Derviški adabi

Rahmeti vesiatIzbor derviških adaba u vezi sa samim dervišom i šta o tome kažu pojedini šejhovi

 

Dervišova iskrenost u traženju tarikata i ljubavi prema šejhu

 

Znaj, o moj brate, da je derviške adabe teško pobrojati i do u detalje ih precizno formulirati. Stoga ćemo ti mi navesti samo jedan dobar dio tih adaba. Uloga šejha nije ništa drugo do da iz derviša iznutri ono što se u njemu krije, jer je Uzvišeni Allah u svaki pojedini djudski) duh zasijao sve ono što je u vezi sa tom osobom, kako od onoga što je pohvalno tako i od onoga što je pokuđeno, pa se u njegovom (dervišovom) duhu krije sve ono u vezi sa čim mu šejh naređuje ili zabranjuje, a šejh nema ništa da dadne dervišu što bi bilo izvan njega (tj. izvan derviša). U tom smislu, status derviša u njegovom početku je kao Status palmine sjemenke, u kojoj je skrivena palma. U prenesenom smislu pod tim se podrazumijeva iskrenost ili neiskrenost u tarikatu. Tako, ako derviš bude iskren, plod njegove iskrenosti će se razgranati i davati plodove, nadvisujući sve svoje susjede, koji će jesti te plodove, štaviše, nadvisujući sve one koji žive u tom gradu, odnosno toj pokrajini, i svi će se oni okorištavati plodovima tog stabla, pa će njegova iskrenost i dobrota biti vidljiva i običnomsvijetu i odličnicima. Tako, kad bi on u tom slučaju od njih htio i prikriti svoju dobrotu on to ne bi mogao. A ako derviš bude lažac (tj. neiskren) u ljubavi prema tarikatu, stablo njegove lažljivosti, pokvarenosti i dvoličnjaštva će se razgranati i nadvisiti njegov komšiluk, sugrađane i stanovništvo njegove pokrajine i otkriti im njegovu laž, dvoličnjaštvo i licemjerstvo. Tako, kad bi on htio i da im se prikaže da je iskren on to ne bi mogao, budući da će njegovi ružni postupci poricati njegove tvrdnje (o navodnoj iskrenosti) pa će se obrukati i tarikat će ga odbaciti te će ga pridružiti uz ološ običnog svijeta, na ime kazne zbog njegove neiskrenosti i lažljivosti na putu Uzvišenog Allaha (tarikatu). Može se čak desiti da mu Uzvišeni Allah i da miris iskrenosti, pa da mu ga potom oduzme, te će ljudi za takvoga govoriti: „Taj i taj je otpao od sufijskog puta!“ Svojim govorom, puštanjem brade, odijevanjem vunene i druge odjeće svojstvene sufijama on imitira prave sufije, ali sufije uočavaju njegovu golotinju i njegovu lišenost sufijske kulture. Štaviše, to biva očito i najobičnijim pojedincima.

Stoga, o moj brate, ti svoje traženje puta Božijih ljudi (sufija) gradi na temeljima iskrenosti, Allah ti pomogao u slijeđenju puta. Ako tako ne postupiš, taj put (tarikat) će te odbaciti, pa makar i nakon dužeg vremena.
Nakon što si saznao to, Allahovom pomoći, velim i sljedeće: Dervišu treba da je svojstvena iskrenost u ljubavi prema šejhu, jer mu je on vodič u slijeđenju puta kroz gajb (skriveno), poput vodiča koji za tamnih noći vodi hadžije. Nužna posljedica ljubavi je pokornost a nužna posljedica nedostatka ljubavi je suprotstavljanje. A onaj ko se suprotstavlja i protivi svome vodiču zalutaće, prekinuće putovanje i biće helać.

Pokazatelj dervišove iskrenosti u ljubavi prema šejhu jeste to da ga od njega niko ne može odvratiti niti ga mogu odbiti isukane sablje niti drugi oblici mogućeg stradanja. Jedan derviš ustvrdio je da je iskren u ljubavi prema šejhu i svojoj braći u tarikatu (dervišima), rekavši da ga od njih niko ne može odvratiti, makar ga svi oni na bigajri hak napustili. Ta njegova tvrdnja pročula se i među običnim svijetom i među velikanima. Jednoga dana tu svoju tvrdnju iskazao je i u stihovima i to baš u prisustvu sufija: 

Da me muče danju-noću 
Makar ništa ne skrivio
S radošću i zadovoljstvom 
Ja bih sve to podnosio.

Jedan od prisutnih, pronicljivih derviša ustao je i rekao mu: “Lažeš!”

Na te riječi on se sav promijenio, što se očitovalo i na njegovom licu, i sjeo je. Svi prisutni sufije bili su jedinstveni u tome da je on lažac, rekavši mu: „Kako možeš tako nešto govoriti kada te je onespokojilo i samo to što ti je neko od prisutnih rekao: `Lažeš!‘ Kad ti nisi u stanju podnijeti ni jednu trunku, kako bi onda mogao podnijeti da te danonoćno, na bigajri hak, stavljaju na muke!?“ On je tada zatražio oprosta i priznao svoju laž (neiskrenost).

Zato, brate moj, ti budi iskren u ljubavi prema šejhu pa ćeš postići svako dobro, Allah ti u tome dao uputu!

 

Pokajanje za grijehe

 

Dervišu treba biti svojstveno da šejhu ne daje zavjet prije nego se pokaje za sve kako vanjske tako i nutarnje grijehe, kao što su: pijenje alkohola, ogovaranje, zavidnost i dr. Također, on se treba nagoditi sa svima onim sa kojima je bio u sporu, kako u pitanju časti tako i u pitanju imetka. Jer, biti prisutan u tarikatu znači biti prisutan u blizini Uzvišenog Allaha. A onaj ko se ne očisti i od nutarnjih i od vanjskih grijeha nije podoban za stupanje u tarikat, jer bi njegov status bio poput statusa onoga ko stupa u namaz a na svom tijelu ili odijelu ima prljavštine sa kojom nije dopušteno stupiti u namaz, ili prilikom uzimanja abdesta nije udovoljio potrebi propisanog pranja (čišćenja), pa će mu i namaz biti batal. Ako derviš da zavjet šejhu a ne pokaje se za svoje grijehe, njegov ga šejh, makar bio i najveći evlija, na putu Allahovih ljudi neće moći voditi ni koliko jedan korak ukoliko ga prethodno od tih grijeha ne očisti.

Većina ljudi koji hoće da su šejhovi ne vode računa o navedenom, pa od derviša uzimaju zavjet, premda on (tj. derviš) ima i vanjskih i nutarnjih grijeha a uz to i neizmirenih hakova prema Allahovim robovima, u pitanju imetka i časti, tako da on u tarikatu ne može imati uspjeha. Čuo sam mog sejjida Alija el-Havvasa, Allah mu se smilovao, koji je rekao: „Put Allahovih ljudi (tj. tarikat) je poput ulaska u Džennet, i kao što nijedan džennetlija ne može unići u Džennet ukoliko ima neizmirenih hakova prema bilo kom čovjeku, kako se navodi u sahih predaji, tako isto se ne može stupiti ni na put Uzvišenog Allaha.“

Opće pravilo kod pokajanja sastoji se u okretanju od onoga što je po šerijatskim propisima pokuđeno ka onome što je pohvalno, zavisno od toga na kojem stupnju (mertebi) se nalazi pokajnik. Tako, neki čovjek može biti hvaljen za neki svoj postupak dok za isti takav postupak neki drugi čovjek traži oprosta, po principu: „Dobra djela pobožnjakā (ebrār) loša su djela Allahu bliskih (mukarrebun).“

Znaj da je onaj ko ustrajava u griješenju i ko se odao strastima i uživanjima udaljen od tarikata kao zemlja od neba. Nije nepoznato da su nefsu svojstvene lažne tvrdnje. Tako, nefs može tvrditi da je iskren u pokajanju a da ta njegova tvrdnja bude lažna. Stoga se njegova tvrdnja ne prihvata dok mu to šejh ne potvrdi, za svaki pojedini stupanj (mekam) pokajanja, sve dok ne dostigne do stupnja na kojem se kaje za zanemarivanje viđenja svoga Gospodara koliko i za tren oka, da bi se zatim nastavio uzdizati na stupnjeve veličanja Uzvišenog Allaha za sva vremena i za vijeke vijekova, ne zastajući sa veličanjem ni na jednom stupnju, a to je krajnji cilj o kojem govore u vezi sa pokajanjem.
Najprije dolazi pokajanje od velikih grijeha, zatim od malih grijeha, zatim od onoga što je pokuđeno, zatim od neuvažavanja onog što je preče, zatim od viđenja vlastitih dobrih djela (tj. od pripisivanja dobrih djela sebi) a zatim i od toga da sebe smatra jednim od sufija svoga vremena. A Allah najbolje zna.

 

Obaveza borbe sa svojim nefsom

 

Dervišu se treba držati obaveze da vodi borbu sa svojim nefsom (životinjskim duhom, egom), sa kojim nikada ne sklapa primirje. Šejh Ebu Ali ed-Dekkak, Allah mu se smilovao, rekao je: „Ko svoju vanjštinu ukrasi borbom sa svojim nefsom Allah će mu ukrasiti njegovu nutrinu viđenjem (Uzvišenog), a onaj ko na početku svog (duhovnog) puta ne bude vodio borbu sa svojim nefsom neće osjetiti miris tarikata.“ To stoga što je jedna od odlika puta Allahovih ljudi ta da on daje čovjeku onoliko koliko njemu čovjek daje.

Ebu Osman el-Magribi, Allah mu se smilovao, rekao je: „Ko misli da će mu na ovom putu (tarikatu) biti išta otkriveno (tj. biti dato ikakvo otkrovenje) bez borbe sa svojim nefsom on pokušava postići nemoguće!“

Ebu Ali ed-Dekkak (Allah mu se smilovao) rekao je: „Ko ne bude radio na svome početku neće se ni odmarati na svome kraju.“

El-Hasan el-‚Arrar (Allah mu se smilovao) rekao je: „Sufijski put se zasniva na tri stvari: da derviš ne jede dok ga ne savlada glad, da ne spava dok ga ne savlada san i da ne govori osim kada je to po Šerijatu obavezan.“
Moj sejjid Ibrahim ibn Edhem, Allah mu se smilovao, rekao je: „Čovjek neće postići stupanj (deredžu) dobrih dok ne bude okićen sa šest svojstava, i to: (1) borbom sa svojim nefsom, (2) potčinjavanjem svoga nefsa, (3) bdijenjem, (4) ljubavlju za smanjenjem dunjaluka, (5) radošću ako mu dunjaluk okrene leđa i (6) nepolaganjem nade u to da će se na ovom svijetu dugo živjeti.“

Eš-Šibli, Allah mu se smilovao, udarao se bambusovim štapom da noću ne bi zaspao, znajući do zore izlomiti po snop štapova.

Da bi odagnao san oči je znao podmazivati solju, a kada se ne bi imao čime udarati da bi odagnao san, rukama i nogama je udarao o zid. On je rekao: „Uhvatio sam se u koštac sa svakom stvari koja mi je zadavala strah (i time me odvraćala sa Pravog puta).“

U vezi sa ovakvim stvarima i postupcima niko ne bi trebao prigovarati onima koji su tako postupali, budući da je to, po njihovom stavu, bio izbor manje lošeg, pa su smatrali da im je lakše podnijeti bol koji su sebi znali zadavati da ne bi zaspali i dr. nego podnositi nemarnost u odnosu na Allaha, postupajući suprotno od uobičajene prakse kod drugih. A Allah najbolje zna.

 

Šutnja

 

Derviš ne treba ni govoriti ni šutjeti izuzev u nužnim situacijama ili da bi udovoljio Šerijatom utvrđenim potrebama, a kapiju ispraznog govora zauvijek treba zatvoriti. Malo govoriti (tj. što više se držati šutnje) jedan je od četiri osnovna principa duhovnog vježbanja.

Bišr ibn el-Haris je rekao: „Kad ti se dopada tvoj govor tada šuti a kad ti se dopada šutnja tada govori, jer nefs nalazi svoj udio (užitka) u govoru, a prilikom govorenja se ističu i vlastita pohvalna svojstva.

Imam Ebu Bekr es-Siddik, Allah njime bio zadovoljan, često bi pod jezik znao stavljati kamenčiće, da bi manje govorio, pa kad god bi mu dolazilo da kaže nešto što je nepotrebno ili suvišno, to bi ga podsjećalo na to da treba šutjeti. Prenosi se da je on kamenčiće stavljao u svoja usta čitavu godinu.

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Zar će ljude strmoglavce strovaljivati u Vatru išta drugo do ono što su im požnjeli njihovi jezici!?“ Hvala Allahu, Gospodaru svjetova.

 

Gladovanje (post)

 

Derviš također treba puno gladovati, i to u skladu sa šerijatskim propisima (o postu). Gladovanje je najbitniji sastavni dio (rukn) tarikata. I kao što je Zakonodavac učinio da najvažniji sastavni dio hadža bude stajanje na Arefatu, tako su i Allahovi ljudi (sufije) učinili da glad bude najvažniji sastavni dio tarikata.

Osnovne dijelove tarikata čine četiri stvari: gladovanje, osamljivanje, bdijenje i šutnja. Ako derviš gladuje, to njegovo gladovanje će biti popraćeno i sa ostala tri sastavna dijela, jer kad je neko gladan on malo priča, puno bdije i voli se osamljivati od ljudi. O tome je u stihovima rečeno:

Evlijanska kuća dijelove ima
Prvaci u njoj se zovu ebdalima
U to spada šutnja, osamljenje trajno 
Zatim glad i bd’jenje, čisto, veličajno.

Ebu-l-Kasim el-Kušejri, Allah mu se smilovao, rekao je: „Gladovanje uzimaju osnovom stupanja u tarikat stoga što su izvore mudrosti mogli dosegnuti jedino njim. Oni su postepeno, malo po malo, smanjivali jelo, tako da su neki dospjeli dotle da su u toku dana i noći uzimali samo po jedan zalogaj, a neki samo po jednu hurmu, ili po sjemenku badema, ili zrno suhog grožda. Ebu Osman el-Magribi, Uzvišeni Allah mu se smilovao, jeo je samo po jedanput u šest mjeseci!“

Šejh Muhjiddin Ibn Arebi u „Mekkanskim otkrovenjima“ kaže: „Čuli smo predaju da je Uzvišeni Allah pitao nefsa, nakon što ga je stvorio: ‚Ko sam Ja?‘ Nefs Mu je uzvratio: ‚A ko sam ja?‘, pa ga je Allah četiri hiljade godina držao u moru gladi i potom ponovo upitao: ‚Ko sam Ja?‘, a nefs je odgovorio: ‚Ti si moj Gospodar.“‚

Sehl ibn Abdullah et-Tusteri je po jedanput jeo u petnaest dana, a kada bi nastupio mjesec ramazan ne bi jeo sve dok ne bio vidio mlađak mjeseca ševvala. U toku mjeseca ramazana svaku večer bi se mrsio, i to samo vodom, da ne bi neprekidno postio. Govorio je: „Nakon što je Allah stvorio dunjaluk, u gladovanju je dao znanje i mudrost a u sitosti neznanje i neposlušnost.“ On je, Uzvišeni Allah mu se smilovao, jačao kad bi gladovao, a slabio kad bi bio sit.

Sulejman ed-Darani je rekao: „Ključ dunjaluka“, tj. dunjalučkih djela “je sitost, a ključ ahireta“, tj. ahiretskih djela, “je gladovanje“.

Jahja ibn Muaz je rekao: „Sitost je vatra a strast je poput ogrjeva koji sagorijeva i čija vatra se ne gasi dok njen vlasnik ne sagori.”

Sehl ibn Abdullah je rekao: „Ko želi svaki dan jesti po dva puta, neka onda sebi napravi jasle.“

Malik ibn Dinar, Allah mu se smilovao, rekao je: „Ko želi da šejtan bježi i od njegove sjene, neka obuzda svoju strast.“

Brojne su izreke predstavnika ranijih dobrih generacija o ovoj temi. A Allah najbolje zna.

 

Obaveza pristojnosti prema Uzvišenom Allahu

 

Derviš se trajno treba držati pristojnosti (edeba) prema Uzvišenom Allahu, prema Njegovim evlijama i prema svojoj braći, nikada sebi ne praštajući nepristojnost.

Ebu Ali ed-Dekkak, Allah mu se smilovao, rekao je: „Rob svojim ibadetom može dospjeti u Džennet, a u hadret (prisustvo, audijenciju) svoga Gospodara može dospjeti jedino ako mu je njegov ibadet popraćen pristojnošću. Ko u svojoj poslušnosti (činjenju dobrih djela) ne vodi računa o pristojnosti, on je od svog Gospodara zastrt sa sedamdeset zastora.“ On se, Allah mu se smilovao, nikada nije oslanjao na jastuk, zid ili nešto drugo, izuzev u nuždi. Govorio je: „To je nekulturno.“

Abdullah ibn el-Džela je rekao: „Ko nema pristojnosti, nema ni Šerijata, imana i tevhida“, tj. nema upotpunjenog Šerijata, imana i tevhida.

Ibn Ata je rekao: „Derviš neće biti edebli (pristojan, uljudan) sve dok ga od Uzvišenog Allaha ne bude stid pred Njim ispružiti svoje noge, bilo noću bilo danju.“

El-Hariri je rekao: „U osami već dvadeset godina nisam ispružio noge.“

Također je rekao: „Svakome ko je pametan u svemu mu je najpreča šerijatska pristojnost prema Uzvišenom Allahu. U Šerijatu, inače, nisu izričito spomenuti pojedini adabi (oblici pristojnosti) za sve pojedine situacije.“

Također je rekao: „Ako se neko ko se nepristojno ophodi prema dunjalučkim vladarima izlaže opasnosti da bude ubijen, šta tek reći za onoga ko se nepristojno ophodi prema Uzvišenom Bogu i ko se osmjeli na kršenje njegovih zabrana!?“

Također je rekao: „Nepristojnost za sobom nužno povlači protjerivanje iz blizine. Tako, ko je nepristojan u prijemnoj odaji, biće vraćen pred kapiju, a ko je nepristojan pred kapijom, biće vraćen da radi sa stokom.“

Imam Eš-Šafi`i, Allah bio zadovoljan njime, rekao je: „Imami Malik, Allah mu se smilovao, rekao mi je: `Muhammede, znanje neka ti je so a pristojnost brašno!»*

[* To jest da bi bio dobar kao hljeb, omjer znanja i pristojnosti treba ti biti kao odnos soli i brašna. Dakle, puno više treba pristojnosti nego znanja!]

Abdullah ibn el-Kasim, Allah mu se smilovao, rekao je: „Sa imami Malikom, Allah mu se smilovao, družio sam se dvadeset godina. Osamnaest godina sam učio pristojnost a dvije godine stjecao znanje. Kamo sreće da sam svih dvadeset godina učio pristojnost.“

Eš-Šibli, Uzvišeni Allah mu se smilovao, rekao je: „Jedan od alameta onih koji su u Allahovoj prisutnosti jeste da oni nikada, čak ni u stanju opuštenosti, ne pokazuju nepristojnost. Varidati Uzvišenog Hakka dolaze tajno i javno. Prisutnost Uzvišenog Hakka je prisutnost pristojnosti, šutnje, strahopoštovanja i straha, pa joj, zbog nesrodnosti, ne odgovara opuštenost u ponašanju. Štaviše uz pretpostavku da neki evlija u Hakkovoj prisutnosti provede period dužine Nuhovog, a.s., života, ta dužina boravka u prisutnosti Uzvišenog kod njega bi, iz dana u dan, samo povećavala strahopoštovanje, jer se pojave Uzvišenog Hakka ne ponavljaju, a svaka pojava koju rob doživi zaslužuje da se rob prema njoj ne odnosi nikako drugačije doli sa pristojnošću i strahopoštovanjem, pa to dobro razumi.“

Ebu-l-Husejn en-Nuri, Allah mu se smilovao, rekao je: „Ko se ne odgoji na vrijeme izložen je srdžbi.“

Zunnun el-Misri, Allah mu se smilovao, rekao je: „Ko sebi dopušta neodgojenost, vratiće se odakle je i došao.“[*]

[* To jest neće imati napretka u putu, jer će ga neodgojenost uvijek vraćati na početne pozicije.]

Sejjidi Muhammed eš-Šenavi, Allah mu se smilovao, rekao je: „Status derviša koji stupi u tarikat je kao status pravog novčića, a ako nakon toga zapadne u edepsuzluk, njegov status je tada kao status krivotvorenog novčića, kojeg svako odbacuje i ne želi primiti.“

A Allah najbolje zna.

 

Suprotstavljanje nefsanskoj želji

 

Derviš treba oponirati želji svoga nefsa, nikada se ne slažući s nefsom u onome što on želi. Šejhovi su saglasni u tome da je glavnica dervišovog imetka u suprotstavljanju svome nefsu, a ko svome nefsu popušta uzde u onome što on želi on time upropaštava svoj nefs.

Ebu Hafs, Allah mu se smilovao, rekao je: „Ko svoga nefsa ne optužuje u svim stanjima, i ne suprotstavlja mu se u svim njegovim prohtjevima, i sve vrijeme ga ne vuče ka onome što njemu (nefsu) nije drago, on ni u ostalim svojim stanjima neće pravilno postupati.“

Ebu Bekr et-Tahsenani je rekao: „Najveći zastor između tebe i tvoga Gospodara jeste to što se ti slažeš (saglašavaš) sa svojim nefsom.“

Ibn Ata je rekao: „Ko od Allaha traži naknadu za svoj ibadet zaslužuje da bude protjeran i da se na njega izlije srdžba!“

Ibn Šejban je rekao: „Kad god rob jede iz prohtjeva biva zastrt od viđenja svoga Gospodara. Dvadeset godina sam imao prohtjev za jedenjem leće, ali mi se za to nije ukazala zgodna prilika. Kasnije sam je ipak jeo i nakon toga izašao iz kuće, pa su me odmah uhvatili sultanovi ljudi, govoreći: `Ovaj je jučer sa nekim sultanovim ljudima porazbijao vrčeve za vino!‘, i udarili su mi sto batina. Utom je naišao moj šejh Ebu Osman el-Magribi i pitao me: `Šta si to uradio da ti se ovo desi?‘ Odgovorih mu: Jeo sam iz prohtjeva.‘ Šejh im je naredio da me puste, što su oni i učinili, a kad smo se osamili, on mi je rekao: ‚Dobro si prošao, ako Bog da!“‚

Es-Sirri es-Sekati, Allah mu se smilovao, rekao je: „Više od četrdeset godina nefs od mene traži da mrkvu umačem u pekmez (da je ne jedem samu već sa pekmezom), a ja mu to još nisam priuštio.“

Također je rekao: „Ko iskreno želi ostaviti neki prohtjev Uzvišeni Allah će mu ga usmrtiti.“

Uzvišeni Allah je objavio Davudu, a.s.: „O Davude, skreni pažnju i upozori svoj narod na prohtjeve u jelu, jer od Mene bivaju zastrta ona srca čija pamet je vezana za dunjalučke prohtjeve.“

U jednoj drugoj predaji stoji: „O Davude, najmanje što činim onome ko svojoj želji dadne prednost nad poslušnošću Meni jeste to da mu neću dopustiti slast prisnog razgovora sa Mnom.“

Ibrahim el-Havvas, Allah mu se smilovao, rekao je: „U slijeđenje želje spada i to da rob svome Gospodaru robuje zato da bi dobio plaću (sevab), ili iz straha od kazne, pa ko ima takvu namjeru on se, kako vrijeme prolazi, samo više i više udaljava (od Gospodara).“

U jednoj od Božijih knjiga Uzvišeni Allah kaže: „Ko je nepravedniji od onoga ko Mi robuje zbog (postizanja) Dženneta ili (spašavanja od) Džehennema? Zar ne bih bio dostojan robovanja da to nisam ni stvorio?“

U slijeđenje želje spada i davanje prednosti spavanju nad noćnim bdijenjem (radi ibadeta), jer je to dokaz nevoljenja Uzvišenog Allaha, a ko ne voli Allaha on je Allahov neprijatelj. Uzvišeni Allah je objavio Davudu, a.s.: „O Davude, laže ko tvrdi da Me voli a kada ga pokrije noć on pored Mene ode na spavanje.“ Time Hakk svjedoči da laže onaj ko tvrdi da Ga voli a pored Njega, premda ga nije savladao san, ide na spavanje.

Ibrahim ibn Edhem, Allah njime bio zadovoljan, rekao je: „Jedan od znakova robove iskrenosti u pokajanju od grijeha jeste i to da nakon pokajanja osjeti neizmjernu slast, pa ko nakon pokajanja u srcu ne osjeti slast on laže da je ostavio spomenuti grijeh, jer će ga uskoro možda ponovo počiniti.“

 

Ne kršiti osnovne dijelove i uvjete tarikata

 

Derviš treba biti ustrajan u tome da ne krši osnovne dijelove i uvjete tarikata, jer kada padne jedan osnovni dio ili uvjet za njim padaju i ostali. Ranije je rečeno da tarikat ima četiri osnovna dijela (rukna), i to: gladovanje, osamljivanje, šutnju i bdijenje, a ono što se uz to dodaje spada u sporedne dijelove. Rekli su: „Ko ispušta osnov neće doći do cilja“, pa to dobro znaj!

 

Izbor šejha koji je dobro upućen u šerijatske znanosti

 

Derviš treba učiti jedino od šejha koji je dobro upućen u šerijatske znanosti, da ne bi imao potrebe tražiti druge.
Šejh Muhammed eš-Šenavi, Allah mu se smilovao, obavijestio me je da je on jednog dana rekao svome šejhu sejjidi Muhammeđu es-Serviju: „Želio bih posjetiti tog i tog šejha“, pa ga je šejh mrko pogledao i rekao mu: „Muhammede, ako ti ja nisam dovoljan, kako si me onda prihvatio za šejha?“ „Od tada“, kaže on, „pa sve do njegove smrti nikad nisam posjetio nijednog drugog šejha.“

Iz toga proizlazi da nema prigovora onome ko se sastaje sa drugim šejhovima ako mu je bilo suđeno da se zavjetovao šejhu koji nije dobro upućen u šerijatske znanosti, što je slučaj sa većinom šejhova u današnje vrijeme. U tom smislu treba shvatiti i riječi Ebu-l-Kasima el-Kušejrija, Allah mu se smilovao, kada kaže: „Sramota je dervišu ako se mimo svoga šejha vezuje za nečiji drugi pravac, već treba slijediti samo svoga šejha“, jer se te njegove riječi zasigurno odnose na šejha koji je dobro upućen u šerijatske znanosti, tako da dervišu nije sramota, štaviše, dužnost mu je da se vezuje za druge (ako njegov šejh nije dobro upućen u šerijatske znanosti).

Imam Ahmed ibn Hanbel, i pored svoje izuzetne vrijednosti, kada hi se zaustavio na nekom pitanju obraćao se Ebu Hamzi el-Bagdadiju riječima: „Šta ti kažeš o ovom pitanju, sufijo?“, i šta god bi mu rekao, on bi to prihvatao. Sama ova činjenica dovoljno govori o vrlinama sufijskih šejhova.

Isto tako, prenosi se od kadije Ahmeda ibn Šeriha da je on priznavao vrijednost Ebu-l-Kasima el-Džunajda el-Bagdadija, da je dolazio u njegovu halku i da je govorio, kada bi bio pitan za ono što ovaj govori: „Ja ga ništa ne razumijem, ali ton njegovog govora nije ton pokvarenjaka!“

Šejh Ebu-l-Kasim el-Džunejd, Allah mu se smilovao, rekao je:

„Kada bih znao da pod nebeskim svodom ima neko znanje Uzvišenog Allaha koje je časnije od onoga koje posjeduju sufije, ja bih ga zasigurno tražio.“

Također je rekao: „Nema znanja koje je spušteno s neba i koje je Uzvišeni Allah učinio dostupnim stvorenjima a da i meni u njemu nije dao određeni dio.“

Ebu-l-Kasim el-Kušejri, Allah mu se smilovao, rekao je: „Svi šejhovi u tarikatu govore da nikad niko od njih nije istupio da bude šejh u tarikatu a da prethodno nije bio dobro upućen u šerijatske znanosti i da nije dospio do stupnja otkrovenja, koji ga je činio neovisnim o izvođenju zaključaka. Pored njih, derviši pohađaju druge i od njih uče nauku samo zato što ne znaju njihov stupanj. Dokazi sufija, zato što ih potvrđuje otkrovenje (kešf), jasniji su od dokaza koje navode drugi. Kad god je neko od njih živio u nekom vremenu, učenjaci koji su živjeli u njegovo vrijeme bi prema njemu bili ponizni, postupali bi prema onome na što im on išareti i u teškim situacijama bi od njega tražili da ih on oslobodi nevolje. Da ti učenjaci kod sufija nisu uočavali stvari koje ukazuju na to da su oni iznad njih, stvar bi bila sasvim suprotna (odnos među njima bio bi sasvim suprotan). Mi smo o tome detaljnije govorili u djelu „Kava’id es-sufije el-kubra“. A Allah najbolje zna.

 

Imati samo jednog šejha

 

Derviš treba imati samo jednog šejha, a nikako dva (ili više), jer je sufijski put zasnovan na čistoj jednoći (tevhidu). Šejh Muhjiddin Ibn Arebi, u sto osamdeset prvom poglavlju „Mekkanskih otkrovenja“, kaže: „Znaj da dervišu nije dopušteno uzimati više od jednog šejha, jer će mu to biti od veće pomoći u tarikatu. Mi još nismo vidjeli da je imao uspjeha derviš koji je (istovremeno) imao dva šejha. I kao što nije dato da u svijetu postoje dva Boga niti da osoba zadužena vjerskim zaduženjima slijedi dvojicu poslanika, niti da žena ima dva muža, tako nije dato ni da derviš ima dva šejha. Ovo važi za derviša koji se veže za šejha sa namjerom da slijedi tarikat, a ako se ne veže za njega, već se sa njim sastaje samo radi bereketa, u tom slučaju mu nema zapreke da se (pored svoga) sastaje sa bilo kojim drugim šejhom.“

Sejjidi Ali el-Mersafi, Allah mu se smilovao, rekao je: „Ko bude stavljen na kušnju druženjem sa dvojicom ili više šejhova, neka mu njegov stvarni šejh bude u jednom dijelu srca, pored ljubavi prema Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., jer on Allahovog Poslanika, s.a.v.s., zamjenjuje u davanju savjeta njegovom ummetu i u upućivanju na Pravi put.“

Ebu Jezid el-Bistami, r.a., rekao je: „Ko bude imao više od jednog šejha, on je mnogobožac u tarikatu, a mnogoboščev šejh je šejtan.“

Ebu Ali ed-Dekkak, r.a., rekao je: „Čovjek ne može slijediti sufijski put bez šejha, jer je to put koji vodi kroz skriveno (gajb), ili kroz skriveno skrivenoga (gajbu-l-gajb). Ako stablo nikne samo, a da ga niko ne zasadi, njegovi plodovi se ne mogu koristiti, makar i izlistalo. Štaviše, ono možda nikada neće ni dati ploda. Vidi, o brate, da je i kod apsolutnog prvaka poslanikā, u pitanju objave, Džibril, a.s., bio posrednik između njega i Uzvišenog Allaha, pa ćeš na osnovu toga spoznati da je prihvatanje šejha nužnost i da derviš bez toga ne može.“

Ebu Jezid (El-Bistami) je rekao: „Od mog šejha ja sam tarikat uzimao zdravo za gotovo.“

Nije nepoznato da se dobri prethodnici iz generacije ashaba, tabi’ina i tabi’i-t-tabi’ina nisu vezivali za jednog šejha, već su neki od njih ono što su uzimali uzimali i od stotine šejhova, zato što su oni, Allah njima bio zadovoljan, bili čisti od duhovne nečistoće i zapuštenosti, tako da je svaki od njih bio savršen i nije imao potrebe za vodičem. Međutim kada su se namnožile bolesti i kada se kod svijeta javila potreba za liječenjem od tih bolesti, šejhovi su im naređivali da se oni kao takvi vežu za jednog šejha, da se ne bi rasplinuli i išli duljim putem, pa to dobro znaj.

 

Kidanje dunjalučkih veza

 

Derviš treba učiniti da mu glavnica njegovog imetka bude kidanje dunjalučkih veza. Naime, rijetko se dešava da neko uspije (u tarikatu) ako ima neku dunjalučku vezu, jer ga ta veza vuče nazad. Stoga (učenjaci) kažu: „Jedan od uvjeta koje treba ispuniti onaj ko se pokaje (učini teobu) jeste da napusti loše društvo, sa kojim se je družio prije svoga pokajanja, jer ga druženje sa njima može vući nazad, ka ponovnom činjenju onoga od čega se on već pokajao.“

Imam El-Kušejri, Allah mu se smilovao, rekao je: „Derviš trajno treba svoje srce prazniti od preokupacija, a jedna od najvećih preokupacija jeste imetak koji on posjeduje a kojeg se treba osloboditi, jer bi, zbog svoje slabosti, naginjući ka imetku skrenuo sa Pravog puta, tako da ga on ne treba prihvatati sve dok se ne usavrši u tarikatu. Šejhovi nisu mogli slijediti put sa dervišom koji je imao neku vezanost za dunjaluk, jer je slijeđenje puta sa takvim dervišom bilo izuzetno sporo, pa bi možda i čitav život proveli a da ga ne bi doveli do željenog stupnja savršenstva.“

„Stoga bi govorili dervišu:`Prvo nauči vjeru pa onda dođi i stupi u tarikat!‘, upravo zato da bi se on što manje okretao ka nečemu mimo tarikata. Naime, kada bi on pristupio zajedničkom zikru, možda bi ga zvala njegova lekcija da je pripremi, ili da bude sa studentima, ili da učestvuje u raspravama, a sve to bi ga ometalo u onom što se tarikatom želi postići, a to je trajno praćenje Uzvišenog Allaha, Jedinog. Što se tiče većine naučnih disciplina i njihovih finesa, u bavljenju njima nefs (ego) nalazi svoje interese, a sav tarikat je sazdan na neslaganju sa nefsom.“ A Allah najbolje zna.

 

Stanjem dokazivati svoj stupanj

 

Derviš u svome stanju treba imati dokaz za stupanj koji tvrdi da je postigao ili se pokazuje da je na njemu. Tako, ako tvrdi da voli Allaha, njegova boja dica, kao dokaz) naginjaće ka žutilu; ako tvrdi da se suzdržava od dunjaluka, izbjegavaće loše društvo; ako tvrdi da gladuje, njegovo tijelo će mršaviti itd.

Eš-Šerif el-Ahmedi je rekao: „Posjećujući dobre ljude, sa grupom sufija bio sam u posjeti jednom turbetu u Behnesi (oblast u Egiptu). U jednom momentu poče nam se približavati jedan mladić mršavog tijela i blijede (žućkaste) boje lica, koji je zračio dobrotom. Vidjevši ga, jedan od sufija rede stihove:

Ljubav žarka zadaje mi 
Bol što i dan i noć traje
A zvijezde kada zađu 
Izmamljuje i jecaje.

Na to mladić vrisnu i udari rukom o stup, koji puče, a kod svih prisutnih to pokrenu njihovu vatrenu Ljubav.“

Na osnovu toga se zna da svakog derviša, ukoliko ne praktikuje gladovanje i borbu sa svojim nefsom, obuzima tromost i biva zastrt grubim zastorima, tako da se i kada sluša Kur’an, zbog grubosti zastora, ne opamećuje na kur’anska upozorenja.“

A Allah najbolje zna.

 

Prihvatanje najpouzdanijeg

 

Derviš u svojoj vjeri treba prihvatati ono što je najpouzdanije i, koliko god može, usklađivati međusobno različita rješenja učenjaka, nastojeći da njegovi ibadeti budu ispravni po svim, ili bar po većini pravnih škola (mezheba). Što se tiče šerijatskih olakšica, one su predviđene za slabe, za one koji su na njih prinuđeni i one koji su zauzeti pojedinim poslovima, a sufijama ne priliči ništa drugo do prihvatiti se težih šerijatskih rješenja. Stoga neki vele: „Ako se sufija sa stupnjeva (deredžā) zbilje (hakikata) spušta na šerijatske olakšice, on kida svoj zavjet sa Uzvišenim Allahom.“

 

Kriti svoja vjerska stanja

 

Derviš također treba, koliko god to može, kriti svoja stanja koja su između njega i Uzvišenog Allaha, kako bi se ustabilio na stupnju na kojem mu je jedino stalo do toga da ga uvažava Uzvišeni Allah, a ne bilo koje drugo stvorenje. Stoga je od iskrenog sufije skoro nemoguće saznati njegov stupanj, ili upoznati njegovo stanje, jer to toliko krije.

Neki sufija je naišao pored sejjidi Muhammeda eš-Šerbinija i izrekao stihove:

Mnogi vitez u potaji
U okrilju doma svog 
Priprema se za polazak 
Do tog cilja velikog.

Šejh na to vrisnu, skoči, ščepa ga i upita: „Kako si to saznao?“

Sufije su saglasni u tome da nema ništa od derviša koji u motivima svojih djela ne obraća pažnju na Uzvišenog Hakka. Također su saglasni u tome da je blokiran (zaustavljen) svaki onaj derviš koji voli da se pokazuje pred svijetom i da svijet uočava njegova „savršenstva“, pogotovu ako svijet preko njega želi postići bereket, u kojem slučaju će on posve propasti.

 

Podnošenje teškoća u putu

 

Derviš se treba privikavati na podnošenje teškoća u Putu, na t o da ga ne napušta ukoliko ga zadese bolesti, teškoće, oskudica i belaji te da ni u oskudici ni u nuždi ne poseže za (pravnim) olakšicama. Kada derviš stupi u tarikat često se dešava da ga svijet počne izbjegavati i njegovu čast vrijeđati klevetama i potvorama, pa mu prilazi šejtan i došaptava: „Šta ti je trebao tarikat? Koliko si samo godina bio rahat od svijeta? Sve to vrijeme spominjali su te samo po dobru i nisu se zbog tebe griješili (ogovaranjem i klevetom)“, pa derviš (ako nema dovoljno snage) raskida zavjet, napušta tarikat i doživljava razočarenje te više nije ni za tarikat niti za nešto drugo. Stoga derviš treba biti stabilan u tarikatu, ne dopuštajući da ga uzdrmaju pojedina iskušenja na tom putu, jer mu to dolazi od šejtana. A Allah najbolje zna.

 

Držati se šejha

 

Ako ima šejha, derviš treba da je uz njega, a ako se potrudi da njegov halvet (mjesto osamljivanja) bude naspram šejhovih vrata, da bi mu pogled pao na njega kad god izađe, to će biti pokazatelj njegove sreće. Jer, možda će ga jedan jedini (šejhov) pogled pretvoriti u čisto zlato i neće imati potrebe za duhovnom borbom (mudžahedom). Slično se desilo i mom sejjidu Jusufu el-Adžemiju, koji je jednog dana izašao iz svog halveta i nije našao niti jednog derviša da bi ga pogledao, pa mu je pogled pao na nekog psa, koji je bio pred ulazom u džamiju. Usljed toga svi psi u Kairu su se poveli za spomenutim psom: išli su kud god bi on pošao a zastajali gdje god bi i on zastao. Svijet im je najednom počeo na ime žrtve prinositi goveda i drugo, pa je šejh naredio da mu se spomenuti pas dovede, a kada je doveden, rekao mu je: „Šibe!“, te su se ostali psi istog momenta razišli od njega. Tom prilikom šejh je rekao: „Da je taj pogled pao na nekog čovjeka, on bi postao vođa (imam) i ljudi bi pristajali za njim.“

Sufije kau da derviš ne treba preduzimati putovanje prije nego ga se tarikat primi, jer bi mu takvo putovanje moglo biti smrtonosan otrov.

Imam El-Kušejri, Allah mu se smilovao, kaže: „Kada Allah hoće dobro nekom dervišu, On ga veže za mjesto njegovog dervišluka i trajno ga uposli na putu duhovne borbe (mudžahede), a kada mu hoće ono što je za njega zlo, On ga vraća u stanje u kojem je bio prije pokajanja i umjesto Sobom preokupira ga dunjalukom.“

Također je rekao: „Sve dobro je u vezanosti za šejhov prag. Kada Allah hoće nekom robu ono što je za njega zlo, On ga, prije nego što se ustabili u spoznaji Gospodara, prepusti da ide od jednog do drugog opasnog mjesta, pa će on na kraju svog putovanja ostati zastrt zastorom neposjedovanja tražene pristojnosti, ili potrebom za novim putovanjima i susretima sa pojedinim šejhovima a da se, u svrhu vlastitog odgoja, ne veže ni za jednog od njih.“

Takvoga ne treba obavezivati slijeđenjem tarikata, budući da ga Uzvišeni Allah ne želi uzdići na stupnjeve velikih ljudi, jer da on to želi, vezao bi ga služenjem nekom šejhu, kojem bi on dao prisegu na poslušnost i u onome što mu prija i u onome što mu ne prija. A Allah najbolje zna.

 

Stalno učenje zikra

 

Derviš treba hvatati svoje havatire (misli), dotjerivati svoj ahlak (moral, narav) i trajnim zikrom tjerati nemarnost od svog srca. Iskreni derviš ne treba se odlučivati na to da puno uči Kur’an i puno klanja (nafile), jer je to vird (zadaća onih koji su stigli do) savršenstva, a dervišov trajni posao je da svoju vanjštinu i nutrinu čisti od pokuđenih svojstava, kao što su: srdžba, ponos, oholost, umišljenost, zavidnost itd., svojstava koja ga sprečavaju da stupi u hadret (harem) Uzvišenog Allaha. A kada se očisti od tih negativnih svojstava, onda on može (puno) učiti Kur’an, družiti se sa Hakkom, stajati pred njim u namazu itd. Naime, to je redoslijed kojeg su se držali dobri pripadnici ranijih generacija.

Čuo sam mog sejjida Alija el-Mersafija, Allah mu se smilovao, da kaže: „Šejhovi nisu mogli naći neki lijek koji bi brže čistio dervišovo srce od trajnog spominjanja Uzvišenog Allaha. Sta¬tus onoga ko čini zikr je kao status onoga ko zahrđali metal čisti pijeskom, a status onoga ko ne čini zikr a obavlja ostale ibadete je kao Status onoga ko zahrđali metal čisti sapunom, tako da njemu, makar se i trudio, za čišćenje treba izuzetno puno vremena.

Sejjidi Omer (ibn El-Farid), u „Kelimetu-t-tevhidu“, kaže:

Ono narav dotjeruje 
Svakom onom ko ga pije
Pa odlučnim čini onog
Ko odlučan bio nije.

Da široke ruke bude 
Ono čini od cicije
A da blag je i pri srdžbi
Ko je oštar bio prije.

A Allah najbolje zna.

 

Podnošenje uvreda, praštanje, zadovoljstvo i predanost

 

Ako boravi u tekiji ili ako siđe u čaršiju, derviš treba učiniti da mu glavnica njegovog imetka bude podnošenje uvreda i praštanje svakome onome ko mu učini nešto što ne prija njegovom nefsu, te da sve ono što mu dolazi od onih koji su u tekiji, onih koji su u čaršiji ili od nekih drugih prihvata sa zadovoljstvom i predanošću, a ako to ne može, najmanje što treba jeste da to prihvata sa strpljivošću (da to strpljivo podnosi). Jer, ako strpljivo ne podnosi grube postupke svoje braće, on nije podoban za tarikat, pa se treba pridružiti običnom svijetu i napustiti sufijski put.

Čuo sam mog sejjida Alija el-Mersafija, Allah mu se smilovao, da je rekao: „Ebu Jezid (El-Bistami) je boravio upravo na onim mirstima koja mu svijet nije odobravao, pa su ga vrijeđali i potcjenjivali. On je to radio upravo zato da bi uvježbao svoj nefs (i navikao ga na vrijeđanja i potcjenjivanja), a kad god bi svjetina počela da ga veliča i zahvaljuje mu, on bi je istog momenta napuštao.“ To je vjerovatno bilo u početku njegovog, r. a., puta.

 

Seoba šejhu odgajatelju

 

Ako ne nade nikoga u svome mjestu ko bi ga učio odgoju, derviš se iz svoga mjesta treba iseliti u mjesto u kojem djeluje šejh koji u datom vremenu upućuje derviše, pa makar između njegovog i tog mjesta bila udaljenost od godinu i više dana hoda.T’o pogotovo treba učiniti ukoliko je stavljen na iskušenje ljubavlju prema nekom od mlađarije, ili prema nekoj ženi, ili prema časti i ugledu, jer mu selidba u tom slučaju postaje obaveza, da bi se oslobodio nevolje u koju je zapao. Jer obaveza je i sve ono što je uvjet za ispunjenje obaveze.

 

Nakon smrti prvog prihvatiti drugog šejha u svrhu stjecanja odgoja

 

Ako mu umre njegov šejh, derviš je dužan prihvatiti drugog šejha, da ga on nastavi odgajati u onome u čemu ga je odgajao njegov prvi šejh, jer u tarikatu nema stanka.

Nakon što je umro šejh Muhammed es-Servi, šejh mog šejha Muhammeda eš-Šenavija, kojem je njegov šejh dao izun da upućuje i telkin čini derviše, šejh Eš-Šenavi se sastao sa mojim sejjidom Alijem el-Mersafijem i tražio od njega da ga on telkin čini, na što mu je moj sejjid Ali rekao: „Ti si, hvala Allahu, postigao nivo velikana, pa nema potrebe da te neko telkin čini“, a on je rekao: „Ni jedan sat ne želim biti bez šejha“, premda je, pored drugih, i mene već bio telkin učinio i dopustio mi da vodim derviše. Zatim se je meni obratio riječima: „Dijete, uzmi i ti telkin od šejha tvoga šejha, da i ja i ti budemo učenici sejjidi Alija!“, pa sam to i učinio. Ovako nešto može poteći jedino od onoga ko je iskren u tarikatu. Što se tiče neiskrenih, nakon što su im njihovi šejhovi dali izun (da telkin čine i upućuju derviše), njihovi nefsovi im ne dopuštaju da ih bilo ko telkin učini. To je jedan od najvećih pokazatelja da im je uskraćena pomoć i da su ih njihovi šejhovi obmanuli dajući im izun, jer sufija (fekir) kojem se može dati izun ne posjeduje svoj nefs niti se sa njim slaže u onome što nefs želi, već odgaja i upućuje ljude, smatrajući pritom sebe manje vrijednim od njih, premda je Allah njime zadovoljan.

 

Strpljivost na ispitu za prijem u tarikat

 

Kada ode nekom šejhu da se poderviši, ako šejh prema njemu nije ljubazan i ako se mršti na njega, derviš treba osaburiti i ne dati se poljuljati, već treba ostati na njegovoj kapiji sve dok mu se šejh ne smiluje, makar ta neljubaznost sa njegove strane potrajala godinu i više. Naime, sufije izuzetno cijene tarikat i nije im dopušteno da u tarikatu povlađuju nekome ko u njega želi stupiti, već ga, prije nego ga prihvate za derviša, stavljaju na ispit po godinu i više. Tako, oni kažu: „Derviš kojeg njegov šejh ne stavi na ispit prije nego ga poderviši uglavnom neće imati uspjeha, jer u tarikat stupa bez edeba (kulture) i poštovanja prema tarikatu, pa ga tarikat odbacuje, makar i na duge staze, za razliku od onoga ko u tarikat stupi sa poštovanjem i jakom ljubavlju za njim.“ U Kur’anu se navodi: “O vjernici, kad vam vjernice kao muhadžirke dođu, ispitajte ih – a Allah najbolje zna kakvo je vjerovanje njihovo.” (6O/ 1O) Isti je i status derviša kad čini seobu (hidžret), tražeći da stupi u tarikat, jer se i u jednom i u drugom slučaju radi o traženju upute.

Naš šejh, šejh Muhammed eš-Šenavi el-Ahmedi, Uzvišeni Allah mu se smilovao, rekao nam je da je on, kada je tražio tarikat, putovao iz zapadnih pokrajina u Faris kur, da bi od šejha Ebu-l-Hamaila uzeo tarikat, pa se šejh na njega nije ni osvrnuo niti ga dočekao vedra lica, niti ga spominjao jutrom niti večeri. On je u tom stanju čekao pet mjeseci, pa kad je šejh vidio koliko on želi tarikat, prihvatio ga je u svoju blizinu, pritom mi rekavši: „Muhammede, ja želim dobro i tebi i drugima. Onim što je bilo ja sam htio da te ispitam, da bi ti u tarikat stupio sa poštovanjem i prema tarikatu i prema onima koji su u tarikatu.“ S tim u vezi, naš šejh bi govorio: „Tako mi Allaha, da je šejh godinama nastavio pokazivati odbojnost prema meni, ja bih i to trpio i ne bih napuštao njegovu kapiju.“ A šejh Ebu-l-Hamail, Alah mu se smilovao, rekao je: „Telkin sam učinio (na poseban način zikru sam podučio) oko deset hiljada osoba, ali me niko nije upoznao niti toliko bio dostojan moga društva kao Ibn Eš-Šenavi.“ Pogledaj, o brate, kako postupaju iskreni, i njih slijedi – Allah ti dao uputu.

 

Neosvrtanje za ovosvjetskim dobrima

 

Kada stupi u tarikat derviš se svojim srcem ne treba osvrtati ni za čim od dunjalučkih dobara koja mu odu iz ruke, već mu je dužnost da sav dunjaluk sveže u zavežljaj i baci ga u more gubljenja nade da će ga ikada dobiti te da zlato i zemljana prašina, u vrednovanju i naginjanju ka ovom ili onom, za njega imaju istu vrijednost, kako ne bi bio konkurent i natjecao se sa dunjalučarima u trci za tom lešinom. Jer, ko se sa njima natječe, dunjalučka paščad će ga svojim ujedima, grebanjem i lavežom zaprljati, njegovu misao zaokupiti i njegovo stanje pomutiti pa će prestati slijediti tarikat.

Ebu-l-Kasim el-Kušejri, Allah mu se smilovao, kaže: „Svaki derviš u čijem srcu ima težnje za bilo kojim dunjalučkim dobarom i užitkom dervišom se naziva samo formalno, ali ne i stvarno. Ružno je da derviš napusti najglavnije iskušenje u svojoj vjeri pa da mu se potom ponovo vraća i da bude zarobljenik dinara i dirhema, kuće ili vazife. Naprotiv, dervišu treba da je svejedno imao šta ili nemao od dunjalučkih dobara, da nikome, pa ni vatropokloniku, ne bi pravio konkurenciju u trci za dunjalučkim dobrima.“

To se pojašnjava time da rob ne zna šta mu je Uzvišeni Allah dosudio od nafake sve dok to, npr., ne pojede, ne popije, ne odjene itd., a prije toga on ne zna šta mu je od toga suđeno pa da bi se natjecao da to i postigne. Uz pretpostavku da on i zna da je to njegova nafaka, on se ni s kim za to ne treba otimati, jer to niko od njega ne može ni uzeti niti može ijedan zalogaj toga pojesti. Uz to, za dunjalučka dobra otima se onaj ko ima jaku pohlepu za njima, žudeći za tim da sve pripadne samo njemu, a ne nekome drugom. A tako nešto ne priliči onome ko je u tarikatu. Takvo nešto, ustvari, potječe od dunjalučara. Dunjalučar je poput slijepca koji se sudara sa zidom, pa šta god napipa, hvata se za to. A ako je neko takav, on nije podoban za tarikata. Zato, o brate, nipošto se ne osvrći za bilo čim na dunjaluku što te odvraća od Allaha. A ako budeš tražio dunjaluk, nipošto se ne izdaji za sufiju – Allah ti uputu dao.

 

Obaranje pogleda pred lijepim slikama i likovima

 

Jedna od stvari na koje derviš treba paziti jeste da obara svoj pogled ukoliko primijeti neke privlačne, lijepe i primamljive slike i likove, kad god je to u mogućnosti, jer posmatranje takvih slika i likova djeluje poput strijele koja pogada njegovo srce i može ga ubiti, pogotovo ukoliko to posmatra sa strašću, jer su strijele u tom slučaju otrovne i one njegovo tijelo rastapaju u tren oka.*

[*Misli se na obaranje pogleda pred likovima i slikama koje su Šerijatom zabranjene za gledanje, koje se smatraju avretom]

Ebu-l-Kasim el-Kušejri, Allah mu se smilovao, rekao je: „Ukoliko se bude družio sa dječacima i ženama, jedna od najvećih zapreka dervišu jeste to da nalazi smiraj pored njih, u smislu da njegovo srce naginje ka njima. Ako Allah nekoga stavi na jedan takav belaj, ulema je saglasna u tome da je on rob kojem je Allah uskratio pomoć i prepustio ga sumnjama te ga ordvratio od bavljenja onim što će za njega lično biti korisno, makar takav rob bio počašćen i sa hiljadu kerameta i makar u svemu tome ne bilo ništa drugo do preokupiranosti srca onim što je stvoreno, jer time šejtana uvodi u svoje srce pa mu zbog oga u njega neće ni ući ljubav prema Hakku. Ono što je u tome najgore jeste ukoliko takva osoba smatra da to njemu i njegovom srcu uopće ne smeta.“

Imam El-Vasiti, Alah mu se smilovao, rekao je: „Kada Allah hoće poniziti nekog od Svojih robova, On mu u srce ulije ljubav prema ovim lešinama i prljavštinama (tj. pema golobradoj mlađariji, kojoj naginju niske duše).“

Feth el-Mosuli, Allah mu se smilovao, rekao je: „Družio sam se sa trideset šejhova koje su ubrajali među ebdale (vrhunske evlije) i svaki od njih bi mi prilikom rastanka govorio: ‚Čuvaj se druženja sa mlađarijom! „‚ (tj. druženja koje je dunjalučke naravi)

Imam El-Kušejri, Allah mu se smilovao, rekao je: „Ako izrasliji derviš, govoreći o ovoj temi, ističe duhovnu a ne tjelesnu ljubav, mi mu kažemo: ‚Takvo razmišljanje je šejtanska i nefsanska podvala, jer šejtan takvome to podvaljuje govoreći mu da mu to uopće ne šteti i da je sve što egzistira lijepo te da je to, ustvari, dio Allabove, odnosno božanske ljepote. A Onaj za koga tvrdiš da posmatraš Njegovu ljepotu, upravo On je Taj Koji ti je te stvari zabranio posmatrati!“*
[* Ovim se ukazuje na to da je po Šerijatu zabranjeno gledati neke stvari i da se ne trebaju iznalaziti opravdanja ukoliko se krše granice Šerijata.]

Moj sejjid šejh Ali el-Mevazini eš-Šazili upitan je šta kaže u vezi sa gledanjem u lijepu golobradu mladež, da li je to putniku na Allahovom putu dopušteno, pa je on rekao: „Dok god čovjek razlikuje lijepe i ružne slike on je još uvijek u okvirima (ljudske) prirode. Ustvari, on je još uvijek u stanju da treba brisati svoju prirodu i svoje strasti, tako da mu nije dopušteno gledati u lijepe slike čije gledanje je Šerijatom zabranjeno. Međutim, kada dospije dotle da ljepotu balegara ili žabe vidi istovjetnom ljepoti najljepših ljudskih likova, onda mu je dopušteno gledati i navedeno, jer je on u situaciji kada ne razlikuje ružne i lijepe slike i likove u uobičajenom shvatanju tih pojmova i on je tada u stanju da je obuzet Stvoriteljem, a ne stvorenim.“ Međutim ovakvo nešto je vrlo teško postizivo, pogotovo kod velike većine derviša u ovome današnjem vaktu, pa je oprez preči za svakog onoga ko je pametan.

Čuo sam mog sejjida Muhammeda eš-Šenavija da je rekao: „Dervišu nije dopušteno družiti se i osamljivati sa lijepim golobradim dječakom. Zato neka se onaj (derviš) koji ima pameti, u granicama svojih mogućnosti, drži podalje od druženja sa takvom mladeži, izuzev u određenim vjerom propisanim situacijama, kao što su, npr., zajedničko obavljanje ibadeta, predavanja i sl., a sve to u prisustvu šejha ili braće po vjeri koji su dobri, mada i pritom treba čuvati i obarati svoj pogled.“

Također je rekao: „Prenosi se da je neki od ranijih sufija bio takav da nije primjećivao da je izrasla brada nekom od golobradih mladića sve dok mu drugi na to ne bi skrenuli pažnju. Tako se desilo i sejjidi Muhammedu ibn Annanu sa šejhom Mazinom. On kaže: `Služio sam šejha oko deset godina. U međuvremenu je u mene porasla brada i ja sam postigao savršenstvo. Za bradu on uopće nije ni osjetio ni znao, sve dok ga ljudi nisu obavijestili o tome, nakon čega je pogledao u moje lice.

Moj sejjid Muhammed el-Gameri napisao je djelo pod nazivom „O zabrani druženja sa mlađarijom i ženama“. U tom svom djelu on se naročito okomio na povlađivanje svome nefsu, imajući pritom posebno u vidu derviše ahmedije, koji imaju praksu da derviše ženske osobe. Tako, npr., neki od njih se osami sa nekom od njih u odsustvu njenog muža. Ona njega oslovljava sa „babo“, odnosno „oče“, a on nju sa „kćeri“. Autor spomenutog djela kaže: „To je ono što izlazi iz okvira Šerijata, jer onaj ko to dopušta i smatra dopuštenim – griješi.“ Dokazujući takav stav on poseže za riječima Uzvišenog upućenim ashabima a u vezi sa suprugama Vjerovjesnika, s.a.v.s.: “A ako od njih nešto tražite, tražite to od njih iza zastora. To je čistije i za vaša i za njihova srca.” (33/53), pa kaže: „Ako to šteti ashabima, kako onda nekakav neznalica ili nekakva ženska osoba može tvditi da im takvi postupci ne štete kad se njihovi nefsovi kupe na ono što je zabranjeno (haram) kao što se muhe kupe na med!?“ Zato se svaki derviš toga treba dobro paziti. Hvala Allahu, Gospodaru svjetova.

____________________________________________

* Poglavlje iz knjige: Sveta svjetla o spoznaji NAČELA TESAVVUFA, Autor: Šejh Abdulvehhab eš-Ša’rani, Izdavač: EL-Kalem, Sarajevo, 1424. h.g./2003. god.