Porušeni i oštećeni sakralni i drugi objekti islamske zajednice u Bosni i Hercegovini 1992. -1995.

Ostaci srusene dzamije u OborcimaAgresorska djelovanja nisu ugrozila samo živote miliona ljudi u Bosni i Hercegovini, nego su prouzrokovala i ogromna razaranja najvećeg broja bošnjačkih kulturnih i vjerskih objekata. Uništavajući svjesno i planski sve ono što je stoljećima građeno na bosanskom tlu ovovremeni barbari – srpsko-crnogorski i hrvatski zločinci nanijeli su neprocjenljivu štetu bošnjačkome kulturnom naslijeđu u Bosni i Hercegovini.

U zločinačkom pohodu nisu pošteđeni čak ni najvredniji objekti islamske arhitekture u Bosni i Hercegovini nulte kategorije, kakvi su Gazi Husrev-begova džamija (1532., pogođena s preko stotinu razornih projektila), Careva džamija (1565.), Ali-pašina džamija (1561.) i Magribija (1766.) u Sarajevu, Aladža (1551.) i Careva džamija (1483.) u Foči, Sultan Esme džamija (1745.) u Jajcu, Karađoz-begova džamija (1570.) u Mostaru, Ferhadija (1579.) i Arnaudija (1595.) u Banjoj Luci (srušene 7. maja 1993.), Emin Turhan-begova džamija u Ustikolini (1448/49.), najstarija džamija u Bosni i Hercegovini, i mnogi drugi. Većina njih bila je pod zaštitom UNESCO-a.

Djela duhovne kulture i civilizacije Bošnjaka dokazuju njihovu dugu povijest u Bosni i Hercegovini i Evropi. Ova zemlja i ovaj narod, Bosna i Bošnjaci, svojom su kulturom pokazali šta su bili i šta jesu. Stoga agresor sve čini da prekine pupčanu vrpcu koja Bošnjake veže za sve ono što ih osvjedočuje u povijesti. Srpsko-crnogorski i hrvatski agresori, nažalost, uništili su ogroman broj spomenika islamske kulture i civiIizacije, prije svega džamije, ali i brojne druge spomenike što svjedoče o opstojnosti Bošnjaka na ovome tlu. Bošnjačka kultura, kao uostalom i kultura svakoga naroda, nije samo njihova, ona je dio svjetske baštine. U Bosni postoje pojedinačne nacionalne kulture sa svim svojim osobenostima. Zajednički, one se prožimaju i čine samosvojnu bosanskohercegovačku baštinu, a time i baštinu cijeloga svijeta.

Stanovnici Balkana koji su prihvatili islam i izgradili urbane centre u sastavu Osmanskoga carstva baštinici su autentičnih visokih kulturnih i vjerskih zdanja najveće historijske, arhitektonske i umjetničke vrijednosti. Tijekom kasnijih stoljeća, u kojima je osmanska država gubila dio po dio Balkana, sustavno su uništavani muslimani na tom području, kao i spomenici njihove materijalne kulture. Tako je, npr., u Beogradskom pašaluku bilo više od 600 džamija, od kojih danas postoji samo Bajrakli džamija u Beogradu (jedna od manjih). U samom Užicu bilo je 30 džamija, a danas nema nijedne. Slično je i diljem cijele Srbije: izbrisan je svaki trag postojanja islamske kulture koja je ova područja činila osebujnim.

Što se tiče muslimanske kulturne baštine po Dalmaciji, Lici i nekim dijelovima Hrvatske, svi su njeni tragovi revnosno izbrisani, tako da danas nema ni kamena na kamenu.

Rušenje i uništavanje objekata islamske arhitekture, čiji smo mi danas svjedoci, samo je, dakle, nastavak provođenja ranijeg programa kulturocida nad muslimanima na čitavom Balkanu i u Evropi. Tzv. „Vasojevića zakon“ iz prve polovice 19. stoljeća jednom svojom odredbom potiče i ozakonjuje rušenje svih djela muslimanske kulture. Ta barbarogena tendencija promiče se kroz sve programe srpskih nacionalističkih organizacija. Pravdanje da to rade nekontrolirani pojedinci i skupine nije uvjerljivo niti dovoljno razložno. Najvrednija djela islamskoga graditeljstva netragom su nestala kao rezultat sustavne genocidne, kulturocidne, urbicidne i destruktivne politike.

Srpsk fašisti predvođeni ratnim zločincima Radovanom Karadžidem i Ratkom Mladićem izjavljuju kako ruše muslimanske bogomolje „iz milosrđa”, kako bi se Bošnjaci što lakše odvikli od islama i vratili u „veru pradedovsku“. Štaviše, nisu rijetke ni njihove tvrdnje da Bošnjaci sami ruše svoje džamije. Uvjeravati bilo koga u apsurdnost ovakvih tvrdnji posve je izlišno.

Rijaset Islamske zajednice u više navrata obraćao se najuticajnijim međunarodnim institucijama i pojedincima da poduzmu konkretne korake kako bi se ovom barbarstvu stalo u kraj. Tako je, npr., u povodu rušenja banjalučkih džamija Ferhadije i Arnaudije Rijaset uputio pismo generalnom sekretaru UN-a Boutrosu Boutrosu Ghaliju. U tom pismu, između ostaloga, stoji:

„Dana 7. maja 1993. godine u 3.00 h, postavljanjem plastičnog eksploziva, porušene su u Banjoj Luci dvije džamije koje su predstavljale najviši stepen spomeničkog blaga Bosne i Hercegovine i šire. Ljudi pomračenog uma vandalskim činom porušili su džamije Ferhadiju, sagrađenu 1580., i Arnaudiju, sagrađenu 1595. godine. Gospodo, u Bosni i Hercegovini (…) porušeno je preko 600 džamija, i sve to s ciljem ostvarivanja etničkog čišćenja prostora, da bi veći dio Bosne i Hercegovine koji je pod okupacijom agresorskih snaga bio očišćen od Bošnjaka. I sve se to radi naočigled svjetske javnosti. Na prostorima koje kontroliše agresor skoro da nije ostala niti jedna džamija. Ovim gnusnim činom, rušenjem džamija Ferhadije i Arnaudije kao spomenika kulture, agresor samo potvrđuje svoju politiku. Zahtijevamo da Vaša Organizacija kao međunarodno priznata institucija hitno pošalje ekspertne grupe koje će utvrditi stepen oštećenih i porušenih sakralnih islamskih objekata i utvrditi odgovornost onih koji čine ovakve zločine i proglasiti ih ratnim zločincima.“

Na kraju ovog dokumenta stoji da su UN i cijela svjetska zajednica, s obzirom da nije spriječila rušenje tolikog broja muslimanskih sakralnih objekata, obavezni uzeti učešće u njihovu ponovnom podizanju, rekonstrukciji i obnavljanju.

U povodu incijative Islamske zajednice u BiH za ponovnom izgradnjom Ferhat-pašine džamije u Banjoj Luci kao duhovno-kulturnog simbola bošnjačkog naroda, Đorde Umičević, gradonačelnik tog grada nazvao je to „uvredom srpskom narodu“. Mnogobrojne javne reakcije su potvrdile svu monstruoznost navedene izjave. Vijeće kongresa bošnjačkih intelektualaca u svom obraćanju javnosti istaklo je da spomenuta izjava gradonačelnika Banje Luke svjedoči o anticivilizacijskoj razini svijesti tog gradonačelnika i karakteru vlasti koju personificira. „Očito da bi Umičević želio da se u BiH desi ono što je ranije urađeno u Srbiji i Crnoj Gori i u nekim dijelovima bivše Jugoslavije, kada je sa tih prostora pobijen, pokršten i protjeran muslimanski živalj i u cijelosti zatrta njihova kultura“, ističe se u saopćenju Vijeća.”[1]

Srpsko-crnogorski agresor, planirajući rušenje značajnijih džamija, prethodno je snimao „priču“ o tim objektima, dovodeći pod prijetnjom odabrane Bošnjake da pred džamijom svjedoče kako tu džamiju niko nije skrnavio. Taj snimljeni materijal zločinci su čuvali i emitirali u pogodnom trenutku. Takav je primjer bio s prelijepom džamijom „Hajrijom“ u Vlasenici. Sredinom septembra 1992. godine na televiziji bosanskih Srba pojavila se storija o ovoj džamiji u kojoj dvojica Bošnjaka, stojeći pred njom, svjedoče kako je niko nije skrnavio. Novinar Zoran Jovanović tom je prilikom kazao kako je ovo najbolji dokaz da su lažne tvrdnje onih koji žele okarakterizirati Srbe kao barbare i rušitelje sakralnih zdanja.

Naravno, istina je bila posve drukčija: snimanje je, na ime, obavljeno dan prije rušenja te džamije, a emitirano dvadeset dana nakon njena rušenja. O miniranju vlaseničke džamije svjedok T. D. iz Vlasenice priča: „Bila je strahovita serija eksplozija u ranu zoru. Dopirale su detonacije iz srca čaršije, a prozori su se tresli i na mojoj kući u naselju Ramin Točak, dva kilometra udaljenoj. Poslije sat-dva opet se prolomila eksplozija. Uvečer, bježeći preko avlija i plotova, u našu kuću došla je N. S. i rekla da su se četnici nakon prve serije eksplozija žestoko međusobno razračunavali, jer im nije uspjelo da sruše munaru. Spopao ih je strah od prokletstva.“ Kasnije su srušili i munaru.

Prilikom zauzimanja Srebrenice (u julu 1995.) srpsko-crnogorski agresor je artiljerijom rušio sve pred sobom. To su činili i prije osvajanja ove „zaštićene zone UN-a“, nad čijim su stanovništvom počinjeni užasavajući zločini. Kada su cijelo ovo područje okupirali, odmah su počeli rušiti i paliti preostale džamije. Prvo su to učinili u Bajramovićima, potom na Vidikovcu i u drugim mjestima. Tada je u tom gradu izbrisan svaki trag materijalne i duhovne kulture višestoljetnog života Bošnjaka.

Džamije i druge sakralne objekte Bošnjaka, prije njihova definitivnog rušenja, srpsko-crnogorski zločinci su koristili kao sabirne logore za Bošnjake, mučilišta, birtije, klaonice, pa čak i javne nužnike! Takvi su bili primjeri džamija: u Brčkom, Foči, Diviču, Zvorniku, Modriči, Donjem Vakufu, itd.

Najizravniji poticatelj ovih barbarskih zločina sve je vrijeme bila, a i danas je Srpska pravoslavna crkva. Njen patrijarh Pavle i njegovi svećenici ohrabruju i blagosiljaju srpske zločince za takva, kako ih nazivaju, „sveta“ djela u ime srpstva i svetosavlja. Tako je, prilikom postavljanja kamena temeljca pravoslavnom hramu „Svete trojice“ u Banjoj Luci 17. oktobra 1993. godine, patrijarh zaboravio spomenuti u svome govoru da su u tom gradu Srbi izbrisali s lica zemlje sve džamije.

Sva pitanja o tome: kako, zašto i dokle su srpsko-crnogorski zločinci nakanili ići u ovome svom barbarstvu (da li do posljednje džamije i nišana?) pomjera se u transcendentno, prepuštajući Bogu da sudi o ljudima, njihovu djelu i ponašanju, jer je postalo očito da ti nezapamćeni barbarski čini jesu volja onih centara velikosrpske moći kojima ljepota bosanske civilizacije, koja je nicala i razvijala se u multireligioznosti i multikulturalnosti, predstavlja loš primjer, te je zbog toga treba iščupati s korjenom iz evropskog tla i zatrti i najsitniji trag njezina postojanja. Stvarnost je tako postala duhovna pustoš, emocionalna praznina, moralna ruševina i raspamećenost. Novi naleti velikosrpske politike sežu sve dalje i dalje, do završnog zamaha barbarske metle u ruci svetosavskih ratnika, do kojeg, sigurni smo, neće doći. Pa ipak, zamahe te metle svijet je mirno promatrao u Banjoj Luci i drugdje u Bosni i Hercegovini. Međunarodna zajednica gledala je, gotovo nijemo, paranoično fašističko čudovište koje Bošnjake i njihovu kulturu eliminira u korijenu.

U Bosni i Hercegovini (kao, uostalom, i svuda) moraju se tačno razlikovati stradalnici od zločinaca, barbara i rušitelja. Ne smiju se, stoga, prešutjeti zločini što su ih, prije svega, srpsko-crnogorske agresorske snage počinile nad Bošnjacima i njihovom kulturom. Kulturocid nad Bošnjacima najjasnije se ogleda u sudbini njihovih sakralnih objekata. Genocid u Bosni koji su pokrenuli bosanski Srbi, uz svesrdnu potporu i pomoć Srbije i Crne Gore, ponio je atribute najstrašnije agresije koju je svijet ikada vidio, agresije obilježene genocidom i drugim oblicima zločina. To nije samo agresija na Bosnu i Bošnjake, to je agresija na svjetsku civilizaciju, napad na čovječanstvo i najuzvišenije vrijednosti koje su se iznjedrile u njemu. Ipak, čini se da i pored prepoznavanja agresora međunarodna zajednica to nije shvatila. Šteta je nenadoknadiva.

Sakralne objekte Bošnjaka nije, međutim, rušio samo srpsko-crnogorski agresor, u tome su mu se pridružile i postrojbe Hrvatske vojske i HVO-a, provodeći u vrijeme sukoba agresorsku politiku dominirajuće hrvatskc stranke HDZ. Tako nekadašnji potpredsjcdnik tzv. Hrvatskc zajednice „Herceg-Bosna“, Ante Valenta, javno poziva Hrvate na rušenje džamija: „Oko tisuću džamija je sagrađeno u posljednjih pedeset godina, sve s visokim munarama, a sagrađen je i približno identičan broj vjerskih škola (mejtefa). Preko 5.000 snažnih zvučnika postavljeno je na te munare. Tako su munare prije dominantni znakovi koji govore da prostor pod njima pripada muslimanima nego li tek dio vjerske baštine. Čak i u najmanjim etnički čistim muslimanskim selima mora biti bar jedna džamija, munara i jak zvučnik. Tako se svaki dan, četiri puta dnevno po tri minute, mora slušati vrištanje muslimanskih vjernika, što za Hrvate i Srbe predstavlja melodično primitivnu arapsku pjesmu koja, ako je nametnuta kao dio hrvatske i srpske budućnosti, plaši i užasava. Sve je to rezultiralo njihovim revoltom. Ako ćemo biti iskreni, gradile su se i crkve. No, one pozivaju vjernike jednom dnevno, po 20  sekundi. Muslimani se nikada ne pitaju da li to nekome smeta, da li tada djeca spavaju ili se starije osobe odmaraju. Učitelji i profesori moraju zaustavljati svoja predavanja, a učenici se počinju smijati. Hrvati i Srbi čije su kuće u neposrednoj blizini tih građevina jedva čekaju da se otuda isele. Muslimani to znaju pa stoga grade sve više i više. To je tek jedan od razloga kojima se prisiljavaju Hrvati i Srbi da se isele iz Bosne.”[2]

Ta navodna težnja Bošnjaka da se nametnu drugima, njihovo „vrištanje“ u džamijama, „melodično primitivna arapska pjesma“, kako ezan vidi spomenuti hrvatski političar, zapravo huškač na ratni zločin, jeste otvoreni poziv na genocid nad Bošnjacima. Da su ovaj poziv i te kako dobro čuli bojovnici HVO-a, potvrđuju hiljade ubijenih Bošnjaka i brojne džamije pretvorene u prah i pepeo na prostorima koje je HVO zauzeo.

U budućnosti će se i ova sramna pojava prosuđivati onako kako dolikuje istinskim i nepristrasnim historičarima i znanstvenicima. Bošnjacima, to se već sada može reći, ostaje, međutim, gorka pouka da su podlo prevareni od nekih koji su se zaklinjali u komšiluk, dobrosusjedstvo i svetost svačije bogomolje.

U izgradnji velikoga broja pravoslavnih i katoličkih bogomolja Bošnjaci imaju svoj udio. To je bio izraz njihove spremnosti na suživot s drugim kulturama i tradicijama. O toj spremnosti svjedoči i pravoslavna crkva u Srebrenici, koju je srpski agresor zatekao netaknutu unatoč tome što su Bošnjaci u ovome gradu doživjeli pogrom kakav se ne pamti u novijoj povijesti. Kada su pred samu agresiju u sarajevskom naselju Veljine Srbi počeli graditi svoju crkvu, Bošnjaci su, kao izraz dobre volje, svoje priloge za nju prikupljali čak i po džamijama. Štaviše, arhitekt koji je nadzirao njezinu gradnju bio je Bošnjak. Šta su onda srpski zločinci uradili! Od prvog dana agresije ta je crkva pretvorena u njihovo snažno uporište iz kojeg je snajperima i mitraljezima ubijano nedužno stanovništvo na Dobrinji. Armija RBiH, dakako, mogla je davno uništiti to zločinačko gnijezdo, ali to nije učinila jer su za njene oficire i vojnike sve bogomolje svetinja u koju se ne smije dirati. Sličan je primjer i katoličke crkve u Gornjem Vakufu. S njenog su zvonika, naime, snajperisti HVO-a mjesecima ubijali nedužne bošnjačke civile. Ipak, borci Armije RBiH u borbi protiv njih nisu upotrijebili artiljerijska oruđa, ne želeći povrijediti svetost bogomolje. HVO je u Bosanskoj Kostajnici munaru tamošnje džamije pretvorio u borbeni položaj, tako da su je srpske agresorske snage srušile eliminišući protivnika.

Ne samo da Bošnjaci nisu rušili pravoslavne i katoličke crkve nego su, štaviše, činili sve da ih sačuvaju. Tako, npr., kada su Srbi granatirajući Sarajevo u Starome Gradu zapalili pravoslavnu Mitropoliju, Bošnjaci su, izlažući se smrtnoj opasnosti, ugasili požar. Slično je bilo i s franjevačkim samostanom u Gučoj Gori. Pripadnici HVO-a, naime, teškim su, artiljerijskim oruđima iz neposredne blizine ovog samostana nemilosrdno razarali okolna bošnjačka sela (Krpeljiće, Bukovicu, Maline i dr.). Stoga je Armija RBiH bila prisiljena otjerati ih s tog područja. U međusobnoj razmjeni artiljerijske vatre neznatno je oštećeno i zdanje ovog samostana. Po njegovu zauzeću, Bošnjaci su sami sanirali sva oštećenja. Armijski general Rasim Delić, komandant Generalštaba Armije RBiH, u jeku najžešćih napada HVO-a na bošnjačka naselja u srednjoj Bosni naredio je jedinicama Armije na tom području da poduzmu sve potrebne mjere kako bi se sačuvali franjevački samostani u Gučoj Gori, Kraljevoj Sutjesci, Fojnici i Kreševu. I sačuvani su (nasuprot tome, džamija u Kreševu potpuno je uništena, a u Fojnici je spaljena tekija i turbe čuvenog šejha i bošnjačkog pjesnika Sirri-babe). No, najviši predstavnici katoličke crkve u Bosni i Hercegovini požurili su potom putem medija priopćiti svijetu kako su ovi samostani, kao i ostale katoličke crkve u Lašvanskoj dolini, oskrnavljeni, čak uništeni. Armija Republike Bosne i Hercegovine ove je zlonamjerne neistine demantirala televizijskim snimcima ovih zdanja te izjavama Hrvata iz tih župa iz kojih se vidi da na spomenutim sakralnim objektima ne manjka niti jedan crijep.

Džamije su sve vrijeme trajanja agresije na Bosnu i Hercegovinu bile ciljevi na koje su agresori najviše pucali. U njima i njihovim dvorištima ubijeno je mnogo ljudi. Tako je, npr., samo jedna granata ispaljena sa srpskih položaja oko Sarajeva septembra 1992. godine u haremu Čekaluše, džamije u sarajevskom naselju Bjelave, usmrtila četvero djece, a više ih teško ranila.

Više od 600 džamija u Bosni i Hercegovini potpuno je uništeno, a skoro isto toliko manje je ili više oštećeno. Najveći broj džamija planski je uništen postavljanjem velikih količina eksploziva. Njihov materijal potom je odvožen na različita mjesta. Nekoliko džamija spaljeno je aktiviranjem većeg broja plinskih boca benzinom, a jedan dio razoren je mnogobrojnim artiljerijskim projektilima. Na lokacijama brojnih džamija danas su parkirališta za automobile, deponije smeća, ondje gdje su okupatori mogli stići podizali su nove zgrade.

Pored džamija, agresori su razorili i mnoge mesdžide, mektebe, tekije, turbeta i nadgrobne spomenike. U sistematskom uništavanju grobalja i nadgrobnih spomenika, u cilju uklanjanja dokaza o opstojnosti Bošnjaka na tim područjima, korištene se teške mašine i bageri kojima su groblja preoravana, a na njihovim mjestima pravljena su parkirališta, parkovi, nove zgrade, pijace, smetljišta i sl. Sudbina svih muslimanskih grobalja na teritoriji koju je okupirao srpski agresor uglavnom je ista. O njoj svjedoči i kompleks nadgrobnih spomenika podignutih na grobovima znamenitih Bošnjaka u dvorištu Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu, koji je teško oštećen. Muslimanska groblja tako dijele sudbinu bošnjačkih naselja. Agresor nije pokazao poštovanje ni prema grobovima starim više stoljeća. Nije se, naravno, ni moglo očekivati takvo poštovanje od onih koji ne uvažavaju život niti razumiju kulturne, historijske i umjetničke vrijednosti. Prema našim dosadašnjim istraživanjima, od 8.000 muslimanskih grobalja u Bosni i Hercegovini potpuno je uništeno2.000 a devastirano 1.800. Ovi podaci, nažalost, nisu konačni.

Muslimanska groblja izravno uranjaju u ambijent naselja, egzistirajući tako paralelno sa životom, kao njegov neotuđivi dio. Takvih spomeničkih kompleksa ima širom Bosne. Tužna sudbina nije zahvatila samo muslimanska groblja, već i jevrejska i katolička koja su, između ostaloga, pretvarana i u vojne objekte, bunkere i sl. Sva ona svjedoci su jedne nove, drukčije smrti. Sada, naime, i grobovi umiru u Bosni. Rušeći tuđa groblja, srpski agresor namjerava uništiti dio bosanske historije, materijalne dokumente vjekovne opstojnosti njenih naroda, kulturu, podsjećanje na pređe. U uništavanju mezarluka izdašni su bili i Hrvati, čak i poslije Dejtona (Novi Šeher npr.).



Uvodno poglavlje iz knjige: PRILOZI IZUČAVANJU GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA (1992-1995), Autor: Muharem Omerdić, Izdavač: El-Kalem, Sarajevo, 1999. god.

[1] „Bezuvjetno obnoviti Ferhadiju“, MINA, Sarajevo, 29. aprila 1998.

[2] Feral Tribune, Split, 21. rujna 1993., str. 6.