Škorpion i udav

ve tevekkel alallahPrenosi se da je hazreti hadži Kutbuddin lično ispričao sljedeće: „Stajao sam jednoga dana, zajedno sa Kadi Hamiduddinom Nigerijem, na obali rijeke. Najednom ugledasmo nevjerovatno veliku škorpiju kako kao sa nekim naročitim ciljem ide prema nekome, samo njoj znanome, odredištu i sve više ubrzava. Rekoh Kadi Hamiduddinu da mora da je riječ o nekoj ‘božanskoj tajni’, pa mu i predložih da pratimo škorpiju, da vidimo gdje to ide i šta to smjera. Pratili smo ju jedno vrijeme. Nakon nekoliko minuta vidjesmo kako se doslovno obrušila na veliku zmiju-udav, koja puzaše pored jednog stabla. Odmah, već nakon prvoga uboda, zmija se trznu i uginu. Škorpija se potom okrenu u drugome pravcu i ubrzo se izgubi među drvećem. Zainteresirani onim što vidjesmo, počesmo polahko i oprezno obilaziti stablo oko kojega je zmija puzala. Ugledasmo nekoga čovjeka kako spava, naslonjen na deblo, sav bezbrižan. Zmija ga je ugledala i vjerovatno ga htjela progutati. Shvatismo da je taj čovjek sigurno neki veliki Božiji prijatelj (evlija). Bili smo iznimno srećni što prisustvovasmo jednome takvome činu – svojim očima smo vidjeli kako je škorpija, iako ‘nerazumna’ životinja, krenula u odbranu ovoga pobožnjaka. Osjećali smo strahopoštovanje prema tom čovjeku i nismo ga htjeli ničim uznemiriti. Ipak, željeli smo se s njime upoznati pa odlučismo sačekati dok se probudi. Lagahno mu se približismo, ali na naše veliko zaprepaštenje osjetismo silan zadah alkohola iz njegovih usta. Šokirali smo se. Kako je to moguće?! Kako je moguće da jedan griješnik bude počašćen jednom takvom Allahovom pažnjom, jednom takvom Allahovom zaštitom? Uzvišeni Gospodar ga štiti, šalje škorpiju da ubije zmiju koja mu je htjela nauditi, a s druge stane, on pijan leži, ni ne zna za sebe. Najednom, čusmo tajanstveni i neopisivi glas (en-Nida’). Sve je naokolo njime odjekivalo i nakostriješilo se: ‘Ako bi Mi čuvali Naše darove samo za pobožne ljude i dobre, ko bi se onda brinuo za griješnike?’ Taj ‘glas’ probudio je i pijanoga čovjeka, koji se još više prestraši kada ugleda monstruoznoga udava kako mrtav leži pokraj njega. Ispričali smo mu šta se desilo. Osjetio je iznenadan, snažan, stid. Sve to ga je izgleda tako pogodilo ali i dojmilo, da se kako smo kasnije čuli, potpuno odrekao svih dobara Ovoga svijeta (dun’jaluka) i postao jedna od najpobožnijih osoba svoga vremena. Kažu da je za svoga života, nakon toga događaja, čak sedamdeset puta otišao na hadž (hodočašće), i to svaki put pješke.