Tumačenje sure Et-Tegabun – Samoobmana

Et-TegabunOva sura ima osamnaest ajeta a nazvana je imenom Et-Tegabun kao jednim od imena Sudnjega dana spomenutom u devetom ajetu.[1] Sura Tegabun pripada grupi sura koje zovemo Musebbihat. To su one sure koje počinju tesbihom a ima ih pet. Ova sura je vrlo zanimljiva s aspekta samog naziva, te unutrašnje jake poruke koja se provlači od prvog do zadnjeg njenog djela. Ako pokušamo odrediti dijelove sure kroz njen sadržaj, doći ćemo do četiri povezane cjeline:

  1. Poimanje suštine relacije između uzvišenog Allaha i stvorenja (ajeti: 1-4);
  2. Argumenti poricatelja Istine za svoje nevjerovanje (ajeti: 5-6);
  3. Poricanje proživljenja od strane nevjernika (ajeti: 7-13);
  4. Upute vjernicima – upozorenja na iskušenja putem bračnih drugova, djece i imetka (ajeti: 14-18);

 

Uspostavljanje relacija

 

Da bismo imali ispravan odnos prema Stvoritelju, prije svega moramo spoznati suštinu vlastite egzistencije, zatim egzistencije cjelokupnog kosmosa. Sami početak sure upućuje nas da naš odnos prema uzvišenom Allahu mora biti utemeljen u znaku slavljenja/tesbiha. Ustvari, sve je, milom ili silom, u znaku slavljenju Imena Njegova. Jedino je čovjeku ostavljena mogućnost slobodnog izabiranja između dvije mogućnosti. Tesbih se izražava nadva načina:

a) priznavanjem apsolutne vlasti kod Njega – lehu-l-mulk;

b) zahvala na blagodatima – lehu-l-hamd.

Da bi čovjek dostigao ovaj stepen prisnosti u vjeri, prvobitno mora spoznati da je to jedini ispravni način. Ova spoznaja ide ovim pravcem (kako je iskazana u suri):

  • spoznaja da nas stvara uzvišeni Allah – huvellezi halekakum. To što ima nevjernika i vjernika na ovom svijetu je stvar Allahove odluke i slobode čovjekovog izabiranja između dva puta;
  • naša svjesnost da Allah stvara nebesa i Zemlju s Istinom;
  • naša osvjedočenost u spoznaji da je Allah Oblikovatelj i Davarivatelj likova svemu. On je i Sveznajući.

Kada je posrijedi vjernički odnos prema svome Stvoritelju,vjernik je stalno svjestan da je Allah Sveznajući; On zna šta je na nebesima i na Zemlji; On zna ono što krijemo i ono što pokazujemo – ma tusirrūn ve ma tu’linūn; On zna svačije skrivene misli – bi zāti-s-sudūr. Prema tome, uzvišeni Allah posmatra ne samo vanjski prepoznatljiva djela čovjeka nego i ono šta drugim posmatračima ostaje skriveno. Uzvišeni Allah poznaje naša djela, ali On zna i naše namjere i ciljeve koji su bili podloga njihovog činjenja. Ako pravednost promatramo kroz ove principe, onda je tačna tvrdnja ljudi kada kažu da se pravednost može ostvariti samo pred Allahovim sudom. Istinska pravednost je tamo, a ne ovdje. Zašto? Istinska pravednost, u najširem značenju riječi el-adl, moguća je jedino kod Allaha s takvim savršenim Svojstvima, koji se sam oslovljava kao El-Adil i El-Muqsit u značenju Pravedni, Samo Pravedni i Donosilac Pravednosti. Konačno, na početku sure Samoobmana je u središtu ontološki odnos između Boga kao konačnog izvora ljudske egzistencije i čovjeka kao predstavnika svijeta bića koji duguju i samo svoje postojanje Bogu. Rječnikom vjere kazano radi se o relaciji Stvoritelj – stvorenja.

 

Poricatelji Istine

 

Ovaj dio sure započinje podsjećanjem samih poricatelja Istine keferū kao i svih drugih ljudi ibretom: „Zar vam vijest došla nije o onima koji nisu vjerovali još prije?…“Osornost i drskost nevjernika u poricanju nije njegov vlastiti izum, nije on prvi u svom poricanju. Na njegovu umišljenost i eventualnu hrabrost pri činjenju zlih djela Kur’an jednostavno vraća njegovu pozornost na one koji su isto tako poricali Istinu prije njega. Slast o unikatnosti djela u svijesti nevjernika koji poriče u smislu da je prvi neosnovana je i neutemeljena. Ovo je kur’ansko podsjećanj na samoobmanjivanje nevjernika. Posljedice njihovog poricanja su: iskusiti će kob djela svojih još na ovome svijetu, ali njima pripada i kazna onoga svijeta: „… pa su iskusili kob stvari svoje!  njima pripada i kazna bolna.“Kolika je duhovna bijeda ovladala srcima nevjernika razabiremo na primjeru iznošenja njihovog razloga za nevjerovanje: „… zar da nas napućuju neki ljudi?!…“Ovo je vrlo zanimljivo, samim ukazivanjem na svu banalnost argumenata onih koji ne prihvataju Istinu. Ova banalnost argumenata je posljedica neshvatanja posljedica djela koja rade. Ovakav prigovor kao razlog nezreo je iz više aspekata: ukazuje na nepoznavanje prirode Kur’ana (Božiji program je oličen u čovjeku, svi poslanici bili su ljudi); nepoznavanje suštine čovjeka (on nosi Božanskog Ruha u sebi).

Peti i šesti ajeti sure Samoobmana nose sljedeće poruke:

a) historija pokazuje da su nesreće i patnje neizbježno pogađale svaku zajednicu ili naciju koja je sklona odbacivanju temeljnih etičkih principa;

b) takve grupe i pojedinci moraju iskusiti zli ishod svojih djela –  fezākū ve bāle emrihim;

c) nevjernički prigovor: „Zar ljudi da nas vode“ – jehdūnenā ukazuje da su ljudi otuđeni od svih vjerskih i moralnih mjerila istovremeno nepovjerljivi i prema svim ljudskim stvarima. Upravo zbog toga oni ne mogu percipirati da se Božanska Poruka manifestira kroz obična ljudska bića koja nemaju ništa nadnaravno.

 

Poricanje Dana proživljenja

 

Nijekanje Dana proživljenja je stari grijeh. Da se radi o ozbiljnom ljudskom stanju u slučaju poricanja fenomena ponovnog proživljenja, ukazuje nam kur’ansko usmjeravanje Poslanika,a.s., da potvrdi istinitost proživljenje najjačom potvrdom, a to je zakletva svojim Gospodarom: „…ti reci: Bit ćete, tako mi Gospodara mojega, zbilja ćete proživljeni biti vi…“

Dalje slijede prizori Sudnjeg dana, sudbine vjernika i nevjernika. To je Dan zbora – jevmu-l džem’, ali i Dan samoobmane – jevm et-tegabun[2]: „I na Dan kad vas On sakupi, na Dan zbora, a to je Samoobmane dan.“

Pod Danom zbora misli se da će sve generacije ljudi biti proživljeni u njemu. Bit će prisutni i svi meleki čiji broj zna samo uzvišeni Allah. Svi će Prozivatelja čuti a pogled će ih sve obuhvatiti.[3] U prizoru ovog okupljanja bit će međusobnog obmanjivanja.[4]

To je Dan dobiti i gubitaka. Dalje se ukazuje na one koji su na dobiti a koji na gubitku. Prije upotpunjavanja poziva za pokornost uzvišenom Allahu pojavljuje se jedno pravilo imanskog koncepta određenja i utjecaja vjerovanja u Allaha: „Nema udesa nijedne nevolje bez Allahove volje! A ko u Allaha vjeruje, On naputit će Pravom stazom njegovo srce!“

Samo ovakvim imanskim uvjerenjem može se izgraditi do stepena očeličenja ljudska spremnost koja bi se mogla suočiti s velikim teškoćama i i žestokim sukobima. Budući da je ovo medinska sura, ovaj ajet ima cilj da podsjeti vjernike na strpljivost i jačanje imana u vrijeme kada se formira država. Zaista ko vjeruje da se nikakva nesreća ne može dogoditi osim s Allahovim dopuštenjem, taj vodi svoje vlastito srce prema ovoj Istini, prema predanosti Božijoj volji. U jednom drugom smislu, uzvišeni Allah vodi srce takvog čovjeka. U ovom kontekstu možemo promatrati i značenje dobro poznatog hadisa: “Čudne li stvari kod vjernika! Što god Allah odredi, njemu je dobro. Ako ga zadesi nevolja, strpi se i bude mu dobro. Ako ga zadesi dobro, zahvalan je i bude mu dobro. Tako je samo kod vjernika.” Ovakva ubjeđenost u vjerovanju garantira dobitak na Danu tegabuna. Na Danu zbora i Danu samoobmane ljudi će se kajati. Mnogi će se kajati što su izgubili toliko vremena u besposlicama i bespotrebnim stvarima. Poslanik, a.s. je kazao: “Mnogi ljudi će biti obmanuti u dvije blagodati: zdravlju i slobodnom vremenu.” (Buhari) Neki će opet govoriti: „Kamo sreće da sam se za život ovaj pripremio!“ (El-Fedžr, 24); drugi će se kajati što su propustili toliko prilika da se usreće i na ovome i onome svijetu: „Nevjernici će zažaliti što muslimani nisu bili“ (El-Hidžr, 2); bit će i onih koji će govoriti: „Kamo sreće da sam ja ostao prašina“ (En-Nebe’, 40). Sura započinje slavljenjem Allaha. Svi oni koji ne žive u duhu slavljenja ili tesbiha svome Stvoritelju biti će tog dana na gubitku, obmanuti, jer se nisu uključili u svekosmički ibadet svome Stvoritelju. U jednoj predaji koju prenosi Ebu Zerr, Poslanik, a.s. je kazao: “Ja vidim ono što vi ne vidite i čujem ono što vi ne čujete. Zajecalo je nebo a ima i pravo. Nema u njemu mjesta veličine četiri prsta a da u njemu nema meleka spuštena čela pred Uzvišenim Allahom dok čini sedždu. Allaha mi, da znate ono što ja znam, malo biste se smijali, a mnogo plakali, ne biste uživali sa ženama u postelji i izašli biste na padine skrušeno se moleći uzvišenom Allahu. Volio sam da sam drvo koje podupire.” (Tirmizi)

Poslije ovakvog prizora nastavlja sa pozivanjem na pokornost Allahu: “Pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku.” Glagol tevellev (spomenut u šestom i dvanaestom ajetu) u značenju leđa okrenuti, u ovom slučaju od Istine, spomenut je odmah poslije poziva na pokornost. Vrlo zanimljiva je kur’anska konstatacija da ima uvijek onih koji poriču. Posljedice ovakvog odnosa prema Istini je bijedni i poražavajući položaj poricatelja:

a) bez obzira na stepen okretanja uzvišeni Allah je Neovisan Po Sebi – vestagnallah; On je Samodovoljni – ganijj; Hvaledostojni – hamīd;

b) bez obzira kako se mi odnosili prema Istini, pa okretali i leđa, Poslaniku, a.s., nećemo nauditi. Njegova uloga je u obznani Poruke a ne u preobraćenju ljudi u svakom smislu – ala resūline-l belāg.

 

Upute vjernicima

 

 Na kraju sure daju se određene upute kako čovjek ne bi ostao u ambijentu samoobmanutosti. U tom kazivanju prvo stoji upozorenje. „O vjernici, zbilja međ’ vašim ženama i djecom vašom ima vaših neprijatelja…“[5]

Opreznost je ono što se preporučuje u ovom slučaju. Po većini mufessira ovi ajeti su objavljeni o ljudima koji su htjeli učiniti hidžru ali su to odbile uraditi njihove žene i djeca. Pa kad su ti ljudi kasnije vidjeli da su oni koji su hidžru obavili u razumjevanju vjere otišli daleko, htjeli su kazniti svoje žene i djecu. Međutim, ovaj ajet pored konkretnosti značenja za određeno historijsko vrijeme, ima dalekosežnije poruke – vremenski i prostorno. Vezivanje pojma neprijateljstva – aduvv za žene i djecu ukazuje na duboku istinu u ljudskom životu. Tanahne emotivne veze počesto bivaju isprepletene sa čudnim životnim okolnostima i prilikama koja dosežu stepen velikih iskušenja. Žene i djeca mogu biti razlogom odvraćanja od sjećanja na Allaha ili razlogom ljudskog srljanja u grijeh. Ponekad ljubav prema porodici dovodi vjernika u iskušenje da djeluje suprotno zahtjevima savjesti i vjere. Može odvesti vjernika na put da napusti neke vjerske i moralne principe udovoljavajući tzv. imaginarnim “porodičnim interesima”. Ove neke nabrojane nedaće koje su direktni produkt nerazumnih porodničnih odnosa možemo gledati svaki dan, u našem gradu, u našem komšiliku, te čitati u novinama. Univerzalnost kur’anske poruke, zatim nenadmašivost stila njegovog Teksta, sagledavamo u čitanju sljedećeg ajeta: „… a koji  se sačuvaju tvrdičluka duše svoje, takvi, eto, uspjet će.“[6]

Čovjek može podnijeti razne muke koje ga zadese, ali ne podnosi ako zadesi njegovu ženu i dijete. Upravo zato čovjek je cijeli život u trci da osigura stabilnost svojoj porodici (kuću, imetak, auto…). U toj trci života samo za jednim ciljem (matrijalno obezbejeđenje porodice) čovjek zapada u razne grijehe. Jedan od tih grijeha je škrtarenje. Čovjek je spreman na jednu posebnu vrstu škrtarenja, škrtarenje od sebe samog. Odmah u ajetu se navodi: „djelite dobro zarad samih sebe“ – hajren li enfusikum. Tek nakon ovoga uviđamo važnost opreznosti spomenute u ajetu. Sljedeći savjet u vidu upute je: „Zbilja su imeci vaši i djeca vaša kušnja – fitna.“[7]

Dok se u gornjem slučaju preporučuje opreznost u životu kako radost porodice ne bi pretvorili u suštu suprotnost ili u skriveno neprijateljstvo, u ovom slučaju se odmah iza životne kušnje obećava nagrada: „A kod Allah je zbilja nagrada golema.“ Interesantno je da gornji ajet (14) nalaže da su samo neke žene i djeca neprijatelji – inne min ezvādžikum ve evlādikum, dok se ovdje svi imeci i djeca tretiraju kušnjom za svakog u svakom vremenu (15) – innema emvālukum ve evlādukum fitneh.

A što se tiče iskušenja ili ispita vezanog za djecu, postoje različiti načini toga:

a)      dječiji konflikt sa našim idejama može nas mučiti iznutra ili može, istovremeno iskušavati našu vjernost Allahu;
b)      velika međusobna ljubav između roditelja i djece može biti snažan izvor pozitivne energije, ali i opasnost ako počiva na sebičnim namjerama;
c)       drugačiji pogled na život može nas potaknuti da se i mi okrenemo od pravila ponašanja koja regulira vjera;

Imam Ahmed bilježi da je Poslanik, a.s., držao hutbu pa su došli Hasan i Husejn. Išli su spotičući se, na njima su bile crvene košuljice. Poslanik, a.s., je sišao sa minbera, ponio ih i posadio pored sebe, a zatim kazao: “Istinu je rekao Allah. Imanja vaša i djeca vaša su samo iskušenja. Vidio sam ovu dvojicu mališana kako idu spotičući se pa se nisam mogao strpiti već sam prekinuo svoj govor i podigao sam ih.” Allah je stvorio srca ljudi posadivši u njih divne osjećaje, ali ovdje je upozorenje da pretjerivanje u tome može voditi u neželjenom pravcu. Zato je obećana nagrada velika onome ko se pričuva toga. Da je teško biti oprezan u trenucima skrivenog neprijateljstva, koje tinja u porodičnm krugovima, te da je izuzetno je teško steći obećanu golemu nagradu u momentu kada vrebaju iskušenja sa svih strana, upozorava nas Allahova milost olična u sljedećim riječima: „Pa, bojte se Allaha koliko god možete, i slušajte i pokoravajte se.“

U takvoj situaciji vjernik ostaje potpuno svjestan Allaha, dž.š., slušajući Ga i pazeći. Rekli smo da početak sure govori o uspostavljanju relacija kao potrebe čovjeka da ima komunikaciju sa svojim Stvoriteljem. Na kraju se ističe zašto je ta relacija najispravnija: „A ako Allahu s draga srca zajam date, On ga vama mnogostruko vratit će i grijehe vam oprostiti će! Allah je zahvalan i blag. Znalac svijeta nevidljivog i svijeta vidljivoga, Silni i Mudri.“

Vjera kojoj poziva Poslanik islama proklamira pravilo da koliko god podijelili, bilo u materijalnom ili nekom drugom smislu, bit ćemo višestruko nagrađeni. To je poput zajma za kojeg bivamo nagrađeni. Allah kao Zahvalni i Blagi (šekūrun halīmun) će umnogostručiti naše pregnuće. Allahovu zahvalnost razumijevamo u Njegovoj spremnosti da prihvati našu zahvalnost, odnosno, da On za malo daje veliku nagradu. Njegova blagost prepoznatljiva je i u Njegovom tolerantnom prelasku preko naših grijeha i ružnih postupaka.

___________________________________

* Tekst je objavljen u: TAKVIM Rijaseta IZ-e u BiH za 2011. god., Izdavač: El-Kalem, sarajevo, 2010. god.

[1] Korkut i Karić su imenicu tegabun preveli kao samoobmana. Sudnji dan je nazvan Dan(om) samoobmane jer će vjernici biti dokazom da su se nevjernici samoobmanjivali. Duraković prevodi riječ tegabun u značenju uzajamnog obmanjivanja. Asad značenje tegabuna vidi kao Danom gubitka i dobiti.

[2] Pojam jevmu-t-tegbun preširok je da bi se mogao izraziti jednom jedinom riječju. Tegabun dolazi od riječi gabn – zaključivanje poslova, poslovna transakcija. Ova riječ ima još jedno značenje: značenje valjanosti, zaboravnosti, nekoga nenamjerno iskoristiti i prevariti. Radi se o radnjama između dva čovjeka ili više njih. Jevmu-t-tagabun je, dakle, dan u kojem neki čovjek u svom poslu trpi gubitak, a drugi postiže dobitak. Dok su na ovom svijetu dobitak i gubitak varljivi i površni, na Sudnjem danu se radi o pravim vrijednostima. Tamo će biti potpuno vidljivo ko je zaista pretrpio gubitak, a ko je dobio.

[3] U Kur’anu se kaže: Reci: ‘I drevni i kasniji u određeno vrijeme, jednog određenog dana bit će sakupljeni.’(56: 49-50)

[4] Tegabun je glag. oblik tefaul, odnosno infinitiv od korijena gbn. Po Ibn Abbasu,tegabun je jedno od imena Sudnjeg dana u smislu da će stanovnici Dženneta izigrati stanovnike Džehennema.

[5] Prema jednom tumačenju ovaj ajet se odnosi na neke neugodnosti koje ponekad vjernik mora saznati o svojoj ženi ili vjernica o svom mužu ili roditelji o svojoj djeci. Ponekad su bračni drugovi u situaciji da je jedan od njih vjernik a drugi ne može podnijeti da neko slijedi Božiji Zakon u kući. Po drugom tumačenju, ajet se odnosi na posebnu situaciju u kojoj su se muslimani našli kada su objavljeni ovi ajeti. Kad se gore kaže da se moramo čuvati njih, onda to znači da ne trebamo zbog ovozemaljskih interesa staviti na kocku budući život. Ljubav prema članovima porodice ne treba nas tako savladati da utječe na naš odnos prema Allahu i Njegovom Poslaniku.

[6] Usporedi 59: 9; Naš najljući neprijatelj krije se u nama samima. To je sebičnost koja nas podstiče da drugima uzimamo legitimna prava ili neke stvari koje nama ne pripadaju. Preduvjet našeg uspjeha, u najširem smislu te riječi, je u našoj sačuvanosti od gramzivosti i sebičnosti.

[7] U sličnom kontestu je riječ fitna upotrebljena u suri El-Enfal (28). „I znajte da su imeci vaši i djeca vaša – kušnja, a kod Allaha je dosita nagrada golema.“ U istoj suri (25) pojašnjava se pogubnost fitne: „Bojte se smutnje koja zadesiti neće samo krivce i one među vama zle, i da Allah žestoko kažnjava, znajte!“