“Tržište fetvi” na bosanskom jeziku

fetwaUvod

Od završetka agresije u Bosni i Hercegovini je na sceni pojava brojnih medija izvan Islamske zajednice, elektronskih i printanih, koji programski i shematski u cijelosti ili djelomično svoj prostor posvećuju islamu i njegovu tumačenju. Ovaj prostor je vrlo dinamičan i razuđen te je teško, s obzirom i na vremenski period, pobrojati sve časopise koji su se pojavljivali i nestajali u ovom periodu. Primjera ovih izdavačkih avantura i eksperimenata ima mnogo kako van Islamske zajednice tako i u njoj samoj. Teškoću cjelovitog uvida u to kako se tumači islam kod nas dodatno stvara i činjenica da ti časopisi nisu objavljivani isključivo u našoj zemlji nego i u inozemstvu.

Na ovaj način narušena je jedna “idilična” slika po kojoj je Islamska zajednica ta koja objavljuje časopise islamske sadržine i tumači islam. Ova konstatacija ima za cilj da ukaže na činjenično stanje bez ikakve pretenzije da se iznese vrijednosni sud. Razna udruženja štampaju svoje časopise. Primjera radi: Nove horizonte izdaje Udruženje “Selam” iz Zenice, časopis Saff izdaje “GID Saff” u Sarajevu, Sumejju izdaje “Udruženje Bošnjakinja Sumejja” u Tuzli, Kabes je izdavao Islamski centar u Mostaru, Zehra “MŽO Kewser” u Sarajevu, časopis el-Asr izdaje Stichting (Udruženje) “Hidžra”, Amsterdam, Holandija i da ne nabrajamo dalje.1

Što se pak tiče internet-stranica, stvari su još razuđenije, a s obzirom na prirodu ovog medija i mogućnost čestih promjena, gašenja i sl. teško se mogu pratiti. Nebrojeno je mnogo internetstranica koje u cijelosti ili djelomično govore o islamu.

Stoga je danas teško odgovoriti na pitanje kakvo je tumačenje islama u bosanskom jeziku na sceni u proteklom periodu. Jer ako pogledamo samo jedan izdvojen segment ili jednu rubriku unutar ovih medija prvo što ćemo primijetiti jeste da je to obimom ogroman medijski prostor. Ako pogledamo rubrike “Pitanja i odgovori” ili “Fetve”, onda to s pravom možemo nazvati tržištem, “fetva-marketom”. Tržište koje je u ekspanziji. U prilog novoj terminologiji ide sve frekventniji termin kojim se neke, prije svega svjetske stranice, diče, a to je da imaju “banku fetvi” čime se jasno ukazuje na činjenicu kako se terminološki i strukturalno uobličava ovo tržište. Ako uzmemo zadnju deceniju, onda ćemo reći da je u printanim i elektronskim medijima objavljeno na hiljade pitanja i odgovora. Primjera radi u Preporodu u vremenu 2000-2005. objavljeno je 601 pitanje i odgovor, u Novim horizontima od septembra 1999. do kraja 2005. objavljeno je 930, www.n-um.com 139 u vremenu od 14. 02. 2004. do 19. 04. 2007., www.bosnjakinja.net 231 u vremenu od 2001-2005., www.kevser.com 306 u vremenu od 03.2004. do 02. 2006., www.studio-din.com fetvi 45 i pitanja i odgovora 35.

Toliko je toga objavljeno da se potpuno opravdano može postaviti pitanje o tome šta se to nudi kao islamsko učenje?! Sa druge strane, sam pojam tržišta podrazumijeva slobodu trgovanja, ponude i potražnje, tj. kupovine. Svakako je interesantno šta se na ovom tržištu fetvi nudi, ali i za čim vlada interes. Ozbiljna analiza ove problematike bi trebala ponuditi odgovore na ova pitanja, no zadovoljit ćemo se samo iznošenjem primjera, jer za analizu i objektivizaciju treba drugačija metoda i daleko više vremena i prostora.

Stoga ovaj tekst ima za cilj da ukaže na bitan segment vjerske prakse kod nas, kao i na različite stavove i metodološke pristupe u tumačenju islama. Ova tema zavređuje pažnju i zato što trebamo imati uvida u to sa kakvim se sve tumačenjima islamskih normi u bosanskom jeziku susreće jedan čitalac.

Odnos prema institucijama i autoritetima

Jedno od važnih pitanja za našu temu jeste i pitanja čije fetve ili odgovori su najčešće prevođeni kod nas. Ovim se pitanjem želi otvoriti i pitanje autoriteta, tj. koji su to autoriteti, institucionalni, personalni ili drugi, čije su fetve i odgovori prevedeni na bosanski jezik.

Od institucija čije fetve se najčešće prevode i kao takve mogu pročitati na internet-stranicama jesu fetve Stalne komisije za fetve iz Saudijske Arabije. Fetve ove komisije kao i uleme iz Saudijske Arabije poput rahmetli Bin Baza, Usejmina i drugih su najfrekventnije na internet-stranicama. One su i štampane i dio je objavljen na bosanskom jeziku. Prvi zbornik fetvi Fetve o ženskim pitanjima izdao je Visoki saudijski komitet za pomoć Bosni i Hercegovini, dok su izdavači druga dva: Mesdžid Tewhid iz Beča, Austrija, i Unija džemata.2

Na drugom mjestu, ali obimom prisutnosti daleko manje, jesu fetve Evropskog vijeća za fetve i istraživanja. Zbornik ovih fetvi na bosanski je preveo prof. dr. Enes Ljevaković,3 a neke su objavljivane u periodici, u Glasniku Preporodu,4 i na rijetkim internet stranicama, poput www.znaci.com. Fetve ovog Vijeća su za nas daleko značajnije jer su pitanja fokusirana na probleme muslimana Evrope pa se time uvažava evropski kontekst, u kojima se češće prepoznaju problemi sa kojima se susreće musliman u Evropi, pa time i u BiH.5

Od svjetskih internet-stranica čije fetve su objavljene na bosanskom jeziku treba zabilježiti zbirku fetvi koju je uredio Fikret Pašanović pod naslovom Internet fetve – odgovori na ovovremena pitanja,6 u kojem je prema autorovom izboru sačinjen izbor i dat prijevod 98 pitanja i odgovora objavljenih na stranici www.islamonline.net. Ova poznata internet-stranica svjetskog renomea objavljuje fetve alima iz cijelog svijeta i promovira metodu središnjeg puta u tumačenju islama. Dio tih fetvi je i ranije objavljivan na bosanskom jeziku, poput mini serijala prijevoda fetvi sa ove stranice koju je objavljivao Preporod.7 Autor većine tih fetvi objavljenih u Preporodu je dr. Jusuf el-Karadavi, koji je kod nas jedan od najčešće prevođenih islamskih autoriteta današnjice.8

Odnos prema drugima

Teško je izabrati neku određenu temu u kojoj se najbolje može sagledati šarenilo ponuđenoga, ali evo indikativnih primjera.

Pitanje glasi: “Kakav je stav islama u vezi sa sudjelovanjem i učešćem muslimana na proslavama neislamskih praznika (kršćanske Nove godine)?”

Na početku odgovora se prvo ističe da je najopasnija novotarija – bid‘at “sudjelovanje u proslavama kršćanskih ili bilo kojih nevjerničkih…”, a potom da musliman ne treba imati simpatije i samilosti prema kafirima. “Šerijat je zabranio javno praznovanje njihovih “blagdana”, naprotiv u okrilju islamske države ni za trenutak se ne smije nikakvim činom dati do znanja da kršćani ili Jevreji slave svoje praznike. Ukoliko se to počne javno činiti, muslimani to moraju spriječiti. Nažalost, muslimani ne samo da to ne sprečavaju već učestvuju u kafirskim praznicima, neki primaju njihove poklone, drugi su se potpuno poistovjetili sa njima. Čudno je – zaključuje autor – što niko od organa Islamske zajednice ne reaguje na ove opasne pojave!!!”9 Ovo je objavljeno ni manje ni više nego u Beču, u časopisu Hilal, koji je izlazio u periodu 1996-1998. godine. Autor ovog odgovora sugerira rješenja iz islamske države, a svoju “fetvu” objavljuje u nemuslimanskom Beču!

U časopisu Saff na pitanje: “Da li je nemuslimanima dozvoljeno čestitati njihove praznike?”, slijedi odgovor: “Čestitati nešto što je vezano za nevjerstvo je strogo zabranjeno a u to spada i čestitanje nemuslimanima njihovih praznika koji su utemeljeni na neistini. To je zabranjeno pa makar onaj koji čestita to prezirao i mrzio, jer samim činom čestitanja daje se legitimitet njihovoj zabludi i simbolima nevjerstva. To je isto kao kada bi nekome čestitali klanjanje pred kipom, a to je veći grijeh nego da mu čestitamo pijenje alkohola. Čestitanjem nečega što je grijeh, zabluda ili nevjerstvo, izazivamo na sebe Allahovu srdžbu. Kaže Uzvišeni Allah: „Ako vi budete uznevjerovali – pa Allah od vas ne zavisi, ali On nije zadovoljan nevjerovanjem za Svoje robove, a zadovoljan je vama ako budete zahvalni…“ (Ez-Zumer, 7.) Ukoliko bi musliman bio pozvan u goste povodom sličnih praznika, zabranjeno mu je da se odazove, jer je to veće od samog čestitanja, i time direktno učestvuje u grijehu. Muslimanima je zabranjeno oponašati nevjernike, a u to oponašanje spada i slavljenje praznika koje oni slave i čestitanje istih. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ko oponaša jedan narod njemu i pripada.” Obilježavanje praznika nije ni u kom slučaju samo običaj, nego je to pitanje koje zadire u vjerovanje i ideologiju. Allah, opet, najbolje zna.”10

U časopisu Hilal u deset brojeva je odgovore na postavljena pitanja davao dr. Šukrija Ramić, a onda je u četrnaestom broju redakcija intervenirala u odgovorima bez njegovog odobrenja. Nakon ovog presedana došlo je do prekida ove saradnje. Moguće je da je uzrok neslaganja i po našem predmetnom pitanju jer dr. Ramić zastupa drugačije mišljenje u Novim horizontima. Njegov stav možemo okarakterizirati kao stav reciprociteta, po kojem odnos muslimana prema nemuslimanu zavisi od odnosa nemuslimana prema muslimanima.11 Ramić se poziva na kur’anski ajet u kom se kaže: „Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vaših ne izgone – Allah, zaista, voli one koji su pravični – ali zabranjuje da prijateljujete s onima koji ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg izgone i koji pomažu da budete prognani. Oni koji s njima prijateljuju sami sebi čine nepravdu.“ (El-Mumtehine, 8-9) Isti ovaj ajet je osnova na kojem je i Evropsko vijeće za fetve i istraživanja donijelo fetvu o ovom pitanju.12 I bilo je očekivati da Vijeće dā svoj stav o ovom pitanju jer su se muslimani u Evropi očito susretali sa raznim fetvama samozvanih muftija koje ne uvažavanju dobročinstvo i slobodu života i prakticiranja islama u evropskim zemljama. Ova fetva Vijeća spada, ako se i taj kriterij može upotrijebiti, u red najdužih fetvi u zborniku koji je preveden na bosanski. Vijeće je zauzelo stav po kojem je dopušteno čestitanje praznika nemuslimanima, pozivajući se na univerzalne vrijednosti čovjeka kao takvog, vrijednost činjenja dobročinstva koje je spomenuto u citiranom ajetu, a potom ukazujući na životne posebnosti koje su moguće kao, recimo, život u braku sa kršćankom koja uživa puna prava supruge, majke i sl. Ova fetva Evropskog vijeća prenesena je na stranici www.islamonline.net. i prevedena u zborniku Internet fetve.13

Odnos prema tradiciji

Za istraživanje ove teme je značajno pitanje odnosa prema islamskoj tradiciji kod nas. Materijala ima zaista puno, ali, ilustracije radi, navodimo samo oprečne stavove. Pitanje koje smo izabrali jeste pitanje mevluda koje se kreće od totalne zabrane do pohvale.

Na pitanje o mevludu Vijeće za fetve Islam Bosne, čiji sastav nije poznat, ističe tolerantan stav prema ovoj tradiciji, čak ga smatra pohvalnom radnjom, uz oprez da to ne preraste u islamski nelegitiman čin. U odgovoru piše: “Novotarija je unošenje nečega u islam, što nije od njega. Međutim kada proučimo suštinu mevluda vidjet ćemo da se radi o dozvoljenoj društvenoj aktivnosti, od koje se želi postići vjerska korist. Tako da je on poput onoga što danas nazivamo kongresima, tribinama, predavanjima, a što nije postojalo u doba Poslanika, s.a.v.s., u ovoj formi koju mi danas poznajemo. U skladu sa tim mevlud, ne može da potpadne pod definiciju novotarije, kao što ni kongresi, tribine ili predavanja ne mogu da potpadnu pod ovu definiciju. Samo u slučaju kada bi muslimani učinili mevlud nekom vrstom vjerske obaveze ili ga smatrali praznikom koji se slavi od vremena Poslanika, s.a.v.s., onda bismo mogli ovu aktivnost smatrati novotarijom.

Međutim, bitno je spomenuti da na svečanosti mevluda ne smije biti pokuđenih i zabranjenih stvari, kao što često biva slučaj (npr.: dešavalo se da se u našim krajevima, na ime mevluda, i zaigra i popije pive…?). Ovaj događaj treba iskoristiti kao izvrsnu priliku za upoznavanje ljudi sa islamom i analizu časnog životopisa Allahova Poslanika, s.a.v.s., i blagoslovljenih generacija muslimana r.a.; kao što treba izbjegavati da se čitav događaj svede na recitiranje stihova, na koje veliki dio prisutnih ne obraća pažnju. Ne smijemo zaboraviti da veliki broj ljudi samo par puta u godini ulazi u džamiju. Jedna od tih prilika je mevlud, pa zašto je ne iskoristiti?”14

Nešto kasnije, na istoj stranici je ponovo aktuelizirano pitanje učenja mevluda i njegove šerijatske utemeljenosti. Vijeće je prenijelo tekst “Dvije-tri o mevludu”15 uvaženog alima Mehmedef. Handžića u kojem je iznio stavove dviju skupina, onih koji to odobravaju i onih alima koji učenje mevluda smatraju zabranjenim. Završavajući odgovor Vijeće za fetve Islam Bosne ovo pitanje dovodi u opći kontekst, u kojem je jedinstvo muslimana važnije od grupisanja zasnovanih na insistiranju na formi, tj. promatranju forme bez njene sadržine. Vijeće preporučuje: “Naš je savjet da svako onaj koji želi da zastupa i jedno i drugo mišljenje bude svjestan da mevlud nije suštinska stvar koja treba da brine muslimane. Pošto je islamsko bratstvo imperativ i obaveza svakom muslimanu i na osnovu ovoga bismo zamolili sve muslimane svijeta da na takav način tretiraju problem mevluda.”

Pitanje obilježavanja mevluda je tretirano i na stranici www. studio-din.net. U odgovoru se ističe sljedeće: Obilježavanje rođendana je nevjernički običaj pa je muslimanu zabranjeno slaviti rođendan. Allahov Poslanik, s.a.v.s., strogo je zabranio oponašanje nevjernika. Međutim stepen zabrane se povećava kada je u pitanju rođendan Poslanika, s.a.v.s., jer se taj čin smatra vjerskim obredom i približavanjem Uzvišenom Allahu za razliku od rođendana drugih ljudi koji se tretiraju pukom zabavom, proslavom, veseljem i dangubom. Musliman se može i smije približavati svome Gospodaru isključivo na šerijatski legitiman način, propisan Kur’anom ili Sunnetom. Sve što nisu prakticirale prve generacije muslimana nije ni nama dozvoljeno činiti. Sve što se nije smatralo vjerom u vrijeme Poslanika, s.a.v.s., i njegovih ashaba, neće se smatrati vjerom do Sudnjega dana. Islamski učenjaci su složni da slavljenje rođendana Poslanika, s.a.v.s., nije bilo poznato u tri odabrana stoljeća. Dakle, ashabi, tabi‘ini i imami četiri pravne škole nisu poznavali ono što danas čine mnogi muslimani. (Vidjeti: Fetve Stalnog kolegija, 3/6, 18.)…”16

Odnos prema Islamskoj zajednici

Bitan segment čovjekova života jeste brak. Sva pitanja vezana za brak dodatno dobivaju na značaju kada se brak tretira kao važan dio vjerskoga života. Zato Islamska zajednica vrši sklapanje braka i uređuje formu vjerskih vjenčanja. U odgovorima se u tom smislu mogu naći različiti stavovi u pogledu postojeće forme vjenčanja, ali i valjanosti postojećih općinskih i vjerskih vjenčanja.

U časopisu Saff, a potom i na internet-stranici www.studiodin.net., objavljen je odgovor na pitanje: “Kod nas se bračna veza sklapa tako što imam u džamiji upita buduće mladence da li su suglasni sa brakom. Otac mlade prisustvuje tom činu, ali ne potvrđuje jasnim riječima da pristaje, jer, ustvari, nije ni pitan. Je li takav brak ispravan?” Dat je sljedeći odgovor: “Ponuda i pristanak (ar. el-idžab i el-kabul) bivaju od mladoženje i mladinog staratelja (ar. velijj). Dozvoljena je, također, ponuda i pristanak od zastupnika (ar. vekil) od strane mladoženje. Što se tiče mlade, ona ne može imati zastupnika, već ima staratelja iz rodbine, kadiju, vladara ili učenog. Imam Maverdi u “El-Havi-l-kebiru”, 9/113, kaže: “Zastupnika mogu imati samo mladoženja i staratelj, ali ne i mlada, jer ona ne može osobno sklopiti bračni ugovor, pa nije ispravno ni da ima zastupnika.” Ovako smatraju svi učenjaci koji uvjetuju pristanak staratelja. Ovo je stav učenjaka malikijske, šafijske i hanbelijske pravne škole. Od hanefijskih pravnika odabrao ga je Muhammed b. Hasan. (Vidjeti: “El-Mebsut”, 5/10.) Aiša, r.a., prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Koja se žena uda bez dozvole svoga staratelja njen brak je ništavan, ništavan, ništavan.” (Ebu Davud, Tirmizi i Ahmed sa ispravnim lancem prenosilaca). Imam Abdu-r-Rezzak, 6/198-201, bilježi od Ibn Abbasa, Ibn Omera, Aiše, Ikrime i drugih, predaje koje jasno aludiraju da žena ne može samostalno sklopiti bračnu vezu, iako je njen pristanak neophodan. Samo prisustvo staratelja (babe, djeda itd.), nije dovoljno, jer za ispravnost bračnog ugovora nije dovoljan nijjet, niti zadovoljstvo u srcu, već se mora potvrditi jasnim riječima. Većina učenjaka koji uvjetuju pristanak staratelja za ispravnost bračne veze, osim malikija, smatraju da čovjek (mladoženja ili staratelj), koji je u mogućnosti govoriti, ne može potvrditi svoj pristanak znakom (pokret ruke, glave, osmijeh i sl.), već to mora iskazati riječima. Dakle, izgovaranje i razumijevanje riječi mladoženje i staratelja su uvjet ispravnosti bračnog ugovora. (Vidjeti: Ahkamu-z-zevadž, str. 90, od dr. El-Eškara).”17

Na stranici www.bosnjakinja.net na pitanje: “Je li brak ispravan ako je sklopljen sa svim ispunjenim uvjetima i šartovima gdje nije izdat samo vjenčani list od imama koji je nas vjenčao”, slijedi odgovor: “Brak uz punu svijest i potpunu slobodnu volju sklopljen pred matičarem u Općini, uz saglasnost roditelja, prisustvo svjedoka, ugovoreni mehr ispunjava sve uvjete tražene za validnost braka. Ako je pored toga sklopljen i pred imamom, to je još bolje. U slučaju da od imama niste preuzeli vjenčani list, a imate vjenčani list izdan od strane općine ili matičara, to vam je sasvim dovoljno jer postoji službeni dokaz o vašem braku. Vaš brak ne smije niko negirati na osnovu nedostatka samo imamovog vjenčanog lista. Dok Islamska zajednica ne sklopi sporazum sa državom o međusobnom priznavanju sklopljenih brakova, imamov vjenčani list, koji se u osnovi ne razlikuje od matičarovog, ima samo formalnu ulogu. Dakle, vaša supruga i vi niste dužni obnoviti vjenčanje zbog neizdavanja vjenčanog lista sa šerijatskog vjenčanja, jer je vaš brak zasnovan na potpuno legalan i ispravan način.”18

Preporodu 2000. na pitanje da li se vjenčati samo šerijatski a da se to ne uradi u općini, mr. Muharem Omerdić kaže da “ne treba u brak ulaziti i bez vjenčanja pred nadležnim državnim organom”. U svome odgovoru se ne poziva na administrativne odredbe da vjenčanje mora biti prvo u općini a potom pred imamom, jer je moguće da je pitanje došlo iz inozemstva, već pitanje sagledava u kontekstu stvarnosti i prakse gdje su takvi brakovi vid manipulacija i zloupotrebe i gdje žena nema nikakve administrativne zaštite. “Pravi brak je onaj koji je javan i za sobom povlači pravne posljedice: da dijete ima pravo na prezime oca, na nasljeđivanje od strane supruge i djece, pravo na izdržavanje u slučaju razvoda i dr. Ući u brak samo sa šerijatskim brakom, od toga nema ništa. Šerijatski brak se treba sklapati zbog mehra i adekvatnog izbora svjedoka, što u građanskom braku nije uslov.”19

Preporodu je 2002. odgovorio mr. Muharem Omerdić na pitanje djevojke koju je zaprosio momak i ona je prihvatila ponudu, a da njeni roditelji nisu saglasni s tim već je daju za drugoga. “Da li da postupim po njihovoj želji i zanemarim obećanje?” U podužem odgovoru on navodi brojne hadise koji idu u prilog tome da je volja djevojke presudna i da se u tom smislu ne može prisiliti na udaju, pa makar i roditelji vršili taj pritisak, a također i hadise koji idu u prilog da je ništavan brak bez saglasnosti staratelja. Autor se opet poziva na našu praksu čime dodatno argumentira potrebu da se uozbilji čitava situacija, da rješenje iz knjige mora biti u duhu islamskog učenja, ali i kompatibilno sa stavarnošću. Na kraju, brak je isuviše važan korak u životu da bi mu se olahko prilazilo. On ističe: “Nije na čestitoj muslimanki da se uda, a da ne traži dozvolu svoje porodice. Mnogo je momaka koji na prevaru ili silom odvode djevojke i tako se iživljavaju s njima, jer kada premladu i neiskusnu djevojku prepustimo samoj sebi, emocijama, njenom ograničenom razmišljanju, dospjeće u zamke varalica koji žele da ugroze njeno dostojanstvo i čast. Islam štiti ženu i učinio je da staratelj ima pravo u odlučivanju prilikom njezine udaje, dajući mišljenje koje se treba uvažavati. Allahov Poslanik, s.a., otišao je i dalje zahtijevajući od očeva i staratelja da traže mišljenje majki, jer majka kao žena poznaje žensku prirodu i brine o onome o čemu muškarac ne vodi računa. Ona kao majka poznaje narav svoje kćerke, njene nedostatke, vrline ili njeno razmišljanje za razliku od oca, te je stoga neophodno čuti i njezino mišljenje. Tek onda kada se sve navedene strane usaglase: otac, majka, kćer, a naravno i momak, brak će biti uspješan i sretan…” Iako je imao podlogu u hanefijskom mezhebu da se djevojka može sama udati bez staratelja, u odgovoru se ipak traži da se udaja vrši i uz saglasnost staratelja. Ovim rješenjem autor nastoji da vrši korekciju vjerske prakse muslimana, jer je evidentirao negativne efekte dotadašnje prakse. “Na kraju, pošto si sama odlučila bez dogovora sa roditeljima, tvoj postupak je neispravan. Prije nego se udaš dužna si postići saglasnost roditelja, a momak neka malo pričeka dok se ne postigne propisani dogovor. Nije grijeh odložiti ispunjenje dogovora koji si postigla sa svojim izabranikom. Moja preporuka starateljima je da paze na želje svojih kćerki sve dok su one prihvatljive, što je ispravan put koji je utemeljio Šerijat koji je propisan da poboljša vjernicima život i sigurnost na ahiretu.”20

S druge strane, u časopisu Novi horizonti u februarskom broju 2000. je odgovarano na pitanje tajnog braka. “Da li je brak ispravan ako se vjenčanje izvrši tajno, samo u prisustvu svjedoka?” U odgovoru se kaže: “Ukoliko su svi uvjeti za sklapanje braka ispunjeni, brak je ispravan, pa makar se vjenčanje obavilo samo u prisustvu svjedoka. No, i pored te činjenice, ne preporučuje se tajiti da je neko u braku, jer to može izazvati sumnje i donijeti nepredvidive posljedice. Oglašavanje braka je Poslanikova, s.a.v.s, uputa: ‘Ono po čemu se razlikuje haram od halala je deff i glas (tj. oglašavanje).’ (Tirmizi, Sunen, ‘Kitabun-nikah’.) ‘Oglasite brak, i učinite to u džamijama, i udarajte tim povodom u deffove.’ (Tirmizi, Sunen, ‘Kitabun-nikah’.) Slijeđenje Poslanikove, s.a.v.s, upute najsigurniji je put.”21 Na drugom mjestu u pogledu tajnog braka, bez znanja punca isti autor odgovara da je takav brak ispravan “ukoliko su svi uvjeti za brak ispunjeni, a punac bez opravdanog razloga svoju kćer sprečava da se uda.” Iza toga autor ističe svoj stav da on ne preporučuje tajno vjenčanje “jer ono za sobom može povući nesagledive posljedice”.22

Odnos prema društvu

Kakva rješenja vezana za društvene probleme prosječni korisnik interneta i vjerskih sajtova može naći? Puno je problema na koja se traže odgovori ali je, makar se to tako čini, daleko više rješenja, različitih a i suprotnih, pa i isključivih. Ima dosta prevedenih fetvi na stranici www.kelimetulhaqq.net u kojima se tretiraju razni društveni problemi. Tako je moguće pročitati fetvu o tekfiru saudijske vlade i o saudijskom režimu, talibanima, kufru “zakonodavaca” i sl. Više fetvi različitih šejhova je dato o izborima i glasanju. Tako je šejh Muhammed el-Maqdisi23 na pitanje o učestvovanju na parlamentarnim izborima u zemljama kufra odgovorio sljedeće: “Ono u što mi vjerujemo i što uzimamo kao vjeru je da je učešće u zakonodavnim parlamentima – kufr i širk Allahu, bilo da je to u zemljama riddeta (odmetništva), koje se zovu ‘islamskim’, ili da je to u zemljama asl (originalnog) kufra, a ovo je zato što ovi parlamenti daju pravo neograničenog propisivanja zakona – ljudima, a ne njihovom Gospodaru, a dokaza da je ovakvo djelo jedan od jasnih mukaffirata (djela koje prouzrokuju nevjerstvo) i od poništivača islama (stvari koje izvode iz vjere) – mnogo je, a mi smo ih (te dokaze) detaljno spomenuli u našim knjigama: ‘Demokratija je vjera’, ‘Razotkrivanje zastora’ i drugim. Razlog činjenja tekfira ovih parlamenata nije samo zbog zakletve koju oni daju, tako da – ako bi zakletva bila promijenjena ili se ona izigrala (izbjegla) – propis tekfira bude uklonjen. Ne, već postoji nekoliko neizbježnih razloga tekfira, a mi smo ih spomenuli u navedenim knjigama; najopasniji od njih je prihvatanje prava – koje ustav dodjeljuje članu – da neograničeno propisuje zakone, i povinovanje tome, a ovo je jasan kufr, donosio nakon toga član (parlamenta) zakone ili ne. Također, traženje presude pred tagutom, slijeđenje drugoga puta mimo puta vjernika, i traženje drugoga mimo islama, kao vjere i menhedža (metodologije), činjenje da kafiri imaju vlast nad vjernicima, i sjedenje sa kafirima bez ikraha (prisile), dok oni ismijavaju Allahove ajete, i drugi, mimo ovih, od mukaffirata, čiji su dokazi poznati iz Knjige i sunneta, a mi smo ih spomenuli drugdje…”24

Naravno, rijetki su autori odgovora koji se slažu sa prethodnim stavom, odnosno velika većina ima drukčiji stav i odgovaraju da treba izaći na izbore. Neki su se domaći autori u argumentaciji svojih odgovora pozvali na takav stav Stalne komisije za fetve iz Saudijske Arabije prema kojoj musliman treba glasati. Dr. Enes Ljevaković je u Preporodu 2006. godine istakao da savremeni islamski pravnici glasanje na izborima najčešće porede sa svjedočenjem, te da se “svjedočenjem najčešće brane individualna, privatna prava, dok se izlaskom na izbore i glasanjem za bolju ili manje lošu stranku, ili političku opciju, nastoji utjecati da na vlast dođe ili ostane ona politička snaga koja će bolje i efikasnije štititi prije svega opća, a potom i privatna prava i interese, odnosno dati svoj glas koji može biti presudan da se spriječi potencijalno zlo koje može nastati i proširiti se ukoliko na vlast dođe stranka koja svojim programom i djelovanjem ne zaslužuje glas muslimana.” U nastavku je ukazao na činjenicu i da neizlazak na izbore proizvodi učinak i da se i za to snosi dio odgovornosti. “Oni koji se pasivno odnose prema svom biračkom pravu i apstiniraju od glasanja ne oslobađaju se odgovornosti od neželjenih rezultata i posljedica svoga nemara i apstinencije. Postoji i tzv. odgovornost za pasivnost i nepoduzimanje mjera da se šteta i zlo preveniraju. Ako je svjedočenje obaveza, tj. farz, kada su u pitanju privatna prava, utoliko prije je obaveza kada se njime štite i brane opće vrijednosti i interesi. Izlazak na izbore i glasanje za bolju ili manje lošu stranku istodobno je glas protiv zla ili, u najmanju ruku izbor manjeg od dva neminovna zla, a to je jedno od fikhskih pravila. (…) ‘Ko se ne interesuje za stanje muslimana taj im ni ne pripada’ – kaže Poslanik, a.s. Opći izbori su jedno od najvažnijih pitanja koje mora interesovati muslimane. Otuda, za muslimane je društvena obaveza da izađu na opće izbore i svoj glas daju onima u koje imaju povjerenje ili koje u najgorem slučaju smatraju manje lošim izborom od drugih, jer time sprečavaju potencijalno zlo ili još veće zlo od postojećeg. U protivnom, indirektno pomažu upravo onima za koje nikada ne bi glasali.”25

Umjesto zaključka

Govor o islamu je u medijskom prostoru vrlo živ i dinamičan. Pored IZ djeluju razna udruženja koja svoje medije dijelom ili u cijelosti posvećuju tumačenju islama. Evidentno je riječ o tržištu, gdje vladaju zakoni ponude i potražnje. Ova pojava je neumitna i ona je rezultat slobode koju uživamo. Pojava brojnih tumačenja nije apriorno loša i štetna, jer može i treba biti pokretač da se tumači, ali i radi bolje. Povijesno govoreći različita tumačenja su za ulemu uvijek bila poticaj da daju više, ali je, opet, povijesno iskustvo kazuje, bilo loše kada su ta ista tumačenja bila razlogom ideološkom grupisanju i suprotstavljanju. Treba, također, prihvatiti i činjenicu da različiti ljudi prihvataju i različita rješenja, jer se vlastita duhovna priroda najbolje nalazi u specifičnom, vlastitom razumijevanju islama. Islamska zajednica treba da nudi mogućnost da joj se vjernici obraćaju i traže odgovore, a u konačnici gdje će se ko obratiti je individualno pitanje i stvar slobodnog izbora. Naravno, ovakav odgovor može zadovoljiti članove nekog udruženja, neformalnu grupu ili voditelje nekog web sajta, ali ne bi trebao i IZ!

Rad Vijeća za fetve i fetva emina su vrlo važni za Islamsku zajednicu kao i za muslimane. Kao što smo vidjeli, u ovom mnoštvu brojnih i različitih rješenja naš čitalac treba imati adresu na koju će se sa povjerenjem obratiti. Vjerovatno je zbunjen mnogim rješenjima, još ako mu odgovara neko ko je i sam zbunjen jer nije u stanju da spoji ono što je u knjizi sa onim što je realitet života, tada se zbunjenost povećava i to dalje stvara komplikacije u životu. Teško je spojiti teorijska znanja i pokazati vještinu primjene tih znanja u konkretnim slučajevima. Zato neki alimi kažu da je pozicija čovjeka koji daje odgovore na postavljenja pitanja iz domena vjere pozicija prevodioca između Allaha Uzvišenoga i ljudi koji ne razumniju Allahov govor. Časna pozicija, ali i odgovorna! Hrabrost se upuštati u nju. Pitanja su, također, vrlo važna, jer nam otkrivaju šta se to dešava, kako ljudi razumijevaju islam, šta su to problemi koji ih tište i sl. Sve ovo zahtijeva jednu opću sociološku, kulturološku, psihološku, filozofsku pa i svaku drugu analizu ovog tržišta.

 

Tekst je objavljen u: TAKVIM Rijaseta Islamske zajednice u BiH za 2009. god, Sarajevo, 2008. god.

_____________________________________________

  1. Pogledati Izvještaj komisije za medije Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini koji je vremenski obuhvatao maj, juni i juli 2005. Vidi: Novi Muallim, br. 27. []
  2. Mehammed el-Musnid, Fetve o ženskim pitanjima, Visoki saudijski komitet za pomoć Bosni i Hercegovini, preveo Muhamed Mehanović, Sarajevo, 2000.; šejh Sa‘d bin Abdullah el-Burejk, Fetve uleme dvaju Harema, Mesdžid Tewhid (Austrija), preveli studenti s Islamskog univerziteta u Medini, (bez mjesta i godine izdanja); Muhammed Salih el-Munedždžid, Fetve (ahlak, odgoj, društveni problemi), Unija džemata, preveli: Husein Buljubašić i Emir Demir (bez mjesta i godine izdanja). []
  3. Fetve Evropskog vijeća za fetve i istraživanja, preveo dr. Enes Ljevaković, Connectum, Sarajevo, 2005. []
  4. “Stav Šerijata prema kloniranju” je rad podnesen na desetom zasjedanju Evropskog vijeća za fetve i istraživanja objavljen u Glasniku u prijevodu Ahmeda Halilovića (Glasnik, LXV/2003, br. 7-8, str. 679-684.). Preporod je u periodu februar-april 2001. godine objavio pet fetvi ovog Vijeća u prijevodu Muhameda Mehanovića. (“Suverenitet nad Kudusom pripada muslimanima”, Preporod, XXXI, br. 3/700, 1. februar, 2001, str. 4; “Presađivanje i prodaja ljudskih organa”, br. 4/701, 15. februar 2001, str. 20; “Presađivanje organa”, br. 5/702, 1 mart 2001., str. 34; “Čestitanje praznika nemuslimanima”, br. 6/703, 15. mart 2001., str. 20-21; “Prisustvovanje sahrani rodbine koji su nemuslimani”, br. 7/704, 1. april 2001., str. 36. []
  5. Značaj ovih fetvi leži i u činjenici da se one dijelom naslanjaju na stavove i rješenja renomiranih akademija islamskog prava: Akademija za islamska istraživanja pri al-Azharu (osnovana 1961., a prva konferencija održana 1964.), Akademija islamskog prava pri Rabiti u Mekki (osnovana 1977., prvo zasjedanje održano 1978.) i Akademija islamskog prava pri Konferenciji islamskih zemalja (osnovana 1981, prvo zasjedanje održano u Meki 1984.). Fetve i rezolucije ovih akademija su dostupne putem interneta i u štampanoj formi. Važnost ovih institucija se ogleda, između ostalog, zato što: okupljaju eminentne alime današnjice, afirmiraju kolektivni idžtihad koji stoji naspram individualnog i pojedinačnog, rade prema priznatim i utvrđenim metodama, akcentiraju probleme koje nosi savremeni trenutak i sl. Za nas su važne i zbog toga što govore o institucionalnom tumačenju islama i kod muslimana snaže osjećaj važnosti institucija. []
  6. Fikret Pašanović, Internet fetve – odgovori na ovovremena pitanja, prevela Niđara Pašanović, Libris, Sarajevo, 2007. []
  7. Preporodu je u periodu maj-novembar 2001. objavljeno nekoliko fetvi sa ove stranice u prijevodu Sabahudina Sijamhodžića. (Dr. Jusuf el-Karadavi, „Da li je halal jesti meso životinja koje nisu zaklane po islamskim propisima“, Preporod, XXX, br. 11/684, 1. juni 2000., str. 10; dr. Jusuf el-Karadavi, “Zabrana kockanja”, br. 12/685, 15. juni 2000., str. 10; dr. Jusuf el-Karadavi, “O osiguravajućim društvima, oblicima osiguranja…”, br. 14/687, 15. juli 2000., str. 10; dr. Jusuf el-Karadavi, “Muzika – da ili ne?”, br. 15-16/688-689, 1. august 2000., str. 10; Muhamed el-Hanuti, “Stipendije, životno osiguranje…” br. 21/694, 1. novembar 2000., str. 12. []
  8. Jedan od prvih serijala prijevoda njegovih fetvi kojeg je uradio Zuhdija Hasanović objavljen je pod naslovom “Savremene fetve” u Islamskoj misli davnih 1991-1992. u brojevima 151–159 (Jusuf Kardavi, “Savremene fetve”, Islamska misao, XIII/1991, br. 151-152, str. 51-56; br. 153, str. 39-42; br. 154, str. 37-41; br. 155, str. 31-37; br. 156, str. 29-34; XIII/1992, br. 157, str. 32-37; br. 158, str. 45-50; br. 159, str. 40-46). Amir Karić i hfz. Munir Mujić su preveli izbor fetvi dr. el-Karadavija i sabrali u zbornik pod naslovom: Suvremene fetve, Tuzla, 1997. []
  9. Salih Kurdi, “Pitanja i odgovori”, Hilal, Aktivna islamska omladina, Beč, novembar/ decembar 1997., br. 16, str. 61. []
  10. “Čestitanje praznika nevjernicima”, Saff, GID Saff, Sarajevo, 15. april 2004., br. 118, str. 6-8. Na pitanje je odgovorio Širi savjet Saffa []
  11. Vidi više: dr. Šukrija Ramić, “Fetve i savjeti”, Novi horizonti, Zenica, I, decembar 1999., br. 4, str. 53-54; juni 2000., br. 10, str. 58-62; januar 2001., br. 17. i dalje. []
  12. “O čestitanju praznika nemuslimanima”, u: Fetve Evropskog vijeća za fetve i istraživanja, str. 194-201. []
  13. “Čestitanje nemuslimanskih svečanih prilika”, u: Fikret Pašanović, nav, dj., str. 163-169. []
  14. www.islambosna.ba odgovor je postavljen 28. 3. 2002. godine []
  15. Mehmed Handžić, Izabrana djela, “Dvije-tri o mevludu”, I, priređivač Esad Duraković, Ogledalo, Sarajevo, 1999., str. 529-537. []
  16. www.studio-din.com/modules.php?name=Pitanja Odgovori od 01.04. 2007. Odgovor je preuzet iz Saffa: Semir Imamović, “Obilježavanje Poslanikova rođendana”, Saff, 16. septembar 2005., br. 153, str. 8-10. []
  17. Semir Imamović, “Sklapanje braka bez velijja”, Saff, 16.09.2005., br. 153, str. 8-10; www.studio-din.com/modules.php?name=Pitanja Odgovori, 01.04. 2007. []
  18. Dobrotom hfz. mr. Senaida Zaimovića dobio sam cjelovit zbornik pitanja i odgovora koje je on objavio u periodu 2001-2005. godine na Islamskom ženskom portalu www.bosnjakinja.net. []
  19. Mr. Muharem Omerdić, “Pitanja i odgovori”, Preporod, br. 13/686, 1. juli 2000., str. 11. []
  20. Mr. Muharem Omerdić, “Pitanja i odgovori”, Preporod, br. 18/739, 15. septembar 2002., str. 11. []
  21. Dr. Šukrija Ramić, “Fetve i savjeti”, Novi horizonti, februar 2000., br. 6, str. 64-67. []
  22. Dr. Šukrija Ramić, “Fetve i savjeti”, Novi horizonti, august 2001., br. 24. []
  23. Ebu Muhammed el-Maqdisi je rođen u Palestini 1967. godine, ali se kao dijete zajedno sa roditeljima preselio u Kuvajt, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Studirao je na el-Masuel Univerzitetu u Iraku. Uhapšen je u 1994. godine u Jordanu zbog pozivanja na neposlušnost državnim organima i zbog optužbe za organiziranje omladine za prelaz prego granice i izvođenje oružanih akcija u Palestini. Odmah nakon 11. septembra 2001. izdao je fetvu o dozvoljenosti te akcije i njenoj islamskoj legitimnosti, pa je od jordanskih vlasti za to osuđen kaznom od novih pet godina zatvora. Kada je oslobođen 28. juna 2005. godine nakon petnaest dana života na slobodi ponovo je uhapšen pod optužbom za održavanje bliskih kontakata i veza sa vođstvom iračkih pobunjenika. Pisac je više djela od koji se neka prevedena na bosanski jezik. Vidi više: www.kelimetulhaqq.net/index.php?option=com_content&task=view&id=133&Itemid=89&PHPSESSID 15.  05. 2007. []
  24. www.kelimetulhaqq.net/index.php?option=com_content&task=view&id=60&Itemid=57 15.05.2007. Šejh Ebu Muhammed el-Maqdisi, “Fetva o propisima učestvovanja na izborima”, datirano: 24.09.2006. []
  25. Dr. Enes Ljevaković, “Pitanja i odgovori”, Preporod, XXXVIbr. 19/837, 1.10. 2006., str. 13. []