Kako izgleda dobar muslimanski brak

BrakNećete ući u džennet dok ne budete vjerovali, a nećete vjerovati dok se ne budete voljeli. Budite milostivi prema onima koji su na Zemlji pa će Onaj Koji je na nebesima biti milostiv prema vama. (El-Buhari)

Prije svega, dobar muslimanski brak treba izražavati dobrodošlicu. Makar žena cijeli dan provela izvan kuće, muslimanski dom treba biti spreman da dočeka familiju i gosta.

Najjadnija stvar na svijetu je doći u zaključanu, tamnu kuću, potpuno praznu bez ljudske duše u njoj. To je posebno teško za novog supruga i za dijete. Svaka žena koja razmišlja o zapošljavanju, treba to imati na umu. Ako ima djecu, treba se dogovoriti sa rodicom ili pomoćnicom da stvari budu tako organizovane da djeca ne izgrade mentalnu sliku doma u kome oni nisu bitni, i gdje nisu dobrodošli. Što se muža tiče, s obzirom da je odrasla osoba, on ne bi smio zanemarivati probleme, već bi trebalo da bude u stanju o njima razgovarati, da vidi koje su to poteškoće i da bude spreman podržati najbolje rješenje koje je prihvatljivo za oboje.

U islamskom braku i muž i žena imaju odgovornosti i obaveze, i oboje su individualno odgovorni pred Bogom za svoje postupke. Nijedno nema pravo drugome bilo šta nametati ili ga prisiljavati da učini nešto što je protiv vjere, ili mu nanositi bol.

Svakako je nedopustivo da muž prihvata ženinu platu kao dio ukupnog porodičnog dohotka a onda pravi probleme ako se nekad prvi vrati kući i možda bude morao uključiti peć ili napraviti kahvu! Očito, ako se žena vrati prije muža, ona će biti ta koju će dočekati ‘tamna praznina’, i od nje se očekuje da to prihvati kao dio prirodnog poretka stvari. Ustvari, to više i nije ‘prirodan poredak stvari’ u društvu gdje se žene sve češće pridružuju muškarcima kao dio radne snage. To se treba priznati.

Ispravan islamski stav treba uvijek biti u traganju za najbojim načinom bez insistiranja na ikakvom kodu ponašanja koji će uznemiriti bilo kog partnera, ili mu nanijeti nepravednu bol. To znači da muž ponekad mora biti spreman i na neugodnosti, ali i da žena bude spremna da ne prihvata puno radno vrijeme ako bi to moglo prekomjerno opteretiti njen brak. Sve opcije treba da budu uzete u obzir otvoreno i korektno.

Posebno nije uredu očekivati od vrlo inteligentne žene da sjedi kući gubeći svoje talente i ograničavajući se samo na kućne poslove. Tačno je da mnoga muslimanska društva pate od nezaposlenosti, i da bi značajan priliv ženske radne snage na tržište rada dodatno pogoršao situaciju i mnoge porodice ostavio bez ijednog skrbnika, a da ne govorimo o dvome. Međutim, isto tako je tačno da muslimanski svijet očajnički treba žene ljekare, medicinske sestre, predavače i slično. Da bismo to imali, žene moraju učiniti velike žrtve da bi se obrazovale i bile u stanju društvu ponuditi usluge istoga kvaliteta kao i muškarci. Muslimani-muškaraci ne trebaju da budu sebični i društvu uskrate usluge talentiranih i predanih žena, i da očekuju od njih da se posvete služenju samo jednog čovjeka. Mnogo je muževa koji ne obraćaju pažnju na talente svojih supruga i koji guše njihov mogući razvoj, što je velika žalost i tragedija za društvo. S druge strane, mnogo je žena koje ne mogu zamisliti da budu ograničene po cijeli dan na djecu i kućne poslove; žena koje čeznu da izađu vani da bi jednostavno radile nešto drugo, vidjele i razgovarale sa drugim svijetom, i na kraju dobile malu finansijsku nagradu za to. Musliman treba biti sretan ako mu se posreći da njegova supruga uživa da posveti svo svoje vrijeme i pažnju njemu i njegovim potrebama, te njihovoj djeci i vezi. To bi trebalo da smatra posebnom milosti Božijom i da nikada ne zaboravi biti zahvalan na riznici koja mu je darovana.

U mnogim muslimanskim društvima smatra se normalnim da udata žena tako provede svoj život. Samo onaj ko je mnogo putovao po muslimanskim zemljama i ko je bio u prilici da posmatra život muslimanskih žena, može korektno komentarisati strašnu količinu dosade koja prekriva živote mnogih naših sestara.

To nije islam, jer Bog ne bi ženama dao sposobnost da budu profesionalno zaposlene da je imao namjeru da se bave nečim sasvim drugačijim. Poslanikova, a.s., prva supruga je prvo bila njegov poslodavac, dok je njegova daljnja rodica i supruga Zejneba nastavila raditi i nakon što se udala za njega.

Ona je pravila i prodavala odlična kožna sedla i Poslanik, a.s., je bio vrlo zadovoljan tim što je radila. Kada se islam pojavio prije četrnaest stoljeća, žene oko Poslanika su učestvovale u javnom životu, glasno su se izjašnjavale o društvenim nejednakostima, a često su s njim učestvovale i u donošenju odluka. Tako je bilo tokom cijelog zlatnog perioda muslimanske civilizacije, kada su žene igrale mnogo važniju ulogu u društvu nego je to slučaj danas. Postojali su fakulteti kao što je bila kairska Saklatuni akademija na kojoj su se školovale žene učeći od žena. Biografski rječnici velikih hadiskih učenjaka otkrivaju da su jednu šestinu hadiskih učenjaka u muslimanskom srednjem vijeku činile žene. Historičari se i danas dive velikoj ulozi koju su muslimanke imale u srednjovjekovnoj ekonomiji, a što je bilo moguće zahvaljujući činjenici da islamsko pravo daje ženi pravo da posjeduje i raspolaže imovinom neovisno od njenog muža, pravo koje je na Zapadu ženi priznato tek početkom 20. stoljeća! Ali, nemoguće je nijekati da su tokom posljednja tri stoljeća naše historije žene sve manje prisutne na takvim pozicijama. Naša je obaveza da pokušamo oživjeti klasičnu muslimansku tradiciju u ovoj važnoj oblasti.

Sve nas ovo podsjeća da istinsko predavanje Bogu u islamu znači da svaka osoba mora učiniti sve što je u njenoj moći da iskoristi sve svoje talente i sposobnosti za općedruštveno dobro. Ako je dotična osoba muslimanka, u tom slučaju postoji dodatna obaveza da porodica i kuća ne pate, i odgovornost spada na nju. Svaka muslimanka koja išta vrijedi, naći će zadovoljavajući način ispunjavanja svojih obaveza, a svaki musliman koji ovo ima na umu trebalo bi da je podrži u tome, da ima simpatije prema njoj i da je spreman pritrčati u pomoć kada se za to ukaže potreba.

O praksi Božijeg poslanika, a. s., u ovom domenu govori nam njegova žena Aiša. U njenoj izjavi, koju bilježi El-Buhari, čitamo da je bila upitana o tome šta je radio kod kuće. Odgovorila je da je pomagao svojim suprugama dok ne bi došlo vrijeme da ide predvoditi namaz. Kao savršeni džentlmen i vođa muslimanske zajednice, on nije smatrao da je sramota za muškarca da pomaže svojim ženama.

Ako žena provodi svo svoje vrijeme vodeći brigu o kući, onda njen muž mora cijeniti tu žrtvu i odvojiti dovoljno vremena za nju kao nagradu za njen trud. On bi trebalo da primijeti šta ona radi i da pokaže interes za to. Nije pravi islam vrijeđati sve ženine velike napore smatrajući ih jednostavno muževljevim pravom. Dobar suprug-musliman očito neće zlostavljati svoju suprugu izlazeći i zabavljajući se sa drugim ženama, ali ni pojavljujući se u kući samo da bi jeo i onda ponovo odjurio sa svojim muškim prijateljima i s njima provodio sate i sate (makar to bilo i u džamiji), ostavljajući ženu samu naveče kada se ona možda nadala da dobije malo njegovog vremena.

Vrlo je rašireno ‘sljepilo’ u mnogim društvima da samo zaposlene osobe ‘rade’, a da oni koji su kod kuće ne rade. Istinski muslimani nikada ne treba da zaborave da je novac koji donose u kuću zarađen zajedničkim naporom. Ako muževi nnisle da samo oni zarađuju i samo oni hrane porodicu, onda bi trebalo da zastanu na trenutak i sračunaju koliko bi ih koštalo kada bi izgubili svoje supruge, pa morali platiti nekoga ko će im ići u nabavku, kuhara, peračicu suda, čistačicu, domara, dekoratera, dadilju, šofera za djecu itd. U normalnim uvjetima ona štedi sve ove izdatke radeći sve to sama. Kakvog li doprinosa kućnom budžetu!

Ako žena ide raditi izvan kuće, to očito zahtijeva dodatno planiranje i posebnu organizaciju ako se ne želi izbjeći da gubitnik bude cijela porodica. To može značiti više kućnih obaveza za muža nego li bi on stvarno želio. Ali, budimo fer, ako žena radi podjednako dugo kao i muž, onda je on slab musliman ako ne preuzme fer i korektan dio kućnih obaveza. Neke muslimane treba podsjetiti da se fetve o tome čija su obaveza kućni poslovi razlikuju od mezheba do mezheba, i da o tom pitanju nema striktnih islamskih odredbi. Hanefije, naprimjer, kućne poslove smatraju vjerskom obavezom supruge. No, pozicija klasične šafijske škole je potpuno drugačija.

Žena nije obavezna služiti svoga muža u smislu kuhanja, mljevenja brašna, pečenja, pranja ili bilo čega sličnog jer bračni ugovor predviđa samo da će ona imati obavezu da mu dopusti da uživa u njenoj seksualnosti, i ona nema nikakvih drugih obaveza prema njemu. (Reliance of the Traveller, 948)

Ako muž nije spreman ili sposoban preuzeti svoj dio obaveza, onda se moraju poduzeti druge mjere kada žena radi van kuće; moraju se iznajmiti čistači, baštovani, dadilje i slično. Uz dobru organizaciju to je moguće izvesti. Muslimanka koja dozvoli da joj dom propada dok ona vani zarađuje novac, griješi iako je odgovornost za pravilnu organizaciju kuće u tom slučaju zajednička. Nema nikakvog smisla da žena pada od umora uz negodovanje nerazumnog muža. Islamski je put put ljubavi, brige i nesebične pažnje.

Drugi aspekt dobrodošlice je u velikodušnom prijemu gostiju, što, se smatra važnom islamskom obavezom. U islamu gost ne treba pozivnicu čak i u slučaju da želi ostati nekoliko dana iako je svakako pohvalno da se posjetilac najavi. Kada gosti dođu, muslimani treba da budu gostoljubivi i velikodušni, neovisno kakav tretman očekivali zauzvrat.

Što se gostiju tiče, nikad ne znaš koga će ti Bog poslati, i zbog čega. Zato uvijek treba da ste spremni, bez obzira kako skroman ili neprijatan gost bio. Vaš dom treba uvijek izraziti dobrodošlicu. Da bi to postigao, on mora biti uredan, pažljivo održavan i njegovan.

Gost se ne može dočekati ako su kredenci prazni a namještaj prljav i polomljen, ili ako su suprug i supruga bijesni i reže jedno na drugo.

U tom smislu, vrlo je važno da muškarci muslimani dobro nauče islamske principe koji se tiču gostiju od osobe koja o njima vodi računa, što je najčešće supruga. Loš je bonton dovesti kući nenajavljene goste, osim ako nije riječ o prijekoj nuždi, posebno u društvu koje masovno koristi telefon! A i u tom slučaju dobar gost neće očekivati da bude dočekan s gozbom ako nije ranije najavljen, jer se može desiti da u kredencu nema ništa, ili da je žena umorna ili bolesna, ili zauzeta nekim drugim važnim i ranije planiranim poslom. Jedno je dočekati gosta kao ‘dar Božiji’ a drugo je biti grub i biti drugima na teretu ne vodeći računa o njihovim planovima. Ako se to desi, supruga se može makar utješiti pomišlju da će njena žrtva i njeno lijepo postupanje biti zabilježeno kao njeno dobro djelo, dok će grubost i nepažnja gosta i supruga također biti registrovani!

Allah nas uči da iako je dobra žena uvijek gostoprimljiva, i musliman nikada neće ući u tuđu kuću prije nego što dobije dozvolu (Kur’an, 24: 27-28), čak i kada su u pitanju njemu ili njoj vrlo bliske osobe jer ljudi u svojim domovima znaju biti u odjevnom ili u mentalnom stanju u kome ne žele biti viđeni. Poslanik, a.s., je kazao da ako se čovjek vrati kući prije nego je bilo očekivano, treba sačekati kako bi ‘žena koja nije bila dotjerana imala vremena dotjerati se a ona čiji je suprug bio na putu okupati se, srediti i očistiti.’ (El-Buhari)

Poslanik, a.s., je podučavao da je pogrešno jako hlupati na vrata jer unutra neko može spavati ili biti bolestan. Štaviše, neočekivani pozivalac na telefon ne treba insistirati ako smatra da domaćini ne žele odgovoriti. Ako nema odgovora nakon tri kucanja ili zvonjenja, Poslanik, a.s., nas je učio da se dostojanstveno povučemo.

Poslanik, a.s., je bio krajnje darežljiv i muslimane je ohrabrivao da isto tako budu darežljivi prema svojim gostima, da im ponude prenoćište ako ga trebaju, ali je to automatsko pravo na gostoprimstvo ograničio na tri dana. Princip je da gost ne treba ostati tako dugo da postane opterećenje. Poslanik je kazao:

Gost ima pravo na gostoprimstvo tri dana a izobilna pažnja je za jedan dan i noć. Nije dozvoljeno muslimanu da kod svoga brata ostane toliko dugo da od njeg napravi grješnika!’ Prisutni rekoše: ‘Božiji Poslaniče, kako će od njega napraviti grješnika?’ Odgovorio je: ‘Ostajući tako dugo da mu više nema šta ponuditi’.

U normalnim uvjetima dobra muslimanka ne smije nikad biti nespremna ili uhvaćena bez ičega što bi ponudila gostu. U najmanju ruku gost treba dobiti jednostavno piće i kolač ili keks i onda otići a ne pretjerivati sa svojom posjetom. Poslanik je nedvosmisleno savjetovao svoje drugove da upozore svoje supruge kada dolaze gosti kako bi se mogle spremiti i ne biti osramoćene nebrigom i nepažnjom svojih muževa.

Drugi kvalitet koji muslimanski dom treba imati je odanost. To, svakako, znači odanost oba partnera. Mora biti jasno čak i tek uzetim parovima da ljudi ne mogu živjeti a da jedni druge ne naljute, da jedni druge ne nerviraju, bez pravljenja grešaka, bez razočaranja na razne načine. Odanost, međutim, znači da nijedan partner neće odustati i pobjeći kada stvari krenu loše.

U mnogim dijelovima svijeta brakovi se brzo razvode jer partneri smatraju da ako nešto ne ide najbolje, od toga treba odustati. Oni svoje brakove smatraju uvjetnim. Tamo gdje postoji ovakav stav, brak je osuđen na propast gotovo od samog početka i u principu proizvodi puno bola i nevolja.

Prijetnja odlaskom je vrsta ucjene koja može imati kobne posljedice. To donosi nesigurnost koja ubjeđuje partnera koji bi mogao biti ostavljen da ga onaj drugi partner stvarno i ne voli. To u podsvijest slušaoca uvlači užasni osjećaj napuštenosti. Posebno je opasno ovu vrstu prijetnje iskazivati kada ‘odlazak’ znači ostavljanje nekoga ko dalje ne bi mogao sam, ili povratak u stranu zemlju. Jednom kada se dvoje ljudi odluče jedno za drugo, treba da pomjeraju planine kako bi ostali skupa a ne dozvoliti sitnicama da ih razdvoje. Dobro pravilo ovdje jeste nikada ne otići u krevet ljutit, s neriješenom svađom. Ponekad ponosne osobe nalaze vrlo teškim pomiriti se kada se posvađaju. U dobrom braku neka vrsta koda ili signala može biti od velike pomoći tako da nemate osjećaj da ste izvinjavajući se pali pred noge vašeg partnera, a ipak ste pokazali da ne žellte nastaviti neprijateljstvo. Mala riječ, ili fraza ili gest je to što je potrebno kao neka vrsta ‘bijele zastave’. Kada bude prepoznata kao takva, ona daje šansu da se ‘ohladi’ i povrati dobar humor. Moj suprug (tek stigao iz Pakistana) i ja smo znali imati vatrene rasprave oko stvari svake vrste, a koje su za mene često znale biti zastrašujuće, ali uvijek sam znala da ‘oluja’ prolazi kada bi promrmljao da sam ja ‘zadrta Engleskinja’! Teško bi se moglo reći da je to bio kompliment, ali to je meni bio mali signal da je mir na putu, i svakako, naše ruke bi dugo bile oko struka ili vrata onog drugog – makar nijedna strana ne htjela popustiti!

Treći suštinski kvalitet je osjećaj za humor, nešto što je naš plemeniti Poslanik, a.s., vrlo dobro razumijevao. Nijedan brak ne može bez toga preživjeti. Sposobnost da se vidi smiješna strana stvari spasila je prisebnost i pomogla da se izbjegne ono najgore u mnogim kritičnim situacijama. Jedna od lijepih stvari u uspješnom braku je što kada se teški olujni oblaci raziđu, možete se okrenuti i nasmijati na ono što se jednom činilo tako ozbiljnom i za život važnom stvari. Osjećaj za humor pomaže osobi da stvari postavi u perspektivu.

To pomaže da se nosite sa punicom ili svekrvom koja vam se popela za vrat, ili kada vas ugledan gost iznenada posjeti, u za vas najgore vrijeme. To vam pomaže da se nosite sa tim očigledno prirodnim zakonom (ustvari iskušenjem) da ako jedna stvar može poći naopako ili postati još gora, odabrat će da se to desi u najnezgodnijem (i najjavnijem) trenutku.

To vam pomaže da objektivno sagledate gdje je bila greška i svoj neuspjeh postavite u perspektivu. Većina naših ljudskih neuspjeha su veoma rasprostranjeni i susrest ćete ih kod većine ljudi. Ponekad stvari koje su nam se činile tako ozbiljne u vrijeme kad su se dešavale postaju samo priče za ispričati uz smijeh kada ih naknadno kazujete drugima.

Četvrti kvalitet je strpljivost, koja ide skupa sa tolerancijom i obzirnost. Musliman uči da bude strpljiv na mnogo načina. U prvim danima i sedmicama braka mladi parovi su često nestrpljivi da imaju sve stvari koje su imali u roditeljskoj kući, što je očito nerazumno, osim ako ste veoma bogati. Ponekad naši roditelji potroše čitav svoj životni vijek da sakupe ono što imaju od dunjaluka. Vi tek počinjete i ne možete imati sve u prvih pet minuta.

Ponekad se novi suprug žali da njegova supruga ne zna kuhati kao njegova majka. Ali, zna li on kako je njegova mama kuhala kada se tek udala. Vrlo je moguće da to njegova supruga radi bolje nego li njegova mama na početku!

Ponekad se supruga žali da njen suprug ne donosi kući novca koliko njen otac. Ali, zna li ona kako se on patio kad se tek oženio?

Ako vam je sve dato a da to ne zaradite, vi to nećete ni cijeniti i nećete biti zahvalni na tome. Niko ne bi bio. Za vašu vezu je važno da napredujete skupa, da radite skupa i da svoj dom s njegovom posebnom atmosferom gradite skupa.

Ovdje postoje dvije velike opasnosti. Jedna je kompleks ‘žrtve’ (gdje jedan partner radi sve sam, podnosi sve žrtve i/ili donosi sve odluke), a drugi kompleks ‘ovo nije moja kuća’ (kod partnera koji je ostavljen postrani ili kod partnera koji izabere da ne bude uključen). Ako samo jedno od vas radi i planira sve samo, drugi partner nikada neće osjetiti da i on stvarno pripada tom domu, i može biti povrijeđen – što može biti čudno partneru koji obavlja sav ‘magareći’ posao ‘za’ onog drugog. Svoj dom gradite skupa tako da atmosferu u njemu kreirate oboje i tada nijedna strana neće biti povrijeđena i neće potcjenjivati žrtvu one druge.

Vi više niste samac, već imate saputnika s kojim treba da dijelite život. Potrebno je vrijeme da se dva života harmoniziraju. Mnoge romantične priče okončaju kada se par uzme. U stvarnom životu svadba je tek prvo poglavlje a stvarni izazov je živjeti sretno iz dana u dan nakon svadbe. Nema mnogo toga za uživati u ranom ustajanju, odlasku na posao, svakodnevnim kućnim poslovima, i sličnom.

Kao i mnogi drugi danas, i vi ste možda u brak ušli sa očekivanjima koja nisu bila mnogo realistična, a kada ona nisu ostvarena, postali ste veoma razočarani i očajni. Da, ponekad je šok ustanoviti da više ne živite sami, da ne možete raditi kako hoćete, ili da više niste sa porodicom s kojom ste bili otkako znate za sebe. Možda iznenada otkrijete da, ustvari, novu osobu s kojom ste se vezali i ne poznajete kao što ste mislili da je znate. Uspjeh vašeg braka i vaša sreća ovisit će od vašc spremnosti da učinite ustupke i da se priviknete.

Budite tolerantni prema onome što druga osoba voli i ne voli. Dajte joj prostora. Mnogo brakova bude upropašteno zbog žena ili muževa koji vise o vratu svojim partnerima nespremni da ih puste da bilo šta urade na svoj osoben način. To može biti grozna greška, jer bez obzira koliko voljeli drugu osobu, vi je ne možete pretvoriti u sebe. Mnogo je stvari koje bi vaš partner želio raditi a za koje će naći da ih više u braku ne može činiti. To je velika žalost i može donijeti gubitak, a ne dobitak za vezu.

Pokušajte skupa organizirati svoj život tako da svako ima prostor koji je samo njegov ili njen, i neke aktivnosti koje su samo vaše. Ovo može biti posebno važno ako je suprug jedan od onih muslimana koji počne trošiti sve više i više vremena na taj najneviniji od svih užitaka – provođenje vremena u džamiji. Dvije stvari su ovdje važne. Prvo, da žena s radosti prihvati da on hoće ići i da je to dobro za njega. Drugo je da suprug svoje odlaske u džamiju ne počne koristiti kao izgovor za zanemarivanje svoje supruge i porodice.

Plemeniti Poslanik je o ovom pitanju jasno kazao da čovjek koji zanemaruje svoju ženu nije ‘najbolji musliman’ i da ne bilježi ‘poene’ svojim dugim odsustvom od nje i porodice makar bio u džamiji i obavljao dodatne dobrovoljne namaze. Takav namaz može biti obavljen i kod kuće. Stvarno je zapostavljanje ako se ponaša kao da je još uvijek samac i ako se druži samo sa svojim muškim prijateljima! Još jednom, ostavljena supruga može naći utjehu u pomisli da će biti nagrađena za strpljenje u takvoj neprijatnoj atmosferi. On će, s druge strane, nastaviti da prikuplja grijehe zbog nemara za koje će jednog dana morati odgovarati.

Pokušaj da ne prigovaraš i ne zanovijetaš. Prigovaranje i zanovijetanje samo daje dodatni izgovor drugom partneru da bude odsutan od kuće, da bi izbjegao (-la) zanovijetanje! Poslanik Sulejman, a.s., je jednom kazao: „Žena koja prigovara i zanovijeta je kao voda koja neprekidno kapa.“

Žene su obično emocionalnije od muškaraca i sklonije da daju oduška svojim osjećanjima kada se ne osjećaju najbolje. Neke osjećaju da je to jedino oružje koje imaju. Ali, ta vrsta emocionalnog pritiska samo udaljava muževe i ne rješava problem. Jednostavna obaveza supruge kao muslimanke je da ukaže na obje strane situacije i da svome partneru ostavi da izvuče zaključke za sebe i da preuzme, ili ne preuzme, odgovornost za svoje postupke.

Razmisli i budi milostiv prije nego počneš kritikovati. Prije nego li supruga počne da misli gdje je nestao njen romantični kavalir sada kad je suprug ‘podrazumijeva’, trebalo bi da pokuša shvatiti da je možda pod stresom i da teško radi na današnjem zahtjevnom tržištu da bi bio dobar poslovni partner, i da se pokušava nositi sa svojim novim obavezama. Isto tako, prije nego se suprug počne pitati šta se desilo sa predivnom, atraktivnom mladom ženom koju je oženio, koja se ‘promijenila sada kada je dobila svoga čovjeka’, treba obratiti pažnju kako ona mnogo vremena ostavi kuhajući i čisteći za porodicu i da više nema vremena da se posveti sebi i svom izgledu kao nekada. Empatija i strpljivo razumijevanje su vrline bez kojih nijedan brak ne može cvjetati.

Ova priča o strpljivosti vodi nas do slijedećeg kvaliteta u braku – povjerenja. Ako nemate puno povjerenje u svoga partnera, onda vaš brak već nije uspješan. Još gore, ako nekako saznate posigurno da bi vas on ostavio ili učinio nešto što vi ne biste voljeli, u tom slučaju taj partner svjesno napada same temelje vaše veze.

Životni partneri treba da su vjerni jedno drugom tako da ih niko u tome ne može uzdrmati – ni druga žena ni muškarac, član porodice, ni kolega na poslu ni poznanik iz džamijc. Ljudi govore i rade sve i svašta iz svakojakih razloga. Često nastoje upropastiti sretan brak iz prostog razloga što je sretan, što je svakako izraz destruktivne zavisti. Ako potpuno poznajete svog partnera, i ako poznajete njegov karakter, onda bi trebalo da znate da vas on nikada ne bi izdao i da su eventualne optužbe na partnerov račun, ustvari, lažne.

A ako se najgore i desi i ispostavi se da optužba nije lažna i da vas je vaš partner uistinu iznevjerio, ako vjerujete svome partneru, on ili ona će se gorko kajati zbog onoga što je počinio ili počinila i željeti da se to nikad nije desilo. Najdobrohotnija stvar u ovoj situaciji po islamu je ‘pokriti grešku’ osobe koju volite, ostaviti grešku po strani i dati partneru šansu da se pokaje i ne ponovi grešku. Poslanik, a.s., je kazao: „Ko pokrije (nedjelo) svoga brata, Allah će njemu/njoj pokriti nedjela na Kijametskom danu.“ (El-Buhari)

S milosti Allahovom ti si nježan prema njima! A da si namrštena čela i tvrda srca, oni bi od tebe brzo otišli. Pa, praštaj im i od Allaha im traži oprosta… (Kur’an, 3: 159)

Niko od nas nije perfektan. Niko od nas ne može tvrditi da nikada nije rekao ili uradio nešto zbog čega se kasnije kajao. Najljepša stvar u islamu u svakodnevnom životu je njegova milost i milosrđe i saznanje da nam naš Gospodar oprašta kada nam je žao zbog stvari koje smo pogrešno učinili ili zbog stvari koje nismo učinili a trebalo je.

O robovi moji koji ste pretjerivali prema sebi. Pred Allahovom samilošću nemojte očajavati! Allah će zbilja sve grijehe oprostiti! On grijehe prašta i samilostan je! (Kur’an, 39: 53)

U islamskom braku treba nastojati da se ponašamo po istim ovim principima i uvijek dati punu šansu našim partnerima da svoje greške isprave, vjerujući da je njihov islam dovoljno jak da i ostanu vjerni ovom principu. Plemeniti Poslanik, a.s., je objašnjavao:

Vjernici su kao jedno tijelo. Ako jedan dio tijela boluje i drugi dijelovi mu se pridruže u bolu prolazeći kroz nesanicu i groznicu.(El-Buhari i Muslim)

Muslimani su jedni drugima kao zdanje. Svaki dio zgrade podržava onaj drugi.“ Potom je plemeniti Poslanik isprepleo prste svojih ruku. (El-Buhari)

Ovo nije samo generalna poduka svim muslimanima; ovo je posebno važno za muslimane koji su u muslimanskom braku.

Poglavlje iz knjige: VODIČ ZA MUSLIMANSKI BRAK, Ruqayyah Waris Maqsood (Prijevod sa engleskog: Ahmet Alibašić, Izdavač: Selsebil, Živinice, 2005. god.)