Suze Salahuddinove

salahuddinJusufe, ideš predaleko; prelaziš sve granice. Ti si samo sluga Nurud-Dina, a zar sada pokušavaš prigrabiti svu vlast samo za sebe? Ne čini pogrješku, jer mi koji smo te podigli iz ničega moći ćemo te vratiti u ništa!

Ovo upozorenje, dostavljeno Salahud-Dinu od uglednika Halepa, izgledalo bi nakon nekoliko godina apsurdnim. Međutim, 1174. godine, kad se novi vladar Kaira tek započeo uzdizati kao glavna figura arapskoga istoka, njegove vrline još nisu bile svima očigledne. U Nurud-Dinovoj okolini, podjed­nako dok je on bio živ kao i nakon njegove smrti, niko više nije izgovarao ime Jusuf. Riječi kao „skorojević“, „nezahvalnik“, „nevjeran“ ili još najčešće „drznik“ korištene su umjesto njegova imena.

Sam Salahud-Din se općenito klonio drskosti, no njegova sreća bijaše svakako drzovita. A upravo je ona izazivala njegove protivnike. Ovaj tridesetšestogodišnji turski časnik nikada nije bio ambiciozan, a oni koji su ga od početka poznavali bili su sigurni da će on biti potpuno zadovoljan ako bude emir, sve dok ga sudbina nije milom ili silom izbacila u prvi plan događaja.

Svoga daidžu slijedio je donekle neodlučno u Egipat, a nje­gova uloga u ponovnom osvajanju te zemlje bila je minimalna. Ipak, upravo zbog svoje povučenosti bio je izvučen na vrh moći. On lično nije smio proglasiti propast Fatimijja, ali kad je bio prisiljen da to učini, postao je nasljednikom najbogatije muslimanske dinastije. A kad je Nurud-Din odlučio stupiti na njegovo mjesto, Jusuf nije imao potrebe da se usprotivi: njegov vladar je iznenada umro, ostavljajući kao nasljednika svoga jedanaestogodišnjeg malodobnog sina Es-Saliha.

Nešto manje od dva mjeseca nakon toga, 11. jula 1174. godine, također je umro Amalric, i to kao žrtva dizenterije, upra­vo dok je pripremao još jednu invaziju na Egipat, ovoga puta uz pomoć modne sicilijanske flote. Kraljevstvo Jeruzalema ostavio je u nasljedstvo svome sinu Baldwinu IV., mladiću od trinaest godina pogođenom najgorim prokletstvom: gubom. Širom Istoka postojao je samo jedan vladar koji je mogao stati na put nezaustavljivu usponu Salahud-Dina, a to bijaše Manuel, car Ruma, koji je doista sanjao da jednoga dana stekne vrhovnu vlast nad Sirijom, te koji je namjeravao osvojiti Egipat u savezu sa Francima. Ali tada, u septembru 1176. godine, kao da želi upot­puniti niz darova koje je sudbina namijenila Salahud-Dinu, moćna bizantska vojska, koja je gotovo petnaest godina obuz­davala Nurud-Dina, bijaše razbijena u sukobu sa Kilidžom Arslanom II., unukom prvog Kilidža Arslana, u bici kod Mireiokefalona. Manuel je umro uskoro nakon toga, istočno kršćansko carstvo bijaše osuđeno da potone u potpunu anarhiju.

 

Salahud-Dinova skromnost i velikodušnost

 

Mogu li se okriviti Salahud-Dinovi panegirici za otkrivanje ruke Providnosti u slijedu ovih neočekivanih događaja? Sam Jusuf nikada nije sebi pripisao zasluge za svoju sretnu sudbinu. Uvijek je pazio da zahvali nakon Boga „mome daidži Širkuhu“ i „mome vladaru Nurud-Dinu“. Istina je da je veličina Salahud-Dina također ležala u njegovoj skromnosti.

Jednoga dana kad je Salahud-Din bio umoran i pokušavao se odmoriti, jedan od njegovih Memluka je došao k njemu i predao mu papir da ga on potpiše. „Iscrpljen sam“, reče sultan, „vrati se za sat vremena“. No čovjek je ustrajao. Gotovo da je gurnuo list papira u lice Salahud-Dina govoreći „Neka vladar potpiše!“ Sultan odgovori: „Ali ovdje nemam tintarnicu.“ Sjedio je na ulazu u svoj šator, a Memluk ukaza da se u njegovoj unutrašnjosti nalazi tintarnica. „Tintarnica je tamo, u stražnjem dijelu šatora!“, uzviknu on, čime je u stvarnosti naredio Salahud-Dinu ništa manje nego da sam ode i uzme tintarnicu. Sultan se okrenu, ugleda tin­tarnicu i reče: „Hvala Bogu, u pravu si.“ Posegnuo je unatrag podupirući se lijevom rukom, te zgrabio tintar­nicu desnom rukom. Nakon toga potpisao je papir.

Ovaj događaj ispripovijedan od Behaud-Dina, Salahud­-Dinova ličnog sekretara i biografa, snažna je slika onoga što je njega učinilo toliko različitim od vladara njegova vremena, u stvari vladara svih vremena: bio je sposoban ostati skroman sa skromnima, čak nakon što je posao najmoćniji od moćnih. Hroničari svakako slave njegovu hrabrost, osjećaj za praved­nost i njegov žar za džihadom, no kroz njihove natpise uvijek probija mnogo dirljivija i mnogo čovječnija slika.

Jednoga dana, Behaud-Din navodi, usred našega ratnog pohoda protiv Franaka, Salahud-Din je pozvao svoje bliske pratioce. U rukama mu je bilo pismo koje je upra­vo pročitao, a kad je pokušao govoriti, bio je sav utučen. Videći ga u takvome stanju, nismo mogli zadržati naše suze, iako nismo znali šta se događa. Konačno, glasa ugušenog suzama, on reče: „Umro je Taki ed-Din, moj nećak.“ Tada njegove tople suze započeše ponovno teći, baš kao i naše. Kad sam ponovno ovladao sobom, rekao sam mu: „Ne zaboravimo ratni pohod u kojemu se nalazimo i zamolimo Boga da nam oprosti što se pre­pustismo ovoj dubokoj tuzi.“ Salah ed-Din se složio sa time: „Da“, reče, „neka mi Bog oprosti! Neka mi Bog oprosti!“ Ponovio je ove riječi nekoliko puta, a onda dodao: „Neka niko ne dozna što se dogodilo!“ Nakon toga je zatražio ružinu vodu da njom opere oči. Salahud-Dinove suze su tekle i drugim prilikama kada nije bila riječ o smrti njegovih najbližih.

Jedne prilike, prisjeća se Behaud-Din, dok sam jahao uz sultana protiv Franaka, došao je do nas vojni izvidač sa ženom koja je jecajući šakama udarala svoje grudi. „Došla je iz franačkog logora“, objasnio je izvidač, „te želi vidjeti vladara. Doveli smo je ovdje.“ Salah ed-Din zatraži od svoga prevodioca da je ispita. Ona reče: „Jučer su neki lopovi muslimani ušli u moj šator i ukrali moju malu djevojčicu. Plakala sam cijele noći, a naši zapovjednici mi rekoše: kralj muslimana je milostiv; dozvolit ćemo ti da odeš do njega i zamoliš ga da ti vrate tvoju djevojčicu. Stoga sam došla i svoje nade polažem u tebe.“ Salah ed-Din je bio dirnut, a na očima mu se ukazaše suze. Poslao je nekoga na tržnicu robova da potraži djevojčicu, a za manje od sat vremena vratio se konjanik noseći djevojčicu na svojim ramenima. Čim ih je ugledala, majka djevojčice se baci na tlo i svoje lice natrlja pijeskom. Svi prisutni zaplakaše od ganuća. Ona pogleda prema nebesima i započe mrmljati ner­azumljive riječi. Tako joj bijaše vraćena kći, a ona uz stražu ispraćena do franačkog logora.

Oni koji su lično poznavali Salahud-Dina malo su pričali o njegovu tjelesnom izgledu: bio je nizak i nježan, sa kratkom njegovanom bradom. Radije govore o njegovu zamišljenom i pomalo tužnom licu koje bi iznenada obasjao umirujući osmijeh kojim bi ohrabrio svakoga sa kime bi razgovarao. Uvijek je bio prijazan prema posjetiocima, zahtijevajući da ostanu na jelu, odnoseći se prema njima sa punim počastima, čak kad je bila riječ o nevjernicima, udovoljavajući svim nji­hovim molbama. Nije mogao podnijeti da neko ko je njemu došao otputuje razočaran, a bilo je i onih koji nisu oklijevali da iskoriste ovu njegovu osobinu. Jednoga dana, u vrijeme primirja sa Francima, „Brins“, knez od Antiohije, neočeki­vano je stigao u Salahud-Dinov šator i zamolio ga da mu vrati pokrajinu koju je sultan osvojio prije četiri godine. I on je pristao! Salahud-Dinova velikodušnost ponekad se nalazila na granici neodgovornosti.

Njegova riznica je uvijek imala određeni iznos sakriven za hitne potrebe, jer bilo je poznato da ako vladar sazna za postojanje ove zalihe, odmah će je potrošiti. Unatoč ovoj mjeri predostrožnosti, kad je sultan umro, državna riznica je imala samo jednu polugu zlata iz Tira i četrde­set sedam srebrenih dirhema.

Kad su ga neki saradnici ukorili zbog ove rastrošnosti, Salahud-Din je odgovorio nemarnim osmijehom: „Postoje ljudi za koje novac nije važniji od pijeska.“ On je doista osjećao istinsko gađenje prema bogatstvima i luksuzu, a kada su basnoslovne palače Fatimijja pale u njegove ruke, nastanio je u njih svoje emire, sam radije ostavši u skromnijoj reziden­ciji namijenjenoj za vezire.

To je bila jedna od mnogih osobina zajedničkih Salahud­Dinu i Nurud-Dinu. U stvari, Salahud-Dinovi protivnici pro­matrali su ga kao ništa drugo doli blijedu sliku njegova vladara. U stvarnosti se tokom svih kontakata sa drugim osobama, osobito svojim vojnicima, ponašao mnogo srdačnije od svoga prethodnika. A iako je pazio na vjerske propise, nedostajala mu je mala žica pobožnosti koju je Zenkijev sin povremeno pokazivao. Općenito, može se kazati da je Salahud-Din prema sebi bio zahtjevan baš kao Nurud-Din, no popustljiviji prema drugima, iako je bio nemilosrdniji od svoga prethodnika kad se obračunavao sa onima koji su uvrijedili Islam, bili oni „heretici“ ili neki od Franaka.

Jače no ovim karakternim razlikama na Salahud-Dina je jako uticalo, osobito u početku, nastojanje da preuzme duševnu snagu Nurud-Dina, kojem je nastojao biti valjanim nasljednikom, neumorno se trudeći prema istim ciljevima: ujedinjenju arapskog svijeta, mobiliziranju muslimana, kako moralno snažnim propagandnim aparatom, tako i vojno ponovnim osvajanjem okupiranih teritorija, prije svega Jeruzalema.

 

Salahud-Dinova mudrost i promišljenost

 

U ljeto 1174. godine, dok su emiri Damaska, koji su podržavali mladog Es-Saliha, raspravljali o najboljem načinu da se odupru Salahud-Dinu, razmatrajući čak i savez sa Francima, vladar Kaira im je poslao istinski izazovno pismo. U njemu je, pametno prikrivajući svoj sukob sa Nurud-Dinom, sebe bez oklijevanja prikazao kao osobom koja nastavlja posao svoga vladara te kao pravovjernog čuvara naslijeđa.

Da je naš posljednji kralj među vama pronašao osobu vrijednu njegovog povjerenja poput mene, zar mu ne bi povjerio vladanje Egiptom, njegovom najvažnijom pokrajinom? Budite sigurni da bi mu Nurud-Din povje­rio obrazovanje i odgoj njegova sina samo da nije tako brzo umro. Sad vidim da se ponašate kao da ste samo vi služili mom vladaru i njegovu sinu, te da me pokušavate isključiti iz toga. No uskoro ću doći. U čast uspomene na moga vladara učinit ću djela koja će biti djelotvorna, a svaki od vas bit će kažnjen za svoje prekršaje.

Stoga je teško prepoznati opreznog čovjeka iz ranijih godi­na. Kao da je smrt njegova vladara oslobodila u njemu dugo suzdržavanu agresivnost. Istina je da su okolnosti bile izuzetne, jer ova pouka je imala sasvim određenu svrhu: bila je to objava rata kojom je Salahud-Din započeo osvajanje musli­manske Sirije. Kad je u oktobru 1174. godine poslao svoju poruku, vladar Kaira je već bio na svom putu za Damask, vodeći sedam stotina konjanika. Bilo je to daleko premalo za opsadu glavnog grada Sirije, no Jusuf je pažljio izračunao mogućnosti za uspjeh. Uplašeni neuobičajeno bijesnim tonom Salahud-Dinove službene poslanice, Es-Salih i njegovi sarad­nici odlučiše se povući u Halep. Prelazeći bez teškoća franački teritorij putem koji bi se danas mogao nazvati Širkuhovim tragom, Salahud-Din je u Damask stigao krajem oktobra; podržavaoci njegove obitelji brzo su širom otvorili gradske kapije i poželjeli mu dobrodošlicu.

Ohrabren ovom pobjedom ostvarenom bez i jednog udarca mačem, nastavio je svoj put. Ostavio je damašćanski garnizon pod komandom jednog od svoje braće, te krenuo prema središnjoj Siriji gdje je osvojio Hims i Hamu. Tokom ovoga munjevitog ratnog pohoda, navodi El-Asir, Salahud-Din je tvr­dio kako nastupa u ime kralja Es-Saliha, Nurud-Dinova sina. Kazao je da je njegov cilj zaštititi ovu zemlju od Franaka. Još uvijek vjeran Zenkijevoj dinastiji, mosulski povjesničar je u najmanju ruku sumnjičav prema Salahud-Dinu i optužuje ga za dvoličnost. Nije bio baš potpuno u krivu. Nastojeći da ne nastupi kao otimač, Jusuf se doista prikazivao zaštitnikom Es­-Saliha. „U svakome slučaju, ovaj maloljetnik ne može sam vla­dati. Potreban mu je skrbnik, namjesnik, a niko nije pogodniji za to od mene“, govorio je. Es-Salihu je slao pismo za pismom, uvjeravajući ga u svoju vjernost, naredivši da se na hutbama u džamijama Kaira i Damaska spominje njegovo ime te da se s njegovim imenom iskuju kovanice.

Mladi monarh nije nimalo bio dirnut tim činima. U decem­bru 1174. godine, dok je Salahud-Din podigao opsadu Halepa „da zaštiti Nurud-Dinova sina od opakog uticaja njegovih pro­tivnika“, Nurud-Dinov sin je okupio stanovnike grada i održao nadahnut govor: „Čuvajte se ovoga nepravednog i nezah­valnog čovjeka koji želi od mene uzeti moju zemlju, ne obazirući se ni na Boga niti na ljude! Ja sam dijete, te se osla­njam na vas da me odbranite, a radi sjećanja na moga oca koji vas je toliko volio.“ Duboko dirnuti, Halepljani se odlučiše oduprijeti „odmetniku“, bez obzira na cijenu. Nastojeći da izb­jegne neposredan sukob sa Es-Salihom, Salah ed-Din Jusuf odustao je od opsade. Istovremeno je odlučio da se proglasi „kraljem Egipta i Sirije“, čime više ne bi ovisio ni od kakvog vrhovnog vladara. Hroničari će ga također nazivati „sultan“, no on lično nikada nije prihvatio taj naslov. Kasnije se Salahud-Din u nekoliko navrata vraćao pod zidine Halepa, no nikad se nije uspio prisiliti da ukrsti mačeve sa Nurud-­Dinovim sinom. Es-Salihovi savjetnici se odlučiše obratiti za usluge assasinima, nastojeći time ukloniti ovu stalnu prijetnju. Uspostavili su kontakt sa Rešid ud-Din Sinanom, kojim im je obećao da će ih osloboditi Jusufa. „Starac sa Planine“ nije mogao poželjeti ništa bolje no da poravna račune sa kopačem groba fatimijske dinastije. Prvi napad došao je početkom 1175. godine: neki assasini prodrli su u Salahud-Dinov logor sve do njegova šatora, gdje ih je prepoznao emir i prepriječio im put. Bio je ozbiljno ranjen, no uspio je podići uzbunu. Dotrčali su stražari, a nakon smrtonosne borbe, batinije bijahu pobijene. Ovaj događaj je samo odgodio zbivanja. Kad je Salahud-Din ponovno podigao logor u okolini Halepa, 22. maja 1176. godine je assasin uletio u njegov šator i zadao mu bodežom udarac u glavu. Srećom, sultan je bio na oprezu još od posljed­njeg napada, tako da je poduzeo mjere opreza zbog kojih je na glavi nosio pancirni povez ispod fesa. Budući ubojica je tada nasrnuo na žrtvin vrat. Još jednom oštrica bodeža bijaše zadržana. Salahud-Din je nosio dugu tuniku od debelog plat­na čiji visoki ovratnik je bio ojačan pancirom. Tada je stigao jedan od vojnih emira, jednom rukom zgrabio bodež, a dru­gom udario batiniju koji se srušio. No prije no što je Salahud-­Din imao vremena ustati, na njega je skočio drugi, a iza njega treći ubojica. U međuvremenu su dotrčali stražari koji poubi­jaše atentatore. Jusuf je užasnut teturajući izašao iz šatora, zaprepašćen da je uspio izbjeći ranjavanje.

Čim je došao sebi, odlučio je izvesti napad na jazbinu assas­ina u središnjoj Siriji, gdje je Rešid ud-Din Sinan zapovijedao na otprilike deset tvrđava. Salahud-Din je započeo opsadu najjače od njih, Masjaf, koja se uzdizala na vrhu stijene. Što se tačno dogodilo u zemlji assasina tog augusta 1176. godine, ostat će vjerovatno zauvijek tajnom. Prema jednoj verziji, onoj koju prenosi Izudin ibn el-Asir, Sinan je poslao pismo daidži Salahud-Dina, zaklinjući se da će ubiti sve članove vladajuće obitelji. Takva prijetnja sekte assasina nije mogla biti olahko shvaćena, osobito nakon dva pokušaja atentata na sultana. Nakon toga prestala je opsada Masjafa, prema ovoj verziji.

Drugi verziju događaja prenijeli su nam sami assasini. Zabilježeno je u jednom rijetkom sačuvanom dokumentu ove sekte, ispovijesti potpisanoj po jednom od pripadnika sekte, određenom Ebu Firasu, čija priča teče kako slijedi: Sinan je bio izvan Masjafa kad je započela njezina opsada. On i njego­va dva pratioca uspeli su se na susjedno brdo sa kojeg je Sinan promatrao razvoj događaja. Salahud-Din je tada naredio svo­jim ljudima da odu i zarobe Sinana. Velika vojna jedinica ga je opkolila, no kad su vojnici pokušali da mu se približe, njihove ruke i noge je paralizirala tajanstvena sila. „Starac sa planine“ ih je tada zamolio da izvijeste sultana kako on želi da ga lično susretne; prestravljeni vojnici su otrčali vladaru da mu ispričaju što im se dogodilo. Sumnjajući da je nešto pošlo po krivom, Salahud-Din je razbacao vapno i pepeo oko svoga šatora kako bi otkrio bilo čije otiske stopala, a u sumrak je postavio stražare sa bakljama da ga čuvaju. Iznenada, usred noći se probudio sav u trzaju, jedva uočivši nepoznat lik kako klizi iz njegova šatora, lik za kojeg je vjerovao da je lično Sinan. Na krevetu je tajanstveni posjetilac ostavio otrovan kolač i komad papira na kojemu je neko napisao: “U našoj si vlasti. “Navodi se da je tada Sinan kriknuo, a čuvari su trčeći ušli. Zakleli su se da nikoga nisu vidjeli. Slijedećeg dana Salahud-Din je užurbano prekinuo opsadu i vratio se u Damask. Ovaj događaj je nesumnjivo jako uljepšan, no činjenica je da je Salahud-Din izmijenio svoju politiku prema assasinima vrlo iznenadno. Unatoč njegovoj odvratnosti prema heretici­ma svih vrsta, nikada više nije pokušao ugroziti teritorij batini­ja. Čak, nasuprot tome, sad ih je pokušavao pridobiti za sebe, lišavajući time svoje neprijatelje, podjednako muslimane i Franke, dragocjenog saveznika. Sultan je htio biti siguran da ima sve adute u bici za vlast nad Sirijom. Istina je da je on bio pobjednik još od vremena kad je osvojio Damask. No sukobi su se ipak odugovlačili u beskraj. Mnogi ratni pohodi koje je morao voditi – protiv franačkih dražava, protiv Halepa, protiv Mosula kojim je također vladao Zenkijev nasljednik, te protiv raznih prinčeva Džezire i Male Azije – bijahu iscrpljujući. Za razliku od svega toga, Salahud-Din se morao redovito vraćati u Kairo kako bi obeshrabrio intrigante i urotnike. Stanje se počelo razrješavati tek krajem 1181. godine, kad je iznenada umro Es-Salih, vjerovatno otrovan, u dobi od osamnaest godina. Izudin ibn el-Asir pruža osjećajan prikaz njegovih posljednjih trenutaka.

Kad mu se stanje pogoršalo, liječnici mu posavjetovaše da uzme malo vina. Reče im: „To neću učiniti bez savjeta alima. “Tada je pred njegov krevet doveden jedan od vodećih znalaca prava koji mu je objasnio da vjera dozvo­ljava upotrebu vina kao lijeka. Es-Salih upita: „Da li ti doista misliš da će, ako je Bog odlučio okončati moj život, Njegova volja biti izmijenjena kad me vidi kako pijem vino?“ Vjerski učenjak je morao na to odgovoriti: „Ne.“ „U tom slučaju“, zaključi umirući čovjek, „ne želim izaći pred moga Stvoritelja sa zabranjenim pićem u stomaku.“

Osamnaest mjeseci kasnije, 18. juna 1183. godine, Salahud­Din je svečano ušao u Halep. Egipat i Sirija sada su bili jedno, ne samo imenom, kao u vrijeme vladavine Nurud-Dina, već u stvarnosti pod neprikosnovenom vlasti ejjubijskog vladara. Neobično, pojava ove moćne arapske države, čiji pritisak je rastao svakoga dana, nije navela Franke da pokažu veće međusobno jedinstvo. Nasuprot. Kad je kralj Jeruzalema, užasno unakažen gubom, pao u nemoć, dva suparnička klana započela su jaki sukob. Prvi je radije bio sklon nekoj vrsti spo­razuma sa Salahud-Dinom, a vodio ga je Raymond, grof od Tripolija. Govornik druge ekstremističke frakcije bio je Reynald od Chatillona, raniji princ od Antiohije.

 

Križari na dobrotu Salahud-Dinovu uzvraćaju podlošću

 

Tamnoput, orlovskog nosa, tečno govoreći arapski jezik, pažljiv čitač islamskih tekstova, Raymond bi mogao biti zami­jenjen sa sirijskim emirom, kad ga ne bi izdavalo visoki stas, koji je ukazivao na njegovo zapadnjačko porijeklo. U to vrijeme među Francima nije bilo mudrijeg ili hrabrijeg čovjeka od kneza od Tripolija, Raymonda Ibn Raymond al Sanjilija, nasljednika Saint-Gillesa. Bio je jako ambiciozan, te je želio postati kraljem. Ponašao se kao namjesnik određeno vrijeme, no uskoro je bio svrgnut. Bio je toliko ogorčen da je pisao Salah ed-Dinu, svrstao se uz njega i zamolio ga za pomoć da postane kraljem Franaka. Salah ed-Dina je razdragala ova molba, te je smjesta oslobodio iz zarobljeništva brojne vitezove iz Tripolija koji bijahu zatočeni kod muslimana.

Salahud-Din je pažljivo pratio ove razmirice. Kad je Raymondova „istočnjačka“ struja na izgled otpočela uspon u Jeruzalemu, poslao mu je umirujuću poruku. Baldwin IV je 1184. godine pao u završnu fazu bolesti gube. Ruke i noge bile su odumrle, a njegove oči oslabile. No, njemu nije manjkalo ni hrabrosti niti zdrava razuma, a imao je povjerenje u grofa od Tripolija, koji je nastojao ostvariti prijateljske odnose sa Salahud-Dinom. Andaluzijski putnik Ibn Džubejr je te godine posjetio Damask, te bijaše iznenađen da unatoč ratu vidi kako karavane slobodno putuju između Kaira i Damaska, prolazeći kroz franačke teritorije. „Kršćani“, zabilježio je, „prisiljavaju muslimane da plate taksu koja se primjenjuje bez izuzetka. Za uzvrat, kršćanski trgovci plaćaju danak na njihovu robu kada prolaze preko teritorija muslimana. Između dviju strana pos­toji puno razumijevanje, a zakonitost se poštuje. Ratnici vode svoj rat, ali narod ostaje u miru.“

Daleko od toga da okonča ovu koegzistenciju, Salahud-Din je naznačio da je spreman otići čak i dalje na ovome putu mira. U martu 1185. godine gubavi kralj Jeruzalema je umro u dobi od dvadeset četiri godine, ostavljajući prijestolje svome nećaku Baldwinu V, šestogodišnjem djetetu. Namjesništvo je pripalo grofu od Tripolija, koji bijaše svjestan nužde da učvrsti svoju vlast, zbog čega je smjesta odaslao poslanike u Damask, predlažući primirje. Iako je Salahud-Din bio siguran da je sada u mogućnosti krenuti u odlučujuću bitku sa Zapadnjacima, ipak je pokazao da ne traži sukob pod svaku cijenu. Pristao je na četverogodišnje primirje.

No, godinu dana kasnije, kad je kralj-dijete umro u augus­tu 1186. godine, izbio je sukob oko mjesta namjesnika. Majka mladog vladara, objašnjava Izudin ibn el-Asir, zaljubila se u čovjeka po imenu Guy, Franka koji je nedavno došao sa Zapada. Udala se za njega, a kad je dijete umrlo, prijesto je predala svome mužu pozvavši patrijarha, svećenike, monahe, Hospitalere, Templare i barone, obavijestivši ih da je prenijela vlast na Guya, pozvavši ih nakon toga da se zakune na vjemost. Raymond je odbio to učiniti, jer radije seodlučio da postigne sporazum sa Salah ed-Dinom. Guy, okojemu je riječ, bio je kralj od Lusignana, zgodan, prevrtljiv čovjek potpuno lišen političkih ili vojničkih sposobnosti, uvijek spreman prikloniti se mišljenju posljednje osobe sa kojom je razgovarao. U stvarnosti je bio puka lutka u rukama „jastrebova“ kojima je zapovijedao stari „Brins Arnat, Reynold od Chatillona.

Slijedeći svoju kiparsku pustolovinu i pretjerano visoke poreze koje je nametnuo sjevernoj Siriji, Reynald je proveo petnaest godina u tamnicama Halepa prije no što ga je na slo­bodu pustio 1175. godine Nurud-Dinov sin. Zarobljeništvo mu je samo pojačalo mahane. Još fanatičniji, pohlepniji, i krvožed­niji negoli ikada ranije, Arnat je stvorio više mržnje između Arapa i Franaka no što je nastalo tokom desetljeća ratova i pokolja. Nakon puštanja na slobodu, nije uspio da ponovno osvoji Antiohiju, u kojemu je njegov pastorak Bohemond II. bio na prijestolju. Zbog toga se nastanio u jeruzalemskom kraljevstvu, u kojem je ubrzo oženio mladu udovicu koja mu je kao miraz poklonila zemljišta što su ležala istočno od rijeke Jordan, osobito moćne tvrđave Karak i Ševbek. Zaključivši savez sa Templarima i mnogim nedavno pristiglim vitezovima, uživao je rastući ugled na dvoru u Jeruzalemu, u čemu mu je samo Raymond predstavljao protutežu izvjesno vrijeme. Reynald je nastojao primijeniti istu politiku koju su koristili prvi franački osvajači: nemilosrdno se boriti protiv Arapa, pljačkati i klati bez ikakvih obzira, osvajati nove teritorije. Smatrao je izdajom svako sporazumijevanje i svaki kompro­mis. Smatrao je da ga ne obavezuje nikakvo primirje i nikakav sporazum. U svakom slučaju, cinično je objašnjavao, kakva je vrijednost riječi date nevjernicima?

Sporazum između Damaska i Jeruzalema jamčio je 1180. godine slobodu protoka ljudi i roba u toj regiji. Nekoliko mjeseci kasnije, karavanu bogatih arapskih trgovaca koja je prelazila sirijsku pustinju na putu za Mekku napao je Reynald, te im je zaplijenio svu robu. Salahud-Din se požalio Baldwinu IV, no ovaj se nije usudio kazniti svoga vazala. U jesen 1182. godine dogodio se još ozbiljniji izgred: Arnat je odlučio opljačkati samu Mekku. Ekspedicija je krenula iz Eilata, koji je tada bio malo ribarsko selo u zalivu Akaba. Neki pirati Crvenog mora bili su vodiči Francima uzduž morske obale; ovi napadoše Jenbuh, luku u službi Mekke, a nakon toga Rabig nedaleko od Mekke. Usput je Reynold potopio brod koji je nosio muslimanske hodočasnike ka Džiddi. Svi su bili izne­nađeni, objašnjava Izudin ibn el-Asir, jer ljudi iz tog kraja nika­da nisu vidjeli Franke bilo kao trgovce ili kao ratnike. Opijeni uspjehom, napadači su dugo vremena tovarili svoje brodove plijenom. Reynald se nakon toga vratio na svoj teritorij, dok su njegovi ljudi proveli još mnoge mjesece pljačkajući Crvenim morem. Salahud-Dinov brat El-Adil, koji je upravljao Egiptom u bratovoj odsutnosti, naoružao je flotu i poslao je na pljačkaše, koje je njegova flota potpuno razbila. Neke od pljačkaša odveli su u Mekku, gdje su bili javno pogubljeni, primjerna kazna za one koji su se usudili uznemiriti sveta mjes­ta, zaključuje mosulski povjesničar. Novosti o Reynaldovim nerazumnim ispadima proširile su se muslimanskim svijetom u kojemu je Arnat nadalje simbolizirao sve najomraženijim kod franačkog neprijatelja.

Salahud-Din je odgovorio na način da je izveo nekoliko prodora na Reynoldov teritorij, čija ljutnja nije mogla ugroz­iti sultanovu trajnu velikodušnost. Tako je, primjera radi, u novembru 1183. godine postavio katapulte oko citadele Karak i bombardirao je velikim kamenim gromadama, kad su mu branioci poslali poruku o tome da se unutar citadele proslavlja prinčevsko vjenčanje. lako je nevjesta bila Reynaldova pastorka, Salahud-Din je od opkoljene posade zatražio podatak u kojemu dijelu tvrđave su odsjeli mladen­ci, te je naredio svojim ljudima da taj dio tvrđave poštede bombardiranja.

Takve geste, međutim, Arnatu nisu ništa značile. Kratko vrijeme bio ga je neutralizirao Raymond, ali usponom kralja Guya 1186. godine, on je ponovno bio u prilici propisivati zakone. Nekoliko sedmica kasnije, zanemarujući primirje koje je trebalo potrajati još slijedeće dvije i po godine, princ se okomio kao ptica grabežljivica na veliku karavanu arapskih hodočasnika i trgovaca koji su miroljubivo putovali ka Mekki. Poklao je sve naoružane muškarce, a ostatak ljudi odveo je u Karak u zarobljeništvo. Kad su se neki od njih usudili pod­sjetiti Reynalda na primirje, odgovorio im je drsko: „Neka dođe vaš Muhammed da vas spasi!“ Kad su nekoliko sedmica kasnije ove riječi ponovljene pred Salahud-Dinom, on se zak­leo da će svojim rukama ubiti Arnata.

Ipak, sultan je za sada odlučio pričekati povoljniji trenutak. Poslao je svoje poslanike Reynaldu tražeći od njega da oslo­bodi zarobljenike i vrati njihovu imovinu, sve u skladu sa uvje­tima primirja. Kad ih je princ odbio primiti, poslanici su otišli u Jeruzalem, gdje ih je pozdravio Guy. Priznao je da je šokiran ponašanjem svoga vazala, no nije se usudio izložiti riziku suko­ba sa njim. Poslanici su ustrajavali: da li će zarobljenici princa Arnata nastaviti truhnuti u tamnicama Karaka, usprkos svim sporazumima i zakletvama? Nesposobni Guy je oprao ruke od svega toga.

 

Bitka na Hittinu

 

Primirje je bilo prekršeno. lako je Salahud-Din bio pripra­van pohvaliti ga zbog dugog trajanja, nije imao razumijevanja za obnovu neprijateljstava. Odaslao je glasnike emirima Egipta, Sirije, Džezire i drugdje proglašavajući da su Franci izdajnički ismijali svoje obveze, te je pozvao svoje saveznike i vazale da ujedine sve snage kojima zapovijedaju i pridruže se džihadu protiv okupatora. Hiljade konjanika i vojnika pješaka priticali su prema Damasku iz svih zemalja Islama. Grad je bio preplavljen morem razmahanih zastava, malih šatora od kamilje kože u kojima su vojnici tražili skonište od sunca i kiše, a veliki kraljevski paviljoni bijahu ukrašeni obojenim tkanina­ma ukrašenim kaligrafski ispisanim ajetima iz Kur’ana ili sti­hovima pjesama. Sve dok se nastavljala ova mobilizacija, Franci su ostali zaglibljeni u svoje međusobno istrebljivačke sukobe. Kralj Guy je ocijenio da je to povoljan trenutak da se riješi svoga suparni­ka Raymonda, optuživši ga tako za saradnju sa muslimanima. Vojska iz Jeruzalema se pripremila za napad na Tiberias, mali grad Galileje koji je pripadao supruzi grofa od Tripolija. Uzbunjeni grof, otišao je posjetiti Salahud-Dina i predložiti savezništvo. Salahud-Din je na to smjesta pristao i poslao dio svojih jedinica da ojačaju odbrambeni garnizon Tiberiasa. Vojska iz Jeruzalema se povukla.

Dok su se 30. aprila 1187. godine jedan za drugim valovi arapskih, turskih i kurdskih ratnika slijevali u Damask, Salahud-Din je poslao glasnika u Tiberias tražeći od Raymonda, suglasno sporazumu, da dozvoli njegovim izvidačima prolazak obalom Galilejskog jezera radi upozna­vanja terena. Grof je bio zaprepašćen, ali nije mogao odbiti zahtjev. Njegov jedini uvjet bio je da muslimanski vojnici napuste njegov teritorij do nastupa noći, te da ne napadnu njegove podanike niti njihovu imovinu. Kako bi izbjegli ma kakve izgrede, upozorio je sva okolna naselja da će musli­manske jedinice tuda proći, te je zatražio od stanovništva da ostane kod svojih kuća.

U zoru slijedećeg dana, u petak prvoga maja, sedam hilja­da konjanika pod zapovjedništvom jednog od Salahud­-Dinovih bližih saradnika prošlo je ispred zidina Tiberiusa. Te iste noći, dok su bili na povratku vraćajući se po svojim trago­vima, poštovali su grofove zahtjeve do posljednjeg slova: nisu napali ni jedno selo niti dvorac, nisu opljačkali ni zlato niti stoku, ali njihov prolazak ipak nije prošao bez izgreda. Igrom slučaja, večer prije toga veliki vladari Templara i Hospitalaca našli su se u jednoj od tvrđava toga područja, upravo u vrijeme kad je Raymondov glasnik stigao da najavi prolazak dijela muslimanskih vojnih jedinica. Redovnici-vojnici naćulili su uši. Oni nisu bili u miru sa Saracenima. Užurbano okupivši neko­liko stotina vitezova i vojnika pješaka, odlučili su da napadnu muslimansku konjicu nedaleko od sela Seffurija, sjeverno od Nazareta. No, Franci bijahu desetkovani za nekoliko minuta. Samo je veliki gospodar Templara uspio umaći.

Uplašeni ovim porazom, navodi Izudin ibn el-Asir, Franci su poslali Raymondu svoga patrijarha, svećenike i redovnike zajedno sa brojnim vitezovima. Gorko su mu prigovorili zbog njegova savezništva sa Salahud-Dinom, govoreći: „Sigurno si prešao na Islam, inače nikada ne bi otrpio ovo što se upravo dogodilo. Ne bi dozvolio mus­limanima da prođu tvojim teritorijem, masakriraju Templare i Hospitalce, odvedu zarobljenike, a da ti ništa ne učiniš uslijed toga!“ Grofovi vojnici iz Tripolija i Tiberiasa također su ga prekorijevali, a patrijarh mu je zaprijetio da će ga ekskomunicirati iz crkve i poništi njegov brak. Raymond je izgubio živce pod tolikim pri­tiskom. Zamolio je njihov oprost i pokajao se. Oni mu oprostiše i pomiriše se sa njime, a nakon toga zatražiše da svoje vojne jedinice stavi na raspolaganje kralju te da se pridruži ratu protiv muslimana. Grof je krenuo sa njima. Franci iznova okupiše svoje jedinice, konjanike i vojnike pješake nedaleko Akke, a nakon toga krenuše maršom prema selu Seffurija, ali vrlo kolebljiva koraka.

Pobjeda nad onima koji su posvuda izazivali strah i gazili sva vojnička i vjerska pravila ponašanja izazvala je u muslimanskom logoru nagovještaj pobjede. Emiri i vojnici bijahu podjednako spremni da smjesta ukrste mačeve sa Francima. Tokom juna Salahud-Din je okupio sve svoje vojne jedinice na sredini puta između Damaska i Tiberiasa: dvanaest hiljada konjanika paradiralo je pred njim, da pri tome ne spominjemo vojnike pješake i pomoćne dobrovoljce. Iz sedla svoga vranca sultan je uzviknuo dnevnu naredbu koju su uskoro kao jeka ponovile hi­ijade uzbuđenih glasova: „Pobjeda nad neprijateljima Allaha!“

Salahud-Din je, ipak, smireno analizirao stanje pred svojim generalskim štabom: „Prilika koja stoji pred nama možda se više nikada neće ponoviti. Po mome mišljenju, muslimanska vojska se treba sukobiti sa nevjernicima u organiziranoj bici; moramo se odlučno baciti u džihad prije no što se naše jedinice rasprše.“ Sultan je htio spriječiti svoje vazale i saveznike od namjere da krenu kući sa svojim jedinicama prije nego što se postigne konačna pobjeda, jer vrijeme bitaka završavalo je u jesen. Franci su ipak bili vrlo oprezni ratnici. Zar neće pokušati izbjeći bitku nakon što su vidjeli brojnost i dobru organiziranost muslimanskih vojnih snaga?

Salahud-Din je odlučio postaviti im zamku, moleći Boga da uđu u nju. Krenuo je ka Tiberiasu, okupirao grad u samo jed­nome danu, naredio da se zapale mnogi požari i otpočeo opsadu citadele u kojojse nalazila grofica, Raymondova supruga, sa šačicom branilaca. Muslimanska vojska je bila pot­puno sposobna da skrši svaki otpor, no sultan je obuzdavao svoje ljude. Pritisak se morao povećavati malo po malo. Pretvarao se kao da se priprema za konačni napad, dok je u stvari čekao na reakciju neprijatelja.

Kad su Franci doznali da je Salah ed-Din okupirao i spalio Tiberias, navodi Izudin ibn el Asir, sazvali su vijeće. Neki predložiše da krenu u boj potiv muslimana kako bi ih spriječili da zauzmu citadelu. No, umiješao se Raymond: „Tiberias pripada meni“, reče on, „a moja vlastita žena je u opsadi. No dozvolio bih da citadela bude osvojena i moja žena zarobljena kad bih bio sigu­ran da će se tamo zaustaviti Salahud-Dinova ofanziva; jer, za ime Boga, u prošlosti sam vidio mnoge musli­manske vojske, no niti jednu tako brojnu i tako moćnu kao ovu kojom sada zapovijeda Salahud-Din. Zbog toga izbjegnimo sukob sa njime. Uvijek možemo naknadno osvojiti Tiberias i otkupiti naše bližnje iz zarobljeništva.“ Princ Arnat, knez od Karaka, tada mu reče: „Ti nas pokušavaš uplašiti govorom o snazi muslimanskih vojnih jedinica jednostavno zbog toga što su ti oni dragi i rado si njihov prijatelj. Nikada inače ti ne bi kazao ove riječi. Ako mi kažeš da su brojni, ja ću ti odgovoriti: ‚Vatru ne možeš ugasiti bacanjem drva u nju.‘ „Nakon toga grof odgovori: „Ja sam jedan od vas. Učinit ću kako vi odlučite, borit du se na vašoj strani, ali vidjet ćete što će se dogoditi.“

Još jednom su zahtjevi najvećih ekstremista pobijedili među Francima. Sve bijaše pripremljeno za bitku. Salahud-Dinova vojska bila je razmještena na plodnoj ravnici pokrivenoj stablima voćaka. Iza nje nalazila se voda Tiberiaškog jezera u koje se ulijevala voda rijeke Jordan, dok se dalje prema sjeveroistoku vidio veličanstveni obris Golanske visoravni. Nedaleko od muslimanskog logora nalazilo se brdo sa dva vrha, “Rogovi Hittina“, nazvano prema imenu sela koje je ležalo na njego­vim obroncima.

Franačka vojska, koja se sastojala od oko dvanaest hiljada ljudi, krenula je 3. jula. U normalnim vremenima ne bi im tre­balo dugo da stignu od Seffurija do Tiberiasa: najviše četiri sata marša, no ljeti je ovaj dio Palestine bio spržen. Nigdje nije bilo izvora vode niti bunara, a riječna korita bijahu suha. Ipak, kad su rano ujutro krenuli iz Seffurija, Franci su bili uvjereni da će svoju žed ugasiti istoga poslijepodneva u vodi jezera. No, Salahud-Din je pažljivo pripremio svoju zamku. Cijelog dana njegova konjica je salijetala protivnika, napadajući ga sprijeda, odostraga, s oba boka, nemilosrdno ga zasipajući oblacima strijela. Time su Zapadnjacima bili nanijeti određeni gubici, no što je još važnije, njihovo napredovanje bilo je usporeno.

Neposredno prije sumraka Franci su stigli na uzvisinu sa koje su mogli vidjeti cijelo područje. Upravo ispod njih ležalo je malo selo Hittin od nekoliko kućica od ilovače, a u dnu doline vidio se odblijesak vode Tiberiaškog jezera. Između Franaka i jezera u zelenoj dolini rastegnutoj duž obale rijeke nalazila se Salahud-Dinova vojska. Ako su htjeli do vode, tre­balo im je dopuštenje sultana.

Salahud-Din se osmjehnuo. Znao je da su Franci iscrpljeni, da umiru od žeđi, te da nemaju ni snage niti vremena da pro­biju sebi prolaz do jezera prije no što padne mrak, te da će noć morati provesti bez kapi vode. Da li će biti sposobni boriti se u takvom stanju? Te noći Salahud-Din je svoje vrijeme podijelio na dove i sastanke sa svojim generalštabom. Istovremeno je naredio nekolicini svojih emira da se provuku iza neprijatelja i odsijeku mu svaku moguću odstupnicu, dok je istovremeno provjeravao da svi njegovi ljudi budu na svojim mjestima te da razumiju primljene naredbe.

Slijedećega dana, 4. jula 1187. godine, u prvo svitanje zore opkoljeni Franci bijahu izbezumljeni od žedi, te očajnički pokušaše krenuti niz brdo kako bi stigli do jezera. Njihovi vojnici pješaci bijahu bolnije izvrgnuti kušnji iskušani no vite­zovi tokom iscrpljujućeg marša proteklog dana, te stoga slije­po pojuriše noseći svoje ratne sjekire i buzdohane kao teret. Jedan za drugim njihovi valovi bijahu razbijeni na čvrstome zidu mačeva i kopalja. Preživjeli bijahu potisnuti uzbrdo u pot­punom neredu, pri tome se miješajući sa vitezovima, sada pot­puno sigurni u vlastiti poraz. Nisu mogli održati niti jednu li­niju odbrane. Ipak se nastaviše boriti sa hrabrošću rođenom u očaju. Na čelu šačice bliskih saradnika Raymond je pokušao probiti put kroz muslimanske linije. Salahud-Dinovi pobočnici ga prepoznaše i dozvoliše mu da umakne. Jahao je sve do Tripolija.

Nakon grofova odlaska Franci su se našli pred preda­jom, navodi Izudin ibn el Asir Muslimani su zapalili suhu travu, a vjetar je nosio dim u oči vitezovima. Napadnuti plamenom, žedi i dimom, ljetnom žegom i vihorom bitke, Franci više nisu mogli izdržati. Ali vjerovali su da smrt mogu izbjeći samo ako se sukobe s njom. Izvodili su tako žestoke napade da su muslimani skoro popustili. Ipak, svakim napadom Franci su trpjeli sve veće gubitke, a njihov broj se stalno smanjivao. Muslimani su zarobili Sveti Križ. Za Franke to bijaše najteži od svih gubitaka, jer vjerovahu da je na tome križu bio raspet Isus Krist. Prema Islamu, Isus Krist (vjerovjesnik Isa) bio je razapet samo prividno, jer Bog je odviše volio Marijina (Merjemina) sina da bi dozvolio da bude podvrgnut tako užasnome mučenju. Usprkos ovome gubitku posljednji od preživjelih Franaka, gotovo stotinu pedeset najboljih vitezova, nastavi­lo se hrabro boriti, ukopavajući se na uzvisini iznad sela Hittin, gdje podigoše šatore i organiziraše otpor. No muslimani ih pritisnuše sa svih strana i konačno je ostao stajati samo kraljev šator. Što se nakon toga dogodilo ispripovi­jedao je Salahud-Dinov sin El-Melik el-Efdal, u to doba sedamnaestogodišnjak.

Bio sam pored oca tokom bitke kod Hittina. Bijaše to prva bitka koju sam ikada vidio. Kad se kralj Franaka našao na brdu, on i njegovi ljudi izvedoše žestoki napad koji je odbacio naše vojne jedinice do mjesta na kojemu stajaše moj otac. Pogledao sam ga. Bio je zlovoljan. Namršteno je nervozno čupkao bradu. Tada istupi uzviknuvši: „Šejtan ne smije pobijediti!“ Muslimani još jednom napadoše brdo. Kad ugledah Franke kako uzmiču pod pritiskom naših jedinica, radostan uzviknuh: ‚Pobijedili smo!‘ No Franci ponovno napa­doše iz sve snage i naše jedinice se ponovno nadoše oku­pljene oko mog oca. On ih sad još jednom pozva da krenu u napad, a oni prisiliše neprijatelja da se povuče uz brdo. Ponovno uzviknuh: `Potukli smo ih!‘ Moj otac se okrenu k meni i reče: `Tišina! Slomit ćemo ih tek kad padne šator na brdu!‘ Prije no što je imao vremena da dovrši ovu rečenicu, srušio se kraljev šator. Sultan tada sjaha sa konja, kleknu na zemlju i zahvali Bogu jecajući od sreće.

Usred uzvika radosti Salahud-Din ustade, uzjaha svoga bojnog konja i krenu prema svome šatoru. Glavni zarobljenici bijahu dovedeni pred njega, osobito kralj Guy i princ Arnat. Pisac Imad ud-Din el-Isfahani, jedan od sultanovih savjetnika, bio je prisutan događaju.

Salah ed-Din je pozvao kralja da sjedne pored njega, a kad je došao red na Arnata, njega je posjeo pored nje­govog kralja i podsjetio ga na njegova nedjela: „Koliko puta si se svečano zakleo i prekršio zadanu riječ? Koliko puta si potpisao sporazum koji nikad kasnije nisi poštivao?“ Arnat odgovori preko prevodioca: „Kraljevi su se uvijek tako ponašali. Nisam učinio ništa više od toga.“ Tokom razgovora Guy je soptao od žedi, glava mu se ljuljala kao da je pijan, a lice mu je odavalo veliki strah. Salah ed-Din mu izgovori riječi umirenja, naredi da se donese hladna voda koju mu ponudi. Kralj se napio, ostatak dodao Arnatu koji nakon toga ugasi svoju žed. Tada sultan reče Guyu: „Nisi zatražio moje dopuštenje da mu daš vode. Zbog toga mu ja ne moram podariti svoju milost“, zapisao je.

Doista, prema arapskoj tradiciji, zarobljenik koga se ponu­di hranom ili pićem mora biti pošteden, a to bijaše obveza koju Salahud-Din nije mogao poštovati u slučaju čovjeka za koga se zakleo da će ga ubiti vlastitim rukama. Imad ud-Din nastavlja: Nakon što je izgovorio ove riječi, sultan se osmjehnu, uzja­ha svoga konja i odjaha, ostavljajući svoje zarobljenike u užasu. Nadzirao je povratak svojih jedinica, a nakon toga se vratio prema svome šatoru. Naredio je da dovedu Arnata, pristupio mu sa mačem u ruci i udario ga između vrata i lopatice. Kad je Arnat pao, odsjekao mu je glavu, a njegovo tijelo za noge dovukao do njegovog kralja koji se počeo tresti. Videći ga tako prestravljenog, sultan mu reče umirujućim glasom: „Ovaj čovjek je ubijen samo radi nje­gova zlotvorstva i njegove podmuklosti.“ lako su kralj i većina zarobljenika bili pošteđeni, Templari i Hospitalci su doživjeli sudbinu poput Reynalda od Chatillona.

Prije no što je ovaj dan za pamćenje bio završen, Salahud­-Din je okupio svoje emire i čestitao im na njihovoj pobjedi, koja je, reče, povratila čast koju su osvajači tako dugo gazili. Franci, kazao je, više nemaju vojsku, te je nužno zgrabiti pri­liku i bez oklijevanja ponovno zauzeti sve zemlje koje bijahu nepravedno okupirane. Slijedećeg dana u nedjelju on stoga napade citadelu Tiberiasa, a Raymondova supruga, znajući da bi dalji otpor bio uzaludan, obznani predaju. Salahud-Din je naravno dozvolio braniocima da bez zlostavljanja i sa svom svojom imovinom napuste utvrdu.

Slijedećeg utorka pobjednička vojska je domarširala pred kapiju Akke, koja se predade bez otpora. Grad je dosegao značajnu ekonomsku ulogu u prošlih nekoliko godina, jer trgo­vina sa Zapadom kretala se upravo kroz njega. Sultan je pokušao uvjeriti mnoge italijanske trgovce da ostanu u gradu, obećavajući im da će uživati svu potrebnu zaštitu. No, oni radi­je odlučiše otići u susjednu luku Tir. Iako je požalio zbog nji­hove odluke, sultan ih nije ni pokušao zaustaviti. Čak im je dozvolio da sa sobom ponesu sva svoja blaga i ponudio im vojnu pratnju kao zaštitu od pljačkaša.

Salahud-Din nije vidio nikakve svrhe u lutanju zemljom sa takvom moćnom vojskom, te je stoga naredio svojim emirima da osvoje različita uporišta Franaka u Palestini. Franačke utvrde u Galileji i Samari predadoše se jedna za drugom, ponekad nakon nekoliko sati, ponekad nakon nekoliko dana. Stanovnici Nablusa, Haife i Nazareta krenuše ka Tiru ili Jeruzalemu. Jedini ozbiljan sukob dogodio se kod Jaffe, gdje je vojska iz Egipta, kojom je zapovijedao Salahud-Dinov brat El-Adil, naišla na žestok otpor. Kad je konačno uspio osvojiti grad, El-Adil je cjelokupno stanovništvo odveo u roblje. Izudin ibn el-Asir navodi da je sebi osobno kupio mladu Frankinju iz Jaffe na tržnici roblja u Halepu.

Ona je imala jednogodišnje dijete. Dok ga je jednog dana nosila u rukama, pala je i ogrebala lice. Zaplakala je. Pokušao sam je utješiti rekavši joj da njezina povreda nije ozbiljna, te da nema razloga prolijevati gorke suze zbog takve sitnice. Ona mi odgovori: „Ne plačem zbog toga. To je zbog nesreće koja nas je snašla. Imala sam šestoro braće, a svi su ubijeni. Ne znam što se dogodilo sa mojim suprugom i sestrom.“ Od svih Franaka pri­morskog područja samo su stanovnici Jaffe pretrpjeli takvu sudbinu, objašnjava arapski povjesničar.

Doista, na svim drugim mjestima ponovno osvajanje bilo je gotovo potpuno bez prolijevanja krvi. Nakon kratkog zaustavljanja u Akki Salahud-Din je krenuo prema sjeveru. Prošao je pored Tira, odlučivši da ne gubi vrijeme na njegovim moćnim zidinama, te je otpočeo trijumfalan marš duž obale mora. Nakon dvadeset sedam godina okupacije 29. jula se bez borbe predala Saida, a nekoliko dana kasnije to učiniše Bejrut i Džubejl. Muslimanske jedinice su sada bile sasvim blizu gro­foviji Tripolija, no Salahud-Din je osjetivši da odatle njemu više ne prijeti nikakva opasnost skrenuo prema jugu i ponovno se zaustavio pred Tirom, razmišljajući da li da otpočne opsadu tog grada.

Nakon određenog oklijevanja, navodi nam Behaud-Din, sultan odluči da to ne učini. Njegove jedinice bile su širom raštrkane i iscrpljene predugim ratnim pohodom. Tir je bio odviše dobro branjen, jer svi Franci iz primor­ja okupili su se u njemu. Zbog toga radije odluči napasti Ascalon koji je bilo lakše osvojiti.

Salahud-Din je kasnije gorko zažalio zbog ove odluke. Ipak, još određeno vrijeme njegov se trijumfalni marš nastavio. Ascalon je kapitulirao 4. septembra, nakon njega Gaza koju su držali Templari. U isto vrijeme Salahud-Din je odaslao neko­liko emira svoje vojske u okolinu Jeruzalema u kojoj su zauzeli brojne položaje, uključujući Betlehem. Sultan je sad imao samo jednu jedinu želju: da okruni svoj pobjednički ratni pohod i svoju karijeru sa ponovnim osvajanjem svetoga grada.

 

Oslobođenje Jerusalima

 

Da li će biti sposoban ponoviti uspjeh halife Omera i ući u ovaj poštovani grad bez razaranja i krvoprolića?

Poslao je svoje glasnike stanovnicima grada pozivajući ih da održe razgovore o budućnosti grada. Delegacija gradskih uglednika došla je na sastanak sa njime u Ascalon. Pobjednikov prijedlog bio je razuman: grad mu se treba pre­dati bez borbe; stanovnici koji to budu htjeli, mogu napustiti grad odnoseći sa sobom svu svoju imovinu; mjesta kršćanskog obožavanja bit će poštovana; ubuduće, oni koji budu htjeli posjetiti grad kao hodočanici, neće biti izvrgnuti zlostavljanju. No, na veliko iznenađenje sultana, Franci odgovoriše oholo baš kao tokom vremena njihove prevlasti. Predati Jeruzalem, grad u kojem je umro Isus? Ne dolazi u obzir! Grad je njihov i oni će ga braniti bez obzira na posljedice.

Zaklevši se da će Jeruzalem sada zauzeti mačem, Salahud-­Din je naredio svojim jedinicama rasporedenim u četiri kraja Sirije da se okupe oko svetoga grada. Svi emiri su pristigli najvećom brzinom. Što je musliman mogao poželjeti više od da rekne svom Stvoritelju na Sudnjemu danu: Borio sam se za Jeruzalem. Ili još bolje: Umro sam kao mučenik za Jeruzalem. Astrolog je jednom predskazao da će Salahud-Din izgubiti oko ako uđe u Sveti grad, na što mu je Salahud-Din uzvratio: „Da ga osvojim spreman sam da žrtvujem oba oka!“

Unutar opkoljenog grada odbranom je zapovijedao Balian od Ibelina, vladar Ramlaha, lord, kako navodi Izudin ibn ei­Asir, koji je imao među Francima položaj manje ili više jednak kraljevom. Uspio je pobjedi iz Hittina nešto prije poraza svojih jedinica, te je utočište našao u Tiru. Tokom ljeta zamolio je Salahud-Dina za dopuštenje da ode i uzme svoju suprugu iz Jeruzalema, obećavši da pri tome neće nositi oružje te da će u  svetome gradu provesti samo jednu noć. Kad je stigao u grad, stanovnici ga počeše preklinjati da ostane, jer niko drugi nije imao dovoljno autoriteta da zapovijeda odbranom grada. Kao čovjek od časti, Balian je osjećao da ne može pristati da brani Jeruzalem, a da time ne prekrši svoj sporazum sa sultanom. Zbog toga se obratio samome sultanu sa pitanjem što da učini. Veličanstveni sultan ga je oslobodio izrečenoga obećanja. Ako dužnost zahtijeva da ostane u svetome gradu i nosi oružje, neka bude tako! A budući da je Balian sad bio odviše zaposlen organiziranjem odbrane Jeruzalema da bi istovremeno mogo paziti na svoju suprugu, sultan je odaslao vojnu pratnju da nju odvede natrag u Tir!

Salahud-Din nikada nije odbio traženje čovjeka od časti, pa makar bio njegov najžešći neprijatelj. U ovome osobitom slučaju, rizik je bio beznačajan. Unatoč svojoj hrabrosti, Balian nije mogao pružiti ozbiljan otpor muslimanskoj vojs­ci. lako gradske zidine bijahu čvrste, a franačko stanovništvo duboko povezano sa svojim glavnim gradom, odbrana je bila ograničena na šaku vitezova i nekoliko stotina građana bez ikakvoga vojnog iskustva. Nadalje, pravoslavni i jakobitski istočni kršćani u Jeruzalemu bijahu skloni Salahud-Dinu, osobito svećenstvo koje je bilo izvrgnuto neprikrivenom preziru latinskih prelata. Jedan od sultanovih glavnih savjet­nika bio je pravoslavni svećenik po imenu Jusuf Batit. On je preuzeo nadzor nad kontaktima sa Francima, kao i sa istočnim kršćanskim zajednicama. Nešto prije no što je opsa­da započela, pravoslavni svećenici obećaše Batitu da će širom otvoriti gradske kapije ako Zapadnjaci budu predugo držali odbranu grada. Kada se to dogodilo, otpor Franaka bijaše hrabar ali kratkoga daha, uza sve to i rukovođen nekolikim zabludama. Jeruzalem je opkoljen 20. septembra. Šest dana kasnije Salahud-Din je podigavši svoj logor na Planini maslina zatražio od svojih jedinica da pojačaju pritisak u pripremi za konačni napad. Kopači su uspjeli 29. septembra probiti prolaz kroz sjeverne zidine, i to vrlo blizu mjesta gdje su Zapadnjaci izvršili kopanjem svoj proboj 1099. godine. Kad je shvatio da više nema nikakva smisla nastaviti borbu, Balian je zatražio dozvolu za slobodan prolaz i osobno došao pred sultana.

Salahud-Din je bio nepristupačan. Zar nije ponudio stanovnicima najbolje moguće uvjete predaje davno prije početka bitke? Sad više nije vrijeme za pregovore, jer on se već zakleo da će grad osvojiti mačem, baš kao što su to Franci rani­je učinili. Njegova zakletva može biti otpuštena samo ako Jeruzalem širom otvori svoje kapije i njemu se preda u pot­punosti i bez ikakvih uvjeta.

Balian je ustrajao na tome da dobije od Salahud-Dina obećanje kako će mu poštedjeti život, navodi Izudin ibn el Asir, no Salah ed-Din više ništa nije htio obećati. Balian mu pokuša omekšati srce, no bez uspjeha. Tada mu se obrati ovim riječima: „O sultanu, budi svjestan da se u ovome gradu nalazi toliko ljudi da samo Bog zna njihov broj. Oni sada oklijevaju da nastave bitku, nada­jući se da će im ti poštediti živote baš kao što si poštedio živote tolikim drugim, jer oni vole život i mrze smrt. No ako uvidimo da je smrt neizbježna, tada, tako nam Boga, mi ćemo ubiti naše vlastite žene i djecu i spaliti sve što imamo. Nećemo vam ostaviti niti jednog dinara plijena, niti jednog dirhema, niti jednog muškarca ili ženu da odvedete u zarobljeništvo. Tada ćemo uništiti Svetu sti­jenu, džamiju El-Aksa, te mnoga druga mjesta; ubit ćemo pet hiljada muslimana koje sada držimo kao zarobljenike, te ćemo pobiti sve konje i svu stoku. Konačno, izaći ćemo iz grada i boriti se protiv vas onako kako se bori za vlastiti život. Niti jedan od nas neće umrijeti a da prije ne ubije vas nekolicinu!

lako ga prijetnje nisu dojmile, Salahud-Dina je dirnula čovjekova žestina. Kako ne bi izgledalo da je odviše lahko popustio, okrenuo se svojim savjetnicima i upitao ih ne bi li mogao biti oslobođen svoje zakletve da će grad zauzeti mačem iz jednostavnog razloga što bi time sačuvao sveta mjesta Islama. Njihov odgovor bijaše potvrdan, no budući da su bili svjesni nepopravljiva milosrđa njihova vladara, zahtijevali su da on mora dobiti novčanu naknadu od Franaka prije no što im dozvoli da napuste grad, budući da je dugotrajni ratni pohod ispraznio državnu riznicu. Nevjernici bijahu zapravo zatvorenici, objasniše savjetnici. Da otkupe svoju slobodu, svaki od njih treba platiti otkupninu: deset dinara za svakog muškarca, pet za ženu te jedan za dijete. Balian to prihvati u načelu, ali zamoli za milost prema siromasima koji neće biti u mogućnosti da plate takav iznos. Ne bi li njih sedam hiljada moglo biti oslobođeno za trideset hiljada dinara? Još jednom je zahtjev bio prihvaćen, unatoč bijesnom protivljenju državnih rizničara. Zadovoljan, Balian je naredio svojim ljudi­ma da polože oružje.

Tako je u petak 2. oktobra 1187. godine ili 27. redžeba 583. godine po Hidžri, istoga dana u kojemu muslimani slave Vjerovjesnikovo noćno putovanje u Jeruzalem, Salahud-Din svečano ušao u Jeruzalem. Njegovi vojnici i emiri su primili stroge zapovijedi: niti jedan kršćanin, pa bio on Franak ili istočnjak, nije smio biti niti dotaknut. Doista, nije došlo ni do pokolja niti do pljačke. Neki fanatici su zahtijevali da se uništi Crkva Svetog groba u znak osvete zbog zločina koje su počinli Franci, no Salahud-Din ih natjera da ušute. Nasuprot tome, pojačao je straže na svetim mjestima kršćanskog štovanja i objavio da Franci smiju kad god požele doći na hodočašće. Franački križ pričvršćen na kupolu Džamije na stijeni bio je, naravno, uklonjen. A džamija El-Aksa, koja bijaše pretvorena u crkvu, ponovno postade muslimansko mjesto štovanja, nakon što njezini zidovi bijahu posuti ružinom vodom.

Većina Franaka ostade u gradu, jer Salahud-Din okružen pratnjom velikog broja drugova krenu od svetišta do svetišta jecajući, moleći se i klanjajući. Bogataši prodadoše svoje kuće, poslove i namještaj prije no što krenuše u izgnanstvo, a kupci većinom bijahu pravoslavci ili jakobitski kršćani koji imadoše namjeru ostati u gradu. Ostalu imovinu je kasnije Salahud-Din prodao židovskim obiteljima nastanjenim u svetome gradu.

Što se tiče Baliana, on je nastojao prikupiti novac potreban za otkup najsiromašnijih građana. Sama po sebi otkupnina nije bila pretjerano visoka, jer za prinčeve je redovno dosezala nekoliko desetaka hiljada dinara, a ponekad stotinu hiljada ili čak više. No, za obične ljude, iznos od dvadeset dinara po obitelji predstavljao je zaradu od jedne ili dvije godine dana. Hiljade nesretnika okupljalo se na gradskim kapijama prosedi novčić milostinje. El-Adil, koji bijaše osjećajan kao i njegov brat, zatraži od svoga brata dozvolu da oslobodi hiljadu siro­mašnih zarobljenika bez ikakve otkupnine. Kad je čuo za to, franački patrijarh zatraži isto za još sedam stotina, a Balian za još pet stotina zarobljenika. Svi oni bijahu oslobođeni. Tada, vlastitom odlukom sultan objavi da svi starci će smjeti otići bez potrebe da išta plate, a također će biti oslobođeni i zarobljeni­ci sa malom djecom. Kad su to saznale franačke udovice i siročad, on ih je ne samo oslobodio obaveze plaćanja otkup­nine, već im je dao darove prije no što im je dozvolio da napuste grad.

Salahud-Dinovi rizničari su očajavali. Ako su najnesretniji trebali biti besplatno oslobođeni, objašnjavahu oni, otkupninu se mora prikupiti makar od bogatih. Bijes tih vrijednih državnih službenika nije imao granica kad se patrijarh Jeruzalema izvezao iz grada u pratnji brojnih kola natovarenih zlatom, ćilimima i svim vrstama dragocijenosti. Imad ud-Din el-Isfahani je bio zaprepašćen: Rekoh sultanu: „Ovaj patrijarh odnosi bogatstva vrijed­na najmanje dvije stotine hiljada dinara. Dozvolili smo im da sa sobom odnesu ličnu imovinu, ali ne i blago crkava i samostana. Ne smiješ im to dozvoliti!“ No Salahed-Din odgovori: „Moramo provoditi potpisani spo­razum tako da niko ne može optužiti vjernike da su prekršili svoje ugovore. Nasuprot tome, svi kršćani ćc zapamtiti ljubaznost kojom smo ih obdarili.“ Patrijarh je platio deset dinara kao i svaki drugi muškarac, a čak mu je osiguran vojna pratnja da bez neprilika stigne do Tira.

Salahud-Din je osvojio Jeruzalem ne radi toga da gomi­la zlato, a još manje zarad osvete. Njegova osnovna nakana bijaše, kako je i sam objasnio, da ispuni svoju dužnost pred Bogom i pred svojom vjerom. Njegova pobjeda sastojala se u čeznuću da sveti grad oslobodi od jarma osvajača, i to bez krvoprolića, bez uništavanja, bez mržnje. Njegova nagrada bijaše u tome da je mogao klanjati na mjestima gdje niti jedan musliman ne bi to mogao učiniti, a da nije bilo njega. U petak 9. oktobra, sedmicu dana nakon pobjede, upriličena je službena ceremonija u džamiji El-Aksa. Mnogi vjerski vođe nat­jecale su se za čast predvođenja obreda u ovome događaju za pamćenje. Konačno, čast je pripala kadiji od Damaska Muhi-d-Dinu Ibn ez-Zekiju, nasljedniku Ebu Sa’adija, kojega odredi sultan da se uspne na mim­beru odjeven u savršenu crnu džubu. Iako je njegov glas bio jasan i snažan, lahak drhtaj je odao njegove osjećaje kad je progovorio: „Slava Bogu koji je udijelio ovu pob­jedu Islamu i koji je vratio ovaj grad pod naše okrilje nakon stoljeća prokletstva. Čast ovoj vojsci koju je On odabrao da izvrši ponovno osvajanje! I neka bude spas na tebe, Salahud-Dinu, sinu Ejjubov, koji si povratio zgaženo dostojanstvo ovoga naroda!“

 

Poglavlje iz knjige: KRIŽARI U OČIMA ARAPA, Autor: Amin Maalouf, Izdavač: Bemust, Sarajevo, 1999. god