Ahlak i edeb

arabeskaAHLAK

 

Riječ ahlak predstavlja množinu arapske riječi hulukun i označava urođenu sklonost, ćud, način ljudskog ophođenja sa svijetom, duševna i moralna svojstva koja određuju i formiraju način ljudskog vladanja.

Iako se u središtu značenja pojma moral nalazi činjenje, a u središtu značenja pojma ahlak duševna i moralna svojstva, može se reći da se pojam ahlaka u svom značenju poklapa s pojmom morala. I ahlak i moral odnose se na čovjekovo činjenje djela iz slobode.
Ahlak predstavlja sadržaj one duševne i duhovne ljepote i dobrote koja se u Kur’anu opisuje kao „sklad najljepši“ (lekad haleknel-insane fi ahseni takwim), a koja se postiže činjenjem dobra u predanosti Bogu, na putu čovjekova samosavlađivanja, voljnim, emotivnim i intelektualnim naporom i unutarnjom borbom, „najvećom borbom“ sa samim sobom, u težnji ka Savršenstvu, Vječnosti, Jedinstvu, Dobroti, Ljepoti, Pravičnosti i drugim svojstvima Božijim.

U izvorima Islama, Kur’anu i Hadisu, ahlaku se pridaje odlučno značenje i velika važnost. Ahlak se tako, kao lijepa ljudska ćud, usavršena ljudska priroda, plemenitost, dobrota i krijepost, poistovjećuje s vrhuncem vjere. Tirmizi u svojoj zbirci hadisa bilježi hadis u kojemu Allahov poslanik Muhammed, alejhisselam, kaže: «Ekmelu-l-mu’minine imanen ahsenuhum hulukan“, što znači: „Najsavršeniji u vjeri su oni vjernici koji imaju najbolji ahlak“. U drugom hadisu, koji u svome Musnedu bilježi Et-Tajalisi, Muhammed, alejhisselam, o ahlaku govori kao o svrsi svoje poslaničke misije: „Buistu li utemmime husne-l-ahlak“, što znači: „Poslan sam da upotpunim ljepotu ahlaka“. 

Uzvišeni Allah u Kur’anu o Muhammedovu, alejhisselam, ćudoredu i krijeposti kaže: „We inneke le’ala hulukin ‚azim“, što znači: „A ti si, zaista, na najvišem stupnju morala (ahlaka).“ (El-Kalem, 4.) U Muslimovoj zbirci nalazimo hadisku predaju u kojoj se kaže: „Fe inne huluka nebijjillahi, sallallahu ‚alejhi we sellem, kane-l-Kur’an“, što znači: „Poslanikov ahlak bio je Kur’an“.
Lijepa ljudska ćud, plemenite osobine, dobrota i krijepost određuju se pojmom dobrog ahlaka (ahlak-i-hamide), a loša ljudska ćud, negativne osobine i sklonost ka porocima odreduje se pojmom lošeg ahlaka (ahlak-i-zemime).

 

Najvažnije!

 

  • Riječ ahlak predstavlja kur’anski termin za ljudsku ćud.
  • Ahlak znači slično što i moral.
  • O ahlaku se u Kur’anu i Hadisu govori tako da ga se dovodi u vezu s vjerovanjem (iman).

 

EDEB

 

Edeb je arapska riječ (pl. adab) koja je svojim značenjem u određenoj mjeri bliska pojmu ahlaka. Smatra se da riječ edeb potječe od starog arapskog singulara de’b što je značilo običaj, navika, u čemu su se podrazumjevali stari običaji pređa. Kako su se naslijedeni oblici ponašanja pozitivno cijenili, nastala je oznaka za ispravno ponašanje i ophođenje. 
U govornoj upotrebi riječ edeb u ovom se značenju zadržala sve do danas, mada je već u 9. stoljeću u gradovima Iraka doživjela proširenje značenja pod utjecajem perzijske kulture, tako da je od tada edeb značio i pravila ponašanja i znanja koja su bila potrebna za određene grupe ljudi u određenim situacijama. U narednim stoljećima nastalo je stotine djela o edebu, ispravnom ponašanju kraljeva, vezira, sudaca i drugih društvenih grupa u različitim situacijama, sve do edeba pri jelu, putovanju ili prijateljstvu. Edeb se, dakle, odnosio na ukupnost znanja, svojstava i sposobnosti koje je morao posjedovati onaj ko se htio kretati u profinjenom i kultiviranom društvu.

Pojam edeba u kasnijim se stoljećima proširio na vrstu književnosti čiji je osnovni citj da razvedri čitaoce i pruži im pouku o ispravnom i lijepom ponašanju na zabavan način. Najpoznatiji rani predstavnik ovog žanra bio je El-Džahiz (umro 868. ili 869. godine).
U devetnaestom stoljeću riječ edeb je, pod evropskim utjecajem, dobila značenje književnosti, odnosno literature u najširemu smislu.

 

Najvažnije!

 

  • Riječ edeb znači lijepo ponašanje.
  • Riječ edeb znači i odgoj.
  • Pod edebom se u islamskoj kulturi i civilizaciji podrazumijeva književnost. Islamska književnost i moralni odgoj stoje u tijesnoj vezi.

 

ILMU-L-AHLAK

 

Ilmu-l-ahlak je islamska etika, dakle, islamska nauka o moralu.
U klasičnoj islamskoj literaturi za ilmu-l-ahlak se kaže da je to nauka o vrlinama i sredstvima kako da ih se njeguje, čuva i unapređuje, o porocima i sredstvima kako da se od njih sačuva. 

U islamskoj filozofskoj literaturi gotovo redovno se navodi da islamska etika (‚ilmu-l-ahlak) ima za predmet urođene sklonosti, stečene vrline, te „razumnu dušu“, u mjeri u kojoj one na nju utječu. U takvim određenjima islamske etike, odnosno ilmu-l-ahlaka, do izražaja dolazi uticaj grčke filozofije morala, u prvom redu Aristotelove etike. 

U klasičnim islamskim klasifikacijama nauka u literaturi sufijske provenijencije islamska etika (‚ilmu-l-ahlak) se, međutim, određuje kao nauka koja se odnosi na drugi, unutrašnji svijet. Tako El-Gazali kaže da se zadaća islamske etike sastoji u tome da definira značajke i sastavne moralne elemente duše, te sredstva da ih se obuzda i nadzire. 
U klasičnim muslimanskim klasifikacijama nauka, islamska se etika određuje i kao objavljena, šerijatska nauka (el-‚ilmu-n-naklijju), sadržana u Kur’anu i Hadisu. 

Islamska etika još se u muslimanskim klasičnim klasifikacijama nauka, kao praktična nauka (el-‚ilmu-l-amelijju), stavlja nasuprot spekulativnim naukama. U takvim klasifikacijama, islamska etika s politikom (el-‚ilmu-l- medeni) i ekonomijom (tedbiru-l-menzil) čini praktičnu filozofiju.

 

Najvažnije!

  • Ilmul-ahlak je islamska nauka o moralu.
  • Ilmul-ahlak je islamska tradicionalna, šerijatska, praktična nauka.
  • Ilmul-ahlak je nauka koja se izravno temelji na Kur’anu i Hadisu.

 

Poglavlje iz knjige „AHLAK, udžbenik za medresu“ Izdavač: El-Kalem, Sarajevo, 2003. god.