Gazi Husrev-beg

Gazi-Husrev-begova-dzamijaNešto jače od četiri stoljeća bila je Herceg-Bosna sastavni dio Turskog Carstva. Kako su tokom 15. i 16. stoljeća Osmanlije napredovale u osvajanju, osnivahu na teritoriju Bosne i susjednih hrvatskih zemalja sandžake, od kojih 1580. učini­še posebni bosanski beglerbegat. Kroz ova četiri stoljeća izmijenilo se preko 300 sandžak-bega i beglerbega, paša i vezira u ovim krajevima, a dobra četvrtina ovih carskih namjesnika bijahu domaći sinovi. Od ovih namjesnika neki su toliko vrijedni, da im historija bilježi ime radi kontinuiteta, neki su poznati po svojim zlim djelima kao Dželalija i Abdurrahim, a nekim su zabilježena imena zlatnim slovima. Među ove potonje spada Gazi Husrev-beg kao najznamenitiji i najslavniji čovjek u Bosni od pada kraljevstva bosanskog do okupacije 1878, koji je po ocu Ferhat-be­gu naše gore list. Njegovo je begovanje zlatno doba u povijesti Sarajeva, glavnog grada onovremenog sandžaka bosanskog.

Osamdeset godina prije pada bosanskog kraljevstva zauzele su Osmanlije jedan dio Bosne s mjestom Vrhbosnom, od koje se kasnije razvilo šeher Sarajevo. U Vrhbosni su Osmanlije udarili svoj vojnički logor i odmah počeli podizati razne zgrade. Isa-beg Ishaković (1440-1463. i 1464-1470) podigao je kao vojvoda zapad­nih strana, a kasnije kao sandžak-beg cijeli niz javnih zgrada i time udario temelj Sarajevu, u kome mala Vrhbosna na Miljacki za kratko vrijeme postade mahala zvana Latinluk. Stanovnici su Vrhbosne bili katolici, a Osmanlije ih zvahu Latini, i po tome ostade ime mahali.

Od godine na godinu cvalo je Sarajevo, te kada je ovamo došao slavni Gazi Husrev-beg za sandžaka, krajem rujna ili prvih dana listopada 1521, zatekao je ovdje pored mnogih privatnih zgrada 16 džamija, dvije musafirhane (konačišta), dva imareta (kuhinja za putnike i siromahe), tri tekije (samostan za derviše) jednu me­dresu (bogosloviju) i više mekteba (početne škole), dva velika hana, četiri javne banje i lijepu čaršiju. U ovo doba imalo je Sarajevo i svoju apoteku (od 1515). Cvala je trgovina i obrt, a razvila se i cehovska organizacija.

S malim prekidom upravljao je Husrev-beg Bosnom sve do smrti, koja ga za­desi u Sarajevu 18. lipnja 1541. Vladao je blizu dva decenija. Ovoliko nije sjedio na Bosni ni jedan namjesnik ni prije, ni poslije njega.

Prve godine Husrev-begova vladanja ispunjene su ratovima po susjednim hrvatskim i ugarskim zemljama. Od 1528. dao se uz vojevanje i na podizanje monumentalnih zgrada u bogoštovne, prosvjetne i zdravstvene svrhe, a uz ove nije zaboravio ni one koje služe obrtu i trgovini, a sve skupa podigoše Sarajevo od kasabe na šeher. Sagradio je džamiju, imaret, musafirhanu, hanikah (derviški samostan), mekteb, medresu, banju, veliki han, bezistan, 60 dućana, sve jedan do drugoga, više kuća i doveo vode iz daljine od 7 km. Uz to, uvakufio je upravo kneževski imetak za uzdržavanje svojih zadužbina. Svim ovim stekao je Husrev-beg neprocjenjive zasluge za razvitak grada Sarajeva, kulturni napredak Muslimana u Herceg-Bosni i materijalnu kulturu svih stanovnika ovih zemalja. Njegove zasluge na bojnom polju za Osmansko Carstvo nijesu ništa manje od ovih, ali njih bi sačuvala samo historija, a po ovim ovjekovječio je on svoje ime u Bosni, i dok opstoji Sarajevo, živjeće i ime slavnog Gazi Husrev-bega. On nije priječio ni napredak nemuslimanskih stanovnika Bosne. Baš u njegovo doba obnovljeni su franjevački samostani u Visokom i Fojnici, opstojala je katolička crkva u Latinluku, njemu pripisuje narodna tradicija postanak pravoslavne crkve u Sarajevu u blizini njegove džamije, a baš u njegovo doba osnovana je uz crkvu u Goraždu tiskara, koje onda ne bijaše ni u pravoslavnoj Moskvi.

Na pisanje ovih redaka potakla me je rijetka zgoda: ove se godine navršila ravna četiri stoljeća, kako je Gazi Husrev-beg sagradio svoju džamiju u Sarajevu, najmonumentalniju građevinu iz turskog doba ne samo u Bosni nego u cijelom Balkanskom poluotoku, izim Stambola i Edrene. Naš historik dr. Ćiro Truhelka piše: Svaka zemlja ima svoj kolorit, svaki grad svoje posebno obilježje, svoj lični spomenik, bez kojega si ga ne možemo ni pomisliti. Ko će si na primjer pomisliti Atenu bez Akropole, Paris bez Louvrea, Zagreb bez Svetoga Kralja a si parva licet com-parare magnis, Sarajevo bez Begove džamije.

Begova džamija daje Sarajevu svoje pravo gradsko obilježje, ona je središte oko koga se niže i razvija sav grad, a da padne ta Begova džamija, Sarajevo bi izgubilo svoje obilježje, svoju individualnost u nizu ostalih gradova, svoj lokalni kolorit, kojim se priljubilo uz okolicu, uz individualnost svoga žiteljstva, uz njene stare tradicije, kojima u svakog stranca, koga putnička noga donese u naše šeher-Sarajevo, stiče dugovjeku uspomenu.

Da sad rečemo koju o pojedinim zgradama!

Gazi Husrev-begova džamija kako je narod obično zove, Begova džamija uzdiže se u srcu predokupacione čaršije. Pred džamijom i iza nje je prostrani harem dvorište. Iz Sarača vode dvoja, a iz Čizmedžiluka i Mudželita po jedna vrata u harem, usred koga stoji ova najmonumentalnija zgrada i pred njome šadrvan (vodoskok). Pred džamijom su sofe (trijem) prekrivene sa pet malih kupola, koje se opiru o zid džamije, dva pobočna zida i četiri mramorna stupa. Sofe su ispod srednjeg kubeta samo malo uzdignute iznad površine dvorišta. Ovdje je glavni ulaz u džamiju. Drvena su vrata divno izrađena, a još divnije je izvedena concha iznad vrata, umjetnički urešena stalaktitima. Između vrata conche je mramorna ploča s natpisom u arapskom jeziku, na kojoj čitamo, ko je i kada podigao ovu bogomolju. Ušav u džamiju posjetnik će se upravo zadiviti — piše Truhelka — jedinstvenosti i veličajnosti ovoga prostora, ako uopće ima osjećaja i arhitektonskog shvaćanja.

begova_dzamija_skica

Begova džamija sa sahat-kulom u presjeku

Očima se tu razgaljuje četverasta u temeljnim linijama skroz jednostavna građevna figura, kojoj je osnovica kvadrat sa stranicom od 13 m, a u vertikalnom pogledu razvija se do savršenosti. Sa tri strane masivni, 2 m debeli zidovi, sa četvrte, jugoistočne, impozantni luk, koji se opire o oba pobočna zida, nose četiri stalaktitima bogato urešena pandantiva, vezana gore snažnim bogato profiliranim okruglim vijencem, koji je nadvisio podnicu džamije 19 m. Nad ovim vijencem uzdiže se 2,5 m visoki tambour, proviđen nizom uskih gore zašiljenih prozora, a pred njima drvenim parmacima ograđena galerija, koja obilazi oko vijenca. Do galerije se penje uz stube uzidane u debeli zid, a služila je da se mogu zapaljivati svjetiljke, kojima se prije rasvjetljivala džamija u svečane dane. Tambour je presveden oblim kubetom, komu je nutarnji vrh nadvisio osnovicu za 4,5 m. Prema tome unutrašnji vrh kubeta nadvisuje osnovicu džamije ravnih 26 m, te se stranica osnovice naprama visini odnosi kao 1:2. I baš ovome omjeru pripisuje se onaj upravo veličanstveni dojam, kojim se ovo kube dojimlje promatrača, jer se taj prostor čini daleko većim no što u istinu jest, ma da tu nema golemih dimenzija. I ovaj omjer nije slučajan, nego ga je bez sumnje tačno proračunao graditelj, koji je svakako izašao iz škole velikog turskog neimara Sinana.

Prema jugoistoku proširio se ovaj prostor za 5,2 m. Oba ugla ove manje prostorije ukrašena su stalaktitima, koji ovdje nadomješćuju pandantive, a gore ih veže poluvijenac sa pilasterima džamije. Na njima je tambour s pet prozora, a više njega polukube.

Ovo je najdičniji dio džamije. Tu je u sredini zida mihrab, remek-djelo, desno prekrasan mimber, a lijevo ćurs. U mihrabu obavlja imam bogoslužje S mimbera govori hatib petkom u podne i uz Bajram hudbu na arapskom, a s ćursa vaiz drži u razne dane propovjedi na bosanskom jeziku. I pod velikim kubetom uz lijevi zid ima jedan ćurs. Desno i lijevo od mihraba po dva su stalka od bakra, na kojima su nekad gorjele mukave, dok danas s njih sjaju električne žarulje, a djelo su domaćeg majstora umjetnika Saliha Bektića iz šezdesetih godina prošlog stoljeća. Prema mihrabu desno do glavnih vrata je mahfil, koru slična galerija, što ju drži osam mramornih stupova. Na mahfilu je mjesto mujezina dok se vrši bogoslužje.

Uz pročelje džamije s desne i lijeve strane prizidane su tzv. tetime. To su ma­nje prostorije. Osnovica im je kvadrat sa stranicom od 6,5 m. One su u svemu slične onoj prvoj prostoriji, a natkrivene su kubetom, čiji je unutrašnji vršak 14 m nad podom. Iz ovih prostorija vode po jedna pobočna vrata u harem.

Begova je džamija prva na svijetu u koju je uvedena električna rasvjeta. To se desilo početkom ovoga stoljeća.

Na sjeverozapadnom uglu džamije je munara visoka 47 m, a do šerefeta 36, odakle mujezin zove muslimane na namaz.

Uz zapadni zid džamije prizidana je 1863. mala zgrada u kojoj je smještena biblioteka. Biblioteci je temelj udario osnivač džamije. U njoj imade preko 1000 raznih orijentalnih djela, mahom rukopisa, a među njima i takovih, koja su unikat.

Najljući neprijatelj Sarajeva u prošlim stoljećima bio je požar. Više puta izgorjela je skoro cijela okolina džamije, a njoj bi utoliko naudio što bi prozori popucali, olovo se na kubetima rastopilo i zidovi učađili. Tako je više puta prebojena. Zadnji je put prebojena 1885, ali nažalost rđavo, jer rad nije u skladu sa stilom džamije.

Sa vrela Crnila doveo je Husrev-beg vodu za svoju džamiju i pred njom podi­gao šadrvan. Današnji je šadrvan sagrađen 1893. godine.

U sjeverozapadnom su uglu harema vruće česme, gdje se zimi grije voda za uzimanje abdesta. Do njih je muvekithana (sahatnica) sagrađena 1859, a služi kao zavod za određivanje vremena namaza (molitve). U protivnom je uglu zgrada u ko­joj je do 1897. bio dječački mekteb. Danas je u prizemlju ove zgrade soba za čuvara džamije i orijentalni bazar, a nad ovim su sobe za hatiba, imama i mujezine. Uz to je ovdje sjedište društva „Merhamet“. Za mekteb podignuta je u blizini moderna zgrada (1897).

Na istočnoj su strani džamije dva mauzoleja (turbeta). U većem je grobnica slavnog osnivača džamije, a u manjem počivaju zemni ostatci vojvode Murat-bega Tardića, prisnog prijatelja i druga Husrev-begova i prvoga mutevelije Husrev-begova vakufa. Murat-beg je rođen u Šibeniku, gdje mu je još 1526. živio brat Juraj, kanonik. Murat-beg je umro u Požegi kao sandžak-beg, poslije mjeseca travnja 1545, a tijelo mu je ovamo preneseno.

U zapadnom dijelu dvorišta pod munarom četiri su grobnice iz novijeg doba. U prvoj je pokopan mutevelija Mehmed ef. (umro 20. IX. 1853), u drugoj dugogodišnji gradonačelnik Mustafa-beg Fadilpašić, u trećoj Ali-beg Firdus, a u zadnjoj Mahmud-beg Fadilpašić. Ova potonja dvojica poznati su kao borci za vjersko-prosvjetnu autonomiju i u ovoj borbi stekli su osobite zasluge.

U srpnju 1878. harem Begove džamije bio je središte organizacije otpora protiv ulaza austrougarske vojske u ove zemlje. Ovdje su držane pučke skupštine i pali mnogi važni zaključci.

Sjeverno od džamije podigao je Gazi Husrev-beg dvije zgrade, koje su također važni arhitektonski spomenici iz onog vremena. To su hanikah i kuršumlija. Prva je podignuta kad i džamija 1530, a druga 7 godina kasnije. Hanikah je derviški samostan sa novicijatom, a po vakfiji na čelu mu je šejh halvetijskih asketa. Bilo je šejhova u hanikahu koji su radi svoje učenosti i pobožnosti bifi poznati daleko van granica ovih krajeva, kao Mehmed Razi Velihodžić, šejh Ahmet efendija i drugi. Osobito se proslavio u otporu protiv okupacije 1878. šejh Muhamed efendija Hadžijamaković kao jedan od prvih vođa onih burnih dana.

Današnja je zgrada restauracija prvobitne, koja je izgorjela u velikom požaru 1832. godine. Hanikah ne služi više svojoj svrsi, on je sada sastavni dio Husrev-begove medrese.

Kuršumlija je medresa sagrađena 1537. u slogu  zavoda na Istoku. Husrev-beg ju je podigao u slavu svoje majke Seldžuke sultanije, kćeri Bajezida II, koja je umrla nešto prije 1512. u Carigradu i pokopana u turbetu na „Bajezidu“, pa se po njoj nazivala dugo Seldžukija, a Kuršumlija je prozvana što je pokrivena kuršumom (olovom). Što će se učiti u ovoj medresi odredio je plemeniti osnivač u vakfiji (zakladnici) napisanoj još 10. siječnja 1534. i po tome bila je ova medresa teološki fakultet, a od profesora (muderisa) traži se da bude teolog-filozof. Do osnutka šerijatske sudačke škole (1887) bila je ova medresa najugledniji islamski zavod u Bosni. Husrev-beg je znao da se s vremenima mijenjaju i potrebe, pa je u zakladnici dodao da se uz propisane predmete predaje i ono što bude iziskivalo vrijeme. Ovoj dalekovidnosti ne treba komentara.

Kao što je u hanikahu bilo odličnih šejhova, tako je i na ovoj medresi bilo velikih učenjaka među muderisima, kao Abdul Dželil ef., H. Husein Muzaferija i mnogi drugi. Muzaferija je bio odličan astronom i vrstan pjesnik, a služio je na ovome zavodu od 1681. do smrti 1721. Iz novijeg doba spomenuću samo Mehmed ef. Muftića. Danas na čelu ovoga zavoda stoje Muhamed ef. Dizdar i Ahmed ef. Burek. Medresa je pred par godina temeljito reformirana, a s ovom školskom godinom 1930-31. otvoren je teološki fakultet (alija).

S arhitektonskog gledišta u Kuršumliji je osobito lijepo izveden portal, dvor s arkadama i dershana (soba za predavanje).

Iz ovoga rasadnika prosvjete izašao je veliki broj uleme, mnogi učenici pr-slavili su se kao pjesnici i učenjaci. Mnogi su kasnije bili kadije, muftije, šejhovi, muderisi, po raznim krajevima Osmanskog Carstva. Pa i jedini šejh ul-Islam, što ga je Bosna dala, učio je prve nauke u ovoj medresi u prvoj polovini prošlog stoljeća.

Na zapadnoj strani džamije preko puta je imaret. Podignut je kad i džamija. Sadašnja je zgrada iz novijeg vremena. Imaret je kuhinja, u kojoj se sprema hrana za softe (đake medrese) i službenike vakufa, a prije i za siromašne putnike.

Uz imaret bila je i musafirhana, konačište, u kome je 350 godina nalazio siromašni putnik konak za se i konja besplatno. Iza okupacije je iz meni nepoznatih razloga zatvorena.

U vakfiji od 1531. određeno je da se u imaretu ima svako jutro i svaku večer kuhati čorba; jutarnja će se praviti iz jedne kile (= 25 oka) lijepe riže s mesom, a večernja iz 1/2 kile učinjene pšenice. Nadalje uoči svakog petka ima se variti od tri kile fine riže i devet oka masla, a uz to još i zerde od 1 kile riže, 3 oke masla i 12 oka čistog meda.

Za cijeli ramazan ima se praviti pilav od 3 kile riže i čorba od pšenice, a uz Bajram kao i uoči petka pilav i zerde. Svaki dan ima se mijesiti kruh od 96 oka či­stog brašna, svaki kruh ima vagati po 100 drama. Čim putnik dođe u musafirhanu valja ga ponuditi medom i kruhom, kako je to običaj i u drugim musafirhanama.

U ovoj je vakfiji tačno određeno koliko se ima dnevno na što trošiti, ali se svaka stavka prema potrebi može prekoračiti, a i uštedjeti.

Po ovome imaretu dobio je i okolni dio čaršije ime Predimaret.

U pročelju imareta je sahat kula, na kojoj sat pokazuje vrijeme à la turca. U vakfijama o njoj nema govora, ali se pouzdano zna da je postojala još polovicom 17. stoljeća. I ona je kao imaret i musafirhana stradala u raznim požarima.

Bezistan se također ne spominje u vakfijama, ali je postojao u 16. stoljeću. Sagradio ga je ili Gazi Husrev-beg ili jedan od prvih njegovih mutevelija. Duž cije­le ulice Kujundžiluk od Ferhadije do Kralja Petra ulice[1] protezao se Husrev-begov bezistan. Bijaše to uska, 109 m duga, olovom pokrivena zgrada. Bezistan je bio, tržnica sa 52 dućana, koji su se nizali oko uskog i dugog hodnika natkrivena poput kakve bazilike. Danas je još trećina ove zgrade u prijašnjem stanju, dok je preosta­li dio 1913. porušila vakufska uprava, da ondje podigne modernu palaču. U bezi­stanu su imali svoje dućane trgovci robom, što se uvozila s istoka i zapada.

Zapadno od bezistana na onom praznom prostoru do Hotel Evrope stajao je tašlihan, ili Husrev-begov Karban Saraj. Spominje se još 1564. kao zgrada koja ide pod najam. I to je bio veliki trgovački bazar, u kom su se dućani s magazama redali oko četverastog dvorišta, a ne kao u bezistanu oko uskog i natkrivenog hodnika. Bezistan je bio prizemna zgrada, a tašlihan (kameni han) jednokatnica. Tašlihan je silno stradao u požaru 1879. i nije više popravljen, a i podore mu sa zemljom, srav­niše 1914.

Obje ove zgrade bijahu glavni centri sarajevske trgovine. To je bilo zlatno vrelo, iz koga je izviralo blagostanje i bogatstvo Sarajlija, koje bijaše na glasu, a stranci putnici ne mogahu mu se dosta načuditi.

Za rimokatoličkom katedralom vide se i danas dva velika kubeta i više malih, koja prekrivaju ostatke Gazi Husrev-begove banje, sagrađene poslije 1541. Od 1914. nesluže više ove prostorije svojoj svrsi. Kad je ova banja podignuta, bile su još četiri javne banje u našem gradu, a njenim zatvaranjem ostala je samo jedna. Vječna šteta, što je ova zgrada zapuštena. Ova je banja spadala među najznamenitije građevne spomenike turskog doba u Bosni i, kako kaže dr. Truhelka, možda jedina koja nam je predstavljala potpuno sačuvani tip starih glasovitih turskih ku­pališta, u kojima se metoda kupanja sastojala u tome da je posjetnik postepeno prolazio kroz sistem odaja, u kojima je temperatura postepeno rasla, te je po tome bila i parna atmosfera u njima raznoga stepena.

Za uzdržavanje svojih zadužbina ostavio je Gazi Husrev-beg silan pokretni i nepokretni imetak u Bosni i kako nam to svjedoče njegove tri vakfije, pisane 1531, 1534. i 1537. Imetak u Bosni stekao je sam Husrev-beg, a onaj u Rumeliji uglavnom je naslijedio od oca Ferhat-bega, koji je bio sandžak u Serezu, gdje se i Husrev-beg rodio oko 1480. Da li je Husrev-begov otac Ferhat-beg imao kakvih posjeda u Bosni, nije poznato. Zna se samo da je negdje u Bosni živio Ferhat-begov brat Radivoj još 1483.

Prema vakfiji pisanoj sredinom prosinca 1531. uvakufio je:

  1. sela Kromište i Vitačište u kotaru Zihni (Trakija),
  2. sela Neši, Dauid i Zgosti (kotar Drama),
  3. 4 čifluka kraj Sereza.
  4. 3 čaira blizu Sereza sa silnim blagom, što je na njima paslo,
  5. čifluk i njive u selu Jablanovu[2] (kotar Sarajevo),
  6. ispašište zvano čair Butila i njive zvane Dabić,
  7. imanje zvano Radonja i Radomir i oranice Zgon i Idorište (blizu današnje Vogošće),
  8. oranice Radovina i Radovan (blizu Čevljanovića),[3]
  9. 2 čifluka u selu Drapnić[4]
  10. ispašište Begler-konagi,
  11. imanje poznato pod imenom Muhamed Čelebije, sina Ahmed-begova, blizu Tešnja.
  12. sela Omanjska[5] selo Plane[6] (Tešanj),
  13. općine Koznadina[7] donji i gornji Modrić[8] i Kinlice[9] (blizu Tešnja).
  14. zemlje zvane Bekrića gora, gornja i donja Šibenica, Čanica, Nukidović i Kojić (sve u Dnolučkoj nahiji i blizu Jajca),
  15. zemljje sa svim naseljeništvom, zvane Malena Vas, Mahović, Libureci, Lišani, Podgređe i Vukšić, što leže među gradovima Ključ i Ostrožac.
  16. mlini Alije Karlovića na rijeci Zrmanji,
  17. 60 dućana, sve jedan do drugog u Sarajevu,
  18. velika radionica za mutabdžijske obrtnike (Sarajevo),
  19. 15.000 dukata,
  20. 132.000 kovanih drama kao cijenu zlatnog posuđa,
  21. 120.000 kovanih drama kao cijenu raznog srebrenog posuđa,
  22. 80.000 kovanih drama kao cijenu đerdana od dragulja od 13 rubina i od 62 skupocjena okrugla zrna bisera,
  23. 50.000 kovanih drama kao cijenu niza od 70 okruglih zrna bisera,
  24. 20.000 kovanih drama kao cijenu tespiha od 100 čistih okruglih zrna bisera,
  25. 198.000 srebrenih kovanih drama kao cijenu za sablje iskićene draguljima; zlatne noževe pokićene draguljima, handžare i prstenje, rubinima, tirkizima, smaragdima i dr.
  26. 1,575.000 prometnih srebrenih novaca kovanih za sultana Sulejmana.

Po drugoj vakfiji za kuršumliju (od 10. 01. 1534.) uvakufio je:

  1. Turna-dedetovo i Džališ-hodžino stanje u Čekrečinoj mahali[10] u Sarajevu; prvo se sastoji iz dvije kuće, ljetnikovca, staje, bašče, dućana, magaze i kasapnice, a drugo iz kuće, ljetnikovca, bašče i 9 dućana,
  2. 2 dućana u franačkoj čaršiji (Latinluk),
  3. 2 kuće uz gornje dućane,
  4. 2 kuće uz kuće pod 29, što ih je Husrev-beg sagradio,
  5. ljetnikovac i kuću u Latinluku, što je kupio od Duje, kćeri Čavkuševe,
  6. 700.000 srebrenih prometnih drama, iz kojih se ima i medresa sagraditi, jer je vakfija prije napisana.

Trećom vakfijom pisanom početkom studenog 1537. uvakufio je za džamiju:

  1. 10 mlinova pod jednim krovom na rijeci Zbanici (kotar Zihna)[11] i
  2. 150 košnica u gradu Doboru.

Husrev-beg je točno odredio kako će se upravljati ovim imetkom i kako će se trošiti prihodi. Prvim mutevelijom imenovao je svoga oproštenog roba i najboljeg druga vojvodu Murat-bega Tardića i njegove nasljednike. Prve su mutevelije bili od Murat-bega, kako navodi Muhamed Enveri ef. Kadić u svojoj historiji: Bišaret­-beg, Husrev-beg, Mustafa-beg i Džafer-beg. Ovaj potonji spominje se 1626. Uz muteveliju postoji sva sila raznih službenika ovoga vakufa kao nazir, džabija i dr.

Neka zemljišta, što ih je Husrev-beg uvakufio, naročitom su dozvolom sultana Sulejmana mulkizirana, a isprava o tome zove se temliknama. Više sultana ponovo su potvrdili ovu temliknamu. Jedna originalna temliknama Osmana II, o ko­me pjeva naš Gundulić, nalazi se sada u Državnoj biblioteci u Dresdenu, kamo je doprla još 1730.

Velik dio ovoga vakufa propao je tokom vremena. Danas ima ovaj vakuf svoje posjede u Sarajevu i Tešnju, koji reprezentiraju golemu vrijednost. Ovom vakufu, kao i drugim, zadavali su teške udarce razni požari u Sarajevu, a najkatastrofalniji je bio onaj od 1697, kad je princ Eugen spalio Sarajevo. Ovom je zgodom još i opljačkan ovaj vakuf i jedino na ovaj način možemo rastumačiti kako je do Dresdena doprla ona temliknama, koja je osobito lijepo izrađena i sigurno kao umjetnički predmet onda kupljena.

U političkoj i kulturnoj povijesti Bosne Gazi Husrev-beg je ono što je njegov gospodar sultan Sulejman u povijesti Osmanskog Carstva, a u svom kulturnom nastojanju kao jedan sandžak-beg dostojan suvremenih vladara i velikaša cinquecenta na Zapadu.[12]

Rahmetullahi alejhi!



Autor je ovaj rad objavio u kalendaru „Napredak“, br. XX/1931. (str. 101-113), Sarajevo 1931. godine.

[1] Istoimena današnja ulica u starom dijelu Sarajeva na Baščaršiji, a ulica koja je između dva svjetska rata nosila ime Kralja Petra, poslije 1945. godine dobila je novo ime i zvala se Ulica JNA, a poslije agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu (1992-1995) nosi ime Ulica Zelenih beretki.

[2] Selo 14 km udaljeno od Trnova.

[3] U popisu naseljenih mjesta SR Bosne i Hercegovine se nigdje ne spominje.

[4] Isto.

[5] Selo na putu Tešanj – Doboj, 13 km udaljeno od Tešnja.

[6] Selo 12 km udaljeno od Tuzle.

[7] U popisu naseljenih mjesta SR Bosne i Hercegovine se nigdje ne spominje.

[8] Vjerovatno današnja Modriča.

[9] U popisu naseljenih mjesta SR Bosne i Hercegovine se nigdje ne spominje.

[10] Čerkečijina mahala dobila je svoje ime 1526. godine po Muslihudinu Čerkedžiji koji je na uglu ulica Samardžija i Kovača podigao istoimenu džamiju. Od 1931. godine ova ulica se zove Samardžije.

[11] U današnjem popisu naseljenih mjesta SR Bosne i Hercegovine se nigdje ne spominje.

[12] O Gazi Husrev-begu napisane su dosad tri monografije: Prvu je napisao Dr. Mehmed Spaho, drugu dr. Safvet-beg Bašagić, a treću dr. Ćiro Truhelka. Ovdašnji časopis „Novi Behar“ posvetio je ove godine dvobroj (2-3, IV god.) Gazi Husrev-begu.