Uzroci uspješnog širenja islama kroz povijest

turkestanU kršćanskom svijetu misionarski rad podrazumijeva misionarska udruženja, plaćene agente, stalne doprinose – priloge, izvještaje i štampu. Izgleda da je misionarski poduhvat bio netačan naziv ako je bio bez pravog ustrojstva i organizovane ustanove. Svećeničko ustrojstvo kršćanske crkve od samog početka svoje povijesti je vodilo brigu o propagiranju kršćanskog nauka među nekršćanima. Njeni su misionari najčešće bivali stalno određeni svećenici i monasi. Monaški redovi (od benediktinaca pa naniže) i misionarska društva od novijeg datuma posve su se posvetila sa naročito koncentrisanom pažnjom na uređenje propagandnog dijela kršćanskog rada. Od početka je ovaj rad bio prepoznatljiva prva dužnost Crkve.

Što se tiče islama, odsutnost bilo koje vrste klera ili svećeničke organizacije uzrokom je da se misionarska aktivnost muslimana pokazivala u sasvim različitim vidovima od onih koji su se pojavili u povijesti kršćanskih misija. Tu nema misionarskih društava[1] niti posebno obučenih agenata, i vrlo je slab kontinuirani rad u tom smislu. Izuzetak je pojava koja se može naći kod vjerskih redova u islamu, čija organizacija donekle sliči monaškim redovima u kršćanstvu. Odsutnost svećeničkog uzora i bilo kakve teorije o odvajanju vjeroučitelja od mase vjernika ili potrebe posebnog posvećenja i ovlašćenja za vršenje vjerskih službi je ono što pravi osnovnu razliku u dva sistema, razliku koja je na svakom mjestu tako jasna. Gubitak nedostatka svećeničke klase, posebnog aparata za rad na propagandi vjere, nadoknađen je osjećaj odgovornosti koja počiva u ličnosti vjernika. Kako između muslimana i njegova Gospodara nema posrednika,odgovornost za njegov lični spas je padala njemu samom navrat. Posljedica je da je musliman postao, u načelu, mnogo stroži i pažljiviji u vršenju svojih vjerskih dužnosti, da podnosi više napora u učenju principa i obreda svoje vjere. Na ovaj način duboko mu se usijecala važnost ovih principa i lakše je postajao predstavnik misionarskog karaktera svog učenja u prisutnosti onih koji ne vjeruju.

Onaj. ko je želio biti pozivač u vjeru nije trebalo da svog obraćenika upućuje na nekog priznatog vjeroučitelja svog učenja, koji bi možda novoobraćenika samo formalno uveo u muslimansku zajednicu. Nije se plašio ni svećeničke kontrole zbog činjenja Karunovog grijeha. (Karun je kur’anski lik, utjelovljenje pretjeranog bogaćenja – prim. prev.). Prema tome, ma koliko se govorilo da je pretjerano, ono što se često kaže[2] da je svaki musliman misionar ostaje istina. Malo je iskrenih muslimana koji žive svakodnevno u kontaktu sa nevjernicima da će zanemariti kur’ansku zapovijed: “Pozivaj putu svog Gospodara mudro i na lijep način…“[3]

Pored ovog, uporedo sa profesionalnim propagatorima – vjeroučiteljima, koji su sve svoje vrijeme i snagu posvetili misionarskom radu, anali propagande islama sadrže popis imena ljudi i žena svih društvenih boja, od vladara[4] do seljaka, svih struka i zanimanja, koji su radili na širenju svoje vjere. Muslimanski trgovac, za razliku od njegovog kršćanskog brata, posebno se pokazao aktivnim u takvom radu. Na spisku indijskih misionara objavljenom u časopisu jednog vjerskog i dobrotvornog društva u Lahoreu,[5] nalazimo imena učitelja i državnih službenika sa odsjeka Kanal i Opium, trgovaca (uključujući i jednog trgovca kamilama), jednog novinskog izdavača, jednog knjigovesca i štamparskog radnika. Ovi ljudi su posvetili svoje slobodno vrijeme, nakon završetka svog dnevnog posla, da bi pozivali svojoj vjeri, na ulicama i bazarima indijskih gradova, nastojeći pridobiti obraćenike među kršćanima i hindusima, čija su vjerovanja pobijali i napadali.

Interesantno je primijetiti da propagiranje islama nije bio samo posao ljudi, nego je i muslimanka uzimala učešća u ovom pobožnom radu. Nekoliko mongolskih prinčeva svoj prelaz u islam duguju uticaju žene – muslimanke. Sličan je slučaj i sa mnogim paganskim Turcima, kada su svoje napade prenijeli na muslimanske teritorije. Senusijski misionari, koji su došli da rade među Tubuima na sjeveru Čadskog jezera, otvorili su škole za djevojke. Iskoristili su jak uticaj koji vrše žene među ovim plemenima (kao i među njihovim susjedima Berberima) u svojim nastojanjima da ih pridobiju u redove islama.[6] U njemačkoj istočnoj Africi, gdje paganski domoroci napuštaju svoje domove po šest i više mjeseci da bi radili na željeznici ili plantažama, bili su obraćeni preko muslimanskih žena. S njima su one sklapale privremene brakove, ali su odbijale da imaju bilo šta sa neobrezanim nemuslimanom. Da bi izbjegli sramotu, kojoj se davalo takvo ime, njihovi muževi su se obrezivali i tako ulazili u muslimansko društvo.[7] Kaže se da napredak islama u Abesiniji tokom prve polovine prošlog stoljeća u velikoj mjeri duguje radu žene – muslimanke, naročito žena kršćanskih kneževa. Ovi su se pretvarali u obraćanju u kršćanstvo prilikom svoje ženidbe. Svoju djecu su odgajali u islamskom duhu i radili na svaki mogući način za progres te vjere.[8]
Na zapadnoj strani Abesinije nalazi se pagansko pleme koje se zove Boruns. Neki od njegovih članova, koji su bili regrutovani u crnački puk anglo-egipatskom upravom u Sudanu, prešli su u islam preko žena crnačkih vojnika dok se bataljon vraćao u Kartum.[9] Smatra se da su Tatarkinje iz Kazana naročito gorljivi propagatori islama.[10] Odanu vjernicu, samo zato što je žena, ne isključuje da zauzme svoje mjesto do evlije muškarca, u društvu onih koji pozivaju u vjeru.
Legenda o ženama – evlijama veže se do h. Alije. Za njih se veli da lepršaju zrakom od Kerbele do Lahorea. One su snagom svog pobožnog življenja, klanjanja i posta pridobile prvog obraćenika sa hinduizma u islam.[11] Teško bi ova legenda imala osnova da je uticaj ovih žena – evlija ostao potpuno nepoznat.

Jedno od najstarijih turbeta Kaira je turbe Nefise, unuke Hasanove (sina Alije, koji je ubijen). Njena teološka učenost je izazivala divljenje njenog velikog savremenika Imam-i Šafije. Njena ju je pobožnost i jednostavnost uzdigla na dostojanstvo evlije. O njoj se priča da se u Egiptu nastanila u susjedstvu jedne porodice zimije (nemuslimana), koji je imao kćerku tako ozbiljno i teško oboljelu da nije mogla udove pokrenuti nego je cio dan ležala na leđima. Roditelji sirote djevojke su, jednog dana, išli na pijacu, pa su zamolili svoju pobožnu susjetku muslimanku da im nadgleda kćer u njihovom odsustvu. Nefisa je izvršila sa ljubavlju i milošću poduzeti milosrdni posao. Kad su roditelji bolesne djevojke otišli, dušom se uzdigla moleći Boga za nemoćnu bolesnicu. Skoro da nije dovršila svoju molitvu (dovu), a već se bolesna djevojka mogla služiti svojim udovima i bila kadra izaći da dočeka roditelje na povratku. Puni zahvalnosti, čitava je porodica prešla u vjeru svoje dobročiniteljice.[12]

Čak je i muslimanski zarobljenik koristio priliku da pozove u svoju vjeru osvajača ili one s kojima je u zarobljeništvu. Prvi ulazak islama u istočnu Evropu je bio preko rada jednog muslimanskog pravnika, koji je zarobljen, moguće u jednom od ratova između vizantijske imperije i njenih muslimanskih susjeda. Bio je odveden u zemlju Pečenega[13] početkom XI st. Mnogim među njima je izložio, prethodno, islamsko učenje, i oni su se iskreno obratili u vjeru i tako se islam počeo širiti među ovim narodom. Ali, ostali Pečenezi, koji nisu prihvatili muslimansku vjeru, zamjerili su svojim zemljacima i, na kraju, došlo je do sukoba među njima. Muslimani čiji je broj bio oko 12.000 uspješno su se odupirali napadu nevjernika čiji je broj više nego dvostruko bio viši od njihovog. Ostatak pobijeđene stranke je prešao u vjeru pobjednika. Prije kraja XI st. sav narod je ispovijedao islam i među njima je bilo ljudi koji su izučavali islamsku teologiju i pravo.[14]

Za vlade cara Đahangira (1605 – 1628) živio je jedan sunijski teolog po imenu šejh Ahmed Mudžeddid. Isticao se posebnom energijom kojom je pobijao vjerovanje šiija. Nešto kasnije neki privrženici na dvoru su uspjeli da ga za beznačajnu stvar zatvore. Za vrijeme od dvije godine, koliko je bio u zatvoru, obratio je u islam nekoliko stotina idolopoklonika, koji su bili s njim u istom zatvoru.[15]

Nešto prije tog vremena jedan je indijski mevlevija (mawlavi), koga je britanska vlast osudila na doživotno izgnanstvo na Andamen ostrva, jer je aktivno učestvovao u vehabijskoj zavjeri 1864. g., mnogo kažnjenika preveo u islam prije svoje smrti.

U centralnoj Africi je jedan arapski vođa, koga su belgijske vlasti osudile na smrt, svoje posljednje sate proveo u pokušaju da u islam obrati kršćanskog misionara, koji mu je poslat radi vjerske utjehe.[16]

 

Faktori uspjeha muslimana

 

Misionarska revnost muslimana je takva da su spremni o njoj govoriti u prilici i izvan nje kao što je to, sa finom pronicljivošću, rekao Doughty: „Njihov razgovor neprestano teče (bez licemjerstva) o vjeri. On je za njih ugodno pobožno podsjećanje“.[17] Da sada navedemo neke od faktora koji su pomogli njihovim uspjesima.

Na prvom mjestu je jednostavnost[18] islamskog učenja. Nema drugog Boga osim Allaha, Muhammed je Božiji poslanik -prihvatanje ove dvije doktrine je sve što se od obraćenika traži. Čitava povijest islamske dogamtike nije uspjela predstaviti ni jedan pokušaj od strane svećeničkih zborova da silom nametne masi vjernika bilo kakav simbol koji skriva ili koji sadrži dotjeranije i zakučitije termine. Ovo jednostavno učenje ne zahtijeva veliki vjerski pokus. Kao načelo, ne potiče naročite intelektualne teškoće, jer ulazi u doseg prosječnog shvatanja. Neopterećeno teološkim domišljanjima, ovo učenje je mogao objašnjavati bilo ko, čak i najmanje upućen u teološke izraze.

Prva njegova polovina izražava doktrinu koja je skoro univerzalna i mogu je prihvatiti ljudi kao neophodan zahtjev, dok se druga polovina bazira na teoriji čovjekovog odnosa prema Bogu, koja je podjednako široko raširena. To znači da je u vremenskim razmacima svjetske povijesti Bog dao ljudima neka otkrovenja o Sebi preko jezika nadahnutih (wahy) poslanika. Ovaj racionalni karakter islamskog učenja i koristi koje je imalo od svog misionarskog rada najljepše izražavaju sljedeće rečenice prof. Monteta: „Islam je u osnovi racionalan u najširem značenju ove riječi, gledano etimološki i historijski. Definicija racionalizma kao sistema koji religijska vjerovanja zasniva na principima proisteklim iz razuma potpuno se može primijeniti na njega u islamu.“

Istina je da je Muhammed, koji je bio entuzijasta, također posjedovao vjerski žar i plam uvjerenja. On je ovaj izvanredan kvalitet prenio na mnoge svoje sljedbenike. Svoj reformistički pokret izložio je kao Objavu (Wahy),* [Autor ovdje poriče božansko porijeklo Muhammedove a.s. misije. Kur’an je davno odbacio ovakva mišljenja: „On ne govori po hiru svome, – to je samo Objava koja mu se obznanjuje…“ An-Nadžm, 3-4 (prim. prev.)] s tim što je ova vrsta objave samo vid izlaganja i tumačenje. Njegova vjera ima sve znake skupa doktrina zasnovanih na činjenici razuma. Vjernici Muhammedovog učenja sumiraju ovo učenje u vjerovanju u Božiju jedinost i u poslanstvo Njegova Poslanika.

Sa stanovišta nas koji hladno analiziramo, njihovo učenje je vjerovati u Boga i u budući život. Ove dvije doktrine su minimum religijskog vjerovanja. To su stvari koje u pobožna čovjeka ostaju na čvrstoj osnovi razuma i sumiraju čitavo doktrinarno učenje Kur’ana. Jednostavnost i jasnoća ovog učenja je sigurno najizraženija snaga u radu za vjeru i misionarsku aktivnost islama. Ono što se ne može poreći je to da je mnogo teoloških učenja i sistema, a također i mnogo praznovjerja, od obraćanja svecima (evlije) do upotrebe brojanica (tespiha) i hamajlija, pothranjivala glavno stablo muslimanskog učenja.

Ali, nasuprot bogatom razvoju, u pravom značenju riječi, Poslanikovog učenja, Kur’an je nepromjenljivo držao svoje mjesto kao osnovna polazna tačka. Dogma Allahove jedinosti je uvijek naglašavana na tom mjestu sa divljenjem, dostojanstvom, nepromjenljivom čistoćom sa znakom sigurnog uvjerenja, što su odlike koje je teško naći igdje mimo islama. Iskrena predanost kao osnovni vjerski princip, elementarna jednostavnost formule kroz koju se izražava, dokaz kojim je ova vjera sticala gorljivo uvjerenje misionara koji su je propagirali, – sve su ovo uzroci koji objašnjavaju uspjehe napora muslimanskih misionara. S pravom se očekivalo da tako određeno učenje, lišeno teološke komplikovanosti, usljed čega je pristupačno shvatanju običnoj osobi, bude prihvaćeno, jer stvarno posjeduje čudnu moć da pronađe svoj put u svijest ljudi.“[19]

Biskup Lefray smatra da se „tajna izvanredne moći osvajanja i napretka, koju je islam pokazao u svoje najbolje vrijeme“,nalazi u shvatanju Božije egzistencije više nego u Božijoj jedinosti. „Nije priznanje da je Bog jedan veće od priznanja da postoji, što znači da se Njegovo postojanje temelji na činjenica Univerzuma, Njegova volja najviša, Njegova vlast apsolutna, Njegova moć neograničena… vjerovanje da usred haosa, nereda, poremećaja u svijetu, koji ga strašno zatamnjuju, postoji ipak jedna konačna, neodoljiva i vrhovna Volja. Čovjek se poziva da bude predstavnik te Volje i da to javno obznani – i obaveže se – ako je potrebno i jednostavnim i osnovnim sredstvima – na poslušnost toj Volji. Ovo je bilo ono što je pomoglo Muhammedovu vojsku u tako nepobjedivom osvajačkom stroju. On ih je nadahnuo vojničkim duhom pokornosti i discipline isto kao i prezirom smrti, takvim prezirom koji, moguće, nije nadmašen ni u jednom drugom sistemu. To je ono što, ukoliko se ustalilo u bilo koji iskren i djelotvoran osjećaj kod muslimana, istodobno daje srž karakteru, a to znači čvrstoću, odlučnost i snagu volje. To je strpljenje koje ne priznaje žalopojke i predavanje u prisutnosti najgorih nesreća. Sve ovo karakteriše i resi najbolje pristalice vjere.“[20]

Kad je obraćenik prihvatio i naučio ovo jednostavno vjerovanje islama, on se tada obučava praktičnim dužnostima svoje vjere:

  • izgovor vjerovanja – Kelime-i šehade
  • klanjanje namaza
  • davanje zekata
  • post mjeseca ramazana i
  • hodočašće – hadž Mekki.

Vršenje ove posljednje dužnosti je bilo često stvar prigovora kao tuđi preživjeli idolatrijski običaj usred monoteizma Poslanikovog učenja. Ne smije se smetnuti s uma da je hadž Muhammedova veza sa Ibrahimom (Abraham), čiju vjeru njegova misija obnavlja.[21] Ali, iznad svega – tu je njegova velika važnost u misionarskoj povijesti islama – hadž određuje okupljanje vjernika svih nacija i jezika iz svih krajeva svijeta, radi klanjanja na tom svetom mjestu. Na mjestu prema kome okreću svoja lica svakog sata u svojim ličnim molitvama, u dalekim domovima. Nema pronicljivosti vjerskih genija koja je mogla zamisliti svrsishodnije sredstvo za utiskivanje u dušu vjernih, smisao njihova zajedničkog življenja i bratstva u vezama vjere.

Ovdje, u savršenom aktu zajedničke molitve, sreće se crnac sa zapadne obale Afrike sa Kinezom sa Dalekog Istoka. Uslužni i učtivi Turčin sreće svog brata muslimana, divljeg ostrvljana iz dalekih krajeva Malajskog arhipelaga. U isto vrijeme, širom islamskog svijeta srca vjernika se dižu u saučestvovanju sa svojom sretnijom braćom, koji su se zajednički skupili u svetom gradu, tako što u svojim kućama proslavljaju blagdan Idu al-adhā ili (kako se u Turskoj i Egiptu zove) blagdan Bajrama. Posjeta svetom gradu je za mnoge muslimane jedno iskustvo koje ih potiče da se „bore na Božijem putu.“ Na prethodnim stranicama se nalaze stalni podaci o aktivnom učešću hadžija u misionarskom radu.

Pored ustanove hadža, zekat je druga dužnost koja stalno podsjeća muslimana „Mu’mini su braća“[22], što je vjerska teorija koja se izvanredno realizuje u muslimanskom društvu i rijetko iznevjeri da se prikaže u ljubaznom gestu prema novom muslimanu. Bez obzira na njegovu rasu, boju i porijeklo, novi musliman će biti prihvaćen u bratstvo vjernika i zauzeti mjesto kao jednak među jednakima. Nije tačno ono što neki evropski pisci smatraju ako nemuslimanski rob nekog muslimana pređe u islam, da ga taj prelaz oslobađa ropstva. Prema islamskom pravu, obraćenje roba u islam ne djeluje na njegov ropski položaj prije toga.[23] Stanje roba – muslimana uveliko ovisi od morala njegova gospodara. Ali u mnogo slučajeva sloboda je nagrada za obraćenje. Predane i pobožne duše priznaju i u ropstvu Božiju uputu ka istinitoj vjeri, kao što je slučaj sa crncima iz zemalja Gornjeg Nila, koje je Doughty sreo u Arabiji. „Nema mržnje pri ovim Afrikancima zbog toga što su postali robovi… čak i onda kad su ih okrutni ljudokradljivci oteli od njihove rodbine. Gospodari, koji su platili njihovu cijenu, prihvatili su ih u svojim kućama. Muškarci su obrezivani i ono što je njihove duše oslobađalo duge čežnje za domovinom to je da ih Bog nadzire u njihovoj nesreći. Oni mogu reći „To je bila Njegova (Božija) blagodat“, da su uslijed toga ušli u spasilačku vjeru. Zbog toga su smatrali da su u boljoj zemlji, gdje su Božiji slobodnjaci. U zemlji više civilizovanog života, na tlu dva časna harema, u zemlji Muhammeda, zbog čega se zahvaljuju Bogu što su im tijela, nekad, prodata u ropstvo“.[24]

Dosta je djelotvorna, u privlačenju i zadržavanju, dužnost pet dnevnih namaza, molitvi, na dan. Monteskje[25] je dobro rekao:“ Čovjek je mnogo vezaniji za vjeru koja ima dosta obreda od vjere koja ih ima manje. Razlog je u tome što je čovjek vezaniji za stvari koje mu stalno zaokupljuju misao.“ Vjera muslimana se neprestano predstavlja njim. Ona se pokazuje u dnevnom namazu u dostojanstvenom i impresivnom obredu, koji ne ostavlja ravnodušnim ni onog ko obavlja namaz ni posmatrača. Se’id b. Hasan, jedan aleksandrijski Jevrejin koji je prešao u islam 1298. g., govori o prizoru džume namaza u petak, koji je bio odlučujući činilac u njegovom obraćenju.
Za vrijeme teške bolesti u snu je čuo glas koji mu naređuje da izjavi da je musliman. „I kad sam ušao u džamiju“, nastavlja on, „i vidio muslimane da stoje u redovima kao anđeli, čuo sam glas da mi govori. Ovo je društvo čiji su dolazak najavljivali poslanici (neka je blagoslov i mir na njih!). I kada se hatib pojavio obučen u crni ogrtač, ispunio me je dubok osjećaj strahopoštovanja. Kad je svoj govor završio riječima “Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, a da se ono što se radi -čestito uradi, i da se bližnjima udjeljuje, a razvrat i sve što je odvratno i nasilje zabranjuje – da pouku primite, On vas savjetuje,“ [26] tek je namaz počeo, ja sam snažno podignut, jer su mi se redovi muslimana činili kao redovi anđela u čijim sedždama (padanju ničice) i ruku’ima (klanjanju) Allahova se moć otkrivala. Čuo sam glas koji mi kaže: „Ako je Bog govorio narodu Izraela dva puta za sva stoljeća, pa on ovoj zajednici (džema’atu) govori u svako vrijeme namaza. U sebi sam bio uvjeren da sam stvoren da budem musliman.“[27]

Zato je Renan mogao reći: „Nisam nikad ušao u džamiju a da me nije potresao oštar osjećaj, ili bolje rečeno, da se nisam stvarno rastužio što nisam musliman.“[28]

Lahko je razumjeti kako je prizor muslimanskog trgovca na namazu, njegove česte sedžde, njegova duboka i mirna molitva nevidljivom Bogu ostavljao utisak na paganskog Afrikanca nadarenog jakim smislom za tajne, što obično prati nižestepenu civilizaciju. Radoznalost, prirodno, podstiče pitanje. Na ovaj način se pruža znanost islama, koja ponekad privuče obraćenika u islam, od koga se mogao okrenuti da mu se nepoželjno ponudio, a ne kao slobodan dar.

Dovoljno je reći da je post za vrijeme mjeseca ramazana dio stalnog dokaza protiv teorije da je islam vjerski sistem koji privlači sebi ugađajući ljudskim strastima. Karlaj veli: „Njegova vjera nije uopče lahka: rigorozan post, čistoća, strogi sklop propisa, klanjanje pet puta dnevno, zabrana alkohola, ne uspijeva biti lahkom vjerom.“

Vezan ovim i drugim vjerskim obredima, ali neopterećen ili pomućen njima, principi islamskog učenja sa neprekidno nalaze u vanjskoj manifestaciji vjernikova života. Potom, ovo učenje postaje nerazmrsivo isprepleteno sa svakodnevnim vjernikovim životom što muslimana jedinku čini predstavnikom i učiteljem njegova učenja daleko više nego što je to slučaj sa sljedbenicima većine drugih vjera.[29] Svedeno na tako kratak i jednostavan jezik, njegovo učenje traži malo intelektualnog napora.

Određenost, pozitivnost i preciznost obreda ne ostavlja vjernika u sumnji šta treba da čini da izvrši ove dužnosti. On osjeća zadovoljstvo kada je ispunio sve zahtjeve šeriata. U ovom jedinstvu racionalizma i rituala mi možemo naći uveliko tajnu moći kojom je islam ovladao ljudskim umovima. “Ako želiš privući veliku masu, pruži im istinu u punoj formi, preciznu i čistu, u vidljivom i opipljivom izgledu.“[30]

Mogu se navesti i mnoge druge okolnosti koje su pomagale misionarskim uspjesima islama, okolnosti koje se odnose na razna vremena i zemlje. Među ovim okolnostima može se spomenuti korist koju je muslimanski misionarski rad imao u činjenici da je umnogome bio u rukama trgovaca, naročito u Africi i nekim drugim necivilizovanim zemljama, gdje je stranac gledan sa podozrenjem od strane lokalnog stanovništva.

U slučaju trgovca, njegovo dobro poznato i bezazleno zanimanje mu je obezbjedivalo sigurnost od bilo kakvog osjećaja sumnje. Njegovo poznavanje ljudi i manira, njegova trgovačka profinjenost pribavljali su mu lijep prijem i otklanjali osjećaj suzdržljivosti, koji su, prirodno, proizlazili u prisutnosti stranaca. On ne radi u takvim smetnjama u koje se zapleće profesionalni misionar koji je izložen optužbi za zle motive, i to ne samo kod naroda čiji je iskustveni nivo i umni horizont ograničen i čija je predstava o bilo kojem čovjeku koji se izlaže opasnostima dugog puta i koji ostavlja po strani svako ovosvjetsko zanimanje radi samo jednog cilja: da pridobija ljude u vjeru, neobjašnjiva stvar. Čak i mnogo civilizovaniji ljudi u svijetu su naklonjeni sumnji u iskrenost plaćenog misionarskog predstavnika. Okolnosti se jako razlikuju gdje se islam nije javio kao molitelj u stranoj zemlji nego se postavljao ponosno kao vjera vladajućih.

Na prethodnim stranicama je ukazano da teorija islamske vjere nalaže toleranciju i slobodu vjerskog života za sve sljedbenike drugih vjera koji plaćaju porez džizju kao naknadu za bezbjednost. Mada su stranice muslimanske povijesti obojene krvlju mnogih okrutnih progonstava, u cjelini gledano nevjernici, još uvijek, pod muslimanskom upravom uživaju takvu mjeru tolerancije kakva se ne može naći u Evropi sve do danas.

Nasilno prevođenje u islam je zabranjeno prema kur’anskoj zapovijedi: “Nema prisiljavanja u vjeru“ (11:256). “Pa zašto onda ti da nagoniš ljude da budu vjernici? Ni jedan čovjek nije vjernik bez Allahove volje…“ (X: 99, 100.). Postojanje brojnih kršćanskih sekti i zajednica u zemljama koje su stoljećima bile pod islamskom upravom čvrst je dokaz tolerancije koju su uživali. I ukazuju da su progoni, koji su se s vremena na vrijeme dešavali, bili zahtijevani i podnošeni od ruku zanesenjaka i fanatika. U stvari, potaknuti su nekim posebnim i lokalnim okolnostima više nego što su inspirisani nekim utvrđenim načelom netolerancije.[31] U takva vremena pogroma, pritisak okolnosti je mnoge nevjernike vodio tome da bar naizgled postanu muslimani.

Moguće je navesti mnogo slučajeva o pojedincima koji su, u posebnim prilikama, bili prisiljeni da se potčine vjeri Kur’ana. Ali, ovakvo ugnjetavanje je potpuno bez saglasnosti šeri’atskog (islamskog) prava, vjerskog ili građanskog. Citati Kur’ana koji zabranjuju prisilno obraćanje i preporučuju pozivanje (propovijedanje) kao jedini zakonski način širenja vjere, ranije su navedeni (Uvod, 25-28 ). Isti princip je potpomognut odlukama islamskih učenjaka. Kad je Moše Maimonid pod upravom fanatičnih Muvehida simulirao prelaz u islam, prebjegao je u Egipat i otvoreno se predstavio kao Jevrejin. Jedan muslimanski pravnik iz Španije ga je optužio za odmetništvo od islama i zatražio da se nad njim izvrši najstroža zakonska kazna za ovaj prestup. Optužba je odbačena od uvaženog kadije Abdurrahima b. Alija[32], jednog od najpoznatijih muslimanskih pravnika i prvog ministra velikog Salahuddina Ejubije. On je odlučno izjavio da se čovjek koji na silu bude obraćen u islam zakonski ne može smatrati muslimanom.[33]

U istom duhu je postupio i Gazan (1295 – 1304) otkrivši da su budistički monasi postali muslimani (kad im je hram razoren) početkom njegove vladavine i samo prividno se obratili u islam. Dozvolio je svima, koji su željeli, da se vrate u Tibet, gdje među svojim budističkim žiteljima mogu biti slobodni u slijeđenju vlastite vjere.[34]

Tavernie nam iznosi sličnu priču o nekim Jevrejima Isfahana koje je guverner grada strašno progonio „da je i silom i lukavstvom uzrokovao njihovo obraćanje u islam. Ali je kralj Šah Abbas II (1642 – 1667) shvatio da su ih samo sila i strah primorali na obraćenje. Dozvolio im je da se iznova vrate svojoj vjeri i žive u miru.“[35]

Jedna priča mnogo ranijeg putnika[36] u Perziju iz 1478. g. govori kako se nekad u nemirnim vremenima jedan muslimanski vladar postavio strogim u uništavanju navale fanatizma. Neki bogati armenski trgovac iz Tibriza je sjedio jednog dana usvojoj radnji kad mu je došao neki Azi-Hadži,[37] koji je bio poznat po pobožnosti, i molio ga da pređe u islam i napusti svoju kršćansku vjeru. Kad je trgovac iznio svoju namjeru da ostane čvrsto u svojoj vjeri, pružio je čovjeku poklon sa nadom da ga se oslobodi. Odgovorio mu je da ono što želi nije njegovu milostinja nego njegov prelaz u islam. Na koncu je ustrajno odbijanje trgovca razbjesnilo Hadžiju. Iznenada je istrgao mač iz ruku jednog posmatrača i trgovca smrtno udario po glavi, a potom pobjegao. Kad je upravitelj grada čuo za vijesti, jako se naljutio i naredio da se ubica progoni i zatvori. Krivac je doveden pred njega. On ga je lično svojom rukom usmrtio i naredio da mu se tijelo baci psima rekavši: „Šta, je li ovo način na koji se širi vjera Muhammedova?“ Kad je pala noć, svijet je uzeo i spalio tijelo. Nato se upravitelj rasrdio zbog kršenja njegove zapovijedi. Dozvolio je da u ovom mjestu haraju tri-četiri sata njegovi vojnici, a potom je odredio porez kao narednu globu. On je također pozvao trgovčevog sina sebi, tješio ga i obraćao mu se lijepim i prijaznim riječima.“

Čak je i ludi El-Hakim (996 – 1020), čiji su pogromi uzrokovali da mnogi Jevreji i kršćani ostave svoju vjeru i postanu muslimani, poslije dozvolio onima koji su se bez svoje volje obratili u islam da se ponovo vrate u vlastitu vjeru i da obnove svoja porušena mjesta i bogomolje.[38]

Istočni kršćani su bili zanemareni od njihove kršćanske braće na Zapadu. Najčešće su bili nenaoružani i potpuno nezaštićeni. Bilo je lahko kojem god jačem islamskom vladaru da potpuno iskorijeni svoje kršćanske podanike ili da ih protjera iz njihove zemlje. Tako su Španci učinilii s Moreskima (španskim muslimanima), a Englezi sa Jevrejima, prije blizu četiri stoljeća.

Princip koji je našao mnogo pristalica u Njemačkoj u XVII st.[39]: čija je zemlja onoga je i vjera – nije nikad prihvaćen ni od jednog muslimanskog vladara. Očito, činjenica je da islam kao državna religija nije prestajao da ima izvjesnu moć u uvećanju broja svojih pristalica. Osobe čije je religijsko ubjeđenje ostalo površno bile su spremne na uticaj bez obzira na ovosvjetske koristi. Ambicije i lične koristi su dolazile na mjesto mnogo pohvalnijih razloga za obraćanje u islam. Sveti Augustin je na nešto slično činio pritužbu u V stoljeću: mnogi ulaze u kršćansku crkvu samo zato jer se nadaju dobijanju neke svjetovne koristi. U vezi s tim je rekao: „Mnogo je onih koji teže Isusu samo iz jedne namjere, a to je da iza toga uberu neku korist za sebe, kako već zahtijevaju prilike svakog od njih.

Neko od njih ima izvjestan posao i žuri do svećenika da bi od njih dobio riječ odobrenja. Drugi žuri u crkvu i od nje traži zaštitu od svog druga koji je od njega moćniji i jači pa ga pritješnjava i guši. Treći pak s tim želi da sa svojim drugom dijeli ugled i vlast, iz ličnog koristoljublja. I ovaj i onaj ima svoj dokaz. Crkva se svakodnevno puni ovakvima.“[40]

Pored toga, barbarskim i necivilizovanim plemenima, koja su vidjela veličinu i slavu arapske imperije u naponu njene moći, islam je izgledao impozantan i snažno ih fascinirao. Isti je slučaj i sa kršćanskom vjerom kada se predstavila barbarima sjeverne Evrope. „Naišli su na kršćanstvo u imperiji. Bilo je to kršćanstvo kultivirano, zamršeno, raskošno, kršćanstvo ustoličeno od kraljeva, a ponekad je u vlasti bivalo i iznad njih.“[41]

Ovom se treba dodati stalni i postepen uticaj svakodnevnog kontakta sa islamskim življenjem i mišlju. Ovo je rukovodilo jednog nestorijanskog pisca iz XII st. Da pri spomenu imena Poslanika i prvih halifa[42] doda riječi poštovanja i da se moli da se Božija milost spusti na Omera bin Abdulaziza.[43]

U novo vrijeme, kršćanski misionari se žale na sistem općeg obrazovanja u Egiptu pod britanskom upravom po kome su „kršćanska djeca prisiljena da sjede i slušaju Kur’an i din (vjeronauku), kojim se podučavaju njihove muslimanske kolege, inema sobe gdje bi bili odvojeni.“[44] Ovaj sistem ima za cilj davanje pretežnog uticaja na njihove kršćanske kolege. Jedan od najaktivnijih sljedbenika posljednjeg muftije Muhammeda Abduhua bio je originalni Kopt, student medicine, koji je prihvatio islam pod uticajem vjerskog poučavanja koje je slušao za vrijeme školskih časova.[45] Ali, navođenje ovakvih motiva kao malih objašnjenja za sve slučajeve obraćanja na jednu kao i drugu religiju ne mogu nas zaslijepiti od ostalih faktora u misionarskom životu islama, čiji je uticaj imao jasno vjersko obilježje.

Na čelu ovih faktora je uticaj pobožnog življenja sljedbenika islama. Generaciji koja je naviknuta da na islam gleda kao na izvor svih vrsta opačina izgleda čudno da su u ranije vrijeme mnogi kršćani koji dolaze u doticaj sa živim muslimanskim društvom bili duboko impresionirani vrlinama koje su pri tom ovi pokazivali. Ako su ove kreposti uticale na putnika i stranca, nema sumnje da su imale izvjesnog uticaja na privlačenje nevjernika koji je svakodnevno dolazio s njima u dodir.

Ricoldus de Monte Crucis, dominikanski misionar koji je posjetio Istok krajem XIII st. hvali muslimane među kojima je radio i veli: “ Čudimo se kako djela koja se odlikuju ovakvom savršenošću mogu opstati pod zakonom koji je obojen ovim nevjerničkim nazorom. Radi tog se spremimo da ukratko iznesemo ta muslimanska (saracenska) savršena ponašanja…“ Ko se ne divi, ako dobro razmisli, koliku pažnju muslimani (Saraceni) posvećuju učenju, kakvu odanost pokazuju u namazu – molitvi, kakvo milosrđe imaju prema siromahu, kakvu počast odaju Božijem imenu, poslanicima i svetim mjestima! Koliko je dostojanstva u njihovu moralu i ophođenju sa strancima i kakva je ljubav koja ih međusobno veže.[46]

William Petit iz Newburgha hvali na sličan način, pred kraj XII st., trezvenost muslimana (Saracena) kao izraz učenja njihova Poslanika i kao njihovo nadahnuće uz osjećaj moralne superiornosti nad kršćanima: „Pošto je Muhammed mrzio pijanice i proždrljivce u čitavom svijetu, to ih je naučio čednosti i skromnosti, a ogadio lijepu hranu, te zabranio im pijenje alkohola, osim u određenim malim praznicima.* [Očito je autorovo nepoznavanje islamskog učenja o ishrani i zabrani alkohola, koje je trajnog a ne privremenog karaktera. „I jedite ono što vam Allah daje, što je dozvoljeno i lijepo; i bojte se Allaha u kojeg vjerujete.“ (El-Maide, 88).]

Zbog toga vidimo muslimane (Saracene), mada se u stvari predaju tjelesnim nasladama, slijede – kao što se kaže – put onog koji ih je zaveo. Žalosno je da kažemo da su oni pošteniji i na boljem stepenu od nas kršćana. Oni nam zamjeraju – kakve li sramote i naše nečistoće – zbog naše pohlepe i odavanja piću! Kad je, naposljetku, Salahuddin čuo, ispitujući prilike našeg naroda, a sām je bio razorni rušilac kršćanskog imena, u prošlih deset godina da kršćani upotrebljavaju neke tanjire pri jelu, priča se da je rekao: „Ovo suđe je sramota za Svetu zemlju“.
Iz ovog je jasno da izgled naše slave potiče na nas muslmane (Agarenos). Oni se hvališu svojim bogatstvom, kao što ih hrabri da na jezik svojih prilika govore: „Bog je odbacio pijance, slijedimo njihov trag i zarobimo ih s obzirom da ne nalaze sebi spasioca.“[47]

Literatura krstaša je bogata visokim ocjenama muslimanske čestitosti. Osmanski su Turci, u svojim prvim danima vladavine u Evropi, primali mnoge izraze hvale na usta kršćana, na što je ukazano u prethodnim poglavljima. U sadašnje vrijeme postoje dva glavna faktora (pored onog što je ranije spomenuto i što ga čini ispravnim) koji rade na misionarskoj aktivnosti u islamskom svijetu.

Prvi od njih je oživljavanje vjerskog života, a datira sa vehabijskom reformom od konca XVIII stoljeća. Mada je ovaj novi smjer izgubio dugo vremena svaki politički značaj van granica Nedžda, njegov uticaj vjerske obnove se osjeća kroz Afriku, Indiju i Malezijski arhipelag sve do naših dana. On je dao povoda brojnim pokretima koji su uzeli mjesta među najuticajnijim snagama u islamskom svijetu. Na prethodnim stranicama je ukazano kako se mnoge savremene muslimanske misije čvrsto vežu za ovaj široko rašireni pokret. On je potakao jaku vjersku gorljivost. Udahnuo je nov život u postojeće vjerske institucije. Dao je zamaha teološkom izučavanju i sređivanju pobožnih obreda. Sve je ovo služilo buđenju i oživljavanju prirodnog misionarskog duha islama.

Rame uz rame sa ovim reformatorskim pokretom ide drugi faktor koji je potpuno različitog karaktera. Spomenućemo samo jednu tačku različitosti. Dok je prvi činilac (vehabijski pokret, Š.N.) u strogom protivljenjn evropskoj civilizaciji, drugi faktor jednako suosjeća sa modernom mišlju i radi na predstavljanju islama prema toj misli. To je pokret islamskog jedinstva koji teži vezivanju svih islamskih naroda u vezu zajedničkog osjećaja. Mada ovaj faktor po važnosti nema značaj kao prvi, ovakvo usmjeravanje razmišljanja daje jak stimulans misionarskom radu.
Napor koji ostvaruje, u svakidašnjem životu, muslimanski ideal bratstva svih vjernika, odražava se i na dodatne vjerske ideale. Svijest o beskrajnom jedinstvu i zajedničkom životu teče kroz ove narode i nadahnjuje srca pouzdanjem i čini ih hrabrim da govore u prisustvu nemuslimana. Kakav će dalji uticaj ova dva pokreta imati na misionarski život islama, budućnost će pokazati. Sama njihova aktivnost, u sadašnje vrijeme, dokaz je da islam nije mrtav. Duhovna snaga islama nije, kao što se često mislilo, razmjerna njegovoj političkoj moći.[48]

Suprotno tome, gubljenje političke moći i ovosvjetskog napretka poslužilo je izbijanju u prednji plan najfinijih duhovnih vrijednosti, koje su najskriveniji poticaji ka misionarskom radu. Islam uči koristima nedaća, i daleko je od padanja u ovosvjetsko blagostanje, koje je predznak propasti ove vjere. Značajno je da su se mnoge muslimanske zemlje, koje su najduže vremena bile pod kršćanskom upravom, pokazale najaktivnije u širenju vjere. Indijski i malajski muslimani pokazuju takvu gorljivost i entuzijazam za širenje vjere, što će neko uzaludno tražiti u Turskoj ili Maroku.

_____________________________________

Poglavlje iz knjige: POVIJEST ISLAMA, historijski tokovi misije, autor: Thomas W. Arnold, Izdavač: El-Kalem, Sarajevo, 1990. god., II izdanje.

[1] Organizacije osnovane po uzoru kršćanskih misionarskih udruženja nisu se pojavile sve do XX st. Izvjestan pregled ovog dat je u Dodatku III.

[2] “Izgleda da je težnja svakog muslimana za širenje islama, ma koliko da volio ovaj svijet, donekle stvar nagona “ (Snouck Hurgronje: Revue de l’Histoire des Religions, vol. LVII, str. 66). „Musliman je po prirodi misionar… on se misionarstvom bavi vlastitim radom i novčanim ulaganjem“ (Munzinger, str. 411) Snouck Hurgronje (1), str. 8; Lüttke (2) str. 30, Fulius Richter, str. 152, Merensky, str. 154.

[3] Kur’an, XVI, 126.

[4] Vidi zanimljivo pismo upućeno od Mevlay Ismaila, šerifa Maroka, 1698. godine, kralju Džemsu II, u kome ga poziva da pređe u islam (Revue de l’Histoire des Religions, vol. XLVII, str. 174, sqq).

[5] Anjuman Himāyat-i Islam kā māhwāri višalah, str. 5 -13 (Lahore, October 1889).

[6] Duveyrier, str 17.

[7] Klamroth, str. 12.

[8] Massaja, vol. XI, str. 124 – 125.

[9] Artin, str. 119.

[10] R. du M. M. IX (1909), str. 252.

[11] Ghulam Sarwar, Khazinat al-Asfijā, vol. II, str. 407 – 408.

[12] Goldziher, vol. II, str. 303 – 304.

[13] Pečenezi su u to vrijeme zauzimali zemlje koje leže između Dunava i Dona, gdje su se doselili sa obala Urala, koncem IX st. (Karamsin, vo.I, str. 180-181 ).

[14] Abu ‚Ubayd al-Bakri (umro 1094), str. 467 – 468.

[15] Ghulam Sarwar: Khazinat al-Asfiya, vol. I, str. 613.

[16] D. Crawford: Thinking Black, str. 202. (London, 1913).

[17] Doughty, vol. II, str. 39.

[18] Ovo je potvrdio i Morai (Morracce) u XVII stoljeću (Alcorani textus… translatus, str. 9. (Potavi, 1698).

[19] Eduard Montet: La propagande chretienne et ses adversaires musulmons, str. 17 – 18 (Paris, 1890).

[20] Mankind and Church, str. 283 – 284 (London, 1907).

[21] Qur’an, 11, 118 – 126.

[22] Qur’an, XLIX, 10.

[23] W. H. Macnaghten: Principles and Precedents of Moohummudan Law, str. 312 (Madras, 1882).

[24] Arabia Deserta, vol. 1, str. 554 – 555.

[25] De l‘ Esprit des Lois, Livre XXV, shop. 2.

[26] Qur’an, XVI, 90.

[27] Goldziher, Sa’id b. Hasa d’Alexandrie (Revue des Etudes Juives, tom. XXX, str. 17 – 18 (Paris, 1895).

[28] Ernest Renan: L’Islamisme et La Science, str. 19 (Paris, 1883). Ovo su potvrdili mnogi posmatrači, ali ovdje je dovoljno navesti riječi poznatog kršćanskog biskupa: „Nema nikog ko dođe u dodir smuslimanima prvi put, a da nije pogođen ovim aspektom njihove vjere. Gdje god da je jedan od njih, na otvorenom putu, na željezničkoj stanici, na polju, najrasprostranjenija stvar je da vidi čovjeka koji za trenutak ostavlja posao, ma kakav da je, da bi bez imalo farizejstva i javnog isticanja, mirno i ponizno, obavio svoje namaze u određeni sat. Više od toga, nema nikog ko je vidio dvorište velike džamije u Delhiju posljednjeg petka u mjesecu posta (ramazanu) ispunjeno sa, možda, 15.000 klanjača; svi su udubljeni u molitvu i svojim pokretom iskazuju duboko poštovanje i poniznost, – a da nije duboko impresioniran ovim prizorom, i da brzo zapazi snagu na kojoj poživa takav sistem. Propisno dnevno pozivanje na namaz, od ranog jutarnjeg poziva (ezana), prije pojave svjetlosti, ili u vrijeme buke i žurbe radnog vremena, ili ponovo kada se veče završava, sve je ispunjeno istom porukom“ (Dr. G – A. Lefroy: Mankid and the Church, str. 287 – 288. (London, 1907).

[29] “Čovjek može opaziti i zadiviti se vrsti viteškog ponosa kojeg se prosječan musliman drži u svojoj vjeri “ (Bishop Lefroy: Mankind and the Church, str. 289).

[30] A. Kunenen: National Religions and Universal Religions, str. 35 (London. 1882).

[31] Primjer je progon koji se desio u vrijeme Mutevekila, kao reakcija ortodoksa protiv svih vidova iskrivljavanja jednostavnog narodnog vjerovanja. U Perziji i drugim dijelovima Azije pot kraj XIII st. izvršena je osveta za nasilničko i uvredljivo ponašanje kršćana u vremenu njihovog napredovanja i moći pod prvim Mongolima (Maqrizi (2), tom. I. Premiere Partie, str. 98, 106). Asemani govori (tom. III, pors. II, p.s.) o uzrocima koji su doveli do progona kršćana pod muslimanskom upravom i veli: “Često su međusobni sukobi samih kršćana te izjave svećenika i njihovih vođa i vlastitih njihovih vrhova izazvale buru nasilja. U ovom se ističu rasprave između ljekara i pisara oko apsolutne vlasti nad svojim narodom.“ Za vrijeme krstaških ratova kršćani Istoka su često padali pod sumnju iskazivanja naklonosti prema napadima njihovih istovjernika sa Zapada. U savremenoj Turskoj (prije 1912. g. – prim. prev.) pokret Grka za oslobođenje izazivao je vjerske simpatije u kršćanskoj Evropi, što je pomoglo da sudbina kršćanskih naroda bude teža nego je bila da nisu optuženi za izdajstvo i nezadovoljstvo prema njihovom muslimanskom upravljaču. De Gobino se sasvim jasno izražava o ovom pitanju islamske tolerancije: „Ako bi se odvojila vjerska doktrina od političke nužnosti, u ime čije se govori i radi, mi ne nalazimo tolerantniju vjeru od islama; čak se može približno reći, ni vjeru koja je manje indiferentna prema uvjerenju čovjeka. Ovaj tehnički sustav je jak do te mjere da, ako izuzmemo slučajeve u kojima je postojeći poredak države bio u opasnosti, navodi islamske vlade da poduzmu sve mjere da bi postigle vjersko jedinstvo. Tolerancija do maksimuma je načelo proizišlo iz islamskih osnova. Ne smijemo se zaustaviti na slučajevima nasilja i grubosti počinjenih nekom prilikom. Ako ih sagledamo izbliže, nećemo posumnjati u saznanje da su im uzroci čisto politički, ili su motivisani ljudskim hirovima, te temperamentom koji ovlada vladarom ili narodima. Vjerski rad nije pribjegavao ovakvim mjerama izuzev kad su one bile izgovor, ali taj izgovor ne ulazi u djelokrug vjerskog rada“ (A. de Gobineau (1), str. 24 – 25).

[32] O njegovoj biografiji vidi Ibn Khallikan, vol. II, str. 111 – 115.

[33] Barhebraus (2), str. 417 – 418.

[34] C. d’Ohsson, vo. IV, str. 281.

[35] Tavernier (17, str. 160.)

[36] Viaggio di Iosafa BArbero nella Persia (Ramusio, vol. II, str. 111).

[37] Ako pod azi misli hadži, hadžija.

[38] Makin, str. 260. Slično je, stoljeće prije, EI-Muktedir (908 – 932) izdao naređenje da se ponovo izgrade neke crkve u Rameli u Palestini koje su muslimani porušili za vrijeme bune, čiji uzroci nisu evidentirani u povijesti (Eutychius, II, str. 82). Ebu Salih spominje ponovnu gradnju velikog broja crkava i manastira u Egiptu, koji su bili porušeni za vrijeme rata (to jest u vrijeme napada Oguza i Kurda 1164) (str. 91, 96, 112, 120), ili su uništeni od fanatika (str. 85 – 86, 182 i Maqrizi, preneseno u Dodatku, str. 327 – 328), ili su propale usljed dotrajalosti (str. 5, 87, 103- 104).

[39] E. Charvbriat: Histoire de la guerre de Trente Ans, tome II. str., 615, 625 (Paris, 1878).

[40] In loannis Evangelium Tractatus, XXV, 10.

[41] C. Merivale: The Conversin of the Northern Natins, str. 102 (London, 1866).

[42] Marib b. Sulayman, str. 62 (II, 4, 6, 13). Jedan učeni maronit, Jusuf Sim’an al-Sima’ani, iz XVIII st., izražava svoj užas na takvo popuštanje muslimanskom nazoru i veli: „Hvalio je Muhammeda i njegove pomagače. Stvar koja se ne može spomenuti a da se čovjeku koža ne naježi, a to je da spominje ime tog Poslanika… dodajući mu riječi „alejhi­s-selām – nek je na njeg spas. To su riječi koje ne izazivaju čuđenje, jer su uobičajene kod muslimana“ (Assemani, tom. III, pars I, str. 585).

[43] Mari b. Suleyman, str. 65 (L. 16).

[44] Methods of Mission Work among Moslems, str. 62.

[45] Ibid., 61-64.

[46] Laurent, str. 131.

[47] Historia Rerum Angelicarum Willelmi Oarvi de Newburgh, ed. Hans Claude Hamilton, vol. II, str. 158 (London, 1856).

[48] Frederich Denisom Maurice je izrazio jedno od najraširenijih mišljenja koje se odnosi na ovu vjeru kada je rekao: „Dokazano je da je islam mogao jedino uspijevati dok je težio osvajanju“ (The Religions of the World, str. 28), (Cambridge, 1852).