Muslimani kao manjina – vlast i politička aktivnost

Exif_JPEG_PICTUREOvaj članak svoju analizu ograničava na politički islam u Evropi i Sjedlnjenim Državama. Polazi od činjenice narastajućeg konsenzusa da je muslimanima dozvoljeno živjeti i djelovati politički na Zapadu, jer se demokratija – u najmanju ruku na osnovu deset zajedničkih tačaka – sada vidi kao suštinski kompatibilna sa islamom. Te tačke uključuju podjelu vlasti, izbor na funkcije, obavezu konsultovanja, te ustavna ograničenja i reviziju zakonodavstva. Jačanje (u političkoj aktivnosti) unaprijed pretpostavlja da muslimani savladaju svoje naslijeđe šutljivosti, postajući samopouzdaniji.

Dakako, uslovi da se tako radi, razlikuju se od države do države. Trenutno ne bi bilo mudro fomirati islamske partije ili stranke. U svakom slučaju, većina muslimanskih zahtjeva može biti ostvarena i bez njih. Muslimanski politički aktivizam mora biti razvijen unutar egzistirajućih partija, ali također u medijima, na akademijama, u administraciji, lokalnim vlastima i obrazovanju. Priznanje je sputano etničkim podjelama „muslimana stranaca” a također i ”ideološkim džamijama”. Međutim, postizanje harmonije čini se mnogo važnijim od truda na postizanju centralizovanog jedinstva. Politički islam pokušava da (I) Zapad učini sigurnim mjestom za islam (II) da islam učini matičnim faktorom (III) i da nadvlada kulturalnu krizu koja je prouzrokovana sekularizmom. Otuda, muslimani, ne samo da brinu o svojim pitanjima, već im je u interesu i blagostanje cjelokupnog društva. Oni nisu tu, samo da nešto dobiju, već i da dadnu nešto što je suštinsko za sve: ponovno produhovljenje i moralizaciju Zapadnih društava.*

 

I. Uvod

 

Ovako važna tema zahtijeva nekoliko uvodnih opaski s ciljem da se njen opseg ograniči. Muslimani mogu biti viđeni kao manjine skoro svugdje, također i u takozvanom islamskom svijetu. Ipak, ova rasprava fokusira se na muslimanske manjine u oficijelno nemuslimanskim zemljama, prije svega u Sjevernoj Americi i Evropi.

Islam, bivajući vjera uz to i način života, muslimane obavezuje da prilaze svakom pitanju konsultujući prvo i Kur‘ an i Sunnet, a nakon toga islamsko pravo (fikh). Ovakav, naravno, treba da bude i ispravan postupak u slučaju pitanja koja se razmatraju. Samo s ciljem da ne gubimo vrijeme, trebamo na početku priznati da nam tradicionalna islamska jurisprudencija i islamska historija ovdje ne mogu dati zadovoljavajuće konkretne odgovore, zbog toga što je situacija savremenih muslimanskih manjina u potpunosti jedinstvena u nekoliko slijedećih tačaka:
Kroz cijelu historiju, islamske manjine na Zapadu bile su rijetke, male ili – kao što je to bilo u Andaluziji i Siciliji nakon rekonkviste – brzo smanjujuće. Današnje muslimanske zajednice, međutim, broje se u milionima i nastavljaju da rastu brojčano.

Ranije, muslimani su u onome što je značenjski bilo nazivano dar al-harb živjeli pod neprijateljskom vladavinom i sama njihova egzistencija je bila upitna. Danas, muslimani na Zapadu žive u demokratskim državama koje se odlikuju vladavinom zakona. K tomu, zaštićeni su ustavnim klauzulama o ljudskim pravima i mrežom međunarodnih i regionalnih konvencija o ljudskim pravima. Prema tome, u principu, a često i u stvarnosti, oni ne samo da uživaju vjersku slobodu već i sva civilna prava, kao nikada prije, u i van muslimanskog svijeta. Razumljivo, ta situacija toliko je različita od bilo kojeg prethodnog perioda da ne možemo izvući bilo kakve pouzdane zaključke iz ranijih islamskih pravnih izvora – osim, naravno, Kur’ana i poslaničkog sunneta. Naputiteljske vrijednosti, intencije i principi Kur’ana, ukratko, njegovo normativno obrazloženje, meqasidu-š-šeri’ah, čini pouzdanu orijentaciju za rješavanje bilo kojeg zamislivog pitanja u budućnosti. Međutim, ni mekansko iskustvo naših predaka, niti pak ono medinsko ne osigurava pouzdane odgovore za rješavanje problema koji su se nakupili. Većina pravila zasnovanih na srednjovjekovnoj podjeli svijeta na daru’l-islam i daru’l-harb zastarjela su tako da ova podjela više nema smisla.

Na osobit način, treća preliminarna opaska jeste ta, što ova rasprava blago pretpostavlja da muslimanske manjine trebaju tražiti političku vlast i angažovati se u politici u demokratskom okruženju. Ovaj pogled naravno nije općenito prihvaćen. Sviđalo se nama to ili ne, još uvijek ima mnogo muslimana, također i na Zapadu, koji zastupaju odbacivačku ’sve ili ništa‘ strategiju i poriču i kompatibilnost islama sa demokratijom i dopustljivost djelovanja unutar Zapadnog sekularnog sistema.

Neki od takvih muslimana mogl bi se etiketirati kao ‚vjerski lenjinisti‘, termin koji je za afganistanske talibane prvi skovao Dr. Chris Giannou. Neki, posebice članovi Hizbu’t-tahrira, u potpunosti prelaze preko toga – njihov neprijatelj nije Okcident, već sekularizam, to jest, ideologija također prisutna i na Orijentu. Otuda oni demokratiju identifikuju sa terminom nizamu l-kufr (nevjernički sistem, op. prev.) te i samo glasanje izjednačavaju sa otpadništvom. Takvi ljudi propuštaju napraviti razliku između religije i politike [1[ i odbacuju da odrede prioritete muslimanskih interesa na Zapadu. Oni su, otuda, nesposobni da makar i razmotre kompromise, kao što je politička participacija, u najvažnijim stvarima, što je u ovom slučaju legitimni vjerski interes (masleha) – proširivanje muslimanskog uticaja. Radeći tako, također ne obraćaju pažnju na osnovno pravilo islamskog prava (fikh): da prijeke potrebe (darurat) diktiraju iznimke,* pravilo već poznato Rimljanima (impossibilium nulla obligatio).* Gotovo je komična situacija da se muslimani isključuju iz političke utakmice zemalja u kojima su odabrali da žive, reducirajući se na status koji je niži od onoga dodijeljenog zimmijama u muslimanskom svijetu.

Nažalost, utopijski snovi o oživljavanju prošlosti nisu čvrstokorni naputak. Muslimani koji dijele „odbaciteljske” nazore ili sanjare o ponovnoj pojavi halife za svoje stavove se mogu pozvati na najuvaženije izvore, ličnosti poput: Hasana el-Benna’a (u. 1949.), vjerovatno, zasigurno Sejjida Kutba (u. 1966.) Ebu’l- Ala Mevdudija (u. 1979.) i, trenutno, iz visokih naučnih krugova, Abdu’r-Rašida Motena. Oni također mogu načiniti određeni pokušaj da „zaustave” svijet i „iskrcaju se” na čudesno islamsko ostrvo u Evropi, bilo to u Granadi u Španiji ili Weimaru u Njemačkoj, gdje će jedni drugima moći plaćati ne u eurima, već u dinarima ili dirhemima koje će sami kovati.

Kako je jezgrovito kazao Joselyn Cesari, također na Zapadu, „islam se na Zapadu ne može zatvoriti u džamije.”[2] Stoga ću ovu temu tretirati samo u pozitivnom smislu, vođen modernim islamskim misliocima poput Muhammeda Iqbala (u. 1938.), Muhammeda Asada (u. 1992.), Malika b. Nabija (u. 1973.), Muhammeda el-Gazalija (u. 1996.), Fethi Osmana, Rašida Gannušija, Hasana et-Turabija, Jusufa Qaradavija, Envera Ibrahima, Jeffery Langa, i ostalih eminentnih američkih muslimanskih mislilaca.

 

II. Demokratski akreditivi islama

 

Može se pokazati da islamski izvori sadrže najmanje deset gradivnih stubova (elemenata) za ustanovljenje islamskih demokratija – što je dokaz sobom i unutar sebe da muslimani mogu i trebaju politički djelovati unutar Zapadnih demokratija. Zbog toga je šejh Jusuf Qaradavi jednom u novinama Eš-Šerqu’l-Evsat spomenuo da „onaj koji kaže da je demokratija nevjerovanje, ne razumije ništa od islama niti pak od demokratije“ (5. februar, 1990). Tim povodom je Redwan Masoudi, u magazinu Muslim Democrat (Muslimanski demokrat), čije je sjedište u Washingtonu, jednom prilikom napisao da „mi ne vidimo demokratiju kao alternativu islamu, ili da je ona bolja od islama. Mi demokratiju vidimo kao islamski princip koji je naučavan i praktikovan od strane poslanika Muhammeda i njegovih drugova.” (maj, 1990).
Spomenuti gradivni elementi su:

Muslimani traže ono što je najbolje na oba svijeta – fi’d-dun ja ve fi’l-ahireti (2:201; 28:77) i naređeno im je da intervenišu, učestvuju u stvarima ovog svijeta, ako je neophodno, da ’naređuju dobro i zabranjuju loše‘ (3:110; 9:71; 31:17). Prema poznatom hadisu koji se nalazi u En-Nevevijevom izboru četrdeset hadisa (br. 34.), muslimani to moraju da učine svojim rukama, ili svojim jezicima ili, u najmanju ruku, svojim srcima, ako je to jedino moguće djelovanje. Ukratko, Kur’an čovjeka shvaća kao ‚političku životinju‘ za koju čak ‚javna teologija‘ može biti razvijena, kao što je to dokazao indoamerikanac Ausaf Ali. Islamska politička teologija mogla bi uistinu ponuditi islam kao zamjenu za ono što je sada otvoreno sekularna, takozvana civilna religija (ili radije Weltanschauung) na Zapadu. [3]

Drugi gradivni element je zajednica koja čini karakteristiku islama, izražena u tipičnoj emocionalnoj privrženosti muslimana islamskoj ummi (ummetu). Prema Kur‘ anu, ’svi vjernici su braća‘ (49:10), kojima je određeno da postanu ’najbolja zajednica koja se ikad pojavila među ljudima‘ (3:110). Bilo da je to činjenica, obećanje ili izazov, muslimani su obavezni da oforme državu, idealno gledajući – univerzalnu. Ustvari, izgradnja džamije i zasnivanje federalne države bili su ono što je Poslanik islama prvo učinio kada je stigao u Medinu. Veoma značajna je činjenica da muslimanski kalendar ne počinje sa Poslanikovim danom rođenja, niti sa datumom prve kur’anske objave, već sa osnutkom prve islamske države (622. god.)

Treći gradivni element je neka vrsta iznenađenja: Kur’an u, ni manje ni više, šest ajeta naziva svako i pojedinačno ljudsko biće Božijim namjesnikom, ‚halifom‘ koji je naslijedio Zemlju (2:30; 6:165; 24:55; 27:62; 33:72; 35:39). Nažalost, taj izvanredni status pojedinačnog čovjeka je bio učinjen nerazumljivim zbog toga što je titula ‚halife‘ dodijeljena prilično rano lideru umme, ustvari, trebalo je da on bude nazvan ‚emirom‘, ’sultanom‘ ili ‚šejhom‘.

Kur’an ide sa pretpostavkom da će umma biti vođena takvim emirom kao šefom države, ne ‚revolucionarnim vijećem‘ ili politbiroom. Emirov kabinet tako je moćan da nalikuje vrhovnoj vlasti predsjednika Sjedinjenih Država, Francuske ili Rusije.
Oba izvora, i Kur’an i Sunnet predviđaju nezavisno sudstvo i parlament, to jest, podjelu vlasti.  Presudan je ovdje kur’anski princip šure (3:159; 42:38), obaveza vlade da izvrši konsultaciju prije djelovanja. U modernim društvenim sistemima takva konsultacija unaprijed pretpostavlja institucionalizirano konsultativno tijelo (medžlisu’š-šura).

Postoje dobre osnove za vjerovanje da rezultat konsultacije biva obligatan. U svakom slučaju, to se može zaključiti iz samog Poslanikovog postupanja prije Bitke na Uhudu (625). Tom prilikom, Muhammed, s.a.v.s., ispoštovao je odluku većine – da se ide u otvorenu borbu – unatoč, vlastitoj, boljoj procjeni. Rezultat šure je prihvaćen iako je, uvjetno kazano, odveo u stanje blisko katastrofi.*

Još jedan gradivni element jeste izborni proces u biranju vođa islamske zajednice. Izborni proces je prvi put upotrijebljen, sa različitim procedurama, za određivanje četverice hulefai’r rašidina. Do tog slučaja, širom svijeta, izbori su bili sporadični, na lokalnom nivou. Ebu Bekr bio je prvi šef države – imperije koja se rađa – izglasan na tu funkciju. Ti slučajevi ostaju model karaktera, iako muslimanska politička historija kroz sva stoljeća nije bila demokratska, već, kao i svugdje, despotska.

Izbori unaprijed pretpostavljaju da može postojati legitimno razilaženje u mišljenju, čak i među muslimanima – ne u pitanjima akaida i ibadeta, već u pitanjima kontrole saobraćaja, zaštite životne sredine, kliničke smrti ili minimuma radničkih nadnica i ostalih pitanja iz oblasti mu’amelata. Kur’an, u svakom slučaju, smatra normalnim da se muslimani ne slažu u svim pitanjima (4:59). To može opravdati dvije muslimanske političke partije, kao što je u Maleziji, i s tim politički pluralizam. Nije li Muhammed, s.a.v.s., uzimao u obzir razlike u mišljenju među svojim učenim drugovima kao potencijalno obogaćujuće osobine?

Da, svakako i muslimani trebaju nastaviti da visoko cijene i čuvaju harmoniju. Harmonija među njima ustvari je mnogo važnija od jedinstva. [4] A oni, dakako, treba da slijede savjet Sunneta da neko ne predlaže sam sebe za kandidata. Muslimani treba da nauče da debatuju trezveno i učtivo bez pretenzija, podstaknuti ajetima 6:38 i 5:3 koji su primjer da Kur’an sadrži jasne i lahke odgovore za svakoga i sve, za sve vidljivo – pa zašto onda ne i za tebe?

Islamsko poimanje Boga kao Jedinog Zakonodavca još jedan je gradivni element. To implicira da normativni dijelovi Kur’ana i sunneta, to jest, šerijat, čine vrhovni zakon, ustav, islamske države. Cjelokupno zakonodavstvo mora biti kompatibilno sa tim i/li izvedeno iz principa koji je zasnovan na ta dva pravna izvora (usul). To je ono što se podrazumijeva kada muslimani kažu da „cjelokupni suverenitet – sva vlast – pripada Allahu.” To ne znači da je Allah, dž.š, (uslovno rečeno) premijer Pakistana. To znači da je Allahova riječ vrhovno mjerilo svih stvari, što isključuje bilo kakvu vrstu zakonodavne tiranije koju nameću većinske skupine, ma koliko velike one bile.

S obzirom na deset spomenutih elemenata islamske države, lahko se može zaključiti:

  • Demokratija je u osnovi sistem provjera i balansa koji imaju cilj kontrolu vlasti i zakonodavstava na način koji je predviđen islamom,
  • islam i demokratija su suštinski kompatibilni,
  • demokratija i sekularizam nisu sinonimni,
  • laicizam, to jest, ne vladavina klera već teološki svjesnih laika nije ne-islamska.

Uistinu može se pokazati da je glavna prepreka koju demokratija još uvijek predstavlja nekim muslimanima historijske (podsjećanje na imperijalizam) i terminološke naravi. Ta posljednja prepreka može također biti prevaziđena, ako se slijedi sugestija šejha Mahfoudha Nahna’a, nazivajući islamsku demokratiju ‚šurakratija‘ (engl. sharacratiya) ili da se o njoj govori terminimima Mevlana Mevdudija kao normokratiji – to jest, vladavini šerijata. Ustvari, islamski pokret je, cjelokupno gledavši, premostio tu prepreku. Ne možemo a da se ne složimo sa Mumtazom Ahmadom, koji je nedavno napisao: „Izgleda da je među umjerenim islamistima nadvladala općenita saglasnost da je demokratija duh islamskog sistema vladavine.”[5]

Sada se također može vidjeti da je izjava Muhammeda Saida Ašmavija da je „Bog od islama htio da postane religija, ali su ljudi islam pretvorili u politiku” pogrešna. Muslimani u Evropi nisu potisnuti da žive u subkulturalnim paralelnim društivma. Naprotiv, kako je Robert Crane istakao za američke muslimane, njihova uloga može biti da potpomognu „da se kompletira Američka revolucija,”[6] to jest, da ostvare bogobojaznu demokratiju za sve na Okcidentu.

 

III. Političko jačanje: Kako postupiti?

 

Nasuprot ovoj pozadini sada se možemo latiti mnogo konkretnijih pitanja o tome kako muslimanska manjina treba da nastavi koračati ka postizanju političkog jačanja i osposobljenja i postane politički igrač na Zapadu:

1. I ovdje se, također, mogu dati četiri preliminarne opaske:

a) Pravni i politički pejzaž je toliko različit u svakoj pojedinačnoj zemlji koja bi se nas ticala tako da je gotovo nemoguće načiniti konkretne prijedloge koji bi važili za sve. U stvarnosti pak, svako generaliziranje o islamu u Evropi Jacques Waardenburg nazvao je veoma opasnim. [7]
Kao minimum, faktori koje treba uzeti u svakom pojedinačnom slučaju u razmatranje uključuju slijedeće:

  • Da li postoje kolektivna negativna sjećanja koja se odnose na islam? Naprimjer, zemlje koje su nekada bile izložene „turskoj prijetnji“, pokazuju osobite osjetljivosti nepoznate drugima.
  • Da li muslimanska populacija, kao što je to slučaj u Francuskoj i Britaniji, u većinskom dijelu ostvaruje pravo na državljanstvo ili ne (kao što je u Njemačkoj)?
  • Da li je političko okruženje uređeno na principu dvostranačkog sistema (kao što je u SAD-u i, u osnovi, u Britaniji) ili je ono, pak, višestranačko?
  • Da li su cionističke snage u vlasti, medijima i na akademiji jake?

b) Važno je imati na umu da se u modernim demokratijama vlast ne sastoji samo iz trodjelne podjele na: izvršnu, zakonodavnu i sudsku – već se toj podjeli dodaje i četvrti segment: mediji. Otuda, ako muslimani hoće da zakorače u političku arenu moraju se na medije fokusirati u istoj mjeri kao i na vlast. Prema tome, iškolovati muslimanske novinare važno je koliko i iškolovati muslimanske pravnike i civilne službenike.

c) Najveća prepreka većem muslimanskom političkom učešću nije odbojno anti-islamsko okruženje već ravnodušnost i „mentalitet preživljavanja“ muslimanskih masa, veoma negativno nasljedstvo njihove pasivnosti ponijeto od kuće. Otuda Sulejman Nyang drži neophodnim da se otpočne politizacija muslimana „prosijecanjem guste šume političke šutljivosti.“ [8]

d) Bila bi greška tvrditi da političko jačanje pretpostavlja stranačku organizaciju, muslimani mogu ostvariti većinu svojih ciljeva: priznanje, participaciju i zaštitu – bez direktnog ulaska u stranačku politiku.

2. Čak je pomalo besmisleno osnivati islamske političke stranke sve dok je muslimanska glasačka osnova toliko mala da bi glasanje za muslimanskog kanditada značilo izgubljeni glas. Još gore, islamske stranke mogu nepotrebno stvoriti strahove. Kako je to Yvonne Haddad korektno zapazila: „Muslimani na Zapadu su općenito zadobili kategoriju „niskog profila“ zbog siguronosnih razloga.“ [9] Taj motiv za organizacijsku pasivnost još uvijek je punovažan. To je razlog zbog kojeg dobro organizovani i politički budni američki muslimani nisu toliko dugo razmišljali o osnivanju muslimanske stranke; zašto se takva inicijativa u Berlinu nikada nije pomakla sa dna; i zašto britansko iskustvo nije ispalo baš sretno. Njihov osjećaj digniteta i njihov opravdani strah da ne budu okvalifikovani naivnima treba da spriječi muslimane od preranog izlaganja opasnosti izlaska na stranačku arenu.

To ne sprečava muslimane:

  • da uđu u postojeće stranke;
  • da se kandidiraju za niže izborne funkcije (školski upravni odbor, zastupništvo u distriktu, gradsko vijeće);
  • da učine da njihovo učešće na izborima ima političku težinu tokom nacionalnih izbora;
  • da lobiraju na najvišem političkom nivou, i
  • da traže službeno priznanje.

U svim tim pogledima američki muslimani su primjer za slijeđenje. Oni podstiču braću i sestre da uđu ili u Demokratsku ili Republikansku stranku, potpuno svjesni da nijedna nije prihvatila platformu koja je u cjelosti prihvatljiva za muslimane, i u vanjskoj politici (Palestina, El-Kuds, Kašmir, itd.) i u domaćoj (homoseksualnost, abortus, evolucionizam, itd.).

Za razliku od položaja i u Britaniji i u Njemačkoj, još se nije desio slučaj da je musliman izabran u Kongres. Ipak, američki muslimani sebe sistematski prezentuju za niže izborne položaje. Tokom nacionalnih izbora, Američko muslimansko vijeće (American Muslim Council – AMC) u Washingtonu obično podstiče muslimane na registraciju birača. Dočim, ostavlja se muslimanima u svakom distriktu da odluče kojeg kandidata da podrže, nakon što sistematski razmotre njihove stavove prema pitanjima koja su bliska muslimanima.

Visok stepen organizacije muslimana u Americi i njihova kreativnost, koja se ne može porediti ni sa jednom drugom zajednicom na Zapadu, također objašnjava efikasnost muslimanskog lobija u Washingtonu. Otuda:

  • predsjednik Clinton otpočeo je priređivati iftare u Bijeloj Kući;
  • slati čestitke američkim muslimanima prigodom oba bajrama;
  • travnjak Bijele Kuće, prigodom novogodišnjih praznika, sada je također ukrašen i polumjesecom i zvijezdom;
  • na otvaranju Kongresa, također se upriličava i čitanje muslimanske molitve, i
  • Američke oružane snage sada imaju mesdžide u svojim glavnim bazama i već imaju uposlena četiri muslimanska imama u svojstvu „kapelana“ – vojnih svećenika.

3. Ipak, nestranačka politika ostaje polje djelovanja koje najviše obećava za sve muslimanske manjine.

a) Neki, poput Ahmeda von Denffera iz Islamskog centra u Minhenu, idu toliko daleko da se odlučuju samo za rad muslimana na osnovnom nivou sa običnim ljudima. Ideja je da se islam izgrađuje od dna prema gore, organizirani u malim grupama, veoma bliski tradiciji ihvanu’l-muslimun i tebligi da’wi. Zaista, bez širenja svoje osnove i produciranja dovoljnog broja članova domicilnih muslimana, posebice akademski obrazovanih, pokušaji na predstavljanju islama na najvišem nacionalnom nivou, izgledaju prilično umjetno. U najmanju ruku, čini se mudrim očekivati sazrijevanje treće generacije imigranata prije daljnjeg proširenja obima rada. Jer samo onda kada lokalna muslimanska zajednica ne bude više gledana kao strani element muslimanske manjine mogu pokušati da zadobiju visok položaj.

b) Ostali, u koje i ja spadam, predlažu rad na osnovnom nivou uz politički aktivizam na višim nivoima. To, dakako, pretpostavlja određeni stepen jedinstva između svake pojedinačne manjine koji im je toliko dugo svima manjkao. Postoje konkurentne krovne organizacije u Francuskoj, Britaniji, Njemačkoj i Sjedinjenim Državama (ISNA, ICNA i Afričko-američki ministerij „Warith Deen Muhammad“ ) [10] a to diskredituje njihove pokušaje predstavljanja na centralnom nivou. Ustvari, muslimani su toliko raznoliki da zbune svakog šefa protokola! Ta raznolikost manje je denominacijskog karaktera (sunnije, ši’ije, sufije) a više etničkog. U svim evropskim zemljama, Sjedinjenim Državama i Kanadi postoje još uvijek mnoge džamije koje nisu poznate kao islamske, već kao indopakistanske, arapske, albanske, alžirske ili turske. A zadnje se ponovno djele u džamije Milli Görüs, Nurculuk, Süleymanci ili one koje su povezane sa turskom državom – Diyanet. Otuda susrećemo se sa „ideološkim džamijama“ , u kojima su česti „ideološki išpartani muslimani“ [11] poput pakistanskih muslimana ili afričkih muslimana, koji mogu k tomu još biti i podvojenog karaktera.

Opisana situacija pogoršana je činjenicom da neke muslimanske organizacije u Evropi – mnogo više nego u Sjevernoj Americi – još uvijek svoje političke ciljeve i aktivnosti fokusiraju na svoje domovine. Izgledaju da im je veća želja na reislamiziranju, recimo, Turske ili Tunisa nego na islamiziranju, naprimjer, Belgije ili Švedske. Ovaj unutarislamski separatizam torpedira efikasnu političku akciju čak ispod lokalnog nivoa.

c) Veoma je dobrodošlo funkcioniranje, od 1996. god., centralnog predstavljanja muslimanskih manjina na evropskom nivou u formi Muslimanskog koordinacijskog vijeća (Muslim Coordination Council in Europe), koje vodi dr. Abdalla Boussouf u Strasbourgu.

4. Obrazovanje postaje neophodni kamen oslonac za šire političko prisustvo, a muslimanske manjine još uvijek za ozbiljno ne uzimaju zadatak formiranja dobrih, obrazovanih i predanih muslimana unutar treće (a uskoro i četvrte) generacije imigranata. Ovaj zadatak unaprijed pretpostavlja više islamskih knjiga za djecu, više islamskih škola i više kapaciteta za obrazovanje vjeroučitelja i imama. Na najvišem akademskom nivou, muslimani moraju postati sposobni da postepeno zamijene orijentalističke studije „islamologije“ svojim islamskim studijama u oblasti tefsira, hadisa, sire – poslanikovog životopisa, historije i kelama – sve to uz pomoć kvalifikovanih i predanih muslimanskih profesora. Samo je nekoliko koraka načinjeno u skorije vrijeme u tom smijeru, od kojih ćemo imenovati neke institucije:

  • Fakultet islamskih društvenih znanosti u Leesburgu, VA, Sjedinjene Države (the Graduate School of Islamic Social Studies- SISS )
  • Markfildški institut za visoko obrazovanje (the Markfield Institute of Higher Education – MIHE) u Leicestershiru (oblast engleskog grada Lestera, UK.,), i
  • Islamska akademija za vjersku pedagogiju (Islamic Academy for Religious Pedagogy – IRPA) u Beču, Austrija.

U Njemačkoj, samo je jedan musliman dostigao rang redovnog univerzitetskog profesora za oblast islamskih znanosti premda postoji blizu četrdeset univerziteta koji nude tu oblast za izučavanje.

5. Što se tiče rada na medijskom polju, muslimani u Americi ponovno mogu biti model evropskim muslimanima. U Sjevernoj Americi nalazimo primjere: Muslimansko vijeće javnih poslova (Muslim Public Affairs Council – MPAC), Islamsko vijeće javnih poslova (an Islamic Public Affairs Council – IPAC), Američko vijeće za javne poslove (an American Council for Public Affairs – ACPA), Arapsko-američki antidiskriminacijski komitet (Arab-American AntiDiscrimination Committee – ADC), Grupa islamskih mreža (Islamic Networks Group ING), Nepristrasnost i tačnost u izvještavanju (Fairness and Accuracy in Reporting – FAIR), Ujedinjeni muslimani Amerike (United Muslims of America – UMA) i naravno, visoko efikasno Vijeće za američko-islamske odnose (Council on American-Islamic Relations – CAIR) sa sjedištima u Washingtonu, D.C., i Santa Clari, CA. Neke od tih grupa su očito inspirisane jevrejsko-američkim organizacijama što ih jedino može učiniti operativnijima. Američki muslimani mogu zasigurno tvrditi da „Muslimanska zajednica u Americi posjeduje više finansijskih, ljudskih i visokotehnoloških resursa od bilo koje druge muslimanske zemlje na svijetu.“[12]

CAIR se posebno istakao svojim dnevnim aktivnostima na praćenju medija. Ako se desi „stanje medijske pripravnosti“, u mogućnosti je istovremeno da pošalje dvadeset pet hiljada faks pisama kompanijama ili medijskim kućama koje su ozbiljno narušile prava muslimana. Već se pokazao djelotvornim u slučajevima kada su velike kompanije poput Nike i Master Card narušile muslimanske osjećaje. Svake godine CAIR objavljuje Muslimanski izvještaj o građanskim pravima (a Muslim Civil Right Report) koji prati antiislamske aktivnosti.

Primjeri djelovanja CAIR-a mogu poslužiti da se razluči između onoga šta je moguće ovdje u Evropi i tamo preko. Biti pun pouzdanja, do mjere bivanja agresivnim u odbrani svojih prava, prihvatljiv je postupak u Americi:

  • gdje se od manjina prirodno očekuje da dignu glas,
  • gdje je islam samo jedna od 261 registrovane religije u Američkim oružanim snagama,
  • gdje muslimani ne čine jednu veliku etničku grupu kako je to u Britaniji, Francuskoj i Njemačkoj, već potiču iz svih krajeva svijeta, i
  • gdje živi 2,5 miliona muslimana, Afroamerikanaca, kojima je ova zemlja jedina domovina.

U Evropi su stvari drugačije. Kako Graham Fuller dobro zapaža: „Amerikanci u stvarnosti ne pokazuju kulturalno protivljenje uvođenju muslimanskih imigranata na način na koji bi to Francuzi, Nijemci pa čak i Britanci bili.“ [13] Ako bi muslimani tražili svoja prava ovdje kao što to čini CAIR tamo, stvorili bi toliku atmosferu iritacije da bi mogući uspjeh mogao postati kontraproduktivnim. Naša pravna procedura nije konfrontacijska kao što je to slučaj sa američkom, a posredovanje i usklađivanje su procedure sklonije kontinentalnom načinu rješavanja slučajeva.

U nekim pogledima, evropski muslimani trebaju, dakako, postati samopouzdaniji. Mogli bi, naprimjer, bolje naučiti na koji način da izađu na kraj sa medijima puneći kolumne, demantije i pisma urednicima, koja imaju priliku da budu objavljena. Ipak zabrinuo bih se kada bi evropski muslimani imitirali CAIR u svakom pogledu. Ustvari, u Evropi, kada bi zahtijevali svoja zdravo utemeljena prava muslimani bi bili u prilici da čuju: „Ako vam se ne sviđa ovdje, zašto ne biste otišli kući?“ Što se ni u kom slučaju ne bi moglo desiti američkim muslimanima.
U svakom slučaju, treba uvijek imati na umu da duboke i trajne ideološke i društvene promjene ne dolaze revolucijama ili drugim iznenadnim preokretima. Kako to Mevlana Mevdudi kaže: „Sve postojane i dalekosežne promjene u kolektivnom životu naroda dolaze postepeno.“[14]

 

IV. Zašto su ovo bitne stvari?

 

1. Znatiželje radi, dok smo razmatrali da li i kako muslimanske manjine trebaju politički ojačati, učestvovati u javnom životu, te zadobiti i političku snagu i utjecaj, veoma malo je kazano o tome zašto to trebaju učiniti. Je li ummet entitet sa jednim političkim programom, posebni interesni lobi ili komitet za političku akciju? Ako je tako, čime je onda opsjednut? Palestinom? Ili možda hidžabom?

Nijedno nije pravi odgovor. Muslimani na Okcidentu teže za cijelim nizom ciljeva, od kojih mnogi nisu jedino njihova briga, da budemo precizniji:

(I) Načiniti Zapad sigurnim mjestom za islam.

To uključuje muslimansku borbu za realizaciju vjerskih sloboda do mjere da muslimani slobodno mogu praktikovati ne samo osnovne šarte svoje vjere već i ostale važne elemente koji čine njihovu vjeru (poput gradnje džamija, puštanje ezana, nesmetano obavljanje džume, imati vjersku pouku, uživati toleranciju kada je u pitanju hidžab, halal klanje i islamski propisi pri ukopavanju umrlih). To obuhvata borbu i protiv diskriminacije na tržištu posla te podizanje standarda života muslimana.

(II) Načiniti islam matičnim faktorom.

To uključuje javno priznanje islama kao religije, centralno predstavljanje te muslimansko prisustvo u političkom svijetu, na akademiji, u građanskim institucijama i na medijima. U tu svrhu, muslimanske društvene organizacije ne trebaju samo raditi za muslimane već za siromašne i one kojima je pomoć potrebna iz cijelog društva. U istu svrhu, muslimanski lideri ne trebaju biti samo pobornici ljudskih prava za muslimane već također izraziti javni protest ako su ta prava ugrožena i u drugim mjestima mimo Čečenije, Kašmira i Kosova.

(III) Prevazići sekularizam uvodeći islamsku misao.

Evropska Unija, poput Sjedinjenih Država, hoće da bude više od pukog tržišta i otuda želi da ponovno otkrije svoju „dušu“. Oba sistema pate od ogromnog broja društvenih zala (poput raspada institucije porodice i seksualnih standarda, strukturalne ovisnosti o drogama, zahlađenja društvenih odnosa, koljaške konkurencije, agnosticizma i besmislenosti života). Ta zla, dobro dijagnozirana od strane Daniela Bella[15] i Williamsa Ophulsa[16] toliko su velika da se Okcident nalazi pred mogućom kobnom kulturalnom krizom.

2. Da bi se Zapad spasio potreban je jak lijek: nova paradigma, dubokosežna transformacija mišljenja i djelovanja, pa čak i sanjanja. Slabe su prilike da će Zapad to postići bez ideološke alternative, vitalne i konstruktivne univerzalne religije. Muslimani su uvjereni da jedino globalizacija islama kao sistema vrijednosti, načina života, transcedentalne filozofije može obaviti taj posao. Stoga, na kraju, muslimani ne ulaze u političku arenu s ciljem da nešto dobiju od zapadnog društva, već da ponude i dadnu, nešto što je njemu od esencijalne vrijednosti.

To treba da bude uvjerljivo za zapadne promatrače jer to podrazumijeva da se islamske manjine nisu zavezale za nesigurne strategije poput pobune ili revolucije. Ummet nije tu da otme Westminster ili Reichstag u svrhu primjene šerijata. Radije, muslimani u Evropskoj Uniji traže evolucionarnu promjenu ka sveprožimajućoj rehabilitaciji religije u državi, društvu, ekonomiji, obrazovanju i nauci. Oni traže transformaciju samog društva čiji su oni dio. S takvim političkim ciljevima muslimani nisu čudaci, već su na putu novog normaliteta, kao poštovana, jaka, integrisana (ni u kom slučaju asimilirana) komponenta multikulturalnih društava Evrope i Amerike.

———————————————-

* Tekst je objavljen u časopicu „NOVI HORIZONTI” br. 49, septembar 2003. god., preveo i priredio Mirnes Kovač.

* Ovaj rad objavljen je u časopisu: Encounters Joumal oflnter-Cultural Perspectives, Vol. 8, No 2, Markfield, The Islamic Foundation, 2002, str. 163-178. Dobiven je od autora uz odobrenje da bude preveden na bosanski jezik. Učinjeno je to za vrijeme nedavne posjete M.W. Hofmanna Sarajevu.

1 Tamimi, Azzam, Democracy: „The Religious and the Political in Contemporary Islamic Debate“, Encounters Joumal oflnter-Cultural Perspectives, Vol 4, No 1, Markfield, The Islamic Foundation, 1998, str. 57.

* Autor ukazuje na činjenicu da šerijatsko pravo dozvoljava u nuždi odstupanje od utvrđenih normi i pravila ponašanja – ed-daruratu tubihu-l-mahzurat, povezujući to sa navedenim principom rimskog prava (op. M. K.)

* Corpus Juris Civilis, Digestorum Lib. L, Tit. XVII, No. 185.

2 Cesari, Jocelyn, „Muslim Representation . in a European Political Context“ , u časopisu: Encounters Joumal oflnter- Cultural Perspectives, Vol 4, No 2, Markfield, The Islamic Foundation, 1998, str. 153.

3 AIi, Ausaf, „An Essay on Public Theology“ , u časopisu: Islamic Studies, Vol. 34., No. 1., Islamabad, 1995, str. 67.

* Autor ukazuje na ishod bitke na Uhudu, koja je zbog nedosljednosti strijelaca postavljenih da štite zaledinu muslimanskoj vojsci rezultirala porazom od strane mekanskih mušrika. (op. M. K.)

4 Almoudi, Abdurrahman, „The Role of Muslims in America“, (Interview), Middle East Affairs Journal, Vol. 2., No. 4., Annandale, VA, 1996, str. 112.

5 Ahmad Mumtaz, „Islam and Democracy: The Emerging Consensus” , Middle East Affairs Journal, Vol. 2., No. 4., Annandale, VA, 1996., str. 30.

6 Crane, Robert, D., „Muslims in America: Patterns of the Past, Choices for the Future” , Middle East Affairs Jaumal, Vol. 5. No. 3-4., Annandale, VA, 1999., str. 12.

7 Waardenburg, Jacques, “ Religious Pluralism and Citizenship“, u časopisu: Encounters Journal of Inter-Cultural Perspectives, Vol 4, No 2, Markfield, The Islamic Foundation, 1998, str. 124. 2. Nyang, Sulayman, “ Integrating Islam into America“ , u časopisu: Middle East Affairs, str. 72.

8 Nyang, Sulayman, „Integrating Islam into America“ , u časopisu: Middle East Affairs, str. 72.

9 Haddad, Yvonne, Y, „Muslim Communities and the New WesU>, u: Middle East Affairs Journal, Vol. 5, No. 12, Annandale, VA, 1999. god., str. 31. 4. National Islamic Shura Council (Nacionalno islamsko šura vijeće) ima cilj da koordinira četiri muslimanske krovne organizacije u SAD-u – ali ograničenog je uspjeha.

10 National Islamic Shura Council (Nacionalno islamsko šura vijeće) ima cilj da koordinira četiri muslimanske krovne organizacije u SAD-u – ali ograničenog je uspjeha.

11 Crane, Robert D, „Muslims in America: Patterns of the Past, Choices for the Future“, u: Middle East Affairs Journal, Vol. 5, No. 3-4, Annandale, VA, 1999, str. 3.

12 Bukhari, Zahid, „Muslims in America“ (Interview), Middle East Affairs Journal, Vol. 5, No. 3-4, 1999. god., str. 82.

13 Fuller, Graham, “ Political Islam and U.S. Policy: The Ethic of Resentmenb>, u: Middle East Affairs Journal, Vol. 5, No. 12, Annandale, VA, 1999. god., str. 99.

14 Mawdudi, Abu A’la, Islamic Law and Constitution, Lahore, Islamic Publications 1955. god.

15 Bell, Daniel, The Cultural Contradictions of Capitalism, London, Heinemann, 1976. god.

16 Ophuls, William, Requiem for Modern Politics – The Tragedy of the Enlightenment and the Challenge of the New Millenium, Boulder, CO, Westview Press, 1997. god.