Mogući suživot

A. Jedno opažanje i nesporazum

 

1. Sekularizirana društva i religijska praksa

 

Islamsko učenje, usađeno u vjeri u jednog i Jedinog Bo­ga (tawhid),temelji se na „principu pravde“ koja u svakom slučaju, bilo to u korist ili protiv muslimana, mora biti primi­jenjena na prvom mjestu. Život srca, emocije ili afekcije, iako su od velike važnosti za islam, moraju biti usmjerene pravili­ma koja dozvoljavaju ljudima da žive zajedno.

Vidjeli smo kada smo diskutirali ideju pripadanja islamu da je to veoma važan element muslimanskog života, ali on, ipak, ni u kojemu slučaju ne opravdava nepravdu ili izdaju. Muslimani su vezani za vjeru, savjest i pravdu i ništa ne može opravdati odstupanje od ovog pravila, bilo to prema musli­manima ili nemuslimanima. Ovaj apsolutni princip ima veli­ke posljedice za muslimane koji žive na Zapadu: kao reziden­ti ili građani oni su pod autoritetom ugovora čije odredbe treba da poštuju. Kur’an i Sunnet su njihovi izvori, all su oni vezani odredbama ustava zemlje u kojoj žive, sve dotle dok se od njih ne zahtijeva da djeluju protiv svoje savjesti. Ukoli­ko se nađu u takvoj situaciji, oni mogu, kao i ostali građani, pribjeći „moralnom prigovoru“. To zakon dozvoljava u situ­acijama kada to od njih traži njihova savjest. Drugim ri­ječima, iako su neki učenjaci željeli u pogledu lojalnosti dati prednost islamskom načinu (Šeriat) nad državnim ustavom, sada shvatamo da u ime učenja Šeriatamusliman mora poštovati pravni okvir zemlje u kojoj živi. Odnosno, možemo reći da razumijevanje i primjena islamskog učenja u stvarnosti doprinosi i koristi osiguranju odgovornog i afir­mativnog građanstva.

S onu stranu starih koncepata koje je koristila ulema, islamski izvori, čitani u svjetlu naše savremene situacije, do­zvoljavaju muslimanima – pa čak ih i podstiču – da se na Za­padu osjećaju kao „kod kuće“. Svijet je prošao kroz veoma značajne geopolitičke promjene i Zapad je postao prostor gdje se šehadet može izgovarati, poštovati i svjedočiti. Kada se ovo kaže, time se ne otvara samo područja dopuštenosti, nego, štaviše, proširuje horizont odgovornosti. Kao reziden­ti i građani, živeći u miru i sigurnosti, muslimani treba da osiguraju sva potrebna sredstva koja će im omogućiti da zaštite svoj identitet i, istovremeno, da svjedoče poruke isla­ma među svojim sugrađanima. Ova dvostrana dimenzija islamskog šehadeta ne može se ostvariri živeći u izolaciji, da­leko od okoline, u skučenosti unutar muslimanske zajednice. Traži se upravo suprotno: biti musliman u Evropi znači ima­ti interakciju sa cijelim društvom na različitim nivoima (od lokalnog preko nacionalnog do kontinentalnog).

Mladost muslimanskih zajednica na Zapadu odvela ih je prirodno, tokom prve dvije ili tri decenije, do povlačenja u sa­me sebe i nastojanja da samostalno i iznutra rješavaju svoje probleme. Ove zajednice su razumjele evropsku okolinu kao stranu, tuđu i vrlo često agresivnu, i ni u kojemu slučaju nisu željele da se njome bave, niti da budu previše umiješane u nje­ne poslove. Iako ovaj proces može izgledati kao potpuno nor­malan u jednom periodu historije naseljavanja muslimana u nove zemlje, to danas više nije slučaj. Ne može se zamisliti bi­lo kakva budućnost za muslimane u Evropi ako oni odbijaju da imaju veze sa okolinom i ako ne razviju dijalektičke odno­se koji će im omogućiti da postoje, da daju i da primaju od ostalih. Važeći zakoni, kao što smo objasnili, u većini dozvo­ljavaju prisustvo s poštovanjem; a islamsko učenje nalaže muslimanima da koriste svaku mogućnost sve dotle dok to nije u suprotnosti s principima njihove religije. Drugim riječima, muslimani moraju temeljito procijeniti stanje stvari u Evropi i ustanoviti prioritete privrženosti unutar društva.

Različiti aspekti muslimanskog prisustva moraju biti blis­ko izučeni, pošto problemi sa kojima se oni suočavaju na Za­padu nisu, striktno govoreći, samo religijske ili pravne priro­de. Razmišljajući o širokom dijapazonu teškoća koje po­gađaju omladinu i odrasle, naići će se na veliki broj pitanja i problema. Psihološki problemi se miješaju sa obrazovnim, društvenim, i ekonomskim teškoćama. Svakim područjem moramo se kompetentno i metodološki baviti, obraćajući se na islamske izvore, naravno, ali također i koristeći istraživanja muslimanskih i nemuslimanskih stručnjaka, koji znaju okoli­nu i koji su u stanju da nam ponude odgovarajuće načine ka­ko da riješimo uočene probleme i da gradimo našu bu­dućnost na Zapadu.

Ovdje želimo posebno naglasiti ekonomsku dimenziju, koja je vrlo često zanemarena kao da ne postoji ili kao da je drugorazrednog značaja. Neka ulema i vođe muslimanskih organizacija u Evropi nastavljaju da govore o islamskim pra­vilima i normama, o pitanjima dozvoljenog i zabranjeng, bez obraćanja ikakve pažnje na svakodnevnu stvarnost musli­mana na Zapadu. Oni čak govore o „integracji“ na jedan ve­oma teorijski i ovještao način: „islam“ koji oni žele da inte­griraju jest jedan idealni islam koji ne postoji u stvarnosti. U zapadnom „otvorenom društvu“, biti musliman znači nasto­jati iznači način da se živi mirnog, smirenog i vedrog srca, i to je stvarnost koju muslimani moraju uzeti u obzir. Značaj­no je da se ovdje podsjetimo onoga što smo objasnili u prvom dijelu ove knjige: sve islamske nauke, njihovo formi­ranje i razvoj bili su samo sredstva da omoguće muslimani­ma u svakom vremenu i okolnostima da ostvare osjećanje mi­ra. Islamske nauke i propisi su u službi vjernikova srca, te srce ne smije biti zanemareno u ime nauka i propisa. Srce je ključ:

Na Dan kada neće nikakvo blago a ni sinovi od koristi biti, samo će onaj koji Allahu srca čista dođe spašen biti.[1]

Ovaj momenat se mora imati na umu, posebno u evrop­skom okruženju, gdje je istinska zaštita izražena više u vidu je­dnog zdravog i izbalansiranog srca koje rezultira u smirenos­ti uma, nego u vidu jedne cjeline teorijskih i idealnih propisa. Bez želje da se igramo riječima, u jednom otvorenom društvu kao što je evropsko, istinska integracija je ustvari integracija intimnih života. Ovo je naš izazov. Muslimani ni u kojemu slučaju ne smiju svoja sredstva proglasiti za ciljeve; drugim ri­ječima, ne smiju dati prioritete propisima ili islamskim orga­nizacijama nad potrebama svojih srca i duhovnošću.

Ovo opažanje suštinski nas navodi da se pozabavimo pro­blemom vjere unutar jednog sekularnog društva. Javni pros­tor je postao nereligijski, a nekada i antireligijski, te rastući broj vjernika ima teškoće da se suoči sa ovom situacijom. Nji­ma se kaže da su slobodni da privatno vjeruju u šta god žele, ali je snaga privlačenja javne sfere, sa njenim „svetim vrije­dnostima“ utemeljenih na individualizmu, novcu i zabavi, to­liko jaka i djelotvorna da je izgleda čak iluzorno i pomisliti da je bilo koja vrsta otpora moguća. To je kao da se radi o slo­bodi uhvaćenoj u zamku; um ne može a da ne prizna njeno postojanje, dok srce i čula nemaju drugog izbora nego da se predaju – izvan kontrole. Kako da se nosimo sa ovom situaci­jom? To je ono što muslimani mora da pitaju sebe i društvo u kojemu žive. Iako su okruženi svom ovom visokom tehno­logijom i zapljusnuti talasima progresa ipak jedno pitanje se postavlja, izvirući iz njihovih srca, u ime njihovog identiteta: Šta je s Bogom? Šta je sa duhovnošću? Šta znači sve ovo vre­nje, agitacija i uzburkanost koju svjedočimo u našem moder­nom životu?

 

2. Predstave i sumnje

 

Ova pitanja zadobila su posebnu važnost danas pošto su ona ne samo usmjerila muslimane da vrate stvari na njihovo pravo mjesto, nego su također podsjetila svakoga da je islam jedna vjera, duhovnost i način života a ne problem po sebi. Kao što smo ranije spomenuli, teškoća suživota između mu­slimana i domaćeg stanovništva u zapadnom društvu je ma­nje problem zakona a više problem ratobornih predstava i predrasuda.

Suviše mnogo pojedinaca i dalje povezuje islam sa Arapi­ma, Indijcima i Pakistancima: oni teško mogu i zamisliti da neko od njihovih sugrađana može biti musliman. Ako se to i dogodi, to jednostavno znači za njih da kao musliman ta oso­ba nije više istinski građanin, pošto je predstava islama i dalje povezana sa nekim „tuđinskim“ karakteristikama. Historija i dalje obitava u evropskim umovima, te je način na koji se mu­slimani vide, u zapadnoj pasivnoj kulturi i sjećanju, vezan je za Orijent, egzotičan, ne tako dalek, više antagonistički nego pri­jateljski. Paradoksalno je da vidljivo prisustvo miliona musli­mana u Evropi ni na koji način ne mijenja ovo staro i ukori­jenjeno osjećanje: naprotiv, stalno se čuje, ovdje-ondje, da suviše mnogo stranaca živi unutar evropskih granica. Islam se nastavlja tretirati kao problem vezan za useljavanje: izgleda to­liko teško pojmiti da je islam sada evropska stvarnost.

Sumnjičenje je također pravilo kada je riječ o istinskom pripadanju muslimana. Oni su došli na Zapad da iskoriste materijalni napredak, da zarade novac, ali njihova srca su ne­gdje drugdje. Oni su ništa drugo nego „profiteri“, danas čujemo ista predbacivanja koja su bila upućivana Jevrejima. Ovo stanje svijesti izgleda da je duboko ukorijenjeno u mno­gim zapadnim zemljama, a posebno u regionima gdje su mu­slimani brojni i gdje postoji problem nezaposlenosti.

Ovoj slici treba, međutim, dodati još jednu dimenziju. To je ono što, zajedno sa događajima koji se zbivaju na međuna­rodnoj sceni i o kojima se spektakularno izvještava u medij­ma, ima najjači uticaj na zapadne umove. Pritisak je toliko jak da je postalo veoma teško, ako ne i nemoguće, jasno i smire­no ocjenjivati događaje o kojima se izvještava. Ovi događaji, bez obzira da li se radi o Alžiru, Afganistanu ili nekom drugom mjestu u muslimanskom svijetu, prezentiraju se zajedno sa slikama nasilja i nereda ili sa citatima iz radikalnih i žesto­kih govora protiv Zapada, tako da se stiče utisak da je Islam po svome unutrašnjem karakteru i prirodi vezan za agresi­vnost, nasilje i rat. Konfuzija je gotovo potpuna, tako da su obični ljudi danas teško u stanju da vide razliku između je­dnog prakticirajućeg muslimana i „fanatika“ ili „ekstremiste“. Kada god jedan evropski musliman otvoreno izrazi volju da prakticira svoju religiju, to se odmah povezuje sa poznatim slikama sa televizije. Rezultat je gotovo automatsko, sistematsko odbacivanje. Sumnjičenje je duboko ukorijenjeno, a ideja o „islamskoj opasnosti“ jača svaki dan. Na taj način, muslimani u Evropi se vide kao „vuk u janjećoj koži“ ih „tro­janski konj“, odnosno neprijateljska prethodnica koja je dos­pjela do samog srca evropskih zemalja. Ove ustrajne predra­sude su, ustvari, ono što sprječava evropska društva da pos­tignu harmoničan suživot, na nivou širokih masa, između domaćeg stanovništva i muslimana. Zbog toga je neodložno ocjeniti ovu situaciju da bi preduzeli odgovarajuće mjere ne bi li preokrenuli tok ove opasne tendencije.

Mora se jasno reći da i sami muslimani snose veliki dio od­govomosti za ono što se događa. Oni, također, imaju duboko sumnjičenje prema svojim evropskim sugrađanima kojima vje­ruju vrlo malo ili nimalo. Novi odnos se javlja među mladim genercijama, ali događaji kao što su oni vezani za „etničko čišćenje“ muslimana u centralnoj Evropi nisu takvi da mogu podstaknuti povjerenje. Također, među nekim muslimanima možemo uočiti stav odbacivanja Zapada, često izražen bez ika­kve suptilnosti, što vjerovatno, sa svoje strane, samo potvrđuje i ojačava nemuslimanske predrasude. Konačno, nedostatak ja­snog i koherentnog diskursa koji potiče od samih muslimani­ma o vlastitoj religiji, ciljevima i političkim događajima u svi­jetu, ne može a da ne dadne utisak o jednoj velikoj konfuziji, u vrijeme kada muslimani nastoje da izbjegnu davanje odgovora na neka temeljna pitanja o svojoj religiji.

Niko danas ne može objektivno negirati da muslimanski lideri u Evropi ne prenose jasnu poruku o svome vjerovanju i načinu života i da ne odgovaraju jasno na pitanja koja su im postavljena. Ovo ne znači da oni treba da odgovore na svako pojedino pitanje koje im se upućuje, kao da se nalaze u svoj­stvu svjedoka u sudnici, niti da treba da se opravdavaju i izjašnjavaju kad god se neka nasilna akcija dogodi u svijetu. Oni moraju, naravno, izbjeći da budu uvučeni u ovakvu lo­giku, koja je često pogibeljna, pošto ne može proizvesti ništa drugo nego negativnu i defanzivnu poziciju. Jedno afirmati­vnije prisustvo u Evropi oslanja se na jasnu i pozitivnu pred­stavu o sebi uz posjedovanje koherentnog diskursa koji odbi­ja da bude sveden na stalno samopravdanje. Takav jedan stav omogućava da se bavimo problemima na jedan pozitivan i konstruktivan način, na jednoj strani, i u saglasnosti sa islam­skim prioritetima koji se odnose na vjeru, duhovnost i prav­du, na drugoj strani.

Ovo ipak ne znači da muslimanski lideri imaju pravo da ne odgovore na pitanja koja pitaju pošteni ljudi o nekim islamskim konceptima: pitati, u suštini, nije nikoji izraz neprijateljstva; to može, naprotiv, predstavljati prvi korak na putu prijateljstva. Razumjeti ovu realnost, ovaj proces, znači otvoriti i utrti put ka dijalogu.

 

B. Četiri prioriteta

 

Ako žele da uspiju u suočavanju sa izazovom suživota ko­ji neće biti mir u razdvajanju nego zajednički život u partici­paciji,sami muslimani treba da preduzmu brojne reforme unutar muslimanskih zajednica u Evropi. Svaka od tih refor­mi zahtijeva znatan rad i po sebi je izazov kojemu svaki mu­sliman, čovjek i žena, mora doprinijeti. Suočavanje sa ovim izazovima jest neizbježno ne samo za budućnost musliman­skog prisustva na ovom kontinentu nego i za pripremanje uvjeta za jedan stvarni dijalog sa muslimanskim svijetom kao cjelinom. Spomenimo ovdje neke momente važne za jednu dosljednu angažiranost evropskih muslimana.

 

1. Dijalog unutar zajednice

 

Neodložno je da muslimani u Evropi ponovo otkriju put prema kulturi pluralizma, koji je od samog početka bio gla­vna karakteristika muslimanskih društava. Vanjsko jedinstvo koje povezuje muslimane kada se osjećaju ugroženim nije do­voljno. Ujedinjeni protiv, oni pokazuju svaki dan kako je teško da se angažuju u dijalogu ili da sarađuju sa drugima. Očigledno je da je lakše biti ujedinjen u sukobu nego u mi­ru. Međutim, Evropa nam daje relativni društveni mir i mi se nalazimo ovdje, tonući u podjele i beskrajne konflikte oko vlasti ili lojalnosti.

Naravno, ne smijemo biti naivni: namjere svih učesnika na evropskoj sceni nisu uvijek čiste niti nevine. Neki su vođeni željom za vlašću i prestižom, ostali su angažirani i kontrolirani od strane inozemnih, a nekad nacionalnih vlada – da usmjeravaju i gospodare procesom organizacije i ustalji­vanja različitih muslimanskih zajednica. Ovo je dobro pozna­ta i vidljiva realnost, te ne treba imati iluzije o planovima iza scene koji su usmjereni prema kontroliranju razvoja na najširem nivou. Međutim, ovo opažanje ne treba ni u koje­mu slučaju da služi kao opravdanje za odsustvo harmonije, nedostatak dijaloga i sumnjičenje koje postoji unutar musli­manskih zajednica danas kako na lokalnom tako i na naci­onalnom nivou.

Neodložno je, bar na lokalnom nivou, da se započne di­jalog unutar muslimanske zajednice. Vrijednosti koje su u pi­tanju jesu veoma važne, a izazovi su isuviše veliki da bismo mogli dopustiti sebi da nastavimo ignoriranje, kritikovanje i napadanje jedni drugih. Sudovi o institucijama ili vanjskom izgledu, stvarnoj ili pretpostavljenoj nacionalnoj lojalnosti, is­tinskom ili prividnom islamskom pripadanju, ne smiju više sprječavati one koji zagovaraju ideju da je moguće živjeti u harmoniji u Evropi da ne održavaju jedan dijalog, djelujući u saglasnosti i izmjenjujući mišljenja. Ne radi se o tome da se svi treba da saglasimo o svemu, niti da treba uspostaviti je­dnu jedinstvenu krovnu asocijaciju, zaboravljajući naše ra­zličite prošlosti i strukture, ni u kojemu slučaju. Ono što je važno jest da treba da poštujemo jedni druge sa svim našim razlikama i različitostima, te da nademo zajedničku orijenta­ciju i privrženost u specifičnim okolnostima ih sferama djelo­vanja. Naše pozivanje na islam traži da preispitamo našu izo­laciju i da nastojimo popularizirati kulturu dijaloga za koju svako od nas pojedinačno zna da je temeljno islamska.

Osim toga, pravljenje razlike između prakticirajućih i ne­prakticirajućih muslimana ili između stvarno islamskih i ne­stvarno islamskih udruženja prilično je besmisleno. Princip je jasan: svaka osoba koja se identificira kao musliman ima pra­vo biti uzeta u obzir i izraziti mišljenje, bez obzira da li pri­pada manjini ili većini: obraćanje na većinu funkcionira on­da kada se odluke moraju donijeti a ne u pogledu savjetova­nja, slušanja jedni drugih i razmjene mišljenja. U ovom po­sljednjem slučaju, mišljenje je mišljenje: kada je izraženo ima pravo da se čuje, kao što nas je Poslanik islama više puta učio. Obnavljanje dijaloga unutar zajednice na što je moguće široj osnovi je imperativno i urgentno, kako između pojedinaca, tako i između udruženja. lako je očigledno da je nemoguće da se složimo sa svakim, odgovorni smo u najmanju ruku da vodimo dijalog jedni s drugima.

 

2. Politička i finansijska nezavisnost

 

 Muslimansko prisustvo u Evropi prolazi kroz proces pro­mjene. Bilo je normalno, tokom prvih godina, da muslimani budu finansijski vezani za svoje matične zemlje i za neke vlade; danas to, međutim, više nije slučaj. Sve više i više udruženja druge, treće i četvrte generacije muslimana razvija se na temelju principa samofinansiranja: tokom kulturnih aktivnosti, konferencija, predavanja i sastanaka od učesnika se traži da plate ulaznicu i na taj način se pokrivaju troškovi. Vrijeme velikih projekata podržavanih od jedne ili druge vla­de izgleda da je završeno, iako neke države i dalje nastoje kontrolirati evropske islamske aktivnosti putem različitih džamija, fondacija ih institucija. Ove posljednje su veoma do­bro poznate, ali one više ne predstavljaju dinamiku karakterističnu za islamske asocijacije u Evropi. Dok Saudijska Ara­bija, Maroko, Alžir ili Turska, između ostalih država-sponzo­ra, postepeno gube sferu uticaja koje su imale godinama, sve više i više džamija se gradi putem lokalno prikupljenih prilo­ga. Prikupljene sume su impresivne i one daju stvamu neza­visnost muslimanskim udruženjima, koja sada stvarno posje­duju džamije.

Strane i evropske države pojačano reaguju na ovaj feno­men s ciljem da zadrže značajno područje uticaja nad musli­manskim aktivnostima u Evropi. Veoma je važno da muslimanska udruženja i njihove vođe nastave braniti svoju poli­tičku i finansijsku samostalnost. To je važno iz dva suštinska razloga: prvi je neraskidivo vezan za proces pravne i zakono­davne integracije, o kojoj smo govorili cijelim tokom ove stu­dije. Integracija ne može biti postignuta pod kontrolom i uti­cajem stranih država koje žele da nametnu svoju vlastitu pri­mjenu islama, onako kako su je promislili njihovi učenjaci za njihov kontekst i društvo. Ova reforma i proces adaptacije mogu se ostvariti samo slobodno i nezavisno i ne smiju biti podvrgnuti ni jednom ideološkom autoritetu koji se nalazi izvan Evrope.

Drugi razlog je čisto političke prirode. Kontrola evrop­skih islamskih organizacija, za sve muslimanske zemlje, znači biti u stanju da se usmjerava i ograničava kritička orijentaci­ja evropskih muslimana. Ovi muslimani su sada građani de­mokratskih država koje im dopuštaju da odbace iznevjerava­nja izvršena u ime islama, jednako kao i diktaturu i represiju. Oslanjajući se na vlastitu političku i finansijsku samostalnost, evropski muslimani moraju dići novi, slobodan i pošten glas, privržen intelektualnom poštenju i tačnoj analizi, objašnjava­jući i komentirajući, ako je neophodno, i razvijajući istinski kritički diskurs o stanju islama u svijetu, njegovim dosti­gnućima kao i iznevjeravanjima. Ovaj novi glas očigledno plaši vlade, u Evropi i na drugim mjestima, ali on počinje da se čuje, malo-pomalo, tako da je jedan od najvećih izazova muslimanskog prisustva u Evropi da se ovom glasu da sušti­na, koherentnost i težina.

 

3. Izbor naroda

 

Kao što moramo da se oslobodimo stranih uzurpacija ili uticaja, moramo također vratiti se islamskim principima u pogledu upravljanja muslimanskim poslovima. Koncept šura, princip savjetovanja, često se spominje u musliman­skim krugovima, ali se, nažalost, malo primijenjuje u praksi. Još ima previše borbe „na vrhu“ oko odluke ko će imati privilegiju da predstavlja muslimane. U žurbi za ujedinjenjem, često se zalazi u rizik podjele. Ovo je, nažalost, ono što možemo danas uočiti.

Kao što smo više puta rekli, muslimansko prisustvo je skorašnjeg datuma, pa se ne može očekivati od muslimana da se organizuju tokom dvije ili tri generacije – ukoliko se ne pri­bjegne diktaturi i prividnom pluralizmu, gdje se govori u ime svakoga ali, se odlučuje sam. „Onaj koji stoji ispred“ (imam), u islamu se bira od „onih koji stoje iza“. Svi oni moraju biti kompetentni, neki da budu izabrani, a drugi da biraju. Ne dolazi u obzir tvrdnja da muslimani i „dalje nisu u stanju da pravilno izaberu“, te da se odlučivanje o muslimanskim stva­rima uzme u vlastite ruke, bez ikakavih konsultacija. Islamski principi zahtijevaju da provedemo određeno vrijeme poučavajući ljude pluralizmu, u savjetovanjima i diskusijama.

Izbor vođstva se ne može izvršiti bez naroda, te pitanje koje nas mora zabaviti jest kako da se odredi srednjoročne i dugo­ročne faze u primjeni ovog temeljnog principa organizacije zajednice u islamu.

Izgleda da je neophodno započeti organiziranje na regi­onalnom nivou. Uspostavljanje pluralističkih koordinacionih tijela na gradskom i regionalnom nivou, određivanje prioriteta usaglašenih akcija, izrada planova za lokalno i regional­no djelovanje, te iznalaženje najšireg mogućeg obima društvenih političkih partnera su inicijative kojima treba dati prioritet svugdje u Evropi. Konkretne inicijative ove vrste su preduzete u Njemačkoj, Britaniji, Švedskoj, Francuskoj i Špa­niji, one treba da postanu brojnije i da se ostvaruju sa doslje­dnošću koja im odgovara. Ako postane neophodno da se ta­kva tjela formiraju na nivou država, ništa nas ne sprječava da uspostavimo privremene i pluralne savjete koji će označiti radanje stvarno pluralističkih organizacija koje proističu iz najšire baze.

 

4. Građanstvo

 

Kada jednom kažemo da smo u Evropi kod kuće, moramo istražiti modalitete koji nas moraju dovesti do istinskog prisus­tva i suštinskog sudjelovanja muslimana u građanskom i društvenom životu. Muslimani, slično ostalim građanima po­jedinih država, moraju biti uključeni u razradu jasno definira­nog programa obrazovanja građana. Zanemarivanje građan­skih dužnosti, što svjedočimo danas u industrijaliziranim društvima, jest ozbiljan i opravdan izvor zabrinutosti. Rizik od negativne zaraze ovim fenomenom je veliki među građanima muslimanske vjere, čak i prije stvame afirmacije građanstva u muslimanskim zajednicama u Evropi. Ovo će predstavljati jedan veliki izazov sa kojim se treba suočiti: podstaći musliman­ske ljude i žene da se zainteresuju za historiju zemlje u kojoj žive i za način na koji njene institucije rade, te da sudjeluju kao građani na svim nivoima društvene ljestvice, od lokalnog i gradskog do državnog nivoa. Cilj ovoga je da se oblikuje svi­jest građana utemeljena na duboko usađenom smislu odgovor­nosti i samopotvrđujućem znanju vlastitih prava.

Takvo građansko obrazovanje i angažiranje neophodno podrazumijeva suočavanje sa nekim rizicima koji su, po sebi, prilično ozbiljni i koji mogu, ako na njih ne obratimo dovo­ljno pažnje, dovesti do budućih nedostataka u pluralističkoj šemi. Participirajuće građanstvo mora biti utemeljeno na svi­jesti o odgovornostima a ne na nejasnom osjećanju pripada­nja. Ovo je jedan važan moment kada se radi o odlučivanju, posebno tokom izbora. Za muslimanske Evropljane, poli­tički izbor mora da se temelji na principima za koje se vežu njihova savjest i razum, a ne na samom uvažavanju identiteta. Nije dovoljno da neka osoba ima indijsko, pakistansko, sjevernoafričko ili uopće muslimansko ime, pa da se zbog to­ga za njega glasa. Pozivanje na islam zahtijeva od naše savjes­ti, baš kao što demokratski razlog to zahtijeva od našeg razuma, da se istinski kriterij građanske odluke, u pogledu izbo­ra naprimjer, mora temeljiti na poštenju i sposobnosti kandida­ta, bez obzira da li je on ili ona musliman ili ne. Moramo ap­solutno izbjeći egoističke stavove prema kojima se politička sfera smatra za područje izražavanja težnji zajednice, bilo da se radi o izboru među nama, ili protiv drugih.

Govoreći o ovom riziku, mora se skrenuti pažnja na neke političare u Britaniji, Francuskoj i Belgiji (zemljama koje su danas najdalje otišle u pogledu participacije), koji, u namje­ri da privuku muslimanske glasače useljeničkog porijekla, uključe nekoliko „egzotičnih imena“ na njihove izborne liste. Borba za glasove navede ih da zaborave svoju privrženost principu protivljenja komunalne izolacije. Ova situacija je ozbiljna i u dobroj mjeri neprihvatljiva za pluralističku bu­dućnost evropskih zemalja: zbog izbora nekolicine pojedina­ca danas povećava se rizik širenja raskola među zajednicama i podstiče već rašireni sistem lobiranja i grupa za pritisak. Ovo nije način na koji se može izgraditi jedna mirna bu­dućnost, te se malo poštovanja pokazuje prema angažiranju građana pošto se taj angažman sistematski svodi na ovu nez­dravu igru zavođenja. Osim toga, i kad bi cijelo društvo pri­hvatilo takvu praksu, islamski izvori zabranjuju muslimanima da prihvate ovakvu vrstu upravljanja poslovima koja je bliska podmićivanju i pristrasnosti.

 

C. Zajednički izazovi

 

Ključno pitanje danas nije više da znamo koje mjesto pri­pada ili će pripadati muslimanima u Evropi. Ključno pitanje je da znamo kako će oni doprinijeti svojim društvima.

U prvom dijelu ove knjige podsjetili smo na neke glavne principe koji čine islamski koncept svijeta i čovjeka. Kada smo aktualizirali muslimanski identitet, prezentirali smo suštinske elemente duhovnosti, obrazovanja i sudjelovanja. Ove tri teme su snažni elementi koji njeguju i prate musli­manskog čovjeka i ženu gdje god oni žive. Uzeti zajedno oni čine pitanje značenja i preokupiranja vrijednostima. Musli­mani očigledno nisu jedini koji pitaju takva temeljna pitanja; žene i ljudi vjere ili savjesti, humanisti u širokom značenju ove riječi, svi oni su preokupirani budućnošću naših društa­va, koja su intenzivno orijentirana prema produktivnosti, us­pjehu i većoj potrošnji. Izazovi su brojni, teški i kompleksni, te mi moramo učiti da im se zajedno suprotstavimo.

1. Učiti ponovo suptilnost i kompleksnost: Saslušati svakog pojedinca – ženu ili muškarca, obratiti pažnju na njihova očekivanja, njihove probleme, njihove sumnje, znači pristati na kompleksnost. Naš koncept svijeta može biti jednostavan, naši principi mogu biti kristalno jasni, ali život je komplici­ran – kao što su to i srca i razumi svih nas. Svako ko je pažljiv i brine se za svoje potrebe treba i druge. Stvarno je čudno da ono što znamo gotovo instinktivno u našim dnevnim i emo­cionalnim odnosima treba da nestane u zraku onoga trenut­ka kada razmišljamo o drugima, pripadanju nekoj drugoj re­ligiji, drugoj kulturi i historiji. Naši odnosi se grade na krat­kim, brzim, jasnim, gotovo konačnim informacijama: kao da smo željeli duboko razumjeti naše prijatelje, ali smo zaključili da je dovoljno prikupiti površne informacije o suštini drugih ljudi. Nekim ljudima dajemo, radi prijateljstva i ljubavi, ono što ne dajemo drugima uslijed nezainteresiranosti i predrasu­da. I pored toga, zagovaramo dijalog. Ono što znamo o dru­gima izgleda očigledno, ne zato što smo odvojili određeno vrijeme da te ljude saslušamo i razumijemo, nego zbog toga što smo tu informaciju čuli nebrojeno puta. Brzinom i vre­menom satelitskih komunikacija, očigledno, ono što je očigledno za nas, promijenilo je svoju prirodu.

Od životnog je značaja da ponovo učimo šta znači izučavanje, duboko razumijevanje i da zajedno pristanemo na jedno dublje sagledavanje kompleksnosti na kojoj je organiziran život drugih ljudi. Slušati, učiti da se ponovo razumi­jeva, priznati ponekad da ne razumijemo, sve su ovo putevi koji vode dubokoj, suptilnoj misli, često šutljivoj i bez izrica­nja sudova. Naši neprijatelji, danas, su karikature i predrasu­de: nedostatak informacija nekada je imao za posljedicu da nismo znali neke kulture, neke realnosti ili događaje; sada nam šture i površne informacije, ako ne i dezinformacije, da­ju iluziju znanja. Međutim, današnja iluzija mnogo je opasni­ja nego jučerašnje neznanje: ona hrani samozadovoljstvo, ko­načne sudove i intelektualnu diktaturu. Treba se kretati u oba pravca: treba, na jednoj strani, biti pažljiv i izbjegavati poje­dnostavljenja, a na drugoj strani, omogućiti drugima pristup kompleksnosti našeg bića i percepcija. Ovo je izazov dijaloga u višekulturnom društvu.

2. Duhovnost:  U prvom djelu ove knjige detaljno smo izni­jeli da je suština kur’anske poruke duhovnost i ljubav, usmje­rena srcima. Prema islamskom učenju, cilj ljudske duhovnos­ti jeste da se živi lični odnos sa Bogom stalno nadahnut is­kustvom sjećanja i blizine. Ovo je prosvijetljeni put duho­vnosti duž koga su moralne norme samo znakovi i putokazi. Sve svjetske religije bave se zaštitom ove lične duhovnosti ko­ja ohrabruje ravnotežu, harmoniju i promišljanje naše ljud­skosti. Ukratko, to je ono što nam daje humanitet i dostojan­stvo. Čak su i agnostici uvijek govorili o svojoj želji da žive i daju značenje duhovnosti, životnom nadahnuću, svijesti o značenju koja mora biti sačuvana. Svi mi govorimo o tome, i svi mi shvatamo kako je neobično teško živjeti jednu dosljednu duhovnost u sred načina života koji nas okružuje. Kako onda živjeti našu duhovnost? Kako je zaštititi? Kako je preni­jeti drugima? Kada je živjeti duhovnost za samog sebe tako teško, kako onda prenijeti njenu slast i snagu drugima, našim kćerima i sinovima? Kada želimo da savjesno živimo s njima, kako ih odgojiti u svjetlu nadahnuća, značenja, kako se družiti sa njihovim srcima, kako njegovati njihovu savjest?

Živjeti i štititi vlastitu duhovnost u jednom suviše moder­niziranom društvu je teško; to je stvarni izazov sa kojim se moramo suočiti zajedno.

Duhovnost, značenje, vrijednosti, sve su to područja koja nas moraju preokupirati: ako se to ne učini može se dogodi­ti da sutra, zato što smo zanemarili ili izbjegli rasprave o temeljnim pitanjima, budemo prisiljeni priznati da smo ostavi­li otvoren prostor svim vrstama sektaških i isključivih zastra­njivanja. Suočeni smo sa stvarnim pitanjima koja moraju okupirati razmišljanja ljudi koji žive u industrijaliziranim društvima preobilja. Baviti se duhovnošću i stvarima srca znači pitati se kakvu ulogu vjera igra u našem dnevnom živo­tu, kako naša savjest utiče na naš izbor, kakve vrijednosti i značenja imaju stvari izvan njihovog finansijskog određenja. Kako biti s Bogom danas? Kako živjeti s ljudima? Ovo mo­gu biti duboko uznemirujuća pitanja za ljude koji počnu da razmišljaju o tokovima svoga života i života svoje djece.

3. Obrazovanje: Obrazovni sistemi u modernom svijetu se stalno dovode u pitanje i kritikuju kao da su oni jedini odgo­vorni za sve promašaje društva. Nastavnici su postali žrtveni janjci za svaku frustraciju: škola više nije ono što je nekad bi­la i „sve je pogrešno“. Muslimani, jednako kao i drugi građani, zainteresirani su za ovo pitanje: školski sistem u cje­lini, nastavni planovi, život u školama, sve su to društvena pi­tanja u čiju se raspravu moraju uključiti svi činioci u društvu. Bilo da je riječ o muslimanskim ili bilo kojim drugim porodi­cama, stara jasna podjela (porodica daje odgoj, a škola znanje) mrtva je i nestala: takvi prostori idealnog dopunjavanja danas su zamijenjeni jednom vrstom magle u kojoj je teško defuinira­ti pojedinačno pozvanje, te se diskusije završavaju u prebaci­vanju odgovornosti s jednih na druge: nastavnici kažu da ro­ditelji zanemaruju svoje odgovornosti; roditelji odgovaraju da nastavnici dopuštaju sve i svašta. Dok tako svaka strana osuđuje drugu, prolaze generacije djece kojima se ne nudi pre­više nade, ukoliko već nisu poprimila čudni i prerani osjećaj zamora.

Obrazovanje je jedna od najtežih briga modernog doba. Diskutirati o njoj zahtijeva da svi činioci u našim evropskim društvima, bez obzira na vjeru, duhovnost i humanistička uvje­renja, saglasno rade da bi ustanovili kakva je uloga školskog obrazovanja i njegovo mjesto u društvu u svjetlu našeg zaje­dničkog projekta. Jedna zajednica, jadna nacija odgovornih bića, može se ocijeniti gledajući na njezinu spremnost da inves­tira u obrazovanje i pripremanje sutrašnjih odraslih ljudi. Naš cilj ne može biti samo da prenesemo apstraktno znanje i vješti­ne koje daju gotovo potpuno vladanje okolinom i omogućava­ju pojedincima da zadobiju društveno priznanje sa dobrim plaćama. Šta mi tačno želimo? Krajnje je vrijeme da se to zaje­dno upitamo. Šta je to što mi želimo? Da pripremimo vrijedna i odgovoma bića? Da žive zajedno poštujući druge i zajedno sa drugima? Da brane pravo i pravdu? Da li naš opći obrazo­vni sistem vodi takvim ciljevima? Najmanje što možemo reći je da jest teški pritisak pod kojim se škole nalaze, da proizvedu što efikasnije stručnjake i izvršioce putem selekcije i krajnje konkurencije, daleko od ovih idealističkih očekivanja.

Đaci, studenti i nastavnici više-manje nagađaju kuda ih ovo vodi, ali oni više stvarno ne znaju ko su dok prolaze kroz proces obrazovanja, često ogranično historijsko sjećanje i posebno zamagljeni horizonti njihovog kulturnog identiteta miješaju se sa raširenom religijskom nepismenošću. Svi ovi elementi doprinose rastućim strahovima i zlobnim slutnja­ma: kako neko može smireno i s poštovanjem priznavati dru­ge ako nema jasnu predstavu o svome vlastitom identitetu? Višekulturno društvo zahtijeva egzaktno i odgovarajuće obrazovanje, inače može proizvesti najgora moguća rasis­tička i ksenofobična zastranjivanja. Uloga školskog obrazova­nja, danas više nego u prošlosti, jest da izrazi i priprema, da omogući studentima da dovode u pitanja značenja, da raspravljaju vrijednosti bez ograničavanja na selektivno korište­nje sposobnosti i rada. Ovo pitanje tiče se svih odgovornih građana, bez obzira na vjeru.

4. Društveni jaz: Evropska društva prolaze kroz duboku društvenu i ekonomsku krizu. Pitanje nezaposlenosti visi u zra­ku, a sve više se javlja „džepova“ marginalizacije, isključenosti i delikvencije. Nasilje i nesigurnost su dnevna stvarnost brojnih gradova i prigradskih naselja širom Evrope. Znamo veoma do­bro da svi ovi faktori mogu povećati rasizam i ksenofobiju pošto je stanovništvo koje je najdublje pogođeno ovim pošas­tima ono koje je useljeničkog porijekla. Neodložno je potre­bno da razvijemo partnerstvo na lokalnom nivou u cilju borbe protiv svih vrsta društvenih devijacija.

Kratkoročno djelovanje je prvi korak koji, međutim, mo­ra biti udružen sa strategijama za intervenciju koja će adresi­rati izvor problema, na nivou izbora društvene i gradske politike. Svi građani, bez obzira na vjerovanje, moraju sudjelo­vati u ovom naporu za promjenu društva i uspostavljanju pravde, i ovo nastojanje se mora razlikovati od čisto dobro­voljnog angažiranja. Ovo posljednje je stvarno neophodno, ali se treba smatrati kao jedan dodatni prilog a ne kao jedino angažiranje u političkoj sferi.[2]

Borba protiv nezaposlenosti, suprotstavljanje diskriminaci­ji u zapošljavanju (kada se imena, boje ili odjeća smatraju za karakteristike tuđinaca), podsticanje društvene brige, interve­niranje protiv nasilja u prigradskim naseljima ili briga za mar­ginaliziranim osobama (siromašni i stari) jesu brojni izazovi sa kojima se moramo suočiti zajedno kao partneri i sugrađani.

Temeljna potreba danas je, dakle, da se podstiče bolje međusobno poznavanje između muslimana i društva u koje­mu oni žive. Borba protiv historijskih odgovomosti, kao i protiv ogromne količine predrasuda, nemoguće je da se vodi samo putem govora ili iskrenih svjedočenja „dobre volje“. Konflikt izgleda toliko dubok i napet tako da će proces koji vodi uspostavljanju međusobnog povjerenja između musli­mana i domaćeg stanovništva trajati prilično dugo; taj proces će, povrh svega, morati da se oslanja na bolje razumijevanje koje proizlazi iz istinskog dijaloga, zajedničke aktivnosti i nužnog dinamičkog suživota. Sa muslimanskog stanovišta, to znači da muslimani treba da zadobiju pouzdanje da se na­laze kod kuće i da moraju biti više uključeni u evropska društva, koja su prema tome njihova vlastita društva, na svim nivoima, od striktno religijskih poslova do društvene brige u najširem smislu, kao što smo upravo spomenuli. Reaktivna pozicija koju smo ranije diskutirali, izražena bilo u potpu­nom utapanju u okolinu ili u obliku žestoke opozicije okoli­ni, ne može ići uporedo sa idejom izgradnje budućnosti ute­meljene na povjerenju, poštovanju i saradnji.

Islam je prvenstveno temeljni izraz suštinske veze života srca sa Bogom. Raširena negativna predstava o islamu danas je potpuno prekrila ovaj aspekt njegovog učenja, a i sami mu­slimani su često, svojim čisto emocionalnim reakcijama, da­leko od življenja i izražavanja ove dimenzije svoje religije.

Islam je koncept života koji usmjerava vjernike prema du­hovnosti i razmišljanju o značenju života. To je istovremeno i jednostavan i veoma zahtjevan način života koji zahtijeva od muslimana da učini sve što može da bi sutra bio bolji nego što je danas i da izabere, po svaku cijenu, put dobročinstva, poštenja i pravde. Muslimani u Evropi, koji izvode principe svoje religije iz njihove tradicionalne azijske ih sjevernoafričke primjene, moraju se vratiti ovim temeljima i igrati svoju ulo­gu u industrijaliziranim društvima. Zajedno sa članovima os­talih religijskih zajednica i svim ijudima i ženama dobre vo­lje, oni moraju sudjelovati u neophodnim raspravama o vje­ri, duhovnosti i vrijednostima u modernom i postmodernom dobu. Njihovo novo prisustvo može biti jedno pozitivno ogledalo više otkrivajuće nego agresivno: jer muslimani će sada morati da pitaju pitanja, ne sami, ne protiv cijelog društva, nego sa svojim sugrađanima putem iskrene i istinske zajedničke preokupacije. Ovo znači da široka uključenost u dijalog o etičkim i religijskim pitanjima treba biti podstaknu­ta od najšireg nivoa pa do nivoa vodećih i specijaliziranih in­stitucija u svim zapadnim zemljama. Kur’an podstiče ljude da se međusobno upoznavaju:

O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena dijelimo da biste se upoznali.[3]

Izričito značenje ovog ajeta poziva članove pojedinih na­roda i plemena da ulože maksimum truda radi upoznavanja pripadnika drugih grupa. Međutim, prešutno značenje je da ljudi jedne iste grupe već znaju jedni druge, pošto to izgleda očigledno i treba da se kao takvo uzme. Međutim, ovo danas više nije slučaj, te članovi zapadnih pluralističkih nacija, kako muslimani tako i nemuslimani, treba da nastoje da dostignu ovu očiglednu, ali u svakom slučaju suštinsku poziciju.
Kao što smo vidjeli, nedovoljno građansko znanje je očevi­dno među mladim u gotovo svakoj evropskoj zemlji. Mladi više nisu zainteresirani za politiku i oni teško da znaju kako državne institicije i različita zakonodavna i izvršna tijela rade.

To, dalje, dovodi do ozbiljnog poremećaja u funkciji de­mokratskog procesa u modernim društvima. Naprimjer, ni­zak procenat učestvovanja u izborima ili odlukama od javnog ili nacionalnog interesa, često ne prelazeći 30 ili 40%, zabri­njavajuća je pojava za budućnost zapadnih demokratskih društava. Izgleda kao da je duboki jaz iskopan između poli­tičkih i ekonomskih klasa, koje uvijek odlučuju o sudbini na­cije, i većine stanovništva koja je više zainteresirana za svoje neposredne i dnevne probleme.

Ovaj stav se, u krajnjoj liniji, može vidjeti i kod velikog bro­ja muslimana: oni veoma često smatraju političke institucije kao tuđe njihovom životu u Evropi. Postoji suštinsko neznanje među muslimanima u pogledu zakona i političkih institucija i različitih sfera donošenja odluka u zemlji u kojoj žive. Neki od njih su već građani – ili su rezidenti više od dvadeset godina – ali ne znaju ništa o ukupnom ustavnom okviru svoje zemlje i nije im nikada palo na pamet da koriste svoja prava. Ranije smo objasnili kako islamski izvori, putem primjera Jusufa (a. s.) i Božjeg Poslanika i njegovih drugova, dozvoljavaju musli­manima da se uključe u društvo čije stanovništvo čine većinom nemuslimani, te ovaj stav mora biti ohrabren na Zapadu. Dru­gim riječima, treba podsticati sve oblike građanskog obrazova­nja među muslimanima; ovo obrazovanje treba da se tiče pra­vnog i političkog ambijenta, načina na koji institucije rade, vri­jednosti pojedinačnog izbora, kao i uloge građana na lokal­nom i nacionalnom nivou. U svjetlu islamskih izvora, vođe muslimanskih organizacija treba prvi da podstiču društveno i političko angažiranje na lokalnom nivou s ciljem da približe mlade muslimane političkoj sferi susjedstva u kojima žive. Rad sa ostalim lokalnim organizacijama, organiziranje građanskih instrukcija za muslimane i nemuslimane zajedno, te susreti sa lokalnim vlastima, izgleda da su neka od sredstava koja mogu dovesti do stvarno bliskih kontakata, utemeljenih na zajedničkim osjećanjima obostrane odgovornosti.

Prirodna posljedica ovog procesa je, naravno, djelotvorni­je uključenje u društvene aktivnosti. Vjera u islamu je vezana za princip pravde koji, kao što smo rekli, mora biti branjen u svim okolnostima. Ako biti musliman znači djelovati, onda je dužnost i odgovornost da se bude aktivan u zapadnim društvima. Ova muslimanska participacija je, bez sumnje, na­jadekvatnije sredstvo razvoja boljih odnosa između muslima­na i društvenih radnika, ili institucija u njihovoj okolini. Do sada, muslimani su bili navikli da djeluju sami i da vjeruju da je, pošto je bilo nemoguće da se oslanjaju na društvo u religijskim pitanjima, situacija ista i u pogledu rješavanja njihovih širih društvenih problema. Ova konfuzija, miješanje reh­gijskog obrazovanja na Zapadu i društvenog angažmana, do­vela je do izolacije muslimanskih organizacija na svim nivo­ima, od narodnog do akademskog. Mnogo ozbiljnije, ova izolacija je lišila muslimanska udruženja društvenog prizna­nja, koje je toliko važno za očuvanje energije i privrženosti ljudskih bića, bez obzira na intenzitet njihove viere u Boga.
Žene i ljudi, bilo mladi, u sazrijevanju, ili odrasli, trebaju pri­znanje svojih vršnjaka, a društvo jedino daje priznanja onima koje zna i prepoznaje.

Perspektiva koja je doprinijela ovoj izolaciji mora biti odmah promijenjena, a muslimani moraju početi da dijele zajedničke brige sa svojim sugrađanima o suštinskim pitanji­ma koja smo ranije izložili. Muslimanima religija naređuje da se bore za više pravde, ali to sigurno ne znači da oni treba da budu zabavljani sami sobom i da ne sarađuju sa svima onima koji nastoje promijeniti društvo na bolje u ime ljudskog dos­tojanstva i poštovanja.

 

Zaključak

 

Pristup koji smo predložili u ovoj knjizi imao je dva cilja. Prvo, da razmotri pitanje muslimanskog prisustva u Evropi koristeći kriterij koji je drukčiji od onih koji posmatraju ovo prisustvo kroz prizmu problema koje ono donosi muslimani­ma i društvima u kojima žive. Neizbježno, ti kriteriji nisu neutralni i, baveći se problemima, mogu spriječiti jedno objektivno i smireno razmatranje postavki muslimanske reli­gije i prostora za manevriranje koji se nudi muslimanima i koji im omogućuje da preuzmu kontrolu nad svojom vlasti­tom sudbinom u Evropi. Stavljajući ustranu optužujuće ili ksenofobične izjave jedne ih druge vrste, muslimani treba da razmotre svoje izvore i da testiraju svoje uvjerenje kako bi iznašli rješenja koja će omogućiti razvijanje identiteta u Evro­pi. Oni u tom smislu sigurno neće djelovati sami, te na putu etabliranja moraju računati na pravo zemalja čiji su građani ili rezidenti, isto kao što se moraju udružiti sa društvenim i političkim partnerima na svim nivoima. Da bi to učinili, ne­ophodno je da prevladaju reaktivno stanovište i da se vrate muslimanskim referentnim okvirima. To je ono što smo po­kušali prezentirati u prvom dijelu ove knjige.
I za muslimane – zbog toga što su neshvaćeni ili što tako misle pa završe reagujući i miješajući sredstva i ciljeve – i za nemuslimanske Evropljane, neophodno je da se prouči islamska religija u njenom kontekstu i, istovremeno, da se prezentiraju raspoloživa pravna sredstva koja mogu pomoći pozitivno muslimansko prisustvo na Zapadu. Opća pravila usul al-fiqha koja smo izučavali, mada nedovoljno, jesu od vi­talnog značaja u pomaganju muslimanima da prihvate i su­djeluju u budućnosti evropskih društava, a da u isto vrijeme ne budu odsječeni od svoje vlastite vjere i tradicije. Ovaj te­orijski okvir je neopoziv, pa se modaliteti razrade idžtihada, sa svim njegovim uvjetnostima, fazama i prioritetima, u skla­du sa okolinom i maslaha,moraju imati na umu.

Drugi cilj ove knjige bio je da pojasni i odgovori na neka pitanja pravne nauke (fiqh) koja se tiču prisustva muslimana u Evropi; ovim osjetljivim pitanjima bavili smo se u drugom dijelu knjige. Polazeći od definiranja prostora (dar) kako je to bilo učinjeno, u jednom binarnom obliku, od strane učenja­ka IX i X vijeka, pokušali smo načiniti korak naprijed u bav­ljenju ovom temom, stalno se oslanjajući i na teoriju i na kon­kretnu stvarnost. To je bilo potrebno da bi se bolje razumje­la sadašnja situacija u Evropi.

Izgleda nam da su suštinska pitanja ona koja se tiču iden­titeta, građanstva i kulture. Ustanovili smo da je moguć suživot koji odbacuje i asimilaciju i izolaciju. Islamski izvori dozvoljavaju muslimanima i ohrabruju ih da se potpuno an­gažiraju u svome društvu poštujući njegov pravni okvir. De­finicija islamskog identiteta, koju smo dali, ističe činjenicu da taj identitet nije zatvoren i oblikovan jednom za svagda, ne­vezan za razvoj društava i njihovu dinamiku. Nasuprot, ovaj identitet, iako uvijek vjeran svojim principima, karakterizira stalna potreba da sudjeluje sa svojim kontekstom, da ga do­vodi u pitanje i da ga razumijeva da bi se na taj način našlo zadovoljavajuće i harmonično rješenje. Muslimani su dužni da prihvate jedno samorazumijevanje koje je pozitivno, odgovomo i konstruktivno. Ovo nije lahko i, bez sumnje, naj­veći izazov narednih decenija bit će: da se promijeni slika ko­ju muslimani imaju o samim sebi.

To se jednako odnosi na i predstave koje posjeduje jedan broj Evropljana. Pitanje islama je iznad svega pitanje predsta­va i mentaliteta. Budućnost će također zavisiti od napora ko­je neko čini da bi bolje znao i informirao samog sebe. Nivo međusobnog razumijevanja i dalje je zabrinjavajući nakon decenija suživota i višestoljetnog dijaloga. Muslimani i društveni činioci na svim nivoima, lokalnom, regionalnom ili državnom, moraju preuzeti svoje odgovornosti da bi se pre­vladalo ovo stanje sumnjičenja i odbacivanja.

Na kraju ovog vijeka, vidimo znakove uočljivog napretka. Pitanja kojima smo se bavili, odgovori koje smo ponudili, oslanjajući se na radove uleme, u cjelini su novi. Svijest da je muslimansko prisustvo u Evropi postalo činjenica skorijeg je datuma, te se mora priznati da su pitanja koja se tiču prava i pravne nauke intenzivno tretirana i raspravljana. Mlade mu­slimanske generacije prisilile su starije da osiguraju jasnije islamske odgovore. Još smo daleko od jedne duboko pro­mišljene i sistematske studije, ali proces koji prema tome vo­di je nepovratno započeo.

Mora se također istaći da se na nivou građanstva, društve­ne participacije i umjetničke produkcije, javlja jedan auten­tični pokret među muslimanskim zajednicama u Evropi. U različitom ritmu, u skladu s modalitetima koji odgovaraju svakoj zemlji, obrisi evropskog muslimanskog identiteta se oblikuju, daleko od navoda o katastrofi koje prezentiraju me­diji. Evropski društveni faktori i intelektualci to dobro osjećaju pa su već angažirani u konstruktivnom dijalogu i praktičnom radu sa svojim muslimanskim partnerima. Ovo je, po našem mišljenju, put koji od sada treba da se slijedi ka­ko bi se povezao teorijski okvir pravne nauke, koji smo pre­zentirali, sa njegovom stvarnom primjenom na terenu. Ovaj izazov je veoma važan, te je odgovornost svih ljudi od vjere i savjesti da pokušaju živjeti prema svojim principima i da ih štite bez obzira na rezultate koje postignu, čak i ako izgleda da je cijeli svijet protiv njih. To je radi toga što oni znaju ka­kva je cijena vjernosti Bogu i svojoj vlastitoj savjesti.

---