Koliko smo, zbilja, braća?!

SubhanallahOkrećući se samo onome što vidi i što mu trenutačnu korist donosi, a zatvarajući oči spram viših i trajnih vrijednosti te nastojeći zadovoljiti samo sebe i svoje materijalne potrebe odmah i sada, čovjek današnjice uvažava i poštuje samo onog od koga dobiva tu trenutačnu, materijalnu korist. Sa svima drugima upušta se u takmičenje i borbu ne birajući pri tome sredstva. Tako se na svakom koraku potvrđuje ona latinska izreka: Homo homini lupus est! (Čovjek je čovjeku vuk!)
Najnoviji primjer takvog ponašanja jeste brutalno ubistvo i iživljavanje nad nemoćnom nenom Safijom Mašić radi neznatne materijalne koristi. Ovakvo je shvatanje onih koji kažu da je čovjek u osnovi, po svojoj prirodi, loš i da je društvo, ustvari, poprište stalne borbe u kojoj pobjeđuju i ostaju u trci života samo najsnažniji. Da li se ovo odnosi i na muslimane? Da li sljedbenici Muhammeda (alejhi’s-selam) na isti način vode bespoštednu borbu za prolazne ovosvjetske vrijednosti, ne obazirući se pri tom na kršenje prava drugih? Koliko su muslimani BiH danas, poslije svega što su preživjeli, braća ili još uvijek reže jedan na drugog?! 

Značaj dobrih međuljudskih odnosa

Dobri međuljudski odnosi su osnovni preduvjet napretka jedne zajednice. Kada je društvo kompaktno i njegovi članovi jako povezani onda ono napreduje i biva uspješno na svim poljima ljudske djelatnosti, a kada u društvu dođe do razmirica, razdora, podjela to je jasan znak urušavanja i propadanja tog društva. Sjetimo se samo predislamskih Arapa, dok su bili rascjepkani i razjedinjeni na brojna plemena koja su se međusobno sukobljavala i godinama ratovala jedna protiv drugih i dok je među njima bila prisutna mržnja i neprijateljstvo bili su potpuno beznačajni i bez ikakva međunarodna ugleda i utjecaja, međutim kada ih je islam ujedinio, pobratimio pripadnike sukobljenih plemena i stanovnike različitih gradova i zemalja i tako od njih stvorio čvrstu zajednicu postali su jedan od najznačajnijih svjetskih faktora kojeg su se, s razlogom, pribojavale tada najveće svjetske sile Bizantija i Perzija.

Jako islamsko bratstvo je preduvjet osmišljenog i organiziranog rada unutar društva, ali i jaka brana koja štiti muslimane i islamsku zajednicu od svih vanjskih udaraca i utjecaja neprijatelja islama i muslimana. Kao što različitost u spolu ima za cilj obrazovanje jedinstvene cjeline – porodice, bez koje se ne može ni zamisliti održanje ljudskog roda, isto tako raznovrsnost i različitost naroda i rasa na svjetskom nivou ima za cilj formiranje jedne opće bratske zajednice muslimana koja će počivati na međusobnom upoznavanju, bratskoj slozi i ravnopravnim odnosima. 

Zajednički život sa drugima je jedini mogući život za čovjeka, poglavito za muslimana

Sva živa bića žive u zajednici. Pčele čine roj i zajednički učestvuju u pravljenju meda, mravi zajednički osiguravaju hranu, ptice u jatima sele se iz jednih u druge prostore, pa i vukovi kada napadaju to u čoporima čine. Isto tako i čovjek da bi mogao sasvim normalno živjeti, razvijati se i osiguravati potomstvo mora živjeti u zajednici.

Čim se rađa, čovjek ulazi u zajednicu i nužno je da uspostavlja pravilan odnos prema drugima: roditeljima, braći, sestrama, široj porodici, komšijama, rodbini i prijateljima. Bez obzira kako imućan bio, kakve duhovne, intelektualne, radne i moralne kvalitete imao, nemoguće je da živi sam. On se mora oslanjati na druge. Tražiti pomoć od drugih, ali i nuditi svoju drugima.

Islam je vjera zajednice – džemata, jer je sam čovjek biće zajednice. Prirodno njegovo stanje je da živi u zajednici. Tako se i mnoge islamske obaveze jedino u džematu, odnosno uz sudjelovanje više lica, mogu obaviti, npr., klanjanje džuma, bajram i dženaza namaza, davanje zekata, obavljanje hadža i sl. 

Šta je karakteristika međuljudskih odnosa muslimana u BiH

Ta osnovna veza, islam, koja bi trebala povezivati muslimane i na kojoj bi trebali počivati dobri međuljudski odnosi među muslimanima u našoj zemlji kod mnogih naših sugrađana je dobrahno popustila, izblijedjela. Mnogo toga nas jače karakteriše i obilježava, nego islam. Znamo se predstavljati i organizirati kao Mostarci, Zvorničani, Krajišnici, znamo se hvaliti da smo visoko obrazovani, dobro pozicionirani, ali rijetko ističemo da pripadamo islamu. Odrođavamo se od islama, pa tako i jedni od drugih.

Onaj manji broj Bošnjaka koji je jače doživljavao vjeru i koji je nastojao živjeti po propisima islama bio je, posebno u vrijeme agresije, stavljen na kušnju drugačijim razumijevanjem i prakticiranjem vjere. Taj susret sa selefijama (poznatijim kao vehabije), šiijama i drugim manje utjecajnim islamskim sektama i pokretima umjesto da preporodi muslimane, da ih probudi iz sna i učmalosti u kojima se nalaze, umjesto da raspali zapretani žar vjere u njihovim dušama doveo je samo do većeg razdora među njima. Tako se dešavalo da su se Bošnjaci u vrijeme dok su ih ubijali njihove komšije i s jedne i druge strane, i nastojali ih zbrisati sa lica zemlje, i sami međusobno gložili i ubijali. Drugi su se vrijeđali i omalovažavali, i da paradoks bude još veći, nekada su to činili i u samim džamijama a razlog njihova raskola bio je, ništa drugo, do različito poimanje i prakticiranje vjerskih propisa.

I umjesto da su nam agresija i sve ovo što smo pretrpjeli otvorili oči da vidimo u kakvom okruženju živimo i šta nam je činiti, pa da više poradimo na jačanju i produbljivanju naših bratskih odnosa, mnogi će reći da smo danas gori jedni prema drugima nego prije rata, da je među muslimanima puno mržnje, netrpeljivosti, zavisti, sebičnosti i zluradosti.

Ismijavamo i izrugujemo se jedni drugima. Pronalazimo mahane, ali ne da bi na njih ukazali onome kod koga se nalaze i da bi ih on eventualno otklonio, nego da bi ih iskoristili da takve osobe degra¬diramo i ponizimo. Bez obzira na pozitivne rezultate i učinke niko nam nije dobar i sve bi mijenjali. Svakodnevno kritikujemo rad drugih i uvjeravamo sebe i druge da bi taj posao bolje obavili, a prema onome što je naša trenutna profesionalna obaveza bahato se odnosimo. Vrlo često mnogo toga ružnog znamo reći i o najbližim srodnicima, a čujemo se sa njima telefonom, ili ih, u rjeđem slučaju, posjetimo samo kada nam zatrebaju. Kada smo se sa nekim bratom muslimanom ili sestrom muslimankom čuli telefonom samo zato da bi ih upitali kako im je i treba li im štogod? 

Kakvi bi muslimani trebali biti

Društvo koje uspostavlja islam je visoko moralno društvo. Njegovi članovi su slobodni i ravnopravni. Takvi su jer robuju samo svome Gospodaru, a međusobno se osjećaju braćom: Vjernici su samo braća, zato pomirite vaša dva brata i bojte se Allaha (dželle šanuhu), da bi vam se milost ukazala. (El-Hudžurat, 10.)

Međumuslimanske odnose Božiji Poslanik, alejhi-s-selam, poredi sa jakom zgradom, ili čak sa živim organizmom, pa kaže: „Mu’mini (pravovjerni) su poput zgrade čiji dijelovi povezuju jedni druge‘; pa je onda spleo prste jedne ruke s drugom, pokazujući kako to treba izgledati. (El-Buhari, Sahih, Kitabu-s-salah, br. 459.)

Božiji Poslanik, alejhi-s-selam, preplitanjem prstiju pokazuje način kako to muslimani moraju biti složni, jedinstveni jer samo na takav način čvrstim oslanjanjem jednog na drugog mogu osjetiti zajedničku duhovnu, moralnu, intelektualnu i tjelesnu snagu, jer kako se čvrstim priljubljivanjem prstiju jedne uz druge osjeća jačina šake, odnosno ruke, na isti način čvrstim povezivanjem, zajedničkim, osmišljenim djelovanjem muslimani pokazuju svoju moć i jačinu. Tako ako čovjek udari u nešto ispruženih prstiju suzbit će ih i polomiti, međutim ako te prste poveže, ako ih stisne u pesnicu, razbit će ono u što udara.

I kao što svaki element, blok, ima svoje mjesto u zidu, bez obzira bio manji ili veći, tako i svaki musliman ima svoju ulogu i mjesto u muslimanskoj zajednici samo ga treba pronaći i za njega se izboriti. Bez obzira bio ugledan ili skoro nepoznat, imućan ili siromašan, usješan, poslovan čovjek ili nezaposlen, musliman ima svoje mjesto u društvu. Kada osjeti tu svoju poziciju u zajednici svaka osoba treba da obavlja svoju zadaću pošteno i temeljito, budući da svaki propust stvara šupljinu u kompaktnosti zgrade muslimana i time omogućava njeno propadanje, pa zar nije lanac jak baš onoliko koliko mu je jaka najslabija halka?!

„Pravovjerni su u svojoj međusobnoj ljubavi, samilosti i saosjećanju poput tijela, kada oboli jedan njegov organ cijelo tijelo osjeća nesanicu i temperaturu.“ (Muslim, Sahih, Kitabu-l-birr ve-s-sile ve-l-adab, br. 4685) Muslimani su braća, čvrsto povezani najjačom vezom vjerovanja u Allaha, dželle šanuhu, i kao takvi oni čine zajednicu koja je živi organizam. Organizam u kojem se tačno zna mjesto i funkcija svakog organa, jedni organi daju snagu i životnost drugim organima, drugi osmišljavaju i rukovode različitim aktivnostima, a treći organi tek provode te aktivnosti. U normalnom organizmu, nikada ruke ili noge ne pokušavaju preuzeti ulogu mozga ili kičmene moždine niti mozak ili kičmena moždina pokušavaju preuzeti ulogu srca ili duše, oni obavljaju samo svoj posao za koji su predodređeni, jer ga najbolje obavljaju.

O toj uzročno-posljedičnoj vezi između čvrstog vjerovanja u Allaha, dželle šanuhu, i dobrih međumuslimanskih odnosa svjedoči hadis u kome Božiji Poslanik, alejhi-s-selam, kaže: „Neće niko od vas biti pravi vjernik dok ne bude želio svome bratu što i samome sebi.“ Ovakvo predstavljanje međumuslimanskih odnosa nije ostalo samo na nivou teorije. Prvi muslimani su svojim djelovanjem pokazivali da čovjek može prevladati sve različitosti i da se može izdići iznad ličnih interesa i prohtjeva i doista željeti drugom što želi i samom sebi, pa i više od toga. Sjetimo se samo Ebu Talhe i njegove hanume kako uspavljuju djecu bez večere da bi hranu koje su njima ostavili dali gostu, ili Huzejfe, koji daje vodu svome ranjenom amidžiću nakon Bitke na Jermuku, a on je prije nego ju je i okusio prosljeđuje drugom (Hišamu b. Asu), a ovaj trećem ranjenom bratu dok nisu svi izdahli ne okusivši ni kap vode.

Samo zajednica koja je sačinjena od ovakvih pojedinaca koji imaju jak osjećaj bratstva prema drugima može napredovati i imati uspjeha. 

Kako loše stanje prevladati

Vidjeli smo da je, uistinu, velika razlika između današnjeg stanja muslimana na našim prostorima i onog idealnog stanja kako ga predstavljaju kur’anski i hadiski tekstovi, ali isto tako i stanja koje je vladalo među prvim generacijama muslimana. Kako premostiti ovaj jaz?

Muslimani prije svega moraju shvatiti da kao ljudska bića moraju živjeti u zajednici. Da bi ta zajednica funkcionirala i bila uspješna svaki od njenih članova mora izvršiti obaveze koje ima prema drugima. Kada govori o tim obavezama Božiji Poslanik alejhi-s-selam, kaže:

„Šest je obaveza muslimana prema muslimanu.“ -Upitaše: „Koje su to, Božiji Poslaniče!“ – „Kada ga sretneš da mu selam nazoveš, kada te pozove da mu se odazoveš, kada od tebe savjet zatraži da ga posavjetuješ, kada kihne, pa Allahu zahvali, da mu nazdraviš (riječima jerhamukellah), kada oboli da ga obiđeš, a kada umre da mu dženazu ispratiš.“ (Muslim, Sahih, Kitabu-s-selam, br. 4023.)

Selam koji se izražava na arapskom jeziku je pozdrav svih muslimuia na svijetu i bez obzira gdje se nalazili, koje boje kože bili, kojim jezikom govorili, kako se oblačili muslimani se pozdravljaju riječima: Es-Selamu ‚alejkum! Samim izricanjem selama među njima se uspostavlja veza. Kroz misli i vene im prolazi sve ono što ih veže. Prisjećaju se da im je jedan Bog u Koga vjeruju, jedna knjiga koje slijede, isti posljednji Poslanik, koga poštuju, ista kibla kojoj se svakodnevno pet puta okreću.

Svaku promjenu u životu i ponašanju svoga brata musliman treba registrirati, prema njoj se pravilno postaviti i na najbolji način joj odgovoriti, sve do najbezazlenije pojave, do kihanja. Kada musliman kihne brat to treba osjetiti, pa ako ovaj povrdi svoj islamijjet i Allahu zahvali, da mu nazdravi riječima Jerhamukellah! Kada mu se desi nešto lijepo i drago pa to zaželi da obilježi, dužnost je bratu muslimanu da ga posjeti; kada osjeti svoju slabost i zbunjenost i povjeri se bratu da mu da savjet, da ga iskreno i dobronamjerno posavjetuje; kada se razboli da ga posjeti; a kada umre da ga isprati do njegova kabura.

Također je za uspostavljanje dobrih međumuslimanskih odnosa nužno obratiti pažnju na sljedeće:

  • život, čast i imovina brata muslimana su sveta i nepovrediva prava. Drugom muslimanu je ZABRANJENO (HARAM) narušiti i dovesti u pitanje život, čast i imovinu drugog muslimana, kao što mu je zabranjeno konzumirati svinjsko meso ili alkohol;
  • veoma je bitno imati dobro mišljenje o bratu muslimanu. Prisjetimo se da svako od nas ima vrlina, pa i najveći zlikovci. Za jednog od najvećih kriminalaca sa ovih naših prostora znalo se da je bio dobar prema majci. Zato posvetimo pažnju dobrim osobinama i vrlinama naše braće. Poslanik, alejhi-s¬selain, bi kod uginule životinje, lešine, primjetio lijepe zube, a zar mi nemamo snage i sposobnosti da kod brata muslimana primijetimo pozitivne osobine, umjesto da ga odmah sumnjičimo za nesposobnost ili lopovluk;
  • voljeti brata muslimana zato što je musliman, zato što slijedi Božiju riječ, zato što je od svih životnih puteva izabrao da slijedi onaj koji mu je Muhammed, alejhi-s-selam, ocrtao;
  • biti spreman praštati, prelaziti preko grešaka, nepažnje i zla koja nam brat musliman nanosi. Biti svjesni da niko nije bezgrješan. Svi mi iz različitih razloga, namjerno ili ne, pogriješimo. Nemojmo jedva čekati grešku brata muslimana pa da mu okrenemo leđa;
  • konstantno i višestrano reagiranje na ružne postupke i grijehe našeg brata. Zato što ga volimo i što želimo da sredina u kojoj živimo bude moralna i pogodna za normalan život i uzrastanje našeg potomstva reagiramo na njegove ružne postupke. Nećemo mu se ulagivati niti pokušati uljepšati ono što je učinio, nego mudro, korektno i prijateljski mu skrenuti pažnju da to što radi nije dobro i kako je bolje postupiti;
  • nužno je ohrabrivati i uključivati se u pozitivne i dobre aktivnosti drugih, a osuđivati i izbjegavati sve ono što je zlo i što zlu vodi;
  • razvijati osjećaj i svijest o zajednici. Biti svjestan da jačanjem drugog jačamo i sebe, jer time jačamo zajednicu u kojoj živimo. S druge strane, blaćenjem, sumnjičenjem, mržnjom i svim drugim aktivnostima koje su uperene protiv drugog muslimana mi radimo protiv sebe i društva u kojem živimo. Mi ovakvim ponašanjem gubimo ne samo dva člana naše zajednice (tog brata kojeg diskreditujemo i sebe, jer smo svu energiju koju posjedujemo i koju smo mogli iskoristiti na pozitivan način utrošili na omalovažavanje i potcjenjivanje drugog), nego stvaramo opću atmosferu nepovjerenja i nesigurnosti;
  • sa osmijehom se susretati sa bratom muslimanom i oslovljavati ga njemu najdražim imenom ili zvanjem. Strogo se čuvati da ga ne nazovemo nadimkom ili imenom koje mu nije drago;
  • uvijek raditi na zbližavanju i pomirenju ljudi, a ne na njihovu udaljavanju i odrođavanju jednih od drugih. Među ljudima vrlo brzo dođe do nesporazuma i nerazumijevanja, zato treba bdjeti nad dobrim međuljudskim odnosima i uvijek kada se pojavi problem odmah intervenirati;
  • kloniti se različitih sumnjičenja, podozrenja i neprovjerenih informacija. Musliman ne može sebi dopustiti da prenosi sve ono što čuje od drugih. U tom smislu nužno je izbjegavati one časopise i glasila za koje znamo da iznose laži, smutnju i da se služe neistinom. Njih ne treba ni kupovati, jer njihovom kupovinom mi finansiramo daljnje širenje smutnje i nereda. Lijepo je i pohvalno da novine ukazuju na propuste i greške odgovornih i javnih ličnosti da bi oni korigirali svoje ponašanje, dobro je da ukazuju na lijepe primjere za kojima će se drugi povesti, ali neprihvatljivo je da lažu i neprovjerenim informacijama degradiraju i uništavaju pojedince samo zbog toga što pripadaju drugoj stranci ili drugom političkom usmjerenju;
  • nikada ne ismijavati i ne rugati se bratu muslimanu. Ako ga ismijavamo zbog tjelesne mahane treba se prisjetiti da time, ustvari, ne ismijavamo njega nego Onoga Koji ga je takvog stvorio i čija je volja bila da se takav rodi. Ako se pak radi o društvenom ili socijalnom statusu da se prisjetimo da je to trenutno stanje i da se vrlo brzo može promijeniti, pa da se već sutra on nama zbog toga može smijati;
  • koriti i kritikovati one koje u našem prisustvu ružno govore o našem bratu. Dovoljno je samo jednom autoritativno skrenuti pažnju tim osobama na takvo ponašanje i one će se vrlo teško osmjeliti da to ponove. Obaveza je, kako to navodi el-Gazali, muslimanu kome neko dođe i prenese mu ružne informacije o bratu muslimanu:
    – da mu ne povjeruje;
    – da mu zabrani da prenosi takve informacije;
    – da ga, u ime Allaha, prezre;
    – da ne pomisli ništa ružno o spominjanoj osobi i
    – da ne prenosi dalje takve informacije.
    Vehb b. Munebbih, poznati tabija, osobi koja mu je prenijela vijest da ga neko kritikuje rekao je: „Zar šejtan nije imao baš nikog drugog poslati da mi prenese tu vijest do tebe!
  • s braćom treba razgovarati i savjetovati ih, a ne unaprijed ih osuđivati. Interesantan je slučaj koje se desio Ukbeu b. Amiru, ashabu Božijeg Poslanika, sallallahu `alejhi ve sellem. Njegov pisar mu je jednom prilikom skrenuo pažnju da im komšije piju alkohol, pa je predložio da pozovu policiju da ih uhapsi. Ukbe mu je preporučio da to ne radi, nego da ih posavjetuje i da ih upozori na loše posljedice njihovog postupka, pa nakon što ga nisu poslušali, pisar je ponovo tražio dozvolu da im pozove policiju, a onda mu je Ukbe rekao: „Teško tebi! Ne čini to, jer sam čuo Božijeg Poslanika, sallallahu `alejhi ve sellem, kako kaže: `Ko prikrije sramotu vjernika, kao da je oživio živu zakopanu djevojčicu iz kabura!“‚ (Ahmed, Musned, Musnedu-š-šamijjin, br. 17456) Moramo biti svjesni da smo mi, muslimani, posebno Bošnjaci, jedno tijelo, koje s vremena na vrijeme biva stavljano na kušnju raznim izazovima, iskušenjima, bolestima i napadima izvana. Budući da imamo isti cilj i iste probleme na ostvarenju toga cilja moramo se jače uvezivati, zbližavati da bi duh zajedništva počeo kolati našim organizmom i da bi mogli snažno organizirano djelovati. Kada profunkcionišemo kao organizam onda se neće dešavati da jedni protiv drugih ustajemo i borimo se, neće se dešavati da se u jednom kraju Bosne muslimani kolju, muslimanke siluju, a u drugom da se muslimani vesele i raduju, neće se dešavati da blatimo i sramotimo jedni druge, jer ćemo znati da time sebe slabimo.

Završimo ovo podsjećanje na naše obaveze prema drugima riječima: Ružno li je u tuđem zlu gledati svoje dobro, a još ružnije u tuđem dobru gledati svoje zlo!, i zapitajmo se da li se, uistinu, kao muslimani, sljedbenici Muhammeda, alejhi-s-selam, i Allahove riječi možemo ovako ponašati?!

 

(Tekst je objavljen u Takvimu Rijaseta IZ-e u BiH za 2004. god., Sarajevo, 2004. god.)