Evolucijska burka ateizma

kosmosUvod

 

U svjetlu novih spoznaja o svijetu i životu, dobijenih u prvih deset godina 21. stoljeća, koje je obilježio izniman napredak ljudske vrste kroz razvoj znanosti i tehnologije, otvorila su nezapamćena globalna rasprava o tome, da li su ta nova saznanja dodatni argumenti u prilog vjerovanju da Bog postoji (religije), ili vjerovanju da Bog ne postoji (ateizam), ili da se to ne može dokazati (agnosticizam). Posebno su glasni ovi potonji ističući da 1,1 milijarda ljudi slijedi ovaj svjetonazor, dok su oficijelne religije, po običaju i sasvim razumljivo, u reakcijama suzdržane i oprezne, stvarajući time dojam kako su ateizam i agnosticizam u prednosti.

Takvom utisku doprinose mediji dajući udarne termine ili stranice kritičarima religija, dok su zagovornici religije (čak i znanstvenici) uvijek u drugom planu. Uporedimo, na primjer, novinarske senzacionalizme o „otkriću“ sintetskog DNA Craiga Ventera i skoro nezamijećenu vijest o pronalasku ostataka Arke na planini Ararat u Turskoj.

Na novinske naslove tipa „Čovjek stvorio život“, „Računalo otac života“ isl. reagirao sam člankom „Božija autorska prava“[1]upozoravajući na stvarnog Stvoritelja biološkog DNA i bakterije kao živog stvorenja, što se potpuno zaboravlja prilikom patentne zaštite u oblasti genetike, ali i kod mnogih drugih prirodnih supstanci, koje farmacetska industrija jednostavnono prekopira (kao i Venter izvorni DNA bakterije Mycoplasma mycoides), sintetizira a zatim patentira i prodaje kao vlastito rješenje.

Kao prikladne reprezentante pomenute rasprave odabrao sam jednog znanstvenika i jednog filozofa: Richarda Dawkinsa u knjizi „Iluzija o Bogu“ i Daniela Denneta u knjizi „Kraj čarolije“ kao bjelodane primjere pojave koju sam nazvao evolucijskom burkomateizma. S druge strane, opozitan je primjer Francisa S. Collinsa koji u izvanrednoj knjizi „Božji jezik“ svjedoči o Stvoritelju DNA softvera iz kojeg nastaje kompletan život. On je, ujedno, jedan od rijetkih koji zagovara ujedinjenje snaga znanstvenih i duhovnih stajališta, ali kao što sam već naglasio – Collins neće nikada dobiti publicitet kao prethodna dvojica – jer, zamislite, iako je svjetski priznat znanstvenik on vjeruje u Boga i svojim djelom i javnom riječju to potvrđuje.

Znamo da nevjerovanje (areligio) i vjerovanje (religio) čine dva suprotstavljena fenomena u čijem procjepu je situiran čovjek još od vremena povitka ljudske civilizacije, pa do njezina vjerovatnog skončanja u kozmičkom vremenu. Taj procjep u kojem se nalazimo, taj komadić vremena i prostora koji smo dobili na poklon i u kojem smo, ne svojom voljom zaglavili, moramo pokušati što bolje razumjeti i sami sebi definirati na pravi način ili ćemo završiti kao leptiri upresani u herbariju, ili fosili između kamenih naslaga i ne znajući šta nas je snašlo.

Da li čovjek u takvom okviru obnaša povjerenu mu misiju Božijeg zastupnika na planeti Zemlji a u interkozmičkim okvirima svjedoči najvišu vrijednost kojom je Stvoritelj okrunio namisao Svog stvaralačkog plana: biti svjesno spoznavan, duhovnodoživljavan i dragovoljno kao jedna jedina Zbilja vjerovan, ili suprotno tome ljudska bića predstavljaju rezultat stalne evolucijske selektivne igre pokušaja i pogrešaka, ili smo jednostavno rezultat slučajnog raspoređivanja atoma ili molekula proteina?

 

Evolucijska burka

 

Ovu vrlo delikatnu tematiku pokušaću predočiti iz svog ugla i vjerujem da ću podrobnom analizom, bar za malo, proširiti prorez na, kako je Dawkins zove, majci svih burki za koju on kaže da je „jedan od najžalosnijih prizora koji se danas može vidjeti na našim ulicama žena odjevena u bezlično crnilo od glave do pete, iz kojega proviruje u svijet kroz sićušnu prazninu. Htio bih upotrijebiti uski prorez u toj kopreni kao simbol nečega drugoga. Naše oči vide okolni svijet kroz uski prorez elektromagnetnog spektra. Vidljiva svjetlost je sjajna praznina u golemom tamnom spektru, od radio valova na dugovalnom do gama zraka na kratkovalnom kraju spektra frekvencija. Ako uzmemo da je vidljiva svjetlost širine 2,5 cm to je smiješno maleno prema kilometrima crnine koji predstavljaju nevidljivi dio spektra. Znanost nam služi za širenje tog prozorčića, koji se otvara široko da se sputavajuća crna halja gotovo potpuno spušta izlažući naša osjetila prozračnoj i ushita punoj slobodi.“[2]

Moram naglasiti da žena stavlja burku sa ciljem da sebe sakrije od neželjenih pogleda. Nije uloga ove burke da ograniči pogled na svijet žene koja je nosi, kako želi prikazati Dawkins. Ta burka predstavlja način za izražavanje njene slobodne volje i potvrdu korištenja ljudskih prava i sloboda po članu 9. istoimene Povelje.

Ono na šta posebno želim ukazati je evolucijska burka koju su na sebe navukli znanstvenici i filozofi ateizma (slučajno ili namjerno?) čiji efekat je upravo takav da ograničava njihov pogled na svijet i tako ga strašno sužava, da su ona 2,5 cm vidljivog spektra svjetlosti iz majke svih burki ogromna, u odnosu na nanometarski prorez na neodarvinističkoj evolucijskoj burki kroz koju oni posmatraju sebe i svijet oko sebe.

Beskonačan je spektar prirodnih pojava i zakonitosti koje polaze od subatomskog svijeta do svemira, od materije do antimaterije, od mase do energije, od kvantne fizike do molekularne biologije, od naše Zemlje do njenog savršenog ekološkog sistema, te biljnog i životinjskog svijeta, zaključno s nama ljudima koji živimo u organiziranom društvu i očito je da smo posebni po svom duhu, spoznaji i svom voljnom djelovanju.

Dawkins i društvo su, zanemarujući sve rečeno, odabrali za svoj svjetonazorski prorez samo jedan jedini prirodni zakon opstanka najprilagođenijih, kojim nastoje objasniti sve procese i koji, po njima, pruža dostatne odgovore na sva pitanja, od materije, preko života, do duhovne i društvene zbilje. Možete li uopće zamisliti koliko je uzak taj prorez na njihovoj burki prirodnog odabira iza kojeg dolaze Iluzije o Bogu ili se najavljuje Kraj čarolije. I taj minijaturni prorez je dodatno zamućen neizbježnim ideološkim subjektivizmom, isključivošću i netolerancijom, kad su vjera i Bog predmet rasprave. Ako sebi, na kraju, stvorite predstavu kroz kakvu evolucijsku burku moderni ateizam posmatra svijet oko sebe, onda vam možda postane jasno otkud potiče toliko intelektualno sljepilo.

Ta zaslijepljenost je tolika da se evoluciji dodjeljuju prerogativi božanstva, u nju se vjeruje, ona može stvoriti savršenstvo iz haosa, ona iz jednostavnog stvara kompleksno, ona upravlja procesima, održava ih, i na kraju, ona majmuna preoblikuje u čovjeka. Jedini motiv koji može objasniti ovakve stavove je želja da se „znanstveno“ pokaže kako nam nije potreban Bog, jer zaboga, evolucija nam je već pružila sve potrebne odgovore!

 

Činjenice

 

Prvi praživot se pojavio prije, otprilike, 3,5 milijardi godina. U naredne tri milijarde godina živjela su na Zemlji samo jednostanična bića. Tek unazad 500 miliona godina, u kambrijskoj eri, posve nenadano se pojavio novi svjetski poredak života nastankom velikih višestaničnih organizama. Ova pojava nazvana je „Kambrijska eksplozija“ i predstavlja neugodan problem za evolucioniste jer trebaju objasniti zašto 5/6 vremena nije bilo nikakve evolucije a zatim se u tren geološkog oka pojavljuju odlično definirane nove vrste velikih biljaka i životinja. A poznato je da bi upravo evolucija trebala da ide malim koracima i razvija se postepenim finim podešavanjima. Darwin je prihvatio postulat Natura non facit saltus (priroda ne čini skokove) što mu današnji evolucionisti jako zamjeraju ali ga opravdavaju tadašnjom razinom (ne)znanja. Rezultat je impresivna današnja biološka raznolikost. Procjenjuje se da ukupan broj organskih biljnih i životinjskih vrsta koje žive u svim ekosistema na Zemlji, od prapočetaka života do danas, iznosi između 5 do 80 miliona vrsta, od kojih je poznato i opisano samo oko 1,5 miliona.

Poznato je da prvi život nije mogao nastati slučajno niti sam od sebe. Švicarski fizičar Charles Eugen Guye i nobelovac Manfred Eigen sa Max Plankovog instituta su, neovisno jedan o drugom, izveli proračun vjerovatnoće za oblikovanje pukim slučajem jednog najobičnijeg molekula proteina. Rezultati istraživanja kažu da je mogućnost takvog spontanog nastanka jednaka 2,02 x 10-321. Kad bi se neprekidno rekombinirale potrebne komponente, 14 milijardi godina od početka Velikog praska, ne bi bilo dovoljno za to. Ili, kao što je dobro rekao Fred Hoyl: „Vjerovatnost da se život spontano pojavio na Zemlji, nije veća od mogućnosti da uragan, prohujavši odlagalištem metala, pukom slučajnošću od toga sastavi Boeing 747.“

Bez obzira da li je prva stanica nastala hemijskim procesima, ili je prvu stanicu stvorio Bog, ili su je konstruisali vanzemaljci – procesi evolucije su počeli da djeluju tek nakon što je već postojalo prvo živo biće koje se moglo razmnožavati. Put do tog bića je bio je jako kompleksan, dug, i za sadašnju znanost potpuno neobjašnjiv. Prvi jednostanični organizmi razmnožavali su se prostom diobom. Kako su nastali parovi, muško i žensko, otkud i zašto, spolnost za daljnje razmnožavanje? Čak ni danas znanost nema odgovor na to pitanje jer je partenogeneza mnogo elegantnije rješenje. Ali, to je preveliko „bojno polje“ pa su evolucionisti izmislili novu znanost abiogenezu koja bi trebala dati odgovor kako iz neživog nastaje živo, odnosno, kako iz anorganske kemije nastaje organska biologija? Tada, na gotov, uređen i savršeno formiran život, spreman za reprodukciju, dolazi evolucija da se s njim dalje „igra“.

 

Neodarvinistička „argumentacija“

 

Dawkins traži od nas da dobro izoštrimo svijest kako bismo mogli shvatiti da su „neke prirodne pojave previše statistički nevjerovatne, previše složene i lijepe te izazivaju preveliko strahopoštovanje da bi mogle nastati slučajno. Inteligentni dizajn nije jedina alternativa slučaju. Prirodna selekcija je bolja alternativa. To je jedino logično rješenje koje se ikada pojavilo. I ne samo da je to logično rješenje, to je rješenje čudesne elegancije i moći. Odgovor je u tome da je prirodna selekcija odnosno prirodni odabir kumulativni proces koji rastavlja problem nevjerovatnosti na male komade. Svaki od tih komadića je donekle nevjerovatan, ali ne toliko da spriječi dotičnu pojavu.“[3]

Dawkins, nadalje, pokušava osnažiti stajalište tvrdeći da evolucijski poriv prema složenosti proizilazi iz načelaprirodnog odabira i to je, po njemu, jedini proces, koji je u konačnosti u stanju stvoriti složenost iz jednostavnosti. Ovdje je neophodno upozoriti, da kad se koristi riječ načelo, moramo znati da je to riječ koja označava temeljno pravilo ili rukovodeću ideju prema kojima se nešto radi. Bilo koji proces, pa i evolucija, ne može kreirati načelo, on se odvija po načelu, što svakako implicira nekog drugog autora tog načela ili prirodnog zakona. Kad se koristi riječ stvoriti, to implicira svjesnost i namjeru. Moramo znati da mogućnost stvaranja ne može imati nerazumni kumulativni proces ma kako sitne sastavne dijelove on imao. Ali, zaboravljamo da je, po Dawkinsu,evolucija rješenje čudesne elegancije i moći (zašto i kako, otkud joj ta moć i elegancija – nema odgovora).

Svom neinteligentnom kumulativcu Dawkins, pored bilološke, pridružuje i ideju o memu kao jedinici kulturnog naslijeđa koju pokušava primijeniti na traženje korijena duhovnosti, moralnosti pa čak i porijekla samih religija koristeći mem kao pandan i anlogiju na gen i sve to stavljajući u evolucioni koncept. Pojam mem potječe od grčke riječi mimos, što u prijevodu znači „oponašati“.Kao primjeri se navode vjerovanja, moda, melodije, šale, političke ideje, fraze itd. Prema memetičkoj teoriji, mem je jedinica kulturnih informacija koja nastanjuje ljudski mozak i širi se od uma do uma analogno načinu na koji se i gen širi od jednog do drugog organizma.

Da bi sve to pokušao objasniti Dawkins obrazlaže da „postoje okolnosti, ne tako rijetke, u kojima geni osiguravaju svoj sebični opstanak tako što utječu na organizme da se ponašaju altruistički. Očit primjer toga je dobrota prema vlastitoj djeci, ali to nije jedini primjer.“[4]

Predlažem Dawkinsu, kad je potomstvo u pitanju, da pogleda kako novi lavovi, nakon što su osvojili čopor, prvo podave mladunce svojih prethodnika (iako su oni savršeno zdravi) i odmah zatim se pare sa lavicama (koje se počinju tjerati iako još nije vrijeme za parenje) da bi sebično osigurali bolje gene za svoje potomke.

A pogledajmo šta radi čovjek (koji bi trebao biti evolucijsko savršenstvo) sa vlastitom djecom koja imaju neku manu, kao što su Downov sindrom, autizam ili neki drugi fizički ili psihički hendikep? Čovjek koji bi mogao, mnogo sofisticiranije od lavova, da pročisti svoje gensko naslijeđe za budućnost (znamo da je danas to moguće) to ne radi – naprotiv, najveću ljubav i brigu dobiju upravo ta djeca, koja bi evolucijski trebala biti eliminirana (moralni zakon koji ljudi primjenjuju očito nije evolucijski).

Dawkins nas zatim vraća „u vremena naših predaka kad smo živjeli u malim i stabilnim skupinama poputa babuna, kad je prirodna selekcija programirala u naše mozgove altruističke porive, zajedno sa seksualnim porivima, porivom za utaživanje gladi itd. ….Seksualna želja je seksualna želja i njezina sila, u psihologiji pojedinca, ne ovisi o krajnjem darvinističkom pritisku koji ju je gonio. To je jak poriv koji postoji neovisno o njegovoj krajnjoj osnovi. Tvrdim da isto vrijedi za poriv ljubaznosti – altruizma, darežljivosti, empatije i milosrđa. U vremenima naših predaka imali smo priliku biti altruistični samo prema bliskim rođacima i onima koji bi nam mogli uzvratiti istom mjerom. Danas to ograničenje više ne postoji, ali je približno pravilo preživjelo.“[5]

Potpuno je nelogično i neprimjereno, pogotovo u evolucijskom konceptu, u istu ravan stavljati seksualnu želju koja je temelj reprodukcije, sa porivima altruizma, empatije i milosrđa (to su potpuno različite kategorije, matematičke kruške i jabuke). Dawkins tvrdi da su i jedno i drugo zakazivanja, darvinističke pogreške, blagoslovljene, dragocjene pogreške. Seksualna želja je pogonska sila iza velikog dijela ljudske ambicije i truda i mnogo toga u njoj sastoji se od zakazivanja. On tvrdi da nema razloga zašto isto ne bi vrijedilo za žudnju da se bude plemenit i milosrdan ako je to posljedica zakazivanja u našem pretpovijesnom seoskom životu.

Pitanje je, kako to može prirodna selekcija programirati u naše mozgove (programer implicira razum, svijest i znanje) našu želju za spoznajom i duhovnom nadgradnjom? Kakva je uloga te nadgradnje i želje za otkrivanjem i spoznajom o nama samima u evolucijskom obračunu gena ili mema? Šta bi bilo sa programerom da se nisu desileblagoslovljene, dragocjene pogreške?Moramo postaviti vrlo logična pitanja: Čemu to, evolucijski i darvinistički, služe Šekspir, Mozart ili Picaso, čemu služe Einstein, Tesla ili Frojd, čemu Diskobolos, Mona Lisa, Lorka, Apollo misija, pa i sam Darwin, ako je za izučavanje korijena naše moralnosti, dobrote i duhovnosti dovoljno posmatrati babune kako jedan drugom trijebe uši iz krzna? Koja je li je to evolucijska pogreška odgovorna za ljudsku umjetnost i znanost, želju za spoznajom i učenjem?

Terry Eagleton nije tako obziran kad komentira Iluziju o Bogu primjećujući da „Dawkins, ukratko, nije samo liberalni racionalist nego i smjesta prepoznatljiv engleski srednjostaleški liberalni racionalist. Njegova mržnja prema Bogu nipošto nije gledište nepristrasnog znanstvenika koji je hvalevrijedno lišen predrasuda. Takva životinja ionako ne postoji. To gledište pripada specifičnom kulturnom kontekstu. Svjetovna inačica Deset zapovijedi koju nam on preporučuje u Iluziji o Bogu, od kojih nam jedna savjetuje da uživamo u svome spolnom životu dokle god on ne šteti drugima uglavnom je skup bljutavih liberalnih trivijalnosti.“[6]

Obzirom da je Daniel C. Dennet filozof, njegovo tumačenje evolucije ima originilaniji stil: „Stoljećima je većina filozofa i teologa tvrdila kako je ljudski um (ili duša) nematerijalna, bestjelesna stvar, ono što je Rene Decartes nazvao „mislećom stvari“ (res cognitas). U određenom smislu takav je um bio beskonačan, besmrtan i potpuno neobjašnjiv materijalnim sredstvima. Sada, međutim, znamo da um nije, kako je to Decartes zbrkano pretpostavio, u komunikaciji s mozgom na neki čudesan način; onjest mozak ili, tačnije rečeno, sistem ili organizacija unutar mozga, koja se razvila na vrlo sličan način kao i naš imunološki, dišni ili probavni sistem. Poput mnogih drugih prirodnih čuda, ljudski je um na neki način vreća trikova, sklepana tijekom eona neproračunatim procesom evolucije prirodnim odabirom.“[7]

To bi, možda, i moglo biti tako da se svaki dio našeg organizma (mozak, pluća, srce, bubrezi, oko, uho, imunološki sistem itd.) samostalno razvijao i borio za opstanak pa zatim zajedno sa drugim dijelovima sastavljao ljudsko biće (mada ne vidim kojom logikom i povodom). Ali, najkraće rečeno, sve opisano ne pojavljuje se ispadajući iz evolucijske poderane vreće, kako Dennet kaže, nego čitav čovjek nastaje iz jedne oplođene stanice u čijoj DNK spirali se nalazi knjiga od tri milijarde slova, zapisana fascinantnim Božijim jezikom (kako kaže Collins) koji upravlja izgradnjom svih stanica našeg organizma uklopljenih u savršene autonomne cjeline koje neovisno o nama rade i održavaju nas u životu. Nazvati u svemu tome naš razum sklepanom vrećom trikova nije mi baš logično ni razumski obrazloživo. Kako neproračunati proces zna razlikovati šta je to dobro, a šta loše, za reprodukciju ljudi?

Dennent dalje tvrdi: „Evolucija je puna procesa koji se gotovo nikada ne dogode. Svako rođenje u svakoj lozi mogući je specijacijski događaj, ali specijacija se gotovo nikada ne dogodi, niti jednom u milijun rođenja. Do mutacije u DNK ne dolazi gotovo nikada – niti jednom u bilijun kopiranja – ali evolucija ovisi o njoj. Uzmite niz rijetkih slučajnosti – stvari koje se gotovo nikada ne dogode – i razvrstajte ih u sretne slučajeve, neutralne slučajeve i kobne slučajeve; pojačajte učinke sretnih slučajeva – što se događa automatski kada imate replikaciju i natjecanje, dobili ste evoluciju.“[8]

Specijacija predstavlja odjeljivanje i razvoj novih populacija, tj. nastanak novih vrsta. Iz gornjeg opisa jasno je da se to može desiti kao posljedica nečega što se gotovo nikada ne događa. Ali, po Dennetovom principu učinka sretnih slučajeva oni se, ipak, slože u novu vrstu ili sklepanu vreću trikova (naš mozak) pa postanemo svjesni sami sebe i dovoljno inteligentni da analiziramo, recimo, tu istu evoluciju. Zato Dawkins pogreške u DNK kopiranju čiji rezultat sumutacije, nakon čega ide igra evolucijskih pokušaja i pogrešaka, naziva blagoslovljenim. „Mutacije su temelj evolucije” kaže The World Book Encyclopedia. Slično tome, paleontolog Steven Stanley naziva mutacije „sirovinskim materijalom” evolucije, a genetičar Peo Koller navodi da su mutacije „neophodne za progres evolucije”. Međutim, evoluciji nije potrebna bilo koja vrsta mutacije jer Robert Jastrow ističe da to mora biti „postepeno nakupljanje povoljnih mutacija“. Međutim, britanski zoolog Colin Patterson primjećuje: „Slobodno je nagađati. Ništa mi ne znamo o tim regulatornim genima.”

Pretpostavka je da većina mutacija nastaje i javlja se u normalnom toku staničnog umnažanja. No, eksperimenti ukazuju da one nastaju i zbog vanjskih faktora, kao što su radijacija i kemikalije. Eksperimenti, također, potvrđuju da je proces umnažanja genetskog materijala u stanici izvanredno stabilan. Mutacije se u odnosu na broj stanica koje se dijele u živom organizmu razmjerno rijetko dešavaju. Encyclopedia Americana to potvrđuje: „Umnažanje DNK lanaca od kojih se sastoje geni izvanredno je pravilno. Greške u otisku ili kopiranju rijetki su slučajevi.”

Očito je da mutacije nisu ni izbliza ono što bi ateistički ultraevolucionisti željeli da one budu, kako bi mogle predstavljati pokretač zamrlog evolucijskog procesa. Suštinski, pravo pitanje je: zašto evolucija nije mutacije, kao i sve ostale procese u organizmima,učinila redovnom pojavom i tako sebi osigurala pogonsko gorivo? Još čudnije je da sve ćelije imaju mehanizme koji imaju za cilj da spriječe mutacije, a da osiguraju što preciznije kopiranje DNK kako bi se izbjegla greška. Zašto be evolucija razvijala mehanizme kojima sama sebi onemogućava budući razvoj?

Denent, poput Dawkinsa, analizira: „Argument iz dizajna zasigurno je najpronicljiviji i najpopularniji argument, i to već stoljećima. Zdrav razum nam kaže (zar ne?) kako je sva čuda ovog svijeta morao ureditit neki Inteligantni Dizajner? Ne može sve biti puki slučaj, zar ne? Pa čak i ako evolucija prirodnim odabirom objašnjava dizajn živih stvari, ne iziskuje li „fina podešenost“ fizikalnih zakona, koja omogućuje svu tu evoluciju, nekog Podešivača? (Argument antropičkog principa). Kada smo pogledali Darwinovim očima u konkretne procese dizajna, koji je do danas proizveo nas i sva čuda prirode, otkrili smo da je Paley bio u pravu kada je te učinke vidio kao posljedicu golemog dizajnerskog rada, ali mi smo iznašli nečudesan prikaz istoga: masivno paralelan, a time i zadivljujuće rastrošan procesbezumnog, algoritmičkog iskušavanja dizajna, u kojemu se, međutim, minimalnim prirastima gospodarilo štedljivo, kopirajući ih i ponovno upotrebljavajući milijardama godina.“[9]

Evo, dobili smo novi termin za evoluciju i prirodni odabir – zadivljujuće rastrošanproces bezumnog, algoritmičkog iskušavanja dizajna. Mogli bismo razgovarati o dijelovima gornje formulacije, osim onog koji kaže da je u pitanju algoritam. Ako pogledate u bilo koji priručnik vidjećete da algoritam ili postupnik, predstavlja konačan slijed dobro definiranih naredbi za ostvarenje zadatka, bez obzira da li se radi o matematici, računarstvu, lingvistici ili kuhanju čaja. Za nešto takvo trebate razum – ne pomaže nizadivljujuće ni rastrošno ako je proces bezuman, on ne može kreirati algoritam, on može da se odvija po algoritmu kojeg mora uspostaviti neko drugi.

To je priča o biološkoj strani medalje, ali šta je sa duhom, šta je sa moralom, šta je sa religijama? Vjerujem da se većina ljudi može složiti sa William Jamesom koji u, Raznolikosti religioznog iskustva kaže: „Religija u obliku liječenja duhom pruža nekima od nas spokoj, moralnu ravnotežu i sreću, te sprečava određene oblike bolesti, baš kao i znanost, a kod određene vrste ljudi čak i uspješnije.“

Dennet, pak, kaže da je važnije pitanje, je li religija temelj moralnosti, dobivamo li sadržaj moralnosti od religije, je li ona jedna i nezamjenjiva infrastruktura za organizaciju moralnog djelovanja, i osigurava li ona moralnu ili duhovnu snagu, da bi na kraju zaključio: Tek kada oblikujemo sveobuhvatno gledište o tim brojnim vidovima religije, moći ćemo osmisliti obrambene strategije kako reagirati na religije u budućnosti. Želja da se osmisle takve obrambene strategije,pokazuje koliko je ateizam isključiv i nespreman na suživot sa religijskim svjetonazorom.

Moramo podsjetiti, što je vrlo zanimljivo, da je sam Darwin bio mnogo oprezniji ne glorificirajući ni u jednom momentu svoju teoriju, jer u poglavlju „Poteškoće u teoriji“ svog Porijekla vrsta korektno naglašava da se „te poteškoće i prigovori mogu razvrstati u slijedeća pitanja: Ukoliko su jedne vrste potekle od drugih vrsta pomoću finih odstupanja, zašto posvuda ne vidimo bezbrojne prijelazne oblike?Zašto sva priroda nije u konfuziji, umjesto što su vrste, kao što vidimo, tako dobro definirane. Pošto su po ovoj teoriji bezbrojne prijelazne forme morale postojati, zašto ih nenalazimo ugrađene u mnogim Zemljinim slojevima? Zašto ne nalazimo blisko povezane prijelazne vrste u srednjoj regiji (sloju), koji potiče iz doba u kome su vladali posredni (prijelazni) uvjeti za život?“[10]

Ni do dana današnjeg evolucionisti nemaju odgovore na ta, od samog Darwina, dobro postavljena pitanja. Stvarno, zašto arheolozi ne pronalaze izumrle mutante koji nisu preživjeli jer su bili evolucijski loše i neprilagođeno rješenje? A znamo, da je samo vrlo mali broj mutacija povoljan za prirodnu selekciju. Gdje su fosili organizama sa greškom koji bi morali postojati ako je teorija evolucije istinita?!

Naravno da ne želim osporiti bilo kome pravo da vjeruje u evoluciju ali tada ne možemo govoriti o znanosti. Da bi znanstveno istražili neku pojavu ili proces postoje samo dva načina: posmatranjem te pojave a zatim njenom eksperimentalnom potvrdom. Evoluciju ne možemo posmatrati (ni prošlu ni sadašnju) a nema načina da se pokusima dokaže bilo šta iz njene povijesti. Karl Popper smatrao je temeljnom osobinom neke znanstvene teorije mogućnost da budeopovrgnuta. Teorije koje ne zadovoljavaju ovaj uvjet ne mogu biti u rangu znanosti, već ih je smatrao pseudoznanstvenim. Očigledno da evolucija predstavlja dobar primjer takve teorije jer njeni zagovornici sve argumente protivne evoluciji uvijek protumače na način (nedostajuće karike će se pojaviti) da ona nikako ne može biti pogrešna.

 

Zaključak

 

Ako bismo prihvatili atestičke postulate da postoji samo materijalna pojavnost i da je preko nje sve objašnjivo; Ako prihvatimo da je sav živi svijet zaključno sa čovjekom rezultat evolucije i prirodnog odabira; Ako prihvatimo, po teoriji mema, da su korijeni naše religioznosti i morala, također, rezultat evolucije; Ako prihvatimo da nikakav inteligentni dizajn, nikakav svjesni plan, nikad nije postojao niti imao bilo kakvog uticaja od Velikog praska do danas;

Tada bi evolucija bila odgovorna za sve što ljudi rade (pa i u ime religija), za sav terorizam i ratove, za sve diktatore i apsolutiste i za sve što se čini zbog pohlepe i mržnje, zbog borbe za vlast i za energetske resurse. Tada bi nepostojanje vjerovanja, kako bezazleno kaže Dawkins, moralo preuzeti kompletnu odgovornost i ne bi se mogli tražiti alibiji u raznim religijama. Da li je ateizam spreman i sposoban prihvatiti takav izazov – da evolucija preuzme zasluge ali i odgovornosti Stvoritelja? Uvjeren sam da nije. Kad bi se stvarno suočili sa tom mogućnošću da nema Boga, mislim da bi se prvi pobunio, upravo, Dawkins – jer, bez Boga, on bi ostao bez posla.

Mi, koji vjerujemo u Boga, mirni smo, jer znamo da je On: Bezprimjerni Tvorac iz ničeg, znamo da On upravlja i održava, da je OnVječni koji je postojao oduvijek i postojaće zauvijek. Dokaz za to imamo u našem srcu, u našoj duši, u našem postojanju, kao i u postojanju cjelokupne prirode i svih njenih prirodnih zakonitosti, uključujući i opstanak najprilagođenijih, ali samo kao jedan od mehanizama koji je Tvorac ugradio (kao i gravitaciju ili elektromagnetne talase) u tom procesu postojanja.

Vjera je ta koja nam vrjednuje savjest i upravlja prema moralnom zakonu i uči nas da su sve znanosti sredstva, a ne ciljevi, kao i to da je materijalni progres sredstvo, a ne cilj. Materijalno je, kao i mi, stvoreno – a nije bog koji se obožava.

Znamo, također, da je Onaj Koji iz neživog izvodi živo, u primjeru jezika genetike po čijem softveru je izgrađen svaki živi organizam, dao dokaz svog savršenog stvaranja svega u paru, da bismo se mogli učiti na tom primjeru i diviti se tom savršenstvu. On nam je dao Uputu u svojim Knjigama, ali sa potpunom slobodom izbora zabranivši u Kuranu časnom bilo kakvu prisilu prilikom toga. Kad, mi ljudi, prihvatimo tu ideju, spoznamo je i ona nađe mjesto u našem umu i srcu, sva dobrobit od toga ide samo nama. Bog je iznad toga da bi Njemu trebale naše molitve i naši obredi da bi On imao bilo kakvu korist od toga. Njegova ideja oplemenjuje nas i daje smisao našem životu.

Jedinstvo pojavnog svijeta, koje eveloucionisti tako rado koriste u prilog svoje teorije, lijepo je u devedestim godinama prošlog stoljeća, pojasnio Mustafa Mahmud: „Drugačije rečeno – sve vrste stvorenja potječu iz jedinstvene materije, jedinstvenog svilenog končića od kojeg je sagrađena vasiona, u njenim raznim oblicima, detaljima i likovima. Razlika između jedne i druge vrste, između jednog i drugog stvorenja, svodi se samo na odnos kvaliteta i kvantiteta, u srazmjerama i njihovom modeliranju – sirovina je ista. To je tajna koju nam otkriva srodnost, bliskost i sličnost između čovjeka i životinje, ukrotitelja i divlje životinje, između nosa i mirisnog cvijeta, između oka i i divnog prizora zalazećeg sunca. Tu leži tajna ove svemirske harmonije i reda. Sve što postoji, članovi su jedne porodice, potekli su od jednog oca.“[11]

Da li će nove generacije u ovom 21. stoljeću doseći odgovore, i spoznati nepoznato, uskladiti znanost i vjeru u Boga, ili ćemo kao racionalni, moderni, prosvijećeni i sekularizirani kozmopoliti doživjeti konzumersku sudbinu koja nam se nudi u prvoj deceniji tog stoljeća kad nam „prosvjetiteljska“ sebičnost donosi sa sobom iracionalnost otpada, ogromnu nezaposlenost, nejednakosti bez srama i manipulativno medijsko oglašavanje u funkciji svega toga.

Gomilanje kapitala postalo je samo sebi svrhom dok nam berzanska ovisnost preživljavanja u nasumičnoj fluktuaciji tržišta nosi neskriveno sa sobom kolonijalizam i imperijalizam, koji teško da se uklapaju u prosvjetiteljske vrijednosti. Globalna pohlepa, u ime malog broja ljudi, produbljuje jaz između prebogatih i gladnih. Politički individualizam, koji bi nas trebao zaštiti od osionosti moći, rezultira drastičnim opadanjem društvene solidarnosti. Vitalni projekt ovladavanja prirodom, koji bi trebao da nas oslobodi uloge samoizmučenih žrtava vlastitog okoliša, rezultira posvemašnjim zagađenjem planeta sa nesagledivim posljedicama.

Bez obzira što trendovi današnjice žele od nas stvoriti vrhunske profesionalce ili bolje rečeno, žive robote, idealne svojim poslodavcima, ne smijemo zaboraviti da je univerzalna ljudska duša uvijek na tragu spoznaje o Bogu i svjedočenja Njegovog apsolutnog prisustva pri čemu joj je data mogućnost izbora, da svjedoči vjeru u Stvoritelja ili, pak, da negira Boga kao izbor trajnog zaborava, sve do neizbježnog Časa kada će spoznati istinu, suočiti se sa Tvorcem i bespomoćno zapomagati: Dabogdom, ostatdoh zauvijek zemljanim prahom.

Molim Boga Svevišnjeg, da što manje ljudskih duša na Danu svođenja računa, zavapi na takav način, a da što više ljudi bude na pravom Božijem putu učenja, širenja spoznaje i razumijevanja, jer ćemo se samo tako bolje upoznati i postati bliži jedni drugima, ali i našem Stvoritelju.


Tekst je objavljen u: Islamske informativne novine „Preporod“, br. 14/952 od 15. jula 2011. god.

[1] Ejub Topić, „Život između aksioma“ – Sarajevo 2010. Str. 67.

[2] Richard Dawkins, „Iluzija o Bogu“ – Zagreb 2007. Str. 326.

[3] Richard Dawkins, „Iluzija o Bogu“ – Zagreb 2007. Str. 115.

[4] Richard Dawkins, „Iluzija o Bogu“ – Zagreb 2007. Str. 197.

[5] Richard Dawkins, „Iluzija o Bogu“ – Zagreb 2007. Str. 202.

[6] Terry Eagleton, „Razum, vjera i revolucija“ – Zagreb 2010. Str. 72.

[7] Daniel C. Dennet, „Kraj čarolije“ – Zagreb 2009. Str. 114.

[8] Daniel C. Dennet, „Kraj čarolije“ – Zagreb 2009. Str. 127.

[9] Daniel C. Dennet, „Kraj čarolije“ – Zagreb 2009. Str. 304.

[10] Charles Darwin, „Postanak vrsta“ – Zagreb 2000. Str. 125.

[11] Mustafa Mahmud, „Od sumnje do vjerovanja“ – Sarajevo 1991. Str. 15.