Ramazan u tradiciji Bošnjaka

ramazan_sarajevoPripreme za doček ramazana

 

Ramazan je deveti mjesec hidžretske godine. Mjesec posta i pojačanog ibadeta. Muslimani i muslimanke naših krajeva ramazan su doživljavali kao poseban mjesec vršeći temeljite pripreme za njegov doček. Doživljavali su ga kao dragog gosta i trudili se da ga što ljepše i svečanije dočekaju i ugoste. Te su se pripreme obavljale temeljito.

Dva mjeseca prije ramazana obično starije osobe otpočinjale su dobrovoljni post. Za njih se govorilo da poste učajluke, tj. tri mjeseca uzastopno. Dva hidžretska mjeseca dobrovoljnog posta prije ramazana (redžep i šaban) i ra­mazan kao obavezni post. Najčešće su to činili bez velike pompe i talambasa, gotovo u tišini svoje staračke svako­dnevnice, ničim ne dajući do znanja da „poste učajluke“. Takve osobe bile su posebno cijenjene i na njih se ukaziva­lo kao na izuzetno pobožne i odane vjeri.

Aktivnosti u dva predramazanska mjeseca i druge su vjernike jednog mjesta „pripremali“ i „uvodili“ u ramazan. Tu prije svega imamo na umu dvije mubarek noći – Lejletu‑l-regaib i Lejletu-l-berat. To su prva noć uoči prvog petka u mjesecu redžepu, odnosno petnaesta noć šabana. U tim se noćima najčešće organiziraju mevludi u džamijama ili neki drugi programi kojima se, na osnovu hadisa i drugih pre­danja, ukazuje na vrijednost i značaj tih noći kao posljed­njih priprema za doček ramazana. Poslije Lejletu-l-berata, odnosno petnaeste noći ša’bana, pripreme za doček rama­zana se intenziviraju.

Temeljito se čiste džamije i mesdžidi, oprašuju ćilimi, uređuje džamijsko dvorište, popravljaju prilazni putevi, posebno onih džamija i mesdžida koji su aktivni samo za vrijeme ramazana. To bi se čišćenje obavljalo na poziv imama s hutbe, poslije džuma-namaza posljednjeg petka u mjesecu šabanu. Obavljale bi ga, najčešće, djevojke iz ma­hale ili dotičnog sela. Dok omladina uz šalu i smijeh obav­lja te poslove, stariji pred džamijom ili na nekom drugom mjestu, nerijetko uz kahvu, razgovaraju o drugim poslo­vima koje treba obaviti prije dolaska ramazana. Imam ili mutevelija informirali bi prisutne da u određenim zaseo­cima, koji su udaljeni od mjesne džamije, treba angažirati teravih-imama, naći prostor za klanjanje taravih-namaza, pobrinuti se za uredno zagrijavanje džamije ako je zimski period i sl.

Pripreme se obavljaju i u avlijama i kućama, najčešće na poticaj i pod kontrolom domaćice. Kuća će se temeljito očistiti, ako je potrebno i okrečiti. S posebnom pažnjom domaćica će se opskrbiti potrebnim namirnicama, jer će čeljad postiti pa će trebati pripremati raznovrsniju i kvalitetniju zahiru. Bilo je svijeta koji je po svu godinu štedio i sabirao novac, da bi ramazan mogao provesti što udobnije i ljepše, ne brinući se u tim mubarek noćima o onim svakidanjim potrebama.

Taj je običaj najbolje izražen riječima: „Po svu godi­nu treba ostavljati po krunu za kurbana, a po forintu za ramazana.“

 

Početak i kraj posta

 

Početak svakog dana posta tokom vremena obilježavao se na različite načine. Najduže se zadržala tradicija pucanja topa s gradskih zidina.

No, prije pojave topova, u svakom dijelu grada bio je zadužen po jedan čovjek koji se zvao munadija /onaj koji poziva/, tj. poziva na ručak uz ramazan. U Sarajevu, jedan mesdžid u svome imenu nosi uspomenu na ovu službu. Zove se Ojandži zade hadži Ibrahimov mesdžid. „Ojandži zade“ znači sin budilnika. Munadije ili budilnici bili su zaduženi da svijet u jednom dijelu grada bude na ručak uz ramazan. Bili su plaćeni iz državne blagajne.

Bašeskija spominje da je u Plovdivu u Bugarskoj, u 1188. (1774/75) godini umro Mustafa Lipovac, janičar koji je jedno vrijeme „u mjesecu ramazanu bio daul-baša na sehur.“ Ovo „daul-baša“ znači predvodnik ili zapovjednik telala, što upućuje na zaključak da je u to vrijeme postojala služba te­lala koji su budili na ručak za vrijeme mjeseca ramazana.

Prvi ramazanski top u mnogim mjestima oglašavao se poslije ikindije posljednjeg dana šabana, do kada je trebalo obaviti i posljednje pripreme, što je bila i najava početka ramazana.

 

Ramazanski top

 

Top ili velika prangija bilo je komunikacijsko sred­stvo koje se upotrebljavalo ne samo uz ramazan nego i u drugim značajnijim prilikama. Kada Mlečani navale na Ljubuški top je upozoravao svijet na opasnost, ili kada vojnici odlaze u rat, njima u čast oglasio bi se top sa grad­skih zidina. Kada je ramazan u pitanju, top se oglašavao u nekoliko navrata. Prvi, kao najava ramazana i muka­bele na ikindiji uoči ramazana. Kasnije svakog dana top se oglašavao zavisno od običaja, najmanje dva, u nekim mjestima kao naprimjer u Ljubuškom, tri puta, i to: ujutro za ustajanje na ručak, kada nastupi vrijeme početka posta (zora) i vrijeme završetka posta, akšama, odnosno iftara. Ne zna se tačno od kada datira tradicija najave značajnih događaja u jednome mjestu pucanjem topa sa gradskih zi­dina. Usmena kazivanja i sjećanja starijih ne dosežu dalje od 19. stoljeća.

Top je najčešće bio kratka cijev s dnom, iz jednog je­dinog dijela, izrađena od livenog željeza debljine oko 3 cm, promjera 10-15 cm. Prije potpaljivanja u cijev bi se ubacila određena količina crnog baruta, zatim usitnjena cigla ili kamen. U poseban otvor namjestio bi se oko 10 cm dug ko­mad sporogorećeg štapina, zatim bi se sadržaj u cijevi do­bro nabijao i fitilj potpalio. Ovi mali topovi u Hercegovini su se zvali mačkule (tal. mascollo – mali top).

Naš književnik Edhem Mulabdić zabilježio je jednu anegdotu u vezi s pucanjem ramazanskog topa. Naime, za vrijeme austrougarske vladavine u Sarajevo je došao neki novi vojni dostojanstvenik. Kako je bilo vrijeme rama­zana, neugodno ga je iznenadilo pucanje topova u gluho doba noći. Sutradan je izrazio svoje negodovanje na više mjesta prilično oštrim tonom o tom „srednjevjekovnom običaju“ koji bi trebalo zabraniti i ukinuti. Ogorčenje sa­rajevskih muslimana prenio je njihov gradonačelnik Mehmed-beg Ljubušak na bajramskoj svečanosti u sarajevskoj kiraethani gdje je, pored najviših bošnjačkih i austrijskih funkcionera, bio prisutan i ovaj viši oficir. U pozdravnom govoru Mehmed-beg je, uz ostalo, rekao:

„Na stotinama munara naših svjetla sjaju po cijele noći i pokazuju cijelom svijetu da je ovo sveti mjesec ra­mazan, sa stotina naših munara razliježu se danju i noću ezani, sveti pozivi muslimanima na molitvu, a oni, puni vjerskog zanosa, hrle u džamije bez i najmanje bojazni za svoje živote. Svake noći ovog svetog mjeseca kao i na bajram pucaju topovi i pokazuju svakom da su ovo svečani dani za muslimane, a da još nikom ne pada na um, da i pomisli, da bi kome moglo biti krivo, ni da riječ progovori, ni za ove naše topove, ni za ova naša svjetla na munarama kao znak­ove muslimanske pobožnosti i vršenja islamskih obreda…“

Ramazanski topovi su, prema nekim autorima, treba­li imati još dublju poruku. Tako Ibrahim Hakki Čokić, govoreći o simbolici topova, piše:

„Mnogi misle da je ramazanskim topovima jedina svrha oglasiti islamskom svijetu nastupanje ramazana, te oglašavati vrijeme iftara i kada treba ručati u vakti sehuru (predzorju) i imsakj učiniti (zapostiti) i onda tude metnuti tačku. A bajramskim, oglašenje bajrama, njegovo trajanje i da se na svršetku rekne: Top puče, bajram prođe… No, to­povi, vršeći sve te zadaće, imadu u svom gromkom odjeku i još jedno veoma veliko značenje… Stog ramazanski i baj­ramski topovi govore… Muslimane! Nastupa ti tvoj veseli ramazan, idi na teravih-namaz, uči salavate, ručaj, imsakj čini, posti i iftaruj se, budi zadovoljan dok svoju vjersku dužnost vršiš, a još više na bajram, kada joj udovoljiš, jer ko bi ti pri tom ma samo i pokušao smetati, udario bi ga na onu silu i onu ruku, u kojoj su strašni topovi.“

Tradicija pucanja topova u većini mjesta utihla je kra­jem Drugog svjetskog rata. Samo u nekim mjestima održala se i kasnije, kao npr. u Ljubuškom gdje je top najavljavao vrijeme iftara sve do 1979. godine, kada je, nakon greške u pripremanju baruta, teško povrijeđen posljednji tobdžija Hasan Korjenić Dedo, čime se ova tradicija ugasila. Deve­desetih godina prošlog stoljeća topovi su ponovo oživjeli, najavljujući sehure i iftare u više bosanskohercegovačkih gradova.

Uporedo s pucnjem topova vrijeme završetka posta – iftara najavljivano je i paljenjem kandilja na munari džamije. Prvo su to bili kandilji na ulje a kasnije na električnu en­ergiju sa sijalicama različitih oblika i veličina. Naravno, i dalje je zadržan ezan kao prvi oblik najave prekida dnevnog posta, odnosno nastupanje akšamskog namaskog vakta. Na prvo mujezinovo „Allahu ekber“ tobdžija bi aktivirao prangiju pošto bi, prethodno, iz sveg glasa, koliko ga grlo nosi povikao: „Vaaaarrdaaa“ (nastupilo je, vrijeme je), a djeca bi, razdragano trčeći kućama, uzvikivala: „Upališe se kandilji“.

 

Sehuri

 

Ramazanska sijela bila su nezaobilazan ambijent i doživljaj mubarek mjeseca. Nakon obavljenog teravih-na­maza formirala bi se sijela, obično muško u obližnjoj kafani, a ženski bi se svijet sastao i sijelio kod neke od komšinica. Ženska sijela trajala su znatno kraće jer su domaćice bile u obavezi pripremati sehur, ručak kojim je započinjao post. Nisu zabilježeni neki posebni običaji ovom prigodom. U gradskim sredinama nerijetko se „sehurilo“ ono što bi os­tajalo od iftara, dok bi po selima, posebno u ljetno vrijeme, zbog napornih radova domaćice pripremale što kvalitetni­ju i kaloričniju hranu. Da bi ustale na vrijeme, u mnogim sredinama brinuli su se posebni „orkestri“ bubnjari koji su obilazili svaku mahalu i udaranjem u bubanj i na druge načine budili domaćice kako bi na vrijeme pripremile jelo za početak posta. Taj orkestar sastojao se od trojice ljudi i to bubnjara i dva svirača. Oni su bubnjajući i svirajući u zurne /tanke svirale od šimširova drveta s piskom od kokošijeg pera/ gradskim ulicama, kasabskim sokacima i seoskim putevima budili svijet na ručak. U mjestima gdje se ujutro samo jedanput oglašavao top, i to kao znak da je nastupila zora i da treba prekinuti sa svim što kvari post, bubnjari su išli od kuće do kuće i u avliji udarali u bubanj dok se ne bi upalilo svjetlo ili dok ukućani na neki drugi način ne bi dali do znanja da su čuli njihovo buđenje. Tom bi prilikom izgovarali različite stihove, kao naprimjer:

Ustajte kadike (kadune)
Perite tave
Budite age,
Nek‘ nabiju stomake,
Nek‘ im sutra postiti nije muka.

Najčešće su imali osiguran iftar i sehur. Na Baj­ram bi, svečarski obučeni, ponovo obilazili svaku kuću, i u avliji bubnjali i svirali, čestitajući ukućanima Bajram. Ukućani bi ih tom prilikom darivali novcem, košuljama, peškirima i mahramama. Kasnije su se formirali orkestri koji bi, i u drugim mjesecima, svirali i uveseljavali ljude. Između dva svjetska rata u nekim zvorničkim selima mu­jezin bi s munare učio salavate i tako usnule komšije budio na sehur.

Bilo je pokušaja 1935. godine da se uz ramazan za buđenje uvede sirena prekookeanskog broda umjesto topa. Nakon velike polemike, ideja nije prihvaćena.

 

Mukabele

 

Arapska riječ „mukabela“ ima više značenja. Između ostalog znači i susret, sastanak, razgovor i upoređivanje, odnosno sravnavanje. Imajući u vidu sva ova značenja, mukabelu bi mogli definirati kao islamsko druženje u džamiji koje se organizira tako da jedan ili više dobrih učača, obično hafiza, uče Kur’an, a prisutni mirno, pažljivo i dostojanstveno slušaju.

Za vrijeme objave Kur’ana časnog, Džibrili-emin bi svakog ramazana silazio poslaniku Muhammedu, s.a.v.s., s ciljem da ga presluša do tada objavljeni tekst Kur’ana, a.š. Posljednjeg ramazana Džibril, a.s., došao mu je dva puta i preslušao ga kompletan Kur’an, što je Poslaniku, s.a.v.s., bio išaret da mu se približio trenutak preseljenja na ahiret. Poslanik je, također, imao običaj preslušavati ashabe u učenju Kur’ana. Kako vidimo, još od Poslani­ka, s.a.v.s., datira praksa mukabele u osnovnom značenju sravnjavanja naučenog učenja Kur’ana pred učiteljem ili ulemom sve iz predostrožnosti da se ne bi usvojilo krivo učenje ili izgovaranje pojedinih mjesta u časnom Kur’anu. Ovo preslušavanje i provjera nastavljeni su u različitim oblicima, bilo da je preslušavanje kandidata za hifz pred svojim muhafizom, djece i odraslih na vjerskoj pouci ili na neki drugi način.

U našim krajevima, nije sigurno od kada, zaživjela je praksa učenja Kur’ana uz ramazan, najprije u central­nim, a kasnije i u mahalskim i seoskim džamijama. Ovo se učenje izvodi glasno, najčešće napamet, svaki dan po jedan džuz. Džematlije, otvorenih mushafa, pažljivo prate njiho­vo učenje i na taj način kontroliraju i „sravnjavaju“ svoje učenje Kur’ana s autentičnim i izvornim učenjem hafiza i druge uleme.

Mukabela je u nekim mjestima počinjala tri dana prije ramazana kako bi bila završena i „poklonjena“ za mubarek 27. noć ramazana. Međutim, najčešće je počinjala, što je i danas slučäj, dan uoči ramazana, kako bi bila završena i sevabi od učenja poklonjeni pred dušu vakifima džamije i džemata, uoči Bajrama. U gradskim džamijama mukabelu uče hafizi dok u manjim mjestima to rade imami džamija, ponekad s polaznicima vjerske pouke, džematlijama koji dobro uče Kur’an ili imamima okolnih džemata.

Vrijeme učenja mukabele nije precizno definirano. U nekim mjestima ona se uči ujutro, poslije sehura do saba­ha, u nekim prije ili poslije podne-namaza, prije ili poslije ikindije-namaza ili pak pred iftar. Nekada su se u Begovoj džamiji učile i po četiri mukabele: na sehuru, pred podne, pred ikindiju i poslije ikindije. Uz to se učila mukabela i u Gazi Husrev-begovu turbetu jedan sat pred iftar. Bilo je godina kad se mukabela učila i u Muradbegovu turbetu u vrijeme između mukabele poslije ikindije u džamiji i mu­kabele u Husrev-begovu turbetu. Mukabelu pred ikindiju učio je obično jedan, eventualno dva hafiza, dok je muka­bela poslije ikindije bila, da tako kažemo, najsvečanija. Tu su mukabelu učila gotovo redovno sedmerica, nekad os­merica, a bilo je godina i deveterica hafiza. Danas se u ovoj džamiji uče dvije mukabele: na sehuru i pred ikindiju. U Sarajevu je bila tradicija da se mukabela uči prije iftara i to „po vedžhovima“ /različitim ali priznatim izgovara­njem određenih mjesta u Kur’anu/ u Gazi Husrev-begovu turbetu.

Godinama je u Sarajevu u Hadžijskoj (Vekil harč) dža­miji učena ženska mukabela. Učile su je sarajevske hafize a slušao isključivo ženski svijet. Još je u nekim drugim mjestima bilo pokušaja organiziranja ženskih mukabela koje nisu uspjele zaživjeti.

U nekim mjestima uobičajena je i kućna mukabela kada svi odrasli članovi porodice poslije ikindije-namaza sjednu i sami uče mukabelu ili angažiraju nekog hafiza koji im dolazi kući i uči mukabelu. Takav je običaj prisu­tan i danas u nekim imućnijim porodicama u Sarajevu.

Uoči ramazana, ranije odbori, a sada medžlisi IZ-e naprave raspored učača mukabela, vremena i mjesta gde će se one učiti.

 

Iftari

 

Arapskom riječju iftar označava se završetak jednog dana posta nakon zalaska sunca. Iftar je više od obične večere poslije posta. To je prilika za poziv prijatelja u kuću, na muhabet, šalu i poslovni razgovor. Iftar je pri­lika da uživajući u Allahovim blagodatima, za koje tek u ramazanu dobijemo istančan osjećaj, radosni što smo is­postili još jedan dan, tu svoju radost podijelimo sa svojim najbližima, prijateljima, komšijama i poznanicima. Iftar, kako neko napisa „počinje tišinom, očekivanjem ezana sa džamije, tihim nestrpljenjem nad sofrom, mirisom vrelih somuna koji nas škakilja i podsjeća da ‘samo što nije’, i nestrpljivim pogledima prema satu.“

Iftar je, prema hadisu Božijeg Poslanika, s.a.v.s., uz proljetni rani sabah, jedan od dva trenutka dunjalučke ra­dosti svakog vjernika. Zbog toga mu je u prošlosti prida­vana velika važnost.

U svakoj kući gdje se osjeća dah ramazana, iftari se posebno pripremaju. To se u našem narodu nazivalo „dava­ti iftar“ u značenju origanizirati večeru na kraju ramazan­skog dana za više osoba. Imućniji ljudi bi, obično u drugoj polovini ramazana, svjesni vrijednosti čina da nahrane postača, svaku večer organizirali iftare. Kod starijih osoba ostala su još upečatljiva sjećanja na sarajevske, čaršijske, banjalučke i druge iftare, prema mjestu i običajima gdje su spremani, ili na ulemanske, muhadžirske, hafiske, siro­tinjske i druge, prema osobama koje su pozivane na iftar.

Posljednjih tridesetak godina Gazi Husrev-begova medresa u Sarajevu vrlo uspješno priprema zajedničke if­tare za sve osobe koje u datom trenutku nisu u prilici ra­mazansku radost podijeliti sa svojim najbližim. Ovi iftari postali su tradicionalni i, za njihove učesnike čiji se broj povećava, predstavljaju veliku blagodat i poseban rama­zanski doživljaj.

Iftari su se tokom vremena razlikovali u izboru i re­doslijedu zijafeta ali je sam ritual gotovo identičan.

Svi pozvani gosti, po nepisanom pravilu, došli bi ne­što ranije da bi se pred kućom domaćina zadržali izvjesno vrijeme uz šalu i prijatan razgovor. Iftar počinje nakon što se oglasi ezan sa obližnje munare ili nakon pucnja topa, učenjem iftarske dove i prekidanjem posta čašom šerbeta ili jedenjem hurme. Iftarska dova ista je u svim mjestima, a na arapskom jeziku glasi ovako:

Euzu billahi mineš-šejtanir-radžim. Bismillahir-rah­manir-rahim. Allahume innī leke summtu, ve bike āmentu, ve alejke tevekkeltu, ve ala rizkike eftartu.

„Tražim zaštitu kod Allaha, dž.š., od prokletog šej­tana. U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog. Moj Allahu, samo sam za Tebe postio, samo u Tebe vjerujem, samo se u Tebe uzdam i Tvojim se blagodatima mrsim.“

Sama večera počinje tako što dvojica poslužitelja zađu sa dvije strane i svakom gostu stave peškir na rame. Druga dva poslužitelja idu s leđenima i ibricima te se vrši pranje ruku. Na sobi se prostre sofra, na nju peškun a na peškun demirlija. Oko cijele sofre prostre se „sofra peškir“ kojim će se gosti zastrijeti da se ne pokapaju. Za svakog se gosta u salvetu umota pribor za jelo i postavi na demirliju. Kao sjedišta oko sofre služe mala šilteta ili smotane postećije. Kada prvi momci uđu s čimburom ili ćasama čorbe doma­ćin poziva goste riječju „bujrum“ da sjednu za sofru.

Uz ramazan su se pripremala, što se zadržalo i do naših dana, pojedina jela specifična samo za ovaj mjesec. Od slanih jela treba spomenuti: kulak-čorbu, šehrija-čor­bu, sitni ćevap, čimbur na mesu, ćerviš, polagani burek, presnac, bamju, a od slatkih: kadaif, slatki čimbur, ružice, rešediju i sl. Lepine ili somuni, kako se negdje zovu, sa­stavni su dio ramazanskog ambijenta, a prodaju se u obliž­njim pekarama ili se pak pred iftar raznose i prodaju po mahalama.

Ramazansko pripremanje hrane i, uopće, hrana za spremanje iftara, ušla je i u narodne poslovice. Tako za do­maćicu koja lijepo kuha narod obično kaže da „lijepo kuha kao da je za ramazan“. Ako se za nekoga hoće reći da nije baš kako valja, kaže se: „Nije mu maslo za ramazana“, jer za ramazan treba osigurati najbolju hranu, hranu stečenu na halal i pošten način bez ikakvih primjesa sumnjivih po­slova. U samom redoslijedu serviranja hrane običaji su bili različiti od mjesta do mjesta. Tako, naprimjer, u Foči je bio običaj da se za početak iftara, kao predjelo, jede rastop. To je bio rastopljeni kajmak pomiješan s malo mlijeka. U mnogim našim krajevima bio je običaj da se iftar „presije­ca“, a to znači da se naizmjenično služe slana i slatka jela i napici (gerbe, limunada, turšija, kiselo mlijeko i dr.). U raznim izdanjima bosanskih kuhara nude se, takoder, različiti iftarski jelovnici. Ovdje ilustrativno navodimo jedan od takvih jelovnika:

Iftar (početak, tj. mršenje):

  • ledeno šerbe (od crvene ruže – đulbešećerke);
  • razni recelji (sve po izboru gostiju).

Večera:

  • čorba;
  • čimbur (toplo slano jelo);
  • đunlari (hladno slatko jelo);
  • bamja;
  • fini ćevap s dinjama (slatko hladno jelo);
  • zeljanica (slano toplo jelo);
  • ekmek-kadaif nadomljen mehkim kajmakom (hladno slatko jelo);
  • šarena dolma (slano toplo jelo);
  • krhti rutavci (hladno slatko jelo);
  • studena jalandži-dolma;
  • bijeli pilav (toplo slano jelo);
  • rumeni hošaf (hošaf od višanja s ledom);
  • nargile, čibuci, kahva.

 

Teravih-namaz

 

Nakon obavljenog iftara, popijene kahve i malo eglena, svijet bi se spremao na odlazak na teravih-namaz u obližnju džamiju. Teravih-namaz je, kao što je poznato, sunnet i klanja se u džematu uz jaciju-namaz za vrijeme mjeseca ramazana. Teravih-namaz ili u narodu poznatiji kao teravija klanja se u svim džamijama, a tamo gdje nema džamije u prostranim kućama. Veoma je popularna i posjećena. Čak i oni koji rjeđe posjećuju džamiju tokom godine kada dođe ramazan redovno idu na teraviju. U centralnim džamijama većih gradova, obično na jednom ili više mje­sta, teravija se klanja hatmom. To znači da se na svakom od dvadeset rekata teravije prouči po jedna stranica Mushafa tako da se do Bajrama, na taj način, prouči cijeli Kur’an. Ovome se u Sarajevu uvijek posvećivala značajna pažnja i, od kako se zna, teravija se klanja hatmom bar u jednoj sarajevskoj džamiji.

Hatmom je dugo teraviju klanjavao hafiz Šaćir ef. Tu­zlo u Mišćinoj džamiji. Pred Prvi svjetski rat on je završio hatmu na 27 teravija, da bi na preostale tri teravije ponovo proučio cijeli Kur’an. Prenosi se da je na te tri posljednje teravije imao više džemata nego na ostalim. Osim njega hatmom je teraviju klanjavao hafiz Mustafa ef. Čadordžija u Čekrekčijinoj džamiji, hafiz Ibrahim ef. Proho u Halać Davudovoj džamiji, hafiz Ibrahim ef. Gosić u Gerdan h. Husejnovoj džamiji, hafiz Ibrahim ef. Trebinjac u Čaršij­skoj džamiji, te hafiz Husein ef. Mehremić u kući svoga oca hadži Mujage. I danas hafiz Muhamed Čajlaković tera­vih-namaz klanja hatmom u Čaršijskoj džamiji, a u Tabač­kom mesdžidu mijenja se više imama. U Gradačcu je dugo teraviju hatmom klanjavao hafiz Ahmed ef. Muftić.

 

Ramazanski vazovi

 

Najčešće prije a rijetko poslije teravije u našim dže­matima obavljali bi se ramazanski vazovi. Održavanje ovih vazova navedeno je u mnogim vakufnamama bosanskoher­cegovačkih džamija, za što su vakifi zaduživali najobrazo­vanije imame i druge vjerske službenike, određujući im za taj hizmet dnevnu plaću koja se imala isplatiti iz dotičnog vakufa. Prije Drugog svjetskog rata vazovi su održavani po muslimanskim čitaonicama, društvenim prostorijama i domovima. Za održavanje tih predavanja angažirani su, najčešće, učenici medresa, studenti ili svršenici teologije i sl. U drugoj polovini prošlog stoljeća uvedena je praksa određivanja ramazanskih vaiza koji bi, prema unaprijed utvrđenom i javno istaknutom rasporedu, obilazili džema­te i držali predavanja. U Sarajevu su ostali zapamćeni ra­mazanski vazovi rahmetli Kasima ef. Dobrače i dr. Ahmeda Smajlovića koje je održavao nedjeljom poslije podne ­namaza u Gazi Husrev-begovoj džamiji.

Inače, već je tradicija da se učenici medresa za vri­jeme mjeseca ramazana upućuju na ramazansku praksu u džemate ili zaseoke gdje nije bilo stalnog imama. Tu su, pored držanja predavanja, klanjali teraviju i ostale namaze, učili mukabele, izvodili vjersku pouku i obavljali sve ak­tivnosti imama u džematu.

Osim navedenog, ramazan je uvijek prilika za obav­ljanje i drugih aktivnosti, bilo kao izraz ličnog pregalaštva i nastojanja da se ovaj mubarek mjesec ispuni što većim bro­jem dobrih i Allahu dž.š., dragih djela, ili pak zajednice koja nastoji iskoristiti pogodan trenutak ibadetom okrijepljene duše svoga vjernika da što uspješnije provede određenu ak­ciju ili projekt na dobrobit vjernika i same zajednice.

Za ramazan se vežu lijepe uspomene na svečano proslavljanje njegovih mubarek noći, Lejletu-l-bedra i Lej­letu-l-kadra. Sedamnaeste noći ramazana 622. godine po Hidžri odigrala se značajna bitka u historiji prvih muslimana u blizini brda Bedr. Kao sjećanje na ovaj događaj u svim džematima gdje se obavlja teravih-namaz organizirana su predavanja i izvođeni prigodni programi. Na ovim programima izvođen je poseban tekst (Bedrija) u prozi u vidu dove u kojem se spominju imena svih 313 učesnika Bitke na Bedru. Hadži Fejzulah ef. Hadžibajrić dugo je učestvo­vao u izvođenju ovog programa u Sarajevu.

Za 27. noć ramazana u svim džematima bivalo bi posebno veselo. Najveću mubarek noć, krunu Allahove, dž.š., milosti što obasipa sva stvorenja na Zemlji, vjernici su nastojali provesti s pojačanim ibadetima, dovama, na­klanjavanjem propuštenih ili dobrovoljnih namaza i sl. U džematima je organizirano obavezno učenje mevluda koje su izvodili polaznici vjerske pouke ili same džematli­je predvođeni mjesnim imamima. Miris halve što se širio iz gotovo svake avlije, mevludsko šerbe, bombone i drugi slatkiši, sastavni su dio lijepih dječijih uspomena na sveča­no obilježavanje ove mubarek večeri.

 

I’tikaf

 

Poslanikova, s.a.v.s., praksa zvana i’tikaf, praksa da se posljednjih deset dana povlači u osamu u svoju džamiju i da taj period provede u intenzivnom ibadetu, prakticira se i na našim prostorima. Naime, mjesni imam, mujezin ili neko od učenih i pobožnih džematlija, dvadeseti dan ramazana poslije ikindije-namaza povlačio se od svijeta i predavao intenzivnom ibadetu u džamiji. U većim gradovima uobičajeno je da u i’tikafu borave dvojica ljudi tako da se ibadet neprekidno obavlja sve do poslije ikindije-na­maza posljednjeg dana ramazana. Većina džamija posjedu­je posebnu prostoriju za te namjene ili se pak iza minbera improvizira mjesto za i’tikaf. Kao i kod drugih ibadeta u ramazanu, većina vakifa su vakufnamama o osnivanju va­kufa, predvidjeli sredstva i definirali pojedinosti u vezi s i’tikafom. Mu’tekifi nisu izlazili iz džamijskog harema a imali su osiguranu hranu iz imareta, aščinice ili od imuć­nijih džematlija. Uz mu’tekife ovu hranu još bi koristili i putnici namjernici kao i tobdžije koji su palili topove i prangije za vrijeme ramazana.

 

Zekat i sadekatu-l-fitr

 

Sadekatu-l-fitr je ramazanska obaveza svakog musli­mana i muslimanke. Sastoji se u tome da određeni iznos u naturi ili novcu podijele siromašnim ili da se ova obave­za izvrši na neki drugi odgovarajući način. Izvršava se u posljednjoj trećini ramazana a najdalje do pred klanjanje bajram-namaza. Visina sadekatu-l-fitra određuje se novča­nom vrijednošću prehrane jedne osobe za jedan dan. Na­ime, svaki musliman i muslimanka, bez obzira na to da li su postili ili opravdano ili neopravdano nisu postili, dužni su podijeliti sadekatu-l-fitr, ili popularno „vitre“. Sadeka­tu-l-fitr dijeli se i na malodobnu djecu. Dijeli se siromaš­nim muslimanima i muslimankama, a na prvom mjestu siromašnim članovima šire rodbine, komšijama i sl., izu­zimajući članove direktne uzlazne i silazne rodbinske li­ nije: roditelji i njihovi roditelji, djeca i njihova djeca itd. U mnogim našim mjestima običaj je bio da se vitri daju siromašnim djevojkama.

Zekat se, kao što je poznato, može dati tokom cijele godine ali ga vjernici uobičavaju dati u ovome mubarek mjesecu. Takav postupak i ne čudi kada se zna da se sva­ko dobro djelo učinjeno u ramazanu višestruko vrednuje i nagrađuje od Allaha, dž.š., a i sami vjernici posteći osjete kako je onima koji oskudijevaju u ramazanu i izvan njega.

Porastom standarda obveznika zekata i sadekatu-l-­fitra i promjenom društveno-političkih prilika u Bosni i Hercegovini, šezdesetih godina prošlog stoljeća povedena je akcija prikupljanja zekata i sadekatu-l-fitra za potrebe izdržavanja vjersko-prosvjetnih zavoda Islamske zajedni­ce. Ovakva, slobodno možemo reći, vizionarska ideja, do­sta uspješno pretvorena u praksu, omogućila je nesmetan rad naših medresa i fakulteta i školovanje kadra potrebnog za obavljanje imamsko-hatibskih i muallimskih dužnosti u našim džematima.

Mada su kao posljedica posljednje agresije na Bosnu i Hercegovinu ponovo aktivirane i druge kategorije onih kojima je potreban zekat i sadekatu-l-fitr, praksu njihovog organiziranog prikupljanja za potrebe vjersko-prosvjetnih zavoda treba nastaviti i dalje podržavati.

 

Djeca u ramazanu

 

Ramazanu su se na svoj način radovala i djeca. Godili su im ramazanska atmosfera a stariji su se prema njima ljepše i ljubaznije ophodili. Iz zapisa jednog dječaka razabi­remo običaje na koji način su, u ne tako davno vrijeme, sta­riji djecu uvodili u ramazan i privikavali ih na post, vodeći računa da im to ne predstavlja poteškoću. Nastupanjem ramazana djeci bi se odredio po jedan končić na kojem će nena, ili neko drugi od starijih ukućana, „prešiti“ njihov post. Tako bi, negdje oko podne, kada djeca izgladne, kada zbog gladi utihne njihova graja, dobivali pekmezom na­mazane kriške ili neke druge namirnice da pojedu. Nena, kod koje su najčešće bili končići svakog djeteta, na koncu bi napravila mali uzao kao dokaz da je taj dan „prešiven“ i da može nastaviti „postiti“. Nakon toga ne bi opet ništa jeli ni pili sve do iftara kada bi im na taj konac nena nanizala jedno zrno tespiha kao znak da su taj dan „ispostili“.

S velikim zadovoljstvom i žarom u očima, djeca bi prebrojavala zrna na končiću, vodeći računa da ne bi pres­pavali koji sehur, ili se oglušili o propise posta jer će im u tom slučaju na koncu, koji će ponosno nositi o vratu kada sa starijima krenu na bajram-namaz, faliti neko zrno i svi će znati da su preskočili neki dan posta. Svako zrno značilo je i medenjak kojim će ga nena „nagraditi“ što je taj dan „ispo­stio“. Tako su djeca od najmanjih nogu privikavana da poste i da svoje prve ramazane zapamte po lijepim uspomenama.

 

Ramazanski bajram

 

Ramazanski bajram nastupa 1. ševala hidžretske go­dine i znači završetak mjeseca ramazana, mjeseca posta, te­ravija, mukabela i svega o čemu je u ovom radu bilo riječi.

Sama riječ „bajram“ turskog je porijekla i znači blagdan, praznik. Ovaj događaj u arapskom jeziku označava se ter­minom „’īd“ u značenju vrijeme vraćanja i obnove vese­lja i radosti nakon ramazanskih odricanja i primijenjenog režima života. U tradiciji Bošnjaka Bajramu se pridavao veliki značaj i za njegov doček vršene su obilne pripreme. Bajram se doživljavao blagdanom u svakoj muslimanskoj kući bez obzira na to koliko su njeni ukućani ramazan uspjeli provesti u ibadetu i odanosti Allahu, dž.š. Kuće i avlije ponovo bi se detaljno i temeljito očistile. Za kućnu čeljad, posebno djecu, nabavila bi se nova odjeća ili bi se postojeća dovela u red.

Nastupanjem bajramske zore domaćice ustaju ranije kako bi muške ukućane otpremile u džamiju na sabah i bajram-namaz. Pošto je prvi dan Bajrama zabranjeno po­stiti, prije polaska u džamiju obavezno bi se uzelo nešto od hrane, tek toliko da se zna da se taj dan ne posti. Odlazak u džamiju uvijek je bio svečarski. Na selima, gdje su džamije udaljene od pojedinih naselja, okupljali bi se konjanici i zajedno, na okićenim i nahranjenim konjima, odlazili do džamije. Neizbježno, bila bi to smotra ko će na Bajram imati najboljega konja, opremu, odijelo…

Nakon obavljenog namaza, izlazeći iz džamije, ljudi bi jedni drugima prilazili, pružali ruke i čestitali Bajram riječima: “Bajram šerif mubarek olsun“. Kod manje obra­zovanog svijeta ova se čestitka skraćivala na „Bajram bare­ćola“, sve u značenju „Neka ti je sretan i berićetli nastupa­jući bajram“. Odgovaralo bi se riječima: „Allah razi olsun“, ili opet skraćeno „Allah razi ola“ u značenju „Neka je Allah zadovoljan“. Mladi, posebno djeca, prilazili bi starijima i čestitajući im Bajram, ljubili ih u desnu ruku a ovi njima uzvraćali bajramlukom, obavezno u novcu i hairli dovom.

Uoči Bajrama, iza ikindije-namaza, a ponegdje i na Bajram ujutro po izlasku iz džamije, odrasli muškarci i djeca posjećuju i zijaret čine mezare svojih bližnjih i uče Kur’an, najčešće suru Ja-Sin.

Ujutro, nakon povratka iz džamije, bubnjari i svirači išli bi od kuće do kuće, bubnjajući i svirajući na svojim bubnjevima i sviralama, čestitajući ukućanima Bajram, a ovi bi ih častili i darivali.

Uskoro bi se svi ukućani veselili i u pravom bajram­skom raspoloženju našli bi se za bajramskom sofrom koju su domaćice brižno pripremale nekoliko dana, dok su im kćeri, snahe ili zaove pomagale, učeći pri tome njihov zanat.

Čestitanja, radost i veselje, nerijetko uobličeni u na­rodni teferič, trajali bi do ikindije trećeg dana Bajrama, do posljednjeg pucnja topa koji bi označio kraj bajramskih radosti.

Još dugo bi se prepričavali ramazanski i bajramski događaji a žal za prošlim najbolje je iskazan izrekom: „Top puče, Bajram prođe.“

_____________________________________

Tekst preuzet iz knjige: „…MJESEC RAMAZANA POČINJE… – vodič kroz islamski post“, Grupa autora, Izdavač: Tugra, sarajevo, 2009. god.