Grijeh i njegove posljedice

Kamo srece

Šta je grijeh?!

Božiji Poslanik, a.s., je rekao: “Grijeh je ono što (vjernika) kopka u prsima, a za šta on ne bi volio da saznaju ljudi!” (Muslim)

Grijeh je sve ono što se čini suprotno onome kako se o tome izrazio Uzvišeni Allah. Grijesi se međusobno razlikuju po svojoj štetnosti i zauzimaju različita mjesta na skali grijeha. Prema tome, razlikuju se i po posljedicama koje izazivaju. Svrstavaju se u dvije osnovne vrste: neizvršavanje naređenog i činjenje zabranjenog, što je došlo do izražaja odmah na početku čovjekovog postojanja.

Naime, Uzvišeni Allah je tada svim tu prisutnim bićima naredio da se poklone tom novom stvorenju, no tu Njegovu naredbu odbio je izvršiti Iblis, čime je na sebe navukao prokletstvo Božije i trajan izgon iz Njegove milosti. Ademu, a.s., zabranio je da jede plod sa zabranjenog drveta, no on je tu zabranu – po Iblisovom nagovoru – prekršio i time se doveo u tešku situaciju. Ali on nije, kao Iblis, mislio da je neko drugi kriv za takav njegov postupak i nije pokazao prkos i oholost, već je pogledao u sebe i utvrdio da se slabost nalazi u njemu, da je sam odgovoran za postupak koji je učinio – budući je imao mogućnost da ga ne učini i jer je bio upozoren da ga ne čini – pa je izrazio kajanje i Allahu se obratio za oprost.

Odatle se, u principu, svi grijesi dijele u te dvije kategorije.

Potom se dijele na vidljive – one koji se čine organima, i nevidljive – one koji se čine srcem. Zatim se klasificiraju na teške grijehe, kakvi su nevjerovanje u Boga, odnosno pridruživanje Allahu nekoga u Božanstvenosti Njegovoj, sihr, neopravdano ubistvo, konzumacija kamate, jedenje imetka siročeta, bježanje s bojnog polja i potvaranje čestitih vjernica;[1] zatim na velike grijehe,[2] poput lažnog svjedočenja, pijenja alkohola, bluda, krađe i sl., te na male grijehe kojih je velik broj no koji, ako ih čovjek čini ustrajno, postaju veliki.

Grijesi se mogu podijeliti i po drugoj osnovi. Naime, čovjekovo biće satkano je od čitavog spleta svojstava, od kojih su neka melekske naravi, neka životinjske, neka zvjerske, neka šejtanske… Sve te osobine isprepletene su međusobno i u određenim okolnostima stupaju na scenu – nekada samostalno, a nekada u koordinaciji s drugima. Životinjske osobine – i time grijesi koji proishode iz njih – su, npr. povođenje za strašću, pohlepa i bestidnost, iz čega proizlazi blud, krađa, jedenje imetka siročeta, škrtost, sebičnost i sl., i ljudi, u najvećoj mjeri, čine grijehe ove vrste. Zvjerske osobine su agresivnost, prolijevanje krvi, neprijateljstvo, atakovanje na slabe i nejake, nasilnost i sl. Šejtanske su: oholost, varanje, spletkarenje, obmanjivanje, zavođenje, lažno obećavanje i sl.

Sve njih, pak, može i treba kontrolirati razum, oplemenjen svjetlom Objave, i držati ih zauzdanim. Do konfrontacije razuma i tih osobina neminovno dolazi u životu čovjeka i to vrlo često. Čovjek je skoro uvijek u situaciji da se neka od tih osobina u njemu želi izraziti ili nahrupiti silovito. Poneka od njih na skrovit način ovlada čovjekom pa on postane svjestan njenoga djelovanja tek nakon nekog vremena. Poneka mu odvuče pažnju i odvrati ga od onog što je bio dužan uraditi, a poneka ga navede da uradi nešto za šta zna da je zabranjeno. Svojstva koja čovjeka snažno vuku prema grijehu učenjaci nazivaju unutrašnjim “napastima”. Prema njima, svaki čovjek u sebi potencijalno nosi sedam tih napasti, to su: pohlepa, bijes, zavist, mržnja, zloba, strast i oholost pa, ukoliko se neka od njih razvije u njemu, tjera ga da čini određene postupke koji se na ovome svijetu negativno odražavaju na njegov život, a koji ga, na onome svijetu, vode prema jednim od sedam džehennemskih vrata.[3]

Grijesi se negativno odražavaju i na ovozemaljski život čovjeka

Ljudi obično misle da se izrazima pokornosti Allahu postiže samo onosvjetska sreća i korist, a izrazima neposluha Njemu samo onosvjetska nesreća i šteta, potiskujući tako vjerske propise s ovoga svijeta, gurajući ih u područje koje se nalazi “tamo iza”. Iz tog razloga neki ljudi se priklanjaju stvarima koje je Uzvišeni Allah zabranio idući za tim da steknu ovosvjetsku korist, potpuno zanemarujući onaj svijet, nadajući se ili Božijoj milosti tamo, ili pak i ne vjerujući u postojanje tog svijeta. No takvim svojim opredjeljenjem gube onaj svijet, ali se i na ovome svijetu unesrećuju, gubeći u suštini i jedno, i drugo. Naime, nisu svjesni da pokornost čovjeka Bogu pridonosi sreći i ljepoti življenja i na ovome svijetu, a da neposluh Bogu na čovjeka navlači nesreću ne samo “tamo daleko”, već i ovdje na ovome svijetu.

„Allah navodi kao primjer grad, siguran i spokojan, kome je u obilju dolazila hrana sa svih strana, a koji je nezahvalnost pokazao prema Allahovim blagodatima, pa je Allah zbog onoga kako su postupili na njih navukao odjeću gladi i straha!“ (En-Nahl, 112)

Sasvim je očevidno da sve ono što je Uzvišeni Allah zabranio: teroriziranje ljudi, nepravda, zakidanje, neprimjeren odnos prema roditeljima, rodbini i susjedstvu, vanbračni seksulani odnosi i istospolni seksualni odnosi, krađa, upotreba sredstava koja opijaju, sebičnost, lažno svjedočenje, laž, potvaranje itd. za sobom ostavljaju iznimno loše posljedice i čovjekov život čine sve tjeskobnijim i gorim. Današnji čovjek koji živi u vremenu drastičnog zanemarivanja vjerozakonskih propisa i sankcija neposredno se suočava s tim i sve je manje zadovoljan svojim životom, sve više osjećajući žal za onim “kako je ranije bilo”.

Islamski propisi idu za tim da čovjeka dovedu u sklad s ostalom prirodom i zakonima u njoj. Stoga će neki autori – poput, npr., Sejjida Kutba – islamski vjerozakon nazvati “kosmičkim”. “Šerijat”, kaže on, “koji je Bog propisao za uređenje čovjekovog života je, prema tome, svemirski šerijat, tj. integriran je u opći svemirski zakon, s njim usklađen. Stoga pridržavanje tog Šerijata proistječe iz neophodnosti postizanja sklada između čovjekova života i kretanja svemira u kojem živi. Štaviše, oni proistječu iz neophodnosti postizanja sklada između zakona koji vladaju čovjekovom nevidljivom prirodom i onih koji reguliraju vanjsku formu njegova života, te iz nužnosti harmoniziranja čovjekove unutrašnje i vanjske ličnosti.”[4]

Grijesi, pak, predstavljaju odstupanje od toga i čovjeka dovode u konfrontaciju s prirodnim poretkom stvari, izazivaju promjenu u životnom ambijentu i uzrokuju poremećaj ravnoteže i nered. Kur’an na više mjesta ukazuje na tu činjenicu: „I postavio je mjeru – da ne biste mjeru prekoračivali!“ (Er-Rahmān, 7-8) „Zbog onog što ljudi rade pojavio se metež i na kopnu i na moru, da im On dâ da iskuse kaznu zbog onoga što rade, ne bi li se popravili!“ (Er-Rūm, 41)

To znači da takvih poremećaja nije bilo prije pojave čovjeka na Zemlji, da su se do tada procesi odvijali isključivo po prirodnoj dinamici i unutrašnjim zakonitostima, bez utjecaja živih bića koja i nisu mogla postupati drukčije nego po onome kako ih je nadahnuo njihov Gospodar, tj. po instinktima kojima su bila obdarena. Samo je čovjek, zahvaljujući razumu i slobodnoj volji, koji su mu dodijeljeni kao neophodne pretpostavke za realizaciju svrhe za koju je stvoren, mogao djelovati suprotno prirodnim porecima stvari i time izvana utjecati na njih te ih narušavati i u njima izazivati poremećaje.

Grijesi se trebaju suzbijati

Da ne bi dolazilo do toga, Allah je propisao sankcije za prekršitelje i naredio sprovođenje tih sankcija. „I neka vas pri vršenjuvjerom predviđenih sankcija ne obuzima prema njima sažaljenje – tj. da uslijed toga odustanete od izvršenja sankcije – ako uAllaha i u onaj svijet vjerujete, i neka kažnjavanju njihovu jedna skupina vjernika prisustvuje!“ (En-Nūr, 2). “Vjerozakonom predviđena sankcija koja se sprovede na licu Zemlje”, stoji u jednom hadisu, “onima na Zemlji pridonese više dobra nego što bi im pridonijela kiša koja bi im padala četrdeset jutara!”[5]

Sankcijama se ide za tim da se spriječi masovno činjenje grijeha, jer sve dotle dok njih čine samo pojedinci njihova štetnost se i ograničava samo na pojedince. Kad ljudi, pak, prestanu sprovoditi te sankcije, onda se grijesi umnože i počnu se činiti javno i u velikoj mjeri, ne nailazeći na osudu, šireći se poput zaraze. Štaviše, šejtan ih ljudima prikaže lijepim i oni se počnu ponositi onim što čine, ne imajući svijesti da će to rezultirati ružnim posljedicama za njih same. Naime, grijesi zasljepljuju duhovno oko pa ljudi istinu ne vide u pravome svjetlu. Tada se ljudi povode za pričinima, počinju činiti postupke koji su u konfrontaciji s prirodnom harmonijom i time izazivaju poremećaj u prirodi, dovode do nereda i meteža i izazivaju velike katastrofe i nedaće: zagađenje vode i zraka, elementarne nepogode, zaraze i bolesti kakvih prije nije bilo, ubijanje, strah jednih od drugih, kidanje rodbinskih, komšijskih i porodičnih veza itd. U Kur’anu stoji: „Izbjegavajte ono što će dovesti do pometnje koja neće pogoditi samo one među vama koji su krivi!“ (El-Enfāl, 25)

Prema tome, zanemarivanjem vjerozakonom predviđenih sankacija i otvaranjem vrata postupcima koji su u konfrontaciji s programom života koji je čovjeku ocrtao Uzvišeni Allah direktno se izazivaju poremećaji u životnom ambijentu, bolesti i deformacije unutar živih bića, a ljude sustižu sankcije koje su mnogo teže i obuhvatnije od onih predviđenih vjerozakonom. Poslanik, a.s., upozorio je na tu uzročno-posljedičnu vezu između grijeha i posljedice koju on uzrokuje u životnoj stvarnosti. „Kad se u nekom narodu pojavi razvrat tako da ga oni počnu činiti javno”, rekao je on, “taj se narod suoči sa zarazama i bolestima kojih nije bilo kod njihovih predaka. Kad neki narod počne zakidati na vagi i mjeri, on se suoči sa sušom, oskudicom i tiranskom vlašću, a kad prestanu izdvajati zekat iz svoje imovine, uskrati im se voda s neba, i da nije životinja, ne bi im nikad ni pala kiša…!”[6]

“Čovjeku se”, kaže Poslanik, a.s., “doista, i opskrba može uskratiti zbog grijeha koji počini!”[7]

“Sankciju za sve grijehe Allah, ako hoće, može odgoditi do Sudnjega dana, osim neposlušnosti prema roditeljima. Počinioca tog grijeha Uzvišeni Allah kažnjava još za njegova života na ovome svijetu!”[8]

Slavni komentator Kur’ana Ibn Kesīr kaže: “Kad ljudi počnu masovno činiti grijehe, to za posljedicu ima gubljenje berićeta i s neba i iz zemlje. Stoga, kad se ponovo na Zemlju spusti ‘Isā, sin Merjemin, a.s., pred kraj zemaljskog vremena, i stane suditi po ovom čistom vjerozakonu u tom vremenu…, i kada Allah u njegovom dobu uništi Dedždžāla i njegove pristalice, i Je’džūdža i Me’džūdža, Zemlji će tada biti rečeno: “Iznesi na vidjelo berićete svoje!”[9]

Stoga čovjek ne treba krivca tražiti negdje drugdje, nekoga drugog sumnjičiti za ono s čime se suočava, jer će u tom slučaju počiniti još jedan grijeh: grijeh sumnjičenja drugoga, koji mu je zabranjen eksplicitnim kur’anskim izričajem: „O vi koji vjerujete,klonite se mnogih sumnjičenja!“ (El-Hudžurāt, 12) Uz to, postupit će suprotno kur’anskoj poruci: „Zato se ne hvališite bezgrješnošću svojom!“ (En-Nedžm, 32) “Čovjeka ni drvce ne ogrebe”, kaže Poslanik, a.s., “ni noga mu ne posrne i ne zadrhti mu žila od uznemirenja, a da to nije zbog nekog grijeha. Ali, grijesi koji mu budu oprošteni još su brojniji!”[10]

Kada bi Poslanika, a.s., pritisla kakva nevolja, on je, kako je poznato, tada pojačavao ibadet, više činio tevbu i molio Uzvišenog Allaha da mu oprosti grijehe, povodeći se za kur’anskim naputkom: „I potpomognite se strpljenjem i namazom, a to je, zaista, teško, osim skrušenima!“ (El-Bekare, 45)

Preuzimajući znanje neposredno od Poslanika, a.s., prvi muslimani su imali izuzetno razvijenu svijest o pogubnom utjecaju grijeha na životnu stvarnost ljudi, bili su duboko svjesni loših posljedica koje ljudski grijesi imaju po ukupno stanje na Zemlji. Ebu Bekr, prvi muslimanski halifa, išao je čak dotle da je vjerovao da “nijedna lovina ne bude ulovljena, nijedna grana ne bude potkresana i nijedna žila ne bude iščupana, osim zbog njezina pomanjkanja slavljenja Boga!”

Jedan drugi ashab Ebu Hurejre govorio je: “I ptica droplja zna uginuti u svome gnijezdu zbog grijeha grješnikovog!”

Stoga se musliman prema grijehu treba postaviti na jedan od tri načina: ako je u poziciji da ga suzbije rukom, dužan ga je tako suzbiti; ako nije u poziciji da ga suzbije rukom, dužan ga je pokušati suzbiti jezikom, tj. posavjetovati počinioca grijeha da to više ne čini, odnosno verbalno osuditi taj čin; ako nije u poziciji ni to uraditi, dužan je grijeh prezreti svojim srcem, no to je najslabije vjerovanje.[11] “Ispod toga”, kaže Poslanik, a.s., “nema ispravnog vjerovanja ni koliko je zrno gorušice!”

Naime, ako čovjek ni srcem ne osudi grijeh, ako se saglasi s njegovim činjenjem, to znači da je njegovo srce mrtvo i prazno od ispravnog vjerovanja.

Utjecaj grijeha na srce

Svoj najpogubniji utjecaj grijesi vrše na čovjekovo duhovno srce, na njegovu dušu. Oni na njega djeluju onako kako na tijelo djeluju otrovi. Naime, kako god otrov uništi tijelo ili ga učini bolesnim, tako isto i grijesi ubijaju srce ili ga obole. A uspješan je samo onaj čovjek koji svoje duhovno srce uspije sačuvati zdravim. Njegov život će i na ovome svijetu biti ispunjen zadovoljstvom i mirom, a i na onome svijetu bit će među sretnima: „I ne osramoti me na Dan kada neće nikakvo blago, a ni sinovi od koristi biti, samo će onaj koji Allahu srca zdravoga dođe spašen biti!“ (Eš-Šu’arā’, 87-89)

“Kad čovjek počini neki grijeh”, kaže Poslanik, a.s., “na njegovom srcu se pojavi jedna crna tačka, pa ako se pokaje, okani ga se i Allaha zamoli za oprost, ona bude izbrisana, a ako uveća činjenje grijeha, uveća se i crna mrlja. Tako sve dok ne prekrije njegovo srce.“

To je onaj prekrivač kojeg Uzvišeni Allah spominje u ajetu: „A nije tako, već je ono što su radili prekrilo srca njihova!“ (El-Mutaffifūn, 14)[12]

Ustrajavanje u grijesima u čovjekovom srcu umanjuje poštovanje prema Uzvišenom Allahu i slabi mu volju za ibadetom i činjenjem dobra. Srce se svikava na grijeh i on mu, postupno, postaje mio i sladak i izgleda mu lijep, te čovjek zapada u duhovnu sljepoću. „Ali nisu oči slijepe, kaže Kur’an, već srca u prsima!“ (El-Hadždž, 46) Budući da tada istinu ne vidi istinom, čovjek prestaje osjećati kajanje za pogrešne stvari koje čini, te prelazi granicu koju je postavio Njegov Gospodar. „To su Allahove granice, rekao je, pa ne prelazite ih!“ (El-Bekare, 229), odnosno: „ne približavajte im se!“ (El-Bekare, 187)

Ono pak što je unutar granica koje je Allah postavio ispunjeno je milošću i dobrom za čovjeka i za svijet u kojem živi, a ono što je preko njih, nosi u sebi prokletstvo. Prema tome, prelaženjem preko tih granica čovjek ulazi u zonu prokletstva i u tom mraku gubi orijentaciju.

Grijeh zarobljava čovjeka

Islam čovjeka tretira Allahovim namjesnikom na Zemlji, što znači da on treba upravljati svim što je na njoj. Ništa, dakle, ne smije njega tu nadvladati i potčiniti ga sebi, učiniti ga svojim ovisnikom. To se neće ni desiti ukoliko on bude uz svoga Gospodara, ukoliko bude slušao i poštivao Njegovu riječ i ukoliko Mu bude odan. On treba biti slobodan i svoj razum treba angažira na iščitivanju Božije Knjige, istraživanju svijeta u kojem živi i primjenjivanju rezultata koje dosegne njegovo znanje. Uzvišeni Allah obećao je onima koji Mu budu u pokornosti da će imati lijep život, ispunjen zadovoljstvom i srećom još na ovome svijetu: „Ko bude dobro radio, bio muškarac ili žena, i bio vjernik, Mi ćemo njemu, doista, dati da proživi lijep život!“ (En-Nahl, 97), dok je za one druge rekao da će imati „tjeskoban život“ (Tā-Hā, 123)

Da bi, pak, čovjek mogao vršiti svoju zadaću, njegov um ne smije ništa pomućivati i upletati se u vezu između njega i njegova Gospodara. Ta veza je sveta i ne smije biti narušena. Ako mu išta drugo zarobi um – alkohol i droga ga, npr. opijaju; strast, bijes i srdžba ga zasljepljuju, pohlepa ga ošamućuje, lijenost ga umrtvljuje – on ne može vršiti ulogu halife, odnosno namjesnika Božijeg i unizuje se kao stvorenje. Zadržavanje u bilo kojem grijehu čovjeku umanjuje i sposobnost stjecanja znanja koje je i osnovna pretpostavka za vršenje vjerskih propisa i uloge Allahova namjesnika na Zemlji. U muslimanskoj tradiciji navodi se mnogo toga što ukazuje na to. Imam Šāfi’i, poznat po svojoj snažnoj memoriji, jednom se požalio svom učitelju Vekī’u da u nekim danima slabije pamti, pa ga je učitelj naputio na efikasan lijek. “Napusti griješenje”, rekao mu je, “i oslobodi srce od svega onog što te odvraća od tvog Gospodara!”

Imam Šāfi’i je o tome izrekao poznate stihove:

Požalih se Vekī’u na loše pamćenje,
a on mi reče: “Napusti griješenje!”
I dodade još: “Znanje je svjetlost,
a Allahova svjetlost ne dolazi grješnom!”

Dok je čovjek u pokornosti Bogu, on je Božiji rob i ništa ga drugo ne može učiniti svojim robom. Čovjek pokoran Allahu najslobodniji je čovjek, u miru i harmoniji je sa prirodom, u ugodnosti je i njegovim srcem ništa drugo ne može upravljati. Međutim, kada iziđe iz pokornosti Bogu, tada ga zarobljava i svojim robom ga čini nešto drugo, što nije Bog i što ne pridonosi njegovom dobru. Tako, umjesto da bude gospodar svega na Zemlji – kakvu mu je ulogu namijenio milostivi Allah – on postaje nečiji sluga.

Grijesi umanjuju život

Božiji Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Ko želi da mu se dadne obilnija opskrba i(li) da mu se produlji život, neka održava rodbinske veze!”[13]

Ovaj hadis učenjaci razumijevaju različito. Jedni drže da se ovim hoće kazati da se grješniku zbog njegovih grijeha izuzima berićet iz života tako da mu od njega ne bude neke koristi ma koliko mu dug bio životni vijek; drugi drže da se grješniku stvarno umanjuju životni vijek i nafaka,[14] dok treći smatraju da se hadisom misli na to da grijesi učine da čovjeku promakne stvarni život, tj. život srca. Naime, Uzvišeni Allah one koji ne vjeruju označava kao mrtve, a ne kao žive. „Ti ne možeš mrtve dozvati, ni gluhe, kad se od tebe okrenu, dovikati, niti možeš slijepe od zablude njihove odvratiti; možeš jedino dozvati one koji u ajete Naše vjeruju, jedino oni će se odazvati!“ (Er-Rūm, 52-53; En-Neml, 80) „Ovo je samo pouka – Kur’an jasni, da opomene onoga ko je živ i da se obistini ono izrečeno o nevjernicima!“ (Jā-Sīn, 69-70)

Većina komentatora Kur’ana smatra da sintagma ko je živ ima dvije razine. Jednom se podrazumijevaju živi ljudi, oni koji još nisu napustili ovaj svijet, a drugom oni koji imaju živo srce koje je u stanju primiti Božiju poruku, upiti je u sebe i naći u njoj smiraj i zadovoljstvo. Prema tome, život je nešto različito od životnoga vijeka, onako kao što su “živjeti život” i “biti živ”, dvije različite stvari. Prema tome, kada se čovjek okrene od Allaha i prepusti se grijesima, on zapravo traći vrijeme koje mu je dodijeljeno da ga provede na ovome svijetu, odnosno gubi to vrijeme i time skraćuje, odnosno umanjuje svoj život. On će toga postati svjestan kasnije – onda kada će se, kako Kur’an kaže, „čovjek sjetiti, a na šta će mu biti to sjećanje?! Reći će: ‘Kamo sreće da sam šta pripremio za svoj život?!“ (El-Fedžr, 23-24)

Čovjek od svog životnog vijeka ima života samo onoliko koliko je proživio u pokornosti Bogu, koliko je tog vijeka posvetio Uzvišenom Allahu, onako kao što od obavljenog namaza ima samo onoliko koliko je u njemu bio prisutan duhom. Tako, prema tom mjerilu, nečiji život traje dvije, nečiji deset, nečiji dvadeset godina… Isto se može kazati i za čovjekov imetak, njegovo znanje i djela koja je činio. Čovjek, npr., može imati ogromno materijalno bogatstvo, veliku količinu zlata i srebra, a da vrijednost svega toga suštinski ne bude veća od nekoliko groša! Jer je i to, ukoliko ga nije pratila namjera da se njime postigne Božije zadovoljstvo, mrtvo i, sa islamskog stanovišta, suštinski bezvrijedno. Svakom čovjekovom postupku život podaruje tek iskren nijjet, namjera da se njime bude bliže Uzvišenom Allahu. “Ovaj svijet je proklet”, kaže Poslanik, a.s., “i na njemu je sve prokleto, osim zikra Allahu i onog što je u dosluhu sa tim, te učitelja i učenika!”[15]


[1] Shodno hadisu koji bilježe El-Buhāri i Ebu Dāvud, a u kojem se navedenih sedam stvari nazivaju “upropaštavajućim grijesima” (el-mūbikāt).

[2] U Kur’anu stoji: Ako se budete klonili velikih grijehova, onih koji su vam zabranjeni, Mi ćemo prijeći preko manjih ispada vaših… (En-Nisā’, 31). Neki učenjaci ne prave razliku između teških i velikih grijehova, već ih sve tretiraju kao velike, s tim da među njima ne postoji jedinstven stav o tome da li je broj velikih grijehova izbrojiv, ili nije. Taberi, u svom tumačenju navedenog ajeta, navodi sljedeće Ibn ‘Abbāsove riječi: “U velike grijehe spada svaki grijeh kod kojeg je Allah Svoj govor (govoreći o njemu u Kur’anu) završio spominjanjem Vatre, prokletstva, Svoje srdžbe ili kazne”, dodajući da će prije biti “da takvih grijehova ima sedam stotina, nego sedam.” Među onima koji su ih pokušali svesti na određen broj – prema Es-Sejjidu ‘Askeru – nalazi se i Ebu Tālib el-Mekkī, koji kaže: “Sakupio sam ih iz izjava ashaba. Prema tim izjavama četiri velika grijeha u dosluhu su sa srcem; to su: pridruživanje Allahu nekoga u Božanstvenosti Njegovoj, ustrajavanje u neposlušnosti Allahu, gubljenje nade u Allahovu milost i nebojaznost od Allahove zamke – četiri su u dosluhu sa jezikom: lažno svjedočenje, potvaranje čednih žena, lažno svjedočenje i sihr; tri su u dosluhu sa stomakom: pijenje alkohola, jedenje imetka siročeta i konzumacija kamate; dva su u dosluhu sa spolnim organom: vanbračni odnos sa ženom i seksualni odnos s osobom istoga spola; dva su u dosluhu s rukama: ubistvo i krađa; jedan je u dosluhu s nogama, a to je bježanje s bojnoga polja; jedan se, pak, odnosi na cijelo tijelo, a to je neposlušnost prema roditeljima.” (V.: Es-Sejjid ‘Asker, Āsāru-l-me’āsī ve-z-zunūb, Dāru-l-bešīr, Tanta, 1992., str. 14)

[3] Shodno 43. i 44. ajetu sure El-Hidžr, koji glase: Za sve njih mjesto sastanka Džehennem će biti, on će sedam kapija imati i kroz svaku će određen broj njih proći!

[4] Sejjid Kutb, Znakovi na putu, izdavači: Muhamed Mrahorović i Mustafa Prljača, Sarajevo, bez godine izdanja, str. 78.

[5] Hadis navodi Ibn Kesīr u svom Tefsīru kod tumačenja 2. ajeta sure En-Nūr, naznačavajući da ga bilježi imam Tirmizī. Međutim, kod Tirmizīja se hadis navodi u nešto drukčijoj formi, a umjesto “četrdeset” stoji “trideset” jutara.

[6] Hadis bilježi Ibn Mādždže.

[7] Hadis bilježi Ahmed u svom Musnedu.

[8] Hadis bilježi El-Hākim u svom Mustedreku, posredstvom Ebu Bekre, označavajući ga hadisom vjerodostojnog prijenosnog niza (sahīhu-l-isnād).

[9] Tefsir Ibn Kesīr, tumačenje 43. ajeta sure Er-Rūm.

[10] Tefsīr Ibn Kesīr, tumačenje 30. ajeta sure Eš-Šūrā.

[11] Hadis sa takvim smislom bilježi Muslim, posredstvom Ebu Šejbe.

[12] Hadis bilježe Tirmizī i imam Ahmed, posredstvom Ebu Hurejre.

[13] Hadis bilježe El-Buhāri i Muslim.

[14] Iz vjerskih tekstova koji govore o opskrbi koja se daje ljudima može se zaključiti – a Allah najbolje zna – da fizičko umanjenje nafake uzrokuju neki, ne i svi grijesi, odnosno da takvu Allahovu sankciju odbijaju neki drugi postupci ljudi kojima je Allah zadovoljan. Naime, Kur’an nedvosmisleno govori o tome da su u prošlosti ljudske vrste neke civilizacije potpuno uništavane zbog grijeha koje su činile u pretjeranoj mjeri, iako su u materijalnom pogledu bile na visokom stupnju. Zar ne vide – kaže Kur’an –koliko smo Mi naroda prije njih uništili, kojima smo na Zemlji mogućnosti davali kakve vama nismo dali i kojima smo kišu obilatu slali i učinili da rijeke pored njih teku pa smo ih, zbog grijehova njihovih, uništavali! (El-En’ām, 6) A koliko smo Mi prije njih naroda uništili koji su blagom i izgledom divljenje izazivali! (Merjem, 74)

[15] Hadis, koji je u kategoriji dobrih i neobičnih hadisa (hasen/garīb), bilježi Tirmizi, posredstvom Ebu Hurejre.