Prioriteti u oblasti naredbi

allahummePrioritet stupova nad ograncima

 

Prvo čemu se, u oblasti šerijatskih naredbi, mora dati prednost jesu stupovi islama.
Pod davanjem prednosti stupovima mislimo na davanje priorite­ta onome što je vezano za vjeru u Uzvišenog Allaha, Njegovu jed­noću, Njegove meleke, knjige, poslanike i Sudnji dan, a to su temelji islama, kao što ih je pojasnio Časni Kur’an.
Uzvišeni Allah kaže: “Nije čestitost u tome da okrećete lica svoja prema istoku i zapadu, čestiti su oni koji vjeruju u Allaha, i u onaj svijet, i u meleke, i u knjige, i u vjerovjesnike.” [1]
Uzvišeni kaže: „Poslanik vjeruje u ono što mu se objavljuje od Gospodara njegova, i vjernici – svaki vjeruje u Allaha, i meleke Nje­gove, i knjige Njegove, i poslanike Njegove, mi ne izdvajamo ni jed­nog od poslanika Njegovih. I oni govore, čujemo i pokoravamo se, oprosti nam, Gospodaru naš, Tebi ćemo se vratiti.” [2]

Uzvišeni kaže: “A onaj ko ne bude vjerovao u Allaha, i u meleke Njegove, i u knjige Njegove, i u poslanike Njegove, i u onaj svijet – daleko je zalutao.” [3]
Vjeru u sudbinu ajeti spominju u kontekstu akideta, zato što je ona sastavni dio vjere u Uzvišenog Allaha, Njegovu savršenost, Nje­govo sveobuhvamo znanje, univerzalnu volju i moć koja se ostvaruje.
Akida (vjera) je stup, a Šerijat (zakonodavstvo) njegov ogranak. Vjera je temelj, a djelo njegov ogranak.
Ne želimo ulaziti u teološku polemiku u vezi s pitanjem veze između djela i vjere. Da li je ono njegov dio ili plod, njegov uzrok ili dokaz njegove cjelovitosti?
Istinska vjera mora rezultirati dobrim djelom i ta djela, radilo se o izvršavanju naređenog ili izbjegavanju zabranjenog, bivaju vrijed­nim shodno veličini i čvrstini te vjere.
Djelo koje nije zasnovano na ispravnoj vjeri nema nikakvu vri­jednost kod Allaha i Kur’an ga je ovako opisao: “A djela su nevjernika kao fatamorgana u pustinji, u kojoj žedan vidi vodu, a kad do tog mjesta dođe, ništa ne nađe, – a zateći će da ga čeka kraj njega Allaho­va kazna i On će mu potpuno isplatiti račun njegov, jer Allah veoma brzo svodi račune.” [4]

Eto, zato se pridaje veća pažnja i daje prioritet ispravljanju uvje­renja, predavanju vjeri u samo jednog Boga, progonu idolatrije i praz­novjerja, produbljivanju imanskih korijena u srcu, sve dok njegovo vjerovanje ne da plodove i dok riječi iskrene vjere (tevhida): Samo je Allah Bog ne postanu stvarnost u duši i svjetlost u životu koja odag­naje tmine misli i tmine nemorala.
Istraživač Ibn-Kajjum rekao je: „Znaj da izreka La ilahe illeilah odagnaje maglu i oblake grijeha, onoliko koliko su oni snažni i slabi. Ona ima svoju svjetlost čiji se nosioci međusobno, shodno snazi i sla­bosti, toliko razlikuju da ti stepeni nisu poznati nikome osim Uzvišenom Allahu.“
Tako među ljudima ima onih u čijem srcu su te riječi zasjale po­put sunca. Ima i onih u čijem srcu su zaiskrile kao plamteća zvijezda.
Ima ih u kojima su te riječi zasjale kao ogromna buktinja, i drugih u čijim srcima su zablistale kao velika lampa, a i onih u kojima one svijetle poput nejakog fenjera.
Zato de se te svjetlosti pojaviti i na Sudnjem danu s njihove desne strane i ispred njih, srazmjerno snazi ovih riječi u njihovim srci­ma i shodno njihovoj refleksiji na spoznaju i djelo, saznanje i stanje.
I kada god ojača svjetlost tih riječi, ona spali sumnje i strasti, srazmjerno snazi te svjetlosti, tako da katkada izrasta u snagu pred kojom ne ostaje ni sumnja, ni strast, ni grijeh, a da ih ne splali. U tak­vom je stanju onaj ko je iskren u svojoj vjeri i ko nikada Allahu nije nikoga i ništa ravnim smatrao.
Ko to spozna, razumio je riječi Vjerovjesnika, s.a.v.s.: „Allah je vatri zabranio da prži onoga ko je izrekao: La ilahe illellah, želeći time Allahovo Lice“, kao i njegove riječi: „Neće u vatru ući onaj ko kaže: La ilahe illellah“, i sve hadise koji se u tome smislu prenose, a mno­gim ljudima su nerazumljivi. Tako su jedni razumjeli da su ti hadisi derogirani, drugi da su izrečeni prije naredbi, zabrana i uspostavljanja Šerijata, treći da se odnose na vatru idolopoklonika i nevjernika, a neki su ulazak u vatru prokomentirali kao vječni boravak te su rekli da je značenje tih riječi „Neće u njemu vječno ostati.“
A Poslanik, s.a.v.s., koji dolazi s Šerijatom, nije učinio da se to postigne samo pukim izgovaranjem riječi. I to je nespojivo s općepoznatim u islamu. Nužna je riječ srca i riječ jezika. A riječ srca sadrži: razumijevanje tih riječi, njihovo potvrđivanje, spoznaju božanske suštine, koja se nikome osim Allahu ne pripisuje, jer je samo Njemu svojstvena, i koja se nikome drugome ne može pripisati. Sva ova značenja jesu u srcu i ta spoznaja, čvrsto uvjerenje i stanje, sprečavaju onoga ko ih izrekne da uđe u vatru.
i Onaj ko te riječi kaže, zanemarujući njihova značenja, koji odbi­ja da ih shvati, čije srce nije u suglasju s njegovim jezikom, koji nije shvatio veličlnu tih riječi i njihovu bit, a od njih željno očekuje nagra­du, od njegovih grijeha biće izbrisano onoliko koliko te riječi budu prisutne u njegovom srcu. Jer djela se ne vrednuju prema njihovim oblicima niti prema njihovoj broinosti, nego shodno njihovoj srčanoj vrijednosti. Tako se dva djela mogu učiniti na jedan te isti način, a da razlika među njima bude kao između neba i Zemlje, i dva čovjeka mogu stajati u istom safu, a da razlika između njihovih namaza bude kao između neba i Zemlje.“ [5]

 

Prioritet farzova nad sunnetima i nafilama

 

Poznato je da se djela u sporednim propisima međusobno mno­go razlikuju shodno njihovom vrednovanju od zakona.
Tako se neka od njih traže kao poželjna i preporučena, neka kao stroge naredbe i propisi, a neka su iznad preporučenog, a ispod naređenog, te ih neki šerijatski pravnici nazivaju vadžibima. Među naređenim djelmia (vadžibima) ima djela koja su fardi-kifaje, tj. na­redbe koje može obaviti jedinka ili za to dovoljan broj osoba, tako da obaveza spada sa ostalih.
Ima i onih djela koja su naređena svakom pojedincu (fardi-ajn). To su djela koja se traže od svakog obveznika koji ispunjava uvjete da bude njima obavezan.
Čak se i djela koja su naređena svakom pojedincu međusobno razlikuju. Među njima ima ono što nazivamo ruknovima (tj. osnovnim sastavnim dijelovima) i ona se svrstavaju u temelje islama, kao što su četiri simbola vjere: namaz, zekat, post i hadž, a među njima ima i onih koja nisu na tom nivou.
Učenjak Ibn-Redžeb komentirajući ovaj hadis kaže: „Zaista je Allah propisao farzove i zato ih ne zapostavljajte.“
Ulema se razišla u pitanju da li farz i vadžib znače jedno te isto. Među njima ima onih koji kažu da i jedan i drugi imaju isto značenje. Tako je svaki vadžib, za koji postoji dokaz u Kur’anu, sunnetu, idžma’u ili nekom drugom izvoru Šerijata, istovremeno i farz. Ovo mišljenje je rašireno kod sljedbenika Šafije, i nekih drugih, a od Ah­meda se penosi da je rekao: „Sve što se nalazi u namazu jeste farz.“
Među ulemom ima i onih koji kažu: „Farz je ono što je propisa­no nedvosmislenim i neospornim dokazom, a vadžib ono što je propi­sano drugim dokazima.“ Ovo je stav hanefija i nekih drugih.
U većini predanja od Ahmeda pravi se razlika između farza i vadžiba. Veliki broj njegovih učenika prenosi da je rekao: „Farzom se ne naziva ništa osim onoga što je u Allahovoj Knjizi.“ Za sadekatul­-fitr je rekao: „Ne mogu se usuditi reći da je farz“, iako za njega kaže da je vadžib (obavezan). I tako među nama ima onih koji kažu da se pod riječju „farz“ misli na ono što je propisano Kur’anom, a pod riječju „vadžib“ ono što je propisano sunnetom. A neki kažu: „Farz je ono za što postoji mnogo dokaza i to je utvrđeno putem mutevatir pre­danja, a vadžib je ono što je propisano idžtihadom, tj. slobodnim i samostalnim rasuđivanjem šerijatskog pravnika.“ [6]

 

Tolerantnost u sunnetima i preporučenom

 

„Fikh prioriteta“ traži da damo prednost obaveznijim nad oba­veznim, obaveznim nad preporučenim i da u sunnetima i prepo­ručenome budemo tolerantni u mjeri u kojoj nismo tolerantni kada se radi o farzovima i vadžibima. Da ono što je naređeno osnovnim far­zovima potvrdimo više no drugo, a posebno namaz i zekat, dva osnov­na farza koja je Kur’an spomenuo zajedno na 28 mjesta. O tome go­vore brojni vjerodostojni hadisi, od kojih su:
Prenosi se od Ibn-Umera, r.a., da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Islam je sazdan na pet stupova: svjedočenju da je samo Allah Bog i da je Muhammed Njegov rob i poslanik, obavljanju namaza, da­vanju zekata, hadžu i postu ramazar.a.“ [7]
Prenosi se od Talhe ibn Abdullaha, r.a., da je rekao: „Allaho­vom Poslaniku, s.a.v.s., došao je jedan čovjek razbarušene kose čiji smo glas čuli, ali nismo razumijevali šta govori. Prišao je Poslaniku, s.a.v.s., i pitao ga o islamu. Pa mu je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Pet namaza u danu i noći.“ Upitao je: „A jesam li zadužen drugim (namazima)?“ Allahov Poslanik, s.a.v.s., na to je odgovorio: „Ne, nisi, osim ako želiš dobrovoljno.“ Potom je Allahov Poslanik, s.a.v.s., spomenuo zekat pa je čovjek upitao: „A jesam li obavezan nekim dru­gim zekatom?“ Poslanik odgovori: „Nisi, osim ako želiš dobrovoljno.“ Čovjek je krenuo govoreći: „‚Tako mi Allaha, neću na ovo ni dodati, niti od ovoga nešto oduzeti“! Allahov Poslanik, s.a.v.s., reako je „Spašen je, ako je istinu rekao.“ [8]
Prenosi se od Ibn-Abasa, r.a., da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., poslao Muaza, r. a., u Jemen pa mu je rekao: „Pozovi ih da posvjedoče da je samo Allah Bog i da sam ja Allahov Poslanik, pa ako se tome odazovu, pouči ih da im je Allah propisao pet namaza u danju i noći. Ako ti se u tome pokore, objasni im da im je Allah propisao zekat koji se uzima od bogatih među njima, a daje njihovim siromasima.“ [9]
Prenosi se od Ibn-Omera, r.a., da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Naređeno mi je da se borim protiv ljudi dok ne posvjedoče da je samo Allah Bog i da je Muhammed Allahov Poslanik, dok ne budu ohavljali namaz i davali zekat. A kada to učine, osigurali su kod mene svoje živote i svoje imetke i njih obračun čeka kod Allaha.“ [10]

Od Ebu-Hurejre, r.a., prenosi se: „Kada je na ahiret preselio Al­lahov Poslanik, s.a.v.s., a na vlast došao Ebu-Bekr, r.a., i kada je od Arapa od vjere otpao ko je otpao, Omer, r.a., rekao je: ‚Kako ćemo rat­ovati protiv ljudi kada je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ‚Naređeno mi je da se borim protiv ljudi dok ne posvjedoče da je samo Allah Bog, a kada to učine, osigurali su kod mene svoje živote i svoje imet­ke i njih obračun čeka kod Allaha?‘ Ebu-Bekr je rekao: ‚Tako mi Alla­ha, ja ću ratovati protiv onih koji prave razliku između namaza i zeka­ta. Zekat je dug na imetak, i tako mi Allaha, kada bi mi uskratili samo konop od deve koji su davali Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., borio bih se protiv njih zbog toga!‘ Omer, r.a., rekao je: Tako mi Allaha, uvidio sam da je Allah prsa Ebu-Bekra učinio prostranim da shvate potrebu rata protiv njih pa mi je bilo jasno da je u pravu. [11]
Od Ebu-Ejuba, r.a., se prenosi da je jedan čovjek rekao Vjerov­jesniku, s.a.v.s.: „Reci mi koje djelo će me uvesti u Džennet?“ Posla­nik, s.a.v.s., rekao je: „Da obožavaš Allaha i ništa Mu ravnim ne sma­traš, klanjaš namaz, daješ zekat i održavaš rodbinske veze.” [12]
Od Ebu-Hurejre, r.a, prenosi se da je Vjerovjesniku, s.a.v.s., došao jedan beduin i rekao: „O Allahov Poslaniče, ukaži mi na djelo koje će me, ako ga budem činio, uvesti u Džennet.“ Poslanik, s.a.v.s., rekao je: „Da obožavaš Allaha i ništa Mu ravnim ne smatraš, da klan­jaš propisani namaz, daješ propisani zekat i postiš ramazan.“ Čovjek je rekao: „Tako mi Onoga u Čijoj ruci je moja duša, neću na ovo ni dodati niti od ovoga nešto oduzeti!“ Kada je otišao, Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: „Ko želi vidjeti jednog od stanovnika Dženneta neka gleda u ovoga.“ [13]
Ovaj, kao i prije spomenuti hadis od Talhe, ukazuje da su ovi farzovi praktični temelji vjere i da su, pred onim ko ih u cijelosti obavi i ništa od njih ne umanji vrata Dženneta otvorena, pa i kada bi nešto zapostavio od sunneta. Poslanički program u poučaanju bio je: Usred­sređivanje na temeljne i suštinske stvari, a ne na pojedinosti i sitnice koje se u cijelosti ne mogu ni ostvariti.

 

Pogrešno je da zaokupljenost sunnetima odvrati od farzova

 

Greške su i kada ljude zaokupe sunneti i dobrovoljni ibadeti (namaza, posta i hadža) od farzova.
Tako vidiš među sljedbenicima ove vjere, onoga ko noću klanja kijamul-lejl, a potom, sasvim izmoren i slomljen odlazi na posao za koji dobiva platu, a ne obavlja ga onako kako se to od njega traži. A kada bi znao da je taj njegov posao farz (Zaista Je Allah propisao da se sve na najbolji način obavi) i da je zanemarivanje posla iznevjeravanje emaneta, jer on uzima platu krajem svakog mjeseca na nepravedan način, ostavio bi kijamul-lejl, jer je on samo nafila (dobrovoljni iba­det) koji mu nije naredio niti Allah niti Njegov Poslanik.
Tako je i s onim ko posti ponedjeljak i petak, pa ga post iscrpi, naročito u vrijeme ljeta, pa na posao ide iscrpljen i mnogo zapostavi interese ljudi dajudi prednost svome postu, iako je taj post nafila koja nije ni farz ni obaveza.
Poslanik je zabranio ženi da posti dobrovoljni post kada je njen muž kod kuće (tj. nije na putu), osim uz njegovu dozvolu, zato što je njegovo pravo kod nje važnije od nafila posta.
Takav je slučaj i s neobaveznim hadžom i s neobaveznom umrom. Među pobožnima ima i onih koji hadž obavljaju i po peti ili dese­ti ili čak dvadeseti, pa i četrdeseti put, a i umru obavljaju svake godine u ramazanu. Na to troše hiljade džunejha, dinara ili rijala, a ima musli­mana koji, u doslovnom, a ne u prenesenom smislu, umiru od gladi, kao što je slučaj s nekim dijelovima Somalije. Drugi su izloženi genocidu i fizičkom istrebljenju, kao što smo vidjeli u Bosni i Hercegovini, Palestini, Kašmiru i drugdje. Njima je potrebna pomoć njihove braće, kako bi nahranili gladnoga, odjenuli golog, liječili bolesnog, smjestili prognanog, zbrinuli jetima, ukazali pažnju starcu, udovici i sakatom, ili, pak, kupili neophodno oružje za odbranu života.
Drugi su izloženi najezdi krstaša i pokrštavanju, a nemaju škole za pouku, niti džamije da u njoj klanjaju, niti ustanove za zbrinjavanje, niti ambulante za liječenje, niti centra za pozivanje u islam, niti knjige… Istovremeno svake godine primjećujemo da je sedamdeset posto hadžija već ranije hadž obavilo. Oni obavljaju dobrovoljni hadž i dobrovoljno troše stotine miliona!!!
A da razumiju svoju vjeru i da samo malo poznaju fikh priorite­ta, prednost bi dali spašavanju svoje braće muslimana nad svojim duševnim naslađivanjem u hadžu i umri. Kada bi malo razmislili, saz­nali bi da je zadovoljstvo u spašavanju muslimana daleko veličanstvenije i dublje od prolaznog zadovoljstva koje, ponekad, prožima želja za pokazivanjem pred drugima, a da to insan i ne osjeti.

 

Svijetle riječi Imama er-Ragiba

 

Islamski pravnici zaključili su da Allah ne prima nafilu dok se ne obavi farz. Imam Er-Ragib je poredeći farz-ibadede s plemenitim nafilama rekao: „I znaj da je ibadet sveobuhvatniji od plemenitog dje­la. Svako plemenito djelo je ibadet, a svaki ibadet nije plemenito dje­lo. Nafile se razlikuju i po tome što ibadeti sadrže poznate farzove, zacrtane granice, a onaj ko ih ostavlja postaje nasilnik koji čini ne­pravdu, što nije slučaj s plemenitim djelima. Insan ne može upotpuniti plemenita djela Šerijata dok ne obavi ibadete. Ibadete obavlja radi ost­varenja pravde, a plemenita djela kao nafile, a nafile se ne primaju od onoga ko je zanemario farzove. Dobro djelo je sasvim neispravno osim poslije pravde, jer je pravednost djelo koje se mora ispuniti (farz), a dobrovoljni ibadet višak i dodatak onome što se mora. Kako se onda može predočiti dodatak nečemu što u biti i ne postoji. Zato se kaže da onaj ko je pogubio temelje ne može ništa postići.
Onaj koga su farzovi spriječili da obavi nafile ima opravdan raz­log, a onaj koga su nafile spriječile da obavi farz je obmanut. Uzvišeni traži pravednost u propisima i dobročinstvo u plemenitim djelima u Svojim riječima: “Zaista Allah naređuje pravednost i dobročinstvo.” [14]

 

Prednost farzi-ajna nad farzi-kifajom

 

Kao što su farzovi, nedvojbeno, na većem stupnju nego nafile, tako se i sami farzovi, međusobno, razlikuju.
Nesumnjivo je da je farzi-ajn ispred farzi-kifaje. Za farzi-kifaje može se naći onaj ko ga može obaviti, pa da grijeh spadne sa ostalih, dok za farzi-ajn nema zamjene i niko ga ne može obaviti umjesto ono­ga ko je njime zadužen.
Vjerovjesnički hadisi ukazuju na to da je farzi-ajn iznad farzi­-kifaje. Najbolji primjer za to je davanje prioriteta roditeljima u odnosu na džihad na Allahovom putu kada se radi o džihadu farzi-kifaje, a ne odbrambenom džihadu (džihadut-talebi). Džihadut-talebi je borba na Allahovom putu protiv neprijatelja koji nije u zemlji. To je džihad u kojem mi krećemo u napad radi preventivne zaštite od neprijatelja kod koga se uočavaju znakovi spletkarenja i gramzivi apetiti spram nas. Dakle, u situaciji džihadut-talebi, pomaganje roditelja i dobročinstvo prima njima, preče je nego pristupanje džihadu. Na to je ukazao Pos­lanik, s.a.v.s.
Buharija i Muslim bilježe da je Abdullah ibn Omera, r.a., rekao: „Allahovom vjerovjesniku, s.a.v.s., došao je čovjek i tražio dozvolu da ide u džihad, pa mu je rekao: „Jesu li ti živi roditelji?“ „Jesu“, rekao je čovjek. Poslanik, s.a.v.s., reče: „Idi njima i to je tvoj džihad.“
U Muslimovom predanju stoji: „Prišao je čovjek Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i rekao: ‚Dajem ti prisegu i obećanje da ću obaviti hidžru i ići u džihad, a time želim samo zadobiti Allahovu nagradu.‘ Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: ‚A je li ti živ jedan od roditelja?‘ On reče: ‚Da, živa su oba.‘ Poslanik, s.a.v.s., rekao je: `A želiš li zado­biti Allahovu nagradu?‘ ‚Da, odgovori čovjek.‘ Poslanik, s.a.v.s., reče: `Vrati se svojim roditeljima i nastoj da tvoj boravak s njima bude što ljepši.“ [15]

Od njega se, također, prenosi sljedeće: „Došao je jedan čovjek Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i rekao: ‚Došao sam da ti dam prisegu na vjernost i da ću obaviti hidžru, a ostavio sam iza sebe roditelje up­lakane.‘ Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: ‚Vrati se njima i nasmij ih kao što si ih rasplakao.“ [16]
Prenosi se od Enesa, r.a., da je rekao: „Došao je jedan čovjek Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i rekao: `Želim ići u džihad, a nemam za to mogućnosti.‘ Allahov Poslanik, s.a.v.s., reče mu: ‚A je li ti ostao i jedan od roditelja?‘ On reče: ‚Moja majka.‘ Allahov Poslanik reče: “Sretni se s Allahom u činjenju dobročinstva njoj. Učiniš li to, ti si i hadžija i mu’temir i mudžahid.” [17]
Od Muavije ihn Džahimela prenosi se da je Vjerovjesniku dodao čovjek i rekao mu: „O Allahov Poslaniče, htio sam ići u borbu pa sam došao da se s tobom posavjetujem“, na šta mu je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ‚A imaš li majku?‘ Rekao je: ‚Da.‘ A on reče: ‚Pa budi uz nju, Džennet je pod njenom nogom.” [18]
Et-Taberani ga bilježi s dobrim lancem prenosilaca [19], a njegov tekst glasi: „Došao sam Vjerovjesniku, s.a.v.s., da se s njime posavjet­ujem o džihadu, pa mi je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: Imaš li ti rodi­telje?‘ Rekao sam: ‚Da.‘ On je na to dodao: ‚Budi uz njih. Džennet se nalazi pod njihovim nogama.“

 

Farzi-kifaje se međusobno razlikuju

 

Ovdje želim pojasniti da se i farzi-kifaje međusobno razlikuju.

Postoje farzovi koje je obavila nekolicina ljudi te je, možda, ob­aveza već ispunjena. Druge farzove nije obavio dovoljan broj osoba ili se njima nije niko posvetio. Imam El-Gazali korio je svoje suvreme­nike što su se mnogi opredjelili za studiranje fikha čije je izučavanje farz-kifaje, dok su istovremeno ostavili veliku prazninu u drugom far­zu, kao što je izučavanje medicine. U jednom gradu bilo je i po pede­set stručnjaka za fikh, a da u njoj nema ni jednog ljekara osim među nemuslimanima, iako je medicina ovosvjetska nužnost i uz to je veza­na za mnoge šerijatske propise i ovosvjetske probleme.
Tako je zaokupljenost farzi-kifajetom koji niko nije obavio, preča od zaokupljenosti farzi-kifajetom koji je obavila nekolicina, pa i ako njime nije iscrpljena sva potreba. A zaokupljenost farzi­-kifajetom koji je obavio nedovoljan broj osoba preča je od zaokupljenosti farzi-kifajetom koji je obavio dovoljan broj ljudi ili, pak, i veći od potrebnog.
Katkada farzi-kifaje prerasta u farzi-ajn na nekoga od ljudi, jer su se samo u njemu našla potrebna svojstva za određeni zadatak, te ga mora on lično obaviti ako za to ne postoji opravdana zapreka.
Primjera radi možemo uzeti jedno mjesto kome je potreban muftija koji će ljudima donositi fikhsko-pravna rješenja, a samo je on studirao fikh ili je samo on u stanju da ga izuči.
Isti je slučaj i s učiteljem, predavačem, ijekarom i svakim ko posjeduje znanje ili zanat koji ljudima treba, a to nema niko osim nje­ga. Tako je i s onim ko posjeduje određeno vojničko iskustvo po­trebno muslimanskoj vojsci. Njemu postaje obaveza da se posveti voj­ničkom zadatku, jer niko drugi nije u stanju da ga obavi.

 

Prioritet prava ljudi nad pravima koja pripadaju samo Allahu

 

Vidjeli smo da je farzi-ajn ispred farzi-kifajeta, ali farzi-ajnovi se međusobno razlikuju. Pošto Šerijat u mnogim propisima potvrđuje dostojanstvo ljudskih prava, tako i u farzi-ajnu koji je vezan isključivo s pravom Uzvišenog Allaha može biti tolerancije, za razliku od farzi-ajna vezanog za prava ljudi. Ulema je rekla: Prava Uzvišenog Allaha temelje se na toleranciji, a prava robova temelje se na oprezu.
Tako su i obavljanje hadža i vraćanje duga obaveze, ali je vraćanje duga ispred hadža i nije dopušteno davanje prednosti hadžu nad vraćanjem duga, osim ako se zatraži dopuštenje za to od onoga kome se duguje ili je, pak, njegovo vraćanje odgođeno, a on siguran da će dug vratiti.
I zbog važnosti ljudskih prava, naročito imovinskih, ovdje dola­zi do izražaja vjerodostojnost hadisa koji govori o žrtvovanju života na Allahovom putu. I premda ta žrtva predstavlja nešto najve­ličanstvenije što musliman može tražiti kod svoga Gospodara, ipak ga to ne oslobađa duga. U Muslimovoj zbirci navodi se hadis: „Šehidu su oprošteni svi grijesi, osim duga.“ [20]
U njemu se, također, navodi da je neki čovjek rekao: „O Alla­hov Poslaniče, šta kažeš za mene ako poginem na Allahovom putu, hoće li mi biti oprošteni moji grijesi?“ Allahov Poslanik, s.a.v.s., reče: „Da, ako budeš ubijen na Allahovom putu, a strpljiv si i usredsređen prema neprijatelju, i nisi u bijegu od njega.“ Poslanik, s.a.v.s., potom je upitao: „Kako si ono pitao?“ Čovjek je ponovio pitanje, a plemeniti Poslanik, s.a.v.s., ponovo na isti način odgovorio i dodao: „Osim duga, tako mi je prenio Džibril, a.s.“ [21]
Još čudnije od toga jesu riječi Allahovog Poslanika, s.a.v.s., „Slavljen neka je Allah! Kakva se samo strogoća objavljuje u vezi s pitanjem duga?! Tako mi Onoga u Čijoj ruci je moja duša, kada bi čovjek poginuo na Allahovom putu, zatim bio oživljen, zatim ponovo poginuo, zatim bio oživljen i ponovo poginuo, a imao pri sebi dug, neće ući u Džennet dok ne vrati dug.“ [22]

Isti slučaj je i s onim ko uzurpira ratni plijen, tj. na nepravedan način uzme za sebe ono što pripada cijeloj vojsci, iako učestvuje u borbi na Allahovom putu, tj. u džihadu. Posegne li za plijenom, ma kako on beznačajan bio, prije njegove podjele, bit će mu uskraćena blagodat džihada i nagrada šehida, a ako pogine, to će mu upropastiti čast šehadeta i šehidsku nagradu.
U raspodjeli plijena Allahovog Poslanika, s.a.v.s., učestvovao je čovjek po imenu Kerkere. Kada je umro, Allahov Poslanik, s.a.v.s., re­kao je za njega: „Njegovo mjesto je u Džehennemu.“ Otišli su da ga vide i pronašli kod njega mantil koji je (od plijena) samovoljno uzeo. [23]
U pohodu na Hajber umro je jedan od ashaba pa su vijest o njegovoj smrti prenijeli Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., a on im reče: „Ne klanjajte svome drugu dženazu.“ Lica ljudi su se zbog toga pro­mijenila, pa je dodao: „Vaš drug je nešto uzurpirao na Allahovom putu, tj. u džihadu.“ Pretražili su sve njegove stvari i pronašli u njima biser jednog jevreja koji ne vrijedi ni dva dirhema. [24]
Vjerovjesnik, s.a.v.s., samo zbog dva dirhema odbija da mu klanja dženazu, kako bi osuda pohlepnosti spram zajedničke imovine bila što oštrija, bez obzira da li se radi o maloj ili velikoj vrijednosti.
Od Ibn-Abasa prenosi se da je rekao: „Ispričao mi je Omer da je na dan Hajbera došla Poslaniku, s.a.v.s., grupa ljudi koji su govorili: ‚Taj i taj je šehid, taj i taj je šehid‘, dok nisu prošli pored jednog čovjeka pa su i za njega rekli da je šehid. Na to, Poslanik uzvrati: ‚Ne, ja sam ga već vidio u Džehennemu i to u ogrtaču koji je prisvojio.‘ Za­tim je rekao: Sine Omerov, idi i oglasi među ljudima da u Džennet neće ući niko osim vjernika.“ [25]
Na šta ukazuju ovi hadisi? Oni ukazuju na svetost prava drugih ljudi, naročito imovinskih, radilo se o ličnim ili društvenim pravima, pa makar i beznačajnim. Bitan je princip i načelni stav. Jer, ko se usu­di posegnuti za malim, vjerovatno će posegnuti i za velikim. Mali gri­jeh vodi velikom, a najveća vatra nastaje iz malih varnica.

 

Prioritet interesa zajednice nad interesima pojedinca

 

Od fikha prioriteta ovdje, također, treba istaknuti da su interesi zajednice iznad pojedinačnih interesa, jer pojedincu nema opstanka bez zajednice. Pojedinac sam ne može živjeti i po svojoj prirodi je društveno biće ili društvena životinja, kako kažu novatori. Čovjek je malehan sam po sebi, velik po svojoj zajednici, i ne samo to, nego je sam po sebi ništavan i samo u zajednici bivstvuje.
Otuda je obaveza prema zajednici ili ummetu važnija od oba­veze prema pojedincu.
Zato ulema, u situaciji kada dođe do protuslovlja između dž1hada koji je na stupnju farzi-kifaje i dobročinstva prema roditelji­ma, daje prednost dobročinstvu prema roditeljima, kao što to potvrđuju i vjerodostojni hadisi koje smo spomenuli. Ali, kada džihad bude farzi-kifaje, kao u slučaju neprijateljskog napada na muslimans­ku zemlju, tada je farz za sve stanovnike te zemlje da krenu u njenu odbranu. I ako se neki očevi ili majke zbog svojih osjećanja supros­tave odlasku djece u ovakav odbrambeni džihad, na njihovo suprot­stavljanje ulema se i ne obazire.
Tačno je da je dobročinstvo prema njima farzi-ajn kao što je, u toj situaciji, i džihad farzi-ajn, međutim, ovdje se džihad vodi za očuvanje čitavog ummeta kome pripadaju i sami roditelji. Ako padne mjesto ili budu uništeni njegovi žitelji sa njima će biti uništeni i ti rod­itelji. I tako je u tom slučaju džihad u interesu svih.
Nekada se za takav džihad kaže da je on Allahovo pravo dok je dobročinstvo pravo roditelja, a pravo Uzvišenog Allaha je preče od prava Njegovih stvorenja.
I ovo potvrduje prethodnu tvrdnju jer se riječima „Allahovo pra­vo“ često misli na pravo ummeta i zajednice. Ovo je zato što se korist, koja se krije iza tih propisa, ne vraća Allahu, nego se, od početka do kraja, vraća isključivo Njegovim robovima.
Shodno ovom pravilu davanja prednosti zajednici nad jedinkom Imam El-Gazali, a i neka druga ulema, dozvoljavaju otvaranje vatre na muslimane koje neprijatelj postavi kao živiti štit (tj. stavi ih ispred svoje vojske kako bi se njima zaštitili). Ovo važi uz određene uvjete iako se nedvojbeno zna da je čuvanje muslimanskih života obaveza i da njihovu krv nije dozvoljeno prolijevati osim u opravdanom slučaju. Kako je, onda, El-Gazali mogao odobriti otvaranje vatre na nevine i muslimane koji se nalaze u nevjerničkoj vojsci?
To su, radi očuvanja džemata i ummeta od propasti, odobrili i mnogi drugi jer se za jedinku može naći zamjena, a za čitavu zajedni­cu nema zamjene.

Islamski su pravnici rekli: Ako se neprijatelji sakriju iza grupe muslimana, kao npr. u situaciji kada se oni zateknu u roblju kod njih pa ih oni stave pred muslimansku vojsku kako bi se njima zaštitili, a ostavljanje te neprijateljske vojske bude predstavljalo opasnost za is­lamski ummet, dopušta se ratovanje protiv njih i po cijenu pogibije tih muslimana koji se nalaze u njihovim rukama, iako su oni nedužni. Ne­ophodnost odbrane čitavog ummeta zahtijeva da se žrtvuju ti pojedinci zbog bojazni da se sjeme islama ne bi zatrlo i da nevjerstvo ne bi tri­jumfovalo, a te osobe nagrade čekaju kod Allaha.“ [26]
Zato imam El-Gazali kaže da su riječi onoga ko ovo nazove „za­branjenim prolijevanjem“ krvi neprihvatljive, jer njegovo nečinjenje znači prolijevanje nevine krvi muslimana čiji se ni broj ne zna. A zna­mo da Šerijat daje prednost cjelini nad dijelom i da je očuvanje sljed­benika islama od napada nevjernika važnije od čuvanja krvi pojedinih muslimana. To se jasno i neoborivo da razumjeti iz samih ciljeva Šerijata. [27]
Ovo je, kao što smo vidjeli, građeno na fikhul-muvazenat (fikhu odmjeravanja).
Isto tako, kada ratni uvjeti iziskuju nametanje dodatnih dažbina za imućne i bogate radi pokretanja džihada, podrške vojsci, izgradnje utvrđenja i drugih ratnih potreba, Šerijat to potvrđuje i stavlja u obave­zu, kao što to ističu poznavaoci islamskog prava, iako se od mnogih njih u normalnim okolnostima ne traži ništa osim zekata. Imam El­-Gazali to dokazuje riječima: „Znamo da u situaciji kada se mora iza­brati jedno od dva zla ili jedna od dvije štete Šerijat teži otklanjanju goreg zla i veće štete. Tako je ono što izdvaja svaki obveznik od do­datnih poreza sitnica u odnosu na opasnost koja ga može zadesiti u slučaju da interes islama (tj. njegova domovina) ostane bez snage koja održava poredak i otklanja izvor zla.“ [28]
Tako je i s oslobadanjem zarobljenih muslimana i njihovim iz­bavljanjem od ponižavajućeg robovanja nevjernicima, bez obzira koli­ko to koštalo. Imam Malik kaže: „Obaveza svih je izbavljenje njihovih zarobljenika, pa kada bi u tome potrošili sve svoje imetke.“ [29]
To je zato što je čast tih zarobljenika istovremeno i čast čitavog islamskog ummeta, a čast ummeta je iznad ličnog ugleda i imetka po­jedinaca.

 

Preča je odanost zajednici i ummetu nego plemenu i pojedincu

 

S ovim porukama je došao Kur’an a potvrđuju ih i hadisi, koji­ma se daje prioritet odanosti zajednici i suosjećanju s ummetom nad odanosti plemenu i porodici. Pleme je u džahilijetskoj zajednici bilo temelj pripadnosti i osnov prijateljevanja. Čovjek je bio odan pleme­nu, i kada je bio u pravu i kada nije. Važilo je pravilo: „Pomozi brata bilo mu nasilje učinjeno ili on bio nasilnik.“ I to u doslovnom smislu.
Islam je svojim dolaskom prijateljevanje rezervirao za Allaha, Njegovog Poslanika i za zajednicu muslimana, tj. islamski ummet.
Uzvišeni Allah kaže: “Vaši zaštitnici (prijatelji) jesu samo Allah i Pos­lanik Njegov i vjernici koji ponizno molitvu obavljaju i zekat daju. Onaj ko za prijatelje uzme Allaha i Poslanika Njegova i vjernike, pa, Allahova strana će svakako pobijediti.” [30]
Kur’an i sunnet odgajaju ljude da radi Allaha svjedoče pravedno i da ih u tome ne spriječi osjećanje ljubavi prema bližnjemu niti mržnja prema neprijatelju. Pravednost mora biti iznad osjećanja. Vjer­nik ne smije pokazivati ljubav samo prema onome koga simpatizira, niti mrziti samo onoga koga prezire.
Uzvišeni Allah kaže: “O vjernici, budite uvijek pravedni, svje­dočite Allaha radi, pa i na svoju štetu ili na štetu roditelja i rođaka.” [31]
“O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pravedno svje­dočite! Neka vas mr-žnja koju prema nekim ljudima nosite, nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti, i bojte se Allaha.” [32]

Poslanik, s.a.v.s., upotrijebio je neke izreke iz predislamskog doba, ali im je dao novo, u to vrijeme nepoznato značenje. Rekao je: „Pomozi brata bio on nasilnik ili mu se nasilje čini.“ Oni su na to ka­zali: „O Allahov Poslaniće, razumijemo da ga pomognemo kada mu se čini nasilje, ali kako da pomognemo kada je on nasilnik?“ Rekao je: „Spriječite ga u činjenju nasilja i to mu je pomoć.“ [33]
Ovim je riječima izmijenio značenje „pomaganje nasilniku.“ Obavezno je pomoći ga, ali protiv njegove požude i obmana kojima ga njegov šejtan odvodi u zabludu. On se mora spriječiti u griješenju kako se nebi strovalio u ponor nasilja, koje je snaga na ovome, a tmina na onome svijetu.
Zato je Poslanik, s.a.v.s., ukazao na opasnost pozivanja rodol­jublju ili borbi pod njegovom zastavom. Onaj ko pogine pod tom zas­tavom poginuo je džahilijetskom smrću.
Od njega se, s.a.v.s., u Sahihu prenosi: „Ko pogine pod zasta­vom zaslijepljenosti, pozivajući rodoljublju i pomagajući rodoljublje, njegova smrt je džahilijetska smrt.“ [34]
U drugom se hadisu kaže: „Ko se pokaže nepokornim i napusti zajednicu pa (u tom stanju) umre, umro je džahilijetskom smrću. Ko se bori pod zastavom zaslijepljenosti, zbog nje se rasrdi ili njoj poziva ili nju pomaže pa bude ubijen, njegova smrt je neznalačka (džahilijetska) smrt.“ [35]
U hadisu koji prenosi Ebu-Davud navodi se: „Nije od nas onaj ko poziva zabludi, nije od nas onaj ko se bori u ime zablude i nije od nas onaj ko umre na putu zablude.“ [36]
Od Vaila ibn el-Eska’a prenosi se: „Rekao sam: ‚O Allahov Pos­laniče, šta je to asabijjeh?‘ Rekao je: “Da pomogneš svoj narod u nasil­ju.“ [37]

Prenosi Ibn-Mesud putem kat’a (tj. ne kaže za njega da ga pre­nosi od Poslanika), a u drugom predanju putem ref’a (tj. kaže za njega da ga prenosi od Poslanika): „Ko svoj narod pomogne u nepravdi on je kao deva koja se napaja, a on se drži za njen rep.“ [38]
Imam El-Hattab kaže: „Značenje je hadisa da je on već pao u grijeh i da je propao, kao deva koja dođe da se napije vode, pa joj se on tu na bunaru uhvati za rep, ali ga ona ne može iščupati.“
I kao što je Vjerovjesnik, s.a.v.s., osudio „rodoljublje“ i ogradio se od onoga ko njemu poziva, ko se u njegovo ime bori ili za njega život žrtvuje, isto tako je pozivao zajedništvu, potvrdivši to rječju, djelom i odobravanjem. Ukazivao je na opasnost strančarenja, podva­janja i osamostaljivanja. U to spadaju i njegove riječi: „Ruka Allahova (pomoć) je s džema’atom.“ [39]
„U zajedništvu je milost, a u stranaćenju kazna.“ [40]
U drugoj izreci stoji: „U zajedništvu je blagodat, a u stranačenju kazna.“ [41]

„Pazite zajednicu i klonite se stranačenja, jer je šejtan, uistinu, sa jednim, a od dvojice je dalje. Pa ko želi najbolji dio Dženneta neka pazi džema’at.“ [42]

 

Zasađivanje duha zajedništva u jedinkama ummeta

 

Pored onoga što smo već spomenuli, od zasađivanja osjećanja prijateljstva i ljubavi prema islamskoj zajednici i islamskom ummetu, slijedi i pokazivanje brige za sve što je vezano za islamsko društvo i ummet, dajući tome prioritet na ljestvici interesa i potreba.
Primjetno je da islamsko zakonodavstvo nije zanemarilo prob­lem zajednice ni u obredoslovlju, ni u ponašanju, ni u obrazovanju, ni u bilo kojim propisima. Naprotiv, ono jedinku priprema da postane cigla u zgradi zajed­nica i dio u tkivu tog živog tijela. Opis jedinke s ciglom u zgradi zajednice i dijelom u tkivu živog tijela nije moj lični opis, nego je to lijepi vjerovjesnički opis koji nala­zimo u vjerodostojnom hadisu.
Od Ebu-Musa el-Eš’arija prenosi se da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: „Vjernik je u odnosu na vjernika poput zgrade u kojoj se jedni dijelovi oslanjaju na druge.“ [43]
Od En-Nu’mana ihn Bešira prenosi se da je s.a.v.s., rekao: „Primjer vjernika u međusobnoj ljubavi, samilosti i suosjećanjima jeste kao primjer jednog tijela: kada u njemu ispašta jedan organ to osjeća cijelo tijelo putem nesanice i temperature.“ [44]

Islam je sa svojim Kur’anom i sunnetom kategoričan: u dušu muslimana zasađuje osjećaj za zajednicu svim svojim propisima i svim poukama.
Tako je u namazu propisao džema’at (tj. skupno obavljanje) te je propisao džuma-namaz, dva bajrama, ezan i mesdžide. Poslanik, s.a.v.s., nije ni slijepom čovjeku odobrio da klanja u kući, ako čuje ezan za namaz, a onima koji ne dolaze da zajednički obave namaz htio je popaliti kuće.
Pokuđeno je da čovjek u džamiji klanja sam izvan safova jer to ukazuje na odvajanje od džema’ata i stranačenje, makar i samo s vanjske strane.
Prenio je Bash Ibn Ma’bed, r.a., da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., vidio čovjeka da sam klanja iza safa (reda) pa mu je naredio da pono­vo obavi taj namaz.“ [45]
Od Alije ibn Šejbana, r.a., se prenose riječi: „Izašli smo, otišli Vjerovjesniku, s.a.v.s., i dali mu prisegu, te za njim klajnali namaz. Zatim smo za njim obavili drugi namaz. Allahov Poslanik, s.a.v.s., završio je namaz i ugledao čovjeka kako klanja samostalno iza safa, i kada je čovjek završio namaz Vjerovjesnik, s.a.v.s., ustao je i rekao: ‚Ponovo obavi svoj namaz, jer nema namaza onaj ko klanja iza safa.“ [46]
I kada musliman uđe u džamiju i nađe popunjene safove, treba potražiti prazninu u koju bi mogao ući ili povući jednog od klanjača sebi kako ne bi klanjao sam, a taj klanjač je dužan da mu se pokori i povrati nazad i za to će imati nagradu.”
Neki islamski učenjaci su hadis shvatili doslovno te su namaz osobe koja klanja sama iza safa proglasili neispravnim, dok su drugi rekli da je takvo obavljanje namaza pokuđeno.
Onim što smo spomenuli želi se istaknuti briga islama za je­dinstvo i zajedinštvo, u suštinskoj a i u vanjskoj formi, zbiljski i for­malno.
I kada sam klanja, musliman je dužan da osjećaj zajedništva nosi u svome srcu i da sa svojim Gospodarem, dok pred Njim stoji, razgovara u ime svoje zajednice, i da uči: Tebi se klanjamo i od Tebe pomoć tražimo! Uputi nas na pravi put.” [47] I on ne traži uputu samo za sebe, nego je traži i za sebe i za svoju zajednicu.
On u Ramazanu ne posti sam ni onda kada vidi ramazanski mlađak, i ne prekida ramazan sam ni onda kada vidi vlastitim očima mlađak mjeseca ševala. Posti se samo kada i ostali ljudi poste, a baj­ram je kada i svi ostali bajramuju, kao što se to vjerodostojnim putem prenosi u hadisu.
Tako je i sa njegovim stajanjem na Arefatu. On na njemu stoji kada i ostali muslimani stoje.
Pitali su Ibn-Tejmija o stanovnicima sela u kome su neki ljudi vidjeli mlađak mjeseca zul-hidžeta a to nije potvrđeno od nadležnog u gradu, da li oni trebaju postiti deveti dan i ako je taj dan shodno njiho­vom viđenju deseti dan mjeseca zul-hidžeta? On je odgovorio: „Da, postit će deveti dan shodno uvjerenju ostalih muslimana, pa i kada bi taj dan istinski bio deseti u mjesecu, zbog hadisa koji prenosi Ebu­ Hurejre u kome kaže da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: „Vaš je post onda kada svi poste, vaše iftarenje je ona kada svi iftare i prinošenje vaših kurbana je kada ih svi prinose.“ [48]

Prenosi se od Aiše, r.a., da je kazala: „Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: ‚Post je na dan kada ljudi poste, a i kurbani se prinose na dan kada ih ljudi prinose.“ [49]
Shodno ovome rade svi islamski učenjaci (imami). I kada bi lju­di greškom stali na Arefatu deseti dan, to njihovo stajanje bilo bi is­pravno i taj dan bi, prema mišljenju svih, bio dan Arefata za njih. [50]

———————————
Bilješke:

* Poglavlje iz knjige: RAZUMIJEVANJE PRIORITETA, Autor: dr. Jusuf El-Karadavi, Izdavač: Bemust, Sarajevo, 2000. god.)

1 El-Bekare, 177.
2 El-Bekare, 285.
3 En-Nisa’ 136.
4 En-Nur, 39.
5 Medaridžus-salikin; 1/329-331.
6 Džamiul-ulum vel-hikem, 2/153, štumparija Er-Risale.
7 Muttefekun alejhi, vidi: EI-Lu’lu’u vel-merdžan, hadis, 9.
8 Muttefekun alejhi, vidi: El-Lu’lu’u vel-merdžan, hadis, 6.
9 Muttefekun alejhi, vidi: El-Lu’lu’u vel-merdžan, hadis, 11.
10 Muttefekun alejhi, vidi: El-Lu’lu’u vel-merdžan, hadis, 15
11 Muttefekun alejhi, vidi: El-Lu’lu’u vel-merdžan, hadis, 13.
12 Muttefekun alejhi, vidi: El-Lu’lu’u vel-merdžan, hadis, 7.
13 Muttefekun alejhi, vidi: El-Lu’lu’u vel-merdžan, hadis, 5.
14 En-Nahl, 90.
15 Prenosi ga El-Buhari u djelu Džihad i musliman u dobročinstvu, br. 2549.
16 Prenosi ga Ebu-Davud i drugi u poglavlju „Džihad“, (2528), a Ihn-Madže, (2782.), kao i El Hakim kuji ga smatra vjerodostojnim (4:102, 153.) a s njim se slaže i Ez-Zehebi.
17 El-Munzir u Tergibu i Terhibu: „Prenosi ga Ehu-Ja’la i Taberani“ u Es-Sagiru i Evsetu, a la­nac prenosilaca mu je dobar. Mejmuna je Ihn-Hiban smatrao povjerljivim, a njegovi ostali preno­sioci su poznati: El-Munteka, 1474. El-Hejsemi kaže: „Ljudi koji ga prenose putpunu su pouzda­ni, izuzev Mejmune ihn Nudžejma, ali ga je Ibn-Hiban svrstao u povjerljive“, El-Medžme‘, 8:138.
18 Prenosi ga En-Nesai u djelu El-Džihad, (6:111) i Ibn-Madže: 2781, i El-Hakim, a on ga smatra i vjerodostojnim, a u tume se s njime slaže i Ez-Zehebi, 4:151.
19 Kao što tu navodi El-Munzir, vidi: El-Munteka, 1475, a El-Hejsemi kaže: „Ljudi koji ga
prenose jesu pouzdani“, El-Medžme‘, 8:137.
20 Prenosi ga Muslim od Abdullaha ibn Amra u Imaretu, 1886.
21 Prenosi ga Muslim od Katadea u lmaretu, 1885.
22 Prenosi ga Ahmed, Nesai i El-Hakim od Muhanuneda ihn Mudžeša i El-Hakim ga ubraja u hasen hadise u djelu Sahihul-džamius-sagir, 3600.
23 Prenosi ga El-Buhari od Abdullaha Ibn Amra.
24 Prenosi ga Malik u djele Džihad, str. 458, Ahmed, 4/114; Ebu-Davud, 2710; i El-Hakim koji ga shodno uvjetima dvojice šejhova svrstava u vjerodostojne hadise, 2/127; a u tome se s nji­ma slaže i Ez-Zehebi, i svi ga prenose od Zejda ibn Halida.
25 Prenosi ga Muslim od lbn-Abasa a on od Omera, i to u knjizi El-!man, 182.
26 Vidi: El-Mustesfa od imama EI-Gazalija, 1/294-295.
27 Ibid: 1/303.
28 El-Mustesfa od imama El-Gazalija 1/303-304, i vidi El-I’tisarn od Eš-Šatihije, 2/121-122; štamparija Šeriketu el-i’lanati eš-Šerkije.
29 Ahkamul-Kur’ani, El-Kadi Ebu-Bekr ibn el-Arebi, str. 59-60.
30 El-Maida, 55-56.
31 En-Nisa, 135.
32 El-Maida, 8.
33 Prenose ga: Ahmed, El-Buhari i Et-Tirmizi od Enesa, a njegovo znaćenje prenosi i Muslim od Džabira; vidi Sahihul-džamius-sagir, 1501, 1502.
34 Prenosi ga Muslim u djelu El-Imare, br. 1850, od Džunduba ibn Abdullaha el-Bedželija.
35 Prenosi ga Muslim od Ebu-Hurejrea, br. 1848.
36 Prenosi ga Ebu-Davud u knjizi El-Edebu mines-suneni, 5121.
37 Prenosi ga Ebu-Davud, 5119.
38 Prenosi ga Ebu-Davud, putem vakifa, 5117, i putem ref’a, 5118.
39 Prenusi ga Et-Tirmizi od Ibn-Abbasa; a Ibn-Ebu-Asim i El-Hakim od Ibn-Omera, Ibn-Ebi Asim od Usame ibn šurejka, kao što stoji u Sahihus-sagiru, 8065.
40 Prenosi ga Ahmed u svum djelu El-Musned i Ibn-Ebu-Asienn u djelu Es-Sunneh od En­Nu’mana ihn Bešira, kao što tu stoji u Sahihul-džamius-sagiru.
41 Prenosi ga El-Bejheki od En-Nu’mana u svum djelu Šu’abul-iman, kao što to stoji u Sahihul­-džami‘, 3014.
42 Prenosi ga Ebu-Davud, (a i drugi) u djelu: El-Džihad, 2528; Ibn-Madže, 2782; El-Hakitn, 4/152, 153 i ubraja ga u vjerodostojne hadise, a u tome ga podržava i Ez-Zehebi.
43 Muttefekun alejhi: od Ebu-Musaa, vidi: El-Lu’lu’u vel-merdžan, 1670.
44 Muttefekun alejhi; od Ebu-Nu’mana ibn Bešira, vidi: El-Lu’lu’u vel-merdžan, 1671.
45 Prenosi ga Ebu-Davud, 682; Et-Tirmizi, 230 i on ga smatra hasen hadisom; i Ibn-Madže, 1004.
46 Prenosi ga Ibn-Madže, 1003; a u Ez-Zevaidu navodi se da mu je lanac prenosilaca ispravan i da su ljudi u njemu povjerljivi.
47 El-fatiha, 5-6.
48 Bilježi ga Ebu-Davud, Ibn-Madže a Et-Tirmizi ga smatra vjerodostojnim.
49 Prenosi ga Et-Tirmizi.
50Komentar Gajetil-munteha u pravu hanbelijskog mezheba, 2/217, 218.