Dekonstrukcija negativnih narativa o mevludu

dzebarMnogobrojni su problemi s kojima se Bošnjaci u ovim poslijeratnim godinama suočavaju tako da je pisanje o vjerskoj utemeljenosti mevluda unutar njihove islamske tradicije trećerazredna, sama po sebi dovoljno frustrurajuća stvar. No, činjenica da su protivnici mevluda izuzetno glasni i uporni u negiranju ovog segmenta islamske tradicije Bošnjaka te da se kroz osporavanje mevluda, kako ćemo vidjeti, otvaraju vrata izuzetno opasnom proglašavanju bosansko-hercegovačkih muslimana i njihove uleme nevjernicima, što, opet, u najblažoj varijanati vodi ka nejedinstvu, raskolništvu i razbijanju Islamske zajednice, a u najgoroj dozvoljavanju prolijevanja krvi nedužnih, tjera nas na to. S obzirom da osporavatelji mevluda, ti „muslimani s prejakom voltažom u vjerovanju“, kako ih je nedavno dr. hfz. Munir Mujić nazvao, slušaju samo argumente svojih „šejhova“ tekst nije namijenjen njima, već muslimanima u čija srca je ubačen crv sumnje u ispravnost ovog aspekata islamske tradicije Bošnjaka. U tekstu ćemo analizirati osnovne teze kritičara mevluda i njihove glavne argumente u osporavanju mevluda. Pošto su njihovi tekstovi pisani za Bošnjake pretpostavili smo da se odnose na tradiciju učenja mevluda u Bosni i Hercegovini, pa ćemo samo i isključivo unutar te tradicije i promatrati njihove argumente.

 

U čemu je problem?

 

Većinu tekstova protiv mevluda, te „opasne“ novotarije, pronašao sam na internetu i uredno ih kopirao u microsoft word. Sakupio sam ukupno 105 stranica A4 formata teksta. Iako se ovi tekstovi mogu promatrati iz različitih uglova za nas je zanimljivo sljedeće:

Svi tekstovi slijede sličan metodološki obrazac; u uvodu se postavi teza da je mevlud novotarija i to se „dokaže“ hadisom: „Čuvajte se novina, jer svako novina je novotarija, a svaka novotarija je zabluda, a svaka zabluda je u Vatri“ (Tirmizi); zatim se „pobijaju“ argumenti zastupnika mevluda uz isticanje „ispravnog“ načina slijeđenja Časnog Poslanika, a.s., da bi se na kraju navele pogubne posljedice novotarija uz obavezno, neumorno i neprestano ponavljanje jednog te istog: Mevlud je novotarija, a svaka novotarija je zabluda, a svaka zabluda je u Vatri!

Kroz ove tekstove provlače se slične teze:

  • Mevlud je novotarija, jer nije zasnovan na Kur’anu i Sunnetu, niti je bio poznat prvim generacijama muslimana.
  • Mevlud nije ibadet.
  • Mevludom se oponašaju kršćani koji proslavljaju rođenje Isaa, a.s.
  • Mevludom se Allahov Poslanik, a. s., uzdiže na položaj koji mu ne dolikuje.
  • Mevludom se otvaraju vrata za uzdizanje i poštivanje evlija.
  • Mevlud nije vjerski blagdan.
  • Prilikom učenja mevluda vrši se niz zabranjenih i pokuđenih djela.

 

Da li je tako?

 

Prvo, svi kritičari, bez izuzetka, mevlud tretiraju kao poseban ibadet koji su muslimani nakon vremena Allahovog Poslanika, a. s., i prvih generacija, počeli izvršavati u tačno određeno vrijeme. Ovako koncipiran mevlud stvarno je novotarija, jer se svi ibadeti u islamu moraju oslanjati na jasan tekst iz Kur’ana ili na praksu (sunnet) Allahovog Poslanika, a. s. Međutim, unutar islamske tradicije Bošnjaka mevlud se ne tretira na takav način. Mevlud je bio i ostao spjev o Allahovom Poslaniku, a. s., koji su muslimani u Bosni i Hercegovini u različitim prilikama, uporedo s propisanim ibadetima učili (pjevali). Ako se sud o mevludu – pjesmi o Muhmmedu, a. s., vrati Allahovoj Knjizi i Allahovom Poslaniku, a. s., jasno je da mevlud (pjesma o Poslaniku, a. s.,) i ibadeti koji se uz nju izvršavaju: učenje Kur’ana, donošenje salavata, naređivanje dobra, odvraćanje od zla, nije novotarija. Eventualno se novotarijom može nazvati okupljanje u džamiji 12. rebiu-l-evela radi učenja i slušanja mevluda, jer su se i ashabi, kao što ćemo vidjeti, sastajali u džamiji i recitovali pjesme o Muhammedu, a. s., ali to nisu činili baš taj dan. S te strane, mevlud je novotarija na isti način na koji je, recimo, zajednički zikr novotarija, a to je već pitanje za drugu raspravu. Bošnjaci mevlud nikada nisu smatrali ibadetom na način na koji su namaz, post ili hadž ibadeti. Svaki ibadet u islamu, kao što smo već kazali, mora imati svoje utemeljenje u osnovnim izvorima islama: Kur’anu i Sunnetu, zatim šerijatsku kvalifikaciju (farz, vadžib, sunnet, mustehab), svoju formu, vrijeme izvršavanja i što je također veoma bitno, u izvorima islama naglašenu vrijednost. Mevlud nema, niti mu je to neko od bosanske uleme pripisivao neku od spomenutih osobina ibadeta. Zamolio bih kritičare mevluda da predoče tekst u kojem neko od naše uleme povezuje mevlud s Kur’anom ili Sunnetom (Istina postoje određeni apokrifni hadisi o mevludu koje je zabilježio dr. Bašagić u svom mevludu, ali je naša ulema davno objasnila da dr. Bašagić nije bio stručnjak u hadisu te da mu se zbog toga potkrala ta greška.), odnosno da ga kvalificira farzom, vadžibom, sunnetom ili mustehabom. Ovdje moramo naglasiti da mevlud u vidu pripovijesti ili pjesme o Allahovom Poslaniku, a. s., koja ima za cilj kod slušalaca podstaknuti ljubav prema Muhammedu, a. s., jeste dobro djelo (sevab) kao što je sevab svako djelo kojim se promovira dobro (u ovom slučaju ljubav prema Allahovom Poslaniku, a. s.,), a zabranjuje zlo. Ne postoji također određeno vrijeme u kojem se uči mevlud. Mevlud se uči tokom cijele godine, raznim povodima, a najčešće, kako je poznato, tokom rebiu-l-evela. Neki ga uče poslije podne, neki poslije ikindije, neki poslije akšama, neki poslije jacije, neki ljeti, neki zimi, a neki ga ne uče nikako. I ne postoji ni jedan tekst u kojem se praksa bilo kojih kritikuje. I još nešto, za svaki ibadet u islamu navedena je njegova vrijednost i posljedice zanemarivanja, ali, osim već spomenutih apokrifnih predanja koje ulema nije koristila kao argument, ne postoji tekst u kojem neko od bosanske uleme navodi vrijednost mevluda i posljedice njegovog zanemarivanja. Na osnovu navedenog jasno je da mevlud nije ibadet poput ostalih ibadeta u islamu. Moguće je da neki muslimani u Bosni i Hercegovini smatraju da je mevlud ibadet sličan učenju Kur’ana itd., ali to može biti samo iz neznanja i nepoznavanja suštine ibadeta u islamu. Takve muslimane potrebno je educirati, a ne zbog njihovog neznanja mevlud osuđivati.

Drugo, riječ „novotar“ se u ovih 105 stranica tekstova protiv mevluda spominje čak 400 puta. Zašto? Zato što kada ne postoje argumenti za neko mišljenje onda protagonisti tog mišljenja koriste jedan te isti argument kao parolu koju neprestano ponavaljaju uvjeravajući sami sebe u ispravnost svog mišljenja. Tek kad mevlud proglase novotarijom, e onda se ima o čemu pričati, jer svaka novotarija je zabluda, a svaka zabluda je u Vatri. Kada se, dakle, mevlud proglasi novotarijom, a oni koji ga uče i slušaju novotarima, tada kritičari mevluda više uopće ne prave razliku između najgorih oblika novotarija zabludjelih muslimanskih sekti tipa džehmija, mudžessima, rafidija itd., i iskrenih vjernika koji s poštovanjem slušaju stihove u pohvalu Časnom Pejgamberu, a. s. Sve trpaju u isti koš, jer svaka novotarija je zabluda, a svaka zabluda je u Vatri. S obzirom da kritičari mevluda poistovjećuju neutemeljena vjerovanja sljedbenika zalutalih sekti s pojedinim segmentima islamske tradicije Bošnjaka, ne možemo se oteti dojmu da to čine svjesno i namjerno, a sve s ciljem proglašavanja muslimana u Bosni i Hercegovini nevjernicima što je izuzetno opasno. Jedan od kritičara mevluda, odgovarajući na pitanje: Da li osoba koja zna da je mevlud novotarija može prisustvovati učenju novotarskog mevluda?, kaže sljedeće:

„Daije koje pozivaju u islam njima nije dozvoljeno prisustvovati na mevludu zbog zabrane istog koja je došla u dva kur’anska ajeta: ‚On vam je već u Knjizi objavio: kad čujete da Allahove ajete poriču i da im se izurguju, ne sjedite s onima koji to čine dok ne stupe u drugi razgovor, inače bit ćete kao i oni.‘ (En-Nisa, 140) ‚Kada vidiš one koji se ajetima našim rugaju, nek si daleko od njih sve dok na drugi razgovor ne pređu.‘ (El-Enam, 68). Ako bi neko upitao kako se može reći da novotari na mevludu poriču Allahove ajete i izruguju im se, kada oni ustvari čine ibadet, zikre, veličaju Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i slično? Odgovor bi bio: Uzvišeni Allah u nekoliko ajeta naređuje pokornost Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovo slijeđenje u onome sa čime je došao od vjere, poput ajeta: ‚Reci: budite pokorni Allahu i Poslaniku‘ (Ali Imran, 32) ‚Reci: budite pokorni Allahu i budite pokorni Poslaniku‘ (En-Nur, 54), a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u vjerodostojnom hadisu kojeg bilježi Tirmizi kaže: ‚Čuvajte se novina u vjeri, zaista je svaka novina novotarija, a svaka novotarija dalalet, a svaki dalalet vodi u Vatru‘. Oni koji prave novotariju mevlud sa uvjerenjem da je u tome hajr, nepokorni su Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, jer je on zabranio novotarije, od kojih je nesumnjivo i mevlud, a sa nepokornošću Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, oni praktično poriču Allahove ajete u kojima On naređuje pokornost Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a ujedno se time i izruguju tim ajetima jer neće da im se odazovu.“

Ovaj navod klasičan je primjer nepoštivanja pravila tumačenja Kur’ana, izvlačenja određenih rečenica ili ajeta iz njihovog konteksta i povezivanje s hadisima s kojima se jednostavno ne mogu i ne smiju povezivati. Prema gornjem tumačenju ispada da svaki grijeh koji se učini, mali ili veliki, predstavlja čin izrugivanja s Božijim ajetima u kojima se naređuje poslušnost Allahu, dž. š. i Njegovom Poslaniku, a. s. A ko se izruguje s Božijim ajetom on je nevjernik. Takvo rigidno tumačenje islamskog vjerovanja nije bilo, niti će, ako Bog da biti, sastavni dio islamske tradicije Bošnjaka. Poput svojih učitelja Hasana Kafije Pruščaka, Tahavije i Ebu Hanife, a sve u skladu s Tradicijom Časnog Poslanika, a. s., Bošnjaci nikada nikome nisu otvarali srce da vide šta se u njemu krije, niti su čak i otvorene griješnike nazivali nevjernicima, a kamoli iskrene i neiskvarene muslimane zbog djela za koja se ulema podijelila pa ih jedni dozvoljavaju i preporučuju, a drugi kude i zabranjuju. Da se gornji ajeti tumače na način kako to ovaj čini, tvrdi šejh Jusuf Karadavi, tada bi šerijatske kazne za bludnike, kradljivce i alkoholičare, tj., osobe za koje je Pejgamber, a. s., kazao da ih iman napušta dok čine te grijehe, bila smrt, a ne, kao što je poznato, nešto drugo. Konačno, ni jedan od širom islamskog svijeta priznatih i poznatih tumača Kur’ana (mufesir) nije tumačeći ove ajete naveo hadis o novotarijama. Ibn Kesir, Taberani, Zamahšeri, Razi, Kurtubi, pa čak ni savremeni selefijski učenjak kojeg kritičari mevluda nesumnjivo poštuju Ebu Bekr Džezairi, dakle niko od njih ne tumači ove ajete kao što to ovaj čini. Svi mufesiri redom, navode da se 68. ajet iz sure El-En’am odnosi na idolopoklonike Meke, a 140. ajet iz sure En-Nisa na židove i munafike iz Medine. Da nas Allah, dž. š., sačuva od toga da tumačimo Njegove ajete bez znanja.

Treće, mevlud je bio i ostao samo i isključivo spjev o Muhammedu, a. s. Rimovana sira – životopis Muhammeda, a. s. Na svih 105 stranica teksta protiv mevluda kritičari ni jednim slovom nisu spomenuli da su ashabi, tabiini i oni poslije njih, sve do današnjih dana pisali prekrasne stihove o Muhammedu, a. s. Stihove najčuvenijeg od njih, Hasana ibn Sabita, r. a., Safet-beg Bašagić donosi u predgovoru svog mevluda, sugerišući kroz to da su i njegove pjesme o Časnom Pjegamberu, a. s., ukorijenjene u praksu plemenitih ashaba: Moja pjesma Muhammedu nije slave pribavila, nego se je moja pjesma – s Muhammedom proslavila!

Zašto kritičari mevluda prešućuju pjesme ashaba i tabiina i onih iza njih napisane u pohvalu Muhammeda, a. s.? Zato što s tim hadisima i predanjima njihova priča o novotarijama pada u vodu, nestaje poput kapi rose na žarkom Suncu. Allahov Poslanik, a. s., je Hasanu ibn Sabitu odredio mjesto (minber) u džamiji s kojeg je povremeno recitovao svoju poeziju. Kada je umro Allahov Poslanik, a. s., Hasan je nastavio recitovati stihove sa svog mjesta u džamiji i za vrijeme Ebu Bekra, Omera i Osmana. Hadiske zbirke bilježe jednu zgodu u vezi s hazreti Omerom i Hasanom ibn Sabitom. Naime, Omer je jedne prilike naišao pored džamije i kad je čuo Hasana kako recituje svoju poeziju mrko ga je pogledao. Hasan mu tada reče: „Recitovao sam stihove, a u džamiji je bio bolji čovjek od tebe (aludirajući na Muhammeda, a. s.).“ Zatim je Hasan upitao Ebu Hurejru: „Tako ti Allaha, da li si čuo kad je Allahov Poslanik, a. s., za mene rekao: „Allahu moj, podrži ga s Ruhul-kudusom (Džibrilom)?“ Ebu Hurejre reče: „Tako mi Allaha, jesam.“ (Buharija) Šta nam ovaj sahih hadis govori, a kritičari mevluda prešućuju? Iz hadisa se jasno vidi da je jedan od ashaba godinama u džamiji recitovao pjesme o islamu i Poslaniku, a. s., koje su ostali ashabi dolazili slušati. Dakle, nije tačno da se ashabi nisu sakupljali u džamiji i slušali stihove o Muhammedu, a. s., i islamu, oni to samo nisu činili posebnim povodom. Uz Hasana ibn Sabita stihove o Allahovom Poslaniku, a. s., i ljepoti islama izricali su: Seleme ibn el-Ekva, Hubejb ibn Adij, Abdullah ibn Revaha, Alija ibn ebi Talib, Selman el-Farisi, Ebu Bekr i drugi. S obzirom da mevlud nije ništa drugo do niz stihova o Muhammedu, a. s., jasno je da ne može biti novotarija čak ni u jezičkom, a kamoli u vjerskom smislu. Ako hoće, kritičari mevluda divan uzor mogu pronaći u postupku hazreti Omera. Čini se, na osnovu gornjeg predanja, da mu iz nekog razloga nije bilo drago to što Hasan ibn Sabit recitira stihove u džamiji Allahovog Poslanika, a. s., ali mu to nije zabranio, već je prešao preko toga. Eto, braćo naša, ako i vama ne odgovara to što Bošnjaci recitiraju ili uče stihove hvaleći Allahovog Poslanika, a. s., u bosanskim džamijama, nemojte one koji to čine proglašavati nevjernicima, već pređite preko toga. Kao Omer, r. a.

Četvrto, tvrdnje prema kojima se mevludom oponašaju kršćani kad proslavljaju rođenje Isaa, a. s., čista su podvala tendenciozno smišljena jer se njom implicira da mevlud vodi ka uzdizanju Muhammeda, a. s., na stepen božanstva kao što su to kršćani učinili s Isaom, a. s. S tim u vezi je i teza da mevlud vodi k tome da se Muhammed, a. s., uzdiže na položaj koji mu ne pripada. Pritom se posebno našlo na udaru ustajanje na noge kada se tokom učenja mevluda spomene čas rođenja Muhammeda, a. s. Kritičari mevluda tada žustro mašu prstom i pišu kako je Pejgamber, a. s., ukopan u Medini i neće se pojaviti na mevludu, pa zašto onda ustajati pred njim!? Nevjerovatno. Interesantno je kako se kroz napad na mevlud uporno ističe da se obilježavanjem rođenja Muhammeda, a.s., otvara mogućnost uzdizanja Allahovog Poslanika, a. s., na položaj koji mu ne pripada, a zaboravlja pritom da je realnija opasnost uzdizanja neke druge osobe na položaj koji njoj ne pripada. U historiji islama nije zabilježen slučaj da je neka od zalutalih muslimanskih sekti uzdizala Muhammeda, a. s., na stepen božanstva. Naprotiv. Neke od njih su omalovažavale Muhmmeda, a. s., uzdižući na položaj Božijeg poslanika druge osobe. I kritičari mevluda su upali u sličnu zmaku jer neke svoje šejhove slijepo i bez pogovora slijede i nekritički prenose od njih sve što kažu ili napišu, kao da su i oni (poput Božijih poslanika) sačuvani od grijeha. Još jedna činjenica govori protiv teze o tome da učenje mevluda vodi ka uzdizanju Muhammeda, a. s., na položaj koje mu ne pripada i teze da se mevludom otvaraju vrata veličanju šehida i evlija. Radi se, naravno, o islamskoj tradiciji Bošnjaka. Ako Bošnjaci tokom proteklih pet stoljeća nisu prešli prag u poštivanju Allahovog Poslanika, a. s., neće, ako Bog da, ni narednih stoljeća. Opća je konstatacija uleme tokom svih ovih stoljaća bila da se Muhammed, a. s., zapravo premalo poštuje i slijedi. Slično je i s poštivanjem evlija. Za vrijeme perioda dužeg od pet stoljeća nije napisan ni jedan mevlud o nekom evliji, pa neće, ako Bog da, biti napisan ni u narednom periodu.

Peto, mevlud nije vjerski blagdan, kako neki ljudi smatraju, kažu kritičari mevluda i tu su upravu. Mevlud nije vjerski blagdan. Muslimani imaju dva blagdana: Ramazanski i Kurban-bajram. Uz ove blagdane postoje mubarek dani i noći i postoje važniji datumi iz historije islama koje su muslimani tokom stoljeća počeli obilježavati prigodnim svečanostima. Jedan od tih datuma je 12. rebiu-l-evvel, dan u kojem je, prema preovlađujućem mišljenju, rođen Muhammed, a. s. Obilježavanje 12 rebiu-l-evela u Bosni nije vjerski blagdan, jer nije utemeljen Kur’anom i Sunnetom. Međutim, mevlud je tokom osmanske uprave bio državni praznik, a i danas je zvanični praznik u mnogim muslimanskim zemljama. Naime, sultan Murat III je 1588. proglasio 12. rebiu-l-evvel državnim praznikom i od tada se i u Bosni održavaju zvanične svečanosti tim povodom. Na pitanje šta je za Bošnjake mevlud možda je najbolje odgovorio tuzlanski muftija Ibrahim-ef. Haki Čokić, izraziti zagovornik tradicionalnog razumijevanja islama, koji za mevlud u časopisu Hikjmet piše: „To je nešto slično zapadnim akademijama koje se održavaju prigodom kakve obljetnice, ili uspomene i nemaju karakter dužnosti i obožavanja.“ Ovako se, ustvari, mevlud i doživljava u našoj zemlji. Premda muslimani u Bosni i Hercegovini kao i većina muslimana na svijetu prigodnim programima i akademijama obilježavaju mjesec i datum Muhammedovog, a. s., rođenja, nije zabilježeno da je neko od uleme napisao da taj dan ima veću vrijednost u odnosu na druge dane u godini, niti je neko od uleme isticao da ibadeti u tom danu imaju posebnu vrijednost od ibadeta u drugim danima. Iako postoje nafile koje se klanjaju gotovo u svakoj prilici i za svaku mubarek dan i noć, ne postoji i nikada se u Bosni nije klanjala posebna nafila povodom rođenja Muhammeda, a. s., tako da se ni s te strane Bošnjacima ne može ništa prigovoriti.

Šesto, kritičari mevluda posebno su pretjerali lažno optužujući Bošnjake da čine niz zabranjenih i pokuđenih djela tokom učenja mevluda. U takva djela jedan od njih svrstava:

  • učenje ilahija i kasida s neprimjerenim sadržajem, traženje pomoći od Muhammeda, a. s., traženje od Poslanika, a. s., šefaat;
  • drugi spominje: miješanje muškaraca i žena te učenje zajedničkog novotarskog zikra;
  • treći piše: hranjenje zasićenih stomaka, učenje mevluda uz izazovne glasove mladih i jedrih djevojaka, golobradih dječaka, a često mevludu prisustvuju žene pod hajzom, džunub osobe i izvjestan broj ljudi pod dejstvom alkohola;
  • četvrti nabraja: slušanje muzike i pjevanje pjesmi, konzumiranje opojnih pića i drugih opijata (ovo još uvijek nije uzelo maha kod nas), učenje mnogobožačkih kasida, iskrivljavanje slike o vjeri postupcima mađioničara (šta god to značilo);

Čitajući ove tekstove čovjek ne može a da se ne zapita: Pa dobro gdje su ovi ljudi slušali učenje mevluda sa mladim i jedrim (!) djevojkama, golobradim mladićima (!), uz muziku i pjesmu, sa obilnom gozbom za debele i velikim količinama droge i alkohola? Strah me i da pitam odakle im podaci o ženama s hajzom i džunub osobama na mevludu!? Kakve ovo uopće ima veze s tradicionalnim mevludima u Bosni i Hercegovini? Ko i površno poznaje prilike u Bosni zna da su se po gradovima odvajkada učili odvojeno mevludi za muškarce i žene. Na selima nisu jer se seljani međusobno dobro poznaju, neprestano se susreću i komuniciraju tako da ne postoji opasnost od „zavođenja“ ženskim glasovima. Na mevludima se nikada, baš nikada nije djelila hrana zasićenim stomacima, već se djelilo zaslađeno šerbe svima: onima sa zasićenim i onima sa nezasićenim stomacima. Čini se također da kritičari mevluda nisu pročitali tekst nijedne tradicionalne ilahije koje se najčešće uče na mevludima. Da jesu, saznali bi da su to tekstovi visoko moralnog sadržaja koji podstiču na pokornost Uzvišenom Allahu, dž. š., raspiruju ljubav prema Časnom Poslaniku, a. s., i njegovoj porodici Ehli-bejtu i promoviraju pobožnost i ćudoređe. Traženje pomoći od Muhammeda, a. s., strano je islamskoj tradiciji Bošnjaka. U Bosni nećete čuti muslimana, na mevludu ili izvan njega da govori: Muhammede pomozi! Pomoć se u Bosni oduvijek tražila samo i isključivo od Dragog Boga, tako da je tvrdnja da se na mevludima traži pomoć od Muhammeda, a. s., čista laž i opasno podmetanje koje bi trebalo da posluži drugim ciljevima što u konačnici vodi proglašavanju bosansko-hercegovačkih muslimana nevjernicima. Što se tiče šefaata, o šefaatu se na mevludu mnogo govori i uči, ali ne na način da se traži od Muhammeda, a. s., da bude naš šefaadžija na Sudnjem danu, već se prisutni podstiču da često uče salavate kako bi kod Boga zaslužili Poslanikov, a. s., šefaat.

Pa ko hoće Pejgamberov šefaat / On će na njeg puno učit salavat.

Kako su na osnovu ovog i sličnih stihova kritičari mevluda razumijeli da se šefaat traži od Muhammeda, a. s., nije mi jasno. Ako je i bilo neislamskih pojava za vrijeme učenja mevluda, a bilo je, tradicionalna bosanska ulema je na vrijeme i adekvatno ustajala protiv njih. Ko želi, dovoljno mu je da pregleda časopise i islamsku štampu iz dvadesetog stoljeća i uvjeri se u to.

 

(Tekst je objavljen u Islamskim informativnim novinama „Preporod“, decembar 2015. god.)