Cijeli svijet gleda u islam

islamic worldZahvala pripada Allahu, koji je nas, lidere zemalja Organizacije islamske konferencije, svojom dozvolom i milošću, okupio na ovom mjestuda se posavjetujemo i, nadam se, odredimo kurs za budućnost islama i muslimanskog ummeta u cijelom svijetu

Cijeli svijet gleda na nas. Sigurno je da 1,3 milijarde muslimana, jedna šestina svjetske populacije, polaže svoje nade u nas, na ovom samitu, iako mogu biti cinični o pitanju našeg htijenja i kapaciteta da makar vratimo čast islama i muslimana, a kamoli da oslobodimo njihovu braću i sestre od poniženja kojima su danas izloženi.

Neću nabrajati primjere našeg ponižavanja, niti ću još jedanput osuditi naše diktatore i tlačitelje. To bi bila vježba bez rezultata, zato što oni neće promijeniti svoje ponašanje samo zbog naše osude. Ako želimo vratiti naš dignitet, kao i dignitet islama, onda mi morarno odlučivati i mi moramo djelovati.
Počeo bih time da se vlade svih muslimanskih zemalja mogu ujediniti, i imati jedan stav, ako ne o svim, onda o najvažnijim pitanjima, kao što je Palestina. Svi smo muslimani. Svi smo potlačeni. Sve nas ponižavaju. Ali mi, koji smo Allahovom voljom uzdignuti iznad naše braće muslimana da vladamo našim zemljama, nismo nikada stvarno pokušali djelovati kao zajednica, kako bismo na našem nivou pokazali bratstvo i jedinstvo koje nam islam naređuje.
Nisu samo naše vlade podijeljene. Podijeljen je i islamski ummet. U posljednjih 1400 godina, interpretatori islama, učeni, ulema, interpretirali su i reinterpretirali jedinu vjeru islam, koju je nam je donio poslanik Muhammed, a.s., na tako različite načine, da danas imamo 1000 religija koje su toliko različite jedna od druge. Čak se i borimo jedni protiv drugih i ubijamo jedni druge.

 

Podjela ummeta

 

Od jednog ummeta dozvolili smo sebi da se podijelimo na nebrojene sekte, mezhebe i tarikate, od kojih se svaki više bavi dokazivanjem kako je njegov islam onaj pravi, nego našim jedinstvom. Mi ne uspijevamo primijetiti da naše neprijatelje nije briga da li smo mi pravi muslimani ili ne. Za njih, mi smo muslimani, sljedbenici religije i Poslanika, za koga oni kažu da promovira terorizam, i svi smo njihovi zakleti neprijatelji. Oni će nas napadati i ubijati, upadati u naše zemlje, obarati naše vlade, bilo da su one sunijske ili šiijske, alavitske ili druske. A mi im pomažemo napadajući i slabeći jedni druge, a nekad izvršavamo njihove zapovijedi, ponašamo se kao njihovi saveznici i napadamo našu muslimansku braću. Pokušavamo srušiti naše vlade silom, i tako uspijevamo da oslabimo i osiromašimo samo naše zemlje.
Mi u potpunosti ignoriramo i nastavljamo ignorirati islamsku naredbu da se ujedinimo, da budemo braća, mi, vlade islamskih zemalja, kao i cijeli ummet. Ali, nije ovo jedina stvar koju ignoriramo o pitanju učenja islama. Naređuje nam se da čitamo, da tražimo znanje. Prvi muslimani su to shvatili, pa su proučavali i prevodili djela grčkih i drugih učenjaka prije islama. Kasnije su ovi muslimanski učenjaci doprinosili nauci kroz vlastite studije.
Raniji muslimani su «proizveli» velike matematičare, fizičare,, astronome, naučnike, i svi su oni dostigli vrhunac u svojim poljima, uporedo sa studiranjem i prakticiranjem islama. Kao rezultat toga, muslimani su mogli iskoristiti bogatstvo svojih zemalja i povećati ga kroz trgovinu sa ostalim svijetom, mogli su ojačati svoju odbranu, zaštititi svoj narod i ponuditi im islamski način života, Ed-din, kao što je to i islam propisao.
U srednjem vijeku, kada su Evropljani bili praznovjerni i zaostali, muslimani su već bili izgradili veliku civilizaciju, moćnu, poštovanu i više nego spremnu da se takmiči sa ostatkom sviieta i zaštiti ummet od strane agresije. Evropljani su morali da se pognu do stopa muslimanskih učenjaka kako bi naslijedili njihovu naučnu zaostavštinu.

Muslimane su vodili veliki lideri kao što je Abdul Rahman III, El Mensur, Salahuddin el Ejubi i ostali, koji su na bojištu bili na čelu vojski koje su štitile muslimansku zemlju i ummet.
Ali, usred procesa građenja islamske civilizacije, pojaviše se novi interpretatori islama koji su shvatili da potraga za naukom znači samo studiranje islamske teologije. Nije se poklanjala pažnja studiranju egzaktnih nauka, medicine.
Muslimani su počeli intelektualno nazadovati. Sa intelektualnim nazadovanjem počela se rušiti i velika islamska civilizacija. I da se nisu pojavili osmanlijski ratnici, muslimanska civilizacija bi nestala 1492., sa padom Granade.

 

Kada su muslimani izgubili korak

 

Rani nasljednici Osmanilja nisu bili praćeni intelektualnom renesansom. Umjesto toga, bili su sve više okupirani nebitnim stvarima kao što su – da li su tijesne pantalone ili kačketi dozvoljeni po islamu ili ne, da li je dozvoljeno koristiti štampaću mašinu ili električnu energiju za osvjetljenje džamija?
Muslimani su u potpunosti propustili industrijsku revoluciju. A nazadovanje je nastavljeno sve dok Britanci i Francuzi nisu podržali pobunu protiv Osmanlija, posljednje muslimanske svjetske sile, i zamijenili je evropskim kolonijama, a ne obećanom nezavisnošću. Te kolonije su postale nezavisne tek poslije Drugog svjetskog rata.
Osim novih nacija-država, prihvatili smo i zapadni sistem demokratije. Ovo nas je, također, podijelilo jer su se pojavile različite političke opcije, koje prisvajaju islam za sebe, a odbacuju islam drugih, te odbijaju prihvatiti rezultate prakticiranja demokratije u slučaju da oni ne dođu na vlast. Oni se okreću nasilju, i tako slabe i destabiliziraju islamske zemlje.
Sa svim ovim događanjima, muslimanska civilizacija je postala tako slaba da u jednom momentu nije bilo muslimanske zemlje koja nije bila kolonizirana ili hegemonizirana od Evropljana. Ali, povrat nezavisnosti nije pomogao muslimanima da ojačaju. Njihove države su bile slabe sa lošom administracijom koja je konstantno bila u stanju totalnog rasula. Evropljani su mogli raditi što su htjeli sa muslimanskim teritorijama. Nije iznenađujuće da su mogli uzeti muslimansku zemlju i stvoriti Izrael te tako riješiti problem Jevreja. Podijeljeni, muslimani nisu mogli učiniii ništa da zaustave Balfoura i cionističku transgresiju.
Neki bi željeli da mi i pored svega vjerujemo da živimo bolje od naših diktatora. Neki vjeruju da je islamski biti siromašan i potlačen. Ovaj svijet nije za nas. Naše su samo radosti Dženneta. Sve što moramo raditi je izvršavati neke obrede, nositi neke hamajlije ili biti obučeni na poseban način. Naša slabost, naša zaostalost i nemogućnost da pomognemo našoj braći i sestrama su Allahova volja, teškoće koje moramo prevladati prije uživanja u Džennetu. Moramo prihvatiti ovu sudbinu koja nas je zadesila. Ništa se ne može protiv Božijeg određenja.

Ali, da li je to baš Allahovo odredenje protiv koga ne možemo i ne trebamo ništa poduzimati? Allah je u suri Ar R’ad, 11. ajet, rckao da neće promijeniti sudbinu jednog naroda dok taj narod ne promijeni sam sebe.
Prvi muslimani su također bili potlačeni, kao što smo i mi danas. Međutim, poslije njihovih iskrenih i odlučnih napora da pomognu sami sebi, a u skladu sa učenjima islama, Allah im je pomogao da poraze svoje neprijatelje, i da stvore veliku i moćnu muslimansku civilizaciju. Ali, šta smo to mi udarili, posebno sa bogatstvima kojima nas je Allah, dž.š., obdario?

 

Muslimansko bogatstvo

 

Danas nas ima 1,3 milijarde. Imamo najveće rezerve nafte na svijetu. Imamo ogromno bogatstvo. Nismo toliko arogantni kao što su hili oni koji su živjeli u doba džahilijjeta i koji su prihvatili islam. Upoznati smo sa funkcioniranjem svjetske ekonomije i finansija. Mi kontroliramo od 50 od 180 zemalja svijeta. Naši glasovi mogu stvoriti ili uništiti međunarodne organizacije. Ali, mi izgledamo bespomoćniji od nekolicine prvih muslimana koji su prihvatili Poslanika kao svog vođu. Zašto? Da li je to zbog Božijeg određenja ili je zato što smo mi pogrešno tumačili našu vjeru, ili zato što se nismo vezali za pravilna učenja naše vjere, ili zato što smo činili pogrešne stvari?
Naša nam vjera naređuje da se pripremimo za odbranu ummeta. Nažalost, mi se ne bavimo odbranom, već oružjem iz doba Poslanika. Ta oružja i konji nam više ne mogu pomoći da se odbranimo. Za to su nam potrebni oružje i rakete, bombe i borbeni avioni, tenkovi i ratni brodovi. Ali, pošto smo zanemarili studiranje prirodnih nauka i matematike, jer one nemaju vrijednosti na ahiretu, danas nismo sposobni da proizvedemo vlastito oružje za odbranu. Mi moramo kupovati oružje od naših tlačitelja i neprijatelja. Ovo je rezultat površne interpretacije Kur’ana, u kojoj ne pridajemo važnost biti Poslanikovog sunneta i kur’anskih naredbi, već se posvećujemo formi, manirima i sredstvima korištenim u prvom stoljeću islama. A tako je i sa drugim islamskim učenjima. Više se bavimo formom nego samom biti Allahovih riječi, i vežemo se samo za literalnu interpretaciju Poslanikovog sunneta.

Mi možemo željeti da vratimo prvo stoljeće islama, tadašnji način života, kako bismo prakticirali, ono što mislimo da je istinski islamski način života. Ali, to nam neće biti dopušteno. Naši neprijatelji će iskoristiti našu zaostalost i slabost kako bi nama vladali.
Islam nije samo za sedmo stoljeće. Islam je za sva vremena. A vremena se mijenjanju. I sviđalo se to nama ili ne, mi se, također, moramo mijenjati, ali ne mijenjanjem naše vjere, već provođenjem njenih principa u skladu sa kontekstom svijeta koji je4 potpuno drugačiji od onog u prvim stoljećima islama. Islam nije pogrešan, ali tumačenja naših učenjaka, koji nisu poslanici, iako su možda veoma učeni, mogu biti pogrešna. Mi imamo potrebu da se vratimo korijenima islama kako bismo provjerili da li mi, ustvari, prakticiramo islam koji je poslanik propovijedao. Nije istina da svi prakticiramo istinski islam kada nam se shvatanja i vjerovanja toliko razlikuju.

 

Islam je za sva vremena

 

Muslimanski ummet je danas predmet prezira i nepoštivanja. Naša vjera je ocrnjena. Naša sveta mjesta su oskrnavljena. Naše zemlje su okupirane. Naš narod gladuje i biva ubijan.
Nijedna naša zemlja nije, uistinu, nezavisna. Mi smo pod pritiskom da se povinujemo željama nasilnika o pitanju našeg ponašanaj, upravljanja našom zemljom, našeg načina razmišljanja.
Ako oni danas žele okupirati našu zemlju, ubijati naš narod, uništiti naša sela i gradove, nema ništa opipljivo što možemo učiniti. Je li islam taj koji je sve ovo prouzrokovao? Ili mi nismo ispunili svoju dužnost prema našoj vjeri?
Naša jedina reakcija je da postajemo sve ljući i ljući. Ljuti ljudi ne mogu pravilno razmišljati. Zbog toga i imamo ljude koji ne mogu reagirati racionalno. Kako bi izrazili svoju srdžbu i frustraciju, oni također organiziraju napade, ubijajući sve redom, uključujući i svoju braću muslimane. Neprijatelj odgovara vršeći još veći pritisak na naše vlade, koje nemaju izbora osim da popuste i prihvate upute neprijatelja, ili jednostavno da predaju svoju slobodu nezavisnog djelovanja.
Kada se ovo dogodi narod postaje još ljući i počinje se okretati protiv svojih vlada. Svaki pokušaj da se stvari riješe mirnim putem biva sabotiran još većim napadima usmjerenim da još više naljute neprijatelja i tako spriječe mirno rješenje. Ali ti napadi neće ništa riješiti. Muslimani bivaju još potlačeniji.
Postoji osjećaj beznađa među muslimanskim zemljama i njihovim narodima. Oni osjećaju da ne mogu uraditi ništa ispravno. Oni vjeruju da će stvari postati još gore. Muslimani će zauvijek ostati potlačeni od Evropljana i jevreja. Oni će uvijek biti siromašni, zaostali i slabi. Neki vjeruju, kao što sam rekao, da je Allahova volja, čak i to da muslimanska država mora biti siromašna i potlačena na ovom svijetu.
Ali, da li je istina da mi ne trebamo i ne možemo uraditi ništa za sebe? Da li je istina da 1,3 milijarde ljudi ne mogu pronaći snage da se spase od poniženja i nasilja koje im je nametnuo mnogo manji neprijatelj? Da li je sve što mogu uraditi samo nasumice pucati, izrevoltirani neprijateljskim akcijama? Ima li drugog načina osim tražiti od naše omladine da se raznose i ubijaju ljude i tako prizovu još veće masakre našeg naroda?

 

Moraju li muslimanske zemlje biti siromašne

 

Ne može biti da nema drugog načina. Muslimana je 1,3 milijarde i ne mogu biti poraženi od nekoliko milona jevreja. Mora postojati način. A način ćemo pronaći ako zastanemo i razmislimo, vidimo naše slabosti i naše prednosti, planiramo, pravimo strategiju i onda izvedemo kontranapad. Kao muslimani moramo tražiti uputu iz Kur´ana i Sunneta. Sigurno je da će nam 23 godine poslanikove borbe pružiti određenu uputu i reći šta možemo, a šta trebamo uraditi?

Znamo da su on i njegovi sljedbenici bili potlačeni od Kurejšija. Da li je on posezao za odmazdom? Ne. Bio je spreman na strateška povlačenja. Poslao je svoje prve sljedbenike u kršćansku zemlju, ai on sam je kasnije migrirao u Medinu. Tamo je okupio svoje sljedbenike, izgradio odbrambenu sposobnost i osigurao svoj narod. Na Hudejbiji je bio spreman prihvatiti nepravedan sporazum, suprotan željama njegovih ashaba i sljedbenika. Za vrijeme mira kohji je nakon toga uslijedio, konsolidirao je snage i na kraju je ušao u Mekku i učinio je islamskom. Ali ni tada nije posezao za osvetom. Narodi Mekke su prihvatili islam, a mnogi od njih su bili njegovi najodaniji sljedbenici koji su branili islam od svih neprijatelja.

Ovo je ukratko priča o patnjama Poslanika. Mi mnogo pričamo o slijeđenju njegova Sunneta. Mi citiramo njegove izreke i djela veoma često. Ali mi ustvari ignoriramo sve njegove poruke.
Ako koristimo sposobnost mišljenja koje nam je Allah podario, uvidjet ćemo da djelujemo potpuno iracionalno. Borimo se bez cilja, osim da povrijedimo neprijatelje koji nas vrijedaju. Naivno je što očekujemo da će se oni predati. Nepotrebno žrtvujemo živote, a ne postižemo ništa osim što na sebe navlačimo još veću osvetu i poniženje.
Sigurno je vrijeme da malo zastanemo i razmisiimo. Da li će to biti gubljenje vremena? Već više od pola stoljeća se borimo za Palestinu. Šta smo dobili? Ništa. Današnja pozicija je gora nego prije. A da smo zastali pa razmisliti, onda smo mogli napraviti plan, strategiju koja nas može odvesti do konačne pobjede. Pauza i razmišljanje nije gubljenje vremena. Imamo potrebu za strateškim povlačenjem i analizom naše situacije.
Mi smo, ustvari, veoma jaki – 1,3 milijarde ljudi se ne mogu tek tako izbrisati. Evropljani su ubili 6 miliona jevreja, od 12 koliko ih je bilo. Ali danas, jevreji vladaju svijetom iz sjene, putem svojih agenata. Oni imaju druge da ginu i bore se za njih.
Mi možda nećemo biti u mogućnosti da to uradimo. Možda nećemo uspjeti ujediniti 1,3 milijarde muslimana. Možda nećemo uspjeti ujediniti sve muslimanske vlade da djeluju u harmoniji. Ali ako uspijemo dobili jednu trećinu ummeta i trećinu muslimanskih zemaija da rade zajedno, onda možemo nešto uraditi. Zapamtite da Poslanik nije imao mnogo sljedbenika kada je otišao u Medinu. Ali, on je ujedinio ensarije i muhadžire, i na kraju postao davoljno jak da odbrani islam.

Osim parcijalnog jedinstva koje nam potrebno, mi, također, moramo razmisliti o našoj imovini. Već sam spomenuo naš broj i naftno bogatstvo. U današnjem svijctu mi vladamo mnogim političkim, ekonomskim i finansijskim poljima, sasvim dovoljnim da nadoknade našu vojnu slabost.
Mi, također, znamo da nisu svi nemuslimani protiv nas. Neki su nam veoma naklonjeni. Neki čak vide naše neprijateije kao svoje neprijatelje. Čak i među jevrejima ima onih koji nisu saglasni sa onim što radi Izrael.
Mi ne smijerno praviti neprijatelje. Mi moramo osvojiti njihove umove i srca. Moramo ih pridobiti na našu stranu, ali ne moleći ih da nam pomognu, već na častan način na koji se borimo da pomognemo sami sebi. Ne smijemo jačati neprijatelja gurajući sve ljude u njihov tabor neodgovornim i neislamakim postupcima, Sjetite se Salahuddina i načina na koji se on borio sa takozvanom ´krstašima‘, a posebno engleskim kraljem Ričardom. Sjetite se Poslanikovog odnosa prema neprijateljima islama. Mi moramo uraditi istu stvar. Važna je konačna pobjeda, a ne odmazda i osveta.
Moramo se nadograđivati na snagu koju imamo u svim poljima, a ne samo o pitanju oružane sile. Naše države moraju biti stabilne i dobro organizirane, moraju biti ekonomski i finansijski jake, industrijski kompatibilne, i tehnološki napredne. Za ovo treba vrenteaa, ali ovo je izvodljivo, i ovo će biti dobro potrošeno vrijeme. Naša nam vjera naređuje da budemo strpljivi. Innallahe mea-s-sabirin. Uistinu je vriina biti strpljiv.

 

Kako opet uspostaviti veliku muslimanski civilizaciju

 

Ali u odbrani ummeta, kontranapad ne treba početi sve dok ne dovedemo naše kuće u red. Čak i danas, imamo dovoljno snage da se suprotstavimo onima koji nas kleveću. Ostaje nam da ih identificiramo i da vidimo kako ih iskoristiti da bismo zaustavili pokolj. Sve ovo jc moguće ako zastanemo, razmislimo, isplaniramo, napravimo strategiju i napravimo nekoliko prvih koraka. Čak i ovih nekoliko koraka mogu dati pozitivne rezultate.

Poznato nam ja da su predislamski Arapi bili odani svađi i međusobnom ubijanju samo zato što su bili iz različitih plemena. Poslanik im je propovijedao islamsko bratstvo, i to je bio način na koji su oni prevazišli međusobnu mržnju, ujedinili su se i pomogli uspostavljanju veiike muslimanske civilizacije. Možemo li reći da ono što su oni uradili, mi, moderni muslimani ne možemo? Ako ne svi, onda makar neki mogu. Ako ne renesansa naše velike civilizacije, onda makar sigurnost našeg ummeta.
Da bismo uradili stvari koje sam predložio, nije potrebao da se odreknemo naših međusobnih razlika. Samo nam je potrebna staza kako bismo radili zajedno u suzbijanju samo određenih zajedničkih problema, kao što je palestinski problem.
U bilo kojoj borbi, u bilo kom ratu, ništa nije važnije od zajedničke, kooridinirane akcije. Jedan nivo discipline je sve što nam treba. Poslanik je izgubio Bitku na Uhudu samo zato što nisu izvršavane njegove naredbe. Mi to znamo, ali još nećemo da se discipliniramo i da prestanemo sa nekoordiniranim i povremenim akcijama. Moramo biti hrabri, ali ne i ludo odvažni. Ne smijemo misliti samo o nagradi na ahiretu, već i ovozemaljskim rezultatima naše misije.
Kur’an nas uči da kada neprijatelj traži mir, mi moramo reagirati pozitivno. Istina je da je sporazum koji nam nude nepravedan. Ali možemo pregovarati. Poslanik je to uradio na Hudejbiji, i na kraju je trijumfirao.
Svjestan sam da sve ove ideje neće biti popularne. Oni kojima se na svidaju će poželjeti da ih odmah odbace. Oni će željeti da ušutkaju svakoga ko podržava ovu liniju djelovanja. Oni će željeti da pošalju još više mladića i djevojaka da se žrtvuju. Ali, gdje će nas sve ovo odvesti? Sigurno neće do pobjede. Više od pedeset godina borbe u Palestini nam nije donijelo ništa. Mi smo, ustvari, pogoršali situaciju.

Neprijatelj će, vjerovatno, jedva dočekati ove preporuke, a mi ćemo zaključiti da promotori ovih ideja rade za neprijatelja. Ali, razmislimo. Mi se borimo protiv ljudi koji misle. Oni su preživjeli 2000 godina progona razmišljanjern, a ne odmazdom. Oni su izmislili i uspješno promovirali socijalizam, komunizam, ljudska prava i demokratiju, tako da bi njihovo sudsko gonjenje izgledalo pogrešno, te da bi oni mogli imati ista prava kao i ostali. Sa ovim su oni preuzeli kontrolu najmoćnijih zemalja, te su oni, mala skupina, postali svjetska sila. Ne možemo se sa njima boriti samo ´mišićima‘. Moramo se koristiti i našim mozgovima.
Oni su u posljednje vrijeme, zbog svoje moći i uspjeha, postali arogantni. A arogantni ljudi, isto kao i oni koji su ljuti, pravit će greške i prestati misliti. Oni već počinju praviti greške, i pravit će ih još više. To mogu biti naše šanse danas i u budućnosti. Moramo iskoristiti te šanse.

 

Upotrijebiti mozgove kao glavno oružje

 

Da bismo to uradili, moramo postupati pravilno. Retorika je dobra. Ona nam pomaže da predstavimo loše stvari koje rade protiv nas, možda da nam osigura određene simpatije i podršku. Ona može ojačati našu dušu, našu volju i odlučnost da se suprotstavimo neprijatelju.
Mi možemo i trebamo moliti Allaha, jer On je taj koji će odlučiti da li ćemo uspjeti ili ne. Nama je potreban Njegov blagoslov i Njegova pomoć kako bismo uspjeli u našim nakanama.
Ali, način na koji se mi budemo ponašali i djelovali će odlučiti da li će nam On pomoći i dati nam pobjedu. On je to već rekao u suri Er R’ad, ajet 11.
Kao što sam rekao na početku, cijeli svijet gleda u nas, cijeli ummet polaže svoje nade u ovu konferenciju lidera islamskih zemalja. Oni ne očekuju da samo izrazimo svoj gnjev i frustraciju riječima i gestama, ne samo da tražimo Allahov blagoslov. Oni očekuju da uradimo nešto, da djelujemo. Ne možemo reći da ne možemo ništa uraditi,. mi lideri islamskih zemalja. Ne možemo reći da se ne možemo ujediniti, čak i kada se suočavamo sa uništenjem naše vjere i ummeta.
Znamo da možemo. Postoji mnogo stvari koje možemo uraditi. Imamo toliko sredstava koja su nam na raspolaganju. Jedino što nam treba je volja da nešto uradimo. Kao muslimani moramo biti zahvalni za uputu koju nam pruža naša vjera. Moramo uraditi ono što je potrebno, čvrsto i odlučno. Allah nije uzdigao nas, lidere, iznad drugih kako bismo u vlasti uživali samo mi. Moć koju imamo je za naš narod, naš ummet, naš islam. Moramo imati volju da iskoristimo ovu moć pravedno, mudro, zajednički. Ako Bog da, mi ćemo na kraju pobijediti.

Molim se Uzvišenom Allahu, Milostivom Samilosnom, da nam Deseti samit zemalja islamske konferencije, ovdje u Putra Džaji, u Maleziji, da novi, pozitivniji pravac, koji će biti blagoslovljen uspjehom.

 

Deseti samit zemalja islamske konferencije u Putra Džaji, Malezija. septembar 2003. god.

Fragmenti govora domaćina, premijera Malezije Mohammada Mahathira