Kratki uvod u sufizam

ve kul rabbiUvod

 

Znaj, brate, da čovjek nije stvoren šale radi ili slučajno, već majstorski sazdan za cilj uzvišeni (Ebu Hamid el-Gazali)

Već hiljadama godina sufizam nam nudi put na kojem se može napredovati ka “uzvišenom cilju” samoostvarenja, dostignuću suštine našega bića. Sufizam je put ljubavi, put znanja, put predanosti Uzvišenom Allahu. Ne postoji samo jedan sistematski način da se razmatra sufijsko učenje, niti se ono u potpunosti može prenijeti samo riječima. Mudrost sufizma može se pronaći u pričama, poeziji, umjetnosti, kaligrafiji, zikrovima[1], duhovnim vježbama, filozofskim knjigama, ibadetima[2] i u semau[3] derviša.

Sufizam je često opisan kao put koji se u isto vrijeme odnosi na izvor i odredište. Sufizam ima za cilj uklanjanje svih zastora koji stoje između sufije i Allaha. Putujući ovim putem sufija stječe znanje istinske realnosti. Allah je najuzvišenije Biće, a ne ovaj pojavni svijet mnoštva. Sarradž kaže: “Sufije su ljudi koji vole Allaha više od svega, i koje Allah voli više od svega.”

Za sufije, ne samo ljubav nego i samospoznaja vode ka blizini Svevišnjeg Allaha. Sufijski mislilac Ebu Hamid el-Gazali kaže: “Istinska samospoznaja sastoji se u pronalaženju odgovora na sljedeća pitanja: ko si ti u samom sebi i odakle dolaziš?; kuda ideš i koji je smisao tvoga boravka na Zemlji?; u čemu je sadržana tvoja istinska sreća i tajanstvenost?” Mnoge nevolje, one ovosvjetske, realne, kao i one imaginarne, često nas sprečavaju i ubijaju nam volju da tražimo ovo unutarnje znanje. Historičari često definiraju sufizam kao skrivenu bit islama i vežu njegovu pojavu sa pojavom islama, okvirno u devetom stoljeću nove ere, mada, po mišljenju mnogih sufija, suštinska istina sufizma živi u svim religijama. Temelji sufizma oslanjaju se na vanjske religiozne obrede isto kao i na život utemeljen na moralu i etičkim principima. Korijeni stabla religije utemeljeni su na religijskim obredima i principima koji ponašanje u društvu smatraju veoma značajnim. Islam, sa svojim duhovnim disciplinama, čini grane stabla koje sufiju vode u visine ka onom Beskrajnom. Plod sa toga stabla je Istina, Bog.

U svom univerzalnom obliku, sufizam je postojao i prije islama. Prije vremena Božijeg poslanika Muhammeda a.s., religijski zakoni zamrli su u Arabiji, a Arapi izgubili razumijevanje za etiku i moral. Bez vanjskih obreda, islamskog zakona (šerijata) i moralnih principa, ne može biti ni unutarnje prakse sufizma. Prihvatanje moralnih i etičkih učenja islama proizvelo je povoljnu klimu u kojoj je došlo do razvoja sufizma i njegovog procvata. Sufizam je skrivena bit svih Božijih objava, baš kao što rijeka ostaje nepodijeljena i jedinstvena, mada teče kroz mnoge zemlje, i u svakoj je ljudi smatraju isključivo svojom, svaki duhovni put na kraju ima isti cilj – direktno iskustvo Božanskog.

Osoba koja slijedi put sufizma naziva se sufija, derviš ili fakir. Riječ suf na arapskom jeziku ima više značenja, a neka od njih su ‘čistoća’ i ‘vuna’[4]. Riječ derviš jeste perzijska riječ koja je nastala od korijena „dar“ ili „vrata“. Ona se odnosi na osobu koja luta od vrata do vrata[5]. Isto tako, ova riječ može predstavljati osobu koja stoji na pragu između svjesnosti o ovome svijetu i svjesnosti svijeta Božanskog. Riječ fakir je arapska riječ za siromaha. U sufizmu se to ne odnosi na osobu koja je siromašna u svjetovnom bogatstvu nego na osobu koja je u stanju „duhovnog siromaštva“, tj. to su oni čija su srca prazna od svega, srca koja su svjesna da ništa ne mogu učiniti bez Allahove pomoći. Oni znaju da nema ničega drugog na šta se čovjek može osloniti u ovome svijetu, oni traže utočište samo kod Allaha.

Sufizam se najviše pojavljuje na Bliskom Istoku i islamskim zemljama, ali njegove ideje, praksa i učitelji mogu se naći diljem svijeta. Sufije se mogu naći među svim narodima. Kao i svaka drugu vjerodostojna tradicija, sufizam poprima mnoštvo vanjskih obličja u skladu sa različitim kulturama i sredinama u kojima se upražnjava. Sufijske grupe postoje već stoljećima na Bliskom istoku, sjevernoj Africi, Evropi, centralnoj Aziji, Indiji, Pakistanu, Indoneziji i Kini. U nekim zemljama sufizam je dobro znan i naširoko prihvaćen. U nekim drugim sufizam se smatra krivovjerstvom il’ čak subverzivnom djelatnošću zbog njegove karakteristike da posjeduje veću ljubav prema duhu zakona negoli prema pisanoj riječi.

 

Temelji sufizma

 

Riječ islam arapskog je porijekla i ona označava „potčinjenost Allahovoj volji“. To je duhovna tradicija koja je svijetu obljavljena preko Poslanika Muhammeda – neka je Božiji blagoslov i mir na njega. Cilj islama jeste biti u harmoniji sa Allahom Uzvišenim, potčiniti našu volju Njegovoj. Prva kur’anska objava datira iz godine 610. Islamska era počinje godinom 622. god. nove ere, kada je Božiji Poslanik prešao iz Meke u Medinu zbog progona od vodećih ljudi u Meki koji nisu mogli prihvatiti monoteističko i univerzalno učenje islama.

Islam se pojavljuje u Kur’anu kao nastavak prijašnje monoteističke tradicije koja je sukcesivno bila objavljivana poslanicima Ibrahimu, Musau i Isau – neka je Božiji blagoslov i mir na sve njih. U jednom hadisu[6] stoji: “Ja vam nisam donio novu vjeru. Donio sam vam drevnu vjeru u njenom nepromijenjenom, izvornom obličju.”[7]

Islam pridaje ogromnu važnost poštenju, milosrđu, služenju i ostalim vrlinama na kojima su sazdani čvrsti temelji duhovne prakse sufizma. Moral, etika i discipliniran život jesu poput čvrste posude kroz koju neće procuriti, i tako se izgubiti, sufijska spoznajna iskustva. Riječi su moga prvog učitelja šejha Muzaffera Ozaka: “Sufizam bez islama jeste kao svijeća koja gori na otvorenom prostoru, bez zaštite koju bi joj pružala lampa. Tu su i vjetrovi koji mogu ugasiti svijeću. Ali ako imate lampu, njeno staklo će zaštititi plamen, i svjetlost svijeće neće se ugasiti.”

Većina sufija vjeruje da i u ostalim religijama i duhovnim tradicijama postoji ista suštinska istina. Mnoštvo poslanika i duhovnih učitelja mogu se porediti sa sijalicama koje osvjetljavaju sobu. Sijalice su različite, no struja dolazi iz jednog izvora; taj izvor je naš Stvoritelj. U biti, to je ista svjetlost, svaka pojedinačna sijalica prima struju iz istog izvora. Kvalitativni karakter svjetlosti je u osnovi jedinstven, kao što je jedinstven i sam izvor. Svi Božiji poslanici bili su nadahnuti snagom istog izvora i donijeli su istovjetnu svjetlost, iste temeljne istine čovječanstvu; stoga sufije vjeruju da zanijekati makar i jednog Božijeg poslanika znači nijekati njihovu univerzalnu poruku i zajednički izvor. Kada sijalice poredamo u nizu, tako da struja teče iz jedne sijalice u drugu, dovoljno je da jedna sijalica otkaže pa da se dotok struje prekine.

Sufizam nas uči da su sve velike religije i njihovi duhovni učitelji poslani od Jednog Boga. Oni su bili istinski učitelji i njihova učenja su bila istinita. Njihova učenja potiču iz istog Božanskog izvora. Ne postoji suštinska razlika između raznih duhovnih učitelja i onoga što oni donose; osim što neke sijalice daju više svjetlosti, i, shodno tome, svjetlost nekih učitelja obasjava veći dio čovječanstva. Sufije vole i prihvaćaju sve, jer vjeruju da je svima nama Bog slao mnoge poslanike, no, On je Jedan kao i Njegova poruka. Razlike u religijama vode porijeklo od ljudi, dok je istina u svim religijama jedna i vodi porijeklo od našeg Stvoritelja. U Božije prijatelje spadaju oni koji imaju sposobnost da razumiju istine vjere i praktično ih primjenjuju u svom životu. Mada je teško prepoznati Božijeg prijatelja i istinskog sufiju, jedan od znakova prepoznatljivosti je da takav čovjek budi, nadahnjuje i povećava ljubav i predanost Bogu onima koji to iskreno traže.

Osnovna karakteristika Božijih prijatelja jeste da njih Allah voli, i da oni vole Njega. Isto tako, zbog toga što su blizu Stvoritelju, njihovim molbama često se udovoljava. Mnogi Božiji prijatelji su skriveni. To znači da se njihov vanjski život ne razlikuje od života koji vode ostali ljudi, dok je njihov unutarnji život obasjan Božanskom prisutnošću. Kaže se da Allah skriva takve ljude i one koji Ga vole, stoga većina ljudi smatra Božijim prijateljima one koji to nisu. Tako skriveni, Božiji prijatelji imaju dovoljno vremena i prostora da se posvete Voljenom. Riječi Božijih prijatelja mogu vas duboko nadahnuti, ali da bi postali istinski sufija, morate proći duhovnu školu. U sufizmu to uopćeno znači da morate pronaći učitelja i krug duhovnih tragača koji pripadaju nekom od sufijskih redova.[8]

Sufije se obično sastaju po nekoliko puta sedmično radi obavljanja zajedničke molitve, zikra, te izučavanja sufijskih tekstova i druge duhovne prakse. Sami se ne možete podučiti sufizmu niti duhovno razviti sopstvenim snagama, kao što se ni doktor niti inženjer bez škole ne može postati.

 

Sufizam i islam

 

Jedno od najčešćih pitanja koja se postavljaju sufijskim učiteljima jeste sljedeće: “Da li je moguće postati derviš, bez obaveze da se postane muslimanom?” Prema nekim izvorima, smatra se da univerzalne istine sufizma može upražnjavati svaki onaj koji iskreno traži, bio on musliman ili ne. Međutim, u sufijskim krugovima prevladava mišljene da to nije moguće: ako niste musliman, ne možete postati ni derviš. Po njima, prakticiranje sufizma vuče svoje korijene u praksi i obredima islama. Mada derviš ne može postati svaki onaj koji za sebe kaže da je musliman, oni koji žele putovati stazom derviša moraju biti iskreni u onome što vjeruju i što im islam nalaže.

Šejh Safer, starješina halveti-džerrahijskog tarikata, kaže da su vanjski obredi islama samo početak, te da postoji unutarnji i vanjski oblik molitve. Možete klanjati i pedeset godina, ali morate znati da molitva nije samo obavljanje namaskih ruknova.[9]Namaz nije samo stvar forme. Vaše srce mora biti prisutno za vrijeme namaza, ono se mora otvoriti i uspostaviti vezu za Allahom.[10] S vremenom, kada derviš uznapreduje, on postiže nivo unutarnjeg, neprekidnog namaza. To je krajnji cilj sufijske prakse. No, za takvo nešto potrebna je potpuna iskrenost.

Allah, dž.š., daje tri velika blagoslova onima koji ga vole. To su islam (predanost Allahu), iman (vjera) i ihsan (svijest o prisutnosti Allaha). To su tri znaka koja govore o napredovanju salika[11] na duhovnom putu. Islam je potpuna potčinjenost i predanost volji Allaha Svevišnjeg i prihvaćanje učenja koje se nalazi u Kur’anu. Iman je vjera koja se s vremenom iz glave mora spustiti na srce, i, kao takva, ona predstavlja unutarnji aspekt islama. Ihsan znači „lijepo djelovati“. Vjernik koji nastoji zadobiti ihsan morao bi „obožavati Allaha Uzvišenog kao da ga vidi, ili ako to nije u stanju morao bi djelovati sa sviješću da Allah u svakom trenutku vidi njega“. Osobe koje potpuno razviju ihsan u svako vrijeme su svjesne Allaha i dostigle su cilj sufizma. Do ove duhovne stanice moguće je stići putem sufizma, to jest kroz određenu duhovnu praksu i disciplinu. Na tom putu derviš mora biti vrijedan i iskren.

Ako to bude volja Allaha Uzvišenog, trud derviša će uroditi plodom. Ovo je istina, kako na duhovnom, tako i na materijalnom planu. Mnogi ljudi vrijedno rade, ali milioner ne postane svako ko se trudi. No, neki to postanu ako to želi Svevišnji Allah. Na isti način, neki ljudi postanu uspješni na duhovnom putu i dosegnu duhovnu stanicu stalne svjesnosti Allaha. Krajnji rezultat je u Njegovim rukama. Neki ljudi dosegnu ovu krajnju duhovnu stanicu za četrdeset dana, a neki za četrdeset godina. Neki se opet trude cijeli svoj život, a ipak ne dosegnu krajnji cilj. Najbolje je ne razmišljati o tome i prepustit se volji Allaha Uzvišenog.

 

Četiri nivoa u sufizmu

 

Postoji četiri nivoa prakse i razumijevanja u sufizmu; svaki je sazdan na stepenu koji se nalazi ispod njega. To su: šerijat (vjerski zakon), tarikat (duhovni put), hakikat (istina) i marifet (spoznaja).

Šerijat je osnova za tri naredna stepena. Šerijat se sastoji od islamskog učenja, temeljne etike i morala koji se mogu pronaći i u drugim religijama. To učenje pomaže nam da ne zalutamo i živimo ispravno na ovom svijetu. Slijediti sufizam bez šerijata je isto što i graditi kuću na pijesku. Bez urednog života, izgrađenog na čvrstim moralnim i etičkim principima, ne može se krenuti duhovnim putem. Na arapskom jeziku šerijat znači ‘put’. To je jasna staza, dobro utabani put koji svako može slijediti.

Drugi stepen je tarikat. Tarikat označava put u pustinji koji beduin mora preći kada putuje iz oaze u oazu. Ovaj put nije jasno ocrtan kao, recimo, autoput, on nije čak ni vidljiv. Da bi pronašli put u pustinji morate dobro poznavati tu oblast ili morate imati vodiča koji zna odredište puta, kao i putokaze ili znake na putu koji će nas odvesti do tog odredišta. Baš kao što se šerijat odnosi na vanjsku dimenziju religije, tarikat upućuje na unutarnju praksu sufizma. Vodič koji vam je potreban za to putovanje jeste šejh ili sufijski učitelj[12]. Šerijat čini svakodnevni život čistim i privlačnim. Tarikat je načinjen radi pročišćenja našeg unutarnjeg života. Svaki od ova dva vida međusobno se podržavaju.

Treći stepen je hakikat ili istina. Hakikat ukazuje na unutarnje značenje duhovne prakse i učenja koja nalazimo u šerijatu i tarikatu. To je direktno iskustvo viših duhovnih stanica u sufizmu, direktno iskustvo Božijeg prisustva unutar nas. Bez ovoga iskustva vjernik putuje na slijepo, pokušavajući slijediti one koji znaju put i koji su dosegli stanicu hakikata. U dostignuću hakikata potvrđuju se i učvršćuju prakse prva dva stepena. Prije stanice hakikata svaka duhovna praksa je samo imitacija. Bez dubljeg razumijevanja koje dolazi s iskustvenom spoznajom, vjernik u biti samo mehanički slijedi učenje i duhovnu praksu drugih.

Četvrti stepen jeste marifet ili spoznaja. Marifet spada u domen mudrosti ili spoznaje viših duhovnih istina. Ovaj nivo unutarnjeg znanja iznad je hakikata. Više nego li trenutačno duhovno iskustvo, marifet se odnosi na postojano stanje harmonije između roba i Allaha, dž.š. To je istinska spoznaja Stvarnosti koju rijetko ko dostigne. To je stanica poslanika, nebija[13], mudraca i evlija[14]. Veliki sufija Ibn Arebi objašnjava ova četiri stepena na sljedeći način: “Na nivou zakona (šerijata) postoji ‘moje i tvoje’. To znači da su zakonom zagarantirana prava pojedinca i moralni odnosi među ljudima. Na nivou tarikata kaže se: ‘moje je tvoje i tvoje je moje’; od derviša se očekuje da se ponašaju bratski jedni prema drugima i da otvore svoje domove, svoja srca i svoje novčanike među sobom. Na nivou hakikata nema ‘ni moga, a ni tvoga’. Sufija koji dostigne ovaj nivo shvaća da sve stvari dolaze od Allaha Uzvišenog, da smo mi samo privremeni korisnici tih stvari i da nam u biti ništa ne pripada. Oni koji su spoznali Istinu, izdigli su se iznad vezanosti za ono što posjeduju, iznad vezanosti za bilo šta vanjsko ili materijalno, uključujući društveni položaj i slavu. Na nivou marifeta (spoznaje ne-podvojenosti), nema ‘ni mene, a ni tebe’. Na ovome nivou sufija spoznaje da je sve dio Allaha i da niko nije odvojen od Njega.“

Zakoni koji važe na jednom nivou, ne moraju važiti na višem nivou razumijevanja. Naprimjer, vanjsko prakticiranje posta je stvar obaveze po šerijatu, ali na putu sufija jedan od suštinskih razloga za post jeste razvijanje samodiscipline te obuzdavanje požude i niskih poriva duše. Ako je osoba ponosna time što posti, taj post je, uopćeno gledajući, zakonit, dok se na putu sufija takav post ne smatra ispravnim. Za drugi primjer poslužit ćemo se čuvenom pričom o Mensuru al-Halladžu – neka je Allah zadovoljan njime, nad kim je izvršena smrtna kazna nakon što je rekao: „Enel-Hakk“ („Ja sam Istina“). Jedno od devedeset i devet Allahovih lijepih imena jeste Hakk, i, po zakonu šerijata, apsolutno je zabranjeno sebe nazivati Hakkom. Po tradiciji, kazna za ovakvo teško krivovjerstvo je smrt. Međutim, sa višeg stanovišta Istine, ono Božansko je prisutno u svakoj osobi, On živi u srcu našeg srca. U najdubljim porama našega srca žive Božanske kvalitete, i svaku bismo osobu trebali poštovati kao hram Božiji. Prenosi se da je sufija Džunejd Bagdadi, kada su ga upitali o Halladžu, rekao: “Ja sam neistina; zar je to trebao da kaže?”

 

Ljubav i zikr – otvaranje srca

 

Za velikog sufijskog učitelja Dželaluddina Rumija, ljubav je jedina snaga koja može nadići stege razuma, labirinte znanja i ograničenost obične svijesti. Ljubav, koju je on doživio, nije bila senzualne prirode; ona bi se preciznije mogla odrediti kao univerzalna ljubav prema svemu stvorenom. Ta ljubav jeste snaga koja stalno raste da bi dostigla svoj vrhunac u jasnoj spoznaji da ne postoji ništa u ovom i budućem svijetu, a da ne osjeća ljubav ili nije voljeno. Rumi kaže:

„Ti sazda ovo ‘Ja’ i ‘Mi’ kao krunu stvaranja,
Da bi se samim Sobom igrao, igre obožavanja.
Naposlijetku, svako ‘Ja’ i ‘Mi’ jedna će duša postati,
Svaka duša će na kraju u Voljenom nestati…”

Viđenje Boga kao Voljenog nije strano ni kršćanskim ni sufijskim tekstovima, a dolazi kao posljedica direktnog iskustva. Moj učitelj Šejh Muzaffer rekao je: “Ljubav je Božanska suština, put sufija jeste put ljubavi… Onaj koji gleda očima ljubavi vidi dobrotu i ljepotu u svemu. To znači učiti iz svega, u svemu prepoznati Božije darove i Njegovu velikodušnost; biti zahvalan na svemu što nam je On podario.” Sufije usmjeravaju svoje srce ka Božanskoj ljubavi i njima se ljubavlju uzvraća, baš kao što u odnosu između dvije osobe ljubav jedne budi ljubav druge. Sufije govore: “Ako zakoračite dva koraka prema Allahu, On će potrčati prema vama.” Ljubav spaja zaljubljenog sa njegovim Voljenim. Rumi kaže:

“Potroših život, srce, potroših oči svoje,
Jer mišljah da ašik i Voljeni su dvoje.
No sada saznah nešto, suhog zlata vrijedno,
Gdje ja vidjeh dvoje, bijaše samo jedno.”

Na određenoj stanici puta ljubavi, Voljeni se otkriva i počinje da nas pomaže, mameći nas sve bliže i bliže Sebi. U tom procesu, svaki trud i nastojanje na kraju dostižu svoj vrhunac u potpunoj predanosti. Putem predanosti sufija se budi iz sna nesvjesnosti o prisustvu Allaha, te tada biva vođen Božanskom rukom. Šejh Muzaffer objašnjava:

“Oči iskrenog ašika ne vide drugo do Boga.
Njegovo srce zna samo za Voljenoga.
Gospodar postaje vid kojim on gleda,
ruka kojom hvata, govor kojim govori…
Taj derviš bi umro bez te ljubavi.
Ni za tren bez nje ne bi mogao živjeti.
Ljubav je njegov život, zdravlje, topli dom.
Ljubav ga u ruinu pretvara,
oči mu suzama natapa,
za njega lijeka nema bez sastanka.
Samo sastanak s Voljenim
u život ga može vratiti,
samo sjedinjenje njega može spasiti…“

Srce derviša se otvara prisjećanjem i prizivanjem Allaha – zikrom, koji spada u jednu od temeljnih praksi sufizma. Ebu- Hamid el-Gazali, u svojoj knjizi „Prizivanja i molitve“, navodi da zikr ima četiri osnovna značenja. Kao prvo, zikr je čin neprekidnog nastojanja da se dosegne svjesnost o Allahu. U tom smislu, zikr je sušta suprotnost nemarnosti i zaboravu. I molitva, namaz, u nekom smislu, također predstavlja čin prisjećanja. Namaz poziva sufiju ka Božijem prisustvu. Kao drugo, zikr je ponavljanje duhovnih formula ili Božijih imena, kao što su „La ilahe ilallah“ („Nema boga osim Allaha“); „Allah“; „Ja Hajj“ („O Živi“); ili „Ja Hakk“ („O Istiniti“). Ova praksa prizivanja zahtijeva iskrenost namjere, svjesnost, koncentraciju, upućenost, opunomoćenje i posvećenost toj praksi. Ovakvo, vokalno ponavljanje duhovnih formula, naziva se zikr jezikom.

Treća vrsta zikra je privremeno, unutarnje, stanje u kojem svjesnost o Allahu potpuno obuzima sufiju i on postaje istinski oslobođen bilo kakvih briga o ovome svijetu, bilo to makar i na trenutak. Ovaj zikr ili prisjećanje naziva se zikr srca.

Četvrta vrsta zikra je duboka i postojana, unutarnja, stanica na kojoj prizivanje i svjesnost postaju stalni. Ovaj zikr se naziva zikr duha – ruha. Većina derviških redova sastaje se i više puta sedmično radi zikrullaha – obreda spominjanja Allaha. Tu oni prizivaju Allaha Uzvišenog spominjući i ponavljajući Njegova lijepa imena. Postoji devedeset devet Njegovih lijepih imena ili Božijih esmata, koji su nam otkriveni u časnom Kur’anu. Neka od njih jesu: Milosrdni, Vječni, Vječno Živi, Mir, Snaga, Slava i Moć. Svakom derviškom redu dato je, putem snova i vizija, pravo da prizivaju neka od ovih imena. Kada derviši prizivaju Allaha, oni se u isto vrijeme prisjećaju da je On uvijek s njima.

Derviši nastoje praktikovati jedinstvo daha, zvuka i pokreta u obredu zikra. Jedinstvo među samim dervišima približava ih Allahu, koji i sam jeste Jedinstvo. Idealno, pokreti derviša se stapaju u jedno tijelo i dobija se dojam kao da se samo jedan derviš pokreće; oni prizivaju Allahova lijepa imena jednim glasom, dišu jednim dahom. Za vrijeme tog obreda prisjećanje se s jezika spušta na srce, a potom iz srca prelazi u ruh. Na arapskom jeziku zikr, u isto vrijeme, označava ponavljanje i prisjećanje. Zikr jezikom jeste sami početak ove prakse, često ne više od mehaničkog ponavljanja. No, kada smisao i snaga riječi koje ponavljamo stanu istinski djelovati, srca nam počne preplavljati val sreće i blaženstva, a čežnja za Bogom se neizmjerno poveća. Tada smo ušli u stanje srčanoga zikrullaha. Velika čežnja za Allahom Uzvišenim znak je Njegovog prisustva u nama. Duhovna čežnja, sama po sebi, neizostavna je stanica na putu do Njega. Ovo stanje se naziva zikr ruha ili prisjećanje duha. Božiji poslanik Muhammed, a.s., rekao je: „Uzvišeni Allah sačinio je glačalo za svaku stvar koja tamni, naša srca čiste se zikrullahom.“

Sufije vjeruju da, prije nego što je stvoren ovaj materijalni svemir, svi smo mi bili ruhovi u svijetu ervaha[15]. Tada se Uzvišeni Allah obratio svim dušama: “Zar Ja nisam vaš Gospodar?” Duše odgovoriše: “Bela” (“Da, zaista”)[16]. Sufije se prisjećaju tog stanja u kojem su znali šta oni, u biti, jesu: oni su znali Allaha i bili su bliski Njemu.

 

Život na ovome svijetu – služba i zahvalnost

 

Jedan od osnovnih sufijskih principa je živjeti običnim životom na ovome svijetu, a ipak težiti najuzvišenijim duhovnim ciljevima. Služiti drugima, u pravom smislu riječi, znači služiti Allahu, te sufije smatraju da je ta služba najuzvišeniji vid pobožnosti. Nije dovoljno samo voljeti ili jednostvavno znati. Mi moramo djelovati u skladu s našim znanjem i našom ljubavi.

Biti derviš znači voljeti i služiti druge. Derviši nastoje voljeti jedni druge, govoriti pažljivo, biti ljubazni jedni prema drugima, a isto tako i služiti jedni druge. To bi u stvarnosti trebala biti dužnost svakog ljudskog bića. Postoje dva uvjeta koja se traže od svakog derviša. Prvi je da uvijek ima na umu ko ga je stvorio, da slavi Allaha Uzvišenog i da mu bude zahvalan. Drugi je da služi svemu stvorenom, počev od ljudskih bića pa do životinja i biljaka. Božiji Poslanik, a.s., rekao je: “Najbolji je onaj koji je najkorisniji drugima.”

Obožavati Svevišnjeg Allaha dužnost je derviša, a služenje drugima jeste vid obožavanja Njega. Služenje svemu stvorenom derviša približava Allahu. Svaki derviš, baš kao i svaki drugi čovjek, ima svoje svjetovne dužnosti. Derviši se moraju brinuti o drugima i moraju raditi. Derviši rade i služe drugima zarad samog Allaha, i samo tada njihov rad postaje obožavanje. Uopćeno govoreći, oni koji najviše služe postižu najveći napredak na sufijskom putu. Kroz službu, kao duhovnu praksu, derviš se približava Svevišnjem Allahu. Najviša stanica za svako ljudsko biće jeste postati Božiji rob i instrument pomoću kojeg Allah pomaže svemu stvorenom. Allah je rekao: “Kada zavolim Svoga roba, Ja postanem sluh njegov te on sa Mnome čuje; vid njegov te on sa Mnome vidi; govor njegov te on sa Mnome govori; ruka njegova te on sa Mnome hvata.” Služba je proizvod ljubavi. Ljubav prema ljudima nadahnjuje derviša da im predano služi. Allah daje ova prelijepa svojstva ljubavi i služenja čovječanstvu, i ništa na cijelom svijetu nije slađe i uzvišenije od ovih čudesnih kvaliteta. Najstojeći prije svega da bude rob Allaha Uzvišenog, derviš potom služi Božijoj kreaciji. Čak je i zalijevanje cvijeća jedan vid služenja.

Neki siromasi jednom upitaše hazreti Aliju, neka je Allah zadovoljan s njime, na koji bi način oni mogli pomoći drugima. Nisu imali viška ni novca ni hrane. On im reče: “Bar se prijatno nasmiješite drugima, učinite sve što možete da se ljudi osjećaju ugodno.” Prije par godina grupa Talijana posjetila je tekiju u Istanbulu. Godinu nakon toga, većina ih je ponovo došla u posjetu. Oni nisu postali derviši ni muslimani, ali ljubaznost i nasmijana lica derviša nagnala su ih da se vrate. Izraz ljubaznosti i radosti je odraz zadovoljstva u srcu derviša.

Šta je bolje, voljeti ili biti voljen? Ovo pitanje je vrijedno pažnje. Za sufiju bolje je voljeti, jer ako volite druge, i oni će vas voljeti. Voljeni su oni koji iskreno vole. Cilj sufije jeste da bude prihvaćen kao ašik od strane Mašuka[17]. Prenosi nam šejh Attar Nišapuri, Allah posvetio tajnu njegovu, da je neki sufija, jednom prilikom, sreo ženu na obali mora te je upita šta je kraj ljubavi. Ona mu odgovori: “O bezumniče! Ljubav nema kraja!” On upita: “Zašto?” “Zato što ni Voljeni kraja nema”, reče mu ona.

Najbolji način da izrazimo zahvalnost Uzvišenom Allahu jeste da Mu robujemo i da Ga obožavamo. Bog je sačinio Svoju beskrajno šaroliku kreaciju i ljude stvorio onakvim kakvi jesu. U Kura’nu se kaže: „Zaista, stvorili smo čovjeka u najboljem skladu.“[18] Dakle, moglo je biti i drugačije. Čovječanstvo nikada neće biti u stanju dovoljno zahvaliti Allahu za ljudski izgled koji im je On podario, pa makar Ga danonoćno obožavali.

Kada se grupa gostiju zahvalila šejhu Saferu na njegovom gostoprimstvu, on im reče: “Moramo se zahvaliti Svevišnjem Allahu, jer da On to nije želio, vi ne biste bili ovdje, i mi se nikada ne bismo sreli. Milost je Njegova to što ste vi ovdje i to što smo zajedno. Jasno je da vam je bila sudbina podijeliti hranu s nama. To je što se tiče materijalne strane stvari. Najosnovniji primjer toga jeste to što smo dijelili isti prostor. U isto vrijeme bili ste svjedoci namaza i ceremonije zikra, prisjećanja Allaha, dž.š., tako da smo podijelili i nešto duhovno. Mi smo također zahvalni. Na početku naše molitve mi kažemo: ‘Allahu Ekber’ (‘Allah je najveći’), odmah poslije toga: ‘Bismillahir-Rahmanir- Rahim’ (‘S imenom Allaha Samilosnog, Milostivog’). Potom kažemo: ‘El Hamdulillahi Rabil Alemin’ (‘Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova’). Na taj način molitva počinje. U tom duhu zahvalnosti sufija nastoji živjeti.

 

Put preobražaja nefsa – duše

 

Cilj duhovnog puta jeste spoznaja Istine; on se postiže odgojem i preobražajem nefsa, duše, samim tim i pročišćenjem srca. Nefs na svom najnižem nivou robuje ponosu i egoizmu, potpuno je opsjednut požudom i pohlepom. Ovo, najniže stanje duše, živi u svakom čovjeku i vodi ga stranputici. Nefs na najvišem nivou, stiže do potpune pročišćenosti; na tom nivou prestaje svaka podvojenost; tu od Allaha Uzvišenog nema odvojenosti. Nefs se stalno ispoljava u tokovima našeg života, on nije statična tvorevina u našoj psihi. On nije stvar. Ova arapska riječ može se prevesti kao disanje, duša, suština, ličnost i priroda, a odnosi se na proces koji nastaje pri dodiru između ruha i tijela. Kada se ruh ili duh utjelotvori, on izgubi svoju istinsku prirodu i postaje dio materijalnog svijeta. Tada se nefs rađa.

Najniže stanje nefsa, ego ili naše niže biće, sačinjeno je od impulsa i nagona za zadovoljenjem želja. Ovi nagoni dominiraju našim razumom i prosuđivanjem; to su sile u čovjekovoj prirodi koje se moraju obuzdati. Nefs proizvodi svijest usmjerenu ka sebi, egu ili jastvu. Nefs se mora umiriti da bi ruh došao do izražaja – to je ideal svakog sufije. Nefs je poput divljeg konja, veoma je snažan i gotovo ga je nemoguće kontrolirati. No, nakon što se on obuzda, odgoji i preobrazi, postaje sposoban da služi drugima. Šejh Muzaffer o ovome rekao je sljedeće: “Nefs nije loš sam po sebi, i stoga, nemojte ga kriviti. Dio nastojanja sufije usmjeren je ka promjeni i preobražaju stanja niže duše. Na najnižem stepenu nefs je potpuno zarobljen svojim željama i prohtjevima. Na sljedećem nivou odvija se žestoka borba sa tim strastvenim nefsom, on mora prihvatiti više duhovne težnje i ciljeve; duša mora priznati svoje pogreške i kajati se zbog njih. Na još višem nivou nefs dostiže stanje potpunog zadovoljstva sa svime što mu Uzvišeni Allah pošalje, bilo to ugodno ili neugodno, ispunjenje ili neispunjenje njegovih potreba.”

Po učenjima mnogih sufija, postoji sedam nivoa duše. To su u isto vrijeme i sedam nivoa duhovnog razvoja, počev od stanja potpune samo-opsjednutosti i egoizma do potpuno pročišćenog, duhovnog nivoa.

Duša koja zapovijeda[19]. Na ovom prvom nivou, nefs ili duša se još opisuje kao duša koja dominira ili duša sklona zlu. Nefs koji zapovijeda teži dominaciji i kontroli nad svakim pojedincem. Na ovoj razini postoji nesputana sebičnost, tu nema nikakvog osjećaja za moralnost i samilost. Ovaj nivo duše, opisuje se slično opisu id-a[20] u psihoanalitičkoj teoriji; usko je vezan sa požudom i agresivnošću. Požuda i agresivnost su poznati kao „svinje i psi duše“ (čulna uživanja se smatraju svinjama, dok se agresivnost poistovjećuje sa psima ili vukovima). Na ovom nivou duša je podložna bijesu, pohlepi, čulnim prohtjevima, strasti i zavisti. Ovo je područje tijela i sebičnih želja. Na ovoj razini ljudi se ponašaju poput bolesnika koji ne priznaju i ne prihvataju činjenicu da su bolesni. Njihovim životima dominiraju životinjski postupci i navike koje je skoro nemoguće iskorijeniti; no, oni ipak uporno odbijaju priznati da su u nevolji. Nema nikakve nade za prevladavanje ovog stepena onima koji ne osjećaju nikakvu potrebu za promjenom.

Duša koja se kaje[21]. Ljudi na prvom nivou duše nalaze se u dubokom nemaru i nesvijesti. Kada se upali svjetiljka vjere tada se i svijest počinje buditi. Tada, po prvi put, nefs postaje svjestan svih pogubnih posljedica svojih loših navika. Na ovom nivou još uvijek dominiraju želje naše niže prirode, ali mi tu već počinjemo, s vremena na vrijeme, osjećati kajanje te nastojimo slijediti impulse naše više prirode. O ovome šejh Muzaffer kaže: “U nama se odvija stalna borba između naše niže i više prirode. Ona traje sve dok smo živi. Ne znamo ko će pobijediti. Ne znamo ko će postati gospodar našega života. Ako pobijedi razum postaćemo vjernici i prihvatiti istinu. No, ako naši niži prohtjevi savladaju naš razum, onda ćemo mi zasigurno istinu odbaciti.” Na ovom nivou čovjek još uvijek nema dovoljno snage da značajno promijeni svoj način života. Ipak, on sada jasnije uočava svoje greške; u njemu se budi kajanje i želja za promjenom. On se može porediti sa bolesnikom koji je počeo shvatati svu ozbiljnost svoje bolesti i osjeća bol koju je nanio sebi i drugima. Međutim, njegova bolest još uvijek je prejaka da bi se mogao izliječiti. Za to mu je potreban mnogo jači lijek.

Nadahnuta duša[22]. Na ovoim nivou onaj koji traži počinje osjećati iskreno zadovoljstvo u molitvi, meditaciji i drugim duhovnim aktivnostima. Tek tada on doživljava pravu radost duhovnog iskustva i postaje motiviran moralnim vrijednostima, te idealima milosrđa i služenja. Ovo je i sam početak sufijskog duhovnog puta. Sve do ove stanice salik, duhovni putnik, dostiže samo površno razumijevanje, upražnjavajući vjeru mehanički. Mada ovdje pojedinac još uvijek nije oslobođen svih želja, on na ovom nivou nadahnuća i duhovnog iskustva znatno smanjuje snagu nefsanske moći. Na ovome nivou neophodno je živjeti u skladu sa višim duhovnim vrijednostima. Ako se ovo nadahnuće ne ustali u srcu duhovnog putnika, postoji opasnost da se ono ugasi i potpuno iščezne. Nadahnuta duša može se okarakterizirati kao ljubazna, susjećajna, umješna i moralna. Ukratko, osoba na ovom nivou nadahnuća izgleda emotivno zrela, puna je poštovanja prema drugima i zaslužuje da bude poštovana.

Smirena duša[23]. Salik, duhovni putnik, ovdje je dostigao stanje smirenosti. Sva borba, koja je imanentna svim prijašnjim nivoima, ovdje praktično prestaje. Tu nas više ne vežu stare želje i okovi. Naša nefsanska priroda počinje da se stišava i tako dopušta saliku da se približi Uzvišenom Allahu. Na ovom nivou, duhovnog putnika karakterišu slobodoumnost, zahvalnost i pouzdanost. On sada sa istom smirenošću prihvata dobro i zlo. Ipak, on još nije stigao svome cilju, on se još uvijek nalazi u prijelaznoj fazi puta. Njegov nefs se ovdje počinje raspadati i oslobađati svih dotadašnjih briga koje su ga sputavale na Putu. Tu se vidno pojačava proces njegove reintegracije u univerzalno biće Allaha.

Zadovoljna duša[24]. Na ovom nivou, pored toga što mirno prihvata sve što ga zadesi, derviš osjeća trajno unutarnje zadovoljstvo, pa čak i kada se suoči s poteškoćama i raznim izazovima života. On sada, u tajni svoga srca, duboko poima da sve, bilo to ugodno ili neugodno, dolazi od Allaha Uzvišenog. Stanje zadovoljne osobe daleko je od svih uobičajenih stanja ostalih ljudi. Većina ljudi žudi za uživanjima i nastoji izbjeći svaki oblik patnje, dok zadovoljna duša nit’ traži uživanja niti strahuje od boli. To lijepo ilustrira sljedeća priča. „Jednog dana sultan Mahmud od Gazne raspolovi krastavac i dade polovinu Ajazu, svom voljenom i odanom prijatelju. Ajaz uze krastavac i s vidnim uživanjem ga pojede. Tada i sultan stavi u svoja usta onu drugu polovinu, međutim s užasom je odmah ispljunu, jer bijaše veoma gorka. Kada se malo pribra, sultan se okrenu Ajazu i povika: ‘Kako si mogao pojesti nešto tako odvratno i gorko; ukusa goreg od najljućeg otrova?!’

– ‘Moj voljeni sultane’, Ajaz mu reče, ‘od tebe već primih blagodati mnoge i stoga sve što mi ponudiš ukusa slatkoga je.’“ Kada nečija ljubav i zahvalnost prema Allahu dostigne takav nivo, on je dosegao stanicu zadovoljne duše.

Duša sa kojom je zadovoljan Uzvišeni Allah[25]. Oni koji dosegnu ovaj stepen, u tajni svoga srca poimaju da snaga koja nas pokreće dolazi od Allaha Uzvišenog i da je nemoguće djelovati sopstvenim snagama. Oni se ničega ne plaše niti traže bilo šta. Veliki sufija Ibn Arebi, Allah posvetio tajnu njegovu, opisuje ovaj nivo kao unutarnju svadbu nefsa i ruha. Allah Uzvišeni zadovoljan je ovakvom osobom; ona je dosegla istinsko unutarnje jedinstvo i cjelovitost. Na početku puta, u navedenim stanicama, derviš se bori sa izvanjskim svijetom, jer za njega postoji mnoštvo i raznolikost. Polomljeno ogledalo stvara hiljade različitih odraza jednoga lika. No, ako bi se to ogledalo sastavilo, u njemu bi se vidjelo samo jedno lice. Nadilazeći mnoštvo unutar sebe, derviš doživljava ovaj svijet kao jedinstven i nepodijeljen.

Pročišćena duša[26]. Oni malobrojni koji stignu do ovoga stepena, potpuno su prevazišli svoj nefs. Njihov nefs utonuo je u more Allahovog jedinstva. Na ovome nivou sufija je dosegao istinu iskaza: „La illahe ilallah“ („Nema boga sem Allaha“). On sada zna, cijelim svojim bićem, da nema ničega sem Allaha Uzvišenog; u biti samo On postoji i svaki osjećaj individualnosti i odvojenosti opsjena je i iluzija. Mevlana Dželaluddin Rumi ovo stanje oslikava sljedećim riječima:

„Ako bi se ti, makar i na tren, mogao sebe osloboditi,
odmah bi ti se otkrila Tajna svih tajni.
Lice Neznanog, skriveno iznad ovog svemira,
pokazalo bi se u ogledalu tvoga viđenja.“

 

Uloga učitelja

 

Učitelj je ljekar duše. Duhovni putnik koji traži znanje treba učitelja, jer malo je onih koji znaju lijek za boli svoga srca, a još manje onih koji bi sami sebi mogli dati tačnu dijagnozu bolesti. Jedan savremeni šejh o tome je dao sljedeću poredbu: “Preobražaj koji se traži na duhovnom putu, tarikatu, zahtijeva nešto slično ozbiljnoj kliničkoj operaciji.” Ponekad je moguće znati šta nas boli, pa čak i pronaći lijek za manje probleme, ali nije moguće operisati samoga sebe. Druga poznata metafora spominje učitelja kao duhovnog alhemičara koji pretvara derviševo srce u čisto zlato. Obično na Zapadu, duhovne tragače privuku oni koji umiju pisati ili lijepo govoriti o velikim duhovnim istinama. No, govoriti o Istini, a ne živjeti po njenim načelima nije ništa manje od dvoličnosti. Neiskreno učenje može oslabiti ili čak uništiti početnikovu vjeru. Istinski sufija upražnjava ono što govori. Njegova djela prate njegove riječi, jer zaista nema koristi od praznih riječi.

Jednoga dana pitali su nekoga učitelja o strpljenju. On je prelijepo i nadahnuto govorio o strpljivosti, njegove riječi bijahu pune mudrosti. Baš tada, dok je govorio, škorpija zari svoju žaoku u njegovu nogu i to ponovi više puta. No, on ostade miran unatoč boli, ne prekidajući svoje predavanje. Kada je škorpija svoj posao obavila i počela da se povlači, neki od slušalaca sa užasom primjetiše šta se dogodilo. “Veliki učitelju,” povikaše u čuđenju, “zašto nisi sklonio svoju nogu; ako nisi već mogao izbjeći prvu žaoku, mogao si ostale?!” “Govorio sam o strpljenju,” reče on, “bilo bi me stid Allaha Uzvišenog da sam izbjegao priliku da vam ličnim primjerom pokažem strpljenje, nakon što sam vama to nalagao.” Šejh, duhovni učitelj, često se poredi sa suncem, a derviši sa planetama koje kruže oko njega. Isto tako, on se može usporediti sa ogledalom i provodnikom jer svjetlost i blagoslovi, koji naizgled dolaze od njega, njemu ne pripadaju. U istinskom učitelju ogleda se svjetlost Božanska, i preko njega se spušta milost Božija, no ta svjetlost i ta milost pripadaju samo Uzvišenom Allahu.

 

Sufijski redovi, tarikati

 

Svaki sufijski učitelj dobio je to zvanje od svoga učitelja; stoga svaki sufijski red ima svoju silsilu ili lanac. Silsila je neprekidni lanac šejhova. Svaki od šejhova u tom lancu je podučen, iniciran i potvrđen od strane svoga predhodnika. Ovaj lanac ide unazad sve do Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., a preko njega do Allaha Uzvišenog. Nema samoizabranih učitelja u sufizmu. Ovaj lanac se poredi sa cjevovodom, pri čemu je svaki šejh jedna od cijevi. Blagoslovi koji dolaze svakom dervišu teku kroz ovaj cjevovod. Oni teku kroz šejha, ali nisu od njega. Šejh ne mora biti savršen ili sveznajući. Važno je samo da taj dio cijevi za koji je on odgovoran nema rupa i da je čvrsto povezan sa glavnim cjevovodom. Na taj način kroz njega će nesmetano proticati blagoslovi Božanski. Arapska riječ bereket ili blagoslov može se još prevesti kao duhovna energija. Za neke od šejhova kaže se da posjeduju više duhovne energije od drugih. Posjetioci obično dolaze šejhu tražeći ovaj blagoslov radi svojih svjetovnih preokupacija; mnogi ljudi posjećuju čak i grobove, turbeta šejhova, nadajući se da će im njihov bereket ili duhovna moć pomoći u životu. Šejh podučava svoje učenike, muride, kako da dođu do ostvarenja svoje unutarnje prirode. On ih podučava vođen svojim iskustvom i razumijevanjem istine. Podučavanje, samo po sebi, odraz je volje Božije. Učenik se često podvrgava dužem periodu provjeravanja i discipline prije nego što bude prihvaćen kao derviš. U mevlevijskom tarikatu, koji baštini učenja Dželaluddina Rumija, novajlija služi u kuhinji, izučava mevlevijske knjige i prisustvuje semau, ritualnom plesu derviša. Ovaj početni i prijemni stadij, po mevlevijskoj tradiciji, traje 1001 dan. Četiri osnovne osobine koje bi trebalo da posjeduje svaki šejh jesu zrelost, strpljenje, znanje o duhovnom stanju učenika i on mora biti u tokovima ovoga svijeta, a ipak potpuno slobodan od njega.

Zrelost. Perzijska izreka na lijep način opisuje ovu osobinu učitelja: “Šejh je posve iskuhana osoba te dobro poznaje ovaj svijet.” Što znači da je šejh iskusna i zrela osoba koja ne uzima olako zamke i izazove ovoga svijeta, razumije druge i zna svoj duhovni put. Budući da poznaje ovaj svijet, on je upoznat sa svih aspektima derviškog života.

Strpljenje. Jednom prilikom, velikog sufiju i sufijskog šejha Ibn Arebija, upita njegov učitelj da mu razjasni sljedeće kur’anske ajete: „Ne želim od njih opskrbu, niti tražim da Me hrane.“[27] Ibn Arebi je razmišljao neko vrijeme, a potom je ustao i otišao bez riječi. U to vrijeme, on je već bio poznat i ugledan učenjak, smatrali su ga sposobnim da razumije i tumači kur’anske ajete. No, on je odmah shvatio da njegov šejh traži od njega dublje razumijevanje tog ajeta, koje on u tom trenutku nije mogao dati, i stoga se povukao i meditirao o značenju ovih ajeta pune četiri godine. Nakon toga je otišao u posjetu svome šejhu i prve riječi koje mu je ovaj uputio bile su: “O, Ibn Arebi, imao si dovoljno vremena za razmišljanje, kakav mi odgovor sada možeš dati?” Strpljenje je neizostavni kvalitet na putu, kako za murida tako i za šejha. Strpljenje ili sabur jedno je od Allahovih lijepih imena; Kur’an Časni uveliko naglašava potrebu za strpljenjem. Sufije porede strpljivost za dozrelom voćkom. Nezrela voćka ima gorak ukus i od nje nas može zaboljeti stomak, no kada voćka sazrije, slatkog je ukusa, hranljiva je i njene sjemenke u sebi nose novi život.

Sufija Zunnun el-Misri, Allah posvetio tajnu njegovu, jednom prilikom iskušavao je iskrenost i strpljenje svojih učenika. Kada je dosegao viša duhovna stanja, strpali su ga u ludnicu. Mnogi od njegovih učenika dolazili bi mu u posjetu, no on bi ih s čuđenjem posmatrao govoreći: “Ko ste vi i šta hoćete?” Odgovarali bi: “Mi smo oni koji te vole i slijede“. No, tada bi ih on počeo gađati kamenicama. Pozlijeđeni kamenicama oni bi bježali uzvikujući: “Istina je, istina je, naš učitelj je doista poludio!” Tada bi ih on pozivao nazad govoreći: “Zar niste tvrdili da me volite, a teško vam je podnijeti kamičak ili dva od mene. Šta ostade od vaše iskrene ljubavi na koju mi se zaklinjaste? Da li je i vaša ljubav odlepršala sa par letećih kamenčića? Da me zaista volite imali biste više strpljenja i ne biste me tako olahko napustili!”

Svijest o duhovnom stanju učenika. Istinski učitelj svjestan je unutarnjeg stanja i misli kojima je učenik opsjednut. Šejh je ogledalo u kojemu se ogleda njegov murid. U neku ruku, odnos šejha i murida sličan je odnosu između psihoterapeuta i njegovog pacijenta. Tu se često rađa jaka emotivna veza koju prate suptilne unutarnje spoznaje. Većina psihoterapeuta polazi od pretpostavke da je njihovom pacijentu potrebna pomoć i nastoji mu osnažiti ego, da bi se on mogao uklopiti i funkcionisati u društvu. Šejh nastoji ojačati vezu između derviša i njegova ruha i probudi u njemu prisjećanje na Allaha Uzvišenog.

Biti u svijetu, a ne biti od njega. U većini sufijskih redova od šejha se očekuje da radi, da se ženi, podiže djecu i služi svojoj zajednici. Rad, ženidba, briga za porodicu mogu predstavljati suštinske elemente za razvoj zrelosti. Neki čovjek je jednom upitao Sigmunda Frojda da mu kaže nešto o normalnim i zdravim ljudima. Reče potom da mu je dojadilo da sluša o neurozama i raznim vrstama mentalnih bolesti te ga zamoli da mu opiše karakteristike zrelog i zdravog ljudskog bića. Frojd mu tada dade elegantan i jednostavan odgovor: “Ljubav i rad.” Da bismo opisali šejha mi moramo radu i ljubavi dodati još službu i prisjećanje Allaha Uzvišenog. Učitelj dobro zna kako da se ponaša u svakodnevnom životu, a da ni za trenutak ne izgubi iz vida unutarnje, Božansko, viđenje stvari. Šejhovi su bili zanatlije i trgovci, ribari i vlasnici dućana. Mnogi od najvećih učitelja radili su poslove koji se smatraju nižim u društvenoj hijerarhiji djelatnosti. Bilo ih je i portira i vodonoša i vrtlara… Neki od njih bili su savjetnici vladarima, bogatim i moćnim ljudima, no nisu bili dotaknuti niti fascinirani bogatstvom, moći i slavom. Stara sufijska izreka kaže: “Čak i kada šejh dođe u posjetu sultanu, sultan je njegov gost.” Šejh ni u kojem slučaju ne može biti gost sultana, jer on posjećuje sultana da bi mu služio i bio od neke koristi, kao što svaki dobar domaćin služi svoga gosta. Istinskom šejhu ne treba nikakva dobit niti korist od sultana.

Prije mnogo godina u Istanbulu sultan Osmanske imperije dođe u posjetu jednom velikom šejhu. On bijaše duboko impresioniran šejhovom mudrošću i iskrenošći te poče redovno dolaziti na derviška sijela. Nakon izvjesnog vremena, sultan reče tom šejhu: “Zavolio sam tebe i tvoje učenje. Slobodno mi reci ako imaš kakvu želju ili potrebu, tvoja riječ će meni biti zapovijed.” Dakle, šejh je mogao zatražiti bilo šta od sultana koji je tada zasigurno bio jedan od najbogatijih i najmoćnijih ljudi na Zemlji. “Da, postoji jedna stvar koju bi mogao da učiniš za mene,“ odgovori šejh, “molim te nemoj više da dolaziš u tekiju.” Ovaj odgovor pao je sultanu poput groma iz vedrog neba. On se jako zbuni i ražalosti pa reče: “Ako sam te svojim ponašanjem uvrijedio, molim te da mi oprostiš.” “Ne, nije problem u tebi”, reče šejh, “problem je u mojim dervišima. Prije nego si ti počeo dolaziti u tekiju, molili su se, obavljali zikr i tražili pomoć isključivo od Allaha. Međutim, sada su samo obuzeti mišlju kako da ti se dodvore i budu nagrađeni za to. Stoga, moram od tebe tražiti da ovamo više ne dolaziš, jer oni još nisu duhovno sazreli da bi podnijeli tvoje prisustvo.”

 

Prisjećanje smrti

 

Razmišljanje o smrti može biti jako oruđe koje nas može osloboditi od nepoželjnih navika i stavova. Ono nam zasigurno povećava svijest o vrijednosti trenutka u kojem živimo. Suočiti se sa smrću i prolaznošću znači, na neki način, započeti proces duhovnog razvoja. Sve do nedavno u zapadnom društvu strogo se izbjegavalo bilo kakvo spominjanje smrti; svijest o smrti se potiskivala na sve moguće načine. Zapad je razvio kulturu koja se plaši smrti. El Gazali je preporučio sljedeću duhovnu vježbu koja pojačava, tako dragocjenu, svijest o smrti:

„Prisjetite se vaših vršnjaka, koji su mladi svijet napustili,
sjetite se časti i slave koju su uživali.
Neki od njih bijahu na visokim položajima,
lijepih tijela i lijepoga izgleda.
No, danas se to sve u prašinu pretvorilo,
od njih ništa nije ostalo.
Ostavili su ovdje djecu i žene svoje,
od njih samo prah ostao je.
Oni leže ispod zemlje u tamnim rakama,
lica njihova bez mesa su ostala.
Stoga, misli i nade svoje ne veži za bogatstvo,
ne traći svoj život uludo i uprazno.
Prisjeti se onih koji su svijetom živahno hodili,
a sada su im ligamenti samo razasute kosti.
Njihove jezike, kojima su tako olahko govorili,
crvi su pojeli, a zubi njihovi pocrnili, poispadali.
Uludo svoje dane potrošiše,
nisu vjerovali da vrijeme sve briše.
Nisu očekivali da će ih smrt posjeći,
kada su joj se najmanje nadali.

Nekoliko godina unazad dva bolesnika trebala su biti operirana u jednoj od većih bolnica u Istanbulu. Jedan od njih bio je mlađi čovjek sa upalom slijepog crijeva, a drugi je bio stariji i bolovao je od raka. Isti kirurg operirao je obojicu. Operacija slijepog crijeva bila je stvar rutine i brzo je završena; ali kada je kirurg otvorio starca, odmah ga je zašio, jer se rak toliko bio proširio da ga je nemoguće bilo odstraniti. Nakon operacija kirurg je smatrao da će se mladić izvući bez ikakvih posljedica, a da će stari čovjek ubrzo umrijeti. Međutim, iste noći, mladić je preminuo, a stari čovjek je čio napustio bolnicu. Nekoliko mjeseci potom, starac se vratio u bolnicu noseći svježe voće i povrće iz svoje bašte kirurgu na poklon. Kirurg ga nije odmah prepoznao, sjetio ga se nakon što ga je ovaj podsjetio na mladića koji je operiran kad i on i koji je iste noći preselio na drugi svijet. Nitko od nas ne zna koliko nam je vremena preostalo. Oni snažni i zdravi među nama mogu se nadati dugom životu, međutim smrt može doći po nas u svakom trenutku. S druge strane, i oni s teškim i neizlječivim bolestima morali bi se prisjetiti da je čas njihove smrti u rukama Allaha Uzvišenog.

Da bismo se pripremili za smrt, od vitalne važnosti je prisjetiti se dvije stvari. Kao prvo, smrt je neizbježna. Svatko mora umrijeti. Naš život nosi ograničen broj dahova, minuta, dana, mjeseci i godina. Prisjećajući se toga, mi bismo morali živjeti svjesnije i odgovornije. Nema koristi sebe zavaravati da imamo na raspolaganju neograničeno vrijeme da sve stvari postavimo na pravo mjesto. Kao drugo, nitko ne zna kada će umrijeti, nitko ne zna kada će kucnuti čas njegovog polaska. Možda već u sljedećem dahu, a možda i mnogo godina kasnije; to nitko ne zna, niti nam ko za to može dati garanciju. Ipak, većina ljudi nada se da će ih smrt mimoilaziti dok ne budu spremni za nju i dok sve ne bude u najboljem redu. No, život ne čeka ni na koga; on prolazi i većina nas biva zatečena smrću dok mnoštvo naših poslova i planova ostaje neispunjeno. Prije nego što je preselio na bolji svijet, Božiji poslanik Muhammed, neka je Božiji blagoslov i mir na njega, uputio je sljedeće riječi svojim ashabima[28]: “Ostavljam vam dva učitelja u amanet. Jedan od njih govori, a drugi šuti. Učitelj koji govori je Kur’an časni, a učitelj koji ne govori je smrt.”

 

Sufijska literatura

 

Sufijska literatura sadrži mnoštvo priča, anegdota i poezije. Nemojte pokušavati da ih sve apsorbirate u isti mah, to će biti veoma teško. Umjesto toga čitajte po malo pa čak i preskačite neke od stranica puštajući da vaše oči lete preko listova knjige dok se ne zaustavite na nakoj pjesmi ili odjeljku koji za vas ima privlačnu moć. Slobodno taj odjeljak zabilježite ili čak zapišite svoj komentar na margini teksta koji vas je dotakao. Mnoge od sufijskih priča, pjesama i dijelova proze, tiho su zauzeli mjesto u mome pamćenju da bi izronili onda kada je najpotrebnije. Prije mnogo godina, išao sam na hadž. Posjetio sam tada Meku i Medinu zajedno sa dva i po miliona drugih muslimana hodočasnika. Budili smo se prije sehura, u ranu zoru, u Medini i potom odlazili do Poslanikove džamije. Ona je tada bila mnogo manja nego što je sada, i većina vjernika je klanjala ispred džamije, na ogromnom platou koji je bio pokriven da bi se vjernici zaštitili od udara sunca. Svako jutro, dok se još ne bi razdanilo, nalazio bih sebi mjesto tamo. Strop je bio sagrađen od naboranih metalnih ploča koje su bile naslonjene jedna na drugu u obliku slova v. Izgledalo je da se strop, sam po sebi, meškolji. Na svakom preklopu bila je postavljena neonska lampa i po jedan ventilator koji se lagano okretao. Ovi elementi, svaki za sebe, mogu izgledati neugledni ili čak ružni; no, nekako, svako jutro prije zore, tu bijaše neka suptilna vanzemaljska ljepota u nepreglednim redovima lampi i ventilatora. Svako jutro, tu je klanjalo više od milion hodočasnika. Čim bi se molitva završila, nastajala bi velika strka. Dolazilo bi do velike gužve i guranja. Bilo je tu ljudi sa svih strana svijeta i mnogi nisu poštovali red po kojem bi trebali izlaziti napolje već su se na silu trpali preko reda.

U prvih nekoliko dana i sam sám se počeo gurati u nastojanju da izađem prije ostalih. Bio sam viši i snažniji od većine hodočasnika; naime, praktikovao sam karate više od dvadeset godina. Gurao sam se i probijao bolje od mnogih. Trećega dana mi je svanulo: “Došao sam na hodočašće, a ponašam se kao najobičniji grubijan!” Tada sam se sjetio riječi koje sam pročitao u zbirci sufijskih tekstova zvanoj ‘Intimni razgovori’. Te riječi nisu ostavile na mene naročit utisak onda kada sam ih prvi put čitao; no, tada, u tim specifičnim okolnostima, pogodile su me ogromnom snagom:

„Biti derviš znači biti hrpa zemlje, prosijane;
s malo vode po njoj poprskane.
To znači, biti ono što tabane ne ranjava,
nit’ iza sebe ostavlja prašnjave tragove.“

Nekim čudom od tada sve bilo je drugačije. Ostatak moga hodočašća protekao je veličanstveno. Jednostavno, plovio sam u harmoniji sa beskrajem ljudi unaokolo; umjesto da se guram, kad god bih mogao, propuštao sam druge ispred sebe. Pazio sam da nikoga ne povrijedim i budem uviđavan uprkos svoj nervozi koju neumitno donosi mnoštvo ljudi, nesnosna vrućina i iscrpljujući program hadža. Ovih nekoliko redaka mudrosti kojih sam se prisjetio donijelo je ogromnu promjenu. Ubijeđen sam da mnogi od redaka u sufijskoj literaturi imaju isti potencijal i snagu da nas probude i promijene. Nadam se da će vas dotaći i pokrenuti onako kako sam i ja sam njima bio dotaknut…

 

S engleskog preveo Ahmed Ananda

________________________________________

(Uvodno poglavlje iz knjige: MUDROST SUFIJA, autori: James Fadiman i šejh Ragib Džerrahi, prijevod sa engleskog i dodatak: Ahmed Ananda, Izdavač: Klepsidra, Sarajevo, mart 2006. god.)

[1] zikr – prisjećanje, prizivanje Allaha Uzvišenog, bilo u krugu derviša ili samostalno, tiho u srcu ili na glas.

[2] ibadeti – djela pobožnosti, vjerski obredi

[3] sema – izvorno slušanje Božijeg glasa u sebi, ritualni ples derviša.

[4] Rane sufije su nosile vunene ogrtače, dok im je ideal bio unutarnja čistoća

[5] Mnogi derviši išli su od vrata do vrata, tražeći hranu ili smještaj

[6] hadis – govor i djelovanje Poslanika, s.a.v.s.

[7] Tj. donio sam nove puteve kojim drevna religija može iznova da poteče.

[8] Dok se većina sufija i derviša vežu za neki sufijski red ili tarikat, to ne mora biti apsolutno pravilo, jer su najveće sufije upravo živjeli u doba kada sufijskih redova nije ni bilo; pa i poslije uspostavljanja prvih derviških redova; Ibn Arebi, jedan od najvećih sufija, nije pripadao derviškom redu.

[9] ruknovi – razni položaji tijela u namazu

[10] namaz je perzijska riječ za molitvu, dok arapska riječ salat znači uspostavljanje veze sa Allahom, nastala je od korijena riječi sila, što znači veza.

[11] salik – duhovni putnik

[12] Šejh ili sufijski učitelj nije neophodno onaj koji pripada nekom sufijskom redu ili tekiji. Pored onih vidljivih i dostupnih šejhova, zasigurno postoje i oni koji su skriveni. Ibn Arebi nam govori o šejhovima zaduženja i šejhovima znanja; tekijski šejhovi su šejhovi zaduženja, a šejhovi znanja su skriveni.

[13] nebijj – vjerovjesnik

[14] evlija – Božiji prijatelj

[15] ruh – duh, ervah – praiskonski svijet ruhova

[16] Kur’an; sura El – E’raf, 172.

[17] ašik i Mašuk – zaljubljeni i Voljeni, derviš je ašik, a Allah, dž.š., je Mašuk

[18] Sura Et-Tin, 4.

[19] U Kur’anu, sura Jusuf, 53, ova duša je spomenuta kao nefsi emmara. Nazivi za svih sedam nivoa duše, sem safije koja nije spomenuta tom riječju već opisno riječju tezkije: „Zaista, uspio je onaj koji je očisti“ (Kur’an; sura Eš-Šems, 9), dolaze iz Kur’ana Časnog, dakle u njemu je dato kompletno znanje o duši. Što se tiče ruha ili duha, njega je nemoguće opisati jer se nalazi u sferama iskustvenog znanja.

[20] id (lat) – nasljedni, nesvjesni, psihološki impulsi

[21] U Kur’anu (sura El-Kijama, 2.), ova duša spomenuta je kao nefsi-levvama.

[22] U Kur’anu (sura Eš-Šems, 8.) ova duša spomenuta je kao nefsi-mulhima

[23] U Kur’anu (sura El-Fedžr, 27.), ova duša spomenuta je kao nefsi-mutmeina.

[24] U Kur’anu (sura El-Fedžr, 28.), ova duša spomenuta je kao radija.

[25] U Kur’anu; sura El-Fedžr: 28, ova duša spomenuta je kao merdijja.

[26] Među sufijama ova duša poznata je kao safija.

[27] Kur’an, sura Ez-Zarijat, 57.

[28] ashabi – prijatelji i savremenici Božijeg poslanika