Komentar ajeta o „el-birru“

Quran_kaligrafijaUzvišeni kaže:

„Nije čestitost u tome da okrećete lica svoja prema istoku i zapadu; čestiti su oni koji vjeruju u Allaha, i u onaj svijet, i u meleke, i u Knjige, i u vjerovjesnike, i koji od imetka, iako im je drag, daju rođacima, i siročadi, i siromasima, i putnicima namjernicima, i prosjacima, i za otkup iz ropstva, i koji namaz obavljaju i zekjat daju, i koji obavezu svoju, kada je preuzmu, ispunjavaju, naročito oni koji su izdržljivi u nemaštini, i u bolesti, i u boju ljutom. Oni su iskreni vjernici, i oni se Allaha boje i ružnih postupaka klone.“ (2/177).

Ovaj časni ajet sure El-Beqare nalazi se na sredini niske. To mjesto reguliše njen cilj, predočava nam zrnca jedne strane ovo poziva upućenog Israilićanima u kontekstu koji počinje riječima Uzvišenoga:

„O, sinovi Israilovi, sjetite se blagodati Moje koju sam vam podario, i ispunite zavjet koji ste Mi dali, – ispunit ću i Ja svoj koji sam vama dao, i samo se Mene bojte! Vjerujte u ono što objavljujem, čime se potvrđuje da je istinito ono što vi imate, i ne budite prvi koji u to neće vjerovati. I ne zamjenjujte riječi Moje za nešto što malo vrijedi, i samo se Mene bojte! I Istinu s neistinom ne miješajte i Istinu svjesno ne tajite! Molitvu obavljajte i zekjat dajite i zajedno s onima koji molitvu obavljaju i vi obavljajte!“ (2/40-43).

Potom ih počinje podsjećat na Allahove blagodati ukazane njihovim precima, kao što ih podsjeća i na spašavanje od faraona razdvajanjem mora njima; podsjeća ih na vrijeme Musaa za prijem Tevrata; podsjeća ih na Allahov oprost njima, nakon što su povrijedili ugovor s Musaom i uzeli tele za obožavanje poslije; govori o hladovima oblaka nad njima, ugošćavanju spuštanjem rose i prepelica, usvajanjem molbe Musaa o kiši koju im je dao njegov Gospodar i one vrste hrane koju su tražili pa do posljednje blagodati o kojima nam kazuje ova sura. Ovi ajeti podsjećaju ih posljednji put na ono što su pogriješili njihovi preci: razne vrste tvrdoglavosti, oholosti i raznovrsnih sumnja koje su postavljali poslije odvajanja ljudi i vjerovanja u Muhammeda, a.s. Ovi ajeti podsjećaju i na njihov grijeh prema suboti – danu odmora i Allahovo kažnjavanje njih zbog ovog grijeha. Podsjeća ih i na njihov stav prema Musau o klanju krave; bilo im je naređeno da je zakolju radi otkrivanja počinitelja ubistva, nedjela čiji je počinitelj nepoznat. Podsjeća ih i na unošenje devijacija u Allahov govor nakon što su ga shvatili i na prodaju Allahovih znakova u bescijenje. Podsjeća ih i na njihovu tvrdnju da će ih vatra pržiti, navodno, samo ograničeni broj dana. Podsjeća ih i na njihov napad na poslanike, ubijajući ih i nagoneći ih u laž – nakon što je Allah uzeo od njih ugovor i povelju. Podsjeća ih i na njihovo odbijanje vjere i vjerovanja u Muhammeda, a.s. – nakon što im je došlo ono što su spoznali; oni nisu ni u to vjerovali. Ovi ajeti ih podsjećaju i na njihov plan prema njihovoj tvrdnji da je budući svijet za njih, a ne za druge ljude. Ovako je išlo dok im nije objašnjen i njihov stav o Ibrahimu, da su oni daleko od Istine kojoj ih je Ibrahim pozivao, a to preporučio i svojim sinovima kao što je to preporučivao i Jakub poslije:

„I Ibrahim ostavi u amanet to sinovima svojim, a i Jakub: „Sinovi moji, Allah vam je odabrao pravu vjeru, i nipošto ne umirite drukčije nego kao muslimani!“ (2/132).

 

PROMJENA KIBLE I POLEMIKA OKO TOGA

 

Dolazi, zatim, ovaj časni ajet neposredno iza objašnjenja istine o njihovu stavu prema Poslaniku o pitanju Kible, njihovu interesovanju o usmjeravanju Kible na drugu stranu, njihovu uzimanju u obzir da je to naznaka Istine, znak vjerovanja, osnova vjere i iskrenost u klanjanju Allahu, jer u ovoj suri se kaže: Neki ljudi kratke pameti reći će: „Šta ih je odvratilo od Kible njihove prema kojoj su se okretali? “ Reci: „Allahov je i istok i zapad, On ukazuje na Pravi Put onome kome On hoće.“ (2/142)

Smisao ovog pitanja može se sažeti u to da su se muslimani u namazu u početku okretali prema Kudusu (Jerusalimu), a onda im je Allah naredio da se okreću prema Kabi radi posebne mudrosti i svrhe, o čemu govori Uzvišeni:

„I Mi smo promijenili Kiblu prema kojoj si se prije okretao samo zato da bismo ukazali na one koji će slijediti Poslanika i na one koji će se stopama svojim vratiti!“ (2/143)

„Vidimo Mi kako sa žudnjom bacaš pogled prema nebu, i Mi ćemo sigurno učiniti da se okrećeš prema strani koju ti želiš: okreni zato lice svoje prema Časnome hramu! I ma gdje bili, okrenite lica svoja na tu stranu.“ (2/144)

Muslimani su se okrenuli (u namazu) prema Kjabi, kako im je naredio Allah, dž.š. To je bio izazov za novu idejnu polemiku u okrilju vjerovjesništva početkom boravka muslimana u Medini. To je okupiralo sve i muslimane i kitabije, tako da su bili skoro odstupili od spoznaje Istine koju hoće Allah i od Puta jasne čestitosti koga je Allah ocrtao, kome treba uputiti poglede i usmjeriti srca.

Ovaj ajet stigao je da upozori Muhammeda, a.s., i njegove ashabe da njihova polemika o ovome nije polemika radi istraživanja Istine, nego je to polemika inada, oholosti, traganje za opravdanjem otpora i odbojnosti:

„Oni kojima je data Knjiga sigurno znaju da je Istina od Gospodara njihova – a Allah motri na ono što oni rade. I kada bi ti onima kojima je data Knjiga sve dokaze donio, oni opet ne bi prihvatili tvoju Kiblu, a ni ti nećeš prihvatiti njihovu Kiblu, niti će iko od njih prihvatiti ičiju Kiblu. A ako bi se ti za njihovim željama poveo, kada ti je već došla Objava, tada bi ti sigurno nepravedan bio. Oni kojima smo dali Knjigu znaju Poslanika kao što sinove svoje znaju, ali neki od njih doista svjesno Istinu prikrivaju. Istina od Gospodara tvoga dolazi, zato nikako ne budi od onih koji sumnjaju!“ (2/144-147)

 

STAV AJETA KOJI GOVORE O ČESTITOSTI PRIJE I POSLIJE PROMJENE KIBLE

 

Ti ajeti koje smo proučili došli su da otkriju Muhammedu, a.s., i njegovim ashabima namjere ovih, da otkriju duhovni podsticaj koji ih je navodio da zauzmu ovakav stav prema Kibli, kao što je došao ajet o čestitosti koji govori svim ovim grupama da stav svih onih koji govore o ovom pitanju nije ono što se podudara sa činjenicom čestitosti, kojom treba da budu ispunjena sva čista srca, da su riječi onoga koji kaže: „Da Muhammed zastupa istinu, on se ne bi jedan dan okretao prema Kudusu, a drugi dan prema Mesdžidu’l-Haramu“, kao i onoga koji govori: „Muhammed se povratio Kibli Arapa; vratit će se i u njihovu vjeru.“ Riječi i jednog i drugog su daleko od ozbiljnosti. Oni su time namjeravali samo da omotaju Istinu neistinom, da ugase svjetlo koje je donio Muhammed, a.s., i srca počela da se otvaraju tim svjetlom, oči da svijetle njime.

Ovo je jedna od dvije strane koje predočava sura El-Beqare u prethodnom ajetu, ajetu o čestitosti.

Ova sura nam predočava i drugu stranu, poslije ovog ajeta, a to je šta treba muslimani da uzmu za osnovu čestitosti za sebe same, muslimane i njihovo društvo vezano za nedjelo (prekršaje) i klanjanje (ibadet), zatim o odnosu sa onom osobom koja im se suprotstavlja u vjeri, međusobnom porodičnom sistemu, šta im je raditi radi ostvarenja društvene solidarnosti, radi čišćenja društva od zloupotrebe u posjedovnom – materijalnom nasilju i šta trebaju preduzeti za ojačanje građanskog prava. Ovaj govor počinje riječima Uzvišenoga: O, vjernici! Propisuje vam se odmazda za ubijene (2/178) pa skoro do kraja ove sure. U kontekstu se spominje: odmazda i oprost odmazde, oporuka, post, i’tikaf, upozorenje na jedenje tuđe imovine bespravno, mlađak na kojem se zasnivaju vremena vjerskih propisa kao što su: post, hadždž, iddet žena (rok koji žena mora sačekati poslije razvoda da bi se mogla udati), rok ila’u (razvodu braka na osnovu muževljeve zakletve da nije imao snošaja najmanje četiri mjeseca), govori o motivima i ciljevima ubistva koje se završava ubistvom, govori o hadždžu i umri, o alkoholu i kocki, jetimama (siročadima) i lijepom postupku s njima; govori o tretmanu tazbinstva sa politeistima i ženidbi od njih; govori o menstruaciji, o obaveznosti nezanemarivanja, o zakletvi, o talaku i iddetu, razvodu, dojenju djeteta, trošenju na Allahovu Putu; navodi primjere višestruke nagrade za to, govori o lijepom ponašanju kod dijeljenja, upozorava na licemjerstvo kod dijeljenja na Allahovu Putu i donosi i za to primjere; podsjeća na kamatu i greške ljudi kod prodaje; obećava im ono što je pravo, na što imaju pravo; oglašava rat Allahov protiv onih koji su uzeli to sebi za osnovu u životu. Sura ovo završava riječima Uzvišenoga:

„A ako se pokajete, ostat će vam glavnice imetaka vaših, nećete nikoga oštetiti, niti ćete oštećeni biti.“ (2/279)

Sura nakon toga govori o registraciji dugova, diktiranju i svjedocima; objašnjava smisao toga, a što vodi ostvarenju pravde među ljudima i očuvanju njihovih prava. Sura govori i o zalogu kada nije moguće dug zabilježiti i upozorava da se ne prešutkuje svjedočenje:

„I ne uskratite svjedočenje; ko ga uskrati, srce njegovo će biti grješno.“ (2/283)

Sura završava objašnjenjem poziva (da’ve) Muhammedova, a.s., riječima Uzvišenoga: „Poslanik vjeruje u ono što mu se objavljuje od Gospodara njegova (2/285), objašnjavanjem Allahovog zakona o zaduženju Svojih robova i kažnjavanju: Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih: u njegovu korist je dobro koje učini, a na njegovu štetu zlo koje uradi. Gospodaru naš, ne kazni nas ako šta zaboravimo ili nehotice učinimo!“ (2/286) Na taj način susreću se, kao što smo rekli, kraj ove sure i njen početak.

Ovo su znaci dviju strana niske u kojoj su poredane teme sure El-Beqare i u čijoj sredini je došao ajet o čestitosti, teme koje mi navodimo na ovaj način pred čitaoca kao naš komentar ovog časnog ajeta koga smo mi odabrali kao uzorak za komentarisanje.

U ovom radu primijenili smo metod kojeg drugi nisu uobičavali primjenjivati u komentarisanju kako bismo pred čitaoca stavili teme onako kako su izložene u suri prije ovog ajeta i teme koje su izložene poslije njega, jednim metodom koji bi okupljao sva zrnca svake strane i ponudio gledaocu tog metoda cjelovitu sliku svega što sadrži ta časna sura i pomogao mu da se obrati na svako pitanje u ovoj suri, na njegovu vrstu i cilj, na pitanje koje je u ovoj suri povezano sa ostalim pitanjima.

Možda će čitaoci primijetiti iz ovog postupka i ovo značenje kojeg nagovještava tendencija sure na prvoj strani svojih dviju tema, o kojima nam je sura govorila slijedom vijesti starih Israilićana i kazivala o njima na ovaj čudan način koji najavljuje da ova Knjiga potiče od Sveznajućeg i Mudrog Allaha, Koji zna tajne nebesa i Zemlje. Kur’an upozorava Israilićane na detalje njihove historije i pojedinosti njihova stanja; predočava im šta se krije u njihovim grudima koje oni dobro poznaju kao što poznaju svoje sinove; osjećaju da je ova Knjiga istinita i da je ovaj vjerovjesnik istinit. S druge strane, u ovoj suri poklanja se velika pažnja uzvišenosti ove vjere, da je ona jasan program i Pravi Put koji vodi onome što je bolje i čvršće; ocrtava ljudima put sreće i priprema Ummetu ugodan i stabilan život i jak sistem, u čijoj će sjeni živjeti sigurni i smireni.

Kada nam je to tako pripremljeno, onda da se poslužimo časnim ajetom i da kažemo:

 

 ŠTA ZNAČE RIJEČ „EL-BIRR“ U KUR’ANU I NA ŠTA ONE UKAZUJU

 

Riječ „el-birr“ navodi se u brojnim temama u časnom Kur’anu. Među te ajete spada i ovo u riječima Uzvišenog:

„Ne iskazuje se čestitost u tome da sa stražnje strane u kuće ulazite, nego je čestitost u tome da se Allaha bojite.“ (2/189)

„Nećete zaslužiti nagradu sve dok ne udijelite dio od onoga što vam je najdraže.“ (3/92)

 „… jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu.“ (5/2)

„Zar da od drugih tražite da dobra djela čine, a da pri tome sebe zaboravljate.“ (2/44)

„… već razgovarajte o dobročinstvu i čestitosti.“ (58/9)

Uzvišeni Allah opisuje Sam Sebe i kaže: „On je, doista, Dobročinitelj i milostiv.“ (52/28) Kur’an za meleke kaže da su časni, čestiti (80/16). Kur’an i za bogobojazne ljude kaže da su čestiti, „ebrar“, a grješnici su „fudždžar“: čestiti će sigurno u Džennet, a grješnici sigurno u Džehennem (82/13-14). Kur’an stavlja knjigu čestitih nasuprot knjige grješnika; jedni su u „sidždžinu“, a drugi u „illijjunu“.

Iz ovoga proističe da riječ „el-birr“ u odnosu na čovjeka jeste ono što skuplja dobro koje obuhvata plemenito značenje i lijepo vladanje i svi dobri i čestiti postupci koji proističu iz toga. Čovjek se njima približava svome Gospodaru, a u odnosu na Allaha, to je sevap, zadovoljstvo i Božanska ljubav.

Arapi su shvaćali riječ el-birr na ovaj način i spoznali da svaki dobar posao ili dobra namjera ili vladanje koje zadovoljava jesu jedan vid čestitosti (el-birr), samo što su oni nju katkad pogrešno upotrebljavali ili zbog toga što su sumnjali u nešto da li je to dobro, pozitivno, čestito ili grijeh. Nešto poput toga sumnjao je neko ko je došao da pita Vjerovjesnika, a.s, šta je „el-birr“, a šta je „el-ithm“ (grijeh) pa mu je Vjerovjesnik odgovorio: „Preispitaj svoje srce! El-birr je ono čime je zadovoljna i duša i srce, a el-ithm je ono što te kopka u duši i zbog čega se kolebaš u grudima.“

Katkad čovjek pita nekog od fakiha šta će dati u ime zekjata od svoga imetka, ili pita šta mu sudija dosudi i dodijeli od imovine njegovog protivnika, ili šta će mu platiti njegova supruga kao otkupninu za razvod braka, a sam joj je naštetio i loše postupao s njom, pa ju je na taj način prisilio da pribjegne na ovu otkupninu – oslobađanje. Čovjek pita za ovo i slično i čuje da muftija kaže da je uvjet za zekjat imetak koji je njegova svojina i kao takav pregodinio. Ako bi dotični poklonio taj imetak, pa makar za jedan moment, nekom čovjeku, a onda ga ponovo povratio, ne bi bio ispunjen uvjet godine dana i, prema tome, nije obavezan na to dati zekjat, a ako je ovaj razvod braka donijet protiv žene, a nije ga sklopio zakonski staratelj i nije potvrđeno njeno bračno stanje, sve dok nije nastupio razvod braka i kadija već osudio, osuđeni ima pravo da smatra dozvoljenim ta sredstva, a sredstva žene uz nadoknadu razvoda su zakonsko pravo muža; on neće biti griješan da to koristi. Ovdje je uslijedilo pitanje između onoga što najavljuje savjest i fetve muftijine, između istine koju on sam smatra da je istina i između činjeničnog stanja prema čemu je njemu dosuđeno. Poslanik ga usmjerava da izvaga sud savjesti iako su mu fetvu dale sudije.

Katkad oni pogriješe u primjeni zbog lične naklonosti i pridržavanja tradicije i fanatizma, kao što su to činili politeisti koji su smatrali da je dolazak kućama otpozadi, kada se obuče ihram za hadždž, čestitost kojom je Allah zadovoljan i mjesto obreda kojim se čovjek približava Njemu, ili oni koji su zaronili u razgovor o Kibli kada je došla naredba o njenoj promjeni prema Kjabi, tako da ih je zabavilo da su se prošli svakog pozitivnog smisla i lijepog djela; oni su se predali samo ovome. Za prve je Allah rekao: „Ne iskazuje se čestitost u tome da sa stražnje strane u kuće ulazite, nego je čestitost u tome da se Allaha bojite. U kuće na vrata njihova ulazite i Allaha se bojte, da biste postigli ono što želite (2/189), a za druge: Nije čestitost u tome da okrećete lica svoja prema istoku i zapadu.“ (2/177), tj. da je okretanje u ibadetu prema stranama samo simbolika, a radi usmjeravanja srca prema Uzvišenom Allahu, a nije osnovni stub u ibadetu pa da se u tome slijedi naredba.

 

„EL-BIRR“ NE OVISI O MANIFESTACIJAMA I FORMAMA

 

Ovaj ajet je najsadržajniji ajet o definisanju smisla „el-birr“ s realne strane posmatranja. Ovaj ajet upućuje da „el-birr“ ništa ne veže sa manifestacijama, slikama i oblicima nego se veže sa istinama i srži naredaba i sa duhom zaduženja. Ajet ukazuje da je „el-birr“ trojak i da sadrži svako dobro: „birr“ u vjerovanju, „birr“ u postupku i radu i „birr“ u ponašanju.

 

„EL-BIRR“ U VJEROVANJU

 

Čestitost u vjerovanju objašnjava ajet u riječima Uzvišenog: „Nije čestitost u tome da okrećete lica svoja prema istoku i zapadu; čestiti su oni koji vjeruju u Allaha, i u onaj svijet, i u meleke, i u Knjige, i u vjerovjesnike.“ (2/177) Ona se ogleda u pet naredbi.

Vjerovanje u Allaha je vjerovanje u Njegovo Božanstvo, klanjanje Njemu, vjerovanje u Njegovu jednoću, da je On jedini koji daje korist i koji daje štetu; Onaj koji uzvisuje i koji spušta, Onaj koji uzdiže i koji ponižava, Onaj koji drži i koji prostire, Onaj koji je moćan nad Svojim robovima, Onaj prema kome se lica i srca usmjeravaju. Ovo vjerovanje u Allaha i Njegovu uzvišenost je vjerovanje koje uzdiže duše na mjesto časti i visine koje Allah želi čovjeku. To je vjerovanje koje štiti čovjeka od pada i poniženja zbog bilo čega; to je vjerovanje koje štiti od neprilika i zabluda; to je vjerovanje koje je kontrola čovjeku koja se ne gubi, ne potčinjava niti se zanemaruje; to je svjetlo u svim oblastima života.

Vjerovanje u budući svijet – Sudnji dan, Dan nagrade za učinjeno djelo, Dan obračuna za ono što je u srcima i dušama, Dan vječitog uživanja ili vječite patnje – to je značenje koje u ljudske duše zasađuje ljubav prema dobru, podsticaj na činjenje onoga što je naređeno i preziranje zla, klonjenje uznemiravanja drugoga i činjenja smutnje na zemlji. Kur’an poklanja veliku pažnju tome da se vjeruje u budući svijet, raspravija o tome, donosi dokaze za to, navodi primjere, zaklinje se na to, smatra ludim snove onih koji poriču budući svijet, koji se čude tvrdnji šta će se desiti nakon potpunog raspadanja tijela i pretvaranja kostiju u prašinu: Oni govore: „Zar kad se u kosti i prašinu pretvorimo, zar ćemo, kao nova bića, doista biti oživljeni?“ Reci: „Hoćete, i da ste kamenje ili gvožde ili bilo kakvo stvorenje za koje mislite da ne može biti oživljeno. “ – „A ko će nas u život vratiti?“ – upitat će oni, a ti reci: „Onaj koji vas je i prvi put stvorio „, a oni će prema tebi odmahnuti glavama i upitati: „Kada to?“ Ti reci: „Možda ubrzo! Bit će onog Dana kad vas On pozove, i odazvat ćete se, hvaleći Ga, i pomislit ćete da ste ostali samo malo vremena.“ (17/49-52).

Vjerovanje u Allaha i budući svijet znači vjerovanje u početak i povratak. Vjerovanje u ovo dvoje, na istinit način – a oni su apsolutno nespoznajni – ljudski um ne može u potpunosti shvatiti samostalno, niti može sobom spoznati obaveze i zakonske odredbe koje proističu iz toga jer je ljudski razum ograničene sposobnosti, a njega, pored toga, okružuju padanja i strasti, pa je otuda nužno da bude upućena od izvora čije znanje nije ograničeno niti ga strasti i sklonosti okružuju. To je Allah, Kome ništa nije nepoznato ni na Zemlji ni na nebu; On je Mudri i Obaviješteni.

Onda je neminovno posredovanje između ovog ishodišta i između stvorenja (ljudi). To je put spoznaje da je nužno vjerovati u Allaha i budući svijet. Ovo posredovanje sastoji se od tri elementa. Element na najuzvišenijoj strani – taj element ima, s obzirom na njegovo formiranje i stvaranje, spremnost koja mu omogućava da to primi neposredno od Allaha. To su meleci. Vjerovanje u meleke je osnova vjerovanja u Objavu. Prema tome, onaj koji negira meleke, negira i Objavu, što traži negiranje i vjerovjesništva, negiranje budućeg svijeta. Element strane koja je bliska ljudima zbog svoje ljudske prirode – on je povezan sa uzvišenim skupom (melecima) svojom duhovnošću, a to su vjerovjesnici. Oni su u kontaktu sa melecima koji su ambasadori Allaha ili Njegovi izaslanici, kao što kaže Kur’an. Vjerovjesnici primaju od njih što im je Allah naredio, a vjerovjesnici kontaktiraju ljude i saopćavaju im odredbe i zakone koji su im naređeni. Treći element je samo poslanstvo i Objava. O njima se govori u ajetima Kur’ana. Taj izraz u Kur’anu, a ne u drugim Knjigama, ukazuje na jedinstvo vjere kod Allaha i da je vjerovanje u bilo koju nebesku knjigu vjerovanje u sve. Ovo su ta tri elementa Allahova poslanstva, dvije strane i sredina. U to se mora vjerovati. Čestitost („el-birr“) ne može se postići ako se niječe bilo šta od toga, kao vjerovanje u Allaha i budući svijet. Na ovaj način obrađeno je tih pet naredbi koje su čestitost („el-birr“) u vjerovanju: „Nije čestitost u tome da okrećete lica svoja prema istoku i zapadu; čestiti su oni koji vjeruju u Allaha, i u onaj svijet, i u meleke, i u Knjige, i u vjerovjesnike.“ (2/177)

 

„EL-BIRR“ U RADU

 

Čestitost u radu manifestuje se u više vidova. Svi ti vidovi, bez obzira koliko bili raznovrsni, vraćaju se na žrtvovanje sebe i imetka radi postizanja Allahova zadovoljstva i sreće Allahovih stvorenja (ljudi). Rad – to je potpomaganje vjerovanja, a istovremeno, on je i njegov plod koji ga čuva, razvija i ukazuje na njega. Ajet govori o žrtvovanju sebe u najizrazitijim i najvećim pojedinostima žrtvovanj a, a to je klanjanje namaza. Namaz je oslonac vjere; on je taj koji rastavlja vjernika od nevjernika; namaz je munadžat – razgovor čovjeka sa njegovim Gospodarom; namaz je zabrana od grješnih i nevaljalih djela; namaz je tvrđava koja štiti od nemira i straha; u namazu čovjek stoji pred Allahorn, sebe lišava svega što postoji na ovome svijetu tako da nema ni imetka, ni časti, ni djeteta, ni jela, ni pića, ni govora, nego samo predanost Allahu, čija je uvodna riječ „Allahu ekber“. To je Onaj pred kime se povijaju vratovi; s Njime se smiruju srca. Na putu Njegova zadovoljstva žrtvuje se sve, pa i život. To je ugovor između čovjeka i njegova Gospodara, da se i život žrtvuje na svakome mjestu tako da ga ne gubi u mjestu kako on (čovjek) želi, niti tamo gdje mu je zabranjeno. Međutim, namaz koji je lišen ove duhovnosti – prazan je; to su samo riječi i pokreti. Takav namaz nema naznaku ulaganja truda i žrtvovanja. Takav namaz nema ništa sa čestitošću („el-birr“) nego je opterećenje onome koji tako radi i takav se namaz ne prihvaća: „A teško onima koji, kad namaz obaljaju, namaz svoj kako treba ne izvršavaju, koji se samo pretvaraju i nikome ništa ni u naručje ne daju!“ (107/4-7).

Nepažnja u namazu nije zaborav, nego je to nemar onoga što nagovještava plemeniti smisao djela čestitosti i bogobojaznosti.

Poslije toga, ajet govori o žrtvovanju imetaka na dva načina. Jedan je izražen u riječima Uzvišenog: „i koji od imetka, iako mu je drag, daju rođacima, i siročadi, i siromasima, i putnicima namjernicima, i prosjacima, i za otkup iz ropstva…“ (2/177), a drugi je izražen u: „i zekjat daju“ (2/177). Ovdje treba shvatiti, prema ovom časnom kur’anskome mjestu, da je zekjat nešto, a davanje (sredstava) imetka za ljubav ovih vrsta ljudi je nešto drugo. To ne spada u zekjat, niti se time čovjek može osloboditi obaveze zekjata.

Prema tome, ovi bogataši i moćnici koji se zadovoljavaju samo davanjem zekjata, a ne pružaju ruku pomoći da zadovolje potrebe onih kojima je pomoć potrebna i da otklone nevolje nevoljnika, ni da rade na interesima muslimana – oni nisu na stazi čestitosti koju Allah traži od Svojih robova (ljudi).

Ovo je veoma značajna osnova za uređenje društvenog života kojom se dozvoljava da nadležni (vladar, guverner i sl.) može da raspiše razne vrste dodatnih poreza pored zekjata u slučaju da zekjat nije dovoljan da pokrije potrebe pojedinaca i društva.

U ovom ajetu se navodi na što treba skrenuti pažnju.

Prvo, u riječima Uzvišenog navodi se misao: „koji od imetka, iako im je drag, daju…“ (2/177), tj. imetak, iako im je drag, ili: Allah, iako im je drag, kako to stoji u dva poznata mišljenja. Imetak, kada se daje, a on mu drag, i kada je čovjeku imetak potreban, imat će značenje sklonosti ka dobru i time će se još više ispoljiti smisao žrtvovanja i čestitosti. Zbog toga se i navodi da je Poslanik, a.s., rekao: „Najbolja sadaka je da udijeliš kad si uistinu oskudan, bojiš se siromaštva i nadaš se bogatstvu. Ne odgađaj sa dijeljenjem do vremena kada duša dođe do grla! Rekao sam tom tako, a tom i tom tako, i to je bilo za tog i tog.“ Tako je isto ako neko dijeli radi Allaha i radi sticanja Njegova zadovoljstva, ne radi ugleda i licemjerstva. Ono što kandiduje prvo značenje i njegovo navođenje u drugim ajetima – to su riječi Uzvišenoga: „Nećete zaslužiti nagradu sve dok ne udijelite dio od onoga što vam je najdraže“ (3/92), kao i ono što je navedeno u opisu ensarija: oni vole one koji im se doseljavaju i u grudima svojim nikakvu tegobu, zato što im se daje, ne osjećaju, i više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno. A oni koji se uščuvaju lakomosti, oni će sigurno uspjeti.“ (59/9)

Drugo, naveden je ajet u Kur’anu u kome se nabrajaju vrste onih kojima se dodjeljuje imetak premda je čovjeku koji udjeljuje taj imetak drag. Nije cilj ovoga da se obuhvati i zaokruži kome sve dijeliti, nego su te vrste kao primjer važne da se spomenu da bi se istakla njihova potreba i obaveza društva da udovolji njihovim potrebama.

Treće, termin „ibn sebil“ obuhvata putnike radi sticanja znanja i onima koji putuju radi otkrivanja onoga što će koristiti ljudima, delegacijama kojima je povjereno saopćenje odredaba, širenje vjere i učvršćivanje veze ljubavi i bratstva među muslimanima i sl.

Četvrto, riječi Uzvišenoga: „…i za otkup ropstva“ (2/177) znače osloboditi roba iz sužanjstva (robovanja). Ako je ropstvo iščezlo, u tom slučaju, ovo znači osloboditi zarobljenika iz zarobljeništva, osloboditi duga dužnika, nevoljnika od poniženja duga i ropstva.

Kur’an poklanja pažnju i siromašnima i bijednicima i svim kategorijama onih kojima je pomoć potrebna, tako da skoro nema ni jedne sure koja ne bodri da se udjeljuje ovim kategorijama ugroženih i žrtvovanja na tom putu. Udjeljivanjem i pomaganjem ugroženim sasijecaju se nokti zla i čupa sjemenje sumnje na koje ukazuju historije naroda, da je ono zlo, zlo koje radi na rušenju naroda, njihovi uređenja i morala.

Time završava govor o čestitosti rada.

 

„EL-BIRR“ U PONAŠANJU

 

Što se tiče čestitosti u ponašanju, nju spominje ajet u okviru dvaju principa: princip izvršavanja obaveza, o čemu govori ajet „…i koji obavezu svoju, kada je preuzmu, ispunjavaju,…“ (2/177), i princip otpora iznenadnim pojavama i savlađivanja sankcija u životu. O tome se govori u ajetu Kur’ana riječima: „…naročito oni koji su izdržljivi u nemaštini, i u bolesti, i u boju jutom.“ (2/177) Obaveza (ahd) je sveobuhvatni termin koji obuhvata razne vrste povezanosti i obaveze bez čega ljudi ne mogu biti, niti ima uspjeha u životu bez njih. Te veze i obaveze, iako su brojne, sve se oslanjaju na ugovor između čovjeka i njegova Gospodara, ugovor između čovjeka i čovjeka ili obaveze i ugovore između države i države. Obaveze i ugovori Allaha sa Svojim robovima su brojni. Nešto od toga ima opću pouku, nešto posebnu: „O, sinovi Ademovi, zar vam nisam naredio: „Ne klanjajte se šejtanu?!“ (36/60) „Allah je od svakog vjerovjesnika kome je Knjigu objavio i znanje dao – obavezu uzeo: „Kad vam, poslije, dođe poslanik koji će potvrditi da je istina ono što imate, hoćete li mu sigurno povjerovati i sigurno ga pomagati? Da li pristajete i prihvatate da se na to Meni obavežete?“ – Oni su odgovarali: „Pristajemo!“ – „Budite, onda, svjedoci“ – rekao bi On – , „a Ja ću s vama svjedočiti.“ (3/81) Udio ili sreća ljudi danas iz ovih ugovora je povezivanje onih koji unose ono što je dobro i valjano i međusobno sarađuju na pricipu dobra i njegova poboljšanja, da jedni druge ne ruše i ne grabe za prsa i vrat, da oni koji dolaze podržavaju prethodnoga, a da prethodni od njih pripreme stazu za onoga koji dolazi. Ne misli se sa ispunjenjem ovog ugovora da svaki dobročinitelj ili reformator bude jedan narod za sebe, ili jedna partija koju on predstavlja, jer to unosi nered u mišljenju, zagušuje i slabi svako dobro i odvraća od Upute i Pravog Puta.

Što se tiče obaveza ljudi jednih prema drugima, te obaveze predstavljene su u ugovorima i finansijskim ili nefinansijskim obavezama kao i u onome što se događa između jednog i drugog naroda prilikom definisanja prava i obaveza. Sve to treba ispunjavati ukoliko ne vodi griješenju Allahu, sužavanju prava ili prouzrokovanju nevolje osobi ili narodu. Kur’an insistira na bodrenju ispunjavanja obaveza i ugovora, a onoga koji krši ugovor poredi sa nemarnom ženom: „I ne budite kao ona koja bi svoju pređu rasprela kad bi je već bila čvrsto oprela.“ (16/92) Kur’an traži da ugovori budu postavljeni otvoreno i jasno, a ne na podvali, prijevari i vještačkim trikom: „I ne služite se zakletvama svojim zato da biste jedni druge varali, da se ne bi pokliznula noga koja čvrsto stoji, i da ne biste nesreću iskusili zato što ste od Allahova Puta odvraćali.“ (16/94) da se u ugovoru ne iskorištava snaga ili slabost: „…da biste jedni druge prevarili samo zato što je jedno pleme mnogo brojnije od drugog“, (16/92), tj. i brojnije i spremnije od njega. Tako Kur’an postavlja temelje pravednih ugovora i povelja. Ispunjavanje ugovora na ovaj način spada u čestitost („el-birr“), ono uzdiže čovjeka na ovom i čini ga sretnim na budućem svijetu.

Što se tiče principa otpora, njega spominje ajet, kao što smo rekli, riječima: „…naročito oni koji su izdržljivi u neimaštini, i u bolesti, i u boju jutom.“ (2/177) Strpljenje je oprema za uspjeh u životu, izvor svih ljudskih vrlina i jedini put za savlađivanje svih poteškoća. Strpljenje nije povinavanje glave i potčinjavanje bez otpora i rada. Strpljenje je borba, džihad i pokušaj uz očuvanje veze s povezivanjem unutrašnje snage i pouzdanja u lijep ishod. Uzvišeni Allah spominje tri situacije u kojima se najizrazitije manifestuje nestrpljenje nestrpljivih i nemir uznemirenih, a to su: nemaština, bolest i ljuti boj. Termin neimaština znači da je teško siromasima, a bolest – svaka bolest koja šteti čovjeku ili nastupa gubitkom nečega što je drago, npr. gubljenje imetka, porodice ili djeteta, a boj je žestoka bitka. Kur’an insistira na strpljenju u svim situacijama. On poredi strpljenje sa namazom i čini njih dvoje onim što ispomaže čovjeku u svemu što je važno u nevoljama, a i sklonište mu je strpljenje kada ga pogode nevolje: „Pomozite sebi strpljenjem i namazom“ (2/45) U riječima Poslanika, a.s., spominje se strpljenje da je ono sastavna polovina vjerovanja, a Allah, dž.š., nas obavještava da vjerovanje ide uz strpljive.

Ovo su elementi čestitosti u vjerovanju, radu i ponašanju. To je ustav čvrstog stvorenja pomoću čega se uzdižu narodi do najvišeg uzvišenja i časti, bori se s njima protiv zla i unošenja smutnje u siurnost i smirenost i zagovara sreća. Dovoljno nam je za to da je ajet poslije navođenja ovih elemenata ograničio iskrenost i bogobojaznost na vjernike koji vjeruju u te elemente, koji rade na realizaciji tih elemenata i koji istražuju plodove tih elemenata: „Oni su iskreni vjernici, i oni se Allaha boje i ružnih postupaka klone.“ (2/177) Iskreni u svom vjerovanju, iskreni u svojim djelima, iskreni u svome ponašanju – to su oni za koje je potvrđeno da su oni ti bogobojazni općenito, oni koji rade za svakoga ono što im koristi i što je dobro za ljude, a klone se svega što im šteti i što šteti ljudima.

 

(Poglavlje iz knjige: KOMENTAR KUR´AN-I KERIMA, prvih deset džuzova, Autor: Mahmud Šeltut, Izdavač: El-Kalem, Sarajevo, 2007. god.)