Islamski propisi o kurbanu

kurbanUvod

“INNA E’ATAJNAKE´L-KEWSER. FE SALLI LI RABBIKE VENHAR. (Kur’an, El-Kewser, 1-2.)

Ebu Hurejre r. a. prenosi da je Muhammed a. s. rekao: “Ko je u mogućnosti da zakolje kurban pa to ne učini, neka se ne približava na­šoj musalli.”

Imajući u vidu kur’ansku zapovijed ven­har-zakolji kurban, citirani hadis, kao i ne­pobitnu tradiciju da Muhammed a. s. Klao kurban, Ebu Hanife je uvrstio klanje kurbana u vadžibe.

Drugi učenjaci, među kojima je i ima­ma Jusuf, smatraju klanje kurbana sunnetom. Svoje mišljenje zasnivaju na hadisu Muhammeda a s. koji je jednom prilikom rekao kako je klanje kurbana njemu nare­đeno (vadžib), dok je muslimanima sunnet.

Sve pravne škole i svi islamski učenja­ci slažu se da svaki musliman, prije svega, mora slijediti Kur´an i Sunnet. Kur´anske riječi venhar i predaja koja je posve si­gurna da je Muhammed a. s. redovno klao kurban, obavezuju svakog muslimana, koji je imućan i ispunjava druge uvjete, da mo­ra izvršitu ovu vjersku obavezu.

Ko je obavezan zaklati kurban

Svaki musliman i muslimanka koji u prva tri dana Kurban bajrama budu imali jedan nisab, tj. imovine bilo koje vrste čija vrijednost odgovara iznosu srebra od 64­1,5 grama obavezni su, svako za sebe, za­klatii kurban. Imajući u vidu činjenicu da nakit svake vrste, auto, vikendica, zemlja koja se ne obrađuje, luksuzan namještaj itd., mora ući u obračun viška imovine, onda ostaje konstatacija da je ogromna ve­ćina muslimana dužna klati kurban.

Kurban se kolje samo za sebe. Žena ko­ja ima svog imetka dužna je zaklati kur­ban za sebe. U pogledu obaveze kurbana za svoju maloljetnu djecu ulema se razišla. Suglasni su da majka ne treba klati za svo­ju djecu pa makar bila i bogata, ali u pogle­du oca imaju dva mišljenja.

Imami Muhammed i Jusuf smatraju da otac nije obavezan zaklati kuiban za svoju maloljetnu djecu pa makar oni imali i svo­je vlastite imovine, koju su stekli putem ra­znih poklona, nasljedstva itd.

Drugo mišljenje je imama Ebu Hanife, koji smatra da bi otac trebao zaklati kurban za svoju maloljetnu djecu, kao što je obavezan podijeliti sadekatu-l-fitr.

Dominirajuće mišljenje u skoro svim fikhskim djelima je mišljenje imama Muhammeda i Jusufa.

Putnik nije obavezan klati kurban. Uče­njaci stoje na stanovištu da je musafir oslo­bođen džume namaza pa, analogno tome, i klanja kurbana.

Siromašne osobe, dužnici i sl. nisu oba­vezni klati kurban. H. Ebu Bekr i h. Omer nisu klali kurban, jer su svu svoju imovinu stavili na raspolaganje islamskoj zajednici.

Umobolne osobe se tretiraju kao malo­ljetna djeca.

Šta može biti kurban?

U kurban se može zaklati: goveče, bravče i deva. Goveče (vo, bik ili krava) mo­že vrijediti za sedam osoba, ako je unišlo u treću godinu života. Da bi kurban bio valjan, neophodno je da su se sve udružene osobe odlučile da kolju kurban, pa ako bi među njima bio samo jedan koji želi samo meso i ne kolje kurban iz vjerskih pobuda, onda ni jednom od njih neće vrijediti.

Broj udruženih osoba ne može biti veći od sedam, ali manji može.

Najbolje je zaklati u kurban bravče (ovna, ovcu, kozu ili jarca). Ni jedno ne može biti mlađe od od godinu dana, ali ako po veličini i težini odgovara bravčetu od godinu dana, onda se može tolerisati ako je mlađe od pomenute granice.

Poželjno je da kurban bude potpuno zdrav i dobro uhranjen.

U kurban se ne može zaklati bravče ili goveče koje ima jedno od slijedećih fizi­čkih mahana:

  • ako je potpuno slijepo u oba ili u jedno oko;
  • ako je toliko slabo, mršavo ih hromo da samo ne može doći na mjesto gdje ga tre­ba zaklati;
  • ako je odrezano više bd pola uha ili re­pa; ako je odrezan manje ili pola, onda može, kao i ako je bez pravih ušiju od
    ro­đenja koje su zakržljale i samo malo izra­sle; .
  • ako je bez zuba ili ih nedostaje više od jedne polovine;
  • ako je odsječenog vimena ili siša, pa ne bi moglo hraniti svoju mladunčad;
  • ako je toliko bolesno da je potpuno si­gurno da ne može preživjeti;
  • ako je odbijen rog toliko da je povrije­đen moždani živac.

Čovjek koji odluči zaklati kurban i ku­pi zdrav kurban, pa nakon izvjesnog vre­mena primjeti neku fizičku mahanu, bi­lo bi poželjno da kupi drugi zdrav kurban, ako je u mogućnosti. Ako je pak siromašan onda će vrijediti i onaj sa manjim fizičkim mahanama.

U kurban ne može prispjeti ni jedna di­vljač kao što su srna ili jelen, pa čak ako je i pripitomljena.

Vrijeme klanja kurbana

Za one koji žive u mjestima gdje se kla­nja bajram namaz vrijeme klanja nastu­pa nakon obavljenog namaza i traje sve do pred zalazak sunca treći dan Bajrama. Za one muslimane koji žive u takvim mjestima gdje se ne klanja bajram namaz vrijeme ktanja kurbana nastupa od zore prvog da­na Bajarama i traje do pred zalazak sunca treći dan Bajrama.

Žene nisu obavezne klanjati bajram na­maz, pa zbog toga njima se toleriše da mo­gu zaklati kurban i prije klanjanja bajram namaza, iako je bolje da sačekaju svoje muževe, braću i rođake da se vrate iz dža­mije.

Muhammed a. s. je aekao: “Ko zakolje kur­ban prije nego se klanja namaz, to je samo nje­mu” (tj. kao da je zaklao obično živinče sa­mo radi mesa).

Čovjek koji kupi kurban, ali ga ne stigne zaklati u određeno vrijeme, poklonit će ži­voga kurbana nekom siromašnom čovjeku ili će dati njegovu vrijednost u novcu.

Isto tako, ako se zavjetni kurban ne bi zaklao na vrijeme (ako je to vrijeme odre­đeno u bilo koje doba godine), treba ga ži­vog pokloniti, ali se ne može njegova vii­jednost podijeliti u novcu, a kurban zadr­žat.

Osoba koja je obavezna zaklati kurban, ali ga ne mogne naći do pred akšam treći dan Bajrama, namijenjeni novac za kurbana podijelit će kao sadaku.

Muhammed a. s. je lično za sebe klao kurban. Džabir r.a. kaže: “Kada bi Mu­hammed a. s. klanjao bajram namaz, tada bi proučio hutbu i čim bi je završio, odmah bi naredio, da se dovedu njegovi kurbani, koje bi zaklao izgovarajući “Bismillahi Al­lahu ekber Haza minni we ‚ammen lem judahhi min ummeti!” (U ime Allaha. Al­lah je najveći. Ovo je kurban za mene i za onoga od mojih sljedbenika ko nije kur­ban zaklao)

H. Aiša pripovijeda kako je Muhammed a. s. klao kurban: “Muhammed a. s. bi na­redio da mu se dovede kurban na mje­stogdje će ga zaklati. Kada mu je dove­den rogat ovan, crnih nogu i ispod trbu­ha, crnih očiju zatražio je da mu se donese oštar nož. Nakon toga bi povalio ovna i preklao ga izgovarajući: “Bismillahi. Alla­humme tekabbel min Muhammedin we ali Muhammedin we min ummeti Muhammedin.”

U Ebu Davudovoj zbirci stoji da je Mu­hammed a. s. prije klanja kurbana klanjao i dva rekata nafile.

Kurban se povali na lijevu stranu, okre­nuvši ga po mogućnosti prema Kibli, sve­žu mu se sva četiri ili najmanje tri noge i oštrim nožem brzo se presijeku dvije gla­vne krvne žile, te dušnik i grkljan. Prije ne­posrednog klanja treba izgovoriti: Bismil­lahi Allahu ekber; a po mogućnosti i ne­što više, posebno ono što je učio i sam Mu­hammed a. s.: Wedždžehtu wedžhije lillezi fetare’s-semawati wel-erda hanifen we ma ene minel-mušrikin. Inne salati we nusuki we mahjaje we memati lillahi rabbil-alemin. La šeiike lehu we bi za­like umirtu we ene ewwelu’l-muslimin. Allahume minke we leke ‚an Muham­medin we ummetihi. Bismmillahi Allahu ekber. (Okrećem svoje lice prema Onome koji je stvorio nebesa i Zemlju čist od sva­kog krivog vjerovanja. Ja ne spadam u nevjernike. Moj namaz i svi ostali moji ibade­ti, moj život i moja smrt su samo radi Allaha, Stvoritelja svjetova. On nema druga. Ovo mi je naređeno i ja se Njemu pokora­vam. Bože! Ovo je kurban od Tebe, Tebi ga žrtvujem, za sebe i svoj ummet. U ime Al­laha, Allah je najveći.)

Ko ne zna ništa drugo proučiti dovoljno je da kaže: Bismillahi, a ako i zaboravi kur­ban je valjan. Namjerno izostavljanje Boži­jeg mena ima za posljedicu neispravnost klanja, pa je kurban nevažeći. Poslanik je upozoravao ashabe da ne muče prilikomn prilikom klanja. S gulje­njem treba sačekati sve dok se posigurno ne utvrdi da je kurban već mrtav i otekla sva krv koja treba da oteče.

Nije preporučljiva praksa nekih ljudi da ovcama namijenjnim za kurban ostrigu vunu. Ako se to i desi, vunu ne smije zadr­žavati za sebe, nego se mora podijeliti.

Osoba koja ne smije zaklati kurban mo­že ovlastiti drugo lice da to učini umjesto njega. Ovlaštena osoba će u nijjetu nazna­čiti za koga kolje kurban. U izuzetnim slu­čajevima može se ovlastiti kršćanin ili Je­vrej da zakolju kurban, ali i oni moraju biti religiozni i vjerovati u Boga.

Klanje kurban se vrši danju, ali može i noću ako iziskuje potrebe.

Kurbansko meso

Kurbansko meso se ne smije prodava­ti. Najbolji potupak je onaj kojeg je preporučio Poslanik: meso se razdijeli na tri jedna­ka dijela, tako da se 1/3 podijeli siromasi­ma, 1/3 rodbini, komšijama i prijateljima, a preostala trećina zadrži za sebe i svoju po­rodicu. Poslanik bi nakon što bi zaklao svog kurbana pozvao siromašne stanovnike Me­dine i rekao: Kome treba neka odsiječe se­bi koliko želi.

Kurbansko meso se može podijeliti i ne­muslimanu, posebno ako je komšija ili ina­če dobar prijatelj.

Kuban koji se kolje po oporuci mora se u cjelosti podijeliti ili ga uživo dati nekome da ga kod svoje kuće zakolje.

Ako je kurban zaklan mrtvome, ali ne po oporuci nego po želji nasljednika umrlog, onda se sa mesom postupa isto onako kao i sa mesom svoga kurbana.

Meso se mora u cjelosti podijeliti i kod zavjetnog kurbana, kao i od mladunčeta koje kurban oteli ili ojanji prije klanja. Mla­dunče se može zaklati zajedno s kurbanom i sve meso podijelitit ali se može i uživo dati nekom siromahu da ga za sebe hrani.

Siromašne osobe koje kolju kurban, a imaju brojnu porodicu, mogu veći dio, pa i sve meso zadržati.

Kurbanske kožice

Muhammed a. s. je zabranio muslimani­ma da prodaju kožice svojih kurbana. On je rekao: “Men ba’a džilde udhijjetihi fela udhijete lehu/ Ko proda kožicu svoga kur­bana – taj kao da ga nije zaklao.” Međutim, svi se islamski učenjaci slažu da se kurban­ske kožice mogu zadržati i za svoje potrebe, ali je daleko nalbolje podijeliti ih kao sada­ku (we jutesaddeku bi džildhia).

Lioe koje primi kožicu slobodno je da s njom raspolaže po svom nahođenju, pa ako želi i da je proda. Dakle, neophodno je udo­voljiti osnovnom islamskom propisu da vlasnik kurbana ne može prodati kožicu i koristiti novac za svoje lične potrebe, što se ne odnosi na odabrano lice ili ustanovu. Muslimani su uobičajili da kurbanske ko-žice poklanjaju svojim džamijama. Na ovaj način su mnoge siromašne džamije bile prekrivene i osposobljene za normalno oba-vljanje namaza u njima.

Muslimani se ne žele lahko odreći seva­ba i od svojih kožica, pa ih poklanjaju za potrebe Islamske zajednice. To tako tre­ba da i u buduće ostane. Mora se reći da je ovaj postupak sa kožicama zasnovan na islamskom učenju. Naime, pored osnovnih islamskih izvora, postoje sporedni koji su zasnovani na Kur’anu i Sunnetu. Jedan od tih izvora je i maslehatul amme – društve­ni interes, tj. interes zajednice. Svi islamski učenjaci su suglasni da izvorni islam tra­ži stavljanje zajedničkih interesa ispred lokalnih i pojedinačnih. U tom smislu su Malik, Ebu Hanife, Šafija i Ahmed b. Han­bel kao osnivači pravnih škola donijeli više fetvi, u kojima se interesi pojedinaca podre­đuju interesima zajednioe. Interesi i potrebe naše Islamske zajednice su takvi da nalažu maksimalno angažovanje svih materijalnih potencijala, kako bi se omogućio narma­lan rad medresa, akademija i Fakulteta, ko­je nemaju lokalni i periferni značaj nego su srž i glavni temelj na kome se bazira opsta­nak i dalji napredak islama u našim krajevi­ma. Najveći broj muslimana je, hvala Bogu, svjestan ove činjenice. I upravo zahvaljujući njima ova akcija traje i trajat de, ako Bog da, i ubuduće.

Molim Uzvišenog Gospodara da nam ukabuli naše kurbane i ostale ibadete!