Srebrenica – usporeni genocid

genocid u srebreniciNamjerno i plansko izgladnjivanje pripadnika jedne etničke grupe često se koristilo sa genocidnom namjerom. Izgladnjivanje često podrazumijeva i opsadu, te osim gladi nametanje općih, nehumanih uvjeta života. U povijesti ćemo, nažalost, prepoznati veliki broj takvih primjera. Opsade gradova i iscrpljivanje neprijatelja nekada su bile uobičajene metode ratovanja, međutim, prema svojoj monstruoznosti u nedavnoj srpsko-crnogorskoj agresiji svakako se izdvaja opsada i izgladnjivanje Srebrenice. Veliki broj dokumenata Vojske RS, te video i audio zapisa svjedoče o tome da je opsada Srebrenice za cilj imala potpuno istrebljenje civilnog stanovništva tog grada. Osim od gladi, stanovnici Srebrenice umirali su i od zaraznih bolesti, granata, snajperskih metaka i minskih polja. Razgovori koje smo obavili sa stanovnicima koji su živjeli u Srebrenici tokom 1992. i 1993. godine, te brojni dokumenti, video i audio zapisi daju nam slobodu da zaključimo da Srebrenica nije bila samo grad pod opsadom, već i veliki koncentracioni logor. Nametanje takvih uvjeta života prepoznato je i prema Konvenciji o genocidu. Naime, kako stoji u članu II pod tačkom c), genocidom se smatra i ’namjerno podvrgavanje grupe životnim uslovima koji treba da dovedu do njenog potpunog ili djelomičnog istrebljenja‘. Iako su još od aprila 1992. godine stanovnici istočne Bosne koji su protjerani iz svojih domova bili svjesni da su osuđeni na istrebljenje, ipak su odlučili da se bore protiv takve sudbine. Stoga ćemo se u ovom dijelu rada fokusirati na genocidne namjere srpskih snaga, izgladnjivanje kao metodu genocida, psihologiju žrtve i mogućnosti borbe protiv genocidnih namjera.

Izgladnjivanje kao metoda genocida prepoznaje se u više povijesnih slučajeva. Slučaj gladi u Ukrajini koju je sovjetska vlast nametnula 1932. i 1933. godine jedan je od povijesnih primjera u kojem se izgladnjivanje primjenjivalo kao genocidna metoda. Naime, sovjetskoj politici izgladnjivanja prethodio je nacionalni preporod Ukrajinaca. Veliki broj autora koji su se detaljno bavili ovim slučajem tvrdi da su područja Ukrajine sa većinskom ruskom etničkom grupom ostala pošteđena od nametnute gladi.[1]Svjedočenje dvanaestogodišnje Ukrajinke ilustrira kako se u Ukrajini genocidna metoda izgladnjivanja manifestirala na djeci.

„Bili su moj otac, moja majka i moja baka: u dva tjedna sve troje su umrli. Ostala sam sama u kući. Bilo mi je dvanaest godina, što sam mogla učiniti? Nigdje se nije moglo naći ništa za jelo. Izlazila sam rano ujutro i sve do večeri lutala po voćnjacima tražeći nešto da obrstim, ma kakvu travu pirevinu; nije bilo lako naći jer nisam bila jedina koja je prekapala. Žvakala sam i lipovo lišće, jer je bilo gorko, ali mi je i to bilo dovoljno; naišla bih katkad i na divlju lobodu, pa sam i nju jela. Ukratko, hranila sam se kao koza.“

Jedna od genocidnih metoda nad Armenima u Osmanskom carstvu bila je i glad nametnuta deportiranim armenijskim izbjeglicama. Prisilne deportacije prikrivale su genocidnu namjeru. Kolone gladnih Armena su pod oružanom pratnjom protjerane iz Anadolije tokom 1915. Odredi osmanskih plaćenika genocid su provodili tako što su veoma često, uvijek po nalogu, mijenjali smjer kretanja. To je kolone s glavnih cesta odvodilo na planinske staze, zbog čega su izbjeglice morale odbaciti svu suvišnu prtljagu da bi se mogle kretati. Logično, morali su odbaciti i sve zalihe hrane.[2] „Kada su usvojene mjere da se cijela populacija transportuje u pustinju, nije napravljen i plan o načinu ishrane. Zapravo, učinjeno je suprotno od toga, i očigledno je da je vlada imala plan da narod umre od gladi“, bilježi Hovannisian.[3] U kombinaciji sa ostalim metodama, namjensko i planirano izgladnjivanje provedeno je i u Kambodži u periodu 1975.-1979. U koncentracionim logorima zatvorenici su dobijali oko 200 grama riže, a stražari su zatvorenicima često govorili: ‚Vi koji imate naviku jesti do sita, sad je na vama red da malo gladujete‘.[4]Demograf Marek Swillinski procjenjuje da je 36 posto žrtava u Kambodži ubijeno upravo metodom izgladnjivanja.[5] Fotografije kostura jevrejskih zatvorenika u koncentracionim logorima za vrijeme II svjetskog rata također su svjedočanstvo da je metoda izgladnjivanja bila jedna od ključnih metoda genocida nad Jevrejima. Televizijske slike iz srpskih koncentracionih logora koje su objavljene u ljeto 1992. godine bile su prvi očigledan dokaz svijetu da i srpske snage primjenjuju izgladnjivanje kao genocidnu metodu.

Svaki genocid prate i koncentracioni logori i oni su se bez izuzetka koristili u svim historijskim primjerima genocida. Termin ‚koncentracioni logor‘ uveden je da bi se opisali kampovi koje je koristila španska vojska tokom kubanske pobune 1868.-78., ali se koristio i za britanske kampove koji su izgrađeni tokom Burskog rata 1899.-1902., za Afrikance u koloniji Cape.[6]Koncentracioni logori podrazumijevaju masovno zatvaranje civilnog stanovništva i teroriziranje tog stanovništva raznim metodama. Uglavnom su koncentracioni logori otvarani s namjerom da se veliki dio zatočenika i ubije, kao što je bio slučaj sa sovjetskim gulazima. Tokom II svjetskog rata, nacističke vlasti su koncentracione logore iskoristile za istrebljenje Jevreja i Roma, ali i za genocid i masovna ubistva i drugih naroda. Tokom II svjetskog rata koncentracione logore imali su i Japanci. U većini koncentracionih logora primjenjivane su slične genocidne metode, a smrt zatvorenika najčešće je prouzrokovana dugotrajnim mučenjem i izgladnjivanjem. Nacistički logori za vrijeme II svjetskog rata razlikuju se od ostalih po monstruoznosti uzrokovane takozvanom ‚industrijalizacijom smrti‘ i uvođenjem gasnih komora koje su ubrzale ubijanje.[7] Među najpoznatijim nacističkim logorima su Treblinka, Aušvic, Dahau…

Na području istočne Bosne općenito postojao je veliki broj koncentracionih logora. U prethodnom tekstu već smo ilustrirali metode korištene u tim koncentracionim logorima i patnje žrtava (studija slučaja Bratunac, Foča i Vlasenica). Međutim, s obzirom na dužinu opsade i nametnutu metodu izgladnjivanja, Srebrenica je i sama bila veliki koncentracioni logor. Stoga ćemo se posebno zadržati na načinu preživljavanja građana Srebrenice tokom 1992. i 1993. godine.

Mnogi kao argument potvrde genocida koriste bespomoćnost žrtve da se odupre genocidnim namjerama. Pojednostavljeno rečeno, popularno razumijevanje genocida veoma često podrazumijeva da žrtva genocida ne pruža otpor. Helen Fein, koja se u svojim radovima često kritički osvrće na pasivni stav međunarodne zajednice, navodi kako se otpor žrtve veoma često poistovjećuje sa genocidnim akcijama agresora. Argument Feinove jeste da se otpor žrtve često koristio kao argument da ne treba intervenirati zbog toga što se „zločini čine na svim stranama“.[8] Ona dalje kritizira razmišljanje prema kojem genocid zahtijeva nevinu žrtvu i krivog počinioca koji za cilj imaju uništenje svih pripadnika grupe, usprkos činjenici da se oni ne opiru niti predstavljaju bilo kakvu prijetnju državi. U tom smislu, Jevreji se navode kao prototip nevine žrtve, žrtve koja se nije branila. Poslušnost jevrejskih žrtava i danas je predmet unutarjevrejskih rasprava, ali i naučnih istraživanja kojima se analizira psihologija žrtve. Najčešće pitanje jeste – zbog čega je svega nekoliko stražara u koncentracionim logorima uspješno kontroliralo ljude koji su bili sigurni u smrt? Iako su bili svjesni da ne mogu izbjeći da ne budu ubijeni, brojni Jevreji ipak nisu pružali otpor poslušno su odlazili u smrt. Naravno, bilo je izuzetaka u kojima su se zatvorenici odlučivali na bježanje iz logora.

Međutim, najpoznatija jevrejska pobuna jeste ona u Varšavskom getu. Jevrejsku pasivnost u getu teoretičari uglavnom objašnjavaju tezom da su Jevreji smatrali da je pasivnost najbolji izbor: „Aplicirana na geto, Hilbergova teza se čini tačnom. Naime, dok god su Jevreji smatrali da bi mogli preživjeti nacističku vladavinu, imali su motiv da primijene uobičajeni pasivni stav koji im je u prošlosti omogućavao preživljavanje u zajednici, te su zbog toga smatrali da je bolje ne započinjati oružani otpor“.[9]

Iako su Jevreji uglavnom prihvatali sudbinu žrtve, pobuna u Varšavskom getu ipak nije bila jedina. Yehuda Bauer u istraživanju jevrejskog otpora navodi dugu listu pobuna, oružanih akcija, ali navodi i sedamnaest mjesta u Poljskoj iz kojih su Jevreji organizirano pobjegli u šume da bi pružili gerilski otpor. Bauer navodi i šest koncentracionih logora u kojima je dolazilo do otvorenih pobuna protiv nacističkih stražara, uključujući i pobunu u gasnoj komori u Aušvicu krajem 1944. godine.[10] Dakle, ni u slučaju Jevreja nije moguća generalizacija o potpunoj pasivnosti žrtve. Oružani otpor pružali su i Armeni, i Tutsi, kao i Bošnjaci. Naime, ni potpuna predaja ni bespomoćnost žrtve – ništa dodatno ne doprinosi određivanju genocidne namjere. Stoga je potpuna bespomoćnost žrtve pogrešan argument u smislu potvrde genocida. Za genocid je potrebna vojna premoć onoga koji provodi genocid.

U tom smislu, osvrnut ćemo se i na samoorganizirani otpor koji je praktično bio posljedica nametnutog izgladnjivanja u Srebrenici. Srpska propaganda veoma često koristi samoorganiziranje Bošnjaka i odbranu Srebrenice kao objašnjenje opravdanje za kulminaciju genocida u julu 1995. godine, kada je počinjen najstrašniji genocidni akt od početka agresije na Bosnu Hercegovinu.[11] Zbog toga je, između ostalog, neophodno elaborirati uvjete motive u kojima su se Bošnjaci, kao žrtve genocida, branili od potpunog uništenja. No, započet ćemo s kratkom hronologijom događaja koji su prethodili opsadi Srebrenice.

Predratna atmosfera

Kao što smo naveli na početku ovoga poglavlja, naoružavanje Srba u okolini Srebrenice bio je dio koordiniranog plana naoružavanja na području cijele istočne Bosne. Još od septembra 1991. godine, kada su Džemo Jusić i Nedžad Hodžić ubijeni u selu Kravice, tenzije su narasle do usijanja. Bošnjaci su živjeli u strahu i nisu zalazili u srpska područja.[12] Bošnjaci unutar vojnopolitičkih struktura Republike Bosne i Hercegovine raspolagali su ozbiljnim indikacijama da je priprema za agresiju višeslojna. Izgradnja puteva i priprema alternativne putne mreže počela je još 1990. godine. Prema riječima Nijaza Mašića, „JNA je napravila podlogu za podvodno prolaženje tenkova koritom Drine iz Srbije u Bosnu na teritoriji opštine Bratunac, u mjestima Redžići i Dubrave. Na ovim lokalitetima i u Fakovićima pripremljeni su temelji za nosače pontonskih mostova“.[13] Ta alternativna putna mreža kao i pontonski mostovi su, kako će se kasnije pokazati, korišteni od srpske vojske za pokret tenkova i teške artiljerije, kao i za transport i dopremu oružja. Sidik Ademović, koji je i prije agresije imao povjerljive informacije o naoružavanju Srba s obzirom na to da je radio u policiji, objašnjava da su ovi putevi u pripremi za agresiju bili neophodni, „jer pravo nadgledanja na tim putevima nije imala narodna milicija, već samo JNA“.[14] Smailović dodatno objašnjava uzroke napetosti u području Srebrenice:

„Kravica je bila puna ljudi, naoružanih, i mi smo znali da u Kravicu ulaze vozila natovarena oružjem dolazeći iz pravca Ljubovije, Krasanpolja i Zelinja i spuštaju se u Kravicu. Tamo su imali već svoju jedinicu srpske policije, od druge polovine 1991. godine. Dakle, po onom što smo mi znali, Srbi su april 1992. godine dočekali potpuno naoružani i spremni. Dolazilo je do incidenata, posebno na rubnim dijelovima prema srpskim selima“.[15]

Još u novembru 1991. godine u Srebrenici su se mogli vidjeti uniformisani i naoružani vojnici. Kada bi policija zaustavila neke od njih, pokazivali su ovlaštenja JNA na osnovu kojih su imali punomoć vojske da prikupljaju hranu i ostale potrepštine za izbjeglice iz Hrvatske. Ovlaštenja su im također garantirala nesmetano kretanje. Intenzivno naoružavanje Srba u selima oko Srebrenice otvoreno je počelo u drugoj polovini 1991. godine i dešavalo se pred očima Bošnjaka. „Mi smo znali da JNA naoružava lokalno stanovništvo. Helikopteri su spuštali oružje iznad Dučića, gdje je general Milenko Živanović imao kuću. Odatle je vršen transport prema Fakovićima, Pribićevcu, a jedan krak vodio je ka Lozničkoj rijeci“, tvrdi Smailović.[16] Sudbina Srebrenice vezana je za sudbinu cijelog područja istočne Bosne, ali je koordinacija događaja usko vezana sa događajima u Bratuncu. Naime, kao što smo naveli u hronologiji događaja o agresiji na Bratunac, na sastanak u Bratuncu 17. aprila 1992. pozvani su i predstavnici Srebrenice. Na tom sastanku traženo je da se podijeli MUP, kao i sam grad Srebrenica. Prema tom prijedlogu, rijeka Križevica trebala je da bude granica. Pod pritiscima naoružanih arkanovaca, opštinski predstavnici pristali su na podjelu Srebrenice, kao i na to da MUP u Srebrenici i sve policijske ispostave predaju naoružanje srpskoj policiji.[17] Međutim, nakon što su čuli da srpski predstavnici insistiraju na predaji oružja, nekoliko Bošnjaka policajaca uzimaju oružje iz magacina policijske uprave. U brda odlaze Naser Orić, Suad Smailović, Hakija Meholjić, Akif Ustić, Sidik Ademović, te brojni drugi Bošnjaci koji su odlučili da se ne predaju srpskim snagama. Vijesti koje su dolazile od izbjeglica iz drugih gradova i sela iz istočne Bosne bile su krajnje uznemiravajuće. Smailović kaže: „Odmah smo evakuirali stanovništvo, jer smo znali da ubijaju ljude u Bratuncu“.[18] Ove nepovezane i samoorganizirane grupe tokom cijele 1992. i 1993. činit će jezgro spontanog otpora agresoru.[19]

Već 13. aprila 1992., ponovno u blizini Kravice, vraćajući se iz Bajine Bašte, ubijena su dvojica Bošnjaka: Meho Hrvačić iz Potočara i Bahrudin Osmanović iz Gostilja.[20] Do napada na Srebrenicu dolazi 17. aprila 1992. godine. Prvo su počela granatiranja sa okolnih područja. Narod se, znajući za maskre koji su se dešavali u selima oko Bratunca, povukao u zbjegove u brda. Prvi srpski vojnici u Srebrenicu su stigli iz pravca Zalazja, iz rudnika Sase gdje je već formiran zloglasni logor. Sutradan u Srebrenicu ulaze i ostale srpske snage, da bi 18. aprila stigli i arkanovci. Za preostale Bošnjake u Srebrenici nastupili su dani terora. Provaljena je i opljačkana robna kuća, zapaljene su bošnjačke kuće, a brojni Bošnjaci su ubijeni.[21] Sa svog prozora na petom spratu, u stanu u kojem je stanovala, Sabra Kolenović posmatrala je komšije Srbe kako oblače SMB uniforme i zajedno sa pristiglim specijalnim srpskim snagama pale bošnjačke kuće i pljačkaju Srebrenicu. Jednog dana upali su i u njen stan, navodno tražeći snajper: „Razvalili su vrata nogom i upali u stan. Pretukli su i mene djecu. Elvis je imao osam, a Anel 12 godina. Ni danas ne znam kako smo ostali živi. Komšije nikad nisu ni pokušali da nas zaštite“.[22]

U svega nekoliko dana, koliko je srpska vojska provela u Srebrenici, popaljene su sve bošnjačke kuće, a veliki broj Bošnjaka koji su ostali u Srebrenici je ubijen. Goran Zekić, predsjednik SDS-a za Srebrenicu i jedan od glavnih organizatora agresije u ovom kraju, 7. i 8. maja učestvovao je u paljenju i granatiranju bošnjačkih sela u regiji Kragljivode i Skenderovići. Nakon povratka u Srebrenicu, Goran Zekić ubijen je u zasjedi na putu iznad naselja Vidikovac koju su mu napravili hrabri mladi branitelji iz Kragljivode.[23] Nakon ubistva Gorana Zekića, srpske snage se povlače iz Srebrenice, noseći sa sobom sve što su mogli.

„Kada smo primijetili da su napustili Srebrenicu, ja sam sa grupom ljudi odmah sišao u Srebrenicu, zatekao sam sve opustošeno. Nismo prvih pet dana dozvoljavali da se ljudi vraćaju jer nismo znali šta se dešava. Pošto smo dobro utvrdili šta se dešava, onda smo ljude iz šume povukli u Kazane. U policijskoj stanici smo našli nešto oružja. Vraćali smo izbjeglice iz šume. Imali smo mnogo veći broj ljudi nego stanova, tako da smo oko 25. maja počeli smještati izbjeglice i po srpskim kućama. Ljudi su tamo uglavnom nalazili oružje i to nam je jako pomoglo da se uopšte održimo na tom području“.[24]

U Srebrenicu spontano dolaze velike grupe izbjeglica Bošnjaka koji su protjerani svojih kuća iz istočnobosanskih gradova. U svega nekoliko dana, u Srebrenici se smješta oko 10.000 ljudi. Broj novopridošlih stanovnika Srebrenice rastao je iz dana u dan. Procjene nezavisnih izvora govore da su brojevi bili dinamični, ali da je od decembra 1992. do marta 1993. broj stanovnika Srebrenice narastao sa 40.000 na 80.000.[25]

Krajem maja 1992., naoružani Bošnjaci se pokušavaju organizirati. Bilo je teško napraviti red i zaštititi gladni i napaćeni narod koji je pristizao iz svih gradova i sela iz istočne Bosne. Ulaskom u Srebrenicu mnogi Bošnjaci su, bježeći iz nesigurne zaštite koju su im pružale šume, mislili da će u većoj zajednici sa svojim sunarodnicima imati veće izglede za preživljavanje. Mnogi nisu bili svjesni da su ulaskom u Srebrenicu zapravo upali u klopku srpske genocidne kampanje. Srebrenicu su srpske snage svakodnevno granatirale, oko Srebrenice su postavljena minska polja, a srpska pješadija zatvorila je svaki prolaz ka slobodnoj teritoriji, kao i dotok hrane. Mnogi Bošnjaci su u potrazi za hranom izginuli na tim minskim poljima, kao i od srpskih snajpera i granata. Mnogi su također završili i u koncentracionim logorima kao što su Sušica i Karakaj. Dakle, stanovništvo Srebrenice u periodu od maja 1992. u najvećoj mjeri bili su stanovnici sela i gradova iz istočne Bosne. Kao što je Larry Hollingworth iz UNHCR-a opisao u martu 1993., srpska vojska „gonila je nevine žene i djecu od sela do sela, sve dok na kraju nisu satjerani u ćošak, u Srebrenicu, mjesto iz kojeg se ne može pobjeći, i gdje im je bilo suđeno da budu prevoženi kao stoka ili zaklani kao jagnjad“.[26]

Otpor žrtve: borba protiv genocida i „akcije za hranu”

Već smo u kratkoj hronologiji događaja vezanih za agresiju na Srebrenicu naveli da su se Bošnjaci koji su odbili predati oružje 17. aprila 1992. godine povukli u brda. Tih prvih mjesec dana gerilskih akcija koje su iznenadile srpske snage, osim drugih okolnosti, odredili su način odbrambenog stila Bošnjaka u Srebrenici. Nakon što su Srbi napustili Srebrenicu, vođe samoorganiziranih grupa sastale su se u Bajramovićima 20. maja 1992. Na tom sastanku, vođe grupa bili su motivirani samo međusobnom suradnjom protiv agresora. Zato je osnovni motiv tog sastanka bio: „Da vidimo možemo pomoći jedni drugima u zajedničkoj borbi protiv srpske vojske“.[27] Pod pritiskom gladnog naroda, branitelji Srebrenice u gerilskim akcijama koje su međunarodni posmatrači zvali ‚akcije za hranu‘, u kriznim situacijama napadali su srpska sela koja su, s obzirom na količinu oružja u njima, bila praktično vojna utvrđenja. Ovi napadi dešavali su se u periodu od juna do marta 1993. Korist od ovih akcija bila je dvostruka. Osim hrane, branitelji Srebrenice na ovaj način su dolazili i do oružja, ali su i neutralizirali srpska vojna utvrđenja iz kojih je srpska vojska, uz pomoć artiljerije, Srebrenicu držala u okruženju. Već smo naveli da je Kravica jedno od srpskih sela koje je imalo posebnu ulogu u podizanju nacionalnih tenzija prije rata, kao i u naoružavanju srpskog naroda u tom području. Djelujući iz srpskih sela oko Srebrenice, srpske vojne snage su ovaj grad i desetine hiljada izbjeglica iz istočne Bosne praktično držali u okruženju. Najjače srpske vojne snage djelovale su iz sela Kravica, Ježestica, Ratkovići, Fakovići, Bjelovac i Sase. Branitelji Srebrenice bili su pod pritiskom izgladnjelog naroda koji je svakodnevno demonstrirao pred zgradom Ratnog predsjedništva u Srebrenici, zahtijevajući da se organiziraju akcije koje bi obezbijedile hranu.

Mnogi Srebreničani tvrde da je strašni osjećaj gladi bio mnogo gori od straha od granata snajperskih metaka. Mesud Omerović, sudija iz Srebrenice, također je osjetio posljedice izgladnjivanja. Sjeća se da je zima 1992.-93. bila jedno od najstrašnijih iskustava u životu.

„Bio sam gladan. Od prijatelja sam dobio jednu kesu oraha. Nije ih bilo puno, i odlučio sam da ih jedem polahko. Svaki dan kad krenem na posao u džep bih stavio po jedan orah. I onda sam čekao pravi trenutak da ga pojedem. Sjećam se da su jedan dan došle dvije starice, Hrvatice iz Rogatice. I njih su Srbi protjerali. Djelovale su jako izgladnjele. Starice su tako jadno izgledale da sam jednoj od njih dao onaj orah što mi je bio cjelodnevni obrok na poslu“.[28]

S obzirom na to da srpske snage nisu dozvoljavale konvojima UN-a da dostave hranu Srebrenici, jedini izvor hrane bila su srpska sela, koja su, kao što smo već naveli, bila jaka vojna utvrđenja. Do hrane u tim selima moglo se doći jedino uz velike gubitke u ljudstvu. Osim toga, branitelji Srebrenice su znali da nijedna akcija za hranu ne može ostati tajna, te je svaka akcija podrazumijevala veliki broj i civilnih žrtava. Naime, često se dešavalo da su civili u srpska sela ulazili i prije nego što bi akcija započela.[29] Veoma je važno istaknuti da su branitelji Srebrenice tokom svih akcija ostavljali neprijatelju izlaz za izvlačenje. „Uvijek smo vodili računa o tome da ne nanosimo velike gubitke, te da naše akcije imaju što manju cijenu u ljudskim životima“.[30] S druge strane, o očaju gladnih ljudi tokom akcija koje su se dešavale, posebno od decembra do marta 1992. godine posvjedočio je veliki broj izbjeglica koji su učestvovali u napadima. Većina onih koji su to posmatrali govorili su o tome kako su mnogi izgladnjeli ljudi praktično gubili razum na pomisao da je hrana nadomaku.[31] Nije im bilo važno da će izgubiti život, bilo je samo važno doći do hrane. Sabra Kolenović svjedoči o užasnoj atmosferi koja je vladala u Srebrenici te zime 1992.-93. „Bilo je zaista strašno. Bojala sam se izaći iz stana. Srebrenica je izgledala nestvarno. Sa svog prozora gledala sam mase ljudi koji su živjeli na ulici, ispod kartonskih kutija, šatora… Kad bi našli nekog ogrijeva, palili su vatru da se ugriju“. U jednoj od akcija za hranu, Sabra Kolenović našla je svog dvanaestogodišnjeg sina kojeg je ostavila u stanu u Srebrenici. O tome, Sabra kaže:

„Danima prije toga bio je gladan. I danas se sjećam kako sjedi za kuhinjskim stolom, ruke naslonjene na čelo, dok mu niz lice liju krupne suze. Bio je to petnaesti dan da moje sinove nisam nahranila. On nije govorio da je gladan. Samo je sjedio i tiho plakao. Sutradan sam s ostalim narodom otišla u akciju u Kravicu. Ujutru rano sam se iskrala. On je, bez mog znanja, krenuo sa kolonama naroda koji su iz Srebrenice krenuli prema Kravici“.[32]

O tome kako je izgladnjeli narod u selu Fakovići 5. oktobra 1992. godine grabio hranu, ne osvrćući se na granatiranje, pred ICTY je svjedočio i bosanski Srbin iz Fakovića Slavoljub Žikić koji je iz svog skrovišta posmatrao tok te akcije. Potvrdio je da niti jedna vojska na svijetu nije mogla zaustaviti taj narod koji je očajnički tražio hranu. „Ja to potpuno razumijem“, rekao je Žikić, koji je potvrdio da nakon te akcije niti u jednom selu nije ostalo ni jedno pile, te da je odnesena sva pšenica i stoka.[33]

Srpska vojno-politička strategija izgladnjivanja

Genocidne namjere srpskog vojnog političkog vrha prepoznatljive su i mogu se dokumentirati mnogo prije jula 1995., kada je genocid protiv Bošnjaka kulminirao. Osim prijetnje Radovana Karadžića u Skupštini Republike Bosne i Hercegovine u noći 14. na 15. novembar 1991., kada je zaprijetio nestankom bošnjačkog naroda,[34] originalne direktive Vojske Republike Srpske još od novembra 1992. godine sadrže otvorene genocidne namjere. Direktiva broj 4 izdata 19. 11. 1992. godine precizirala je cilj srpske vojske: „ofanzivnim dejstvima razbiti veće grupacije HVO i Muslimana na teritoriji RS i prisiliti ih na bezuslovnu predaju oružja ili ih uništiti“.[35] Kao datum za ofanzivna dejstva određuje se 24. novembar 1992. godine. U ovom dokumentu zadati su i ciljevi Drinskog korpusa:

„Drinski korpus: sa sadašnjih položaja, glavnim snagama krajnje uporno braniti Višegrad (brana), Zvornik i koridor. A ostalim snagama na širem prostoru Podrinja iznuravati neprijatelja. Nanositi mu što veće gubitke i prisiliti ga da sa muslimanskim stanovništvom napusti prostore Birača, Žepe i Goražda. Prethodno ponuditi razoružavanje borbeno sposobnih i naoružanih muškaraca. A ako ne pristaju – uništiti ih.[36] U daljem deblokirati i osposobiti saobraćajnu komunikaciju: Milići, Konjević Polje-Zvornik i biti u gotovosti za intenzivnu borbu protiv ubačenih diverzantskih, terorističkih, prepadnih, zasjednih i paravojnih grupa. KM imati u Vlasenici, a IKM po odluci komandanta korpusa“.[37]

Dakle, još 19. novembra 1992. godine (od kada datira ovaj dokument), VRS je otvoreno zagovarala genocid na prostoru Birača, Žepe i Goražda. U izmjenama i dopunama ove direktive, od 7. 12. 1992. godine, Ratko Mladić naređuje da se svi postavljeni ciljevi rata vojske RS ostvare, najkasnije do 13. decembra 1992., kako bi se stvorili uvjeti rukovodstvu RS da zvanično objavi jednostrani prekid aktivnih borbenih dejstava. Skreće se pažnja na djelovanje međunarodnog faktora koji doturanjem humanitarne pomoći preko srpskih teritorija želi izazvati konflikt izmedu vojske RS i srpskog naroda. Mladić tvrdi da ovakvi postupci međunarodne zajednice vode stvaranju uslova za vojnu intervenciju zapadnih zemalja.[38] Dakle, samo na osnovu dosadašnje dvije navedene direktive može se zaključiti da je doturanje humanitarne pomoći ugroženim područjima sa bošnjačkim stanovništvom bilo protivno interesima srpske politike, zbog toga što je osnovni cilj zapravo bio iznurivanje stanovništva, da bi se navelo na bezuslovnu predaju uništilo. Brojni su dokumenti koji dokazuju kontinuitet srpskih planova prema bošnjačkom stanovništvu u „istočnim enklavama“. U martu 1995. godine Radovan Karadžić lično uputio je Direktivu Drinskom korpusu iz koje se vidi kontinuitet genocidnih namjera 1992.-1995. godine, i koja je praktično identična sa generalnim planom, vojnim direktivama i političkim uputstvima. Naime, u proljeće 1995. Karadžić eksplicitno pokazuje istu genocidnu namjeru kao i Mladić 1992. godine, a to je izgladnjivanje i iznurivanje bošnjačkog stanovništva. U dokumentu koji je potpisao Karadžić stoji:

„Svakodnevnim planskim i osmišljenim borbenim aktivnostima stvoriti uslove totalne nesigurnosti, nepodnošIjivosti i besperspektivnosti daljnjeg opstanka i života mještana u Srebrenici i Žepi.[39] Za slučaj odlaska UNPROFOR-a iz Žepe i Srebrenice, komanda DK[40] će isplanirati operaciju pod nazivom „Jadar“ sa zadatkom razbijanja i uništenja muslimanskih snaga u ovim enklavama i definitivnog oslobađanja Podrinja“.[41]

Kako pokazuje analiza njihovih izvještaja, trupe Ujedinjenih nacija su također učestvovale u kampanji izgladnjivanja bošnjačkog stanovništva. Tek su rijetki međunarodni aktivisti i zvaničnici imali snage da tu politiku razotkriju. Izvještaj koji govori o sastanku između generala Morillona i generala Mladića svjedoči o tome da je konačan sporazum podrazumijevao samo dostavu humanitarne pomoći područjima pod srpskom kontrolom. Na sastanku je prihvaćen Mladićev spisak od navodnih 5.000 srpskih izbjeglica kojima je potrebna pomoć. Koliko je generalu Morillonu bilo nevažno da će humanitarna pomoć doći i do Bošnjaka, govori i činjenica da se u zaključku izvještaja naglašava da iz samog sporazuma nije jasno da to podrazumijeva i pomoć za Bošnjake.[42] Međutim, već nakon dva dana, u pismu datiranom 17. 11. 1992., postaje jasno da se dogovor Mladića i Karadžića odnosio samo na pomoć područjima sa srpskom kontrolom. Naime, predstavnik UNHCR-a Hose Maria Mendilluce uputio je pismo Radovanu Karadžiću u kojem ga obavještava da UNHCR neće slati konvoje u istočnu Bosnu dok Srbi ne budu dozvolili isporuku humanitarne pomoći u Srebrenicu i Goražde. U ovom pismu Mendilluce kaže da kao prilog šalje pregled isporučenih konvoja do 17. novembra u istočnu Bosnu. Na osnovu ovog dokumenta jasno je da su trupe UN-a praktično odrađivale dio ratne logistike za srpsku agresiju u istočnoj Bosni. Mendilluce to u pismu i nedvosmisleno, direktno kaže: „Prvo, UNHCR je isporučivao ogromne, i u posljednje vrijeme sve veće količine pomoći na lokacije pod srpskom kontrolom“. Mendilluce potom nabraja na koje je sve lokacije pod srpskom kontrolom stizala humanitarna pomoć UN-a, te naglašava da je Mladićeva pozicija korak nazad u dogovoru da se osigura „vrlo bazično pravo na preživljavanje za civilnu populaciju“.[43]

Veliki je broj izvještaja UN-a koji pokazuju kako su general Morillon i njemu odani oficiri ublažavali sliku stanja na području Srebrenice i Žepe. Izvještaj napisan u martu o procjeni situacije u Cerskoj jedan je od dokaza za ovu tvrdnju. U izvještaju se spominje da je nakon pada Cerske još oko 5.000 izbjeglica došlo u Srebrenicu, dok se ostalih 8.000 (iz Cerske) krije po planinama. Birokratskim jezikom, pisac izvještaja zaključuje: „Stanovništvo ne izgleda da gladuje, ali ne izgledaju ni dobro uhranjeno“.[44] Međutim, tek pod tačkom 13 ovog izvještaja spominje se svjedočenje Reutersovog novinara koji je rekao da je u Srebrenici vidio leševe ljudi koji su očigledno umrli od gladi, poput onih u Somaliji. U izvještaju se također pominje da je novinar informiran da u Srebrenici i okolini ima oko 60.000 stanovnika i izbjeglica.[45]

Bošnjaci koji su od juna 1992. godine kao izbjeglice boravili u Srebrenici protjerani su iz Podrinja, duž Drine istočno od Srebrenice, sa sjevera bratunačkog područja, zapadno od Srebrenice, iz Vlasenice, Milića, Han-Pijeska, i južno iz područja Skelana. Srebrenica je, kao što smo ilustrirali, opkoljena i odsječena od ostatka svijeta. Nakon što su srpske snage opkolile Srebrenicu, zabranili su dopremanje hrane s ciljem izgladnjivanja stanovništva. To su lako postigli kontroliranjem glavnih puteva, ali su pasivnim stavom srpskoj strategiji izgladnjivanja pomogle i trupe Ujedinjenih nacija. Naravno, izgladnjivanje nije bilo jedina genocidna metoda koju su Srbi primjenjivali prema Bošnjacima u Srebrenici. Srebreničani su svaki dan bili izloženi djelovanju snajpera, bombardovani su teškom artiljerijom, ali iz aviona.

Glad, bombardovanje i „genocidno čišćenje“

U izvještaju UN-a od 18. marta 1993. godine navodi se da su Srbi zaustavili humanitarni konvoj zbog toga što nije bio najavljen u Beogradu. U izvještaju također stoji da je moral bosanskih vojnika dosegao dno, te da je Srebrenica tako prenapučena da bi i od jedne granate mogle biti ranjene desetine civila. Lokalni komandiri izvijestili su da je selo Osmača ponovno bombardovano iz aviona. UNMO je posjetio selo Osmače i Gladoviće, konstatirajući da se granatiranje povećalo do prošle posjete. Izračunali su da u sat vremena padne po 40 granata. Pripadnici UNMO-a donijeli su dio kasetne bombe sa Osmača. Krateri po stazama kojima su išle izbjeglice pokazuju da je istina da su izbjeglice granatirane dok su bježali.[46] Procjena situacije UN-ovih oficira u Srebrenici razlikuje se u ovisnosti od toga ko piše izvještaj. Naime, očigledno je da su u Morillonovom timu postojali prosrpski oficiri kojima patnje Bošnjaka nisu izgledale previše alarmantne, te stoga nisu ni zahtijevali ozbiljniju akciju. Međutim, u izvještaju koji je napisao narednik JJ Purves kaže se da se srpski napadi na enklavu nastavljaju i da Srbima iz BiH pomaže Srbija, i to artiljerijom i avionima. Izvještaj također navodi da je situacija užasna, te da u Srebrenici ima oko 80.000 izbjeglica, 200 teže i oko 100 lakše ranjenih u bolnici. Prema riječima oficira UN-a Purvesa, stopa smrtnosti je oko 20 osoba dnevno. Tačka 11 izvještaja kaže:

„Ako se ne obezbijedi siguran prolaz za izbjeglice iz srebreničkog džepa u narednih 7 do 14 dana, postoje indikacije da će Srbi izvesti genocidno čišćenje cijele enklave što može rezultirati smrću oko 80.000 ljudskih bića.[47] U svakom slučaju, postoji malo nade da će trenutačni napori da Srbi zaustave svoje napade uroditi plodom. Malo je vjerovatno da će Srbi zaustaviti ofanzivu dok enklavu ne očiste na jedan drugi način“.[48]

Ambasador Diego Arria, koji je bio predstavnik Venecuele u Vijeću sigurnosti UN-a, bio je dva puta svjedok pred Haškim tribunalom, a oba puta fokus njegovog svjedočenja bio je na situaciji u Srebrenici. Osim očigledne odgovornosti srpske strane, ambasador Arria govorio je i o prosrpski orijentiranim zvaničnicima i operativcima unutar sistema Ujedinjenih nacija. Prema svjedočenju Diega Arrie, moglo bi se zaključiti da su određeni zvaničnici UN-a djelovali u konspiraciji da bi prikrili užasnu situaciju u Srebrenici. Jedan od primjera te konspiracije bilo je pismo koje je 18. marta 1993. godine UN-ov visoki komesar za izbjeglice Sadako Ogata uputila generalnom sekretaru UN-a Bouthrosu Bouthrosu Ghaliju:

„Situacija u srebreničkoj enkavi se pogoršava iz sata u sat. Posljednji izvještaji koje sam primila od mog osoblja sa terena su užasni. Tisuće ljudi ulazi u grad iz okolnih područja koja su sistematski napadnuta i okupirana od srpskih snaga. Trideset do četrdeset ljudi umiru od gladi i nedostatka medicinske pomoći. Prema svemu sudeći, u srebreničkoj enklavi se dešava masivna humanitarna tragedija. Vjerujem da bi ključni svjetski lideri trebali biti upozoreni na ovakav razvoj“.[49]

Ambasador Arria je ovo pismo vidio tek 11 godina kasnije, kada se pripremao za svjedočenje protiv Miloševića, zbog toga što ga je Boutros Boutros Gali praktično sakrio u svojoj ladici. Poštovanje koje su Evropljani imali prema Srbima ambasador Arria je osjetio i na terenu, tokom misije Vijeća sigurnosti i posjete Srebrenici 25. aprila 1993. godine. Brigadir Hayes, koji je bio drugi u lancu komande UN-a, pokazivao je otvoreno poštovanje prema srpskim okupatorskim vojnicima. Arria je izjavio: „Pa brigadir Hayes se ponašao više kao potčinjeni srpskoj strani u Bosni, nego kao pravi oficir“.[50]

Ova posjeta delegacije Vijeća sigurnosti organizirana je na inicijativu ambasadora Arrie. Pošto se komanda UN-a nije nadala da će delegacija Vijeća sigurnosti zahtijevati da posjeti Srebrenicu, pokušali su sve metode manipulacije da bi ih odvratili od te ideje. Međutim, pošto je delegacija bila uporna, morali su im omogućiti posjetu. A o samoj posjeti, ambasador Arria je rekao:

„Sjećam se da je sa mnom bilo još pet ambasadora. Jedan od njih je bio Rus. I rekao sam mu, znate, bio sam nedavno u Lenjingradu, vidio sam muzej i fotografije. Rekao sam mu da sam siguran da, dok gledate oko vas, morate biti potreseni tragedijom koju vidite. Rekao sam mu – ‚znate, ono što vidite ovdje je usporeni genocid koji se dešava pod zaštitom UN snaga‘. Čak sam i rekao da su naši oficiri izgledali više kao stražari u koncentracionom kampu nego zaštitnici ovih ljudi“.[51]

Doktrina „rata do istrebljenja”

Ideja „rata do istrebljenja“ nije bila potpuno strana srpskim oficirima i prije agresije na Bosnu i Hercegovinu. Naime, još od agresije na Republiku Hrvatsku, očigledno je da je na komandnom nivou u JNA vladala doktrina koja je bila u potpunoj suprotnosti sa međunarodnim konvencijama i idejom o ‚pravednom ratovanju‘.[52] Dokument komande 4. korpusa iz avgusta 1991. godine, osim što detaljno (na 49 strana) govori o opštim posebnim dužnostima komande i organa komande korpusa, među zadacima korpusa navodi nanošenje što većih gubitaka neprijatelju u živoj sili i borbenoj tehnici; razbijanje i iscrpljivanje neprijateljskih snaga; zauzimanje; (…) sprečavanje neprijateljskog izvlačenja.[53] Ovo uputstvo podudara se sa strategijom JNA u napadu na Vukovar, gdje je u opsadi koja je trajala 87 dana, od avgusta do novembra 1991. godine, došlo do uništavanja civilnih meta bez presedana u dotadašnjem ratovanju. Navedeno uputstvo 4. korpusa komande JNA potpuno je suprotno onome što se zove „civilizirano ratovanje“. Naime, pod odrednicom „rat“ u enciklopediji Britannica stoji: „Civilizovano ratovanje ograničeno je, koliko je god moguće, na onesposobljavanje oružane sile neprijatelja; inače bi se rat produžio dok jedna od strana ne bi bila istrijebljena. To je valjani razlog da je ova praksa prerasla u običaj među nacijama Evrope“.[54]

Rat do istrebljenja postao je praksa JNA i ostalih srpskih snaga u Bosni i Hercegovini. O tome svjedoče doktrine i uputstva JNA i Vojske RS koje smo do sada naveli. O tome da je ideja istrebljenja Bošnjaka bila potpuno prihvatljiva za srpske oficire, svjedoče brojni dokumenti koje smo do sada naveli. Međutim, dokument od 28. decembra 1992. godine dokazuje da je genocidna namjera bila praktično na nivou legitimne korespondencije unutar Vojske RS. Radi se o izvještaju kojim srpska vojna komanda opisuje ponašanje muslimanskih civila na putu za njihovu Glogovu:

„(…) u ovom rejonu, po procjeni, sada se nalazi 500 boraca, i daleko veći broj civila, žena i djece – oko 1.000. Njihov dolazak se povećava i u večernjim časovima, i to idu slobodno, u kolonama, i pored stalnog dejstva naše artiljerije“.[55]

Ovaj izvještaj govori ne samo o monstruoznom mentalitetu agresora, nego i o osjećaju beznadežnosti kod žrtve. Narod u kolonama nije se osvrtao na srpsku artiljeriju. Bio je to istočnobosanski inat pomiješan sa nepogrešivim osjećajem da u borbu ulažu život za koji su unaprijed bili sigurni da će ga izgubiti. Suočeni sa nadmoćnijim agresorom i njegovim genocidnim namjerama, Bošnjaci iz istočne Bosne, okruženi i izgladnjeli, odlučili su da se ne predaju.

Osnivanje Bratunačke brigade 14. 11. 1992. u Bratuncu izvor je dokaza koji mogu poslužiti kao potpora tvrdnji da je „doktrina rata do istrebljenja“ bila prisutna na svim nivoima srpske vojske, te da su srpski generali i oficiri genocidnom ideologijom svakodnevno indoktrinirali srpske vojnike. Obraćajući se na ovoj svečanosti, general Milenko Živanović je rekao:

„Pošto sada ide zimski period, ja mislim da i očekujem da je zima naš saveznik. Jer, rezultati dosadašnje borbe su impozantni, veliki rezultati. Kako su veliki? Pa, mi držimo 80.000 Turaka u krugovima. Cerski Turci ne mogu sa srebreničkim Turcima da se vide. Kladanjski ne mogu ni sa srebreničkim ni sa cerskim. Žepski u Srebrenicu ne mogu. Ozgo iz Goražda ne mogu u Žepu. To su stvarno impozantni rezultati kad čovjek pogleda malo to šire. I sada treba biti istrajan, pametan, inteligentan srpski ratnik i ne padati na neke sitne turske trikove. Izviđajte ih, budite stalno u kontaktu izviđanja s njima. Pripremajte im zamku i tako ih čekajte. Ne padajte na naivne trikove.(…) Čuvajte se. Turčin je vrlo, vrlo ljigav neprijatelj“.[56]

Ni pukovnik Svetozar Andrić nije propustio da, obraćajući se srpskim vojnicima tog dana, promovira genocidne ideje: „Ostala je ta Srebrenica, ali mislim, kako reče gospodin pukovnik, komandant Drinskog korpusa, uskoro ćemo doći tamo, a jednom prilikom je komandant rekao, još možda prije pet mjeseci: ‚Doći ćemo, pa kad bi je i zagrnuli“.[57]

Nakon ova dva obraćanja, srpski vojnici su zapjevali: „Zaklaćemo, ubićemo, ko sa nama neće… Od Topole, od Topole, pa do Ravne gore, sve su straže, sve su straže đenerala Draže…“[58]

Bošnjaci su itekako bili svjesni da će se protiv njih voditi rat do istrebljenja. To je bilo očigledno i brojnim stranim posmatračima. Tako je pred ICTY bivši britanski oficir koji je služio u snagama UN-a, a u Srebrenici boravio tokom marta 1993. godine, izjavio da su izbjeglice koje je viđao u Srebrenici vjerovale da će umrijeti. Na osnovu razgovora s njima, oficir Tucker je zaključio da „Nije pitanje bilo da će, pitanje je bilo samo – kada će umrijeti“.[59]

Kako smo mogli vidjeti na osnovu riječi ambasadora Diega Arrie, s obzirom na srpske genocidne namjere i njihovu dominaciju u vojnoj sili, kao i namjere većine međunarodnih donosilaca odluka – kako u sjedištu UN-a u New Yorku, tako i na terenu otpor žrtve doprinio je samo „usporavanju genocida“ u Srebrenici. Međutim, genocidne namjere agresora, kako smo pokazali relevantnom dokumentacijom, u kontinuitetu su od 1992.-95. ostale iste. Genocid nad Bošnjacima počinjen u julu 1995. godine tako je samo kulminacija procesa koji je započeo još u aprilu 1992. godine.


[1] Vidi: James E. Mace, „Famine and Nationalism in Soviet Ukraine“, Problems of Communism Vol 33, 1984., str. 37.-55.

[2] Bernard Bruneteau, nav.dj., str. 43.

[3] Richard G. Hovannisian, „The Historical Dimensions of Armenian Question“ u Richard G. Hovannisian (ed), Armenian Genocide in Perspective, Transaction Publishers, New Brunswick, 1986, str. 51. Veoma detaljno obrazloženje uzroka zbog kojih je prema Armenima najviše korištena genocidna metoda izgladnjivanja vidi: Robert Melson, Revolution and Genocide: on the Origins of the Armenian genocide and Holocaust. University of Chicago Press, Chicago-London, 1992.

[4] Bernard Bruneteau, nav.dj., str. 106.

[5] Craig Etcheson, After the Killing Fields: Lessons from Cambodian Genocide, Praeger, Greenwood, 2005.

Columbia Encyclopedia, Columbia University Press, definicija koncentracionog logora dostupna na http://www.answers.com/topic/ concentration-camp#top (pristupljeno 02.3.2007.).

[7] Industrijalizacija ljudske smrti u nacističkim koncentracionim logorima dokumentirana je kroz rekonstrukciju operacije „Reinhard“, u kojoj je tokom 1942.-43. u Poljskoj ubijeno više od milion i po Jevreja. Rekonstrukciju ove operacije kao i užase kroz koje su prolazile žrtve u tri logora, Belzec, Sobibor i Treblinka, kroz dostupne dokumente obradio je Yitzak Arad u knjizi: Belzec, Sobibor, Treblinka: The Operation Reihard Death Camps, Indiana University Press, 1987.

[8] Helen Fein citira Warrena Christophera, američkog državnog sekretara, koji je kao argument protiv američke vojne intervencije koristio frazu „zločini se čine na svim stranama“. Navedeno prema Helen Fein, „Civil Wars and Genocide: Paths and Circles“ uHuman Rights Review, April-June 2000., str. 51.

[9] Yehuda Bauer, „Forms of Jewish Resistance“, u Donald L. Niewyk The Holocaust, Houghton Mifflin Company Boston New York, 1997., str. 119. i 120.

[10] Isto, str. 122.

[11] Vidi Ljiljana Bulatović, Istina o Srebrenici. Beograd 2005. Ovo je jedna u nizu knjiga srpske crne propagande koja negira genocid nad Bošnjacima u Srebrenici.

[12] Ubijeni Džemo Jusić bio je iz Podčauša, a Nedžad Hodžić iz Hranče. Tog 30.9. 1991. teže su ranjeni i Mevludin Sinanović iz Glogove i Zaim Salihović iz Tokoljaka. Bošnjaci ovaj događaj smatraju najavom srpske agresije, posebno zbog toga što počinioci, iako poznati policiji, nisu nikada odgovarali. Vidi: Nijaz Mašić, „Srebrenica: agresija, otpor, izdaja, genocid“, Općina Srebrenica, juli 1999., str. 53.

[13] Nijaz Mašić, Istina o Bratuncu: agresija, genocid, oslobodilačka borba 1992.-1995. Izdavač: Opština Bratunac sa sjedištem u Tuzli, 1996., str. 20. i 21.

[14] Intervju: Sidik Ademović, Sarajevo, 15.10.2006.

[15] Intervju: Suad Smailović, Tuzla, 07.7.2006.

[16] Isto.

[17] Intervju: Sidik Ademović, Sarajevo, 15.10.2006.

[18] Intervju: Suad Smailović, Tuzla, 07.7.2006.

[19] Intervjui: Ejub Dedić, Tuzla, 13.5.2007.; Muriz Bektić, Den Hag, 20.11.2006.; Nedžad Bektić, Sarajevo, 15.12.2006.

[20] Intervju: Nijaz Mašić, Sarajevo, 01.7.2006.

[21] Ove informacije rezultat su komparativne analize intervjua sa velikim brojem očevidaca ovih događaja.

[22] Intervju: Sabra Kolenović, Sarajevo, 22.6.2006.

[23] Intervju: Nijaz Mašić, Sarajevo, 01.7.2006.

[24] Intervju: Suad Smailović, Tuzla, 7.07.2006.

[25] UN Report, 20-Mar-93, Special Sitrep-Srebrenica-Gen Morillon left Srebrenica together with 673 persons and 100 wounded. UN documents collection. Arhiv ICTY.

[26] Ova izjava Larryja Holingwortha priložena je kao dokaz odbrane u slučaju Orić (IT-03-68), pod brojem D208. Arhiv ICTY.

[27] Intervju: Suad Smailović, Tuzla, 07.7.2006.

[28] Intervju: Mesud Omerović, Sarajevo, 14.12.2006.

[29] Intervju: Sabra Kolenović, Sarajevo, 22.6.2006.

[30] Intervju: Nesib Burić, Sarajevo, 03.11.2006.

[31] Ejub Gušter, koji je intervjuiran tokom istraživanja za ovu knjigu (17.8.2006. Sarajevo), jedan je od onih koji su živjeli u kartonskim kutijama na ulici u Srebrenici.

[32] Intervju: Sabra Kolenović, Sarajevo, 22.6.2006.

[33] Slavoljub Žikić, 16.12.2005. Svjedočenje u slučaju Orić (IT-03-68), Arhiv ICTY.

[34] Laura Silber; Allan Little, nav.dj.

[35] GŠVRS, STR. POV. BR. 02/5-21;19.11.1992.; NAREDNA DEJSTVA VOJSKE REPUBLIKE SRPSKE; NA LIČNOST KOMANDANTA (NAČELNIKA ŠTABA) DIREKTIVA OP.BR. 4 Dokument izradio general-major Manojlo Milovanović; potpisao komandant general-potpukovnik Ratko Mladić.

[36] Naglasila E.B.

[37] GŠVRS, STR. POV. BR. 02/5-21;19.11.1992.; NAREDNA DEJSTVA VOJSKE REPUBLIKE SRPSKE; NA LIČNOST KOMANDANTA (NAČELNIKA ŠTABA) DIREKTIVA OP.BR.4 Dokument izradio general-major Manojlo Milovanović; potpisao komandant general-potpukovnik Ratko Mladić. str. 7

[38] GŠVRS; STR. POV. BR. 02/5-210/; 07.12.1992.; u potpisu R. Mladić; Izmjene i dopune Direktive br. 4.

[39] Naglasila E.B.

[40] DK je skraćenica za Drinski korpus. Napomena E.B.

[41] VRHOVNA KOMANDA OS REPUBLIKE SRPSKE; Dt.br.2/2-11;08.03.1995.;OSNOVNE KARAKTERISTIKE MEĐUNARODNE VOJNO-POLITIČKE SITUACIJE

[42] 15. novembar 1992. „Report on meeting between Lt Gen Mladić and Maj Gen Morillon“. R000-4805-R000-4812 (8. strana). Arhiv ICTY.

[43] 17. novembar 1992. „Letter from UNHCR signed by Jose Maria Mendilluce suspending all deliveries of relief to Easter Bosnia, („Pismo UNHCR-a koje je potpisao J. M. Mendilluce u kojem stoji obavijest da se suspenduje sva pomoć istočnoj Bosni“) R0011-6786-R011-6787. Arhiv ICTY.

[44] 07. mart 1993. „Report on assessment of the situation in Cerska on 5-6-Mar-93“ (Izvještaj o procjeni situacije u Cerskoj 5-6-marta-93) R0012-2225-R012-2231; (Izvještaj o posjeti Morillona Cerskoj i Konjević Polju 5. i 6. marta 1993.)

[45] Isto.

[46] 18-Mar 93 „Special Sitrep-Srebrenica to inform that the humanitarian aid convoy was blocked by Bosnian Serb troops outside Zvornik“ (Poseban izvještaj o blokadi humanitarnog kovoja od strane bosanskih Srba kod Zvornika) 182230A 18 Mart 93. Arhiv ICTY.

[47] Naglasila E.B.

[48] 20 Mar-93 Special Sitrep-Srebrenica-Gen Morillon left Srebrenica together with 673 persons and 100 wounded. Arhiv ICTY.

[49] Ambasador Diego Arria, svjedočenje u slučaju Orić (IT-03-68), 05. i 06. 12. 2005. www.icty.org (pristupljeno 10.10.2006.)

[50] Isto.

[51] Isto.

[52] Vidi: Michael Waltzer, Just And Unjust wars: A Moral Argument With Historical Illustrations, Basic Books, New York, 1977.

[53] Uputstvo za rad Komande 4. korpusa u izvršavanju prioritetnih zadataka u ratu i miru; Datum 29.8.1991. broj Ex. 01/15-62; Uputstvo potpisuje major Đurđevac; str. 2 dokumenta. Arhiv ICTY.

[54] Encyclopedia Britannica, 1911., IX izdanje. Online edicija, www.britannica.com. (pristupljeno 01.7.2006.)

[55] Dokument od 28. 12. 1992. Komanda Bratunačke brigade, Vojska RS. Egzibit u slučaju Orić, D807. Arhiv ICTY.

[56] Video snimak sa osnivanja Bratunačke brigade 14. 11. 1992. godine. CD N’000393:. Arhiv ICTY.

[57] Isto.

[58] Isto.

[59] Britanski oficir Tucker, svjedočenje pred ICTY u slučaju Orić, 15. 3. 2005., tran-skript dostupan na www.icty.org. (pristupljeno 2.10.2006.) Naglasila E.B.

Poglavlje iz knjige NA DRINI GENOCIDISTRAŽIVANJE ORGANIZIRANOG ZLOČINA U ISTOČNOJ BOSNIEdina Bećirević, Buybook, Sarajevo, 2009.