Vaiz Ahmed efendija

stara carsijaNašoj se Kasabi nije dalo u hodžama. Mehmed efendija nam mlad umrije, a bijaše poletan, da je milina. Ono što je iza njega dolazilo nije se dugo skrasivalo u našem mjestu. Neki budi po godine, neki ni toliko, a jedva da je jedan izdurao godinu dana.

Nije to da naš svijet ne valja, da neće pomoći hodžu koliko može. Ali naša ti je kasaba mimo ostale. Hoće da ima najboljeg vaiza ako ne na dunjaluku, a ono svakako u Herceg-Bosni. Mještani, naime, misle da ne smije ni vaiz u Gazi Husrev-begovoj džamiji u Sarajevu biti bolji od vaiza glavne džamije u našoj kasabi, a što ga oni ne slušaju, odnosno što ne postupaju onako kako on propovijeda, to se ne pita. Glavno je da je vaiz slatke riječi, da pametno i sabrano govori, a, što je najvažnije, mještani hoće da je obrazovan, da ga se ne postide kad sjedne govoriti s protom ili fratrom, a osobito s fratrom, jer je on učeniji i od prote.

I imali smo sreću. Poslaše nam za džematskog imama i imama Igbal-pašine džamije Ahmed-efendiju Hafizovića. Bio je mlad, svježe vanjštine i, gotovo bi se moglo reći, pomalo kicoški dotjeran. Na licu plemenitih crta okratka brada, crna, s tek pokojom sijedam dlakom, brci podrezani nad usnama, a s krajeva usta pomiješani s bradom. Oči živahne i vedre, čelo visako, a do pole prekriveno fesom, oko koga se savijala bijela ahmedija, ali ne suviše pravilno kao da je ispod pegle, nego kao da je namjerno površno nabacana, a ipak skladna. Džubbe sa širokim rukavima zimi bilo od crne čohe, a ljeti od tamno-modrog listera, a ispod njega, kako i treba da bude, hrka, pa pod njom prsluk od kutnije s dva duboka džepa i pod vratom niska bijela jaka, koja je jedva po prsta virila iznad jake od džubeta. Noge sićušne kao dječije bile u mestvama i čiftama od parlaka. Čak i tetik od mjedi, koji je olakšavao skidanje čiftâ, bio je usjajen kao kahveni takum u tabijatli tirjaćije.

Bio nam je već svojom vanjštinom svima u volji, ali smo se malne zabrinuli kad saznasmo da traži malo veći stan, jer ima sedmoro djece. Držali smo, po njegovoj vanjštini, da ima, ako je oženjen, najviše dvoje ili, s obzirom da je hodža, troje djece, ali sedmoro, i to onako mlad, e to nam nije moglo leći u pamet. Našao je lijep stan, sunčan, s velikom avlijom i baščom, pa kad dođe s prtljagom i porodicom, nema fajde kriti, svi smo bili znatiželjni, šta će se pomoliti iz kola i auta. Iz kola se isprtljalo dosta prtljage, dosta dušeka i jorgana, ćilima i rušnih sanduka, pa smo odmah vidjeli: ili mu je domaćica mirazača ili je on iz bogate kuće, jer se o vakufskoj plaći ne bi mogao onako skućiti, a nije se moglo na njemu primijetiti ni da je džerraš, koji samo jagmi paru, barem u ono nekoliko dana što je došao prije porodice, da preuzme dužnost od predšasnika i nađe stan. A tek kad počeše djeca iz auta izlaziti za materom, koja je bila duboko zabuljena u šamaki zar, sve jedno drugom do uha, a sve čisto i uredno, makar da su se iz dosta daleka mjesta dovaljali, u autu. Tko ih je vidio onako čiste, zdrave i rumene, mogao je samo reći, da je naš novi hodža, naš imam i vaiz, bogataš nad bogatašima, i mogao mu je samo zaželjeti od srca: „Ej Bože, budi mu na jardumu!“

Kako je razgađao plaću, s kojom drugi ni s dvoje djece ne bi izdržao ni pola mjeseca, to je znatiželjnicima iz naše kasabe ostalo tajna, tek su svi znali da Ahmed efendija ne nosi ništa na veresiju, da baš mnogo ne kupuje, ali kupuje uvijek najbolje, i gotovinom plaća.

I koliko god smo bili zadovoljni s njegovom vanjštinom, s njegovim dažanjem, da bisma ga s ponosom mogli pokazati i strancu koji bi se interesirao kako izgleda »turski hodža«, još nas je više zadovoljio njegov vaz u džamiji.

Igbal-pašina je džamija uvijek prvog petka, kad bi došao novi hodža, bila puna radoznala svijeta, pa bi poslije izostajao mnogi od posjetilaca koji su bili posjetioci Ihmal-pašine džamije, ali kako dođe Ahmed-efendija i kako poče prvog petka vaziti, svijet je pridolazio sve više, da je napunio i mahfil, i tetimme, i hajat, pa čak i dobar dio dvorišta. Pa kad bi iz džume htio da vazi, to bi se sve tiskalo jedno preko drugoga da pobožno ga sasluša, dok bi on, sjedeći na ćursu na koljenima, nekad podigavši ruku, nekad se poduprvši o perde ćursa, nekad upirući šehadet-prstom desne ruke kao da blago prijeti, a uvijek gledajući slobodno i vedro ako sebe ljudima u oči, glasom jasnim kao zvono razgovijetno tumačio vjerske istine, koje su ljudima padale na srce i tu ostajale sve do onog časa, dok ih ne bi opet šejtan zauzdao u svoje uzde i vodio ih onamo kamo su i prije išli.

Mi smo griješili, tako je naše nesretno mjesto, griješili smo više nego se može dopustiti, a svemu je kriva, ako ćete pravo, klima našega mjesta i kotara, koja je pogodoval voćarstvu. Osobito šljiva požegača rodi, a svijetu žao sjeći mnogo drva da je suši za hošafa ili da pravi od nje bestilj, nego od davnina udrio u Mitrov hošaf, pa to ti je. Mi smo znali da je sve onako kako hodža govori i u džamiji i izvan džamije, ali daj se ti odhrvi Iblisu, kad na svakom koraku ima krčma, a „ona“ pusta jeftina, pa kad dođe ona „ešek-dekika“, tko bi smogao snage da se odupre i da se ne svrati u mejhanu. O njoj je naš vaiz Ahmed-efendija najviše govorio, opominjao nas, korio, dokazivao ajetom, hadisom, da je se okanimo, ali je slabo u tom uspijevao. Kad bi govorio o pomaganju sirotinje, naše kese su se driješile i obilatije davale; kad je govorio o potrebi prosvjete, mi smo odmah poslali više djece u školu nego ikada dotada, ali kad bi o »njoj« progovorio, mi bismo se ušutjeli. Znali smo da je ono onako kako on govori, ali Iblis, lanetullahi alejhi, ne da da batalimo adete. I tek kad poče naš vaiz navoditi mišljenje evropskih učenjaka o piću, kad poče donositi u džamije neke njihove knjige i čitati iz njih neke statistike, koliko svijeta od onamo nje poludi, koliko posto ih umre u ludnici, a koliko u koznionici, kakve se bolesti od nje nasljeđuju i kako to utječe na potomstvo, tek onda ponetko izvrne fildžan i dođe tobe. Što ti je ovaj naš svijet tuhaf! Allah ti nešto zabranio, a ti Ga ne slušaš. Resulullah ti zabranio, a ti i njega ne slušaš, a kad ti nekakav jučerašnji učenjak iz Evrope rekne da ono ne valja što je Allah pred trinaest i po stotina godina zabranio, onda istom to ostavljaš, jer tako kaže onaj, koga je Bog stvorio kao i sitnu mušicu.

Čudnovato je to bilo, kako bi naš vaiz počeo propovijedati. Popeo bi se na ćurs pa bi postavio pitanje: „E braćo, o čemu biste da danas govorimo?“ Onda bi se ljudi zgledali, a netko bi stavio neko pitanje koje je tih dana postalo aktuelno, i naš bi Ahmed-efendija za čas o toj temi govorio tako stručno, znalački, a tako jasno, da ga je i ono najmlađe dijete moglo razumjeti. A nije on takvo pitanje postavljao što bi se htio pred džematlijama razmećati da svašta zna i da o svemu može govoriti, nego da vidi šta njegove džematlije misle da je važno da se raspravi.

Prošlo je pola godine od njegova dolaska u naše mjesto, kad ga ne bismo dali iz naše kasabe pa da ga sedam Ulema-medžlisa premjesti, kad nam dođe i novi »sreski«, Sotir Sotirović. Po ponašanju bi se prije reklo da je rođeni Parižanin nego Balkanac iz neke palanke gdje je još samo česma s mihrabom kazivala da su tu nekad Turci vladali, a nedaleko česme neka ravan, zvana »Džamište«, nijemo govorila da je tu nekad bilo muslimana. Dok je djed Sotira Sotirovića pamtio Turke, ostaci tih Turaka za vrijeme Sotirova oca bili su samo Cigani, a poslije kad je Sotir išao u školu, tko da i pita koje je vjere Ciganin, kad se obično držalo da Ciganin nije ni čovjek, a kamoli da ima vjeru.

I tako Sotir nije imao prilike vidjeti Turke, osim neke studente u Parizu, ali i ti su nosili šešire i ponašali se u društvu kao Parižani. Pojmovi Trurčin i musliman bili su mu istovjetni kad se vratio u domovinu kao pravnik. Otišao je u političku službu i bio premiještan iz mjesta u mjesto, iz Banata u Hrvatsko zagorje, iz Šavnika na otok Krk, iz Podravske Slatine u našu kasabu. Nama je došao kad je već rat započeo. Dobio je instrukcije da nađe načina kako da se približi što je moguće bolje muslimanima, koji su činili većinu u kotaru, da bude sa svima ugodan, pristupačan, a osobito s muslimanima, koji su lojalni ako se s njima lijepo postupa, pa, kako po svoj prilici neće rat mimoići ni ovu zemlju, treba i s njima lijepo, jer će se bolje boriti za kralja i otadžbinu.

I Sotir Sotirovič je doslovice shvatio instrukcije starijih. Već prvih dana išao je da se predstavi svakom tko je bio makar kakva vlast. Otišao u Vakufsko povjerenstvo, pohodio kadiju, pa čak i džematskog imama, našeg vaiza Ahmed-efendiju. Uputio se u mahale, ali zamalo nije zabasao. Bilo mu je neobično iza pariških bulevara, ali, priznao je sam sebi, da je opet mnogo ugodnije nego u Šavniku ili na Krku, kad bura puhne sa Kvarnera. Upitao suludog Mešana, gdje je kuća Ahmed-efendijina, a on mu odgovorio: „Gdje vidiš u avliji najviše pelena, ono ti je hodžina kuća.“ Sotir se malo osmjehnuo i onda zbilja po pelenama našao Ahmed-efendijinu bašču i avliju, ali mu tamo rekli da je efendija u kancelariji. Jedno dijete otišlo pred njim do imamata, gdje je Ahmed efendija upravo unosio podatke o jednom novorođenčetu u matice rođenih.

Sreski se predstavio, a Ahmed efendija ga lijepo primio, ponudio ga da sjedne, kahvu mu naručio i poveo s njime razgovor. Sreski se čudio kako to ovaj hodža lijepo vodi, kako su mu u matičnim knjigama sve rubrike kao naštampane, kako redovito šalje izvještaje središnjem statističkom uredu, upravo se zadivio redu i uzornoj čistoći, što nije mogao ni zamisliti u jednam malom vjerskom uredu. A Ahmed efendija vidio kako je Sotir ostao presenećen, pa mu sad pokazao ovo, sad ono, sad onaj izvještaj, sad drugi djelovodnik, sad indeks po abecedi, sad matice rođenih, vjenčanih i umrlih, a Sotir se samo kaskatio. A kad se nagledao uz kahvu i ugodan razgovor, ustao i oprostio se od Ahmed-efendije, pozvavši ga da mu dođe na slavu, koja pada kroz koji dan. I Ahmed efendija obećao doći. Ahmed efendija se zdogovorio s još nekoliko čaršinlija otići sreskom na slavu. Ne bi on tamo nikad išao, ali s ovako kulturnim čovjekom treba imati dobre odnose, pogotovu kad je on prvi došao posjetiti jednog neznatnog hodžu u kasabi, a i mnoge čaršinlije u dućanima, zadržavši se sa svima u lijepom razgovoru.

– Med mu teče s usta, – govorio jedan.

– Ovakvi nam nisu prije dolazili.

– Ne bi ni sad, da se nije naoblačilo oko kuće, pa se boje gromu u svoj krov.

– Šta je da je, red je otići mu, kad je i on nas pohodio.

I otišli mu na dan slave ispred podneva. Nije baš bilo mnogo svijeta. Gazda Ilija Samardžija, Jovo Ćurčija i naš kadija sjedjeli su za stolom i griskali zarudjelu koru s pečena janjca, zaliljevajući je rakijom. Kadija je bio kao i svaki drugi civil u samom fesu, bez ahmedije, na licu ni brade ni brkova, od džubeta i ostale hodžinske nošnje nikakva traga, a na đovdi neko obično odijelo malo ačiknije boje. Po pravilu čvor nešto prošarane svilene kravate bio je iskrivljen u stranu. Sotir je sa ženom stajao i dvorio ih. Obratiše se novim gostima i ljubežljlivo ih posadiše oko stola, a domaćica se blago ispričavaše, što još nije lijepo uredila stana, nego tek na brzinu, provizorno, jer joj ni sav namještaj nije još došao. Pridoši su se divili gospođi i hvalili joj ukus, kako je ona sve to krasno udesila, pa dok se gospođa povuče u kuhinju da priredi kahvu, Sotir postavi pred sve goste rakijske čašice i poče im natakati rakiju. I upravo kad mu je Ahmed efendija htio reći, neka se ne trudi, jer on kao musliman ne pije rakije; kadija podiže čašicu i kucnu se s gazda-Ilijom i Jovanom, pa, pomalo zapetljavajući jezikom, kucnu se sa Sotirom: „E pa sretna ti slava, domaćine!“

I Ahmed efendija uze čašicu i otpi malo s vrha, a mi se zgledasmo jer ga nikad prije ne vidjesmo u takvom poslu, a uz to smo znali i kako on grdi piće s ćursa. Šutjeli smo o tom, a Sotir je kao i svaki domaćin nutkao ljude da se časte, da se ne srame. A kad gospođa donese kahvu, popismo po findžan i krenusmo, makar da su nas zaustavljali da još sjedimo.

Išli smo šuteći, a Ahmed efendilja je gledao preda se. Nije nikuda dizao pogleda s ceste. Kad smo bili pred džamijom, začu se ezan. Muezin je dozivao ljude na podne-namaz. Ahmed efendija mi se nehote okrenu i vidjeh kako mu se zasja suza u očima. Zovnu starog Hašim efendiju Brdarića, koji je uzimao abdest na šadrvanu, pa ga zamoli da prođe u mihrab, jer on ne može, nešto mu je udarilo u glavu, pa, upravo kao da od nekog bježi, ode kući.

Ja nisam o tome nikad ni riječi progovorio, ali mora da je to netko iz našeg društva negdje izlanuo, tek za dan dva sazna sva kasaba, da je i naš vaiz Ahmed-efendija pio u sreskoga rakije. I kako priča nabuja kao proljetna potočina, od onog naprstka rakije izađe u nekih litar, a u nekih čak i dvolitra, pa da je do kuće došao ćor-ćutuk pijan. Neki odmah povjerovali, a bilo ih je dosta koji su govorili da ne bi za nj vjerovali, ni da su na svoje oči vidjeli da pije. Tek Ahmed efendija bio potišten i nije te hefte ulazio ovako serbez u džamiju kao prije, a činilo nam se da je sa zebnjom očekivao petak i vaz iza džume-namaza.

Dođe i petak. Prouči se hutba, klanja se džuma, a iza dove pope se Ahmed-efendija na ćurs. Kao da je na dovi dobio snage ili mu je molbu, da mu primi pokajanje a pred ovim ga svijetom opravda, odmah Bog uslišao, tek smo vidjeli da je opet onako serbez pogledao po svijetu i glasno postavio pitanje džematu:

– O čemu, braćo, da vam danas vazim?

– O rakiji – oču se iz jedne tetimme glas nekog bezobraznika.

– Peke, ne branim – dodade Ahmed efendija. Vi znate, a često sam vam o tome dosad govorio, da je svako piće koje uzima pamet, Bogom zabranjeno, da je haram…

– A zašto si ga ti pio kod sreskoga? – opet se ču onaj glas.

– Pravo pita naš Ćamil aga. Ja ću i to reći. Malo odahnu pa otpoče, a u džamiji se nije čulo ama baš ništa osim njegova zvonkoga glasa:

– Što je Allah džellešanuhu zabranio, svakome je zabranio. Nije jednu zabranjenu stvar nekome učinio dozvoljenom. Tako ni piće. Kako je ono tebi haram, onako je i meni. I kada ja vazim o tome, da ga je Bog prokleo i ljudima zabranio, ja znam da to vrijedi i za me kao i za svakoga od vas. A sad se svi pitate, zašto sam ja pio kod sreskoga? Nisam ga popio dva litra, kako su neki pričali, nisam ni litar, ni po litra, nego koliko jedan juksuk, ali i to je haram baš kao da sam ga čitavu testiju popio. I jedna kapljica je haram. A zašto sam popio i toliko? Poznato vam je da sam s nekoliko džematlija išao čestitati sreskome slavu. On nama napravio vizite kad je istom došao, pa je na nama bio red da i mi njega pohodimo. Moglo se to desiti i kojom drugom zgodom, ali on nas je zazvao baš na slavu. I eto, mi smo otišli: unišli smo, lijepo se pozdravili i posjedadi za sto. Čovjek stranac, dok nije došao u naše mjesto nije ni znao da postoje muslimani, nije znao šta naša vjera zapovijeda šta li zabranjuje, pa nas ponudio rakijom. Ja bih se zahvalio da sam bio sam i rekao mu da nama naša vjera zabranjuje piti rakiju, ali, braćo, dok je on nas nudio, već je kadija bio prilično ućejfijo i držao čašicu u ruci, i njome se kucao i zdravio. Recite mi sad vi, kakav bih ja izgledao u očima sreskoga da sam rekao, da nama naša vjera zabranjuje piti rakiju, a kadija, koji je naš najveći vjerski dostojanstvenik i službenik u našem mjestu, pije? Šta bi sreski o meni mislio? Rekao bi da sam ja naduti žabac, koji hoću da više znam od onoga koji je učio više vjerskih škola, koji ima viši i vjerski društveni položaj od mene i, napokon, koji kao takav ima i daleko veću plaću od mene. I onda, da ja njemu u njegovu domu tumačim šta je to halal a šta je haram, pa da mu kažem, da ja ne smijem piti rakije jer je ona haram muslimanima, a da on meni onda postavi pitanje: „A je li, molim vas, je li i kadija musliman? A jesu li i svi oni mladići i zreli ljudi što nose fesove i što su po čitave noći u krčmama, muslimani, ili su muslimani samo ono nekoliko staraca koji dođu po nekoliko puta na dan u džamiju?“

Ja sam, da spasim obraz i kadije i onih na žalost brojnih muslimana, redovitih svakodnevnih gostiju gostionica, popio onaj juksuk rakije, moleći unaprijed Boga džellešanuhu da i meni i svima nama oprosti i sve nas uputi na sirati-mustekim. I podiže ruke da učini dovu, a cijela džamija zabruja aminima.