O mudrosti i smislu posta

Java PrintingU općoj koncepciji islama o čovjeku, formiranju njegove ličnosti i usmjeravanju njegove aktivnosti, pored vjere u Boga i namaza, post zauzima posebno mjesto. Njemu nesumnjivo pripada veoma značajna uloga u procesu očovjekovljenja čovjeka, razumijevanju ljudskih osobina u njemu i oplemenjivanju i humaniziranju njegove duše.

Da bismo bolje razumjeli ulogu posta u formiranju zdrave i snažne ljudske ličnosti, moramo upozoriti na činjenicu da se čovjek nalazi u stalnoj i vječnoj borbi suprotnosti i dilema. Njega u njegovom vlastitom biću razdiru suprotnosti. U njemu samom bije se vječna i teška bitka između luciferskih i destruktivnih snaga (životinjski elementi – šejtan) i pozitivnih stvaralačkih snaga (ljudski elementi – melek). Čovjek je zaista poprište užasne borbe suprotnosti duha i materije. On je dualističko biće, sastavljen od duše i tijela. U njemu se sukobljavaju interesi duha s interesima materije. Razapet je između ova dva suprotna elementa. Cjelokupni ljudski život predstavlja, kako kaže francuski filozof Berkson, sudar i sukob dvaju suprotnih kretanja: duha koji se penje naviše ka svome izvoru – Bogu i materije koja pada naniže i vuče čovjeka, isto tako, svom izvoru – ka životinji. Duh je jedina velika snaga, ogroman polet vitalnosti koji je jednom za svagda dat još od početka svijeta i koji se stalno sukobljava s otporom materije, boreći se da prokrči put u bolji svijet duhovnog savršenstva i ljepote, koristeći materiju pomoću organizacije.

Iako ovakva situacija i položaj čovjeka nisu baš tako ni ružičasti ni tako lahki, mnogi ih, gledajući ih iz svog aspekta, još više dramatiziraju. Egzistencijalizam gleda suštinu ljudskog bića u njegovoj bačenosti u napuštenost, u zebnju, u brigu, u neprekidno sklizanje, bježanje u prazninu i ništavilo, u smrt. Smrt je jedan način bića, koje čovjekova stvarnost preuzima na sebe čim ona jeste. Čim čovjek stupi u život već je dovoljno star da umre.

Prema Camusu, apsurd je suština čovjekova položaja u svijetu, i ako čovjek želi ostati dosljedan i vjeran samom sebi, mora u apsurdu i besmislu istrajati i živjeti. Ja uzvikujem, veli Camus, da ne vjerujem ni u šta i da je sve apsurdno, ali ja ne mogu sumnjati u svoj krik i potrebno je barem da vjerujem u svoj protest. Prva i jedina očevidnost koja mi je tako bila data u unutrašnjosti apsurdnog iskustva jeste revolt. Apsurd niče na tlu odnosa između čovjeka i svijeta zato što svijet ne zadovoljava čovjekova očekivanja, ne odgovara njegovim težnjama: neljudski je, besmislen, konačno neshvatljiv.

I zaista položaj čovjeka u ovom pojavnom svijetu gledan samo kroz vid njegovog materijalnog povezivanja sa svijetom, i iz aspekta samo fizičkog postojanja, izgleda nam apsurdan i besmislen. Viđenje čovjeka iz ugla njegova materijalno-fizičkog postojanja, ne može nam drukčije ni izgledati, priznali mi to, ili ne. Zato ga sve filozofije koje gledaju iz tog ugla, samo tako i vide.

Ukoliko bi se položaj čovjeka u prirodi i njegov odnos zasnivao isključivo na materijalnoj bazi, on bi zaista bio više nego apsurdan, tragičan i besmislen, ističe Kur’an:

“Tako mi vremena, zaista su svi ljudi na gubitku…” (El-Asr, 1-2)

Svi su oni nesretni, izgubljeni, bačeni u ovaj svijet besmisla i bezumlja.

Kur’an ipak ne ostavlja čovjeka u tom apsurdu i u tom ćorsokaku. On mu, istodobno, ukazuje na izlaz iz te situacije. Odmah iza konstatacije, da su svi ljudi na gubitku, dodaje “osim onih koji vjeruju i rade dobra djela”, osim onih koji znaju i vjeruju da čovjek, pored materijalne dimenzije ima još jednu – duhovnu, pored tijela ima i dušu, pored fizičkog ima i duhovno biće, da pored materijalnih vrijednosti vjeruje i u duhovne moralno-etičke vrijednosti. Nesporno je da bi čovjek, ako bi se sveo samo na materijalnu komponentu, samo na svoje fizičko biće, bio na gubitku, u tuzi i brizi, bačen u svijet bola, tuge, sukoba, proturječja itd., kako on i izgleda u videnju Camusa i Sartrea, jer ga oni gledaju samo iz tog aspekta.

Vjera je, međutim, dala čovjeku drugu dimenziju koja razrješava proturječnost ljudske bačenosti u besmisao, bol, tugu i vječne sudare, osmišljava njegov život i daje mu dovoljno snage da izdrži sve poteškoće.

S ovom duhovnom dimenzijom čovjek više nije bačen u svijet bola, tuge i besmisla. On je tu poslat s određenom misijom. On je, kako kaže Kur’an, Božiji zastupnik na Zemlji. Sve mu je stavljeno na raspolaganje i upravlja svim dobrima na ovom svijetu u ime Boga.

Istina, ta misija nije ni malo lahka. Sam Kur’an upozorava nas na njenu složenost i delikatnost kada nas upoznaje da su Zemlja i nebesa odbili da je prihvate, a čovjek ju je prihvatio i time pokazao neznanje i sebi učinio nasilje.

U svakom slučaju, položaj čovjeka u ovom pojavnom svijetu zaista je težak i veoma složen. Da bi izdržao strahoviti pritisak materije koja ga vuče zemlji, on mora biti duhovno ojačan i osposobljen, jer se samo time može uspješno suprotstavljati porobljavanju materije.

* * *

 

Post očito predstavlja neobično snažno i efikasno sredstvo u borbi protiv grube i divlje sile materije, protiv njenog pritiska i porobljavanja.

Čovjek je, kao što smo već naglasili, vječno poprište sukoba nutarnjih suprotnih snaga, kao što je, isto tako, izložen stalnom pritisku vanjskih faktora. Danas je taj pritisak veoma pojačan. Mašina je pobjesnila. U svom bijesnom i despotskom ponašanju, traži da čovjeka pretvori u pasivnu igračku, što joj je u velikoj mjeri i uspjelo. Čovjek je izgubio od svoje vrijednosti. Prije svega, kao izvor fizičke snage ne predstavlja više predmet nekakvog interesiranja. S druge strane, kompjuteri mu otimaju jednu po jednu intelektualnu funkciju. Tako se on u svom nutarnjem životu zatvorio u sebi i potpuno podlegao životinjskim nagonima. Otuda alkoholizam, hipererotizacija, narkomanija itd.

U borbi protiv svega što pritišće čovjeka i što ga otuđuje, post ima važnu ulogu. Ne radi se o potpunom suprotstavljanju nagonu i materiji. Post nema namjeru u čovjeku razvijati asketizam, pasivan odnos prema materijalnim dobrima i gušiti u njemu nagone. Riječ je o uspostavljanju ravnoteže između duha i materije, tijela i duše, srca i razuma, htijenja i znanja. Post teži isključivo toj ravnoteži. Islam cjelokupnim svojim učenjem želi samo održati čovjeka tu gdje on jeste u prirodi, zadržati ga na mjestu koje mu pripada na sredini između životinje i anđela, između čiste materije i čistog duha, između nižeg i višeg svijeta.

Islam se ne zanosi iluzijom da od čovjeka stvori anđela, a još manje Boga. Svi njegovi propisi svode se na to da se nutarnji nagoni i sile u čovjeku održe u granicama njihovih bioloških i fizioloških funkcija. Čovjek ne može postati anđeo, ali se ne smije ni ponovno vratiti životinji od koje se odvojio. On se mora u procesu svog očovjekovljenja i osmišljenja kretati naprijed. Svako vraćanje natrag u suprotnosti je sa suštinom pojma čovjeka i predstavlja njegovo otuđenje. Proces odvajanja čovjeka od životinje, odnosno proces očovjekovljenja č’ovjeka vodio se u znaku oštrih sukoba između životinjskog nagona i ljudskih vrlina u čovjeku, između materije i duha. Post je ovdje, kako se saznaje iz Kur’ana, igrao uvijek značajnu ulogu. Kur’an kaže da je post bio propisan ranijim narodima.

“O vjernici, propisan vam je post kao što je bio propisan onima koji su bili prije vas, da biste se očuvali grijeha i to izvjestan broj dana. A ko od vas bude bolestan ili na putu, poslije će napostiti propuštene dane. A oni koji teško podnose post dat će otkup, nahranivši jednog siromaha. A ko dade više, za njega je bolje. Da znate, bolje vam je da postite.” (EI-Bekare, 183-184)

Kur’an, kako se vidi, potpuno jasno i određeno označava post kao sredstvo borbe protiv grijeha. Jedan od najvećih i najtežih grijeha, bolje rečeno, izvor svih grijeha, jeste razuzdanost i dominacija ljudskih strasti i materije. Životinjski nagoni u čovjeku, kad se puste i kad ponesu čovjeka, pretvaraju se u najopasnijeg neprijatelja: Inne-n-nefse le emmaretun bi-s-su’i – Strasti navode čovjeka na svaki grijeh, veli Kur’an. U trenucima razuzdanosti i dominacije strasti, čovjek je spreman na sve. Kad postane rob nagona i materije, za njega više ne postoje nikakve druge vrijednosti. Pretvara se u nezasićeno stvorenje koje stalno traži nove oblike iživljavanja. Mi smo svjedoci takvog ponašanja čovjeka. Upravo preživljavamo jednu situaciju koja nas ugrožava i iznutra i izvana, fizički i duhovno. Razara i truje našu ličnost i naše duhovno biće raznim porocima, kao što je alkoholizam, narkomanija, seksomanija itd., i istodobno ugrožava naše fizičko postojanje atomskom bombom.

Tesavvuf je, mora se priznati, pravilno shvatio nastranosti i bolesti ljudske duše. Gazali ima potpuno pravo kad s neskrivenom ironijom primjećuje, da se čovjek uvijek veoma aktivno angažirao u borbi protiv tjelesnih oboljenja, dok se vrlo malo interesirao za bolesti duše. Duhovna su oboljenja mnogo opasnija od tjelesnih. Ona nas lišavaju vječne sreće, a ova druga samo prolazne. Prva razaraju više, vječne vrijednosti, a druga niže, prolazne.

Kada govorimo o postu, koji islam propisuje kao lijek protiv mnogih duhovnih zagađenja, posebno protiv životinjskih nagona u čovjeku, bilo bi pogrešno misliti da se time teži formiranju asketske ličnosti i nekakva pasivnog odnosa prema materijalnim dobrima. Zuhd (asketizam) koji islam preporučuje ne sastoji se u tome, kako kaže hzr. Alija, da čovjek ništa ne posjeduje nego da njega ništa ne posjeduje, ne drži u vlasti i ropstvu. Islamski stav prema materijalnim dobrima nije u tome da ih musliman ne posjeduje, naprotiv on ih mora imati što više, jer mu je, prema izričitom slovu Kur’ana, sve što je na Zemlji i nebesima stavljeno na raspolaganje. Ali ne smije dozvoliti da ta dobra zagospodare njime, da postane njihov rob i da ih shvati kao sredstvo svog ličnog uživanja, zadovoljenja i iživljavanja.

Post se, naime, ne smije shvatiti kao puko odricanje i bježanje od materijalnih dobara, niti kao puko suprotstavljanje nagonima. Takav post ne bi imao nikakvog drugog smisla osim, kako je to divno rekao Muhammed, s.a.v.s., praznog gladovanja i žeđanja. Post nije bježanje od materije i pasivno povlačenje ispred nje. On predstavlja jedan aktivan odnos prema njoj, koji se sastoji u tome što se materiji daje njen pravi status, a to je status sredstva, a ne status cilja. Ona mora biti podređena čovjeku i služiti višim ciljevima života. Ona nije data radi uživanja nego radi održavanja ljudskog roda i postizanja viših ljudskih vrijednosti.

Post nam pomaže da savladamo sami sebe, da postanemo gospodari strasti i stvari, a to je zaista velika stvar. Davno je rečeno da je najveći junak onaj koji savlada sebe. Muhammed, s.a.v.s., je rekao da je borba u savladavanju sebe mnogo teža nego borba u ratu protiv neprijatelja. Najteže je sebe savladati i ukrotiti životinju u sebi.

Zla i grijesi koje je čovjek činio kroz historiju i koje još čini u istoj        još većoj mjeri, nisu posljedica pomanjkanja znanja. Njihovi motivi ne leže u razumu nego u volji, odnosno duši i srcu. Ako bismo analizirali sva zlodjela koje je društvo do sada počinilo, vidjeli bismo da to nije bilo zato što nije znalo da to ne valja i da to nije grijeh. Grijeh je uvijek bio posljedica raskoraka između volje i razuma, odnosno htijenja i znanja. Pravi je grijeh upravo u tom raskoraku. Nema grijeha, kako zastupa većina uleme, ako se nešto učini iz neznanja. Pejgamber, s.a.v.s., često je govorio: “Bože, oprosti im, jer ne znaju.” U Kur’anu stoji: “Bože naš, nemoj nas kažnjavati za ono što učinimo iz zaborava i greške.” (EI-Bekare, 286)

Zbog toga, usklađivanje volje i razuma, htijenja i znanja, predstavlja vrlo važno pitanje. Od toga očigledno ovisi naša sreća i blagostanje. Da li će materijalna dobra i sva naučna dostignuća koja razum otkriva biti stavljena u službu čovjeka se okrenuti protiv njega, ovisi o tome koliko je čovjek uspio savladati sebe, u sebi ukrotiti destruktivne snage, putem volje staviti materiju u službu duha, i svoje fizičko biće u službu moralnog bića, jer je čovjek moralna životinja, kako kaže Geilard Simpson. Njegova je osnovna karakteristika smisao za moralne vrijednosti. Zato se on ne smije svoditi samo na materijalne vrijednosti. Inače, izgubio bi svoje ljudsko obilježje.

Iz ovog aspekta, uloga posta izgleda nam sve značajnija. Post oživljava i jača ono ljudsko u čovjeku, jača njegovu volju i usmjerava je u pravcu dobra, rasterećuje čovjeka pritiska materije kako bi bio pripremljen i osposobljen da što snažnije doživi i osjeti ljepotu, radost i sreću višeg svijeta. Post uči čovjeka da traži sreću i uživanje u ostvarenju ljudskih i moralnih vrijednosti, naime, u višim ljudskim vrijednostima, jer su to njegove bitne karakteristike. Po tome i samo po tome čovjek se razlikuje od obične životinje koja zna samo za materijalna uživanja, potrebe strasti i požuda. Ne želimo time reći da se suština čovjeka i posta sastoji u odricanju od materijalnih dobara. To je karakteristika anđela. Bitna karakteristika čovjeka je, kao što smo to već rekli, u održavanju ravnoteže između potrebe duha (duše) i materije (tijela). Tu je njegovo mjesto i tu, na tom mjestu, islam ga želi zadržati. Svakako da je u tome postu namijenjena posebna i veoma važna uloga.

* * *

 

Post nam se nameće samo kao potreba u borbi protiv dominacije grube sile materije i životinjskih elemenata u nama. On ima višestruki značaj. Iako je to teško iscrpiti u jednom članku, kao što je ovaj, ipak je potrebno bar u najkraćim crtama ukazati na još neke koristi posta.

Mislimo da nije ni potrebno posebno isticati veliki značaj i opravdanost posta sa zdravstvenog gledišta. Poruka: “Postite, ako želite biti zdravi”, koju je Muhammed, s.a.v.s., proklamirao postala je pravilo savremene medicinske znanosti. Post u savremenoj medicini zauzima sve značajnije mjesto. U medicinskoj literaturi na svim jezicima naći dete bezbroj studija o tome od najistaknutijih autora iz ove oblasti. O tome se i kod nas dosta pisalo i još više piše. Opravdanost posta više uopće nije sporna. Takvo pitanje kod ozbiljnih ljudi moglo bi izazvati samo smijeh.

U urbaniziranim i mehaniziranim sredinama gdje čovjek, zbog toga što mu mašina otima jednu po jednu funkciju, miruje, živeći u izobilju i odajući se sve više materijalnim uživanjima, post se zaista nameće kao neminovna nužnost za očuvanje zdravlja. Veći dio najtežih oboljenja danas nastaje uglavnom kao posljedica prekomjernog uživanja i nekretanja. Najčešća oboljenja savremenog čovjeka jesu oboljenja srca, krvnih sudova, šećerne bolesti, itd. Zna se, međutim, kako nastaju ova oboljenja.

Post kao profilaksa i kao lijek nije nikada ranije bio tako potreban kao što je danas. Čovjek je ranije bio mnogo skromniji. Poštivao je makar kakve norme koje su ga obavezivale na određenu disciplinu u životu i svakidašnjem ponašanju. Postojale su određene granice u jelu, seksu, načinu oblačenja, itd. Pazilo se da se ne izlazi iz tih granica. Postojalo je javno mnijenje o kojem se vodilo računa.

Svega toga nema danas. Živimo u jednom vakuumu u kojem u pogledu moralnih normi i duhovnih vrijednosti vlada pravi haos. Ne postoje više nikakve stabilne norme u ponašanju savremenog čovjeka. Pogledajte samo kako se oblači, kako se seksualno iživljava, šta pije itd. Već se zasitio alkoholnih pića i sada sve više prelazi na uživanje narkotika. Ako se bude ovako nastavilo dalje, postoji opravdana bojazan da će doći do pune deformacije ljudske ličnosti, do punog otuđenja čovjeka i punog tjelesnog kretenstva.

Post nas od svega toga čuva. Koliko nam u tom svjetlu izgledaju veličanstvene riječi Božijeg Poslanika, s.a.v.s.: “Es-savmu džuhnetun” – „Post vas čuva“ – čuva nas zaista u svakom pogledu; čuva našu dušu, čuva i naše tijelo.

Post ima, također, i svoj socijalni smisao. On u čovjeku podstiče i razvija smisao za humanizam i socijalnu pravdu. Čovjek se u postu odriče jela da osjeti glad, kako bi bolje razumio one koji su prisiljeni stalno gladovati. Odriče se jela, ne da bi više uštedio, nego da bi ga dao drugome. Potpuno je ispravno rečeno: “Sit gladna ne razumije.” Treba osobno doživjeti glad, da bismo bolje shvatili gladovanje drugih. Post je, ustvari, dobrovoljno odricanje u korist drugoga.

To je smisao posta kao sredstva protiv dominacije i robovanja materiji. Robovati materiji znači učiniti je sredstvom samo svog vlastitog uživanja, a gospodariti njome znači dijeliti je s drugim, biti spreman da se odrekneš u korist drugoga i to s osobitim zadovoljstvom.

Tako se post pretvara u nutarnju snagu koja aktivira čovjeka i usmjerava ga u pravcu borbe za dobro drugih, a pasivizira ga u štetnoj aktivnosti. Ko se odriče jela i pića, tobože u ime posta, a laže, krivo se kune, izgovara hrđave riječi i ne usteže se od grijeha, taj ne posti; on samo gladuje, veli Muhammed, s.a.v.s.

Sadekatu-l-fitr najbolje potvrđuje ovu humanu i socijalnu stranu posta. Sadekatu-l-fitr je propisan kao sastavni dio ramazanskog posta i daje se u toku ramazana, naročito, posljednjih deset dana. Može se dati u naturi i u novcu. Obračunava se prema određenim količinama određenih artikala koji su u doba Božijeg Poslanika, s.a.v.s., predstavljali osnovne prehrambene artikle. Kod određivanja visine sadekatu-l-fitra mjerilo je bilo potreba dnevne prehrane jednog čovjeka. Bilo bi najpravilnije da svako ko daje, odredi visinu sadekatu-l-fitra prema izdatku za svoju dnevnu prehranu.

Bez obzira na to što se post sveo na formu i što se obavlja više iz puke navike nego iz nekog dubljeg uvjerenja i svijesti o njegovom mnogostrukom značaju, on ipak ostavlja dubokog traga i u vjerskom životu vrši vrlo važnu ulogu. U održavanju islama i jačanju vjerskog života u našim krajevima, mjesec ramazan igra neobično značajnu ulogu. On znači jedno veliko duhovno osvježenje. To je injekcija koja unosi nov život i novu snagu. Dopalo mi se od jednog prijatelja kada je rekao da bi sudbina islama u ovim krajevima, naročito u periodu dekadence, bila sasvim drukčija da nije bilo ramazanskog osvježenja.

Ramazan, zaista, ima svoje čari, ima posebnu mističnu moć i snažno psihološko djelovanje. Mnoge okolnosti daju mu takvo obilježje. U njemu je jedna od najpribranijih mubarek noći – Lejlei-kadr, u kojoj je Muhammed, s.a.v.s., počeo primati Objavu. Te noći otvorena je nova stranica ljudske historije i nova epoha u razvoju ljudske misli. Zato je taj mjesec tako blagotvoren. On i dalje na svojstven način zrači istim onim svjetlom koje je zasjalo u noći Lejlei-kadra prije četrnaest stoljeća. Ne pogađa, možda, ista srca, ali ih ipak zagrijava, okrepljuje, osvjetljava i usmjerava prema Bogu. Ramazanska klima je klima pobožnosti koja se na razne načine i u različitim vidovima manifestira. Neću reći svi, ali mnogi dolaze tobe i bar za vrijeme ramazana prestaju griješiti. Akšamlučari prestaju piti, džamije su prepune, Kur’an se naveliko uči, drže se vazovi, pomaže sirotinja i daju prilozi za potrebe vjerskog života. Ljudi se međusobno posjećuju, priređuju se iftari, obilaze bolesnici, čine se razni hajrati za svoje umrle, vode se razne plemenite akcije, itd.

_______________________________________

Tekst preuzet iz knjige Islam u vremenu, lzabrana djela Huseina Đoze, Knjiga I, El-Kalem i Fakultet islamskih nauka Sarajevo, Sarajevo, 2006.