O ihlasu – iskrenosti

Huve ense'ekumAutor, svojim lancem prenosilaca, bilježi od Muhammeda b. Lebida da je čuo Vjerovjesnika, s.a.v.s., da kaže: Najviše se za vas bojim malog širka. Ashabi su pitali: „Allahov Poslaniče, a šta je to mali širk?“ On reče: „Rijaluk (pretvaranje). Uzvišeni Allah će na Dan, kada bude nagrađivao Svoje robove za njihova djela, reći: ‘Idite onima zbog kojih ste se pretvarali na dunjaluku i vidite da li imate ikakva dobra od njih.’“

Fekih, da mu se Allah smiluje, rekao je: „To će im biti rečeno, jer je njihov ibadet i činjenje dobra na dunjaluku bilo ismijavanje, pa će se s njima ismijavati i na Ahiretu. To je u sadržaju ajeta u kojem stoji: Licemjeri misle da će Allaha prevariti, i On će ih za varanje njihovo kazniti.” (Sura Nisa, 142.) Znači, za njihovo varanje vratit će im istom mjerom i poništiti im nagradu za njihova djela. Reći će im: ‘Idite onima zbog kojih ste se trudili i pred kojima ste se pokazivali. Vi nemate nikakve nagrade za vaša djela kod Mene.’ Njihova djela nisu bila isključivo radi postizanja Allahova zadovoljstva.“

Čovjek može očekivati nagradu za svoja djela ako su ona samo radi postizanja Njegova zadovoljstva, a ako iko drugi ima udjela u tim djelima, Allah ih ne prima i ne želi.

Svojim lancem prenosilaca, autor bilježi od Ebu Hurejre, r.a., da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: „Uzvišeni Allah kaže: ‘Ja sam najneovisniji i nije Mi potreban saradnik. Ne treba Mi djelo u kojem ima dio namijenjen i nekome drugom. Djelo onoga koji nešto učini i u tom djelu bude želje i za zadovoljstvom nekog drugog, a ne samo za Mojim zadovoljstvom, nije Mi potrebno.’“ A, kažu, da Mu nije potreban ni onaj koji tako nešto učini.

U ovoj predaji je dokaz da Allah ne prima ništa od djela koje nije učinjeno samo radi stjecanja Njegova zadovoljstva. Ako nije učinjeno s takvom nakanom, On ga ne želi ni primiti, niti će za njega nagraditi na Ahiretu. Takva osoba će skončati u Džehennemu. To dokazuju riječi Uzvišenog: „Onome koji želi ovaj svijet, Mi brzo dajemo što hoćemo i kome hoćemo.” Drukčije kazano, onome koji hoće svojim djelima dunjaluk, a ne želi ahiretsku nagradu, Mi ćemo mu na dunjaluku dati onoliko koliko hoćemo dunjalučkih dobara. To dajemo onome koga hoćemo da uništimo. Kažu da je to i onome kome hoćemo da od sebe damo, ne zato što on to želi, ali ćemo mu poslije Džehennem pripremiti.” Na Ahiretu smo mu odredili Džehennem u kome će se osramoćen i odbačen peći. Sam će sebe koriti, a prezirat će ga i ostali i bit će daleko od Allahove milosti. A onaj koji želi onaj svijet, njegovu nagradu i trudi se da ga zasluži”, čini ahiretska djela koja su potaknuta samo radi Allaha i Njegova zadovoljstva, a vjernik je”, potrebno je da takav, pored dobrih djela, bude i vjernik, jer se ne prima nijedno djelo ako nema vjere,trud će mu hvale vrijedan biti.” Ljudi koji žele ahiretsku nagradu, a ne pokazivanje na dunjaluku, imat će primljena djela.Svima njima, i jednima i drugima, dajemo darove Gospodara tvoga.” I jedna i druga grupa dobivaju i uživaju blagodati tvoga Gospodara, a darovi Gospodara tvoga nisu nikome zabranjeni.” (Sura Isra, 18-20.) Blagodat tvoga Gospodara nije uskraćena ni vjerniku, ni nevjerniku; ni čestitom, ni griješniku.

Allah u ovom ajetu potvrđuje da osoba koja čini nešto radi postizanja pažnje ili zadovoljstva nekoga drugog osim Allaha, nema nikakve nagrade na Ahiretu i njeno boravište je Džehennem. Ona, pak, osoba koja bude postupala i trudila se radi Allaha, bit će nagrađena za svoja djela. Ako čini nešto radi nekoga drugog, od svoga posla i djelovanja ima samo umor i sekiraciju, o čemu postoji predaja.

Bilježi se od Ebu Hurejre, na., da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: „Postoje postači koji od svoga posta nemaju ništa drugo osim gladi i žeđi. Ima i onih koji noći provode u ibadetu, a od toga nemaju ništa osim umora i nesanice.” To znači da njihova djela (post i namaz) nisu bila radi Allaha, pa stoga i nemaju nagrade za to.

Jedan mudrac je rekao: „Primjer čovjeka koji nešto čini radi postizanja popularnosti je kao primjer čovjeka koji je otišao na pijacu i napunio svoju torbu kamenjem. Svi oni koji bi ga vidjeli da se vraća sa pijace bi govorili: ‚Koliko je samo ovaj čovjek nakupovao namirnica.‘ On sam od tog svog tereta nema nikakve koristi, osim onoga što ljudi govore. Kada bi to htio prodati, ne bi našao nijednog kupca. Tako je i s onim koji radi nešto da bi stekao populamost: nikakve koristi nema od njegovih djela, osim onog što će ljudi pričati, a nikakve nagrade nema na Ahiretu. Uzvišeni kaže: I Mi ćemo pristupiti djelima njihovim, koja su učinili, i u prah i pepeo ih pretvoriti.” (Sura Furkan, 23.) Ovdje se misli na djela koja su činjena u nečije drugo, a ne u Allahovo ime. Za takve neće biti nagrade i bit će im djela bezvrijedna, kao što je prašina koja se vidi na sunčevom odsjaju.

Veki‘ prenosi od Sufjana, a on od onoga koji je čuo Mudžahida da kaže: „Neki čovjek je došao Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i rekao: ‘Allahov Poslaniče, dajem sadaku kojom želim Allahovo zadovoljstvo, ali želim i da se o meni lijepo priča.’ Tada je objavljen ajet: Ko žudi da od Gospodara svoga bude lijepo primljen (ko se boji stajanja pred Allahom, a, kažu, i onaj što hoće nagradu od Allaha), neka čini dobra djela (misli se na ona koja su čista i samo radi Allaha) i neka, klanjajući se Gospodaru svome, Njemu nikoga ne pridružuje!” (Sura Kehf, 110.)

Jedan mudrac je rekao: „Onaj koji čini sedam djela, a zapostavlja drugih sedam, nema nikakve koristi od onoga što je radio.

Prvo: da postupa u strahu, ali bez opreza, tj. da kaže: ‘Bojim se Allahove kazne’, ali se ne ustručava od grijeha. Od te njegove izjave nema nikakve koristi.

Drugo: da radi nešto, nadajući se, a da ne teži i ne traži to isto. To je kao da kaže: ‘Nadam se Allahovoj nagradi’, ali je ne želi postići svojim djelima. Takva izjava mu nije ni od kakve koristi.

Treće: da nešto naumi, ali ne provede: naumi svojim srcem da radi dobra djela, ali ne donese čvrstu odluku da ih učini u stvarnosti. Od te njegove nakane i namjere nema nikakve koristi.

Četvrto: da upućuje dove, a ne ulaže napora: moli Allaha da ga podrži u činjenju dobra, ali ga ne čini. Od te dove nema koristi. Potrebno je uložiti i određeni trud, kako bi se dobila Allahova podrška, kao što kaže Uzvišeni: One koji se budu zbog Nas borili Mi ćemo, sigurno, putevima koji Nama vode uputiti; a Allah je, zaista, na strani onih koji dobra djela čine! (Sura Ankebut, 69.) To znači, onima koji se budu zalagali u pokoravanju Nama i življenju u Našoj vjeri Mi ćemo podršku pružiti.

Peto: da uči istigfar, traži oprosta za grijehe, ali bez kajanja. To je kao da kaže: ‚Allahu, oprosti‘, a ne osjeti nikakvo kajanje zbog grijeha koje je počinio. Takav istigfar neće nimalo koristiti.

Šesto: da nešto javno čini, a u potaji ne. Takav prikazuje svoja djela dobrim, javno i pred drugima, ali nije nimalo popravio svoju nutrinu. To što javno čini nimalo mu neće koristiti.

Sedmo: da uporno i naporno radi, a u tome nema ihlasa. Taj nastoji da svaki ibadet provede u krajnosti precizno, ali ne i predano Allahu. Njegova djela, ako nisu radi Allaha, nimalo mu neće koristiti. To je samoobmanjivanje.

Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: „Pred Smak svijeta će se pojaviti ljudi koji će nastojati dobiti dunjaluk, kao što se muze stoka.” U drugoj predaji stoji: „koji će grabiti i miješat će dunjaluk s vjerom.” U drugoj predaji stoji: „koji će žuditi za dunjalukom i pribavljati njegova dobra,” što znači da će dunjaluk uzimati zaodjenuti u janjeću kožu i slatkorječivi, a srca će im biti vučija. Allah kaže: Zar Mene hoćete da zavarate i protiv Mene ste se drznuli?! Kunem se Sobom, na takve ću poslati takve kušnje i smutnje da će i najrazumniji među njima biti unezvijereni i smušeni.”

Veki‘ prenosi od Sufjana, a ovaj riječi Habiba b. Ebi Saliha: „Neki čovjek je došao Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i kazao: ‘Allahov Poslaniče, činim neko dobro djelo i krijem ga od drugih. Kada se ono otkrije i počnu pričati o tome, ja osjetim zadovoljstvo. Da li imam nagradu za to djelo?’ Poslanik, s.a.v.s., reče mu: „Imaš dvije nagrade; nagradu tajnosti i nagradu za javno učinjeno.”

Fekih, da mu se Allah smiluje, rekao je da je značenje ovog hadisa u tome što se otkrilo njegovo djelo i što su se drugi ugledali na njega, te je stekao dvije nagrade, jednu zbog svoga djela, a drugu zbog ugledanja drugih na njega, što je u skladu s Vjerovjesnikovim, s.a.v.s., riječima: „Onaj koji uvede lijepu praksu ima nagradu za to i nagradu svih koji to isto budu prakticirali, do Kijametskog dana. Onaj koji uvede hrđavu praksu, imat će grijeh za to i grijeh svih koji ga budu slijedili u toj praksi do Kijametskog dana.” Ako bi, pak, nekome odgovaralo da se njegovo djelo obznani, ali ne radi njegova oponašanja i ugledanja na njega, onda se bojati da će mu propasti nagrada. Abdullah b. Mubarek prenosi od Bekra b. Ebi Merjeme, on od Dumejreta, a on od Ebu Habiba da je rekao: „Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: ‘Meleki uzdižu dobro djelo nekog čovjeka, hvale ga i čiste sve dok s njim ne dođu ondje gdje Allah hoće. Tada im Allah objavi: ‘Vi čuvate djelo Moga roba, a Ja gledam i motrim što je u njegovoj duši. Moj rob nije učinio to djelo isključivo radi Mene. Upišite ga u Sidždžin (Knjiga džehennemlija).’ Nekada se uzdižu s djelom nekog čovjeka, nipodaštavajući to djelo, sve dok ne dođu dokle Allah hoće, pa im On objavi: ‘Vi čuvate djelo Moga roba, a Ja gledam i motrim šta je u njegovoj duši. Ovaj Moj rob je činio to djelo samo radi Mene. Upišite ga u Illijjin. (Knjiga džennetlija).’”

U ovoj predaji je dokaz da je malehno djelo, kada je radi Allaha učinjeno, bolje od velikog djela, koje je učinjeno radi nekog drugog. Malehno djelo, ako je radi Allaha, Allah će uvećati Svojom milošću, kao što kaže: Dobro djelo On će umnogostručiti i još od Sebe nagradu veliku dati.” (Sura Nisa, 40.) Za veliko djelo, ako nije u ime Allaha i Njegova zadovoljstva, nema nikakve nagrade i boravište njegova počinioca je u Džehennemu.

Fekih, da mu se Allah smiluje, prenosi od grupe učenjaka, koji svojim lancem prenosilaca, prenose od Ukbeta b. Muslima, a on od Semira Asbehija, da mu je pričao kako je jednom ušao u Medinu i naišao na nekog čovjeka koji je bio u centru pažnje grupe ljudi. Pitao je ko je taj čovjek, pa su mu rekli da je to Ebu Hurejre. Približio mu je se. On je pričao ljudima. Kada je ušutio i spremao se za udaljiti, rekao sam: Tako ti Allaha, kaži mi neki hadis koji si čuo od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i koji si zapamtio. Kaži mi nešto što ti je rekao i što si shvatio i primijenio. On reče: „Sjedi da ti kažem hadis koji mi je pričao Allahov Poslanik, s.a.v.s., kada smo bili zajedno samo on i ja.“ Onda je Ebu Hurejre zahroptao i onesvijestio se. Tako je ostao nekoliko trenutaka, a kada je došao sebi, potrao se po licu i rekao: „Kazat ću ti hadis koji mi je rekao Allahov Poslanik, s.a.v.s.“ Onda je opet zahroptao i onesvijestio se. Sada je ostao duže u nesvijesti i, kada je došao sebi, potrao se po licu i rekao: „Kazat ću ti hadis koji mi je rekao Allahov Poslanik, s.a.v.s.“ Onda je ponovo zahroptao i onesvijestio se. Sada je ostao duže u nesvijesti i, kada je došao sebi, potrao se po licu i rekao: „Allahov Poslanik, s.a.v.s., pričao mi je: ‘Kada nastupi Kijametski dan, Uzvišeni Allah će presuđivati među stvorenjima. Svaki narod će klečati. Prvi koji će biti pozvani da polažu račun će biti: čovjek koji je učio Kur’an, pa čovjek koji je poginuo na Allahovom putu i čovjek koji je imao mnogo novca i bogatstva. Allah će pitati učača: ‘Zar te nisam podučio onome što sam objavio Svojim poslanicima?’ Čovjek će reći: ‘Jesi, Gospodaru.’ ‘Pa, šta si primjenjivao od onoga što si naučio?’ ‘To sam praktikovao i noću i danju.’ ‘Lažeš.’ Tada će i meleki reći: ‘Lažeš.’ – Htio si da se kaže kako si dobar učač i poznavalac Kur’ana, što su ljudi i govorili.’ Onome što je imao novac i bogatstvo će biti rečeno: ‘Što si radio s onim što sam ti dao?’ On će odgovoriti: ‘Održavao sam rodbinsku vezu i dijelio.’ Allah će mu reći: ‘Lažeš.’ A i meleki će povikati: ‘Lažeš! – To si činio kako bi se reklo da si plemenit i darežljiv, što je i govoreno za tebe.’ Onda će biti doveden onaj koji je poginuo na Allahovom putu i Allah će ga pitati: ‘Zašto si poginuo?’ On će reći: ‘Borio sam se na Tvome putu, sve dok nisam poginuo.’ Allah će mu reći: ‘Lažeš.’ Meleki će, također, povikati: ‘Lažeš. – Borio si se, jer si htio i želio da se kaže kako si hrabar i odvažan. To je i govoreno.’ Onda je Poslanik, s.a.v.s., rukom udario po mome stegnu i rekao: ‘Ebu Hurejre, ta trojica su prva stvorenja kojima će se raspiriti i potaći džehennemska vatra na Kijametskom danu.’” Ebu Hurejre je nastavio: „Taj hadis je citiran Muaviji, a on je zaplakao i rekao: ‘Istinu su rekli Allah i Njegov Poslanik, s.a.v.s.’ Onda je proučio ovaj ajet: Onima koji žele život na ovome svijetu i ljepote njegove – Mi ćemo dati plodove truda njihova i neće im se u njemu ništa prikratiti. Njih će na onome svijetu samo vatra peći; tamo neće imati nikakve nagrade za ono što su na Zemlji radili i biće uzaludno sve što su učinili.” (Sura Hud, 15,16.)

Abdullah b. Hunejf Antaki je rekao: „Uzvišeni Allah će čovjeku, kada bude očekivao nagradu za svoja djela na Kijametskom danu, reći: ‘Zar ti nismo dali tvoju nagradu na dunjaluku? Zar ti nismo omogućili da ti se pravi mjesto na sijelima? Zar nisi bio ugledan na dunjaluku? Zar ti nismo omogućili da lahko trguješ?’ Bit će postavljana ovakva i slična pitanja.“

Jednog mudraca su pitali: „Ko je iskren – muhlis?“ On je odgovorio: „Iskren je onaj koji krije svoja dobra djela na isti način i s istom pažnjom kao što krije i svoje grijehe.“

Nekog su pitali za definiciju krajnjeg ihlasa – iskrenosti i predanosti Allahu. Rekao je: „Da mu ne budu drage pohvale ljudi.“

Zunnun Misri je bio upitan: „Kada je čovjek svjestan da je Allahov odabranik?“ Odgovorio je: „To će znati u četverome: kada ga napusti opuštenost, kada bude dijelio i od malog što ima, kada bude poželio da izgubi položaj i kada mu bude svejedno da li ga ljudi hvalili ili kudili.“

Prenosi Adijj b. Hatim Tai od Allahova Poslanika, s.a.v.s., da je rekao: “Bit će naređeno, na Kijametskom danu, da se izdvoji jedna grupa od ostalih ljudi. Odvest će ih prema Džennetu i, kada osjete njegov miris i vide raznovrsne blagodati u njemu, reći će se da ih povrate, jer njihovo mjesto nije u njemu. Vratit će se razočarani i utučeni, kako nikada niko nije bio. Oni će pitati: ‘Gospodaru, zašto nas nisi uveo u Džehennem, prije nego što si nam pokazao Džennet i sve ono što si pripremio za svoje odabranike?’ On će im reći: ‘To sam i htio s vama. Kada biste ostajali nasamo, onda ste Me izazivali svojim velikim grijesima, a kada biste sretali ljude, onda ste se pretvarali. Ljudima ste prikazivali svoja djela, koja su bila sasvim drukčija od onoga što su vam srca krila. Ustezali ste se od ljudi, a niste od Mene, gledali ste na njihovo zadovoljstvo, a ne na Moje, ostavljali ste njima da sude o vama, a ne Meni. Danas ću vas kazniti teškom i bolnom patnjom, a i pokazati šta ste izgubili od blagodati.’”

Prenosi se od Ibn Abbasa, na., da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: “Kada je Allah stvorio Džennet, u njemu je stvorio svakojake blagodati i ljepote koje oko nije vidjelo, uho čulo, niti je naumpalo jednom čovjeku. Onda je zapovijedio: ‘Govori.’ Džennet je rekao: ‘Ono što žele – vjernici će postići’ (Sura Mu’minun, 1.) tri puta, a potom: ‘Zabranjen sam svakom škrtici, licemjeru i onome koji se pretvara pred drugima.’”

Alija, r. a., rekao je: „Onaj koji se pretvara ima četiri osobine: lijen je, kada je nasamo, a pohitan i vrijedan među ljudima, još se više trudi kada ga se pohvali, a umanji posao kada ga se kritikuje.“

Prenosi se da je Šekik b. Ibrahim Zahid rekao: „Dobro djelo i posao su uslovljeni trima aspektima: početak je da smatra da je to njegovo djelo od Allaha, kako bi slomio samodopadnost, drugo je da time želi Allahovo zadovoljstvo, kako bi slomio prohtjeve, i treće je da očekuje nagradu od Allaha, kako bi slomio pohlepu i želju za pokazivanjem. S ova tri sredstva čovjek će iščistiti svoja djela.“

Značenje iskaza da treba smatrati svoje djelo darom od Allaha je u tome da čovjek bude svjestan da je Allah Taj Koji ga je uputio i podržao u tom poslu. Ako je svjestan toga, onda će se posvetiti zahvaljivanju i neće se diviti svojem postupku.

Značenje riječi da treba željeti Allahovo zadovoljstvo razumijevamo u tome da čovjek treba razmisliti o onome što želi raditi. Ako u tome pronađe nešto što je u ime Allaha i čime je On zadovoljan, onda će i raditi to djelo i taj posao, a ako vidi da ono nije u ime Allaha i da On nije zadovoljan time, onda će ga napustiti, kako ne bi bilo djelo u kojem bi slijedio prohtjev nefsa.[1] Uzvišeni Allah je rekao: Ta, duša je sklona zlu” (Sura Jusuf, 53.), tj. preporučuje zlo i slijeđenje prohtjeva i strasti.

Riječi da se očekuje nagrada od Allaha podstiču na to da djelovanje bude samo radi Allaha i da čovjek ne pridaje pažnju tome što će ljudi reći. O tome se prenose riječi mudraca: „Svaki trudbenik bi u svom djelovanju i poslu trebalo da se ugleda na čobanina.“ Na to su ga pitali: „A kako to?“ On odgovori: „Čobanin, kada klanja kod svoga stada, ne očekuje njihovu pohvalu za svoj namaz. Isto tako, i trudbenik bi trebalo da radi i ne obraća pažnju na mišljenje ljudi. On se predaje Allahu i teži Njegovom zadovoljstvu, svejedno da li je među ljudima ili nasamo i nije mu stalo do toga da ga oni hvale.“

Jedan mudrac je rekao: „Djelu su potrebna četiri elementa da bi bilo osigurano i čisto.

Prvi je znanje koje prethodi djelovanju, jer djelo nije važno, ako nema svijesti i znanja o njemu. Ako se nešto radi iz neznanja, onda je šteta od toga mnogo veća nego korist.

Drugi je namjera, jer djelo nije vrijedno bez namjere. Poslanik, s.a.v.s., rekao je: Svako djelo se cijeni i vrednuje prema namjeri i svakom čovjeku će pripasti onoliko koliko je naumio. Post, namaz, hadždž, zekat i ostali ibadeti nisu valjani ako nema namjere koja je neophodna na njihovu početku, kako bi bili valjani.

Treći je strpljivost i ustrajnost u sredini posla. To znači da čovjek treba da ustraje u provođenju određenog djela, da ga ne ostavlja nedovršenog i da ga smireno privede kraju.

Četvrti je pročišćenost i ihlas na kraju djela, jer djela se ne primaju ako nemaju ihlasa. Ako si radio iskreno, Allah će ti primiti djelo i ljudi će osjetiti naklonost prema tebi.“

Prenosi se od Herema b. Hajjana da je rekao: „Nikada se čovjek ne okrene srcem Allahu, a da Allah ne učini da srca vjemika osjete naklonost i ljubav prema njemu.“

Suhejl b. Salih prenosi od svoga oca, a on od Ebu Hurejre, r.a., da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: “Kada Allah zavoli nekog roba, kaže Džibrilu: ‘Ja volim toga i toga, voli ga i ti.’ Onda Džibril kaže stanovnicima nebesa: ‘Vaš Gospodar voli toga i toga, pa ga i vi volite.’ Tog čovjeka zavole stanovnici nebesa i simpatije prema njemu se prošire i zemljom. Kada Allah zamrzi nekoga, dešava se isto.”

Prenosi se od Šekika b. Ibrahima Zahida da mu je neki čovjek rekao: „Ljudi me zovu i smatraju dobrim. Kako ću znati jesam li takav ili nisam?“ Šekik mu odgovori: „Pred dobrim ljudima kaži kakva ti je nutrina, pa, ako oni budu zadovoljni, dobar si, a u protivnom nisi.

Drugo je da dunjaluk ponudiš srcu, pa, ako ga odbaci, onda si dobar.

Treće je da svom nefsu predočiš smrt, pa ako je on bude priželjkivao, onda si dobar, u protivnom nisi.

Ako budeš imao ovo troje, moli Allaha da te poštedi rijaluka (pretvaranja), pa da ti pokvari sva tvoja djela i nastojanja.“

Sabit Bennani prenosi od Enesa b. Malika, r.a., da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: “Znate li vi ko je vjernik (mu’min)?” Oni odgovoriše: „Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju.“ On reče: “Vjernik je onaj koji ne umire dok mu Allah njegove uši ne ispuni onim što voli i što mu je drago. Kada bi čovjek ibadetio Allahu u nekoj odaji, koja je zaključana i zatvorena sa sedamdeset gvozdenih vrata, Allah bi ga zaodjenuo njegovim djelom, pa bi ljudi pričali o njegovom ibadetu i hvalili ga.” Prisutni upitaše: „Allahov Poslaniče, a kako bi se povećalo to njegovo djelovanje?“ On reče: “Vjernik voli da mu se povećaju djela. Potom je pitao:“A znate li ko je razvratnik i griješnik?” Oni rekoše: „Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju.“ On kaza: “Onaj koji neće umrijeti dok mu Allah uši ne ispuni onim što mu nije drago čuti. Kada bi čovjek griješio Allahu u nekoj odaji, koja je zatvorena sa sedamdeset gvozdenih vrata, Allah bi dao da njegovo djelo izađe na površinu i da ljudi o njemu pričaju i uvećavaju ga.” Prisutni upitaše: „A kako će povećati ono što je uradio, Allahov Poslaniče?“ On odgovori: “Griješnik voli da se njegov grijeh pročuje.”

Prenosi se od Avfa b. Abdullaha da je rekao: „Dobri i čestiti ljudi su pisali jedni drugima tri opisa: onoga koji radi za Ahiret Allah će poštedjeti brige o dunjaluku; ko nastoji da popravi ono što je između njega i Allaha, Allah će popraviti ono što je između njega i ljudi i ko popravi i nastoji da mu njegova nutrina bude što bolja, Allah će mu popraviti ono što javno čini.“

Hamid Leffaf je rekao: „Kada Allah hoće da upropasti nekog čovjeka, onda mu dadne troje: prvo je da mu da znanje, ali mu uskrati njegovo prakticiranje i život učena čovjeka; drugo je da mu da društvo dobrih ljudi, ali mu uskrati znanje o njihovim pravima i treće je da mu otvori vrata ibadeta, ali mu uskrati iskrenost (ihlas) u postupku.“

Fekih, da mu se Allah smiluje, rekao je: „To je zbog iskvarenosti njegovog nauma i njegove nutrine. Da je njegov naum bio iskren, Allah bi mu dao korisno znanje, iskreno djelo i svijest o časti i čestitosti dobrih ljudi.“

Fekih, da mu se Allah smiluje, rekao je: „Jedan povjerljiv i pouzdan čovjek mi je, svojim lancem prenosilaca, prenio riječi Džibilleta Jahsabija: ‘Bili smo u ratnom pohodu s Abdulmelikom b. Mervanom. S nama je bio i jedan čovjek koji je vrlo malo spavao noću. Danima smo bili s njim, a da nismo znali ko je on. Kada smo ga upoznali, uvidjeli smo da je jedan od Poslanikovih, s.a.v.s., ashaba. Između ostalog, pričao nam je da je neki musliman rekao: `’Allahov Poslaniče, u čemu nam je spas, sutra?’ On mu je rekao: ‘Da ne varaš Allaha.’ Čovjek upita: ‘A kako možemo prevariti Allaha?!’ Poslanik, s.a.v.s., reče: ‘Tako što ćeš raditi ono što ti je Allah naredio, a željet ćeš nečije drugo zadovoljstvo. Bojte se rijaluka, jer je to širk. Onaj ko se pretvara bit će prozvan na Kijametskom danu, pred svim ljudima četirima imenima: ‘Nevjerniče! Razvratniče! Varalico! Gubitniče! Sva tvoja djela su ništavna i nema nikakve nagrade za njih. Danas nema nikakve sreće za tebe. Traži da te nagradi onaj zbog koga si se trudio, varalico!‘ Ja sam ga pitao: ‘Tako ti Allaha, osim Kojeg drugog boga nema, da li si to čuo od Allahova Poslanika, s.a.v.s.?’ On reče: ‘Tako mi Allaha, osim Kojeg drugog boga nema, to sam uistinu čuo od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., samo što postoji mogućnost da sam nešto drugačije rekao i da sam pogriješio, ali nenamjerno.’ Potom je proučio ajet: „Licemjeri misle da će Allaha prevariti, i On će ih za varanje njihovo kazniti.“ (Sura Nisa, 142.)

Fekih, da mu se Allah smiluje, rekao je: „Onaj ko hoće da ima ahiretsku nagradu za svoja djela, treba da mu ona budu isključivo radi Allaha i bez ikakva pretvaranja. Neka zaboravi ta svoja djela, kako ih ne bi pokvario divljenjem. Kažu da je sačuvati dobro djelo teže nego ga učiniti.“

Ebu Bekr Vasiti je rekao: „Sačuvati dobro djelo je teže nego ga učiniti. Ono je kao staklena boca: lahko se razbije, a ne može se ponovo sastaviti. Tako je i s djelom: ako ga dotakne pretvaranje (rijaluk), razbit će se. Ako čovjek hoće da uradi neko djelo, a boji se rijaluka od svog nefsa, neka, po mogućnosti, izbaci rijaluk iz srca i neka u to uloži trud. Ako ga se ne može riješiti, onda se treba i dalje truditi i raditi, ne napuštajući to svoje djelovanje zbog rijaluka. Onda neka se kaje i moli Allaha da mu oprosti ono što je izmiješano s rijalukom. Nadati mu je se da će ga Allah ubuduće podržati u njegovom nastojanju da očisti svoja djela.“

U jednoj mudrosti stoji da će dunjaluk propasti onda kada umru oni koji se pretvaraju. Oni svojim prijetvornim dobročinstvima izgrađuju dunjaluk, gradeći utvrde i svratišta. U tome je korist za ljude, makar bilo i pretvaranja, no možda ih stigne dova nekog muslimana i ukaže im se milost zbog toga.

Prenosi se da je neki čovjek izgradio svratište, ali ga je progonila dilema da li je to uradio radi Allahova zadovoljstva ili ne. U snu mu je došao neki čovjek i rekao: „Ako tvoje djelo nije radi Allaha, dova muslimana za tvoje dobro će biti radi Allaha. Raduj se tome.“

Neki čovjek je rekao pred Huzejfom b. Jemanom, r.a.: „Allahu moj, uništi licemjere!“ Huzejfe reče: „Kada bi svi oni propali, vi se ne biste riješili svojih neprijatelja.“ Ovim odgovorom ih je pozvao na bojno polje i borbu protiv neprijatelja.

Prenosi se od Selmana Farisija, r.a., da je rekao: „Allah će pomoći vjernike snagom licemjera i pomoći će munaficima dovama vjernika.“

Fekih, da mu se Allah smiluje, rekao je: „Ljudi su pričali o obavezama (farzovima), pa su ustvrdili da u njima nema pretvaranja, jer su to obaveze koje su propisane svim ljudima. Ako čovjek provodi ono što je obaveza, onda u tome nema rijaluka.

Drugi su rekli da rijaluka ima i u farzovima, kao i u djelima koja to nisu.“

Fekih, da mu se Allah smiluje, rekao je: „Ja ovo gledam iz dva ugla. Ako čovjek farzove ispunjava, želeći se pokazati pred ljudima i, ako se nema pred kim pokazati, onda ih i ne ispunjava, onda je potpuni licemjer i spada u one za koje Allah kaže: Licemjeri će na samom dnu Džehennema biti“ (Sura Nisa, 145.), s faraonom i njegovim sljedbenicima. Da je njegovo ispoljavanje jednobožja i tevhida bilo ispravno i iskreno, to ga ne bi sprečavalo da ispunjava farzove.

A ako ispunjava farzove ljepše i bolje pred ljudima, a onda, kada ga niko ne gleda, na nepotpun način, ima krnjavu nagradu, a nema nikakve nagrade za uljepšavanje pred ljudima. Za to će biti pitan. Opet, Allah najbolje zna.“


[1] Nefs je životinjski nagon u čovjeku, koji ga nagoni na slijeđenje strasti i niskih prohtjeva, a ruh je božanski duh u čovjeku, koji ga usmjerava na slijeđenje svega što je uzvišeno i produhovljeno. Op. Prev.

(Poglavlje iz knjige: UPOZORENJE NEMARNIM, Autor: Ebu Lejs  Es-Semerkandi, prijevod sa arapskog: Sabahudin Skejić, Izdavač: Behram-begova medresa u Tuzli, Tuzla, 2006. god.)