U historiju, za vječnost

Poslanikova dzamija_2Objava je ashabima, kao i muslimanima danas i do vječnosti, kroz povijest i različita društva i kulture poručivala: „Vi u Allahovom poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onom svijetu, i koji često Allaha spominje.“[1] Poslanik je učitelj čija učenja se izučavaju, vodič koji se slijedi na Putu, uzor koji se nastoji oponašati i, iznad svega, odabranik čije riječi, šutnju i djela smo pozvani promišljati.

 

Model, vodič

 

Tokom 23 godine svoje misije, Muhammed, a. s., je tražio put duhovne slobode i oslobođenja. Primao je Objavu, korak po korak, u skladu sa životnim prilikama, kao da je Najuzvišeniji s njim razgovarao u povijesti, a za vječnost. Poslanik Ga je slušao, govorio s Njim i promišljao Njegove znakove i noć i dan, u ugodnom društvu svojih ashaba ili u osami arabijske pustinje. Molio je dok su drugi spavali, prizivao je Allaha, dž. š., dok su njegova braća i sestre očajavali i ostajao strpljiv i stamen pred poteškoćama i uvredama kad bi mnogi ustuknuli. Njegova duboka duhovnost oslobodila ga je iz tamnice jastva i on je gledao i imao u svijesti znakove Najbližega, bili oni u ptici koja leti, drvetu koje raste, tmini koja se spušta ili zvijezdi koja blista.

Muhammed, a. s., bio je u stanju izraziti ljubav i širiti je oko sebe. Njegove supruge su uživale u njegovom prisustvu, nježnosti i osjećajnosti, a ashabi su ga voljeli jako, duboko i plemenito. Davao je i nudio svoje prisustvo, svoj osmijeh, sebe. Čak i kad bi mu se rob obratio ili želio s njim otići na drugi kraj grada, on je išao, slušao, volio. Pripadajući Bogu, nije bio ničiji posjed, svoju ljubav jednostavno je nudio svima. Kad bi nekome pružio ruku, nikada je ne bi prvi povlačio nazad. Znao je šta svjetlost i mir mogu pokrenuti u srcu nekoga kome se uputi blaga riječ, ko se zovne lijepim imenom, ko se utješi. Oslobođen sebičnosti, nikoga nije zapostavljao. Njegovo prisustvo bilo je utočište, on je bio Poslanik.

Volio je i opraštao. Svaki dan je molio Allaha, dž. š., da mu oprosti pogreške i previde. Kad bi mu muškarac ili žena došli pod teretom grijeha, ma kako on ozbiljan bio, on ih je primao i ukazivao im na put ka oprostu, utjehi, dijalogu s Bogom i zaštiti Najplemenitijeg. Sakrivao je tuđe greške od drugih, učeći svakoga potrebi za ličnom strogošću i disciplinom. Kad bi lijenost nekoga navela da traži minimum koji treba vršiti, uvijek je odgovarao pozitivno i pozivao ih da koriste svoju inteligenciju i svoje kvalitete da razumiju, unaprijede i oslobode sebe vlastitih proturječnosti, u isto vrijeme prihvatajući svoju vlastitu krhkost. Učio je odgovornosti bez krivice i pridržavanju etike kao uvjetu slobode.

Pravda je uvjet mira i Poslanik je stalno insistirao da se ne može okusiti jednakost ako se nije sposobno poštovati nečije dostojanstvo. Oslobađao je robove i stalno to preporučivao muslimanima: vjernička zajednica treba biti zajednica slobodnih bića. Objava mu je pokazala put i on, kako smo vidjeli, nije prestajao posvećivati posebnu pažnju robovima, siromašnima i inferiornima u društvu. Pozivao ih je da budu dostojanstveni, da traže svoja prava i da se riješe osjećaja inferiornosti. Poruka je bila, poziv na vjersko, socijalno i političko oslobađanje. Na kraju njegove misije, u ravnici u podnožju Brda milosti (Džebelur-rahme), muškarci i žene različitih rasa, kultura i boja, bogati i siromašni, slušali su ovu poruku, koja naglašava da su najbolji među ljudima takvi po svojim srcima, ne po klasi, boji ili kulturi. „Najbolji među vama su oni koji su najbolji prema ljudima,“ rekao je jednom prilikom.[2]

U ime ljudskog bratstva – obraćajući se ne samo muslimanima već svim ljudima (en-nas), kako je to učinio u svom oproštajnom govoru – svačiju savjest je podučio da nadiđe sve što je ometa na putu ka pravdi (el-adl). Pred Bogom, ništa ne može opravdati diskriminaciju, društvenu nepravdu ili rasizam. U muslimanskoj zajednici, crnac je ezanom pozivao ljude na namaz, a sin roba zapovijedao vojskom, vjerovanje je oslobodilo vjernika suđenja zasnovanog na varljivoj vanjštini (povezanoj s porijeklom i društvenim statusom) koja stimulira nemudre strasti i dehumanizira.

Slušao je žene u svom društvu, kojima su obično negirana prava, koje su isključivane i loše tretirane. Objava spominje ovo slušanje i ovu pristupačnost: „Allah je čuo riječi one koja se s tobom o mužu svome raspravljala i Allahu se jadala – a Allah čuje razgovor vaš međusobni, jer Allah, uistinu, sve čuje i sve vidi.“[3] Isto tako, saslušao je ženu koja se željela razvesti od muža kojeg više nije voljela, saslušao ju je, razmotrio stvar i rastavio ih.[4]

Također je primio drugu ženu koja se tužila da ju je otac udao ne pitajući je za mišljenje. Bio je spreman da ih rastavi, ali ga je ona izvijestila da je zadovoljna očevim izborom, ali je htjela da „očevi znaju da to nije nešto o čemu oni odlučuju“ i da ne mogu tako postupiti ako ne zatraže pristanak kćerki.[5] Poslanik je ženama postavio dvostruki zahtjev duhovnog treninga i dosezanja ženstvenosti koja nije zarobljena u ogledalo muških pogleda ili otuđena unutar nezdravih odnosa moći ili zavođenja. Njihovo prisustvo u društvu, u javnom životu i društvenim, političkim, ekonomskim, pa čak i vojnim aktivnostima bilo je objektivna činjenica koju Poslanik nikad nije zanijekao ili odbacio, već ju je jasno podsticao. U svjetlu duhovnih učenja, vodio ih je da se dokažu, budu prisutne, da se izraze i traže stvarnu slobodu srca i savjesti. One to moraju izabrati same i trasirati ga za sebe, pouzdajući se u Najplemenitijeg.

Poslanik je volio djecu, s njihovom nevinošću, nježnošću i sposobnošću da se u času stvore na svakom mjestu. Vodio je računa o onima koji prije svega razumiju jezik srca. Ljubio ih je, nosio na ramenima, igrao se s njima. Djeca, poput meleka, u potpunosti pripadaju Bogu. Ona su znakovi. Poslanikov pristup bio je stalno podsjećanje na to: stoga, ako bi neko dijete zaplakalo dok je trajao namaz, Poslanik je skraćivao molitvu odraslih kao odgovor na molbu djeteta.[6] Poslanik je, štaviše, od djece crpio osjećaj za igru i nevinost, od njih je učio da ljude i svijet oko sebe gleda s čuđenjem. Posmatrajući djecu kako doživljavaju ljepotu, punije je razvio estetski osjećaj: pred ljepotom je plakao, bivao ganut, ponekad uzdisao i često bio razgaljen poetskom muzikalnošću neke fraze ili duhovnim zovom ajeta koji mu daruje Najdarežljiviji, Beskrajno Lijepi.

 

Sloboda i ljubav

 

Poslanik je čovječanstvu donio poruku vjere, etike i nade, u kojoj Jedini podsjeća sve ljude na svoje prisustvo, svoje zahtjeve, na Sudnji dan i Susret. Iako je Muhammed, a. s., došao s tom porukom, čitavog života je slušao žene, djecu, muškarce, robove, bogate i siromašne, kao i sve prikraćene. Slušao ih je, izražavao im dobrodošlicu i tješio ih. Odabranik između žitelja ove zemlje, niti je tajio svoju krhkost, niti svoje dvojbe. Ustvari, Bog je učinio da je on vrlo rano dvojio u pogledu sebe kako nikada ne bi dvojio u pogledu svoje potrebe za Njim i pokazao mu realnu podložnost pogrešci kako bi tražio Njegovu savršenu milost i ostao uviđavan prema svojim istovrsnicima ljudima. On je bio model ne samo kroz svoje kvalitete, nego i kroz svoja dvojenja, svoje rane i, kako smo vidjeli, povremene greške u prosuđivanju, na koje su ukazivali Objava ili ashabi. Međutim, apsolutno sve u njegovom životu bilo je instrument obnove i transformacije, od najsitnijih detalja do velikih događaja. Muslimani, vjernici bilo koje vjere i svi koji izučavaju život Muhammeda, a. s., bez obzira na vlastita vjerska uvjerenja, iz toga mogu izvesti pouke, dopirući tako do suštine poruke i svjetla vjere. Poslanik je molio, meditirao, transformirao sebe i transformirao svijet. Uz vođstvo svog Odgajatelja, odupirao se niskim porivima i nudio ono najbolje u sebi, jer je to smisao džihada, takvo je značenje zapovijedi vjernicima da „promoviraju dobro, a sprečavaju loše.“[7] Njegov život bio je otjelovljenje tog učenja.

Muhammedov, a. s., životni put u svakoj fazi je nudio biće posvećeno služenju Allahu, dž. š. Srce ne može, a da se ne sjedini s takvim bićem dok slijedi put ka slobodi: slobodi ne samo da se misli i djeluje, za koju se Muhammed, a. s., dostojanstveno borio, već i slobodi bića koje se oslobodilo ovisnosti o površnim emocijama, destruktivnim strastima ili bilo koje druge otuđujuće ovisnosti. Svi su ga voljeli, pazili i poštovali, jer mu je njegova zahtjevna duhovnost omogućila da nadiđe svoj ego, da daje sebe i, zauzvrat, voli, a ne robuje. Jednom je ashabima saopćio tajnu istinske ljubavi: „Uzdrži se od onoga što ljudi vole (ne zavidi im i ne poseži za tuđim), pa će te ljudi voljeti.“[8] Allah, dž. š., ga je nadahnuo da slijedi put Ljubavi koji nastavlja ovu ljubav: „Moj rob Mi se približava nafilama (neobaveznim djelima pobožnosti nakon vršenja onih obaveznih) sve dok ga ne zavolim, kad ga zavolim, postajem sluhom kojim sluša, vidom kojim vidi, rukom kojom drži, stopalom kojim hodi.“[9] Božija Ijubav nam daruje blizinu Božanstva i nadilaženje svoga Ja. Božija Ijubav je Ijubav bez ovisnosti, ljubav koja oslobađa i uzdiže.

Muhammed, a. s., je hodio stazom koja je imala više različitih faza: pozivanje u vjeru, izgnanstvo, povratak i na kraju odlazak na prvo počivalište i posljednje utočište. Tokom cijelog puta, počevši od polaska, Allah, dž. š., je Poslanika okružio svojom ljubavlju i učinio da ga i ljudi vole. Poslanik je donio univerzalnu poruku i u iskustvu Ijubavi koju je predstavljao tokom cijelog života i u podsjećanju ljudi na potrebu da se pridržavaju univerzalne etike koja nadilazi podjele, pripadnosti i rigidne identitete. To je bila istinska sloboda – sloboda bića koje voli pravedno i ne dopušta sebi da bude uhvaćeno u strasti proistekle iz rase, nacije ili identiteta. Njegova ljubav koja je obasjavala njegov etički osjećaj učinila ga je dobrim, njegov etički osjećaj koji je vodio njegovu ljubav učinio ga je slobodnim. Krajnje dobar među ljudima i izuzetno slobodan od njih – dva su kvaliteta koja su ashabi prepoznavali u posljednjem Poslaniku.

Bio je Božiji miljenik i ljudski primjer. Molio je i promišljao. Volio je i davao. Služio je i transformirao. Poslanik je bio svjetlo koje ka Svjetlu vodi i učeći iz njegovog života vjernici se vraćaju Izvoru života i nalaze Njegovo svjetlo, Njegovu toplinu i Njegovu ljubav. Poslanik jeste napustio ljudski svijet, ali nas je naučio da nikada ne zaboravimo Višnje Utočište, Svjedoka, Najbližega. Svjedočenje da nema boga osim Allaha, dž. š., je, ustvari, iskorak ka dubokoj i istinskoj slobodi. Priznavanje Muhammeda, a. s., kao poslanika je suštinski učenje da ga se voli u odsustvu, a da se On voli u Svome prisustvu. Voljeti i učiti da se voli: Bog, Poslanik, stvorenja, čovječanstvo.

________________________________________

[1] Kur’an, 33:21.

[2] Prenosi Bejheki.

[3] Kur’an, 58:1.

[4] Nekoliko žena mu je dolazilo tražeći da im dozvoli razvod (hul), naprimjer Džemila bint Ubejj ibn Selul, Habiba bint Sehl el-Ensarijja, Berira i žena Sabita ibn Kajsa. U posljednjem slučaju, Ibn Abbas spominje da je Sabitova žena došla Poslaniku i rekla mu da mužu nema šta prigovoriti u pogledu vjere, ali da ne želi da ona bude nedosljedna islamu (ne poštujući prava njega kao muža ili ga iznevjeravaju ći svojim mislima ili ponašanjem). Poslanik ju je pitao je li voljna vratiti mu vo ćnjak koji je dobila kao vjen čani dar i ona je prihvatila. Poslanik je potom tražio od Sabita da prihvati rastavu (prenosi Buharija).

[5] Ovo se može naći u hadisu koji prenosi Ahmed. U drugom hadisu koji prenose Buharija, Nesai i Ibn Madže veli se da je Poslanik jednostavno poništio brak sklopljen bez ženinog pristanka.

[6] „Nekada“, kaže Poslanik, „odlučim oduljiti namaz, ali čujem plač djeteta, pa skratim iz straha da mu ne uznemirim majku.“ (Prenosi Ebu Davud)

[7] „El-emru bil-ma’rufi ven-nehju anil-munker“ (vidjeti, npr., Kur’an, 22:41.)

[8] Prenosi Ibn Madže.

[9] Prenosi Buharija.

[*] Posljednje poglavlje iz knjige:„STOPAMA BOŽIJEG POSLANIKA, Pouke iz života Muhammeda a.s.“, Izdavač: Udruženje ilmijje Islamske zajednice u BiH, Sarajevo, 2010. god.