El-hikem – mudrosti

Rabbi-srahMudrost šesta

 

Nemoj da te, pored tvog upornog učenja dove, kašnjenje uslišanja nužno dovede do očajanja, jer ti On jamči uslišanje, dajući ti ono što ti On odabire, a ne ono što ti za sebe odabireš, i onda kada On želi, a ne onda kada ti želiš.

 

Prepjev:

 

Dok uporno ti Ga moliš,
ako kosni uslišanje,
nemoj sebi da dozvoliš
da padaš u očajanje!

Jer kad moliš, insistiraš,
On ti dževab garantira
– ne kad želiš, nit‘ što biraš,
već kad želi i što bira.

 

Komentar:

 

Prije prelaska na komentar navedene mudrosti navodim ti, o dervišu, sliedeće uvodne napomene.
1. Imami Ahmed, El-Bezzar i Ebu Ja’la, sa dobrim (džejjid) lancem prenosilaca, te El-Hakim, koji za lanac prenosilaca kaže da je vjerodostojan (sahih), navode predaju od Ebu Seid EI-Hudrija, r.a., da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: „Koji god musliman uči dovu, ukoliko ne traži nešto što je grijeh ili kidanje rodbinskih veza, Allah će mu dati jedno od troga: (1) bilo da će mu dovu uslišati na dunjaluku, (2) bilo da će mu njeno uslišanje štedjeti za ahiret, (3) bilo da će od njega, srazmjerno vrijednosti dove, otkloniti neko zlo.“ „Kad je to tako onda ćemo mi to činiti što više (- reče neko od prisutnih).“ „Allah će sa Svoje strane još više (- odgovori mu Allahov Poslanik, s.a.v.s.).“

2. Uzvišeni Allah veli: „I Musa reče: „Gospodaru naš, Ti si dao faraonu i glavešinama njegovim imetke, da u raskoši žive na ovom svijetu, pa oni, Gospodaru naš, zavode s puta Tvoga! Gospodaru naš, uništi imetke njihove i stisni srca njihova, pa neka ne vjeruju dok ne vide patnju bolnu!” (Kur’an:10/88)
Musaov brat Harun, a.s., aminao je na učenje ove dove, koja je spomenuta u navedenom ajetu. Iza navedenog ajeta, u suri „Junus“, Uzvišeni Allah kaže: „Uslišena je dova vaša“ – reče On -, „a vas dvojica se pravog puta držite i nikako se za neznalicama ne povodite!” (Kur’an: 10/89)!“
Prenosi se da je uslišanje uslijedilo četrdeset godina nakon učenja dove. Naš prvak Ebu-l-Hasan eš-Šazili, r.a., u vezi sa riječima Uzvišenog: „… a vas dvojica se pravog puta držite…”, kaže: „… tj. nemojte tražiti da se požuri sa uslišanjem!“, a u vezi sa riječima Uzvišenog: „i nikako se za neznalicama ne povodite!”, kaže: „… tj. nikako se ne povodite za onima koji traže da se požuri sa uslišanjem!“

3. Postoji predaja po kojoj, kada dobri rob moli Uzvišenog Allaha, Džibril, a.s., kaže: „Gospodaru, taj i taj Tvoj rob Te moli, pa udovolji njegovoj potrebi“ – a Allah odgovara: „Pustite ga (neka moli), jer ja volim slušati njegov glas.“
Ovo podrazumijeva da ima ljudi kojima, zbog ružnoće njihovog glasa, Uzvišeni Allah brzo uslišava dove, u kom smislu također postoji predaja.

4. Naš prvak Ebu-l-Hasan eš-Šazili, r.a., rekao je: „U vezi sa sobom ništa nemoj da biraš! Izaberi da ne biraš! I bježi od onoga što si izabrao, i bježi od svoga bježanja, i od svega drugog, bježi Uzvišenom Allahu, „a Gospodar tvoj stvara šta hoće, i On odabira!” (Kur’an: 28/68)
Neki čovjek ušao je kod našeg prvaka Ebu-l-‚Abbasa el-Mursija, r.a., koji je zbog stanja u kojem se nalazio podnosio bolove, pa mu je taj čovjek rekao: „Allah ti podario zdravlje, moj gospodine!“ – a on je prešutio, ništa mu ne odgovorivši. I taj čovjek je jedno vrijeme pošutio, pa je ponovo rekao: „Allah ti podario zdravlje, moj gospodine!“ Na to mu je šejh Ebu-l-‚Abbas rekao: „Zar ti misliš da ja nisam od Allaha tražio zdravlje? Jesam, molio sam Ga, a zdravlje je upravo ovo stanje u kojem se nalazim!“
Nakon što je Allaha molio za zdravlje, Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: „Sve vrijeme osjećao sam tegobu zbog hajberskog jela (kojom prilikom mu je bila data zatrovana hrana), a sada mi prosto kida krvne sudove“; naš prvak Ebu Bekr es-Siddik, r.a., Allaha je molio za zdravlje, pa je nakon toga otrovan i umro je; naš prvak Omer (ibn el-Hattab), r.a., Allaha je molio za zdravlje, pa je nakon toga umro, zboden od Ebu Lu’lueta, Mugirinog sluge, koji mu je zadao tri udarca handžarom i koji je, nakon što je zbo neke koji su mu se ispriječili na putu, na kraju ubio samoga sebe; naš prvak Osman(ibn `Affan), r.a., Allaha je molio za zdravlje, pa je nakon toga zaklan; naš prvak `Ali (ibn Ebi Talib), r.a., Allaha je molio za zdravlje, pa je nakon toga ubijen…

Zato, ako Allaha moliš za zdravlje, moli ga da ti da ono za šta On zna da ti to predstavlja tvoje stvarno zdravlje. Značenje mudrosti je: Nemoj da te, o dervišu, pored tvoga upornog i svakodnevnog učenja dove, kašnjenje uslišanja nužno dovede do očajanja i gubljenja nade u uslišanje, jer ti On, Uzvišeni, jamči uslišanje, shodno Njegovim riječima: „Pozovite Me i zamolite, ja ću vam se odazvati” (Kur’an: 40/60), kao i Njegovim riječima: „Odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli“ (Kur’an: 2/186), dajući ti pritom ono što ti On odabire, a ne ono što ti za sebe odabireš, s obzirom da On, Slavni i Uzvišeni, bolje od tebe zna šta će ti popraviti stanje, jer ti ćeš možda tražiti nešto što bi za tebe bilo bolje da ti se to uskrati te je takvo uskraćivanje ustvari – davanje. To može posvjedočiti onaj ko se osvjedočio na stupnju: „Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas, – Allah zna, a vi ne znate.” (Kur’an: 2/216). Isto tako, o ti koji dovu učiš, Uzvišeni ti jamči uslišanje onda kada On želi, a ne onda kada ti to sebi želiš. Razmotriš li uvodne napomene, koje smo naveli prije ovog komentara, otkriće ti se tajna o ovom pitanju i biće ti jasno koje dobro se u tome krije. 

 

Mudrost sedma  

 

Nemoj nipošto sumnjati ako kasni ono što je  obećano, makar bilo naznačeno i vrijeme kada  će se to dogoditi, da ti iskra (sumnje) ne zapali  srčano oko i ne ugasi svjetlo tvog  nutarnjeg vida.

 

Prepjev:

 

Nemoj nipošto sumnjati
ne desi l‘ se obećano
ni kad će se događati
ako bude zakazano!

Jer srčano oko tvoje
sumnja može zapaliti
i nutarnje svjetlo tvoje
uz to može ugasiti.

 

Komentar:

 

Nemoj nipošto sumnjati, o dervišu, ako kasni ono što je obećano, ono što ti je Allah obećao putem sna, ili putem nadahnuća koje ti dođe od Svemilosnog (Allaha), jer Allah ne krši obećanje, nadahnuvši te, recimo, da ćeš u određeno vrijeme doživjeti otkrovenje, ili da ćeš dotične godine živjeti u izobilju, i tome slično, kao što se znalo događati pojedinim evlijama, pa bi to oni saopćavali, ali se kasnije nije događalo ono što je obećano, a pogotovo nemoj sumnjati ako nije naznačeno vrijeme kad će se dogoditi ono što je obećano, da ti iskra sumnje ne zapali srčano oko i oslabi nutarnji vid te da ne ugasi svjetlo tvog nutarnjeg vida, odnosno srčanog oka.

(Između ostalog, nema mjesta sumnji i) stoga što postoji mogućnost da događanje onog što je obećano može ovisiti o određenim sevepima (uzrocima) ili šartovima (uvjetima), o kojima je znanje Uzvišeni zadržao za Sebe, ne otkrivši ga Svome robu, pa ne bude tih uzroka niti uvjeta (a samim tim ni ispunjenja onoga što je obećano). Onaj koji je spoznao svoga Gospodara prema Njemu, Uzvišenom, pristojno se ophodi, uz Njega nalazi smiraj i staloženost, a ukoliko kasni ili se uopće ne dogodi ono što je obećano, on ne sumnja niti njegovo uvjerenje biva uzdrmano.

Sjetimo se onoga što se (Allahovom Poslaniku), s.a..v.s., desilo na Hudejbiji, kada je obavijestio ashabe (o onome što je vidio na snu) da će unići u Bejtu-l-haram i da će oko njega obilaziti (tavafiti), pa se to nije desilo one godine kada ih je o tome obavijestio, već naredne godine, o čemu se detaljnije govori u hadiskim zbirkama i knjigama o Muhammedovom, s.a.v.s., životopisu, kao i u našim knjigama „El-Bušra bi-l-džihad“ i „Gazvetu Bedri-l-kubra“.  

 

Mudrost osma

 

Kada ti (Allah) otkrije neki od vidova kojim ti  se On predstavlja, nemoj pritom brinuti što  činiš malo (dobrih) djela, jer ti ga On otkriva  samo zato što želi da Ga upoznaješ. Zar ti ne  znaš da je takvo predstavljanje Njegov dar, koji  ti šalje, a da su (tvoja dobra) djela ono što ti  Njemu darivaš. A zar se ono što ti darivaš  Njemu može mjeriti sa onim što On dariva tebi!?

 

Prepjev:

 

Kad otkriva da Se tebi
predstavlja u nekom vidu,
ne brini što mnoga djela
od ruke ti tad ne idu!

Svako takvo otkrovenje
koje Allah tebi daje
daje ti ga jer On želi
s tobom da se upoznaje.

Predstavljanjem Svojim On te
dariva, zar to ne znadeš!?
dok ti njemu na dar daješ
dobra djela što imadeš.

A zar može mjeriti se
ono što Mu na dar daješ
s onim što ti On daruje
a što i ne prepoznaješ!? 

 

Komentar:

 

Krajnji cilj, nada i želja jeste spoznaja Uzvišenog Allaha. Stoga, o dervišu, obrati pažnju na riječi šejh Ibn Ataullaha, r.a.: Kada ti Uzvišeni Allah, koji daje otkrovenja i koji sve zna, otkrije neki od vidova kojim ti se On predstavlja, kao naprimjer da ti pošalje misao kojom ti aludira na Sebe, Uzvišenog, kada te spopadnu bolesti, ili kada budeš stavljen na kušnju belajima, ili kada te zadesi neimaština, da bi te takvom mišlju i aluzijom sačuvao od griješenja u onome što te je spopalo, ili u onome sa čim te iskušava, ili u onome što te je zadesilo…, ili da ti u nečemu takvom skrene pozornost na to da je to što ti se dešava pokazatelj Njegove moći, kojom ti se On predstavlja, sve to je dokaz Njegove pažnje prema tebi i pokazatelj tvoga uzdizanja kod Njega, Uzvišenog, s obzirom da se time svrstavaš u one koje On voli, zbog tvoje strpljivosti i zadovoljstva sa onim što ti On daje, pa će ono što te je spopalo, odnosno ono sa čim te iskušava, odnosno ono što te je zadesilo biti uzrok (sevep) spoznaje Uzvišenog Allaha i Njegovih svojstava, kojima ti se On predstavlja, kao što su Njegova blagost, nadmoć (moć kahrenja), milost, liječenje i dr. Navedena mudrost upućena je onome ko je budan (obazriv), onome ko nedaće (musibete) i udarce sudbine dočekuje sa spominjanjem Uzvišenog Allaha, a nije upućena onome koji se srdi kad ga nešto od toga zadesi. Nema sumnje da takve nedaće i udarci sudbine (onome koga zadese) katkada otežavaju činjenje (dobrih) djela, pa se ona zbog toga umanjuju. Stoga šejh Ibn Ataullah i veli: nemoj pritom brinuti što činiš malo (dobrih) djela, s obzirom da Uzvišeni Allah, u kudsi-hadisu, kaže: „Kada ja svoga roba stavim na iskušenje, pa on osaburi i ne žali se na Mene onima koji ga obilaze, ja mu njegovo meso zamjenjujem boljim mesom, i njegovu krv boljom krvlju; ako ga izliječim, uz to neće imati grijeha, a ako ga usmrtim, uvodim ga u Svoju milost.“ Hadis navodi imami Malik u „El-Muvetta’u“, od ‚Ata ibn Jasira, on od Ebu Se’ida, r.a., on od Vjerovjesnika, s.a.v.s.

(Imam) Et-Tirmizi navodi predaju od Osmana ibn Affana, r.a., on od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da je Uzvišeni Gospodar (u kudsi-hadisu) rekao: „Kada Moj rob dostigne četrdeset godina, sačuvaću ga od tri vrste iskušenja: od ludila, boginja i gube; kada dostigne pedeset godina, olakšaću mu život; kada dostigne šezdeset godina, omiliću mu povratak Meni; kada dostigne sedamdeset godina, učiniću da ga zavole meleki; kada dostigne osamdeset godina, pišem mu dobra, a odbacujem loša djela; kada dostigne devedeset godina, za njega će meleki govoriti: – Allahov zatočenik na zemlji! – te će mu biti oprošteni i raniji i potonji grijesi i biće mu dopušten zagovor (za druge); kada dostigne poznu starost (preko devedeset godina), Allah će mu pisati da čini dobra djela kao što ih je činio dok je bio zdrav, a ako uradi neko loše djelo, ono mu neće biti upisivano.“ Ovaj hadis izričit je u tome da onaj ko dostigne poznu starost (preko devedeset godina), a to su godine neuračunljivosti, da se njemu piše kao da čini ista ona (dobra) djela koja je činio dok je bio zdrav, uz zaštitu (od posljedica eventualnih loših djela).

Ebu Abdullah, Muhammed ibn All et-Tirmizi, r.a., navodi: „U ranijim svojim danima bolovao sam od jedne bolesti. Nakon što me je Uzvišeni Allah izliječio, u sebi sam napravio usporedbu između onoga što je Uzvišeni Allah, u navedenom periodu, planirao (priredio) sa tom mojom bolešću (s jedne) i ibadeta sekalejna (ljudi i džina) u istom tom periodu (sa druge strane), pa sam se pitao: – Da sam bio u situaciji da, u navedenom periodu, mogu birati između navedene bolesti i toga da činim ibadet vrijedan ibadetu sekalejna (svih ljudi i džina), čemu bih od toga dvoga u svome izboru naginjao? – Imajući ispravnu odlučnost i ustrajavši u čvrstom uvjerenju, stao sam na stanovištu mog nutarnjeg vida da je ono što mi je odabrao Uzvišeni Allah, a to je bolest, koju mi je On priredio, mnogo časnije, daleko opasnije i donosi veću korist (na budućem svijetu). Ono je nepomućeno, jer je Njegovo djelo. Jer, velika razlika je između toga kad te On spašava i kad ti sam sebe spašavaš! Uvidjevši to, ibadet sekalejna za navedeni period u mojim očima izgledao je neznatan spram onoga što mi je On, Uzvišeni, podario, pa se ta bolest pretvorila u blagodat, blagodat u blagodar, blagodar u nadu, nada u naklonost, te sam u sebi rekao: – To je razlog što su (Allahovi dobri robovi), uz zadovoljstvo prema (Uzvišenom) Hakku, ustrajno podnosil belaje, i zbog ovoga, što mi je otkriveno, radovali su se belajima (na koje ih je Allah stavljao).“ Eto, upravo je to bio jednn od vidova Allahovog predstavljanja, koji mu je Uzvišeni Allah otkrio, pa je postigao sreću kojoj je dao prednost nad ibadetom sekalejna!

Neka sretni rob pokuša imati osjećaja za navedeno, neka mu je to pred očima i neka se toga stalno prisjeća, da bi (u takvim slučajevima) postigao smirenost i staloženost, što će mu olakšati da to lakše podnosi, da bi gorčinu stanja u kojem se nađe podnosio sa užitkom (s obzirom na nagradu koja ga za to očekuje, kao što neko sa užitkom radi neki teški posao, u rudniku i slično, s obzirom da će mu taj posao biti dobro plaćen). Kada u svome belaju postigne takvo stanje, to će biti stanje zahvalnih (Allahovih) robova, puno sreće i blaženstva, pa će u znak obaveze, zahvalnosti, dobrih djela činiti onoliko koliko bude mogao.

Stoga, tačno je ono što kaže šejh Ibn Ataullah, r.a.:… jer ti ga (tj. neki od vidova Svoga predstavljanja) On otkriva samo zato što želi da Ga upoznaješ, to jest želi se sresti sa tobom, da ti se približi i da ti se pojavi sa Svojom obilnom dobrotom prema tebi. Nema sumnje da je to veličanstvenije i bolje od brojnih formalnih (dobrih) djela, u vezi sa kojima će rob biti ispitivan da li su bila čista (tj. da li su činjena sa čistom namjerom – ihlasom), kao što poznavalac Allaha Ibn Ataullah, r.a., na to aludira, postavljajući odlučno pitanje: Zar ti ne znaš da je takvo predstavljanje Njegov dar, koji ti šalje, tj. koji ti šalje kao izraz Svoje dobrote prema tebi, a da su (tvoja dobra) djela ono što ti Njemu darivaš!? A zar se ono što ti darivaš Njemu može mjeriti sa onim što On dariva tebi!? Jer, robov dar, ma koliko bio vrijedan, beznačajan je u poredenju sa Gospodarovim darom.
Iz navedenog se da zaključiti da je i malo (dobrih) djela popraćenih spoznajom vrjednije od mnoštva (dobrih) djela koja nisu popraćena spoznajom. Stoga je derviš više preokupiran djelima popraćenim spoznajom nego formalnim (dobrim) djelima, a ako djelā popraćenih spoznajom bude mnogo, vrijednost se tome još više povećava. Stoga se poznavaoci Allaha sa čežnjom prisjećaju (svojih) početaka, s obzirom da se tada moglo činiti mnogo dobrih djela, pa bi uz njih bivalo i mnogo nurova (svjetala).

 

* Odlomci iz knjige: EL-HIKEM – MUDROSTI, Šejh Ahmed ibn Ataullah El-Iskenderi, komentar: šejh Muhammed Mustafa Ebu-l-Ula (Prijevod sa arapskog: Ismail Ahmetagić, izdavač: El-Kalem, Sarajevo, 2000. god.)