. Taj pristup, i pored brojnih ataka na tkivo islamske kulture naročito na rubovima svijeta islama, i pored civilizacijske naučne, tehničke i tehnološke stagnacije, nigdje i nikada se nije izgubio. Dovoljan je samo lahki dah slobode, pa da se naš svijet počne vraćati izvorima svoje kulture. To su vrijednosti kojih moramo biti svjesni. One mogu pomoći da se izbjegnu loši nusprodukti civilizacijskog rasta koje vidimo na Zapadu i koje i sam Zapad vidi.

Time dolazimo do neizbježnog pitanja odnosa islamske i zapadnoevropske kulture i civilizacije. O toj temi ispisane su razne studije i knjige. Jedan od autora koji se bavio tim odnosom, pisac koji je imao i evropsko i islamsko iskustvo, Muhammed Asad, u svojoj poznatoj knjizi eseja s naslovom Islam na raspuću ovako je, ukratko, opisao duh Zapada: „Suvemena zapadnjačka civilizacija ne priznaje nužnost čovjekova potčinjavanja bilo čemu osim ekonomskim, socijalnim ili nacionalnim zahtjevima. Njezino stvarno bogatstvo nije duhovne vrste: ono je komfor. A njezina stvama, živa filozofija izražena je u volji za moći radi same moći. Obje je naslijeđeno od stare rimske civilizacije.“

Muhammed Asad je možda previše kritičan prema Evropi i Americi i mi moramo biti oprezni prema ovim odveć strogim ocjenama. Lično mislim da je relativno tanki sloj zapadnog društva korumpiran i degeneriran.

Ogromna većina običnih ljudi uči i radi vrijedno i živi za svoje porodice. Zapad je jak, a korumpirano društvo to ne može biti. Istina je da savremeni zapadnjački filozofi i futurolozi, opisujući megapolise ove civilizacije, ukazuju na opasnost duhovne pustoši iobezličenja. Oni iznose uvjerljive činjenice o pojavi tzv. masovne kulture sa njenorn serijskom proizvodnjom „duhovnih dobara“, kopijama, kičem, šundom i nesmislom za individualno.

Kada je riječ o odnosu islamske i zapadnoevropske kulture civilizacije, muslimani se nalaze pred izbororn u kojem moraju izbjeći dvije krajnosti: apriorno odbijanje civilizacije Zapada i nezino slijepo opunašanje. Oboje je jednako opasno. Ukoliko ne bismo sarađivali, naša nemoć bi se produžila unedogled. Ukoliko bismo tu civilizaciju prihvatili bez selekcije, izgubili bismo svoj identitet i prestali bi hiti ono što jesmo.

Ali ne možemo se zatvoriti za svijet. Ovdje se moramo podsjetiti upute našeg Poslanika da se znanje traži „makar i u Kini“. Civilizacija Zapada je neka vrsta internacionalnog djela, u kojemu su svoj doprinos dali brojni naučnici različitih religija i nacionalnosti. Moć Zapada nije u njegovoj ekonomiji i vojnoj snazi. To je vanjski izgled stvari. Trajni izvor te moći je kritičko mišljenje, koje Evropa baštini još od Bacona, a ovaj vjerovatno od Arapa. To je druga stvar koja nam je neophodna.

Muslimanski mislioci opravdano upozoravaju na tzv. dječiju bolest oponašanja zapadne kulture. Asad se čak usudio reći da su štetne posljedice ovog oponašanja mnogo veće od materijalne koristi koju ti utjecaji mogu donijeti muslimanima! Jer nemoguće je oponašati jednu civilizaciju u njezinoj vanjskoj dimenziji a da se u isto vrijeme ne bude pod utjecajem duha koji je tu civilizaciju proizveo. Tim prije što je zapadnjačka civilizacija egocentrična, što ona nameće vlastitu sliku historije svijeta i što iz njezina duha često – zbog neuništive sjenke križarskih ratova – zaiskri mržnja prema islamu. Upijanje tog duha razvija kod muslimanske mlade generacije kompleks inferiornosti, što uključuje i odbacivanje vlastite kulture. Posmatramo li danas konflikte u onim muslimanskim narodima koji su imali neposredan dodir sa zapadnom civilizacijom, primijetit ćemo da se radi o poznatom i vrlo raširenom sučeljavanju „progresivnih“ prozapadnjaka i „konzervativnih“ tradicionalista. Taj sukob je pocijepao muslimansko društvo sa žalosnim i katastrofalnim posljedicama.

Izdvojio bih za naše razmišljanje dvije velike i savremene ideje koje danas cirkuliraju u mišljenju Evrope. Prva je ona o otvorenom društvu, koju je razradio Karl Popper u svojoj knjizi Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji. Takvo (otvoreno) društvo podrazumijeva slobodu pojedinca, izgradnju ličnosti, slobodno mišljenje, pravo na kritiku političkih instituacija, slobodnu razmjenu ideja. Zašto i muslimanski narodi ne bi u tome sudjelovali? Tim prije što Popperove ideje zagovaraju toleranciju i protive se onim barbarskim postupcima u Evropi koji su, vrlo često, usmjereni protiv muslimana na ovom kontinentu.

Druga je ideja nove evropske renesanse, koju zagovara njemački filozof Weizsacker. Za razliku od prve evropske renesanse, ova bi bila okrenuta i izvanevropskim svjetovima i kulturama, pa, prema ovom misliocu, i prema islamu, njegovoj kulturi i civilizaciji.

Mislim da se moramo uključiti u ovu utakmicu. Zar nas Kur’an nije pozvao da se „natječemo u dobru“? (Kur’an 5/48). Ali natjecati se možemo sarno pošto učvrstimo svijest o svom identitetu. Takvi muslimani su spremni i da primuju i da daju, ne bacajući u zaborav svoje autentične vrijednosti.

Na kraju, nekoliko riječi o našem bosanskom iskustvu.

Mi već stoljećima participiramo u islamskoj kulturi, u posljednjem stoljeću i u zapadnoevropskoj civilizaciji. Mnogi smatraju da smo jedan od najobrazovanijih muslimanskih naroda. Naš susret sa zapadnoevropskom civilizacijom je direktan, svakodnevan i neizbježan. Režimi pod kojima smo živjeli u posljednjih više od stotinu godina, bili su svaki na svoj način – neislamski. I pored neviđenog pustošenja tragova naše islamske kulture, nikada nismo asimilirani, sačuvali smo snažan osjećaj pripadnosti svojoj vjeri i kulturi. U toku posljednje agresije na Bosnu i Hercegovinu, uništeno je preko hiljadu džamija i 334 islamska kulturna objekta. Uništene su i brojne škole, instituti, biblioteke… Jedan turski historičar je ovaj kulturocid u Bosni uporedio – naravno, uzevši u obzir proporcije – sa provalom Mongola u Bagdad u XIII. vijeku! Zaključci su jasni: napadači, i jedni i drugi, htjeli su uništiti tragove naše islamske kulture i naše historijsko pamćenje. To je bio njihov cilj. Međutim, rezultat je bio obrnut: u Bosni se dogodila čista es-sahwa, vraćanje svojim izvorima.

Od brojnih impresivnih podataka, čini mi se ilustrativnim navesti slijedeći. U gradu Bihaću, koji vam je vjerovatno postao poznat po hrabrom otporu, a koji se nalazi na samom sjeverozapadu Bosne i, da istaknemo, na krajnjoj zapadnoj tački svijeta islama, jedan mladi stu­dent izabrao je kao temu diplomskog rada na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu – bihaćku medresu. Taj student nije znao da je u njegovom gradu ranije postojala medresa. Nikakvog traga o njoj u Bihaću nije bilo. Mladić se, nakon potpisivanja mira, dao na istraživanje i tako obnovio sjećanje na tu najstariju višu školsku ustanovu u ovom dijelu Bosne. Ovih godina, čak u toku agresije, otvorili smo novu medresu u tom gradu. Rat nas nije u tome omeo.

Nemamo, dakle, ni razloga ni prava da na budućnost gledamo sa pesimizmom. Mi u Bosni ne želimo reći da je agresija na nas bila Božija kazna. Bilo je grijeha, neznanja i lutanja, ali i snažne žudnje za slobodom. Bog je tu težnju nagradio. Mi vjerujemo da samo snažni narodi imaju velike kušnje. A snažni su oni narodi koji, držeći se moralnih principa, i u najtežim okolnostima ostaju vjerni sebi i istovremeno otvoreni prema svijetu.

To je ono što želim svome narodu i što želim muslimanskom svijetu.

 

(Predavanje održano na sastanku ISESCO-a, Rijad, 6. decembar 1997.)