O ponašanju prilikom učenja Kur’ana

ucenje Kur´anaŠesto poglavlje predstavlja osnovnu intenciju ove knjige. Ipak ću samo ukratko napomenuti ono najbitnije, tako da kod čitaoca ne izazovem dosadu. Na samome početku neophodno je da učenje bude iskreno, iz ihlasa, o čemu je već bilo govora. Zatim, učač se mora prema Kur’anu odnositi s poštovanjem, jer treba biti svjestan da razgovara sa Uzvišenim Allahom. Zbog toga će biti takvog držanja kao da gleda u Allaha, jer ako on ne vidi Allaha, Allah vidi njega.

 

***

 

Lijepo je da se prije učenja operu zubi, po mogućnosti sirovim misvakom, ili bilo čim drugim što uklanja neprijatan zadah iz usta. Od pripadnika šafijske škole prenose se tri mišljenja o tome da li je postignuta namjera ako se zubi operu sa tri prsta. Prvo, najraširenije je mišljenje da nije, drugo da jeste, i treće da se to toleriše ako se nemaju čime drugo oprati zubi.

Misvakom će prvo očistiti zube sa desne strane, sa nijjetom da slijedi sunnet Vjerovjesnika, s.a.v.s. Učenjaci napominju da je pohvalno reći kada se namjerava upotrijebiti misvak: „Gospodaru moj, blagoslovi mi misvak, o Najmilostiviji!“

Pravnik šafijske škole Maverdi kaže: „Blagim pokretima misvaka treba očistiti zube svana i iznutra, i usnu duplju.“ Najbolje je da misvak ne bude suviše sirov, ni previše suh. Ukoliko bude potpuno suh, misvak treba ovlažiti vodom. U nedostatku misvaka dopušteno je, dakako uz njegovo dopuštenje, koristiti nečiji drugi. U slučaju da usta budu uprljana krvlju ili nečim drugim, nije pohvalno učiti Kur’an dok se usta ne operu. Ovaj stav je ispravniji, iako postoji mogućnost da je i haram, kao što pripovijeda Rujani od svoga oca.

 

***

 

Pohvalno je da se Kur’an uči pod abdestom, iako je jednoglasan stav učenjaka da je dopušteno učiti bez abdesta, što je argumentirano mnogobrojnim hadisima. Imamu-l-Haremejn ustvrđuje: za onoga ko bez abdesta uči Kur’an ne može se reći da je učinio pokuđeno djelo, nego da je izostavio veći sevab. Onaj ko nema vode uzeće tejemmum. Za ženu sa bijelim pranjem važi isti propis kao i za onoga ko nema abdesta. Džunupu i ženi sa mjesečnim pranjem (hajz) haram je učiti Kur’an, bez obzira da li se radi o jednom ajetu ili manje, ali dopušteno im je da Kur’an uče u sebi, bez izgovaranja riječi, ili da gledajući u Kur’an uče u mislima. Svi islamski učenjaci dopuštaju džunupu i ženi sa mjesečnim pranjem da uče tekbire, salavate na Allahovog Poslanika, da izgovaraju „subhanallah“. Naši autoriteti kažu: „Isti je slučaj i ako bi čovjek npr. rekao: „O Jahja! Prihvati knjigu odlučno!” (Kur’an, Merjem, 12), ne misleći time citirati Kur’an, kao i da u slučaju nesreće kažu: „Mi smo Allahovi i Njemu se vraćamo!” (Kur’an, El-Bekare, 156).

Naša ulema iz Horosana im dopušta da prilikom sjedanja u prijevozno sredstvo prouče kao dovu ajet: „Hvaljen neka je Onaj koji nam je ovo na uslugu dao, mi to sami ne bismo mogli.” (Kur’an, Ez-Zuhruf, 13), ili da kao dovu prouče:
„Gospodaru naš, podaj nam dobro i na ovom i na onom svijetu, i sačuvaj nas patnje u vatri!“ (Kur’an, El-Bekare, 201), s tim da im tu namjera ne bude učenje Kur’ana.

Imamu-l-Haremejn kaže: „Džunup je griješan ako sa namjerom da uči Kur’an izgovori rijedi bismillah ili elhamdulillah, dok nije griješan ako to izgovori kao zikr ili dovu. Dopušteno mu je da izgovori ajet čije je učenje derogirano (mensuh), kao ajet: „Starca i staricu, ako blud učine, neizbježno kamenujte!”

 

***

 

U slučaju da nema vode džunup i žena po isteku mjesečnog pranja, koja se još nije okupala, će uzeti tejemmum, nakon čega im je dopušteno da uče Kur’an i klanjaju. Ako poslije tejemmuma izgube abdest, zabranjuje im se da klanjaju, a i dalje im je dopušteno učiti Kur’an, boraviti u džamiji i činiti sve drugo što je dopušteno onome ko nema abdesta, identično slučaju kada se džunup okupa, a potom izgubi abdest. Ovo pitanje je jako interesantno i zato mnogi sa čuđenjem pitaju kako može biti zabranjeno džunupu da klanja namaz, a istovremeno mu je dopušteno da uči Kur’an i boravi u džamiji bez nužde? Vidimo da može, na način koji smo pojasnili! Nema nikakve razlike između tejemmuma koji džunup uzima na putovanju ili dok boravi kod kuće.

Nasuprot ovom općeprihvaćenom mišljenju, stoji mišljenje nekih pravnika šafijske škole, da dok boravi kod kuće sa tejemmumom može klanjati samo namaz, što znači da ne može učiti Kur’an i boraviti u džamiji. Ispravno je, međutim, da može.

U slučaju da uzme tejemmum te klanja i uči Kur’an, a potom nađe vodu, dužan je okupati se, jer tada mu postaje zabranjeno učenje Kur’ana i sve što se zabranjuje džunupu prije nego se okupa. Ako se desi da uzme tejemmum pa klanja i prouči nešto iz Kur’ana, a zatim htjedne obnoviti tejemmum zbog izgubljenog abdesta, novog namaza ili u drugu svrhu, dopušteno mu je učiti Kur’an, iako neki šerijatski autoriteti drže da to nije dopušteno. Općeprihvaćen je, međutim, prvi stav.

Međutim, ako se dogodi da džunup nema ni vode ni zemlje za tejemmuma, klanjaće namaz onako kako može, zbog toga što je namasko vrijeme ograničeno, ali mu zato nije dopušteno učiti Kur’an izvan namaza. U namazu će učiti samo Fatihu. Ovdje se postavlja pitanje: Da li je dopušteno učiti i Fatihu?

Po prvom, ispravnom mišljenju dopušteno mu je proučiti Fatihu, jer namaz može biti ispravan samo s Fatihom. Kako god je u nuždi džunupu dopušteno klanjati, isto tako mu je dopušteno i učiti Kur’an.

Drugo mišljenje pravnika je da mu je zabranjeno učiti Kur’an, te će zbog toga u namazu učiti samo zikrove koje uči onaj ko ne zna ništa iz Kur’ana napamet, jer takav ima šerijatsku, a onaj drugi objektivnu prepreku.
Ovdje sam sažeto pripomenuo neke situacije koje je nužno poznavati. Opširnije, uz rasprave, dodatne propise i argumente, o svemu ovome se može čitati u fikhskim djelima. A Allah najbolje zna!

 

***

 

Lijepo je da se Kur’an uči na čistom odabranom mjestu, zbog čega jedna grupa učenjaka tvrdi da je to najbolje činiti u džamiji, jer je džamija simbol čistoće i mjesto gdje se ona nalazi ima posebnu časnost. Uz to time se postiže i nešto drugo – nagrada i’tikafa! Zato je poželjno da onaj ko uči Kur’an pri ulasku u džamiju nanijjeti i’tikaf, bez obzira da li boravio dugo ili kratko. Ovakvo poštovanje prema džamiji treba prakticirati, širiti i njemu navikavati djecu i odrasle, jer se ono zapostavlja i sve više izumire.

Stavovi učenjaka različiti su po pitanju da li je mekruh učiti nešto iz Kur’ana u kupatilu. Naši autoriteti kažu: nije mekruh, što prenosi vrsni i ugledni učenjak Ebu Bekr b. Munzir u djelu el-Ešraf pozivajući se na Ibrahima Neha’ija, Malika i `Ata’a. Mnogi drugi, međutim, tvrde da je mekruh, među kojima je i Alija b. Ebi Talib, što bilježi Ibn Ebu Davud. Isti stav bilježi Ibnu-l-Munzir od grupe učenjaka iz generacije tabiina, među kojima su i: Ebu Vail Šekik b. Seleme, Ša’bi, Hasan Basri, Mekhul, Kubejsa b. Zuejb. Po jednoj varijanti ovog mišljenja bio je čak i Ibrahim el-Nehai a naša ulema taj stav prenosi i od Ebu Hanife, neka je svima njima Allahova milost.

Ša’bi kaže: „Mekruh je učiti Kur’an na tri mjesta: u hamamima (kupatilima), toaletima i u mlinovima kada se okreće mlinski točak.“

Po mišljenju Ebu Mejsere dopušteno je spominjati Allaha samo na čistim mjestima. A Allah najbolje zna!
Dopušteno je učiti Kur’an idući putem ukoliko je čovjek prisutan umom. Ako je nečim preokupiran i nije svjestan onoga što uči, mekruh mu je učiti, jer Allahov Poslanik, s.a.v.s., bojeći se greške prilikom učenja, nije dopuštao onome ko je pospan da uči Kur’an.

Ibn Ebu Davud prenosi od Ebu Derda’a da je idući putem učio Kur’an, a od Omera b. Abdulaziza da je on to dopuštao.

Ibn Ebu Davud pripovijeda: „Kazivao nam je Ebu Rebi‘ da ga je izvijestio Ibn Vehb, da je upitao Malika šta misli o čovjeku koji pred sabah klanja noćni namaz, a zatim krene u džamiju ne proučivši cijelo sure u namazu, da li će ga dovršiti idući putem?

Malik mu odgovori da je mekruh i dodade: ‘Ne znam da su prijašnje generacije Kur’an učile idući putem.’” Ovo predanje od Malika je sahih predanje.

Pohvalno je da se prilikom učenja Kur’ana izvan namaza okrene prema Kibli (prema hadisu: „Najbolje sjedeljke zikra jesu one u kojima se bude okrenuto prema Kibli!“), sjede dostojanstveno i skrušeno gledajući preda se ponizno kao da se sjedi pred učiteljem, jer će se tako imati najveća nagrada. Dopušteno je učiti Kur’an stojeći, ležeći na boku, ili u nekom drugom položaju, ali je nagrada manja. Allah, dž. š., kaže:

„U stvaranju nebesa i Zemlje, i u izmjeni noći i dana su, zaista, znakovi za razumom obdarene. Za one koji stojeći i sjedeći i ležeći Allaha spominju i o stvaranju nebesa i Zemlje razmišljaju.” (Kur’an, Alu Imran, 190, 191).

U Sahihu je zabilježeno od Aiše, r. a., da je govorila: „Božiji Poslanik, neka su na njega mir i blagoslovi Božiji, znao se nasloniti na moje krilo i učiti Kur’an, iako bih imala mjesečno pranje!“ Ovaj hadis bilježe i Buharija i Muslim, a u drugoj se verziji hadisa kaže: „I učio bi Kur’an dok bi mu glava bila u mom krilu!“

Ebu Musa el-Eš’ari kaže: „Ja učim Kur’an u namazu i u postelji.“ Hazreti Aiša je govorila: „Ja učim svakodnevni vird ležeći na postelji!“

Na početku učenja Kur’ana treba proučiti euzubille: Euzu billahi mine-š-šejtani-r-radžim – „Utječem se Allahu od prokletog šejtana.“ Ovog stajališta je većina islamskih učenjaka, mada postoji mišljenje i da se euzubille prouči poslije, shodno kur’anskom ajetu:

„Pa kada budeš učio Kur’an, od Allaha zatraži zaštitu od šejtana prokletog!” (Kur’an, En-Nahl, 98). Međutim, većina islamskih učenjaka ovaj ajet razumije kao da se kaže: „Pa kad htjedneš učiti Kur’an, od Allaha zatraži zaštitu…!”

Forma te zaštite jest ona koju smo naveli na početku ovog podioka, iako su je neki raniji učenjaci učili na sljedeći način: „Utječem se Allahu, koji sve čuje i zna, od prokletog šejtana.“ Euzubilla se može učiti i na ovaj način, ali je bolje to činiti na onaj način.

Nije obavezno da se prouči euzubille, nego je to pohvalno svakome ko uči Kur’an, bilo u namazu ili izvan namaza.[1]

Prema jednom mišljenju šafijskih pravnika, pohvalno je proučiti euzubille na početku svakog rekata, dok je to prema drugom mišljenju pohvalno proučiti samo na prvom, a ako se ne prouči na prvom učiće se na drugom rekatu. Pohvalno je, prema preovlađujućem mišljenju i u dženaza-namazu proučiti euzubille poslije početnog tekbira.

 

***

 

Treba na početku svakog sureta, izuzev sureta Et-Tevbe, proučiti Bismille, jer stav je velikog broja učenjaka da je Bismilla jedan od kur’anskih ajeta, čemu svjedoči i to da je u Mushafu upisana na početku svih sureta osim sure Et-Tevbe. Zbog toga, onaj ko prouči Bismillu na početku svakog sureta biće siguran da je proučio kompletnu hatmu, odnosno sure, dok je onaj ko je izostavi, prema mišljenju učenjaka izostavio dio Kur’ana.

Zasebnu brigu o učenju Bismille na početku sureta treba voditi u slučaju kada je vakufnamom, određena plata učaču Kur’ana za učenje nekih džuzeva Kur’ana ili sedmine Kur’ana jer će učač na takav način biti siguran da mu je halal plata koju je po vakufnami primio za učenje, inače, u suprotnom slučaju, po mišljenju učenjaka koji tvrde da je Bismilla ajet, sastavni dio sureta, on ne zaslužuje ništa (tj. haram mu je).

Ovo je važna natuknica i treba je aktuelizirati i posvetiti joj odgovarajuću pažnju. Kur’an treba učiti skrušeno, uz razmišljanje, kako to ustvrđuju mnogobrojni i općepoznati argumenti, što je i glavni i osnovni cilj učenja. Time se razgaljuju duše i prosvjetljavaju srca.

Uzvišeni Allah kaže: „A zašto oni ne promišljaju Kur’an?” (Kur’an, En-Nisa‘, 82).

„Knjiga koju ti objavljujemo blagoslovljena je, da bi oni o ajetima njezinim razmišljali.” (Kur’an, Sad, 29).

Mnogobrojni hadisi i izreke vrsnih učenjaka podstiču na promišljanja Kur’ana. Bilježi se da su se neki učenjaci cijelu noć, do sabaha, bavili samo jednim jedinim ajetom razmišljajući o njemu. Neki su prilikom učenja padali u nesvjest, dok su neki tako učeći čak umirali!

Behz b. Hakim priča da je ugledni tabi’in Zurare b. Evfa pao mrtav dok je kao imam učio na sabah-namazu ajet:

„A kada se u rog puhne, biće to teŽak dan.” (Kur’an, El-Muddessir 8, 9).

Behz b. Hakim dodaje: „Ja sam bio među ljudima koji su nosili njegovu dženazu.“

Ahmed b. Ebi Harvari – bosiljak Sirije, kako ga naziva Ebu-l-Kasim el-Džunejd – uz jecaj bi padao u nesvijest kada bi se pred njim učio Kur’an.

Ibn Ebi Davud prenosi da je Kasim b. Osman el-Džu’i osporavao takvo ponašanje Ahmeda b. Ebu Havarija, a Džu’i, ugledni muhaddis iz Damaska, bijaše priznatiji od Havarija.

Među učenjacima koji su također osuđivali to kod njega, izdvajali su se Ebu-l-Dževza‘ i Kajs b. Habter. Naše je mišljenje, međutim, da nema razloga za ovakvo osporavanje, izuzev u slučaju kad dotični prizna da on to čini izvještačeno. Znameniti učenjak, široko nadaren i vrsni pobožnjak Ibrahim el-Havvas kaže: „Pet stvari liječi srca: učenje Kur’ana sa razmišljanjem, prazan stomak, noćni ibadet, ponizno obraćanje Allahu u zoru i druženje sa pobožnim ljudima.“

 

Pohvalno je ponavljati jedan ajet zbog razmišljanja o njemu

 

U odlomku prije ovoga govoreno je o podsticanju na razmišljanje prilikom učenja Kur’ana, utjecaju razmišljanja na dušu i praksi glasovitih učenjaka.

Nesai i Ibn Madždže prenose od Ebn Zerra da je rekao: „Vjerovjesnik, s.a.v.s., jedne je noći sve do zore ponavljao samo jedan ajet. Taj ajet je: „Ako ih kazniš – pa oni su robovi Tvoji!” (Kur’an, El-Ma’ide, 118).

Temim Dari je sve do zore ponavljao ajet: „Zar misle oni koji grijehe čine da ćemo s njima postupati jednako kao sa onima koji vjeruju i dobra djela rade?” (Kur’an, El-Džasije, 21).

Abbad b. Hamza pripovijeda: Jednom prilikom zatekao sam Esmu kada je učila ajet: „Allah nam je milost darovao i od patnje u vatri nas sačuvao.” (Kur’an, Et-Tur, 27). Ponavljala je ajet. Meni se to isuviše oteglo, pa sam izašao u čaršiju da nešto kupim. Kad sam se vratio, zatekao sam je kako i dalje uči isti ajet! Neki prenose ovaj događaj od hazreti Aiše.

Abdullah b. Mes’ud je ponavljao ajet: „Gospodaru, znanje mi povećaj!” (Kur’an, Taha, 115)

Se’id b. Džubejr je ponavljao: „Bojte se dana u kojem ćete se Allahu vratiti!” (Kur’an, El-Bekare, 281) i ajet: „A znaće oni kada im na vratovima budu okovi.” (Kur’an, El-Mu’min, 70, 71). i ajet: „Zašto da te obmanjuje to što je Gospodar tvoj plemenit?” (Kur’an, El-Infitar, 6).

Dahhak je znao sve do sabaha ponavaljati ajet: „Nad njima će biti naslage vatre i ispod njih naslage.” (Kur’an, Ez-Zumer, 16).

 

O plakanju prilikom učenja Kur’ana

 

U prošla dva odlomka pojašnjeni su neki faktori koji podstiču na plakanje prilikom učenja Kur’ana. Takva vrsta plača odlika je gnostika, i prepoznatljiv znak Allahovih pobožnih robova. Bog Uzvišeni kaže: „I padaju licem na tle plačući, i On im još uvećava skrušenost.” (Kur’an, El-Isra‘, 109).

Među izrekama i hadisima koji se dotiču ove teme izdvaja se hadis koji bilježi Ibn Madždže da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: „Učite Kur’an plačući, a ako ne možete onda nastojte plakati!“ (Hadis je, međutim, slab – daif).

Prenosi se da je hazreti Orner b. Hattab učio sure Jusuf na sabah-namazu i plakao toliko da su mu suze kvasile vrat. Drugo predanje bilježi da se to dogodilo na jacija namazu, što ukazuje na to da se takav prizor sa Omerom ponavljao. Treće predanje tvrdi da je hazreti Omer tako jecao da se to čulo čak i iza zadnjih safova.

Ebu Redža‘ kaže da se koža Ibn Abbasovih podočnjaka od plača tako naborala da je bila poput istrošenih kaiševa.
Ebu Salih kazivaše: „Neki ljudi iz Jemena su, prilikom posjete hazreti Ebu Bekru, učili Kur’an i plakali na što im on reče: „I mi smo bili takvi!“

Hišam kaže: „Često sam noću čuo jecaje Muhammeda b. Sirina dok je klanjao namaz!“ U ovaj odlomak su samo ukratko, kao napomena, uvrštena neka među neizbrojivim predanjima, što je sasvim dovoljno. A Allah najbolje zna!

Imam Ebu Hamid el-Gazali u vezi sa ovim kaže: „Plakanje pri učenju Kur’ana je pohvalno, a takav stupanj postiže se tako što će srce učača biti ispunjeno tugom, duboko će promišljati o kazni, o prijetnji, o ugovorima s Bogom, te koliko je, u vezi s tim načinjeno propusta. Ako se u takvom duševnom stanju ne rastuži i ne rasplače, kao što plaču odabrani robovi, onda neka plače zbog toga što nije takav, jer je to najveća nesreća!

 

***

 

Učenje treba biti razgovijetno i pravilno. Jednoglasan je stav učenjaka da je pohvalno učiti razgovijetno Kur’an, shodno ajetu: „I Kur’an razgovijetno uči!” (Kur’an, El-Muzzemmil, 4).

Ebu Davud, Tirmizi i Nesai bilježe da je Umu Seleme, opisujući učenje Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kazivala da je Kur’an učio razgovijetno, riječ po riječ. (Tirmizi za hadis kaže da je: hasen sahih)

Abdullah b. Mugaffel kazuje: „Vidio sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., na dan oslobođenja Mekke, jahao je na devi i ponavljajući učio sure El-Feth!“ (Buharija i Muslim)

Ibn Abbas je govorio: „Draže mi je da jedno sure proučim razgovijetno nego cijeli Kur’an nerazgovijetno.“

Upitaše jedanput Mudžahida: – Reci nam o dvojici ljudi, od kojih jedan u namazu prouči dvije sure: El-Bekare i Alu ‚Imran, a drugi za isto vrijeme samo El-Bekare? – Bolji je onaj koji prouči samo El-Bekare! – odgovorio je on.

Zabranjeno je Kur’an učiti pretjerano brzo, što se naziva hezz. Abdullahu b. Mes’udu je tako jedanput neko rekao: – Na jednom rekatu ja proučim sva kratka sureta. – Znači izdeklamuješ ih kao pjesmu!, odgovorio je on. – Nekim učačima Kur’an ostaje samo na jeziku, ali, kada se Kur’an slegne u srcu, tad koristi! (Predaju bilježe Buharija i Muslim, a ovo je Muslimova varijanta.)

Stav učenjaka je da je pohvalno učiti Kur’an po tertilu (razgovijetno) kako radi razmišljanja, tako i općenito, posebno kada je riječ o nearapima koji ne razumiju značenje ajeta, jer je takvo učenje bliže poštovanju Kur’ana, i ostavlja dublji trag u srcu.

***

Lijepo je da učač, kada prouči ajet o Allahovom rahmetu, moli Allaha za rahmet, a kada prouči ajet o kazni da traži kod Allaha utočište od zla ili od kazne, ili da kaže: „Gospodaru moj, molim Te za zaštitu!“, ili: „Gospodaru moj, molim Te za zaštitu od svakog zla!“ Kada prouči ajet koji veliča Allaha, reći de: „Neka je Slavljen i Uzvišen!“ ili „Neka je Blagoslovljen i Uzvišen!“ ili: „Neka je uzvišeno veličanstvo našeg Gospodara!“

Muslim bilježi da je Huzejfe b. Jeman rekao: „Jedne noći klanjao sam za Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., i kada je, učeći razgovijetno, započeo sure El-Bekare pomislih: Učiniće ruku‘ nakon stotinu ajeta, – ali on produži. Pomislih: Proučiće je čitavu na dva rekata – ali on nastavi učiti. Tada pomislih u sebi: Pručiće cijelo sure na jednom rekatu? Ali on započe sure En-Nisa‘ i prouči ga, zatim otpoče sure Alu Imran i prouči ga. Kada bi proučio ajet o slavljenju Allaha, dž.š., slavio bi ga, kada bi proučio ajet dove molio bi Allaha, a kada bi proučio ajet o zaštiti tražio bi Allahovu zaštitu.“ Sure En-Nisa‘ se tada nalazila ispred sure Alu Imran.

Šafijski pravnici stoje na stanovištu da je pohvalno prilikom učenja Kur’ana, u namazu ili izvan namaza na isti način moliti Allaha, slaviti ga i tražiti zaštitu, bez razlike da li je riječ o imamu, da li neko klanja za imamom ili po sebi, jer je riječ o dovi, u čemu su svi klanjači jednaki, kao što su jednaki pri izgovoru „amin“ poslije proučene Fatihe. Ovakav stav Šafije prihvatila je većina učenjaka, dok Ebu Hanife tvrdi da je takav čin u namazu mekruh i da nije pohvalan. Međutim, ispravno je mišljenje većine učenjaka, zbog citiranog hadisa.

 

***

 

Ono, na što se mora obratiti posebna pažnja i u čemu se mora biti kategorično, jest izražavanje poštovanja prema Kur’anu, što neki nemarni učači zanemaruju i olahko prelaze preko toga prilikom grupnog učenja Kur’ana. Tu, prije svega, mislimo na glasno smijanje, galamu i pričanje za vrijeme učenja, osim kad je neophodno pribjeći govoru, što se mora izbjegavati, jer na takav se način pokorava Allahovim riječima: „A kada se Kur’an uči vi ga slušajte i šutite, da biste bili pomilovani.” (Kur’an, El-A’raf, 204).

Neka u tome uzor bude Ibn Omer, r.a., od koga Ibn Ebi Davud bilježi da „kad bi učio Kur’an, ne bi ništa govorio dok ne bi završio ono što je namjerio proučiti“. Ovo bilježi i Buharija u svome „Sahihu“, u poglavlju o tefsiru, kod komentara ajeta: „Vaše žene su njive vaše.” (El-Bekare, 223); „Ibn Omer“, kaže on, „nikada ni riječ ne bi progovorio, sve dok ne bi proučio ono što je naumio.“

U ono što se mora izbjegavati pri učenju Kur’ana spada i bezrazložno mahanje rukama, budući da se radi o obraćanju Gospodaru Uzvišenome, te gledanje u ono što zaokuplja pažnju i dekoncentrira.

 

***

 

Nije dopušteno učiti Kur’an na nekom drugom jeziku, svejedno da li dotični znao arapski jezik ili ne, i da li učio u namazu ili izvan namaza, jer namaz bi mu bio neispravan prema mišljenju Šafije, Malika, Ahmeda, Davuda i Ibn Munzira.

Ebu Hanife dopušta učenje Kur’ana na drugom jeziku i kaže da je takav namaz ispravan, a Ebu Jusuf i Muhammed isti čin dopuštaju isključivo onome ko ne zna arapski jezik.

 

***

v

Kur’an je dopušteno učiti po jednom od sedam općeprihvaćenih načina učenja (kiraeta) a zabranjeno po nekom drugom odbačenom kiraetu ih neispravnom predanju od sedmerice imama kiraeta. U sedmom poglavlju će biti govora o jednoglasnom stavu učenjaka da se mora javno pokajati onaj ko uči ili podučava Kur’anu po odbačenom kiraetu.

Mišljenje šafijske škole je da je pokvaren namaz onome ko svjesno uči po odbačenom kiraetu, ispravan onome ko po njemu iz neznanja uči, te mu se to neće uzimati za zlo. Hafiz i imam Ebu Omer Ibn Abdulberr bilježi da je stav svih učenjaka da nije dopušteno učiti Kur’an po odbačenom kiraetu, niti klanjati namaz za imamom koji uči po njemu. Učenjaci kažu: „Onome ko ne zna za ovu vrstu zabrane treba objasniti, pa ako to ponovi ili bude već znao o zabrani, biće strogo kažnjavan sve dok ne prestane. Zajednička je obaveza da se on u tome onemogući i spriječi.“

Treba da se uči po jednom kiraetu sve dok traje jedna misaona cjelina kur’anskog kazivanja, a nakon toga se može započeti drugi kiraet, iako je pohvalnije da se jednom prigodom uči isključivo jedan kiraet.

Učenjaci tvrde da treba učiti po redoslijedu Mushafa, započevši sa Fatihom, suretom El-Bekare, Alu Imran, i potom učiti redoslijedom sureta, bez razlike da li se učilo u namazu ili ne.

Čak neki pravnici šafijskog mezheba kažu da onaj ko na prvom rekatu prouči sure En-Nas, treba na drugom rekatu učiti sure El-Bekare, nakon Fatihe.

Neki naši autoriteti kažu: „Pohvalno je učiti redoslijedom Kur’ana, zbog toga što se iza ovakvog slijeda krije mudrost, i to neprestano prakticirati, izuzev u slučajevima koje praksa sunneta izuzima, kao npr. da se u petak na sabahu uči sure Es-Sedžde na prvom, a sure El-Insan na drugom rekatu; sureta Kaf i el-Kamer na bajram-namazu; na sabahskim sunnetima El-Kafirun i El-Ihlas; i u vitr-namazu El-E`ala na prvom, El-Kafirun na drugom i El-Ihlas, El-Felek i En-Nas na trećem rekatu.

Međutim, dopušteno je odstupiti od kur’anskog redoslijeda, kao npr. proučiti sure koje ne slijedi odmah iza već proučenog, ili prvo proučiti jedno sure, a zatim drugo koje je po redoslijedu prije njega. O tome su zabilježena mnogobrojna predanja, kao slučaj kada je Omer ibn El-Hattab na prvom rekatu sabaha proučio sure El-Kehf, a na drugom sure Jusuf.

Ipak, neki učenjaci drže da je mekruh odstupiti od redoslijeda Mushafa. Ibn Ebi Davud bilježi da je po mišljenju Hasana Basrija svako odstupanje od kur’anskog poretka mekruh. On još, prenoseći predanje vjerodostojnim lancem prenosilaca, bilježi da je Abdullah b. Mes’ud kada je zapitan o čovjeku koji Kur’an uči od kraja, odgovorio: „Njegovo srce je izokrenuto!“

Nema sumnje da je strogo zabranjeno učiti neko sure od kraja prema početku, jer se tako gube neki oblici nadnaravnosti Kur’ana i mudrost utkana u poredak kur’anskih ajeta.

Ibn Ebi Davud bilježi da su vrsni i ugledni prvaci tabi’ina Ibrahim Neha’i i imam Malik b. Enes osporavali takav čin, što je Malik posebno oštro kritikovao govoreći: „To je golemi grijeh!“

Važno je napomenuti da je dopušteno učiti djecu sureta od kraja Mushafa, što ne potpada pod pređašnju zabranu, jer djeca uče sure po sure, u različitim danima, i tako lakše Kur’an nauče napamet. A Allah najbolje zna!

Učenje Kur’ana gledajući odabranije je od učenja napamet, jer je i gledanje u Kur’an ibadet, čime se postiže nagrada za učenje i za gledanje, što tvrde Kadi Husejn, Ebn Hamid el-Gazali i drugi učenjaci. Gazalija navodi u „Ihjau“ da je veliki broj drugova Vjerovjesnika, s.a.v.s., učio Kur’an gledajući, i da su mrzili da im prođe i jedan dan a da ne pogledaju u Kur’an.

Ibn Ebi Davud bilježi da je veliki broj učenjaka iz prvih generacija učio gledajući u Mushaf, i ja nisam našao da neko u vezi s tim ima drugačiji stav.

Neko će možda primijetiti: Ovo pitanje se razlikuje od osobe do osobe, što znači da će učiti gledajudi onaj za koga je istovjetno da li učio gledajudi ili napamet, ako uči ponizno i uz razumijevanje, dok će učiti napamet onaj ko takvim učenjem promišlja i skrušeno uči Kur’an, s tim da mu se to, kada uči gledajući, još i povećava. Ova primjedba je vrlo umjesna, i ono što su kazali raniji učenjaci u potpunom je skladu sa njom.

 ___________________________________

[1] Napominjemo da je imam Nevevi sljedbenik šafijskog mezheba i da je stav hanefijske škole o ovom pitanju različit. Prema hanefijskoj školi Euzubille se uči samo u sljedećim slučajevima: na prvom rekatu nakon početnog tekbira, i na početku trećeg rekata u ikindijskih i jacijskih sunneta, i u teravih-namaza. (Op. prev.)

 

Poglavlje iz knjige: „Adabi učenja Kur’ana“, Autor: Imam En-Nevevi, Izdavač: El-Kalem, Sarajevo, 1998. god.