Palestina – glavno pitanje islamskog ummeta

palestinaProgon ili uništenje Arapa u Palestini i destabilizacija susjednih muslimanskih država pružaju šansu Svjetskom cionističkom pokretu da, uz pomoć svjetskih sila, postavi granice „biblijskog“ Izraela „od Nila do Eufrata“, a čovječanstvo uvede u novi svjetski, ovaj put nuklearni rat!

U vrijeme dok čitav Svijet, pod palicom američkog predsjednika Busha, vodi „međunarodnu borbu protiv terorizma,“ istinski državni terorizam cionističko-izraelski, kineski, ruski, velikosrpski, američki, indijski…, na raznim stranama Svijeta, u medijskom mraku i bez osude međunarodne javnosti, ugnjetava muslimanske narode: Palestince, Ujgure, Afganistance, Iračane, Čečene, Bošnjake, indijske muslimane,… Najočitiji primjer toga terorizma je aktualna vlada izraelskog ratnog zločinca Šarona, ali ko god ukaže na njezine zločine i planove nad muslimanima i kršćanima Palestine, biva proglašen antisemitom i neprijateljem Sjedinjenih Američkih Država.

 

Vjerski razlozi borbe za Palestinu

 

Svi muslimani Svijeta, u svim vremenima, obavezni su da brinu o Qudsu (Jerusalemu) i „njegovoj okolini“, tj. čitavoj Palestini – mišljenje je oko koga se slažu osnivači svih mezheba. To stoga što je Quds, po svojoj važnosti za Allahovu dž.š. vjeru i njezine sljedbenike, treći grad na Planeti, odmah poslije Mekke Mukerreme i Medine Munevvere. Važnost ovoga grada i njegove okoline istakao je Allah dž.š. kada ih je odabrao da budu mjesta gdje se završilo „Noćno putovanje“ (el- isra‘) – a otpočeo Mi’radž Pečata Allahovih dž.š. vjerovjesnika, Muhammeda, s.a.w.s., o čemu Kur’an kaže: „Hvaljen neka je Onaj koji je u jednom času noći preveo Svoga roba iz Hrama časnog (El- Mesdžidul-Haram ) u Hram daleki (El- Mesdžidul-Aqsa ), čiju smo okolinu blagaslovili kako bismo mu neka znamenja Naša pokazali. On uistinu sve čuje i sve vidi.“ (El-Isra‘, 1)
Nakon munadžata sa Allahom dž. š. iznad Sedmog neba, u beskrajnom prostoru Qudsa, Ljepote i Čistote Njegova Lica, Muhammed, s.a.w.s, otpočeo je povratak do Grada koji je, po ovom Uznošenju, nazvan Qudsom, a odatle do Mesdžidu’l-Harama u Mekki. Tako je Quds postao veza izmedu Nebesa i Mekke, između Sidretu’l-Muntehaa u Najvišem Sazviježđu i Bejtullaha u Mekki.

U ovom gradu i njegovoj okolini u islam su pozivali i tu sahranjeni brojni Allahovi dž.š. vjerovjesnici, a najpoznatiji od njih su Ibrahim, Musa i Isa, a.s. Time što je, prilikom dva spomenuta putovanja, poslanik Muhammed, s.a.w.s., bio imam svim vjerovjesnicima naglašava se univerzalni karakter islama – Božije poruke svim narodima Svijeta, Poruke koju su prenosili svi, pa i spomenuta tri „velika“ Božija poslanika (ulu´l-‚azm), a koju je u naslijeđe, u njezinoj upotpunjenoj verziji, dobio Pečat vjerovjesnika, Muhammed, s.a.w.s. Ovom simbolikom Quds je dobio poziciju središnjeg mjesta upute i poziva u život, koji treba da se živi u ibadetu Allahu dž.š. i da se, nakon što se eliminiraju nasilje, anarhija i neposluh Allahovim vjerovjesnicirna, provodi u sigurnosti za sve ljude. Skrnavljenje Qudsa znači skrnavljenje te Poruke i nastojanje da se ona spriječi i nasilno zaustavi u njezinome hodu ka čovječanstvu. lstovremeno, takav čin znači „prisvajanje“ spomenuta tri poslanika, njihovo svojevrsno „oduzimanje“ od muslimana i nasilno opravdavanje svih falsifikata vjerovjesničkih poruka i biografija.

Uzvišeni je mogao da odredi da se čudesni Mi’radž dogodi direktno iz Mekke; mogao je odabrati i neko drugo mjesto kao cilj Isra´a, ali On je izabrao upravo Jerusalem i Palestinu, jer On poznaje prošlost i zna šta će se događati u budućnosti; On je znao sa kakvim će se pogibeljima suočiti ne samo Zemlja Isra´a nego i čitava Planeta (o čemu u nastavku govori sura El-Isra´) te je zbog toga, na ovaj način, sačinio vezu između Qudsa i Mekke. To što se Muhammed, s.a.w.s., u jednom dijelu svoga ranog poslanstva u namazu okretao prema Qudsu imalo je za cilj da muslimanska srca još jače poveže sa ovim gradom i ovom mubarek zemljom. Od tada je svetost Qudsa u muslimanskim srcima izjednačena sa svetošću Mesdžidu’l-Harama!
Zbog toga su ashabi sa čežnjom gledali prema  Qudsu i već od osme godine po Hidžri pokretali vojne ekspedicije kako bi ga oslobodili od bezboštva, nasilja i anarhije. U vrijeme, vladavine dvojice prvih pravednih halifa, muslimanska vojska započela je feth – oslobađanje prostora za Allahovu Riječ u Siriji i Quds-i šerifu. Kada je muslimanski vojskovoda Ebu Ubejde bio pred ulaskom u ovaj sveti grad, njegovi kršćani, koji su čuli za pravednost halife Omera, zatražili su od Ubejdea da halifa lično uđe u Jerusalem pod uvjetima predaje koje nalaže šeri’at. Halifa Omer, jedan od najvećih muslimaskih imperatora svih vremena, sačinio je sporazum sa patrijarhom Patrirkom Safronijusom kojim je garantirao slobodu, koju Islam daje za sve sljedbenike Knjige, kršćane i Jevreje, i pobjedonosno ušao u Quds. Safronijus je, na Halifino traženje mjesta za klanjanje, ponudio dvije najpoznatije crkve, što je veliki imperator odbio rekavši: „Bojim se da u budućnosti muslimani ne bi rekli da je ovdje klanjao Omer, pa da ovu tj. Konstantinovu crkvu ne pretvore u džamiju!“

Halifa Omer je zaista preporodio Palestinu. Uveo je pravedne zakone u skladu sa Allahovvm dž.š. Knjigom, osnovao fond za oslobađanje robova, uveo inspekcijske službe, sačinio sistem komunikacija i dovođenja vode, razdijelio zemlju na administrativne jedinice, rigorozno spriječio svaku vrstu kršenja vjerskih sloboda, itd. Prije nego se vratio u Medinu, pravedni halifa izrekao je znamenite riječi: „O, muslimani! Zaista je Allah dž.š. ispunio Svoje obećanje prema vama. On vas je pomogao protiv neprijatelja; On vam je ovu zemlju dao u miraz; On vas je namjestio u ovoj zemlji, i nema drugog načina da se Allahu odužimo, osim da Mu zahvaljujemo! Čuvajte se postupaka koji vas odvode od poslušnosti Allahu dž.š. i ne poričite Njegove blagodati! Kad god jedan narod počne poricati Allahove blagodati koje mu je On dao, pa poslije toga ne nađe utočište u kajanju, Allah mu, sigurno, pamet oduzme pa mu za vladara postavi njegova neprijatelja!“

 

Sultan Abdul-Hamid i svjetski cionistički pokret

 

Nažalost, muslimani se nisu uvijek držali Allahova dž.š. šeri’ata i Omerovih riječi. I čim se to dogodilo, čim su za leđa bacili univerzalnu poruku islama i Omerova upozorenja, nad njima su zavladali neprijatelji njihove vjere.
Zrno današnje palestinske tragedije začeto je godine 1897., kada je u Baselu (Švicarska) održan prvi kongres Svjetske cionističke organizacije. U to vrijeme Palestina je bila u sastavu Osmanskoga Carstva. Sultan Abdul-Hamid II, posljednji veliki panislamist Daru’l-lslama i energični branitelj islamskog koncepta hilafetske države, kao odgovor na cionističke aktivnosti inicirao je politiku naglašenije Portine brige o Quds-i šerifu, kojim od tada upravljaju članovi Sultanove vlastite garde. Na zahtjev osnivača cionističkog pokreta Theodora Herzla da se u Palestini formira „nacionalno ognjište jevrejskog naroda,“ sultan Abdul-Hamid je odgovorio historijskom rečenicom da ni jedan pedalj Palestine neće prepustiti Jevrejima, mada im je omogućavao nesmetano useljavanje i život u svim ostalim djelovima Carstva koje se protezalo na tri kontinenta.
T. Herzl je svoje stavove iznio u knjizi pod naslovom Der Judenstaat (Jevrejska država, Beč 1896.) u kojoj je postavio temelje političkog cionizma. On, koji je bio radikalni agnostik, žestoko se suprotstavio vjerskom cionizmu, tradicionalnom pokretu koji je nastao nakon što su „najkatoličanskiji kraljevi“ nasilno protjerali musiimane i Jevreje iz muslimanskog Endelusa. Vjerski cionisti (Choveve Zion) težili su da u zemlji Ciona (Brda sinajskog) oforme duhovni centar iz koga bi se širile jevrejska vjera i kultura i ostvarivalo „Božije Carstvo cijelog čovječanstva.“ Tome cionizmu muslimani se nikada nisu suprotstavljali i on nije vodio u sukobe između jevrejskog i palestinskog (muslimanskog i kršćanskog) stanovništva.

Politički cionizam T. Herzla i njegovih nastavljača razlog svoga nastanka vidi u hiljadugodišnjem progonu Jevreja (naročito, u to vrijeme, u istočnoj i zapadnoj Evropi), te u činjenici da Jevreje ne mogu asimilirati narodi među kojima oni žive. Antisemitizam je, tvrde ideolozi političkog cionizma, konstanta svakog društva u kome se pojave Jevreji. Zbog toga Jevreji moraju sebi osnovati vlastitu državu na „praznom“ prostoru, a najprikladnije mjesto za to je „sveta, obećana Zemlja“ – Palestina, ili u cionističkoj terminologiji: Eretz Izrael. Pravo na to cionisti su dali sami sebi, bolje reći, oni su ga izveli iz samoproglašenog „historijskog“ iliti „biblijskog“ “ prirodnog prava Jevreja na domovinu“ u Palestini.

Za cionistički pokret i kolonijalne sile koje ga podupiru Palestina predstavlja i geostrateško područje jedinstvenog značaja. Ona je smještena na samoj granici Bliskog istoka i njezinim morskim putevima Zapad se spaja sa Azijom, a suhim putem se ovaj kontinent spaja sa Afrikom; njezin Sueski kanal, svjetska žila kucavica, spaja dva mora kojima se evropske kolonijalne sile spajaju sa svojim kolonijama u Africi i Aziji; ovom zemljom je prolazila i željeznička pruga koja je povezivala Egipat s Libanom i najveći naftovod Bliskog istoka; itd. Nad ogromnim područjem susjednih arapskih zemalja i ostalog dijela Svijeta Islama moguće je uspostaviti vojno-ekonomsku i, u konsekvenci, političku kontrolu samo ako se od Izraela sačini „enklava Zapada“, a Palestini se onemogući da bude pod jurisdikcijom islama! Sa slobodnom Palestinom oslobodio bi se bezmalo čitav Daru’l-islam!

 

Tri mita cionističkog Izraela

 

Mit o historijskom pravu na Eretz Izrael cionisti izvode iz druga dva mita na kojima počiva njihova ideologija. Prvi od njih je mit o pustinji, mit po kome je Palestina „samo gola, gotovo potpuno zapuštena pustinja u kojoj je moguće kupiti zemlju po vlastitoj želji“. U toj zemlji, prema ovom mitu koga podržavaju cionisti unutar i izvan Izraela, Palestinci ne postoje. Golda Meir, premijer Izraela s kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća, rekla je za Sunday Times 15. juna 1969.god.: „Palestinci nisu postojali i u tome je suština. To nije isto kao da je postojao palestinski narod, a mi onda došli, izbacili ga i zauzeli njegovu zemlju. Oni nisu postojali!“ Ali ako se ovaj „nepostojeći narod“ u toj zemlji bori protiv Izraela, onda on treba da bude protjeran ili uništen!

Drugi je mit o rasi, usko povezan s mitom o stalnoj čežnji za povratkom. Falsificirajući historiju, cionisti tvrde da su svi današnji Jevreji potomci jedne rase koja je po Božijem određenju, bila stigla u obećanu zemlju, Kana’an, poslije toga protjerana u Egipat odakle ju je Mojsije, Božijim čudom vratio. Pod vođstvom Jošue, Jevreji su pokorili „obećanu“ zemlju iskorjenjujući zatečeno stanovništvo – navodno, po Božijoj dozvoli, kako bi podigli Davidovo carstvo. Oni su, razaranjem toga carstva, bili protjerani u izgnanstvo diljem skoro čitavog Svijeta.

U svojoj knjizi The Case of Israel a Study of Political Zionism (Shorouk International, 1983., na bosanskorn objavljenoj u Bemustu 1998. god. R. Garodi Garaudy) temeljito je pobio sve ove cionističke mitove. Palestina je u najdaljoj prošlosti (oko 1500. g. p. n. e. bila zemlja Filistejaca (odatle arapski naziv: Filastin), a „Apiru ili Habiru (Hebreji) koji su izišli iz Egipta (Exodus, – Druga knjiga Mojsijeva bili su samo društvena kategorija, ljudi sa ruba društva, disidenti , a ne etnička skupina. Plemena koja su prodirala u Kana´an, miroljubivo ili oružjem, izmiješala su se kulturom i krvnim vezama sa domaćim stanovništvom, o čemu nekoliko stoljeća kasnije svjedoče rasni zakoni Ezre i Nehemije“. Ove zakone Garodi izjednačava sa Nirnbeškim rasističkim zakonima; Ezra i Nehemija, naime, traže da Jevrej bude samo čovjek koji je rođen od majke Jevrejke (rasni kriterij) ili koji je primio jevrejsku religiju (teokratski kriterij). Prihvatajući ovaj vid rasizma u svojoj sekulariziranoj shemi, politički cionizam prihvatio je ideologiju svoga smrtnog neprijatelja: nacizma.

 

Import nacionalizma u muslimanske narode – uzrok gubitka Palestine

 

Uporedo sa aktivnostima svjetskog cionizma, u Turskoj je formirana organizacija Al-lttihad wa’t-tarakki koja je također radila na obaranju posljednjeg islamskog carstva i osnivanju nacionalne države u Turskoj. Ova masonska nacionalistička organizacija srušila je s prijestalja sultana Abdul-Hamida i sasvim bespotrebno Tursku gurnula u Prvi svjetski rat, prvu veliku zapadnjačku klaonicu čiji je konačni rezultat ako se posmatra sa panislamskog gledišta – bio: raspad Osmanskoga Carstva i daljnje ostvarivanje planova svjetskog cionizma.
Izvana je Osmansko Carstvo srušeno udruženim snagama V. Britanije, Francuske i arapskih nacionalista, koji su prihvatili da se bore na strani sila Antante protiv Turske kako bi dobili svoju veliku arapsku nacionalnu države. Damaskim protokolom iz 1915. g., evropske sile su Arapima obećale da će potvrditi granice te države koja bi se prostirala od današnjeg Jemena do Irana i zapadne obale Sredozemnog mora sve de sjeverne Sirije. Palestina je bila uključena „unutar granica arapske nezavisnosti“

Naravno, Englezi su izigrali dogovor s Arapima i već 1916. g. u Sajks-Pikou (Sykes-Picot) potpisali ugovor sa Francuzima i Rusima, kojim su formirane samo dvije arapske nacionalne države: S. Arabija i Jemen, a na ostalom prostoru zamišljene velike arapske države uvedena je međunarodna uprava; Palestina je podijeljena na dva dijela: sjeverni je potpao pod englesku, a južni dio pod međunarodnu upravu. Takav razvoj događaja krajem Prvog svjetskog rata omogućio je cionistima da svojim političkim mecenama ispostavljaju nove zahtjeve u svome „prirodnom pravu na Obećanu Zemlju.“

 

Engleska deklaracija – simpatija prema cionističkim aspiracijama

 

Najpoznatiji takav zahtjev dogodio se 2.XI.1917. g. kada je otvoreni simpatizer cionizma, engleski ministar inozemnih poslova Arthur James Balfour (Artur Džejms Balfur), sastavio po zlu i po njegovom imenu poznatu Balfurovu deklaraciju koju je engleska vlada usvojila, a u kojoj je između ostalog Balfur izrazio. „simpatije prema cionistčkim aspiracijama Jevreja“, te – da „Vlada Njegovog Veličanstva povoljno gleda na uspostavljanje nacionalnog ognjišta jevrejskog naroda u Palestini.“ Međutlm, iza ovih diplomatski sročenih rečenica stajao je plan postepenog i sve masovnijeg naseljavanja Jevreja u miroljubivoj zemlji, jačanje njihovih institucija – nukleusa državnosti i međunarodne zaštite prava „svih nacionalnih manjina,“ tj. cionističkog pokreta.
Jačajući cionistički pokret i ostvarujući ciljeve Balfurove deklaracije, engleska politika je nastojala suzbiti arapski nacionalizam koji je sve više uviđao s kakvim đavolom je tikve počeo saditi i gdje je stigao. Godine 1920. u Damasku je sazvan arapski nacionalni kongres na kome je svečano proklamirano osnivanje ujedinjene arapske države, ali i osuđeni dotadašnji „imperijalistički projekti o rasparčavanju arapskih teritorija“.

 

Antisemiti – saveznici izraelske države

 

Daljnji plan porobljavanja Palestine odvijao se u znaku dviju rečenica T. Herzla. U prvoj od njih on planira: „Moramo postupno oduzeti privatno vlasništvo nad posjedima koji su nama dodijeljeni. Nastojat ćemo učiniti da osiromašeno stanovništvo tajanstveno nestane preko granica osiguravajući mu zaposlenje u zemljama tranzita i uskraćujući mu ga u našoj vlastitoj zemlji. I proces eksproprijacije i izmještanje sirotinje moraju se izvesti diskretno i oprezno.“Druga se odnosi na cionističku inozemnu politiku: „Antisemiti će postati naši najsigurniji prijatelji, a antisemitske zemlje naši saveznici… Mi tamo (tj. u Palestini) treba da podignemo dio bedema Evrope protiv Azije, predstražu civlizacije naspram barbarizma!“
Poslije holokausta koga su Jevreji doživjeli u Drugom svjetskom ratu na kontinentu Herzlove „civilizacije“ kontaminiranom najdestruktivnijim ideologijama XX. st., nacizmom i komunizmom, najveće antisemitske posthitlerovske i komunističke države Evrope zajedno sa SAD, pobjednici nad nacističkom „osovinom zla“, požurile su da formiraju državu za Jevreje na muslimanskoj zemlji, gdje nikada nije bilo antisemitizma, a nekmoli holokausta. Četrnaestog maja 1948. g., dan prije isteka engleskog mandata i povlačenja engleskih trupa iz Palestine, Jevrejsko nacionalno vijeće proglasilo je nezavisnost izraelske države na tlu Palestine odbacivši sve rezolucije OUN koje su ranije, bile donesene, a koje su se odnosile na podjelu Palestine „tako da u njoj ne bude ni jevrejske, ni arapske dominacije.“

Takva politika samo je sve više zamrsivala bliskoistočni čvor. OUN je 1949. g. priznala izraelsku državu sa 56 % palestinske teritorije, a nikad nije priznala istu takvu državu za Palestince; Arapi i Jevreji su do 1973. g. vodili tri rata iz kojih je izraelska država svaki put izlazila sve jača, sa sve većom osvojenom teritorijom, da bi tek u oktobarskom ratu 1973. arapski nacionalizam uspio da zada značajniji udarac svjetskom cionizmu. Nakon tog rata zapadni saveznici su hitnim mirovnim pregovorima uspjeli da sačuvaju izraelske pozicije, a Izraelu je omogućeno da se priprema za nove osvajačke pohode. Palestina je postala problem arapskog svijeta i Ujedinjenih naroda, ali ne i čitavog Svijeta Islama.

 

Buber, Faruqi i Garodi: tri prijedloga za rješenje „najveće tragedije savremenog Svijeta“

 

U ovim razmatranjima dužni smo naglasiti da sav jevrejski narod ne podržava cionistički projekat ni metode izraelske države. Iako u manjini, vjerski cionizam se uporno suprostavlja ideologiji i ciljevima političkog cionizma. Najveći protivnik ovog posljednjeg bio je Martin Buber, prvi predsjednik Hebrejskog univerziteta u Jerusalemu i jedan od vodećih jevrejskih mislilaca XX. st. Buber se protivio osnovnom cilju zapadnjačke kolonijalne politike: da od Izraela stvori svoju enklavu pomoću koje će moći kontrolirati cijeli bliskoistočni region. Po Buberu, to je klopka za Jevreje koji će, u tom slučaju, morati da žive okruženi mržnjom svojih arapskih susjeda koji se nikad neće pomiriti s gubitkom Palestine: „Mi živimo u tokovima univerzalne uzajamnosti,“ pisao je Buber u svojoj knjizi I and Thou (Edinburg, 1970.) eksplicirajući da se duh može tražiti samo u odnosu prema Drugom i da se Božije otkrovenje najpotpunije doživljava u uzajamnom odnosu ljudi. Isti je slučaj sa civilizacijama, koje „opstaju i cvjetaju samo putem uzajamnog oplođivanja.“ Stvaranje slobodne Palestine u okviru Federacije zemalja Bliskog istoka, u kojoj bi ravnopravno živjeli muslimani, Jevreji i kršćani, sa Jerusalemom kao centrom svjetske duhovnosti, koegzistencije i mira, bio je san ovog produhovljenog mislioca.

Drugi značajni mislilac, najveći od svih među palestinskim muslimanima u XX. st. Ismail Faruqi, osamdesetih godina prošlog stoljeća objavio je svoj znameniti esej Islam i cionizam (objavljenu u zborniku Islamski fundamentalizam – šta je to, Sarajevo,1990.), zbog koga su ga cionisti izrešetali zajedno sa njegovom suprugom Lamyom na vratima stana u San Francisku (?).
Faruqi polazi od stava da samo islam nudi konačno rješenje palestinskog pitanja. Islam se ne suprotstavlja judaizmu već cionizmu, i to „zbog njegovih zločina protiv Palestinaca, protiv kolektivne egzistencije Palestinaca protiv pojedinaca – Arapa iz okolnih zemalja kao i protiv Ummeta.“ Za ovog pisca, Palestina nije samo nacionalni problem Palestinaca ili Arapa nego čitavog Ummeta. „Zato islam nameće svim muslimanima širom Svijeta obavezu da ustanu kao jedan i stave tačku na nepravdu u Palestini!“

Faruqi smatra da su sve nacionalne arapske države tvorevina zapadnjačkog kolonijalizma, jednako kao i svi njihovi zakoni koji su potisnuli Allahov šeri’at. Arapski nacionalizam ne može riješiti nijedan problem muslimana pa ni palestinsko pitanje. Zato se ovaj mislilac zalaže za formiranje ujedinjene islamske države na Bliskom istoku koja bi „poništila sve vještačke granice među arapskim nacionalnim državama kao i sve njihove pojedinačne odbrambene formacije i preuzela svu odgovornost za odbranu i vanjske poslove.“ Ta država bi bila u stanju da sruši cionisticku državu Izraela, ali ona ne bi izgnala jevrejski narod. Islam, smatra Faruqi, Jevrejima nudi više od cionizma: pravo da, nakon što prihvate sporazum sa novonastalam islamskom državom, žive u miru i naseljavaju se u svim njezinim dijelovima ravnopravni sa ostalim građanima. „Ummet nikada nije smatrao da on sam ili njegovo poslanstvo, njegova prošlost ili budućnost podrazumijeva desetkovanje nemuslimana koji žive u njegovoj sredini,“ kaže Faruqi.

Faruqijev lični prijatelj, R. Garodi, ponudio je rješenje koje je najviše uzelo u obzir političku stvarnost ovog konflikta. On smatra da se nikakvo rješenje ne može postići bez međunarodne zajednice, te bi stoga obje strane, i palestinska i jevrejska, morale prihvatiti sve rezolucije OUN-a, prije svih 181 iz 1947., zatim  242 iz 1967. te 338 iz 1973. g., kojima se formiraju palestinska i izraelska nezavisna država na tlu Palestine. Jedina prepreka na tome putu su izraelske vođe, tvrdi Garodi na kraju svoje knjige Slučaj Izrael. Izrael se ne može „baciti u more,“ ali ni dopustiti mu da dalje ugrožava palestinski narod i svjetski mir. Izrael se mora decionizirati i, takav, reintegrirati u Aziju, kada bi on „prestao funkcionirati kao zapadnjačka rasistička i kolonijalistička enklava!“ Prvi uvjet za počinjanje ovih procesa je prekid dotoka pomoći koju Izrael prima u oružju i novcu od sila Zapada, prvenstveno od SAD-a.

 

Garodijevi apeli čovječanstvu

 

Više od Bubera i Faruqija, Garodi, nekadašnji istaknuti političar Komunističke internacionale i jedan od najpoznatijih prijelaznika u islam na Zapadu, svjestan je opasnosti koju čovječanstvu nosi cionistički Izrael i imperijalistička politika. Dvadesetak godina prije nego što je Ariel Sharon postao premijer Izraela, Garodi je ukazivao na ovog nekadašnjeg komandanta zloglasne „Jedinice 101“ i ministra odbrane, koji je izvršio pokolje nad Palestincima u Deir Yasinu, Sabri i Šatili, Qibjau, Khan Yunisu i Beni Suhejlai. Tom čovjeku stoje na raspolaganju izraelski nuklearni arsenali kojima njegova državna tvorevina danas može da sa zemljom sravni pet, arapskih prijestolnica, da sruši Asuansku branu, sva naftna postrojenja u regionu.. ., ukupno, stotinjak ciljeva za razaranje! Garodi iznosi podatak da je Izrael samo do 1976.g. imao između 13 i 20 bombi onog tipa koji je bačen na Hirošimu! Izrael nikad nije bio jači i opasniji. „Njegova strategija da izvede sistematsku i opću intervenciju protiv struktura svih susjednih arapskih zemalja, s ciljem da ih dovede do njihova sloma, … predstavlja najopasniji detonator trećeg svjetskog rata, s mogućnošću uzajamnog nuklearnog djelovanja, koje bi završilo pogibeljno za Planetu kao cjelinu!“ zapisao je Garodi prije blizu dvadeset godina.

Moć Izraela počiva na nemoći susjednih arapskih država, Turske i Irana; cionizam ne može ostvariti svoje ciljeve ukoliko se te države pogotovo Irak, Sirija i Liban ne rasparčaju u sitne, mini državice razlititih etničkih i vjerskih zajednica.
Najveći protivnik takvoga plana u savremenom dobu bio je ajetullah Homeini, inspirator Intifade i, poslije halife Omera, Salahudina Ejjubija, sultana Abdul-Hamida, četvrta figura islamskog Ummeta koja je započela epohalnu borbu za oslobođenje Palestine od cionističke okupacije na temeljima ujedinjujućeg islamskog učenja. Zbog toga je to učenje, sa njegovom političkom dimenzijorn, zahvaljujući cionističkom medijskom lobiranju, na dobrom dijelu Planete danas stigmatizirano kao destruktivna ideologija ravna nacizmu i komunizmu, prijetnja Zapadu i glavni faktor u podrivanju svjetske sigurnosti.
U svjetlu ovih činjenica treba posmatrati izraelsku politiku u posljednje dvije godine, te iznenadnu američku „međunarodnu borbu protiv terorizma.“ Također, između Palestine i Bosne mogu se – na političkoj ravni napraviti korisne paralele.