El-fikhul-ekber djelo imama Ebu Hanife (predaja od Hamada sina Ebu Hanife)

AllahUVOD

 

Kratka biografija Imama Ebu Hanife, rahimehullahu ‚alejhi

 

Njegovo ime i nadimak

 

On je Ebu Hanife en-Nu’aman b. Sabit b. Zuta el-Hazaz, a nadimak mu je El-Kufi, po Kufi u kojoj je živio.

 

Njegovo rođenje

 

Rođen je 80. godine po Hidžri u Kufi, u doba mladih ashaba.[1] Fudajl b. ‚Ijad o njemu kaže: „Ebu Hanife je bio veliki šeriatski pravnik (fekih). Bio je poznat po bogobojaznosti. Materijalno bi pomogao svakoga ko mu se obrati za pomoć. Strpljiv je bio u podučavanju znanju, i danju i noću. Mnogo je šutio, a malo govorio. Kada bi odgovarao na postavljena pitanja o halalu i haramu, trudio se da što bolje uputi ljude na istinu, sklanjajući se od vladara.“[2]

Ibn Abdu ‚l-Berr kaže o njemu: „U fikhu je bio imam, sa vrlo dobrim razmišljanjem i analogijom (kijas), pažljiv u izvođenju propisa, inteligentan, dosjetljiv, oštrouman, bogobojazan i pametan.“[3]

Šejhu ‚l-islam Ibn Tejmijje, rahimehullahu ‚alejhi, kaže za njega: „Zaista, i pored toga što Imamu Ebu Hanifi, rahimehullahu ‚alejhi, mnogi proturječe i osporavaju ga u nekim stvarima, niko ne sumnja u vrijednost njegovog fikha, shvatanja i znanja.“[4]

Imam Ez-Zehebi, rahimehullahu ‚alejhi, za njega veli: „Bio je imam, bogobojazan, učenjak, pobožan, ugledan i nije primao poklone vladara.“[5]

Postao je ugledan do te mjere da je postao jedan od četverice najpoznatijih imama čiji su mezhebi najprošireniji.

 

Njegova smrt

 

Umro je, neka mu se Allah smiluje, u noći sredinom mjeseca š’abana 150. hidžretske godine. Ukopan je u mezarje po imenu El-Hajzeran u Bagdadu, a živio je 70 godina.[6]

 

Fikhul-ekber

 

Knjiga „El-Fikhu ‚l-ekber“ od Imama Ebu Hanife, rahimehullahu ‚alejhi, koja govori o pitanjima temelja vjere, poznato je djelo kojim je bio zaokupljen veliki dio hanefijskih učenjaka, bilo da se radi o njegovom tumačenju, proučavanju ili slično tome. A također je veliku pažnju imao i kod ostalih učenjaka kada se njegov uticaj proširio.

Prenosilac ove knjige je Hamad, sin Ebu Hanife, koji je poznavao mezheb svog oca bolje od drugih. Ibn Halkan o njemu kaže: „On je bio pravca kojeg je bio i njegov otac, a bio je dobar i pobožan.“ Ipak, neki su ga učenjaci hadisa svrstali u vrstu slabih prenosilaca. Međutim, mi ovdje ne osporavamo njegovu predaju ove knjige, zbog njegove bliskosti sa svojim ocem, kao i zbog činjenice da su učenjaci ovo djelo prenosili jedan drugome.

Upoređujući tekst koji se nalazi u ovom djelu sa onim što je iznio Imam Tahavija, rahimehullahu ‚alejhi, u svojoj „Akidi“, uvidjeli smo da postoje izvjesne razlike između ova dva djela, pa stoga zasigurno možemo ustvrditi da je u ovo djelo unešeno nešto, što nije govor Imama Ebu Hanife, rahimehullahu ‚alejhi, kao što je npr. spomenuto u ovoj knjizi: „Uzvišeni Allah je govorio sa Musaom svojim govorom koje je Njegovo svojstvo oduvijek, govorio je bez nekog organa i bez slova.“

Također: „Naše izgovaranje Kur’ana je stvoreno.“ „Između Njega i Njegovih robova nema razdaljine.“

Sve ovo, prethodno navedeno, uveli su oni koji su došli poslije Imama Ebu Hanife, rahimehullahu ‚alejhi, jer ovo nije bilo poznato u govoru prvih generacija muslimana.

Od novih stvari koje nisu bile poznate u prvo doba islama su i riječi: „da su Allahove riječi govor u sebi“ i „da je Kur’an koji mi čitamo dio tog unutarnjeg govora“. Ovo mišljenje je novotarija, koju je uveo čovjek po imenu Ibn Kulab.

U ovo spada i novotarija u islamskom vjerovanju pod nazivom „izgovaranje Kur’ana“, koju je prvi uveo El-Karabisi u vrijeme Imama Ahmeda b. Hanbela, rahimehullahu ‚alejhi. Neke od tih novotarija u islamskom vjerovanju se vraćaju na izmišljene uslove, koji za sobom povlače nemogućnost viđenja Uzvišenog Allaha, na Sudnjem danu. Ovu stvar su uveli apologetičari eš’arije i maturidije, jer su to stvari koje su „ubačene“ naknadno u ovo djelo. Osim spomenutog, jasno se vidi da je govor Imama Ebu Hanife, rahimehullahu ‚alejhi, ili neki od zaključaka njegovog sina Hamada, nastalih kao rezultat govora njegovog oca.

 

EL-FIKHUL-EKBER

 

Temelji islamskog vjerovanja[7]

 

U osnove (el-asl) tevhida i onoga u što je ispravno vjerovati, spada obavezno izgovaranje riječi: „Vjerujem u Allaha i u Njegove meleke (melaike) i Njegove knjige i Njegove poslanike (rusul) ‚alejhimus-selam i u proživljenje poslije smrti (el-be’as) i da je sve određeno (el-kader), dobro i zlo, od Uzvišenog Allaha i u obračun (el-hisab) i vagu (el-mizan) i Džennet i Džehennem, i da je sve to istina.“

 

Jednoća Uzvišenog Allaha

 

Uzvišeni Allah je Jedan. Ne na način broja, nego kao Onaj koji sudruga nema, nije rodio niti je rođen i niko Mu nije ravan. Nije nikome i ničemu sličan, niti bilo šta od Njegovih stvorenja Njemu liči. Oduvijek je i zauvijek sa Svojim imenima i svojstvima, bilo da se radi o Njegovim ličnim svojstvima (es-sifatu ‚z-zatijje) ili o svojstvima koja su vezana za Njegovu volju (es-sifatu ‚l-fi’alijje).

 

Lična Allahova svojstva (es-sifatu ‚z-zatijje) i svojstva vezana za Allahovu volju (es-sifatu ‚l-fi’lijje)

 

Što se tiče ličnih Allahovih svojstava (es-sifatu ‚z-zatijje) to su: život (el-hajat), svemoć (el-kudret), znanje (el-‚ilm), govor (el-kelam), sluh (es-sem’u), vid (el-besar), volja (el-iradet). A što se tiče svojstava vezanih za Allahovu volju (es-sifatu ‚l-fi’lijje) to su: stvaranje (et-tahlik), opskrbljivanje (et-terzik), oblikovanje (el-inša’u), inovacija (el-ibda’u), djelo (es-sun’u), i druga svojstva koja su vezana za Njegovu volju i htijenje. On je sa svojim imenima i svojstvima oduvijek i zauvijek, i ne naziva se niti opisuje sa nekim novim imenom i svojstvom.

 

Allahova svojstva su vječna (ezelijjeh)

 

Allahova svojstva su vječna. Svojim znanjem On oduvijek (fi ‚l-ezel) zna i bio je oduvijek opisan svojstvom znanja. On je moćan i svojstvom svemoći On je oduvijek opisan. Vječno govori Svojim govorom i govor je oduvijek Njegovo svojstvo. Vječno stvara i stvaranje je njegovo svojstvo oduvijek. Vječno radi Svojim djelima, i djelo je Njegovo svojstvo oduvijek. Izvršilac je Uzvišeni Allah a stvorenja su ta na kojima se vrše ta djela. Allahova djela nisu stvorena.

 

O Kur’anu

 

Njegova svojstva su oduvijek i nisu stvorena. Ko kaže da su stvorena ili se koleba i sumnja u to, taj je nevjernik u Uzvišenog Allaha. Kur’an je Allahov govor napisan u knjizi, sačuvan u srcima koji čitamo našim jezicima. Objavljen je našem Poslaniku Muhammedu, sallallahu ‚alejhi ve sellem.

Naše izgovaranje, pisanje i učenja Kur’ana je stvoreno, a sam Kur’an nije stvoren.[8]

Ono što je Uzvišeni Allah spomenuo u Kur’anu, kazivanja o Musau i drugim vjerovjesnicima, neka je na njih Allahov spas, kazivanja o faraonu i Iblisu, sve to je govor Uzvišenog Allaha u kojem nas obavještava o njima. Allahov govor nije stvoren, dok je Musaov, ‚alejhi ’s-selam, govor, i govor drugih stvorenja stvoren. Kur’an je govor Uzvišenog Allaha koji je oduvijek, što nije slučaj sa njihovim govorom. Musa, ‚alejhi ’s-selam, je čuo Allahov govor, kao što kaže Uzvišeni: „…a Allah je sigurno sa Musaom razgovarao.“

Uzvišeni Allah je govorio i prije nego je razgovarao sa Musaom, ‚alejhi ’s-selam. Bio je Stvoritelj oduvijek i prije nego je stvorio stvorenja. On je govorio Musau, ‚alejhi ’s-selam, svojim govorom, koje je Njegovo svojstvo oduvijek. Sva Njegova svojstva (sifati) se razlikuju od svojstava stvorenja. On zna, ali Njegovo znanje nije kao naše. On je Moćan, ali Njegova moć nije kao naša. On vidi, ali ne kao što mi vidimo.

Allah govori govorom koji ne liči našem. Čuje, ali ne kako to mi čujemo. Mi govorimo našim organima i slovima, a Uzvišeni Allah govori bez organa (aleh) i slova (harf). Slova (harfovi) su stvorena[9], a Allahov govor nije stvoren. Njegovo biće nije kao ostala bića. To znači da On postoji, bez tijela. Ne prihvata dijeljenje, ne može Ga niko spoznati osjetilima (dževher) i nije ovisan o nekome (‚ared)[10]. Nema granica (hadd) niti suparnika (didd). Ništa Mu nije slično i ravno (nidd) niti Mu ko liči (misl).

 

Poglavlje o Allahovim svojstvima (sifatima)

 

On ima ruke i lice. Ima svoje Biće, kao što je Uzvišeni Allah spomenuo u Kur’anu. Ono što je Uzvišeni Allah spomenuo u Kur’anu poput lica, ruku i Njegovog Bića su Njegova svojstva, mada mi ne poznajemo njihovu kakvoću. Ne kažemo da Njegova ruka znači Njegovu moć ili blagodat, jer to bi značilo poricanje (ibtal) jednog Njegovog svojstva, kao što kažu kaderije i mu’atezile. Njegova ruka je Njegovo svojstvo bez pitanja o njegovoj kakvoći. Također, Njegova srdžba i zadovoljstvo su dva Njegova svojstva, bez pitanja i njihovoj kakvoći.[11]

 

Poglavlje o određenju (kaderu)

 

Uzvišeni Allah je sve iz ničega stvorio. Uzvišeni Allah je apsolutno sve znao o svim stvarima prije nego što ih je stvorio. On je svim stvarima sudbinu odredio. Neće se desiti ništa ni na dunjaluku nit na ahiretu osim sa Njegovom voljom, znanjem i određenjem. Sve to, Uzvišeni Allah je zapisao u „ploči čuvanoj“ (el-levhi ‚l-mahfuz), s tim što je to zapisano kao opis, a ne kao propis (hukm)[12]. Određenje (kada‘ i kader) i htijenje (mešieh) su Njegova svojstva oduvijek, bez pitanja o njihovoj kakvoći. On, Uzvišeni Allah zna i ono što ne postoji u trenutku nepostojanja (el-ma’dum) i zna kako bi to izgledalo kada bi ga stvorio. Zna ono što je stvoreno u njegovom trenutnom stanju postojanja, i zna kako će to proći i nestati. Allah zna ono što stoji u njegovom trenutnom stanju stvaranja, i zna kako bi to bilo u njegovom promijenjenom stanju. Uz sve to Njegovo znanje se ne mijenja niti se obnavlja, jer su promjenljivost i različitost stvari koje se dešavaju kod stvorenja.

 

Kakvim je Allah stvorio ljude po prirodi (fitri)

 

Uzvišeni Allah je stvorio ljude čiste od nevjerstva i vjerovanja, a zatim im se obratio naredbama i zabranama. Nevjernikom postaće onaj koji je počinio kufr svojim djelom i poricanjem istine, koga je Allah ostavio bez pomoći (el-huzlan). Vjernik je postao onaj koji je povjerovao svojim djelom, očitovanjem (ikrar) i potvrđivanjem (tasdik), uz Allahovu uputu i pomoć. Uzvišeni Allah je izveo Ademovo potomstvo iz njegove kičme i učinio ih razumnim te im se obratio naredivši im vjerovanje, a zabranivši im nevjerstvo. Oni potvrdiše da je On Gospodar i taj čin je bio manifestacija njihovog vjerovanja. Zbog toga se ljudi rađaju u toj prirodnoj vjeri (fitri). Ko uznevjeruje nakon toga, taj je odstupio i primijenio ubjeđenje, a ko povjeruje i posvjedoči, taj se učvrstio i ustrajao.

Uzvišeni Allah nije nikoga prisilio na nevjerstvo niti na vjerovanje. Nije nikoga stvorio kao vjernika niti kao nevjernika, nego je ljude stvorio kao bića. Vjerovanje i nevjerstvo su djela Njegovih robova. Uzvišeni Allah zna kada će neko počiniti nevjerstvo (kufr) i trenutak kada postaje nevjernik. Ako povjeruje nakon toga, što je također u Allahovom znanju, On ga zavoli bez da to prouzrokuje promjenu u Njegovom znanju i svojstvu. Sva ljudska djela poput kretanja i mirovanja su u stvarnosti plod njihovog angažmana, a Allah je Tvorac tih djela i sva ona su s Njegovom voljom, znanjem i predodređenjem.

 

Pokornost je draga Allahu, a griješenje je predodređeno, ali ga Allah ne voli

 

Sve vrste pokornosti bivaju obavezne Allahovom naredbom (emr), Njegovom ljubavlju (mehabbe), zadovoljstvom (rida‘), znanjem (‚ilm), voljom (mešieh) i predodređenjem (kada‘) i odredbom (kader). Sve vrste grijeha su uz Njegovo znanje, odredbu i volju, ali bez Njegove ljubavi, zadovoljstva i naredbe.

 

Poglavlje o bezgrješnosti poslanika

 

Svi poslanici, ‚alejhimu ’s-selam, su čisti (munezzeh) od malih i velikih grijeha, nevjerstva i ružnih postupaka, a dešavale su im se neke greške (zellat) i omaške (hata‘).

 

Poglavlje o Poslaniku, sallallahu ‚alejhi ve sellem

 

Muhammed, sallallahu ‚alejhi ve sellem, je Allahov miljenik i rob, Njegov poslanik, vjerovjesnik i odabranik. Nije nikada obožavao kipove niti je i jednog trenutka počinio širk, a također ni mali niti veliki grijeh.

 

Odlikovanje ashaba jednih nad drugima

 

Najbolji ljudi nakon poslanika, ‚alejhimu ’s-selam, su: Ebu Bekr es-Siddik, potom Omer b. El-Hattab, potom Osman b. Affan Zu ’n-nurejn, a onda ‚Alija b. Ebu Talib, neka je Allah njima zadovoljan.

 

Musliman ne postaje nevjernikom činjenjem grijeha, dok ga ne bude smatrao dozvoljenim

 

Pobožnjake koji su bili na istini uzimamo za prijatelje bez izuzetka. Ne spominjemo nikoga od Poslanikovih, sallallahu ‚alejhi ve sellem ashaba osim po dobru. Ne smatramo nijednog muslimana nevjernikom (kafirom) ukoliko počini neki grijeh, pa makar on bio i veliki, osim ako ga ne bude smatrao dozvoljenim. Nećemo poricati i poništavati njegov iman i nazivat ćemo ga vjernikom. On može biti vjernik grješnik (fasik), ali ne i nevjernik.

 

Neka pitanja vezana za vjerovanje (‚akaid) ehlu’s-sunneta

 

Mesh po mestvama je sunnet; teravih namaz u ramazanu je sunnet; dozvoljeno je klanjati namaz za pobožnim, ali i za grješnikom. Ne kažemo da vjerniku ne štete njegovi grijesi niti da on neće ući u vatru niti da će u njoj ostati vječno.

On, pa makar bio grješnik, dunjaluk je napustio kao vjernik. Također, ne kažemo: „Naša dobra djela su primljena, a loša djela oproštena“, kao što kažu murdžije. Umjesto toga kažemo: „Ko uradi neko dobro djelo ispunivši sve njegove uslove, čisto od mahana koje ga kvare, i ne umanji ga i ne poništi nevjerstvom, otpadništvom i lošim ponašanjem te napusti ovaj svijet kao vjernik, takvo djelo Uzvišeni Allah neće učiniti bezvrijednim, nego će ga primiti od njega i za njega ga nagraditi.“

Ko počini loša djela, izuzev širka i nevjerstva (kufra), a zbog kojih se nije pokajao, te umre kao vjernik, takva osoba potpada pod Allahovu volju. Ako bude želio Allah će ga kazniti patnjom u vatri, a ako bude želio, oprostiće mu i neće ga nikako kazniti vatrom. Ako neko djelo bude sadržalo u sebi rija‘ (pretvaranje) ono će poništiti nagradu koju ima onaj ko ga počini, a isti slučaj je i sa samodopadljivošću.

 

Mu’adžize poslanika, ‚alejhimu’s-selam, i kerameti dobrih ljudi (evlija) su istina

 

Znaci (mu’adžize) od strane poslanika, ‚alejhimu ’s-selam, su potvrđeni, kao što su i kerameti (nadnaravna djela) evlija (dobrih ljudi) istina. Što se tiče djela Allahovih neprijatelja poput Iblisa, faraona i Dedždžala, njihova djela koja se spominju u predajama da su se desila ili da će se desiti, ne nazivamo mu’adžizama niti kerametima. Naprotiv, nazivamo ih ispunjenjem njihovih potreba, a to je stoga što Uzvišeni Allah ispunjava potrebe svojih neprijatelja, posebno ih zavodeći, iz želje da oni zasluže kaznu. Oni time bivaju zavedeni i postaju još veći silnici i nevjernici. Sve što je rečeno je zamislivo i moguće.

 

Viđenje Allaha na Ahiretu

 

Uzvišeni Allah je bio Tvorac prije nego je stvarao i Opskrbljivač prije nego je opskrbljivao. Uzvišenog Allaha će biti moguće vidjeti na Ahiretu. Vjernici, koji će boraviti u Džennetu, vidjet će Allaha svojim očima, bez poređenja i kakvoće, a između Njega i Njegovih stvorenja tada neće biti rastojanja.[13]

 

Definicija vjerovanja (imana)

 

Iman je priznavanje (ikrar) i potvrđivanje (tasdik). I iman stanovnika nebesa i Zemlje ne povećava se i ne smanjuje u pogledu onoga u što se vjeruje. Ali se povećava i smanjuje u pogledu čvrstine uvjerenja (jekin) i potvrđivanja (tasdik). Vjernici su približno isti u imanu i tevhidu, ali se razlikuju po djelima.[14]

 

Veza između islama i imana

 

Islam je predanost (teslim) i pokornost Allahovim naredbama (inkijad). S jezičke tačke gledišta postoji razlika između imana i islama, ali nema imana bez islama niti ima islama bez imana. Povezani su kao što su povezani leđa i stomak, a termin din (vjera) odnosi se na iman, islam i cjelokupan vjerozakon (šeri’at).

 

Naša spoznaja Uzvišenog Allaha

 

Uzvišenog Allaha spoznajemo istinskom spoznajom onako kako je On sam Sebe opisao u Kur’anu, sa svim Svojim svojstvima. Niko nije u stanju da istinski obožava Uzvišenog Allaha onoliko koliko je On dostojan, nego Ga obožava onako kako mu je naredio u Kur’anu i sunnetu Njegovog Poslanika, sallallahu ‚alejhi ve sellem. Svi vjernici su na istom stepenu po pitanju spoznaje (me’arife), ubjeđenja (jekin), oslanjanja (tevekkul), ljubavi (mehabbe), zadovoljstva (rida‘), straha (havf), nade (redža‘) kada je riječ o vjerovanju (imanu), a razlikuju se u svemu navedenom kada nije riječ o vjerovanju (imanu) u sve to.[15]

 

Zauzimanje (šefa’at) poslanika, ‚alejhimu’s-selam, vaga (mizan) i vrelo (havd)

 

Uzvišeni Allah je dobar i pravedan prema Svojim robovima. On iz Svoje dobrote može nagraditi Svoga roba mnogo više nego li on to zaslužuje, ili ga kazniti zbog grijeha iz Svoje pravednosti, kao što mu može i oprostiti iz Svoje dobrote prema njemu. Zauzimanje (šefa’at) poslanika ‚alejhimu ’s-selam, je istina i šefa’at Muhammeda, sallallahu ‚alejhi ve sellem, za vjernike grješnike i za počinioce velikih grijeha među njima, koji su zaslužili kaznu, je nepobitna istina. Također, vaganje djela na Sudnjem danu na vagi (mizanu) je istina, kao što je istina i Poslanikovo, sallallahu ‚alejhi ve sellem, vrelo (havd).

 

Džennet i Džehennem neće nikada nestati

 

Obračun među zavađenim stranama na Sudnjem danu i to putem dobrih djela je istina. Ako ne budu imali dobrih djela biće im natovorena tuđa loša djela, što također predstavlja istinu. Džennet i Džehennem su stvoreni i neće nikada nestati, niti će džennetske hurije ikada umrijeti. Nikada neće nestati Allahove kazne, ali i Njegova nagrada je vječna. Uzvišeni Allah upućuje onoga koga On hoće iz Svoje dobrote i ostavlja u zabludi koga On hoće iz Svoje pravednosti, a Njegovo ostavljanje u zabludi znači ostavljanje bez pomoći. Ostavljanje bez pomoći se može protumačiti na način da Allah uskrati čovjeku uspjeh u onome čime je On zadovoljan i to predstavlja pravdu sa Njegove strane. Isti je slučaj i sa kažnjavanjem takvog čovjeka za počinjena loša djela.

 

Kaburska kazna (‚azab)

 

Nije dozvoljeno da kažemo: „Šejtan oduzima iman vjerniku prisilno“, nego kažemo: „Čovjek ostavi iman, pa mu ga šejtan onda oduzme.“

Ispitivanje u kaburu od strane meleka Munkera i Nekira je istina. Također, vraćanje duše u tijelo u kaburu je istina. Stisak kabura i kaburska kazna je istina za sve nevjernike, a moguća je i za neke vjernike koji su počinili grijehe. Sve što je ulema pomenula na perzijskom jeziku od Allahovih svojstava, je dozvoljeno reći, osim riječi ruka na perzijskom. Također, je dozvoljeno reći „buruun hude“ što znači „azze ve dželle“ (Silni i Uzvišeni), bez upoređivanja sa Njegovim stvorenjima (tešbih) i bez pitanja o kakvoći (tekjif).

 

Značenje Allahove bliskosti i udaljenosti

 

Bliskost i udaljenost Uzvišenog Allaha nije sa aspekta fizičke razdaljine ili blizine, nego u značenju počasti i poniženja. Tako je onaj koji je pokoran i blizak Allahu, bez pitanja kako, a grješnik je daleko od Njega, bez pitanja kako. Bliskost, udaljenost i približavanje Allahu su u zavisnosti od stanja onoga koji se obraća. Također, i boravak u Njegovoj blizini u Džennetu, te stajanje pred Njim, su bez pitanja kako.

 

Odlikovanje nekih kur’anskih ajeta

 

Kur’an je objavljen Poslaniku, sallallahu ‚alejhi ve sellem. On je zapisan na listovima. Svi kur’anski ajeti su podjednaki u vrijednosti i značenju, osim što neko od njih imaju vrijednost spominjanja i vrijednost onog koji se spominje, kao što je Ajetu ‚l-kursijja. To je zbog toga što se u njoj spominje Uzvišenost Allaha, Njegova veličanstvenost i svojstva te su se u njoj ujedinile dvije vrijednosti: vrijednost spominjanja i vrijednost spomenutog. Neki od ajeta imaju samo vrijednost spominjanja, poput govora o nevjernicima, dok spomenuti u njima, a to su nevjernici, nemaju nikakvu vrijednost. Također, sva Allahova imena i svojstva su podjednaka u veličini i vrijednost i među njima nema razlike.

 

Sinovi i kćeri Allahovog Poslanika, sallallahu ‚alejhi ve sellem

 

Sinovi Allahovog Poslanika bili su: Kasim, Tahir i Ibrahim, a njegove kćeri: Fatima, Rukajja, Zejneb i Ummu Kulsum. Ako čovjeku budu nejasna neka precizna pitanja iz oblasti akaida on mora odmah biti spreman da povjeruje u ono što je istina kod Uzvišenog Allaha sve dok ne nađe učenjaka kojeg će upitati. On ne smije kasniti u potrazi za odgovorom i nema opravdanja ako bude oklijevao, i time postaje nevjernik. Vijest o događaju Mi’radža je istina i ko je odbije on je novotar i zalutao.

 

Predznaci Sudnjeg dana

 

Pojava Dedždžala te Je’džudža i Me’džudža, izlazak Sunca sa zapada, silazak Isaa, ‚alehi ’s-selam, sa neba, kao i drugi predznaci Sudnjeg dana spomenuti u vjerodostojnim hadisima su istina koja će se desiti. A Uzvišeni Allah upućuje na pravi put koga On hoće.

 


[1] Pod mladim ashabima se misli na one ashabe koji su bili godinama najmlađi ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu ‚alejhi ve sellem.

[2] Tarihu Bagdad, 13/340

[3] El-Istigna‘, 1/572

[4] Munhadžu ’s-sunne, 2/572

[5] Tezkiretu ‚l-huffaz, 1/168

[6] El-Intika‘, 171

[7] Za svako novo poglavlje stavljen je poseban naslov. Sve ostalo je tekst originala (tj. njegov prijevod). Svi komentari su uzeti iz knjige Kratki komentar na Fikhul-Ekber od dr. Muhammeda b. Abdur-Rahmana El-Humejjisa, koja je prevedena i na bosanski jezik.

[8] Što se tiče riječi Imama Ebu Hanife, rahimehullahu ‚alejhi: „Naše izgovaranje Kur’ana je stvoreno…“, ova rečenica nije po učenju ehlu ’s-sunneta nego po učenju apologetičara (ehu ‚l-kelama). Ove riječi ne mogu biti govor Imama Ebu Hanife, rahimehullahu ‚alejhi. Ovo pitanje se pojavilo tek poslije života Imama Ebu Hanife, rahimehullahu ‚alejhi, kada je Ibn Kulab iznio svoju tezu o „govoru u sebi“, iza koje su se prikrivali neki od džehmija. Na taj način su željeli da kažu da je Kur’an ono što se izgovara jezikom. Na to su im odgovorili imami ehlu ’s-sunneta poričući njihovo mišljenje, kao što je Imam Ahmed i drugi učenjaci, da bi time spriječili govor o stvorenosti Kur’ana. Kaže Imam Tahavija, rahimehullahu ‚alejhi, u svojoj „Akidi“: „I Kur’an je uistinu Allahov govor. Od Njega je potekao taj govor mada mi ne znamo njegovu kakvoću. Spustio ga je Svom Poslaniku putem objave. Vjernici su u to povjerovali sa iskrenošću, ubijeđeni da je to uistinu Allahov govor i da nije stvoren kao što je slučaj sa ljudskim govorom. Ko ga čuje i bude smatrao da je to ljudski govor, taj je počinio kufr. Takvog je Allah pokudio, napao i obećao mu Džehenem (Sekar), kao što kaže Uzvišeni: „U Sekar ću Ja njega baciti“ (El-Muddessir, 26.) Time što je Uzvišeni Allah obećao Džehennem onome ko kaže: „Ovo su samo čovjekove riječi!“ (El-Mudessir, 25.) saznajemo sa ubjeđenjem da je Kur’an govor Stvoritelja ljudi i da ne liči govoru čovjeka.“ (Šerhu ‚l-akideti ‚t-Tahavijje, 121-122)

[9] Što se tiče rečenice: „Uzvišeni Allah govori bez organa i bez slova (harfova), jer slova su stvorena…“ to je novotarija koju su uveli apologetičari, koji smatraju da je Kur’an stvoren. Ovo sigurno nije govor Imama Ebu Hanife, rahimehullahu ‚alejhi, zbog toga što je novotarija koja govori da je Kur’an stvoren, utemeljena na novotariji koja govori o tome da je Uzvišeni Allah govorio u Sebi. Ova novotarija nije bila u vrijeme Imama Ebu Hanife koji je umro 150. godine po Hidžri. Pomenuta novotarija je nastala u vrijeme Ibn Kulaba, koji je umro 241. godine po Hidžri. Ispravno vjerovanje ehlu ’s-sunneta ve’l-džema’ata jeste da je Kur’an sa svojim slovima Allahov govor. On ga je govorio Svojim slovima i Svojim glasom. Kao što Njegov govor nije kao govor stvorenja, tako ni Njegov glas nije kao njihov. A govor ne može biti osim glasom i slovom.

[10] Što se tiče rečenice: „Ne prihvata dijeljenje, ne može Ga niko spoznati osjetilima (dževher) i nije ovisan o nekome (‚ared)…“ to je govor apologetičara, a ne govor Imama Ebu Hanife, rahimehullahu ‚alejhi. Za takav govor nije došla ni potvrda ni negacija. Odgovor na ovakve stvar je da se o njima i ne govori.

[11] Ovaj tekst kojim je Imam Ebu Hanife, rahimehullahu ‚alejhi, opisao svoj mezheb po pitanju Allahovih svojstava je vrlo jasan i zasniva se na sljedećem: 1. Sve što je došlo u Kur’anu i sunnetu od Allahovih imena i svojstava, dužnost je u to vjerovati, bez da se ta svojstva uspoređuju sa svojstvima stvorenja (tešbih) i bez poricanja njihovog stvarnog značenja (ta’til). 2. Nije dozvoljeno tumačiti neko Allahovo svojstvo u prenesenom značenju (metaforički, te’vil) nekim drugim svojstvom. 3. Ko bude protumačio neko svojstvo u prenesenom značenju (te’vil), taj ga je iskrivio (tahrif) i porekao stvarno značenje tog svojstva (ta’til).

[12] Što se tiče riječi Imama Ebu Hanife, rahimehullahu ‚alejhi: „To je zapisano kao opis, a ne kao propis.“, moguće je (a Allah najbolje zna) da su ove riječi izmišljene i umetnute, te da nisu od govora Imama Ebu Hanife, rahimehullahu ‚alejhi. Zato što u sebi sadrže poricanje jednog od stepena vjerovanja u kader, a to je stepen stvaranja (halk).

[13] Što se tiče dijela teksta u kojem Imam Ebu Hanife, rahimehullahu ‚alejhi, kaže: „A između Allaha i Njegovih stvorenja tada neće biti rastojanja“, moguće je da ovo nisu riječi Imama Ebu Hanife, rahimehullahu ‚alejhi. Ovaj vid izražanja odgovara apologetičarima. Također, ovi izrazi predstavljaju pojašnjenje kakvoće viđenja, a Imam Ebu Hanife, rahimehullahu ‚alejhi, je to porekao prije toga. Jer kako da čovjek vidi nešto ako između njega i te stvari nema rastojanja? Stoga povedi računa o tome!

[14] Imam Ebu Hanife, rahimehullahu ‚alejhi, objašnjava svoje uvjerenje u vezi sa vjerovanjem (imanom). Po njemu je iman očitovanje jezikom i potvrda srcem i po njemu se iman stanovnika nebesa i Zemlje ne povećava niti smanjuje. Ovaj stav je suprotan mišljenju prvih generacija muslimana (selefa), jer je iman kod njih potvrđivanje (tasdik), priznanje (ikrar) i djela (‚amel), te se on povećava i smanjuje. Dokaz za to su riječi Allahovog Poslanika, sallallahu ‚alejhi ve sellem: Znate li šta predstavlja iman u Allaha Jedinog? Odgovorili su: Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju, a on reče: Svjedočenje da nema drugog božanstva osim Allaha i da je Muhammed Njegov poslanik, obavljanje namaza, davanje zekata, post ramazana, te da izdvoje petinu plijena. (Hadis bilježi Buharija (Fethu ‚l-Bari, 1/157), br. 53., u „Imanu“, poglavje: Edau ‚l-humusi mine ‚l-imani. Muslim 1/46, br. 17., u „imanu“, poglavje El-emru bi ‚l-imani billahi te’ala ve resulihi sallallahu ‚alejhi ve sellem. Obojica prenose hadis putem rivajeta Ebu Džemreta od Ibn ‚Abbasa, a on od Poslanika.) Uzvišeni Allah je o povećivanju i smanjivanju imana rekao: „…i da se onima koji vjeruju vjerovanje poveća…“ (El-Muddesir, 31.) Dokazi po pitanju povećivanja i smanjivanja imana se ne mogu prebrojati. Stoga, ono što je spomenuo Imam Ebu Hanife, rahimehullahu ‚alejhi, je suprotno stavu prvih generacija muslimana. Što se tiče dijela teksta u kojem Imam Ebu Hanife, rahimehullahu ‚alejhi, kaže: „ne povećava se i ne smanjuje u pogledu onoga u što se vjeruje“, to su modernistički izrazi skolastika, dok se ispravni prethodnici nisu upuštali u ove pojedinosti. Oni su samo rekli: „Povećava se i smanjuje: povećava se pokornošću, a smanjuje griješenjem.“ Zatim i njegov govor o izjednačenosti vjernika u imanu spada u stvari koje su neminovno netačne, jer iman meleka i poslanika nije poput imana običnih vjernika. Ovo je stvar na koju se treba upozoriti, pa razmisli o njoj! (Kratki komentar na Fikhul-Ekber od dr. Muhammeda b. Abdur-Rahmana El-Humejjisa)

[15] Po mišljenju Imama Ebu Hanife, rahimehullahu ‚alejhi, svi vjernici su na istom stepenu spoznaje i ubjeđenja, kao što su na istom stepenu i u pogledu imanskih djela, kao npr.: oslanjanja na Uzvišenog Allaha, ljubavi prema Njemu i dr., dok se razlikuju u drugim stvarima. Ovo je bez sumnje neispravno, jer se vjernici razlikuju u svemu što je spomenuto. Zato što ne može ubjeđenje i oslanjanje na Uzvišenog Allaha nekog od nas biti poput ubjeđenja i oslanjanja na Uzvišenog Allaha od strane poslanika Muhammeda, sallallahu ‚alejhi ve sellem. Neispravnost takvog mišljenja je potpuno jasna, a vjernici se razlikuju, kako u imanu tako i u djelima, u što nema sumnje.