Hfz. Ammar Bašić: Smognimo snage u borbi protiv iskušenja i nakon ramazana

ammar basicS hafizom Ammarom Bašićem, omiljenim imamom među sarajevskom omladinom, razgovarali smo o odabranom mjesecu ramazanu. Dotakli smo se mnogih tema, od aktivnosti omladine, upućivanja dobronamjerne kritike i unutarvjerskih podjela, pa do stanja javnog morala te svijesti o bh. genocidu i buđenju optimizma

Sve nas češće pogađaju zemljotresi, imamo poplave, klizišta, a neki najavljuju i suše i požare. Nameće se pitanje da li u ovim ramazanskim danima, s vjerskog aspekta, trebamo biti zabrinuti glede toga i kakvu pouku možemo izvući iz ovih događaja? Prema tvrdnjama mladog hafiza Ammara Bašića, imama u džematu Lužani (Medžlis Sarajevo), onoga trena kad se čovjek, kao namjesnik Božiji (halifa) udalji od Stvoritelja (iako je On bliži od žile kucavice), tad ga Gospodar belajima (iskušenjima) doziva Sebi.

“Zanimljivo je da ti belaji danas uglavnom pogađaju muslimanski svijet. Allahova pravednost je toliko velika da oni koji žude za prolaznim blagostanjem na ovome svijetu i rade za to, oni to i ostvaruju, a oni koji žude za vječnim blagostanjem na onome svijetu, moraju proći mnogo veće ispite. Oni koji ne razumiju suštinu ovog pitanja koriste to kao argument da je vjera uzrok problema. A baš je suprotno! Vjera je ključ za rješenje problema, naravno tek onda kad se ona razumije na pravi način. Nekima je teška situacija kazna nakon koje slijedi propast, a nekima je to iskušenje nakon kojeg slijedi uzdizanje i olakšanje”, kaže za Novo vrijeme hafiz Ammar Bašić.

NV: Ramazan polahko ide svojim tokom. Koliko ga kvalitetno koristimo?

Stvoritelj čovjekov najbolje čovjeka poznaje. Zato nam svake godine dolazi ramazan, da bi duše naše iznova osjetile čežnju za onim što je uzvišeno, te da bismo sebi pokazali da smo u stanju biti bolji i odricati se prohtjeva zarad viših ciljeva. Primijetili smo da u ramazanu mnogi ljudi ostave loše navike, krenu u džamiju redovno, poprave svoje ponašanje, zbliže se s rodbinom i prijateljima… Sve je to zato što se vrata Džehennema zatvore, a vrata Dženneta otvore, pa naše duše budu nadahnute dženetskim povjetarcem.

Ashabi su imali običaj pripremati dove za ramazan koje bi intenzivno izlagali Gospodaru u toku ramazana, a već sljedeće godine bi dočekali ostvarenje tih dova. To je znak da ramazan mora imati posebno mjesto u našoj godini. To je remont za dušu, veliki servis. Što više se treba posvetiti duši, a manje prohtjevima, u tome se i ogleda smisao posta. Svaki trenutak ovog mjeseca je poseban, toga trebamo biti svjesni kako bismo smogli snage u borbi protiv iskušenja i nakon ramazana. Zapamtite da je znak primljenog, kabul ramazana u tome da i nakon ramazana nastavimo sa sadržajima kojima smo ispunili ovaj mubarek mjesec.

NV: U javnosti vlada mišljenje da je omladina letargična, pesimistična, da je neaktivna? Šta Vaša iskustva govore o tome?

Sve zavisi iz koje se perspektive gleda. Jedna arapska poslovica kaže: “Sud o nečemu je samo jedna slika toga.” Ako gledamo koliko danas omladine studira, ili koliko se omladine okreće vjeri, u odnosu na neka ranija vremena, omjer je pozitivan. Ako gledamo koliko omladine u toku radnog vremena odlazi u kafiće i koliko ih je besposleno (namjerno ne kažem nezaposleno, jer posla ima ko raditi hoće), onda je vaša konstatacija tačna. Generalno, nedostaje nam onaj žar koji omladina ima, da nosi projekte u društvu, da kuca na vrata institucija i traži svoja prava i promjene. Ima pojedinaca koji ulažu ogromne napore u domenu svog djelovanja, ali nedostaje nam kritična masa takvih. Oni koji nešto korisno doprinose često su sputani, jednostavno zato što oni svojim angažmanom pokazuju letargiju one većine.

Muhammed, alejhisselam, velike je poslove davao omladini u povjerenje, davao im je do znanja da su važan faktor. Nažalost, ovo ćemo veoma rijetko naći u našem društvu, čak i u domenu vjerskog rada. Dakle, omladinu treba uposliti, dati im zadatke, u radu će biti grešaka, ali samo se pomoću grešaka čovjek može usavršavati.

NV: Čini se da i mladi u životu idu linijom manjeg otpora? U svemu tome ni stariji im nisu baš najbolji uzori?

Prva sura u Kur’anu nosi naziv Fatiha, što znači “pristup”. Stvoritelj nas je time htio naučiti da od našeg pristupa stvarima zavisi koliko ćemo se njima okoristiti. Taj “kako ćemo – lahko ćemo, kada ćemo – sutra ćemo” pristup je upravo ono što odgovara onima koje najviše kritiziramo. Kod nas u društvu cilj opravdava sredstvo, samo je važno doći do diplome, do novca, do položaja, a malo ljudi razmišlja na način da i diplomu i novac i položaj upotrijebi tako da svijet bude bolje mjesto za život, da se makar jednom čovjeku time donese osmijeh na lice. Ko vara na ispitu, već je odredio da njegov karakter tokom života bude prevrtljiv. Ko koristi štelu za posao, izlaže sebe opasnosti da sutra porodicu hrani haram imetkom.

Inače, pravim razliku izmeđe štele i reference (preporuke). Štela je kad uzmeš mjesto nekome ko bolje od tebe radi taj posao i oštetiš tu osobu, dok je referenca slučaj kad se između nekoliko vas koji podjednako zaslužujete taj posao ti izboriš za isti na osnovu ranije zaslužene, a ne kupljene, preporuke. Ko stalno šuti na nepravdu, rizikuje da kod sebe razvije podanički mentalitet, a Allah voli jakog vjernika više od slabog. Rješenje je u dugoročnom procesu odgoja novih generacija koje će biti svjesne ovih vrijednosti.

NV: Kritika je u našem društvu često pogrešno shvaćena. Možemo li kao društvo napredovati bez dobronamjerne kritike i preispitivanja? I u kojoj mjeri je kritika primjerena?

Kad su velikana Šafiju pitali kako je postigao tako velike stepene u znanju i ponašanju, on je rekao: “Shvatio sam kritike ljudi ozbiljno.” Mislim da je temeljni problem za napredak jednog pojedinca, samim tim i firme/zajednice u kojoj radi, a ujedno i društva u kojem živi – mala ili nikakva svijest o tome da svaki pojedinac mora raditi na sebi. Odlika lidera je da sluša savjete svojih uposlenika i da pokuša popravljati stanje, a ne samo bojati se hoće li doći neko ko će ga idejom nadmašiti. To je veoma opasno, slušati savjete i dobronamjerne kritike s podozrenjem, jer to ukazuje na oholost u srcu, a grozna je to duhovna bolest.

Naravno, i oni koji kritiziraju trebaju naučiti pravila kritiziranja. Imate ljude koji su poput korektora koji se nekontrolirano koristi: na svaku izrečenu riječ oni se moraju zalijepiti. Kritika ne smije biti konstanta jednog pojedinca, nego pojava koja dođe u pravo vrijeme i na pravom mjestu. Ne kritizira se javno, to je onda osuda. Prvo se pohvale dobre strane osobe koja se kritizira, da bi se dalo do znanja da je cilj unaprijediti ponašanje/rad te osobe, a nikako omalovažiti. Ko god želi naučiti da voli ljude i da ljudi vole njega, to će uspjeti samo ako izučava stil života najboljeg od svih ljudi, Muhammeda, alejhisselam.

NV: Koliko su unutarvjerske podjele opasne? Tipa “on je ovaj džemat, mezheb” i sl.? I šta s izjavama tipa “samo je naš pravac ispravan, a svi ostali su pogrešni”? Zar musliman ne bi trebao o drugom misliti da je bolji vjernik od njega samog, a ne upirati prstom u drugog i baviti se samo njegovim greškama?

Da više iščitavamo Kur’an, koji je Božiji zakon, i da više razumijevamo prirodu Allahovog stvaranja, uopće se ne bismo bavili ovim pitanjima. Samo dva ajeta ću navesti kao dva zakona Božija, koje je nemoguće promijeniti: “Da je tvoj Gospodar htio, učinio bi sve ljude jednom zajednicom, ali oni će se uvijek razilaziti”; “Učinili smo da jedni drugima budete iskušenje, hoćete li se strpjeti?”

Nevjerovatna je činjenica da unatoč ovako jasnim ajetima ima ljudi koji smatraju da svi ljudi moraju biti “na njegov kaluf”. U čemu je poenta? Postoji nešto oko čega se ne razilazimo: kao muslimani vjerujemo u Jednog Boga, sve poslanike, sve knjige, temeljna pitanja vjere su jasna bez premca. U svim drugim, formalno-pravnim pitanjima Allah je dao širinu, jer nisu svi ljudi istog razumijevanja i stanja. To i jeste ljepota islama. Čak su se i ashabi znali razići u shvatanju nekog pitanja, ali nikad nisu jedni protiv drugih srca okrenuli! Nažalost, to se nama danas dešava. Ne možemo prihvatiti da drugi ne razmišljaju kao mi, pa onda nam šejtan u srca ubaci neprijateljstvo i mržnju prema njima. Toga se treba čuvati, jer suština islama je upravo u čuvanju srca od tih bolesti, a ne u čuvanju svoga mišljenja ili mezheba. Ko god sebe smatra boljim muslimanom (kod Allaha) od drugog, čini veliku novotariju, jer to Poslanik, alejhisselam, nikad nije činio, a zaista je najbolji bio.

Želim biti jasan, postojanje mezheba je ljepota, ali i neminovnost naše vjere. Mi prihvatamo sva četiri mezheba u fikhu koje je ummet priznao, ali slijedimo Hanefijski mezheb koji je stoljećima baštinjen na ovim područjima. Svi oni koji dolaze u naše džemate s dobrim namjerama trebaju se integrirati pomoću sistema Islamske zajednice. Jedino sistematskim radom i udruženim snagama možemo ostvariti interes naše vjere islama, a sve ostalo su trke na kratke staze.

NV: Javni moral? Čini se da ga nestaje? Od kodeksa odijevanja pa do ponašanja.

Stid je kruna naše vjere. Bez stida nema nijednog drugog aspekta vjere istinski, formalno možda da. Nužno je da svi u domenu svojih porodica, radnog mjesta, komšiluka, koliko možemo ukazujemo na dobro i odvraćamo od zla, prije svega svojim postupcima, a onda riječima, jer nas naša vjera uči da će iskušenja u vidu javnog nemorala doći onda kad zanemarimo instituciju “pozivanja na dobro i odvraćanja od zla”. Mnogo je onih koji pričaju o vjeri, pričaju samo o propisima, dok se veoma malo radi na tome da se odgajaju srca slušalaca. Kad srce spozna Allaha i osjeti stid prema Njemu zbog blagodati koje mu On šalje, tad će se to manifestirati i u pojavnom svijetu. Takvih primjera ima, ali na putu te misije nikad ne smijemo odustati. Trebamo biti na istini, makar sami bili, a ne da nas obmane velik broj onih koji slijede zabludu.

NV: Kako probuditi optimizam i kako ljude usmjeriti da sarađuju, a ne da se dijele i svađaju?

Optimizam je u središtu islamskog učenja. Kur’an osuđuje one koji gube nadu i one koji drugima ne daju nadu. Poslanik dolazi da donese radosne vijesti. Islam je jedina vjera u kojoj osmijehom činiš ibadet i dobro djelo. Kako nakon svega toga da ne budemo pozitivni, optimistični!? Zar je taj šejtan toliko jak da nas je uspio uvjeriti da možemo više ako radimo odvojeno a ne zajedno? Jednim hadisom Muhammeda, alejhisselam, poslao bih poruku svima nama: “Nećete ući u Džennet dok ne budete vjerovali. A nećete vjerovati dok se ne budete voljeli. Hoćete li da vam kažem šta će povećati vašu međusobnu ljubav? Širite selam međusobno.” Dakle, živimo na ovome svijetu kako bismo se spremili za budući i položili račun. Ali nema vjerovanja bez ljubavi i iskrenog srca. A nema ljubavi dok jedni drugima ne počnemo iskreno željeti selam (mir, spas, svako dobro), a ne samo ga riječima nazivati.

NV: Ovog ramazana dočekujemo 20. godišnjicu genocida u Srebrenici. Šta jedan vjernik treba uraditi da se genocid u BiH više nikad ne ponovi? I to da se ne ponovi bilo kojem narodu?

Bošnjaci su narod koji je doživio deset genocida, a ako znamo da nas Poslanik islama uči da vjernik neće dopustiti da bude ujeden iz iste rupe dvaput, onda se ozbiljno moramo upitati: šta se to dešava sa mnom, s mojim narodom? Mi jesmo okruženi ljudima koji nam često ne žele dobro, ali odlika vjernika nije da krivicu uvijek traži u drugome, već najprije u sebi. Hazreti Omer kad bi slao vojsku, govorio bi: “Mi se ne borimo protiv neprijatelja brojem ili materijalno-tehničkim sredstvima. Mi se borimo protiv njih njihovom neposlušnošću Allahu i našom poslušnoću Njemu. Kad smo mi neposlušni Allahu kao što su oni neposlušni, On nas onda prepusti dunjalučkim mjerilima.”

Mi smo mali narod u srcu Evrope. Moramo biti svjesni svoje pozicije i historije, ali moramo odgajati generacije koje se neće stidjeti svog identiteta. Naši očevi i djedovi su ciljano “ubijani u pojam” da su oni višak onog sistema. Podanički mentalitet i bezuvjetni merhamet mora prestati biti odrednica našeg naroda. Moramo biti ponosni na svoj jezik, na svoju naciju, ali prije svega na svoju vjeru, jer nas je Allah, iako smo mali narod, sačuvao na ovim prostorima sebebom čestitih ljudi među nama.

Hfz. Ammar Bašić (1989) rođen je u Derventi. Osnovnu školu završio je u Sarajevu, a 2008. godine i Gazi Husrev-begovu medresu kao učenik generacije. Nakon toga upisuje Fakultet islamskih nauka, koji završava 2012. godine kao najbolji student u generaciji. Učestvovao je na međunarodnim takmičenjima iz hifza u Dubaiju i Mekki. Predavao je vjeronauku u srednjoj i osnovnoj školi u Sarajevu, a trenutno radi kao imam, hatib i muallim u džematu Lužani, Medžlis Sarajevo.

______________________________________

* Intervju objavljen na internet portalu sedmiönih novina „Novo vrijeme“ 29.06.2015. god – www.novovrijeme.ba.