Proces modernizacije u muslimanskom svijetu nije dovršen

fikret-karcicDr. Fikret Karčić, profesor na Pravnom fakultetu u Sarajevu i predsjednik Ustavnog suda Islamske Zajednice u Bosni i Hercegovini

Razgovarao: Ismet ISAKOVIĆ

 

Međusobno razumijevanje i dijalog mogu smanjiti napetosti i eventualne sukobe

 

Početak 2015. godine obilježio je oružani napad i ubojstvo članova redakcije francuskog satiričnog časopisa “Charlie Hebdo”. Neki analitičari su taj događaj nazvali “europski 11. rujan/septembar”, uspoređujući ga s američkim 9/11 iz 2001. godine. S vremenskim odmakom od mjesec dana možemo li reći da su pogriješili ili su, ipak, u pravu? Kakve su moguće posljedice po muslimane u Europi, ali i šire?

Ne bi se moglo reći da se radi o istovjetnim događajima. Naime, postoje sličnosti i razlike. Sličnosti, jer se radi o aktima terorizma inspirisanim religijskim radikalizmom, izvršenih od muslimanskih ekstremista te jačanju islamofobije kao njihove posljedice. Razlike, jer se radi o različitom broju žrtava i razlikama u pogledu počinilaca, s obzirom na to jesu li državljani stranih država ili države protiv koje su počinili teroristički akt. Razlika je, takođe, i u reakcijama na teroristički akt. Posljedice ovog terorističkog akta na muslimane u Evropi su negativne. Porastao je broj napada na muslimane i njihove objekte, nanijeta šteta višedecenijskom radu na približavanju muslimana i pripadnika drugih religija i opštem imidžu muslimana u Evropi, odnosno na Zapadu.

Analizirajući uzroke i posljedice može se zaključiti da je obrazac dobro poznat: blasfemične uvrede muslimanskih svetinja iza kojih slijedi reakcija. Oni koji žele kaos i nasilne reakcije muslimana dobro znaju gdje je “crvena linija”. Sjetimo se “Sotonskih stihova” Salmana Rushdija, karikatura Božjeg poslanika Muhammeda, a.s., u danskom listu “Jylland-Posten”, zatim filma “Nevinost muslimana” (“Innocent of Muslims”)… Nedavno ste u sarajevskom “Oslobođenju” objavili vrlo zanimljiv tekst u kojem ste sadašnju situaciju komparirali sa događanjima u muslimanskoj Španjolskoj, u Cordobi, između 850. i 859. godine. Možete li našim čitateljima objasniti poveznicu s fenomenom iz sredine 9. stoljeća poznatim kao “pokret mučenika iz Cordobe”?

“Pokret mučenika iz Cordobe” jeste vrlo zanimljiv fenomen u historiji Katoličke crkve. Naime, veći broj kršćana, muškaraca i žena, svećenika i laika, počeo polovinom 9. vijeka da ničim izazvan vrijeđa islam i Božjeg poslanika pred muslimanskim vlastima. Oni su znali da time čine djelo za koje je u klasičnom islamskom pravu bila predviđena smrtna kazna. I pored toga oni su htjeli da uvredama isprovociraju muslimansku vlast da reaguje i da, na taj način, sebi priskrbe status mučenika (martira). Njihove akcije doživjele su kritiku i unutar Crkve. Mučenici su, naime, prema autoritativnim crkvenim piscima oni koji ne traže smrt sami za sebe već sticajam okolnosti, posebno djelovanjem paganske države, postanu objekt progona i smrtnog ishoda.

Ono što je bilo slično u slučaju “mučenika iz Cordobe” i današnjih vrijeđanja islama i Božjeg poslanika jeste da je ponašanje muslimana bilo predvidivo. Mislim da današnji muslimani treba da napuste takvo predvidljivo ponašanje. Situacija se izmijenila, uvrede se ne dešavaju na teritorijama pod muslimanskim suverenitetom, objekat uvreda nisu samo muslimanske svetinje, već i svetinje drugih religija. Muslimani, po mom mišljenju, treba da reaguju na uvrede koristeći sredstva demokratskih društava. Ta sredstva uključuju traženje sudske zaštite od nacionalnih i regionalnih sudova, korištenje prilike da upoznaju druge sa vlastitom vjerom i kulturom, te kao priliku za misijski rad ili, alternativno, da ignorišu uvrede i nastave sa svojim životom i radom slijedeći vlastite prioritete.

Kada bi osobe tehničkih zanimanja analizirale sadašnje stanje u svijetu, onda bi ga vjerojatno najbolje opisale s 3. Newtonovim zakonom, poznatijim kao zakon akcije i reakcije. Izgleda da se nalazimo u začaranom krugu poznatih antimuslimanskih uvreda i predvidljivih, a za neke, izgleda, i poželjnih muslimanskih reakcija. Kako prekinuti pogubnu spiralu uvreda i reakcija?

Idealan izlaz iz tog začaranog kruga akcije i reakcije bio bi da prestanu uvrede. Međutim, zbog konkretnih odnosa u svijetu to je teško očekivati. Zbog toga treba strpljivo i mukotrpno raditi upoznajući nemuslimane sa islamskim učenjem, vrijednostima i senzibilnostima. Takođe, treba raditi na tome da muslimani koji žive na Zapadu razumiju filozofske osnove Zapada, zapadne vrijednosti i senzibilitete. Međusobno razumijevanje i dijalog mogu smanjiti napetosti i eventualne sukobe. Danas se multikulturni identitet Evrope testira na njenom odnosu prema islamu

U Europi jačaju ekstremni pokreti usmjereni protiv muslimana, ovoga puta izdvajamo PEGIDU u Njemačkoj. Kancelarka Angela Merkel je poslala snažnu poruku rekavši da je “islam dio Njemačke”, organiziraju se anti-PEGIDA demonstracije, s druge strane jača strah od imigranata muslimana… Kakvi se scenariji očekuju u budućnosti, kuda ovakvo stanje može dovesti?

Vrlo je teško govoriti o scenarijima u budućnosti. Mogu samo reći da mislim da ako odgovorni ljudi na Zapadu i muslimani koji tu žive ne spriječe rast antiislamskih ideologija i pokreta, može doći do toga da se muslimani proglase za strane elemente u evropskim/ zapadnim društvima, neadaptibilnim, inherentno antizapadnim i samim tim problematičnim. Onda neko može predložiti rješenje tog pitanja u smislu onih parola na Balkanu s početka 20. vijeka “Idite natrag u Aziju” ili još gore.

Jürgen Todenhöfer, bivši njemački političar, reagirajući na napade na kancelarku Angelu Merkel, i to od svojih stranačkih kolega, zbog izjave da je islam dio Njemačke, kaže kako “njena izjava historijski nije pretjerana, ona je, čak, i nedovoljna”. Između ostaloga naglašava kako “islam nije samo dio Njemačke i Europe, islam je uvjet njihovog uspjeha”, te da je “islam od Europe napravio najnapredniju regiju u svijetu”. Pritom se prisjetio doprinosa islamskih učenjaka u prošlosti. Vaš komentar?

Kada je riječ o identitetu Evrope onda je on historijski bio judeo- kršćansko-islamski. Poznata je uloga islamske civilizacije u nastajanju moderne Evrope, posebno renesanse. Najstariji evropski univerziteti nastali su na jugu starog kontineneta koji je najviše bio pod islamskim uticajem. Na jugoistoku Evrope postoje već vjekovima muslimanske zajednice koje su se integrisale u evropsku kulturu. U tom smislu islam je dio Evrope. Slažem se s navodom da je islam i uslov uspjeha Evrope, jer se danas multikulturni identitet Evrope testira na njenom odnosu prema islamu.

S jedne strane imamo rastuću islamofobiju, a s druge sve izraženiju zapadofobiju. Pritom se zaoštrava sukob između dvije temeljne vrijednosti na kojima počivaju: slobode izražavanja, na Zapadu i svetosti vjere, u muslimanskim zemljama. Koliko je “rat protiv terorizma”, odnosno njegov snažan antimuslimanski karakter, doprinio sadašnjoj situaciji u svijetu?

Napetost između slobode izražavanja i svetosti vjere, odnosno slobode religije nije samo karakterističan za odnose Evrope/Zapada i muslimanskog svijeta. To je univerzalni problem ljudskih prava. Ta dva prava – pravo na slobodu izražavanja i pravo na slobodu religije, koja uključuje i pravo da se ne bude vrijeđan – poznati je problem u teoriji i praksi zaštite ljudskih prava. Još se traga za opšteprihvatljivim rješenjem ove tenzije. U kontekstu ove tenzije nalaze se i muslimani na Zapadu zbog toga što dolaze u sekularizovana društva iz još uvijek tradicionalnih društava. Zato izgleda da tenzije između dva spomenuta prava pogađaju prvenstveno muslimane. Ako pogledamo praksu Evropskog suda za ljudska prava onda vidimo da se i druge religijske zajednice nađu u situacijama kada su njihove svetinje povrijeđene.

Što se tiče antizapadnog raspoloženja ono se može naći u gotovo svim nezapadnim zemljama, uključujući muslimanske. Međutim, s druge strane, svjedoci smo svakodnevnih pokušaja hiljada muslimana da se morem i kopnom domognu Evrope u potrazi za boljim životom. Teško da bih kod tih ljudi našli antizapadno raspoloženje. Šerijat se koristi kao mobilizator muslimanskih masa, a u psihološkom smislu kao objekat velike privrženosti muslimana

Pred muslimanskom akademskom zajednicom stoje novi izazovi. Nije korektno niti pravedno za sve probleme današnjih muslimana kriviti druge. Što muslimanski svijet može i treba preispitati u odnosu spram modernog svijeta? Kakav doprinos mogu dati muslimani s ovih prostora razvoju islamske misli i institucija u Europi?

Proces modernizacije u muslimanskom svijetu nije dovršen. Osnovni problem onih koji su provodili ovaj proces u muslimanskom svijetu jeste da su smatrali da postoji samo jedan model modernosti i to evropski, zapadni. U tom kontekstu pojavilo se i pitanje da li modernizacija uključuje neminovno i sekularizaciju. U većini slučajeva nosioci modernističke politike su odgovarali pozitivno na ovo pitanje. Zbog toga nije razvijen koncept muslimanske modernost. Zato je u pojedinim muslimanskim zemljama došlo do jačanja antimodernističkih tendencija.

S druge strane, mi u Bosni i Hercegovini imamo iskustvo dva projekta modernizacije: osmanskog i austro-ugarskog. Osmanski projekat modernizacije, Tanzimat, teorijski se oslanjao na islam, a austro-ugarski projekt na evropsku kulturu. Postoji i treći projekt modernizacije – socijalistički koji se oslanjao na marksističku ideologiju. Bošnjaci su prošli kroz sva tri ova projekta i sačuvali su svoj identitet.

Mislim da Bošnjaci mogu dati Evropi dva doprinosa: rezultate razvoja islamske misli na tragu islamskog reformizma (islah pokreta) od posljednjih decenija 19. vijeka do polovine 20. vijeka i islamske institucije koje su razvili u post-osmanskom periodu, odnosno u evropskom kontekstu. Problem je, međutim, koliko su muslimani Evrope o ovom upoznati, odnosno koliko smo im te doprinose prezentirali.

Profesor ste na sarajevskom Pravnom fakultetu, gdje predajete Komparativnu pravnu historiju. Na Fakultetu islamskih nauka ranije ste predavali predmete Historija šerijatskog prava i Religija i pravo. Bolji poznavatelji prilika uočavaju kako se povećava interes na zapadnim univerzitetima za izučavanje šerijatskog prava. Što je razlog takvom trendu?

Razlozi tog trenda na zapadnim univerzitetima su prvo, činjenica da je šerijatsko pravo jedan od velikih pravnih sistema današnjice i drugo, da je poznavanje tog pravnog sistema neophodan uslov za razumijevanje prilika u savremenom muslimanskom svijetu. Izvan pozitivno-pravnog područja Šerijat je važan i kao islamski normativni sistem koji je relevantan za ponašanja vjernika u sekularnim društvima. U ideološkom smislu Šerijat se koristi kao mobilizator muslimanskih masa, a u psihološkom smislu kao objekat velike privrženosti muslimana. Sve su to razlozi zbog kojih se na Zapadu razvija ekspertiza u oblasti islamskog prava.

Kada govorimo o Šerijatu treba se osvrnuti na nedavna istraživanja Pew Research Centra iz Washingtona, u koje je uključeno preko 38.000 intervjua, u 39 država u kojima žive muslimani i na preko 80 svjetskih jezika. Istraživanje je pokazalo kako bi veliki broj muslimana širom svijeta podržao uvođenje Šerijata u zakon države u kojoj žive. S druge strane, muslimani s naših prostora nisu zagovornici takve ideje. Jesmo li zbog toga lošiji muslimani ili samo lakše prihvaćamo povijesne, geografske, političke i druge činjenice?

Prihvatio bih drugu alternativu na pitanje koje ste postavili, naime, da muslimani s naših prostora prihvataju historijske, geografske i druge činjenice kada je riječ o Šerijatu kao izvoru pozitivnog prava. Mi smo historijski živjeli takvu situaciju do 1946. godine, kada su ukinuti šerijatski državni sudovi u Bosni i Hercegovini. Od tada živimo drugu situaciju, a to je da je Šerijat lični etički kodeks muslimana i izvor normiranja autonomnih pitanja Islamske zajednice. Ovo rješenje odražava karakter države u kojoj živimo i kulturni kontekst kome pripadamo. Izazov je kako u tim historijski novim okolnostima ostati vjeran islamskim normama i očuvati muslimanski identitet.

 

Temeljna institucija Bošnjaka je država Bosna i Hercegovina

 

Poznato je da se zalažete za koncept potpunog odvajanja državnih institucija od vjerskih zajednica. Jednom prilikom ste izjavili da politički i religijski autoritet, posebno u slučaju viševjerskih društava, trebaju biti funkcionalno razdvojeni. Možete li nam podrobnije objasniti Vaš stav na primjeru Bosne i Hercegovine?

Smatram da u slučaju viševjerskih društava treba prihvatiti odvajanje državnih i religijskih autoriteta. Time se osigurava jednaka udaljenost političkih autoriteta od svih religijskih zajednica i ravnopravnost ovih posljednjih. To odvajanje treba da bude uz saradnju države i religijskih zajednica, a ne uz neprijateljstvo. Država i religijske zajednice treba da sarađuju za ostvarenje opšteg dobra.

U Bosni i Hercegovini imamo sistem odvajanja religijskog i političkog autoriteta još iz socijalističkog perioda. Međutim, tada nije bilo međusobne saradnje već dominacija političkog autoriteta nad religijskim. Današnji model treba da uključuje punu slobodu religije prema međunarodnim standardima i saradnju države i religijskih zajednica na obrazovnom, kulturnom i socijalnom planu. Na taj način prihvatamo model koji je već razvijen u brojnim evropskim zemljama i posebno u SAD-u.

Kod nekih bosansko-hercegovačkih imam i alima često su u opticaju tri teze: da Bošnjaci nemaju svoju nacionalnu državu, da je Islamska zajednica temeljna institucija Bošnjaka i da bi upravo ona trebala predvoditi izgradnju identiteta i etno-nacionalnih institucija. Slažete li se s takvim mišljenjem?

Ne slažem se s tim stavovima. Prvo, teza da Bošnjaci nemaju svoju nacionalnu državu. Ideja o tome da svaki narod treba da ima svoju nacionalnu državu pripada 19. i prvoj polovini 20 vijeka. Bošnjaci imaju svoju državu i to je Bosna i Hercegovina. BiH je višenacionalna država i to je ono što čini paradigmu Bosne i Hercegovine. Ne može neko s ponosom govoriti o viševjekovnoj ideji zajedničke države u Bosni i Hercegovini i onda žaliti što Bošnjaci nemaju svoje nacionalne države.

Slično je i s drugom tezom, naime, da je Islamska zajednica temeljna institucija Bošnjaka. Temeljna institucija Bošnjaka je država Bosna i Hercegovina. Islamska zajednica je, nakon države, najstarija moderna institucija bošnjačkog naroda i ona je kontinuirano djelovala od austro-ugarskog perioda do danas.

Isto tako, Islamska zajednica ne treba da predvodi izgradnju etno- nacionalnih institucija. To ne spada u misiju Islamske zajednice, koja je određena njenim Ustavom. Na kraju, i pokušaji izgradnje nekih etnonacionalnih bošnjačkih institucija u kojima su učestvovali i neki alimi nisu u naše doba donijeli neke vidljive rezultate.

Uz ovakva razmišljanja nekih pripadnika bošnjačke uleme dodao bih još jedan podatak vezan uz Popis stanovništva u Hrvatskoj 2011. godine. Od 62.977 muslimana koji žive u Hrvatskoj, njih čak 9.647 ili 15,32% izjašnjavaju se kao Hrvati islamske vjeroispovijesti. Smatramo da je ta brojka mnogostruko veća od broja onih Hrvata koji su s kršćanstva konvertirali u islam. Nalazimo li se u još jednom začaranom krugu, ovoga puta asimilacijskih procesa nacionalnog predznaka, za koje su krivi i vjerski autoriteti?

Podaci koje ste iznijeli govore o asimilacijskim procesima u pogledu etničke identifikacije. Moguće da je taj proces bio uzrokovan i nedostatkom svijesti o bošnjačkom identitetu pa su pojedinci prihvatili identitet okruženja. Ne smatram da su za to krivi vjerski islamski autoriteti jer, kako sam već rekao, rad na izgradnji etničkog identiteta nije dio misije Islamske zajednice. Teza o nespojivosti islama i demokratije dolazi od onih koji nedovoljno poznaju i jedno i drugo.

Vratimo se još malo muslimanima u rascjepu između Šerijata i sekularnog društva. Prije nekoliko godina analizirali ste odnos muslimanskih alternativnih grupa u BiH prema šerijatu i sekularnom pravu, proučavali razne “fetve” na Internetu i pritom došli do zanimljivih saznanja. Između ostaloga, u opticaju su teze da se ne smije odavati počast državnoj zastavi, da su izbori i izlazak na glasanje “nužno zlo”, da nije poželjno učenje prava npr. u Danskoj jer tako možemo izaći iz vjere, itd. Što nam govore takve tendencije? S druge strane, neki muslimani uporno tvrde da islam i demokracija ne idu ruku pod ruku. Jesu li, na radost neprijatelja islama i muslimana – u pravu?

Ove tendencije nam govore da je došlo do disperzije autoriteta za tumačenje islamskog normativnog sistema. Pored zvaničnih organa i institucija Islamske zajednice pojavljuju se i pojedinci ili grupe koje nude alternativna tumačenja. Ti pojedinci ili grupe koriste posebno internet i mogu da utiču na one koji nemaju formalno vjersko obrazovanje. Čudno je, međutim, kakva sve pitanja postavljaju naši muslimani. Vidi se, na primjer, očigledna diskrepancija između njihovog svjetovnog obrazovanja ili statusa i razvoja vjerske svijesti, gdje ova posljednja stoji na prilično niskim granama.

Što se tiče teze o nespojivosti islama i demokratije ona dolazi od onih koji nedovoljno poznaju i jedno i drugo. Takvi zaboravljaju da je, na primjer, u Osmanskoj državi 1876. godine, prilikom donošenje prvog Ustava u ovoj zemlji, vođena diskusija o islamu i ustavu, izborima i parlamentarizmu. Takođe, prilikom osnivanja Pakistana polovinom 20. vijeka vođene su duboke teorijske debate o islamu i demokratiji. Tada je skovan termin “teodemokratija” koja se bazira na Božjem suverenitetu de iure i suverenitetu naroda de  facto – i koja govori o spajanju islamskog prava i demokratije.

Vrlo je indikativno što se na različitim internet portalima i islamskim web-stranicama iznose različiti stavovi arapsko-muslimanskih autora, uz sintagmu “mišljenje većine selefijskih učenjaka današnjice”, ili bosansko-hercegovačkih muslimana koji su studirali u arapskim zemljama, dok se vrlo rijetko mogu pročitati mišljenja domaćih alima poniklih, na primjer, s FIN-a u Sarajevu. Koliko je Bosni dobrog, a koliko lošeg donijelo studiranje brojnih domaćih dai’ja/misionara na različitim islamskim fakultetima u svijetu?

Prvo dio vaše konstatacije je veoma značajan. Naime, naši profesori islamskih nauka rijetko su prisutni na internet portalima. Oni su izgradili zavidan akademski diskurs i to je očigledno. Međutim, ono što nedostaje jeste popularizacija sadržaja tog akademskog diskursa. Radikalizacija i deradikalizacija se postižu putem popularnih medija.

Što se tiče drugog dijela vašeg pitanja, polazim od toga da nije problem što su mladi Bošnjaci odlazili na univerzitete u muslimanske zemlje. Tu je trebalo izvršiti pravilan odabir univerziteta. U muslimanskim zemljama postoje modernizovane islamske studije, postoje tradicionalne studije, postoje centri ideologizacije itd. Naši mladi ljudi koji su se opredijelili da idu u muslimanske zemlje na studije to nisu znali. Oni su se često rukovodili time gdje imaju osigurane stipendije. Kada se vrate onda neki imaju problem da se uključe u način života muslimana u Bosni i Hercegovini i iskazivanje islama u okviru jedne evropske države.

Kada sam Vas pitao o studijima islama u svijetu, kao najnegativniji utjecaj koji se uslijed toga pojavio na ovim prostorima, ali i širom islamsko-muslimanskog svijeta, mnogi spominju pogubnu ideologiju tekfira, svojevrsne bolesti Ummeta. Tekfir je glavni uzrok nasilja i terora koji se čine u ime vjere. Po njihovom učenju nevjernici su i svi oni muslimani koji odobravaju demokratske izbore vlasti i u njima učestvuju. Kako se boriti protiv tekfira, koji je prvenstveno muslimanima nanio mnogo patnji i boli? Zašto je tekfir postao omiljen u nekim “muslimanskim” krugovima?

Tekfir ili proglašavanje muslimana za nevjernike su praktikoval ekstremističke grupe kroz historiju. Činjenica je da se te grupe nisu uspjele održati niti etablirati i da su uvijek predstavljale manjinskifenomen u muslimanskom Ummetu. One su se povremeno javljale posebno u doba kriza muslimanskog svijeta. Po svojim posljedicama te grupe su nanosile veliku štetu muslimanima. Tekfir je služio kao teorijsko opravdanje međumuslimanskih sukoba. Njega praktikuju oni koje sebi uzimaju za pravo da ocjenjuju stanje srca drugih ljudi i da se pojavljuju kao gospodari života i smrti tih ljudi.

Protiv ove ideologije se treba boriti njenom šerijatskom delegitimizacijom, odnosno pokazivanjem vjerskim argumentima da je ona neispravna. Jedinstvo Ummeta je najvećim dijelom bilo i jeste jedinstvo emocija

Neminovno se nameće pitanje situacije na Bliskom istoku. Libija, Sirija i Irak naprosto krvare u unutarmuslimanskom sukobu. Različite skupine muslimana, koji se smatraju mudžahidima/ mudžahednima, borcima na Allahovom putu, sudjeluju u međusobnim obračunima. Dio uleme je proglasio džihad u Siriji, što je jako zakompliciralo situaciju… Tko ima pravo proglasiti džihad, kako bi se mogla razlikovati legitimna borba od nasilja koje se poziva na vjeru? Tko je zakonski autoritet za proglašenje džihada, da li je to neka vjerska institucija ili pojedinac – postoji li uopće? I jedno jednostavno vjersko pitanje: kakav je kur’anski stav kada musliman ratuje protiv muslimana?

U međumuslimanskim sukobima često se dešava da obje strane proglase džihad jedna protiv druge. Sjećam se da je prilikom iračko-iranskog rata 1980.-1988. bio takav slučaj pa je jedan autor analizirao fetve i jedne i druge strane pod naslovom “Fetve o ratu ili rat fetvi”.

Što se tiče proglašenja džihada to je prerogativa legitimne državne vlasti, kao i u zapadnoj teoriji pravednog rata. U jakim centralizovanim muslimanskim državama, kao što je bila Osmanska država, ta prerogativa se poštovala. I u našoj pjesmi se kaže: “Ferman (zapovijed) dođe iz Stambola, bujruldija (provedbeni propis) iz Travnika (sjedišta bosanskog vezira).” Na primjer, nikada se nije desilo da neki valija, beg ili ajan, muftija ili kadija u Bosni i Hercegovini proglasi džihad protiv Austrije, Mletačke ili neke druge susjedne kršćanske države. To je pravo isključivo pripadalo sultanu koji je bio i legitimni halifa. Takav džihad je posljednji put proglašen novembra 1914. kada je Osmanska država ušla u Prvi svjetski rat.

U muslimanskim zemljama koje nemaju tradiciju jake centralne vlasti džihad su proglašavali učeni pojedinci ili lokalni vladari. U savremeno doba, u pogledu proglašenja džihada nastupila je prava anarhija: to čine pojedinci i terorističke grupe. Na taj način nastoje da daju vjersku legitimizaciju teroru. Međutim, i države koje se bore protiv takvih grupa proglašavaju džihad protiv njih i smatraju ih muharibunima (pobunjenicima), a ne mudžahidinima (borcima na Božjem putu).

ISIL je na teritoriji Sirije i Iraka proglasio halifat/hilafet, osnovana je tzv. Islamska država, Abu Bekr al-Baghdadi se proglasio “halifom”… Slično pitanje kao i prethodno: na osnovu kakvog islamskog prava? S druge strane, što privlači brojne muslimane iz cijelog svijeta, naročito mlade, da se priključe jednom takvom pokretu, čiji članovi ne priznaju državne granice, teroriziraju, kolju i spaljuju druge muslimane – i video uratke postavljaju na You Tube? Da li su to “certifikati za Džennet”, kako kaže profesor Mustafa Spahić?

Hilafet je ustanova vjersko-političkog vođstva muslimana svijeta. Ona je bila predmet bavljenja grane javnog prava islamske pravne nauke (Fikh). U toj grani prava elaborirana je ova ustanova na osnovu dva glavna izvora islama (Kur’ana i Sunneta) i prakse rane muslimanske zajednice. Muslimanski pravnici koji su elaborirali ovu ustanovu prihvatili su tri načina dolaska na funkciju halife: izbor, imenovanje od strane prethodnika i silom. Ovo posljednje bilo je priznanje stvarnosti u tadašnjem muslimanskom svijetu, ali je istovremeno služilo i kao otvorena pozivna karta za različite nosioce moći da pretendiraju na mjesto halife.

Hilafet je u kasnijem razdoblju postao stvar nasljeđivanja (dinastijski princip). Najduže je bio u posjedu dinastije Osmanlija (1517.-1924.). Kada je Hilafet ukinut u Turskoj nakon proglašenja Republike bilo je nekoliko pokušaja njegove obnove, ali bez uspjeha. Bilo je prijedloga za njegovo redefinisanje. Tako je egipatski pravnik Abdurrezak es-Senhuri (u. 1971.) predložio tranformisanje Hilafeta u Ligu istočnih nacija. U tom savezu halifa bi imao vjerski autoritet, a zakonodavna i izvršna vlast bi pripadala državama članicama. Slično je mislio i pjesnik i filozof Muhamed Ikbal. Osnivanje Organizacije islamske konferencije, danas Organizacije islamske kooperacije, jeste, u određenom smislu, realizacija takve ideje.

Tokom historije bilo je različitih pokušaja samoproglašavanja halifom. Ti pokušaji su propadali, a takvi pretendenti i njihove pristalice su se suočavali sa sankcijama država na čijoj teritoriji su taj akt počinili.

Prema tome, kada je riječ o javnom pravu islamske pravne nauke postoje tumačenja klasičnog perioda (prva četiri vijeka Hidžre) i moderna tumačenja. Moguće je da se neko poziva na jedan period, a neko na drugi. Događaji kojima sada svjedočimo samo su dokaz da ta oblast pravne nauke treba nove impute i novi razvoj.

Što se tiče privlačnosti samoproglašenog Hilafeta za neke muslimane razlozi su različiti: od nezadovoljstva vlastitom životnom situacijom, isključenosti pa do iluzije da se konačno osnovala idealna islamska država.

 “Hilafet i Šerijat su slatke riječi, s kojima možete privoljeti svakog muslimana da vam se pridruži, jer musliman po svojoj naravi  teži Božjem zakonu i pravdi. Međutim, u ISIL-u su promašili glavni cilj hilafeta, a on je očuvanje jedinstva islamskog Ummeta. Oni ne ujedinjuju i ne jačaju Ummet, nego ga razbijaju i slabe”, nedavno je izjavio Ebu-Muhamed el-Makdisi, kontraverzni jordanski učenjak palestinskog porijekla. Teška izjava od nekoga tko je, zapravo, vrlo blizak vodstvu ISIL-a. Da li se – nakon mora prolivene muslimanske krvi, tekfirenja svega i svačega, sektaških sukoba, Sifina do Sifina, odsječenih glava – još uvijek može govoriti o jedinstvu Ummeta ili se radi o utopijskom pojmu, nedosanjanom snu muslimana?

Jedinstvo Ummeta je najvećim dijelom bilo i jeste jedinstvo emocija. Samo u kratkom periodu historije postojalo je jedinstvo u političkom ili pravnom smislu riječi. Danas bi bilo previše očekivati ostvarenje nekog imaginarnog dar el-islama (kuće islama). Zato su i intelektualci i državnici koji su stajali iza Organizacije islamske konferencije, odnosno Organizacije islamske kooperacije umjesto “jedinstva” upotrijebili riječ “kooperacija”.

Danas bi bilo dovoljno da muslimani sarađuju, dakle, da nisu u sukobu. I to je teško postići. Globalna zbivanja se prelijevaju i u Bosnu i Hercegovinu

Na žalost, moramo priznati da se bliskoistočni sukob, usprkos znatnom naporu u prevenciji od strane Islamske zajednice, prelijeva i na naše prostore. Spisak je prilično dugačak: oko 150 muslimana iz BiH ratuje u Siriji, od kojih je 30-ak poginulo; imam Selvedin Beganović iz okolice Velike Kladuše u nepunih mjesec dana napadnut je nožem čak tri puta, pri čemu su mu nanijeli teške tjelesne ozljede; u jednog sarajevskoj džamiji povratnici sa sirijskog ratišta su prekinuli džumu i vrijeđali imama za vrijeme izgovaranja hutbe; pojavila se ISIL-ova zastava u Gornjoj Maoči; počeo je sudski proces protiv Bilala Bosnića zbog vrbovanja mladih Bošnjaka/muslimana za rat u Siriji. Sjetimo se i Mevlida Jašarevića, napadača na Američku ambasadu u Sarajevu. Kakva je Vaša ocjena stanja u BiH? Koliko se, kao posljedica rata, ukorijenio ekstremizam i koliki je stvaran utjecaj onih koji šalju mladiće u rat na Bliski istok?

Globalna zbivanja se prelijevaju i u Bosnu i Hercegovinu. To se dešava na više načina posebno putem interneta, TV-a, kontakata, školovanja i slično. Osim toga, Bošnjaci su preživjeli agresiju i genocid i ostale su teške traume. Narodi kojima se to desilo često su pogodni za širenje radikalizma. U Bosni i Hercegovini se to nije desilo. Postoji radikalizam, ali je on manjinski fenomen – ali nekada vokalan. Treba nastojati da se dimenzije tog fenomena ne prošire.

Da li bosansko-hercegovačke vlasti griješe kada na odlazak mladih iz BiH u tuđe ratove gledaju samo kao na sigurnosni problem? Pozicija bosanskih muslimana nije imuna na europsko nepovjerenje i sve izraženiju odbojnost prema muslimanima i islamu. Jesmo li dovoljno svjesni problema koji su se zbog takvih stvari nadvili nad Bosnom i bošnjačkim narodom?

Odlazak u tuđe ratove nije samo vezan za muslimane. U svakom ratu ima stranih dobrovoljaca, plaćenika i avanturista. Treba obratiti pažnju na motive i onda razviti strategiju suočavanja sa tim izazovom. Jasno je da odlasci muslimana iz evropskih zemalja ili Zapada, uključujući i Bosnu i Hercegovinu, na ratišta u Siriju i Irak i teroristički akti na tlu Evrope imaju negativan odraz na poziciju muslimanskih grupa. U nekim krugovima se postavlja pitanje da li su muslimani lojalni građani ili potencijalna peta kolona u Evropi. Takve sumnje se mogu javiti i u pogledu Bošnjaka kao muslimanskog naroda i njegovog uključenja u evroatlantske integracije.

Da li se slažete s konstatacijom kako su se tradicionalna islamska duhovnost i institucionalno uređenje vjerskog života kroz Islamske zajednice na našim balkanskim prostorima, ipak, pokazali kao snažna prepreka preotimanju duha islama i instrumentalizaciji vjere u političke i ideološke ciljeve? Postoji li dugoročnainstitucionalna i programska strategija Islamske zajedniceza suzbijanje ekstremnih oblika tumačenja islama, koji dovode doradikalizacije mladih ljudi?

Tradicionalna islamska duhovnost i jake vjerske institucije mogu biti prepreka ekstremizmu. Islamska zajednica je u posljednjih nekoliko godina preduzela konkretne korake za jačanje obje ove komponente. Radi jačanja islamske tradicije Bošnjaka formiran je istoimeni institut koji se bavi njenim proučavanjem i afirmacijom. Radi jačanja orijentacije srednjeg puta osnovan je Centar za dijalog – Vesatijja, koji svojom djelatnošću nastoji teorijski ojačati ovo usmjerenje koje je u osnovama našeg razumijevanja islama. Pošto je religijska misao dinamična kategorija ona treba da bude u stalnom dijalogu s mjestom i vremenom

Da li je vrijeme da ulema pristupi sustavnoj reformi islamske misli, onome što Tariq Ramadan naziva inzistiranje na “transformacijskoj” umjesto “adaptacijske” reforme islamskog prava? Da li se slažete s akademikom Enesom Karićem koji smatra da su nam potrebni novi tefsiri/tumačenja Kur’ana, primjereniji vremenu i uvjetima u kojima živimo?

Svakako, vrijeme je da se pristupi sistematskoj reformi islamske pravne misli korištenjem idžtihada, teorije ciljeva Šerijata i drugih metoda. Posebno trebamo nova razmatranja kada je u pitanju javno pravo, a unutar ove grane pitanja hilafet/imamet, ustav, teritorijalni suverenitet, ljudska prava, izbori i slično. U međunarodnom islamskom pravu to su pitanja kategorizacije svijeta na različite teritorije, mira i rata, ratnog prava i odnosa prema međunarodnim konvencijama, organizacijama i slično. U ovim oblastima problem je što su moderne muslimanske države prihvatile rješenja savremenog međunarodnog prava, ali to nije praćeno odgovarajućim razvojem islamske pravne misli i legitimizacijom promjena pa se onda kod nekih ljudi javila percepcija da je taj razvoj protivan islamskom pravu.

Novi razvoj potreban je ne samo u Fikhu, već i u ostalim islamskim disciplinama. Te discipline treba da daju islamski legitimne odgovore na izazove svijeta u kome živimo.

U svom znanstvenom opusu, između ostaloga, bavili ste se “bosanskim islamom”, odnosno islamskom tradicijom Bošnjaka. Koji su glavni elementi razumijevanja i življenja islama bošnjačkog naroda u proteklih pet i pol stoljeća?

Pod “islamskom tradicijom Bošnjaka” ja podrazumijevam način na koji je islam tumačen i primjenjivan u Bosni i Hercegovini kroz vjekove. To, dakle, nije teorijski konstrukt, nego stvarnost islama u našoj zemlji. U tom smislu identifikovao sam sljedeće elemente islamske tradicije Bošnjaka: ehl-i sunnet, hanefijski fikh i maturidijski akaid, kao normativna osnova, pripadanje osmansko-islamskoj kulturnoj sferi, očuvani i islamizovani pred-islamski običaji, institucije vođstva i predstavljanja iz austro-ugarskog perioda, tradicija islamskog reformizma (islah), a kraja 19. i prve polovine 20. vijeka i iskustvo života u sekularnoj državi. Pošto je tradicija dinamičan i živi koncept moguće su pojave i novih elementa sa protekom vremena.

Vaš glavni akademski interes je izučavanje povijesti islamskog prava i institucija u Bosni i Hercegovini u post-osmanskom periodu, reformistički pokreti u islamu, balkanski muslimani i komparativne pravne kulture. Što nas uči povijesno iskustvo, koje osnovne pouke možemo primijeniti u sadašnje vrijeme?

Iznio bih jedan zaključak koji mi se čini relevantnim. Riječ je o tome da religijske studije ukazuju na potrebu razlikovanja religije i religijske misli. Dok je religija (din) nepromjenljiva, dotle je religijska misao (el-fikr ed-dini) dinamična kategorija. Ona nastaje kao rezultat kontekstualizacije religijskih normi. U slučaju islamskog prava to je razlika između Šerijata, kao objavljenog zakona, i Fikha, kao ljudskog razumijevanja tog zakona. Pošto je religijska misao dinamična kategorija ona treba da bude u stalnom dijalogu s mjestom i vremenom. Vrlo je važno očuvati jedinstvo obrednog aspekta islama jer je to vidljiva manifestacija vjere

Krajem 2014. godine izabrani ste za predsjednika Ustavnog suda Islamske zajednice u BiH. Jedna od obaveza Islamske zajednice jeste očuvanje višestoljetne islamske tradicije na ovim prostorima, koju su Bošnjaci sustavno gradili pod vidom maturidijsko-eš’arijske škole u akaidu i šerijatsko-pravne škole po Ebu Hanifinoj pravnoj matrici. Od kolike je važnosti reguliranje ibadetske prakse u našim džamijama, kako bi se sačuvalo naše, barem formalno jedinstvo unutar obrednoga aspekta islama?

Vrlo je važno očuvati jedinstvo obrednog aspekta islama jer je to vidljiva manifestacija vjere. Naša ranija ulema je bila svjesna razlika u vjersko-pravnim školama (mezheb), ali je to ostavljala za učene rasprave, a na planu obredne prakse pridržavala se važećeg mezheba. Na taj način onemogućavala je razdor u zajednici. To trebamo imati na umu.

Krajem prošle godine tiskano je drugo izdanje knjige “Muslimani Balkana: ‚Istočno pitanje‘ u XX vijeku”. Vi ste priređivač knjige koja sadrži zbirku tekstova nastalih na engleskom jeziku i predstavlja rezime povijesti muslimana Balkana tokom 20. stoljeća. Tematika je i danas vrlo aktualna, zar ne?

Tematika obrađena u toj knjizi je aktuelna i danas. Današnja situacija muslimana na Balkanu ili Jugoistočnoj Evropi bitno je određena događajima s kraja 19. i početkom 20. vijeka. Te događaje ja sam opisao paradigmom “istočno pitanje”. “Istočno pitanje” označavalo je pristup islamu kao “drugom”, stranom i neprijateljskom Evropi i Zapadu. Rješenje je bilo u eliminaciji muslimanskog prisustva iz ovog dijela Evrope. Muslimanske zajednice koje postoje u ovom regionu danas su samo jezerca ostala nakon povlačenja mora. I danas kada čujemo o rastu antiislamskog raspoloženja u Evropi i zahtjeve za ograničenje imigracione politike sjećamo se “Istočnog pitanja”.

Po Vašem mišljenju što je glavno bošnjačko političko pitanje danas? Kako vidite sadašnje stanje Bošnjaka s aspekta vjerskog, političkog, nacionalnog i kulturnog identiteta?

Po mom mišljenju glavno političko bošnjačko pitanje danas jeste kako da se očuva Bosna i Hercegovina kao samostalna država u njenim međunarodnim granicama. U tom smislu potrebno je hitno potaći unutrašnji konsenzus o budućnosti Bosne i Hercegovine i pristupiti NATO savezu i Evropskoj uniji. Što se tiče identiteta Bošnjaka treba dalje nastaviti rad na jačanju njegovih komponenti, svako iz svog aspekta. U tom smislu čini mi se da nedostaje entuzijazma i ozbiljnog rada.

______________________________________________

* Intervju je objavljen u „Preporodov Journal“, mjesečnik KDBH „Preporod“, Zagreb, januar 2015. god.