Bože, primi njegovu dovu!

usamljeno ostrvoJednom jedan putnički brod zadesi nesreća, te samo dva čovjeka uspješe spasiti se i doplivati na maleni, pusti otok. Složiše se kako je molitva Allahu jedina stvar koju mogu činiti. Ipak, kako bi otkrili čija je molitva „snažnija”, dogovoriše se podijeliti teritoriju i svaki ostati na „svojoj” strani ostrva. Prvo za šta moliše Boga bijaše hrana. Slijedećega jutra, prvi čovjek vidje hranljivo stablo kako je niklo na „njegovoj” strani ostrva, te mogaše sa njega jesti. Parcela drugoga čovjeka bijaše prazna. Slijedeće hefte, prvi čovjek osjeti se usamljen te zaiska od Boga ženu. Slijedeći dan jedan drugi brod zadesi brodolom, kojega preživi samo jedna žena koja dopliva do „njegovoga” dijela ostrva. Na drugome dijelu ostrva ne bijaše nikoga doli onaj drugi čovjek. Ubrzo, prvi čovjek moljaše Boga dragoga za kuću, odjeću, još hrane. Slijedeći dan, poput čuda, sve mu bi podareno. Drugi čovjek još uvijek ne imaše ništa. Konačno, prvi čovjek zamolI Boga dragoga za brod, kako bi sa svojom suprugom napustio otok. Ujutro, ugleda usidren brod. Prvi čovjek se ukrca na brod, zajedno sa svojom suprugom, i ostavi drugoga čovjeka i dalje na otoku. Smatrao je drugoga čovjeka bezvrijednim kod Boga, budući ovome niti jedna molba ne bi uslišana. Kada se brod otisnu, prvi čovjek začu glas koji dolaziše s neba: „Zašto ostavi svoga prijatelja na otoku?” „Moji blagoslovi su samo moji jer ja moljah za njih”, odgovori. „Njegove molbe ne bijahu uslišane, zato ni ne zaslužuje ništa!” „Griješiš”, zagrmje glas. „On imaše samo jednu želju, i Ja mu je ispunih. Da nije bilo te želje, ti ne bi dobio Moje blagoslove!” „Reci mi”, upita prvi čovjek, „šta to on moljaše pa mu ja nešto dugujem?” „Molio je da sve tvoje želje budu uslišane!”