Maske saučesništva

cetniciNaoružavanje agresora

 

Gotovo dvije godine, od ljeta 1992., zvaničnici pri Visokom komesarijatu Ujedinjenih naroda za izbjeglice poricali su neprekidne užase u Bosni i Her­cegovini. Louis Gentile, šef operacija UNHCR-a u Banjoj Luci, bio je primoran dati sljedeću izjavu: „Moralo bi se znati, i ostati zabilježeno za sva vremena, da takozvani lideri Zapadnog svijeta već go­dinu i po dana znaju šta se ovdje dešava. Oni dobi­jaju izvještaje jedan za drugim. Oni govore o kažnjavanju ratnih zločinaca, ali ne rade ništa da neprestane ratne zločine spriječe. Neka im Bog oprosti, neka Bog oprosti svima nama.“[1]

Mjesecima je Gentile izvještavao o sistematskim zločinima protiv nesrpskih civila u Banjoj Luci. Mjesecima su zapadni lideri ignorirali njegove ape­le da se ubijanja zaustave. Uobičajeno je postaviti pitanje jesu li Zapad, Ujedinjeni narodi ili kršćanski svijet pali na ispitu u Bosni i Hercegovini, ili, još gore, je li Zapad bio saučesnik u zlu koje se ondje dogodilo. Međutim, termini kao što je „Zapad“ su apstrakcije. Aktivnosti djelatnika UNHCR-a poput Louisa Gentilea, zapadnih novinara, istražitelja Ujedinjenih naroda za ratne zločine i nekih zapa­dnih javnih zvaničnika možda su spriječile da geno­cid ne poprimi još veće razmjere. Usprkos njihovim naporima, ne samo da je bilo dozvoljeno da dođe do događaja o kojima je izvještavao Gentile, već su ih pojedinačni zapadni političari omogućili. Upra­vo kao što su etno-religijski militanti navukli mas­ke ili premazali lica bojama kako bi sebi omogućili da svoje bivše kolege transformiraju u tuđince ko­jih se treba riješiti, a sebe u epske branitelje svoje ra­se i vjere, isto tako su brojni pripadnici Zapadne alijanse stvorili vlastite maske kako bi opravdali po­litiku koja je dopustila da cvate ono što je Gentile nazvao „s onu stranu zla“. U srži tog saučesništva bila je politika koja je uskraćivala Bošnjacima pra­vo na samoodbranu, a koja je u isto vrijeme odbija­la da primijeni rezolucije Ujedinjenih naroda što ovlašćuju članice NATO-a da ih zaštite.

Oružje nije neka posebna alatka ili naprava, već disparitet između jedne alatke i druge. Protiv Goli­jata koji nosi batinu praćka može biti oružje. Protiv tenka praćka je igračka. Države članice NATO-a su 1991. godine naoružale srpske militante ne proda­jom oružja, kao u ratu između Irana i Iraka ili u genocidu u Ruandi, već deklaracijama Ujedinjenih na­roda.

Tokom hladnog rata Jugoslavenska narodna ar­mija, podržavana i financirana od zapadnih sila, nagomilala je ogromne količine naoružanja u ut­vrđenim bunkerima i podigla tvornice oružja širom Jugoslavije, posebno u Bosni i Hercegovini, predviđajući sovjetsku invaziju, do koje nikad nije došlo. Srpski nacionalisti su 1991. godine ugrabi­li kontrolu nad većim dijelom tog naoružanja. Procjenjuje se da je prednost srpske vojske nad Bošnjacima u teškom naoružanju bila od 20:1 do 100:1. Kada je u proljeće 1992. godine srpska vojska napala Sarajevo, bosanska Vlada je bila ta­ko loše naoružana da su bande kriminalaca i crno­berzijanaca – jedine grupe s oružjem i organizaci­jom potrebnom da se postave barikade i otme srp­sko naoružanje – spasile dijelove grada od genoci­dnih napada.[2]

Na dan 25. septembra 1991. godine britanski ministar vanjskih poslova Douglas Hurd orkestri­rao je izglasavanje Rezolucije 713 u Vijeću sigur­nosti Ujedinjenih naroda, kojom je Vijeće sigur­nosti uvelo embargo na uvoz oružja u bivšu Jugo­slaviju. Tu rezoluciju je Miloševićev režim jedva dočekao. Pet stalnih članica Vijeća sigurnosti – Sjedinjene Države, Velika Britanija, Francuska, Rusija i Kina – sve su glasale za tu rezoluciju. Taj embargo je fiksirao radikalan disparitet u na­oružanju između srpske vojske i Bosanske armije; u stvari, on je dao oružje srpskim paravojskama.[3]

Ono što se događalo od aprila 1992. do oktobra 1995. godine označeno je kao rat, pa čak i građan­ski rat. Međutim, rat je sukob između naoružanih protivnika. Srpska vojska zauzimala je gradove i sela u kojima nije bilo značajnije vojne odbrane. Uko­liko je uopće bilo kakve bosanske odbrane, srpski militanti bi upotrijebili tešku artiljeriju i granatira­njem prisilili branitelje da se pokore. Kad bi jednom grad ili selo bili zauzeti, otpočelo bi ubijanje civila.

Nije se radilo o ratu već o organiziranom uniš­tavanju pretežno nenaoružanog stanovništva. S oružjem i tvornicama oružja pod svojom kontro­lom i uz pomoć čvrsto fiksiranog i godinama tvr­doglavo održavanog embarga na uvoz oružja, srp­ski militanti bili su u stanju da nekažnjeno prove­du svoj program.

 

Orijentalizam

 

Jugoslavija je 1970. godine prolazila kroz neku vrstu glasnosti: književnici su se poduhvatali tema koje su ranije bile tabu, kao što je religija. Sarajevski advokat po imenu Alija Izetbegović sastavio je do­kument pod naslovom „Islamska deklaracija“. Taj dokument, antikomunistička odbrana vjerskih pra­va, pojedinačno je nabrajao uslove za jedno prave­dno islamsko društvo i sadržavao nekoliko provo­kativnih izjava u vezi s nespojivošću islama sa dru­gim sistemima. Principi islamske države raspravljani su na apstraktan način, bez specificiranja bilo koje posebne nacije. Nekoliko godina kasnije Izetbegović je napisao opširniji rad, Islam između Istoka i Zapa­da, gdje je sugerirao dva modela – islam i evropsku liberalnu demokraciju – kao protuotrove za proble­me koji su u to vrijeme mučili Evropu.[4]

Kada je 1990. godine Izetbegović postao pred­sjednik Bosne i Hercegovine, mnoštvo Bosanaca nije bilo pročitalo njegovu „Islamsku deklaraciju“. Ali srpski militanti ne samo da su je pročitali, već su je i objavili u Beogradu i iskoristili je kako bi potkrijepili svoje tvrdnje da su bosanski muslima­ni radikalni fundamentalisti ili „islamisti“, to jest, muslimani koji žele državu zasnovanu na islam­skom vjerskom zakonu (šerijatu).

Optužba da su bosanski muslimani islamisti kom­binirana je s optužbom da oni kuju zavjeru radi po­novne uspostave otomanske uprave u Bosni i Herce­govini. Srpski radikali tvrdili su da Bosanci žele državu zasnovanu na vođstvu vjerskih učenjaka i no­vi otomanski sultanat zasnovan na carskoj upravi. Bosanski muslimani optuživani su za kovanje zavjere da kradu srpske žene za svoje hareme (bosanski mu­slimani imaju samo jednu ženu) i da sastavljaju spi­sak vezira (ministara u otomanskom Sultanatu) koji bi upravljali zemljom.[5] Hrvatski ministar obrane Gojko Šušak tvrdio je da 110.000 Bosanaca u Egip­tu studira kako bi postali fundamentalisti.[6]

Predstavljanje Bošnjaka kao tuđinskih „drugih“ nazvano je orijentalizmom. Tokom kršćanskog srednjeg vijeka na muslimane se gledalo kao na izo­pačene heretike; često su povezivani sa Jevrejima i proganjani zajedno sa njima. Za vrijeme perioda evropskog kolonijalizma zapadni učenjaci, umjetni­ci i drugi intelektualci odražavali su ideologiju svo­ga doba: potrebu zapadne kolonijalne uprave kako bi se „civilizirale“ barbarske orijentalne zemlje. Orijentalizam je prepun proturječnosti. Muslimani su slikani kao misteriozni, senzualni i opsjednuti se­ksom (haremske fantazije u zapadnoj književnosti). U isto vrijeme slikani su kao seksualno ugroženi, autoritativni i bubalice kojima nedostaje bilo kakvo stvaralaštvo i imaginacija.[7]

Vjerski nacionalisti u Hrvatskoj i Srbiji poslužili su se takvim orijentalističkim stereotipima kako za domaću potrošnju tako i za publiku u širem kršćanskom svijetu. Oni koji šire mržnju rijetko brinu o logičkoj dosljednosti, a stereotipi se ne oblikuju kako bi prizvali razum nego prije polupo­tisnute strahove i mržnje. Kontradikcije orijentali­zma pojavile su se u jednoj opakoj i dehumanizira­jućoj novoj formi. Sada su srpski orijentalisti izmi­slili islamističkog vezira i nimalo ih nije postidjela činjenica da savremeni islamistički ideolozi vjeruju u državu kojom upravljaju vjerski učenjaci, a pre­ziru kao korumpiranu i antiislamsku bivšu carsku otomansku strukturu sa sultanima i vezirima, koja je propala u Prvom svjetskom ratu. Slično tome, je­ziku mržnje nedostaje čak i najosnovnija briga za uvjerljivost. Šuškova tvrdnja da 110.000 bosanskih muslimana studira fundamentalizam u Egiptu predstavljala je brojku koja bi obuhvatila pet odsto cjelokupne populacije Bošnjaka.

Zatim su vjerski nacionalisti u Srbiji počeli s optužbama za zavjeru između Libije i bosanskih muslimana. Tokom sedamdesetih godina Jugosla­vija i Libija su bile partneri u Nesvrstanom pokretu naroda koji su odbijali potčinjenost bilo Zapa­dnom savezu, bilo Sovjetskom bloku. Kroz kultur­nu, obrazovnu i ekonomsku razmjenu, brojni Ju­goslaveni različitog nacionalnog i vjerskog porije­kla radili su ili studirali u Libiji, uključujući i Bo­sance kao što je Haris Silajdžić, koji će kasnije postati premijer Bosne i Hercegovine.

Prema vjerskim nacionalistima, Silajdžić i drugi Bosanci koji su nekad posjetili Libiju, pokušavali su uspostaviti fundamentalističku džamahiriju („narodnu državu“, kako Gadafi opisuje svoj režim). Oni nisu obratili pažnju na razliku izmedu Gadafijevog arapskog nacionalizma (zasnovanog na socijalističkim idejama Gamala Abd-el Nasera iz Egipta) i savremenih islamističkih militanata (koji se suprotstavljaju Gadafiju i koje Gadafi progoni).

Prema Tanjugu, novinskoj agenciji koju kontroli­ra Slobodan Milošević, jedan od najodanijih prista­lica Miloševićeve Jugoslavije nije niko drugi do Mo­amer el-Gadafi, predsjednik Libije. Tanjug je 3. decembra 1994. godine izvijestio o posjeti visokih srbijanskih funkcionera Libiji. Tanjugovi izvještaji odjekivali su slavljenjem bliske saradnje između dvi­je države, obje izopćene iz međunarodne zajednice.[8] Isti srpski nacionalisti koji su napadali Bošnja­ke zbog navodnih veza s Libijom slali su oduševlje­ne izvještaje o srbijansko-libijskoj saradnji.[9]

U 1994. godini bosanski ministar za kulturu Enes Karić stao je u odbranu jednog pripadnika muslimanskog klera koji je bio protiv mješovitih brakova i kritizirao sviranje neprijateljske (tj. srpske) muzike. Od njegovih provokativnih izjava ogradili su se brojni vladini i nevladini lideri, uključujući i Harisa Silajdžića, premijera. Ipak, Karićeve izjave bile su dovoljne da pokrenu lavinu izjava zapadnih posma­trača o tome kako je multireligijska Bosna i Herce­govina sad mrtva, te bi, prema tome, trebala biti po­dijeljena duž etno-religijskih linija.[10]

Posebno mrska brojnim Bosancima je fraza, popu­larna među diplomatima i urednicima informativnih glasila, o „vladi Bosne i Hercegovine kojom domini­raju Muslimani“. Bosanska Vlada sastoji se od dva ri­mokatolička kršćana, dva srpska pravoslavna hrišćana i tri muslimana-Bošnjaka; bosanski Parlament i diplomatski kor sastoje se od muslimana ­Bošnjaka, Jevreja, Srba, Hrvata i ateista. Istina je da su Bošnjaci većinski narod u Bosni i Hercegovini i da je njihov procent porastao, pošto se veliki broj Hrvata i Srba opredijelio ili bio prisiljen od strane vlastitih na­cionalističkih lidera da živi u sve-hrvatskoj Herceg­-Bosni i sve-srpskoj Republici Srpskoj. Ipak, Bošnjaci se pitaju zašto niko ne govori o „vladi Sjedinjenih Država kojom dominiraju protestanti“ ili o „vladi Ve­like Britanije kojom dominiraju anglikanci“. Iza velikog dijela zvanične vladine propagande u Srbiji stajali su akademici. Na primjer, profesor Beogradskog univerziteta Miroljub Jevtić pisao je o neposrednoj prijetnji Evropi koju predstavljaju Muslimani; on je isto tako pisao da balkanski mu­slimani na rukama nose krv mučenika s Kosova, što je gotovo direktna kopija krvne klevete da evropski Jevreji nose Hristovu krv na rukama, ko­ja se još od Prvog krstaškog rata 1096. godine ko­risti za progon Jevreja.[11] Dr. Aleksandar Popovič je pisao o islamu kao o „totalitarnoj“ vjeri, zato što on obuhvata sve aspekte života.[12] Njegovo korištenje termina „totalitarni“ priziva staljinis­tički i nacistički totalitarizam, čije je spominjanje još uvijek bolno u bivšoj Jugoslaviji. Beogradski akademik Darko Tanasković opisao je Bosnu i Hercegovinu kao pozornicu borbe između funda­mentalističkih muslimana na jednoj strani i Srba posvećenih da održe crkvu i državu odvojenim na drugoj. Time je on izvrnuo stvarnost, u kojoj je klerikalistička Republika Srpska iskorijenila svaki trag naroda i kultura izvan srpskog pravoslavnog hrišćanstva, dok se bosanska Vlada borila da sačuva multireligijsku kulturu.[13]

Odbijanje evropskih vlada da odbrane Bošnjake od genocida ili da im dozvole da nabave oružje i sami se brane djelimično je zasnovano na stereotipima o islamu. Na stanovišta kreatora politike u Evropi i Sjevernoj Americi isto tako je utjecala reakcija do­maćeg stanovništva protiv zajednica useljenika, a po­sebno protiv nekršćanskih imigrantskih zajednica, kao i okruženje sve krupnijih globalnih tenzija između nekih muslimanskih vlada i Zapada.[14] Kako je primijetio hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, on je misiju europeizacije bosanskih muslimana preuzeo na osnovu izražene želje zapadnoevropskih lidera. Srbijanski predsjednik Slobodan Milošević isto se ta­ko očajnički trudio da ispuni očekivanja evropskih li­dera kako bi ga oni prihvatili. U svom govoru na Ko­sovu 1989. godine Milošević je izjavio da je bitka ko­ju je knez Lazar vodio prije šest stotina godina bila bitka za odbranu Evrope od islama, da je Srbija bas­tion evropske kulture i vjere, te da de buduće akcije Srbije pokazati kako je danas, kao i u prošlosti, Srbi­ja uvijek bila dio Evrope. Tuđman i Milošević osjećali su kao Evropljani dužnost da unište bosanske muslimane; osjećali su da de to uništavanje omo­gućiti da ih Evropa lakše prihvati.[15]

Najbitnija u orijentalističkom stereotipu je zbrka u predstavljanju islama negdje između vjer­ske prakse i vjerske militantnosti. Iako bi malo ko podržao tvrdnju da Irska republikanska armija predstavlja sve katolike koji prakticiraju vjeru, po­vezivanje muslimana koji prakticiraju vjeru s vjer­skom militantnošću je veoma rašireno. Neki bra­nitelji Bosne pali su u tu klopku tvrdeći kako bo­sanski muslimani u stvari i nisu „pravi muslima­ni“, pošto mnogi od njih jedu svinjetinu ili konzu­miraju alkohol i odijevaju se po zapadnjačkoj mo­di. Izgleda da je tu implicitna logika da ukoliko muslimani u Evropi jedu svinjetinu, onda za­služuju da žive. U očajničkom pokušaju da opo­vrgnu lažne optužbe za fundamentalizam, neki su se Bošnjaci i sami poslužili istom logikom i tvrdili da neki od njih jedu svinjetinu ili konzumiraju alkohol ili da su vjerski skeptici. Ironija je u tome da, dok su evropske sile iz predrasuda prema muslimanima i straha od fundamentalizma pokušale spriječiti doturanje oružja Bosni i Hercegovini kako bi se sama branila, podrška iz islamskog svijeta je stizala vrlo sporo, djelimično upravo stoga što su neki muslimanski lideri smatrali Bosance nedo­voljno strogim sljedbenicima islama. Posebno žalostan apsurd čekao je brojne bosanske izbjegli­ce u zapadnim državama. Nakon što su iz domo­va i domovine istjerani zato što su bili muslimani, izbjeglice su se ponekad zatekle kažnjenim jer se nisu držale onoga što su izvjesni muslimani na Za­padu smatrali ispravnom islamskom vjerskom praksom, odijevanjem ili ponašanjem.[16]

Stereotipi orijentalizma nisu morali biti suptil­ni da bi bili djelotvorni. Koliko god bili sirovo predstavljanje islama, koliko god bili ispunjeni unutarnjim proturječnostima, oni su ponudili opravdanje velikom dijelu hrišćanske srpske i kršćanske hrvatske populacije za ono što je učinje­no njihovim susjedima Bošnjacima, a u inostran­stvu su djelovali protiv bilo kakve efikasne, koor­dinirane akcije koju bi zapadne sile mogle predu­zeti kako bi zaustavile agresiju.

Prema svjedočenju onih komentatora koji su smjesta pretpostavili da se iza postavljanja bombe u Oklahoma Cityju krije neki musliman, kad se ispos­tavilo da je osumnjičeni sljedbenik Pokreta za kršćanski identitet, jedna militantna antiislamska predrasuda u međuvremenu je postala dominantna u velikom dijelu zapadnog društva, potiskujući bilo kakvo narodsko osjećanje za zaštitu „onih tamo“, u vjerskom pogledu „drugačijih“ u Bosni i Hercegovi­ni.[17] Tragično je to što će izdajstvo zapadnih država u odnosu na Bošnjake kojim su oni gurnuti u ruke genocidu samo pojačati argumente islamskih milita­nata da je Zapad po prirodi neprijateljski raspo­ložen prema islamu, što će dalje polarizirati elemen­te muslimanskog i kršćanskog stanovništva.[18]

 

Balkanizam

 

Bošnjaci su isto tako predmet dehumanizira­jućeg diskursa o balkanskim narodima koji Bosan­ce portretiraju kao balkanske plemenske mrzitelje izvan domena razuma i civilizacije.

„U tom dijelu svijeta oni se već dosta dugo ubi­jaju s izvjesnom količinom veselja“, izjavio je bivši ministar vanjskih poslova Sjedinjenih Država Lawrence Eagleburger u junu 1995. godine, nepo­sredno nakon izdaje Srebrenice.[19] Fraza „u tom dijelu svijeta“ osigurava domaćoj publici neposre­dno negeografsko opravdanje za osjećanje otuđenja: ti ljudi nisu naša briga zato što su „tuđi“, „različiti“. Imajući u vidu duboko ukorijenjene (premda ne uvijek priznate) predrasude prema ne­kršćanima uopće, a prema muslimanima posebno, maglovita referenca na „taj dio svijeta“ samo pot­vrđuje i antibalkanska i antiislamska osjećanja.

„Drevna balkanska mržnja“ je postao standar­dan kliše u raspravama o Bosni i Hercegovini. Balkan je povijesno i geografski previše blizu Orijen­tu (čitaj islamu) da bi mogao biti istinski dio Evro­pe; tako nam barem kažu. Robert Kaplan je u svo­joj knjizi Balkan Ghosts (Balkanski duhovi), objav­ljenoj 1992. godine, granicu prema Turskoj spo­menuo kao „stražnju kapiju“ Evrope.[20] Ta je knji­ga učinila popularnom karikaturu balkanskih na­roda kao čvrsto isprepletenih u neprekidnoj mržnji i osveti.

Balkanizam je iskrivljena slika naroda jugois­točne Evrope kao barbarskih, s implikacijom da se nasilje, pa čak i genocid kod njih ne mogu izbjeći i da su dio lokalne kulture. Balkanistički komen­tari postali su dominantni nakon što je u avgustu 1992. godine otkriven užas u Omarskoj. Zapadni zvaničnici krili su vijesti o takvim logorima.[21] Ono što su otkrila sredstva informiranja zateklo je glavne igrače nespremne. Zapadni lideri bili su izloženi pritisku medija i javnosti da oslobode lo­gore za likvidaciju. Tokom tog razdoblja sve gla­vne ličnosti vanjskopolitičkog tima predsjednika Sjedinjenih Država Georgea Busha ponavljale su balkanske stereotipe.[22]

Jedan od stereotipa bio je o nadljudskom srp­skom ratniku. U Drugom svjetskom ratu Srbi su u Jugoslaviji vezali brojne nacističke divizije, tako su nam barem tvrdili pentagonski planeri i stručnjaci u vojnim stvarima. Niko se nije potrudio da napra­vi razliku između antinacističkih boraca iz Drugog svjetskog rata, koji su predstavljali multietničku i multireligijsku grupu, i srpskih paravojnih jedinica pola stoljeća kasnije. Isto se tako ignoriralo i nesu­mnjivo neherojsko ponašanje srpskih militarista u 1992. godini: masovni napadi teškim naoružanjem na slabo branjena sela i povlačenje kad god bi se sreli s iole ozbiljnijim vojnim otporom.

Osim toga, zvanični komentari Ministarstva od­brane Sjedinjenih Država kršili su ključni vojnički princip: Nikad ne smiješ reći agresoru šta možeš učiniti a šta ne. Čak i ako ne namjeravaš djelovati, nikad ne dopusti da agresor zna šta može očekiva­ti. Komentari iz Pentagona o beskorisnosti zračnih udara kako bi se prekinuo genocid i o nemo­gućnosti da se on zaustavi bez nemalih žrtava bili su znak da Sjedinjene Države i NATO snage neće reagirati, bez obzira na to koliko je ozbiljan napad – što je bilo „zeleno svjetlo“ za dalji genocid.[23]

U septembru 1995. godine NATO snage su po­kušale sa zračnim udarima. Nakon tri sedmice ve­oma selektivnog bombardiranja, opsada Sarajeva je slomljena, tako da se NATO zabrinuo da bi dalji udari sasvim uništili srpsku vojsku u Bosni. Pune tri godine stručnjaci su izjavljivali kako je srpska vojska nepobjediva i nedostupna zračnim snagama. Nakon tri sedmice zračnih udara, NATO se uplašio da bi se ta ista vojska mogla raspasti, što bi uzrokovalo „des­tabilizirajući“ preokret u ravnoteži snaga.[24]

 

Balkanizam kao maska

 

Kako balkanizam funkcionira kao kodeks za donošenje političkih odluka može se vidjeti u izja­vama predsjednika Sjedinjenih Država Billa Clintona. Kao kandidat za predsjednika 1992. godine Clinton je predložio upotrebu NATO-vih zrako­plovnih snaga kako bi se Bošnjaci spasili od „smišljenog i sistematskog istrebljenja zasnovanog na njihovom etničkom porijeklu“.[25]

Na dan 10. februara 1993. predsjednik Clinton je još uvijek priznavao masovno kršenje ljudskih prava u Bosni i Hercegovini, ali je govorio o „ograničavanju“ sukoba. Ograničavanje je bila po­litika vlada Busha, Mitteranda i Majora. Ta je po­litika, u stvari, služila da Bosnu i Hercegovinu, komad po komad, preda osvajanjima srpske i hrvatske vojske. Clinton je 25. aprila 1993. godi­ne izjavio da je „Hitler poslao desetine hiljada voj­nika u tu regiju i nikad je nije uspio pokoriti“. On je ignorirao činjenicu da Bosanci nijednom nisu zatražili zapadne vojne trupe; tražili su jedino zra­koplovnu podršku i dizanje embarga na uvoz oružja.[26] Dana 7. maja 1993. godine ministar vanjskih poslova Sjedinjenih Država Warren Christopher vratio se iz Evrope s balkanističkim stereotipom kako bi objasnio zašto NATO snage odbijaju da spriječe ubijanja. U svjedočenju pred Kongresom Sjedinjenih Država on se pozvao na „drevne antagonizme“ i govorio o bosanskoj ka­tastrofi kao o „problemu iz pakla“.[27]

Postojala je još jedna balkanistička tvrdnja, ko­ju su zastupali srbijanski predsjednik Slobodan Milošević, lider bosanskih Srba Radovan Karadžić i britanska Vlada. Radi se o tvrdnji da je ovo nasilje „građanski rat“, „unutarnja stvar“ ili „etnički sukob“. Među najvatrenijim zagovornicima balkanizma bili su srpski nacionalisti, koji su tvrdili ka­ ko je sukob u Bosni i Hercegovini dio prastarog obrasca etničkog sukoba koji ljudi izvana ne mo­gu razumjeti i kako bi se narodima Bosne i Hercegovine moralo prepustiti da ga riješe među sobom (dok na snazi ostaje embargo na uvoz oružja).[28] Do maja 1993. godine Clinton je sukob nazivao građanskim ratom, iako su snage iz Hrvatske i Srbije prešle granice i ušle u Bosnu i Hercegovinu, gdje su potpirivale nasilje. Zatim je Clinton govo­rio o „sukobu“ u Bosni i Hercegovini, koji je „ko­načno stvar zaraćenih strana i na njima je da ga ra­zriješe“. Na dan 10. februara 1994. godine balka­nizam je dostigao vrrhunac: „Sve dok onom tamo narodu ne dodije da ubijaju jedni druge“, izjavio je Clinton, „ružne će se stvari i dalje dešavati“.[29] Pozornica je bila postavljena za Srebrenicu.

Poslije Srebrenice Senat Sjedinjenih Država iz­glasao je sa nadmoćnom većinom zakon koji su podnijeli senatori Dole i Lieberman, predstavnici obje stranke, kojim se od Sjedinjenih Država zahtijeva da unilateralno ukinu embargo na uvoz oružja za Bosance. I samo glasanje, kao i govori koji su ih pratili; bili su historijsko dvostranačko nepriznava­nje vanjske politike aktualnog američkog predsje­dnika.[30] Evropljani su nešto ranije zaprijetili da će povući svoje mirovnjake iz Bosne i Hercegovine ukoliko se prekrši embargo na uvoz oružja. Clin­ton je obećao da de poslati američke jedinice kako bi pomogle u eventualnoj evakuaciji mirovnjaka. To povlačenje dovelo bi do krize u Bosni i Herce­govini prije predsjedničkih izbora 1996. godine.

Clintonova administracija bila je konačno pri­siljena da djeluje. Podržan NATO-vim zračnim udarima na skladišta municije srpske vojske i saobraćajnice u Bosni i Hercegovini, pomoćnik ministra vanjskih poslova Sjedinjenih Država Richard Hoolbrooke poveo je pregovore, čiji je rezultat bio Daytonski mirovni sporazum od 22. novembra 1995. godine. Ubrzo nakon toga za­mjenik ministra vanjskih poslova Sjedinjenih Država Strobe Talbot javno je osudio ideju da je bosanska tragedija bila neizbježna posljedica „drevnih antagonizama“ – balkanistički stereotip koji je ta ista administracija podržavala pune dvi­je godine.[31]

Balkanističku masku, koju je prvo navukla, pa zatim uklonila Clintonova administracija, ponovo je navuklo izolacionističko krilo Republikanske stranke. Cijela Bosna i Hercegovina (zajedno s njenih četiri miliona ljudskih života) nije vrijedna jednog jedinog američkog vojnika, uzviknuo je je­dan od kandidata za nominaciju ispred Republi­kanske stranke za predsjednika SAD.[32] Jedan kongresmen je izjavio da se „oni tuku“ na Balka­nu već hiljadu petsto godina, zaboravljajući činje­nicu da se nijedna od glavnih vjerskih ili etničkih grupa u Bosni i Hercegovini u to vrijeme još nije bila naselila na Balkan. Kulminaciju balkanističke ludosti dostigao je kongresmen William Goodling iz Pennsylvanije, koji je izjavio da je „sve to počelo još u četvrtom stoljeću naše ere, nakon cijepanja Rimskog Carstva“.[33] Ti su kongresmeni obje­ručke prihvatili mitologiju koju su sugerirali bri­tanski političari i učenjaci poput Sir Crispina Tic­kella, koji je tvrdio da je mržnja među jugoslaven­skim narodima stara „hiljade godina“.[34]

 

Pasivno nasilje i lažni humanitarizam

 

Zapadni su političari isto tako manipulirali jezi­kom pacifizma kako bi opravdali održavanje embar­ga na uvoz oružja protiv Bosanaca, a istovremeno su odbijali upotrijebiti silu kako bi im pomogli. Isti ti li­deri dozvolili su prodaju oružja širom svijeta. Britan­ski ministar vanjskih poslova Douglas Hurd izjavio je kako bi dizanje embarga na uvoz oružja značilo stva­ranje „izjednačenog nivoa ubijanja“[35]. Kad je u av­gustu 1992. godine otkriveno postojanje koncentra­cionog logora u Omarskoj, američki predsjednik Bush, ponositi tvorac operacije „Pustinjska oluja“ protiv Iraka, dosljedno je odbijao da se zauzme za di­zanje embarga na uvoz oružja, tvrdeći da de više oružja u ovoj regiji povećati nasilje.

Političari država-članica NATO saveza imali su moralnu i pravnu obavezu da podrže član 15 Pove­lje Ujedinjenih naroda, koja svakoj državi jamči pra­vo na samoodbranu, kao i Ženevsku konvenciju iz 1948. godine, koja od svih država-potpisnica zahti­jeva ne samo da spriječe genocid već i da ga kazne. Time što su odbili da dozvole Bosancima da se sami brane ili da iskoriste moć NATO-a kako bi ih odbra­nili, ti lideri uključili su se u jednu vrstu pasivnog na­silja, uspostavljajući parametre unutar kojih se ubi­janje može izvesti i bit de izvedeno nekažnjeno.[36]

Usprkos izvanrednim naporima brojnih pojedina­ca i malih kongregacija, utjecajni lideri kršćanskih crkava i organizacije takođe su se usprotivili kako ukidanju embarga tako i upotrebi NATO-vih snaga da bi se spasili Bosanci, a ponudili su malo šta kao bi­lo kakvu alternativu.[37] Stav mnogih crkvenih grupa – da je najbolji put ka zaustavljanju nasilja „pojačava­nje“ embarga na uvoz oružja – zanemario je činjenicu da je srpska vojska imala dovoljno oružja i tvornica oružja da im potraje godinama. Jedan od rijetkih utje­cajnih kršćanskih lidera koji je otvoreno progovorio protiv mirenja sa situacijom u napadu na Bosnu i Hercegovinu, koje je postojalo kod vodećih crkvenih lidera i organizacija, bio je Adrian Hastings, umirov­ljeni profesor teologije na Univerzitetu u Leedsu. Hastings je primijetio da „ukoliko su u nevolji ugla­vnom Muslimani koji su generacijama miroljubivo živjeli sa svojim kršćanskim susjedima, ali ih sada uništavaju nazovi-kršćani, to je tim prije razlog za kršćane da im priteknu u pomoć“. On govori o šutnji nadbiskupa od Canterburyja, Yorka i Westminstera, te Britanskog Vijeća crkava sučeljenih s najvećom moralnom sramotom u Evropi od Drugog svjetskog rata. Zatim povlači historijsku paralelu: „Biskup Ge­orge Bell iz Chichestera digao je prije pedeset godina usamljen glas kad je govorio u ime Jevreja. Gdje je da­nas jedan biskup od Chichestera?“[38] Sarajevski na­dbiskup Vinko Puljić, koji se tako hrabro borio za multireligijsku Bosnu i Hercegovinu, pristupio je toj temi sa šokantno umjerenom izjavom: „Mislim da smo od zapadnih crkava očekivali mnogo energičnije glasove protiv nepravde.“[39] Premda je istina da su ra­zličite crkve imale uveliko različite stavove na temu pravednog rata i opravdane upotrebe sile, nesumnji­vo je oklijevanje lidera glavnih crkava da zločine u Bosni nazovu pravim imenom, genocidom, i da zahti­jevaju njihovo zaustavljanje. Do mjere u kojoj su crkvene izjave pokazale samo uopćenu brigu zbog pa­tnji u Bosni i Hercegovini bez urgentnog zahtjeva da se genocid okonča, one se mogu s pravom optužiti za odbijanje da silu nazovu pravim imenom, ili, prema Hastingsovim riječima, za upotrebu otrcanih fraza.

Pasivnom nasilju zapadnih političara pomogla je lažna filantropija. Usmjeravajući misiju Ujedinjenih naroda na snabdijevanje humanitarnom pomoći, a is­tovremeno odbijajući da spriječi kampanju genocida, Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda stvorilo je sistem koji je mirovnjake Ujedinjenih naroda kao snabdje­vače humanitarnom pomoći izložio kao taoce. Nije važno jesu li ih uistinu zadržale srpske radikalne pa­ravojne formacije. Mogao ih je zadržati ko god je htio, te su prema tome korišteni kao taoci bez obzira na to jesu li bili pritvoreni ili nisu. Srpska vojska mo­gla je nekažnjeno kršiti desetine rezolucija Ujedinje­nih naroda koje su zahtijevale slobodan protok hu­manitarne pomoći, raspuštanje koncentracionih lo­gora i zaštitu civilnog stanovništva.[40] Tražeći dvostru­ki ključ za bilo kakvu akciju NATO snaga (odobrenje kako vojnih i civilnih zapovjednika snaga Ujedinjenih naroda tako i NATO-vih zapovjednika), Vijeće sigur­nosti spriječilo je svako efikasno odvraćanje od uzi­manja talaca. Tačno je da se hrana doturala nekim lju­dima koji bi inače skapali od gladi, ali – kako Bosan­ci komentiraju – bili su hranjeni za klanje.

Pune tri godine Ujedinjeni narodi su se borili da prebace minimum hrane u enklave Srebrenicu i Žepu. Nakon što su neki mirovnjaci uzeti kao ta­oci, a drugima zaprijećeno da de biti uzeti kao ta­oci, narod u tim sigurnosnim zonama – kojem je bilo zabranjeno adekvatno naoružanje da bi se branio i koji je održavan u životu zahvaljujući hu­manitarcima Ujedinjenih naroda – prepušten je srpskoj vojsci za masovne likvidacije.[41] U septem­bru 1995. godine, kada je NATO konačno upotri­jebio zračne udare kako bi slomio opsadu Saraje­va, ukupni gubici NATO snaga bili su dva nestala francuska pilota. Da su u 1992. godini ti udari, ili vjerodostojna prijetnja udarima, bili upotrijebljeni kako bi se zabranio svaki genocidni čin sa svake strane, ne samo što bi se spasio ogroman broj Bo­sanaca (svih vjera) već i životi više od dvije stoti­ne mirovnjaka Ujedinjenih naroda.

Nemoguće je znati ličnu motivaciju onih koji su pune tri godine manipulirali jezikom pseudopacifi­zma i lažne čovjekoljubivosti kako bi opravdali po­litiku koja je nagradila agresiju a kaznila njene žrtve; onih koji su priznali suverenost Bosne i Her­regovine i obavezali se da je brane, a onda pogazi­li vlastite obaveze; onih koji su u oktobru 1992. godine proglasili „zonu zabrane letova“, a zatim mjesecima odbijali da ovlaste bilo kakvo pojačanje i na kraju odbili da je uopće primijene; onih koji su šest gradova proglasili sigurnosnim zonama, ali su odbili da ih zaštite; i koji su dali ovlaštenje za upo­trebu „svih neophodnih sredstava“ kako bi se kon­voji s humanitarnom pomoći probili do izgladnje­Iih civila, ali su odbili da upotrijebe čak i sredstva koja su im bila na raspolaganju.[42]

Za neke je degradacija pojma održavanja mira otjelovljena u jednom posebnom incidentu. U lje­to 1992. godine mirovnjaci Ujedinjenih naroda pod zapovjedništvom kanadskog generala Lewisa MacKenziea često su posjećivali logor za silovanja poznat kao „Sonjin Kon Tiki“ u mjestu Vogošći nedaleko od Sarajeva. Čak i nakon što su saznali da su žene u „Kon Tikiju“ bošnjačke zarobljenice držane protiv svoje volje, zlostavljane i ponekad ubijane, mirovnjaci Ujedinjenih naroda su i dalje iskorištavali žene u tom mjestu i bratimili se s nji­hovim srpskim nacionalističkim čuvarima. Samo 150 metara dalje od „Sonje“ desetine bošnjačkih muškaraca držano je u neljudskim uslovima, ali mirovnjaci to nisu opažali.[43]

Za druge je degradacija uloge održavanja mira kulminirala 8. januara 1993. godine. Francuski kontingent mirovnjaka Ujedinjenih naroda osigu­ravao je pratnju bosanskom potpredsjedniku Vla­de dr. Hakiji Turajliću na putu za Sarajevo. Zaus­tavljeni su na kontrolnom punktu srpske vojske. Kad su srpski vojnici zatražili od francuskih mirov­njaka da otvore oklopna kola – što je bilo u supro­tnosti s njihovim naređenjima i sa punim sazna­njem o tome šta će uslijediti – oni su se povinova­li, a onda su stali sa strane i posmatrali kako jedan srpski vojnik puca i ubija nenaoružanog dr. Turaj­lića. Kad su ti isti francuski mirovnjaci stigli kući u Francusku, odlikovani su za junačko djelo.[44]

Jedan srpski vjerski nacionalist sažeto je formu­lirao manipulaciju jezikom nenasilja i humanitari­zma kojim su se tako često služili zapadni političari u vezi s Bosnom i Hercegovinom i, čineći to, demonstrirao moralno izjednačavanje kojem vodi ta­kav jezik. Taj nacionalista tvrdio je da je hrišćanstvo superiornije od islama zato što ono zabranju­je svako nasilje, čak i u samoodbrani. Kad su ga za­pitali zašto opravdava kao samoodbranu nasilje koje čine srpski nacionalisti, on je odgovorio: „Svi smo mi grešnici.“[45]

 

Moralno izjednačavanje

 

„Nema anđela u tom sukobu“, bila je parola što se koristila kako bi se odbilo zaustavljanje ubijanja – kao da anđeli, prije nego ljudska bića, zaslužuju naše suosjećanje i podršku. U julu 1992. godine britanski ministar vanjskih poslova Douglas Hurd za­uzeo je pokroviteljski stav prema žrtvama jednako kao prema počiniteljima: „Tamo gdje nema želje za mirom, mi ga ne možemo osigurati.“[46] Balkanistički stereotip neprekidno je korišten kako bi se ob­znanilo da su sve strane podjednako krive.

Nijedna strana ni u jednom ratu nije oslobođena krivnje. Međutim, pozicija „prebacite krivicu na­ sve strane“ falsificirala je značajne razlike između metodičnog genocida koji su izveli srpski nacionalis­ti, pljačkaške agresije hrvatskih nacionalista, te poje­dinačnih zločina koje su počinili bošnjački vojnici, zločina koji nisu imali nikakve veze s bilo kakvom općom zločinačkom politikom i koji su kažnjeni.[47]

Moralno izjednačavanje dovelo je do političkog izjednačavanja. Nakon što je Londonska konferen­cija 1992. godine potvrdila teritorijalni integritet i legitimitet Bosne i Hercegovine, NATO snage su prešle na takmičarski jezik u kojem je bosanska Vlada bila jedna od tri „zaraćene strane“.[48] Kad su se bosanski lideri usprotivili onim aspektima miro­vnih planova koji su teritorijalnim koncesijama na­gradili zločine srpskih i hrvatskih nacionalista, za­padne diplomate pustile su da procure izjave koje su govorile o tome da su Bošnjaci „loši gubitnici“ i da ne prihvaćaju činjenicu da su „izgubili“ – kao da je genocid neka vrsta nogometne utakmice.

David Owen je 1993. godine izjavio da Srbi kontroliraju 60% predratne teritorije Bosne i Her­cegovine. Tu tvrdnju su srpski militanti iskoristili kako bi opravdali svoj zahtjev da najveći dio Bosne i Hercegovine treba dati srpskom stanovništvu, ko­je čini 31% ukupnog bosanskog življa.[49] Međutim, posljednji zemljišni katastri prije rata pokazuju da je 50% Bosne i Hercegovine bilo u javnom vlasništvu i da su srpski zemljoposjednici kontrolirali 23%. U aprilu 1995. godine Thorwald Stoltenberg dao je zapanjujuću izjavu da su bosanski muslimani u stva­ri Srbi. Tako je ostvaren san srpskih ekstremista. Ako su bosanski muslimani Srbi, onda oni nemaju razloga da odbijaju srpsku vojnu okupaciju, a pošto su (prema ekstremistima) Srbi ili pravoslavni hriš­ćani ili izdajnici, nije bilo razloga da se bosanski muslimani ne tretiraju kao izdajnici.[50] Dva čovjeka kojima su zapadne sile povjerile da zaštite suvereni­tet Bosne i Hercegovine prihvatili su najlažnije i najfatalnije tvrdnje radikalnih vjerskih nacionalista među Srbima.

Moralno izjednačavanje moglo se postići por­tretiranjem svih strana kao neljudskih divljaka. Is­to se moglo postići i ignoriranjem zvjerstava. Pre­ma jednoj višoj asistentici u Brookings Institutu i višoj savjetnici Yasushija Akashija, šefa operacija Ujedinjenih naroda u Bosni i Hercegovini, proble­mi u Bosni nisu bili rezultat stoljetnih plemenskih mržnji već prije posljedica organizacionog kolap­sa – unutar međunarodnih kao i jugoslavenskih institucija – koji je uslijedio sa završetkom hlad­nog rata. To je impliciralo da, pošto nema zločina, niko u stvari nije odgovoran.[51]

Konačan način da se izbjegne moralna distin­kcija bila je satanizacija cijelog jednog naroda. Fraze poput onih kao što su „srpska agresija“ i „srpski zločini“ ignoriraju bilo kakvo srpsko pro­tivljenje genocidu. Grupna satanizacija zasniva se na shvaćanju srpskog naroda kao homogene mase – stav kojeg se drže srpski militanti. Za predsje­dnika Republike Srpske Radovana Karadžića, na primjer, svaki Srbin koji ne podržava napad na Bosnu i Hercegovinu nije pravi Srbin, a svaka kri­tika Karadžićeve politike je kritika „Srba“ uopće.

Peter Brock je u žurnalu Foreign Policy objavio tekst u kojem tvrdi kako su zapadni mediji pretje­rali navodeći zločine koje su počinili Srbi, a isto­vremeno su odbijali izvještavati o zločinima protiv Srba.[52] Taj članak ignorira brojna svjedočenja o organiziranom genocidu od strane srpskih milita­nata u izvještajima o ljudskim pravima i ratnim zločinima. Ubrzo su se pokazali brojni nedostaci u Brockovom članku.[53] Pa ipak, bio je to zlatni ru­dnik propagande za srpske vjerske nacionaliste. Za mnoge Srbe i druge koji žele da vjeruju kako je genocid izmišljotina zapadnih medija, Brockov članak je bio citat iz režimskog lista. U suštini Brockovog članka ležalo je shvaćanje da je kritika upućena vodstvu Republike Srpske uvreda za sve Srbe. Ni sam Radovan Karadžić to nije mogao bo­lje postaviti.

 

Nacionalni interesi

 

Zapadni funkcioneri, poput ministara vanjskih poslova Sjedinjenih Država Lawrencea Eagleburge­ra i Warrena Christophera, imali su problem da uvi­de gdje leži vitalni interes u postupku sprečavanja genocida osim „ograničavanja“ nasilja unutar granica Bosne i Hercegovine. U trenutku dok ovo pišem, još uvijek nije jasno hoće li Daytonski mirovni spo­razum biti primijenjen ili će operacije NATO-a koje ga trebaju podržati biti ponovo degradirane na isti način kako se to dogodilo s misijama Ujedinjenih naroda od 1992. do 1995. godine. Rezultat će na više ozbiljnih načina imati posljedice na sigurnost naroda i nacija izvan Bosne i Hercegovine.

Prvi rat između Izraela i Arapa 1948. godine ostavio je za sobom 750.000 palestinskih izbjegli­ca. „Palestinski problem“ doveo je do još tri veli­ka rata na Srednjem istoku, uništenja Libana, geopolitičkog sukoba između Istoka i Zapada, napo­ra Izraela i njegovih neprijatelja da razviju nuklearno oružje i milijardi dolara američke inostrane pomoći za Srednji istok. U julu 1995. godine bilo je dvostruko, pa i više bosanskih izbjeglica nego što je 1948. bilo palestinskih, a pretrpjeli su zvjer­stva koja se ne daju opisati. Posljedice dopuštanja da se uništi Bosna i Hercegovina počet će se jav­ljati u drugoj i trećoj generaciji djece rođene u iz­bjegličkim logorima, a one će biti nesagledive.

Na kraju hladnog rata NATO je promijenio svoju misiju – preko odbrane od Sovjetskog Save­za do zaštite mira i sigurnosti u Evropi. Neuspjeh da se ta misija ispuni u Bosni i Hercegovini osla­bit će i možda uništiti savez koji je bio ključni za stabilnost u Evropi i kojem su sve NATO članice donirale ogromna sredstva.

Sarajevo je u središtu etničkih i vjerskih varljivih linija koje se pružaju preko čitavog svijeta: slaven­ski i hrišćanski pravoslavni svijet protežu se prema istoku i sjeveroistoku; muslimanski i turski prema istoku i jugoistoku preko središnje Azije i prema za­padu preko sjeverne Afrike; katolički svijet proteže se prema zapadu i sjeverozapadu od Austrije do La­tinske Arnerike; protestantski svijet počinje svoj luk nedaleko na sjever od Sarajeva. Nagrađivanje geno­cida u Bosni i Hercegovini bit će signal mnogim po­tcncijalnim protivnicima: prvo napadni i udari ne­milosrdno i – dobit ćeš ono što želiš.

U Ruandi je 1994. godine ekstremističko Hutu vodstvo skovalo zavjeru o genocidu. S punim su pravom očekivali da se genocid – ako se može pro­voditi nekažnjeno u Evropi, naočigled NATO-a – može izvršiti i u srednjoj Africi, daleko od bilo ka­kve snage kao što je NATO. Konačan neuspjeh u Bosni i Hercegovini poslat će zlokobnu poruku svakoj drugoj skupini u svijetu (a bit će ih mnogo) koja bi mogla smisliti plan o genocidu.

Geopolitički hladni rat između islama i Zapada bio bi tvrdokorniji i, moguće, opasniji nego hladni rat između Zapada i Sovjetskog bloka. Muslimane širom svijeta zaprepastili su zapadnjačko pristaja­nje na genocid i pasivnost prozapadnih islamskih vlada. Konačan neuspjeh u Bosni i Hercegovini samo će ojačati stav islamskih militanata koji tvrde da Zapad želi uništiti islam. Taj će neuspjeh isto tako oslabiti položaj onih muslimana koji traže mirne odnose sa zapadnim svijetom.

Vjersko nasilje eksplodiralo je širom svijeta: je­dna budistička grupa otrovnim plinom je napala Tokio; u aprilu 1995. godine sljedbenici Pokreta za kršćanski identitet podmetnuli su bombu u Oklahoma Cityju; hinduistički militanti napali su muslimanska sveta mjesta; islamski radikali su u New York Cityju napali Svjetski trgovinski centar; jevrejski militanti su proslavili masovno ubojstvo muslimanskih Arapa u Hebronu i ubojstvo premi­jera Yitzhaka Rabina u Izraelu. Nagraditi genocid u Bosni i Hercegovini znači učiniti takvo nasilje modelom za uspjeh.[54]

Prema nekim mišljenjima, moguće je da interes nacionalne ekonomije za vodećeg proizvođača oružja kao što su Sjedinjene Države leži u tome da dozvole ili čak potiču takve razdore i sukobe. To osigurava tržište za vodeći izvozni proizvod, udržava vojni industrijski kompleks u stanju pri­pravnosti i čuva ogromnu armiju kao sigurnosni ventil u vrijeme sve veće nezaposlenosti. Sukob s islamskim svijetom stvorio bi novog globalnog ne­prijatelja: vanjski neprijatelji pomažu unutarnjoj koheziji. Zagovornici realpolitike ne navode ove argumente tako otvoreno, ali ih sugeriraju. U kraj­njem slučaju, je li sprečavanje genocida u našem nacionalnom interesu zavisi od toga u kakvoj državi i kakvom svijetu želimo živjeti.[55]

 

Ni prebijene pare

 

„Ne dajem ni prebijene pare za Bosnu. Ni prebi­jene pare. Ti ljudi su sami sebi na vrat navukli nevoIju.“ Ovu izjavu dao je 7. juna 1995. godine Thomas Friedman, kolumnist New York Timesa. Ona uznačava kraj moralnog izjednačavanja, izjednačava­nje žrtve s počiniteljem i devalvaciju obojice.[56]

Teološkom terminologijom izraženo, moralno i političko izjednačavanje utjelovljeno je u izjavi gIasnogovornika Srpske pravoslavne crkve da su „u ovom ratu svi krivi“.[57] Razgranavanje takve je­dne izjave ide mnogo dalje od teoloških doktrina o istočnom grijehu. Shvaćanje da su svi krivi u bosanskom sukobu predstavlja generaliziranu izjavu što nizbrdicom vodi do zaključka da bosanski na­rod na neki način dobija ono što je zaslužio. Šta­više, stav da žrtve genocida zaslužuju ono što ih je zadesilo češće je podtekst jezika moralnog i poli­tičkog izjednačavanja – vrlo rijetko neki utjecajni kolumnist poput Thomasa Friedmana artikulira tu poruku direktno. U manje uzdržanom svijetu newsgroupa na Internetu posteri često ponavljaju jednu verziju parole: „Neka se međusobno pobiju pa će se problem sam riješiti“, što je, barem kao izjava, poštenija verzija fraze popularne među političkim komentatorima: „Ograničimo problem na Bosnu pa će sam sagorjeti.“

Albert Speer, arhitekta velikog dijela industrij­ske mašinerije u nacističkoj Njemačkoj, proveo je dvadeset godina u zatvoru. U svojim memoarima izjavljuje da nikad nije prihvatio odgovornost za zlo koje je uzrokovao usprkos ogromnom broju žrtava. A onda je vidio fotografiju jedne porodice koju odvode u logor smrti. Kada je bacio pogled na patnju na individualnoj osnovi, počeo je shvaćati zlo čijim je dijelom i sam bio.[58]

U Bosni, svjedoci nasilja usredsredili su se na in­dividualne slučajeve ne bi li nekako ganuli svijet koji kao da nije mario. Jedan reporter je primijetio kako se poslije drugog masakra na tržnici u Saraje­vu, 28. avgusta 1995. godine, jedna bosanska dje­vojčica okrenula svojoj majci i rekla: „Mama, izgu­bila sam ruku“, dok je majka, i sama teško ranjena, stenjala: „Gdje mi je muž? Izgubila sam muža!“ Nakon što je 1992. godine srpska vojska granatira­la jedno sarajevsko predgrađe, jedan reporter je za­pisao da su našli jednog dječaka pored njegove mrtve majke kako ponavlja: „Mama, voliš li me?“ Nakon masakra tokom granatiranja Srebrenice 1993. godine, u kojem je srpska vojska otvorila vatru na grupu bošnjačkih civila što su čekali da ih UN evakuira, jedan zvaničnik UNHCR-a ispričao je o jednoj djevojčici kojoj je pola lica bilo raznese­no. Rekao je kako je djevojčica tako strašno patila da nije mogao učiniti ništa drugo do moliti se da ona što prije umre, što se i desilo.[59]

U nekim slučajevima, slike koje nagovještavaju više nego što otvoreno prikazuju dozvolile su lju­dima da vide s onu stranu maski i shvate šta je na kocki u Bosni. Jedna mlada žena iz Srebrenice objesila se nakon što je ta enklava predata srpskoj vojsci. Njena slika omogućila je američkoj senator­ki Dianni Feinstein, koja se služila jezikom balka­nističke mitologije o „drevnim antagonizmima“ kako bi opravdala nasilje, da shvati ljudske dimen­zije genocida. Feinstenova je postavila niz pitanja o mladoj ženi: Kako se zove, odakle je, kakva je po­niženja i zlostavljanja pretrpjela, je li bila silovana, je li bila svjedok kad su njeni najmiliji ubijani? Ono što je slika ostavila nedorečenim omogućilo je se­natorki da vidi s onu stranu lingvističke maske o „zaraćenim stranama“ i „krivici na svim stranama“ i da sagleda stvarnost: da ta mlada žena po svoj prilici nije bila borac, da nije bila kriva, niti drevni mrzitelj i antagonista i da njen čin nije bio „postu­pak nekog ko ima mogućnost samoodbrane“.[60]

Nasilje u Bosni i Hercegovini bilo je vjerski ge­nocid u nekoliko vidova: narod koji je uništavan odabran je na osnovu svog vjerskog identiteta; oni koji su vršili ubijanje djelovali su uz blagoslov i potporu kršćanskih crkvenih lidera; samo nasilje bilo je utemeljeno u vjerskoj mitologiji koja je ka­rakterizirala ciljane ljude kao izdajnike rase, a njihovo istrebljenje kao sveti čin; a počinitelje nasilja štitila je politika koji su smislili političari Zapa­dnog svijeta kojim u civilizacijskom pogledu do­minira kršćanstvo.

Kad se radi o vjerskom genocidu, moralne dis­tinkcije je posebno teško sačuvati. Osnova velikog dijela moralnog promišljanja može se pronaći unutar religija. Međutim, u vjerski motiviranom nasilju religijama se manipulira kako bi se motivi­ralo i opravdalo zlo. Jedan odgovor jeste reformi­rati religije iznutra, u dijalogu s drugim religijama. Vjerski lideri svih tradicija moraju bolje razumjeti i bolje objasniti punu humanost onih koji pri­hvaćaju druge religije, kao i raznovrsnost i bogat­stvo unutar drugih tradicija. Drugi odgovor jeste početi s osnovnom premisom – da se nepotrebna, namjerno uzrokovana ljudska patnja ne može i ne smije olahko objasniti i skinuti s dnevnog reda. Ta dva odgovora mogu se dopunjavati.

Kad se radi o manipulaciji pričom o Velikom petku od strane vjerskih nacionalista, suprotno iščitavanje može se naći u odbijanju „nevjernih To­ma“ da prihvate uskrslog Isusa sve dok mu ne gurnu ruke u ranu. Postoje oni koji će odbiti da prihvate patnje drugih ljudskih bića čak i kad bi bili u po­Iožaju da im gurnu ruku u ranu. U slučaju Bosne i Hercegovine u sumnjivce bi se mogli ubrojiti zapadni politički lideri i jedan dio javnosti.

Priča o nevjernom Tomi može biti priča o tome kako je teško priznati rane drugoga i kako je ta­kvo priznanje neophodno da bi se shvatio us­krsnuti Isus. Bosanski musliman predstavlja „dru­gog“ za veći dio kršćanskog svijeta. Genocid u Bosni i Hercegovini bio je zasnovan na jednoj pose­bnoj verziji priče o Velikom petku. Ostaje da se vi­di hoće li drugačija čitanja te priče doprinijeti odluci da se prekine s genocidom i hoće li se do te odluke doći prije nego što bude prekasno.

 

Genocid u Bosni, 1992-1995.

 

1989.

28. juni – Milošević govori prilikom 600-godišnjice obilježavanja bitke na Kosovu

1991.

25. septembar – Vijeće sigurnosti UN donosi rezoluciju 713: uvodi se embargo na uvoz oružja za sve strane u bivšoj Jugoslaviji

1992.

27. mart – Proglašena Republika Srpska
6-7. april – Bosnu i Hercegovinu priznaju Evropska zajednica i Sjedinjene Države
3-17. april – Srpski militanti počinju s genocidom u Zvorniku, Višegradu, Foči i Bijeljini i krajevima oko njih
21. april – Počinje opsada Sarajeva
Maj – Bosanska vlada uzalud moli za vojnu pomoć ili za ukidanje embarga na uvoz oružja
17. maj – Srpska vojska uništava Orijentalni institut u Sarajevu
19. maj – Jugoslavenska narodna armija tvrdi da se „povlači“ iz Bosne i Hercegovine i prebacuje vojnike i oružje pod kontrolu vojske bosanskih Srba
27. maj – U Sarajevu granata pada na ljude koji stoje u redu za hljeb
30. maj – Rezolucija 725 Vijeća sigurnosti UN: sankcije protiv Jugoslavije (Srbija i Crna)
19. juni – Proglašena Hrvatska zajednica Herceg-Bosna
3. avgust – Bosanski predsjednik Izetbegović uzalud moli da se okonča embargo na uvoz oružja
4-6. avgust – Televizijski snimci koncentracionih logora u Omarskoj i Trnopolju
25-28. avgust – Londonska konferencija: zemlje članice NATO saveza potvrđuju teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine
– Srpska vojska spaljuje Nacionalnu biblioteku u Sarajevu

1993.

2. januar – Objavljivanje Vance-Owenovog plana
8. januar – Snage UN predaju bosanskog potpredsjednika Vlade srpskim vojnicima, koji ga likvidiraju na licu mjesta
15. januar – U Sarajevu granata pada na ljude koji stoje u redu za vodu
Mart-april – Srpska vojska zauzima Cersku i ugrožava Goražde, Srebrenicu i Žepu
16. april – Rezolucija 819 Vijeća sigurnosti UN: Srebrenica proglašena sigurnosnom zonom
5. maj – Republika Srpska odbacuje Vance-Owenov plan
22. maj – Bihać, Tuzla, Žepa, Goražde i Sarajevo proglašeni sigurnosnim zonama, zajedno sa Srebrenicom
Juni- septembar – Owen-Stoltenbergova podjela Bosne i Hercegovine, zasnovana na mapi koju su nacrtali Tudman i Milošević
30. juni – Vijeće sigurnosti UN odbacuje prijedlog za ukidanje embarga na uvoz oružja
Juli – Zajednički srpsko-hrvatski napadi na Bošnjake
23. avgust – Snage HVO uništavaju stari grad Počitelj i iz njega protjeruju Bošnjake
6. septembar – Izetbegović moli Vijeće sigurnosti UN da ukine embargo na uvoz oružja
27. septembar – Fikret Abdić proglašava autonomnu državu u bihaćkom džepu
9. novembar – HVO uništava Stari most u Mostaru
17. novembar – Ujedinjeni narodi ustanovljuju Mešunarodni sud za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji

1994.

5. februar – Granatiranje pijace u Sarajevu; pritisak NATO-a dovodi do privremenog prekida granatiranja grada
4-15. april – Srpska vojska granatira Goražde, upada u sigurnosnu zonu i spaljuje bošnjačke kuće. Britanski general Michael Rose pri UNPROFOR-u odbija da zaštiti tu sigurnosnu zonu
Maj – Plan Kontakt grupe za podjelu Bosne i Hercegovine: 40% teritorije bilo bi ustupljeno Republici Srpskoj
Avgust- sept. – Vojkan Đurković počinje protjerivanje i religijski teror u Banjoj Luci i Bijeljini
Sept.- novembar – Jugoslavija tvrdi da je zatvorila granice prema Bosni
Novembar – Bihać napadaju srpske snage iz Bosne i Hercegovine, kao i Abdićevi separatisti . Britanski general Michael Rose pri UNPROFOR-u odbija da iskoristi zračne udare NATO-a kako bi zaštitio Bihać

1995.

11-21. juli – UN predaju sigurnosne zone Srebrenicu i Žepu srpskoj vojsci; slijede masovne likvidacije
26. juli – Senat Sjedinjenih Država izglasava Dole-Liebermanov zakon o jednostranom ukidanju embarga na uvoz oružja u Bosnu i Hercegovinu
Julii-avgust – Hrvatska redovna vojska razbija Srpsku Republiku Krajinu u operaciji „Oluja“
22. novembar – U Daytonu, Ohio, počeli pregovori o sklapanju mira

 

___________________________________________

 

[1] Louis Gentile, Toronto Globe & Mail, 13. januara 1994. godine. Jedan sličan komentar Gentilea citirao je An­thony Lewis u New York Timesu od 15. januara 1994. go­dine: „Lideri zapadnog svijeta primili su detaljan izvještaj o tome šta se ovdje događa. Neoprostivo je što su dopustili da se to događa mjesec za mjesecom.“ Isto tako, vidjeti New York Times od 15. februara 1994. godine, stranicu s komen­tarima. Od ostalih UNHCR zvaničnika koji su se ograđiva­li od sistematskih zločina treba navesti Krisa Janowskog, Larryja Hollingswortha i José Maria Mendilucea.

[2] Tri najčuvenija gangstera nosila su nadimke Caco, Ćelo i Juka. Kad su Cacina i Ćelina banda počele zlostav­ljati stanovnike Sarajeva, bosanska policija ih je uhapsila 24. oktobra 1993. godine. Ćelo (pukovnik Ramiz Dela­lić) i njegova banda su pohapšeni, a Caco (pukovnik Mušan Topalović) je ubijen u sukobima koji su uslijedili oko njegovog hapšenja.

[3] Vidjeti: Mark Almond, Europe’s Backyard War: The War in the Balkans /Rat u stražnjem dvorištu Evrope: Rat na Balkanu/ (London: Mandarin, 1994. godine), 243; Winston Nagan, „Bosnia: A Question of Genocide“ /“Bo­sna: Pitanje genocida“/, razgovor u Gainesvilleu, Florida, održan 12. septembra 1994. godine; Carol Hodge, „Hurd Mentality: Britain’s Foreign Secretary Bows out in Shame“ /“Hurdov mentalitet: Britanski ministar vanjskih poslova povlači se podvijena repa“/, The New Republic, 7. avgusta 1995. godine, 18. Hrvatsku je embargo manje pogodio, budući je ona bila u stanju da nabavlja oružje s crne berze 11 istočnoj Evropi. Tako je embargo, u stvari, naškodio je­dino Bošnjacima. Bilo kakav pokušaj da se pošalje oružje Bosni morao bi proći kroz dvostruku baražu hrvatskih ucjena i „dodatnih naplata“ i NATO-vu blokadu oružja. Najočigledniji donatori naoružanja za Bosnu bile bi same zemlje članice NATO saveza. Embargo na uvoz oružja omogućio im je da odbiju naoružati Bošnjake pod izgovo­rom kako bi bilo protuzakonito snabdijevati ih oružjem.

[4] „Islamska deklaracija“ nije objavljena u originalu na bosanskom-srpskom-hrvatskom jeziku sve do 1990. godi­ne, pod nazivom Islamska deklaracija (Sarajevo, 1990. godine). Verzija na engleskom jeziku objavljena je u časo­pisu South Slav Journal. Za kasniji, nešto moduliraniji stav, vidjeti: Alija Izetbegović, Islam between East and West /Islam između Istoka i Zapada/ (Indianapolis: Ame­rican Trust Publications, 1984. godine). Ponovo se bosan­ska-hrvatska-srpska verzija pojavila poslije engleske: Islam između Istoka i Zapada (Sarajevo, 1988. godine).

[5] Amila Buturović raspravlja o vezi između kosovske kletve (u kojoj će svi što nisu sudjelovali u boju na Koso­vu ostati bez djece) i ginocidnom napadu na slavenske muslimane, koje su, da budemo precizni, srpski naciona­listi smatrali izdajnicima s Kosova. Amila Buturović, „Na­tionalism and Rape: Gendering ‚Ethnic Cleansing‘ in Bo­snia-Herzegovina“ /“Nacionalizam i silovanje: Rađanje ‚etničkog čišćenja‘ u Bosni i Hercegovini“/, referat pročitan na konfenerenciji „Kriza u Bosni“, 7. novembra 1995. godine, Keene State College, Keene, N. H.

[6] Intervju s Batshevom Tsur u Jerusalem Post, 13. no­vembra 1992. godine, citirano u: Cigar, Genocide in Bo­snia, 124.

[7] Za vezu između antimuslimanskih i antijevrejskih predrasuda, vidjeti: Allan Cutler i H. Cutler, The Jew as an Ally of the Muslim /Jevreji kao saveznici muslimana/ (South Bend: Notre Dame University Press, 1986. godi­ne). Ovakvu upotrebu termina „orijentalizam“ populari­zirala je utjecajna knjiga Edwarda Saida, Orientalism (New York: Pantheon Books, 1978. godine). Za konkre­tan primjer povijesti proučavanja orijentalizma, vidjeti: Michael Sells, „The Qasida and the West: Self-Reflective Stereotype and Critical Encounter“ /“Kasida i Zapad: Autorefleksivni stereotip i kritički susret“/, Al- Arabiyya, 20 (1987. godine), 307-57.

[8] Od maja 1992. godine Jugoslavija se sastoji od Srbi­je i Crne Gore, dvije republike s pretežno srpskim stano­vništvom, i njom dominira srbijanski predsjednik Slobo­dan Milošević. U agencijskom izvještaju TANJUG-a od 25. jula 1994. godine, podnaslov „Tripoli“, javljeno je da je jugoslavenski predsjednik Zoran Lilić stigao u prijatelj­sku posjetu u Tripoli, gdje je dočekan „s počastima koje se obično ukazuju istaknutim funkcionerima iz prijateljskih zemalja“. Pukovnik Gadafi je otišao u nepredviđenu posjetu jugoslavenskom predsjedniku, koju je reporter smatrao izuzetnim komplimentom. Isto tako, vidjeti TA­NJUG-ove izvještaje za juli, od 24. do 27., zatim za 18. septembar i 5. decembar 1994. godine.

[9] Na sličan način, kad su zemlje-članice NATO save­za odbile ukinuti embargo na uvoz oružja u Bosnu i Her­cegovinu, bosanska Vlada je prihvatila vojnu pomoć od zemalja kao što su Iran i Sudan, koje su bile spremne prekršiti embargo. Srpski nacionalisti i zapadni političari na takve očajničke poteze ukazali su kao na dokaz mili­tantnog fundamentalizma kod Bošnjaka. U drugu ruku, kad je Iran uhvaćen kako krši ekonomski embargo name­tnut Srbiji (pokušavajući da direktno Miloševićevom režimu prokrijumčari džinovski kompleks za bušenje naf­te), niko nije optužio srpske nacionaliste u Beogradu za fundamentalizam. Vidjeti: Ray Bonner, „U.S. Scrambles to Keep Oil Rigs from Reaching Serbia“ /“Sjedinjene Države se upinju da spriječe isporuku opreme za bušenje nafte Srbiji“, New York Times, 7. aprila 1995.

[10] Vidjeti TANJUG-ove izvještaje za prvu sedmicu oktobra 1994. godine za sinopsise takvih članaka iz fran­cuskog nedjeljnika L’Evenement de Jeudi, pariški dnevni list Le Figaro i pariški dnevni list Liberation, iz kojih je beogradski dnevni list Politika prenio antibošnjačke član­ke kao senzaciju. Poanta ovdje nije u tome da ne treba kri­tizirati bosansku Vladu ili bošnjačke vjerske vođe, nego da kritika mora događaje posmatrati u pravom svjetlu. Postoje neki koji bi željeli uvesti islamske simbole u javni život u Bosni i Hercegovini, ali u drugu ruku, u zemljama Evrope i Sjeverne Amerike u javnim ceremonijama, na nacionalnim valutama i na javnim spomenicima prevlada­vaju simboli, parole i zavjeti iz kršćanstva. Imajući u vidu žestinu agresije na Bosnu i Hercegovi­nu, njeni su stanovnici pokazali odmjerenost utoliko što su se uzdržali od osvete ili bacanja kolektivne krivice na sve Srbe ili sve kršćane. U toku Drugog svjetskog rata Vla­da Sjedinjenih Država je Amerikance japanskog porijekla strpala u sabirne logore bez ikakvog pravog razloga, i us­prkos činjenici da Japan nije okupirao nijednu stopu američkog tla. Šta se moglo dogoditi Amerikancima japan­skog porijekla da je Japan „etnički očistio“ 70 posto Sje­dinjenih Država? Bosanska Vlada nijednog trenutka nije razmatrala mogućnost da sve Srbe s teritorije pod svojom kontrolom stavi u sabirne logore.

[11] Vidjeti: prijevod u: H. T. Norris, Islam in the Bal­kans /Islam na Balkanu/ (Columbia: University of South Carolina Press, 1993. godine), 295-96; i: Norman Cigar, Genocide in Bosnia, 29. Cigar nudi niz Jevtićevih stereoti­pa o Muslimanima.

[12] Aleksandar Popović, Les Musulmans Yougoslaves, 1945-1989: mediateurs et metaphores /Jugoslavenski Muslimani, 1945-1989: posrednici i metafore/ (Lausanne: L’Age d’Homme, 1990), 1-10. Ukoliko se termin „totali­tarni“ može primijeniti na islam zato što ta religija nije ograničena na privatni život, onda se on isto tako mora primijeniti na halaški judaizam, dobar dio evangelističkog kršćanstva, najveći dio hinduizma, rimokatoličanstva, konfučijanizma i šintoizma.

[13] Darko Tanasković, „Religion and Human Rights in the Contemporary Balkans“ /“Religija i ljudska prava na području današnjeg Balkana“/, The Mediterranean Re­view, zima 1995. godine, 81-96.

[14] Vidjeti: The Far Right in Western and Eastern Euro­pe /Krajnja desnica u Zapadnoj i Istočnoj Evropi/, pri­ređivači, Luciano Cheles, Ronnie Ferguson i Michalina Vaughan (London: Longman, 1995. godine), 2. poglavlje, „The Dark Side of Nationalism“ /“Tamna strana naciona­lizma“/, i 11. poglavlje, „The Extreme Right in France“ /“Esktremna desnica u Francuskoj“/; i Hans-Georg Betz, Radical Right-Wing Populism in Western Europe /Radikal­ni desničarski populizam u zapadnoj Evropi/ (New York: St. Martin Press, 1994. godine), 3. poglavlje, „Immigrati­on and Xenophobia“ /“Imigracija i ksenofobija“/.

[15] Ovaj govor objavljen je u srbijanskom dnevnom listu Borba, 29. juni 1989. godine, 1.

[16] David Owen se prisjeća bosanskog predsjednika Alije Izetbegovića, kod koga „nije bilo vanjskih i vidljivih znakova da je musliman. On, njegov sin i njegova kćerka odijevali su se i ponašali poput Evropljana“ – kao da je začuđujuće što Bošnjaci, koji već dvanaest stoljeća žive u Evropi, izgledaju evropski ili kao da postoji neka kontra­dikcija između muslimanskog i evropskog izgleda. Vidje­ti: David Owen, Balkan Odyssey, 39.

[17] Za samo jedan primjer konstrukcije o muslimani­ma kao antizapadnim karikaturama, vidjeti: David Pryce­-Jones, The Closed Circle: An Interpretation of the Arabs /Zatvoreni krug: Tumačenje Arapa/ (London: Weidenfeld & Nicolson, 1989. godine) i prikaz te knjige koji je obja­vio Conor Cruise O’Brien, „Sick Man of the World“ /“Bo­lesnik svijeta“/ u dnevnom listu The Times od 11. maja 1989. godine. O’Brien tvrdi: „Muslimanske prijetnje i po­dbadanja koji su uslijedili nakon objavljivanja Satanskih stihova Salmana Rushdieja razjasnili su mnogima na Zapa­du koliko je u stvari islamsko društvo neprijateljski raspo­loženo prema zapadnim vrijednostima.“ Nakon što dono­si spisak stereotipa o muslimanima, O’Brien izjavljuje da „ono /muslimansko društvo/ izgleda odbojno zato što jes­te odbojno sa stanovišta zapadnjačkih post-prosvjetitelj­skih vrijednosti /O’Brienov kurziv/“. O’Brien dodaje: „Ostaje istina da je arapsko i muslimansko društvo bolesno i da je bilo bolesno već dugo vremena.“ Nakon što citira izjavu jednog muslimanskog reformatora da je Kur’an li­jek za bolesti islama, O’Brien završava: „Nažalost, ta bo­lest postaje sve teža što se više ovaj lijek uzima.“ Bilo bi ne­zamislivo naći toliko otrovan, čisto bigotski portret kršćanstva, judaizma ili bilo koje od većih religija na stra­nama vodećih zapadnih novina. Naivno bi bilo zamišljati da stavovi koje predstavlja O’Brien nisu odigrali neku ulo­gu u mirenju s agresijom na Bošnjake od strane britanskog društva, i, generalnije, zapadnog društva.

[18]Za antimuslimansku osnovu zadržavanja embarga na uvoz oružja u Bosnu i Hercegovinu, vidjeti: Roger Co­hen, „West’s Fears in Bosnia“ /“Strahovi Zapada u Bo­sni“/, New York Times, 13. marta 1994. godine, i Chris Hedges, „In the Truce Line, a Vast New Divide“ /“U lini­ji primirja, veliki novi jaz“/, New York Times, 11. febru­ara 1996. godine. Hedges piše: „Mogućnost da će u Evropi nastati jedna otvoreno islamska država, saveznik sa Iranom, jedan je od glavnih razloga što se Francuska u prvom redu suprotstavila uspostavljanju Bosne i Herce­govine kao države.“ Willy Claes, generalni sekretar NA­TO saveza tokom većeg dijela rata u Bosni i Hercegovini, pisao je o fundamentalističkoj islamskoj prijetnji i o NATO-u kao savezu prvrženom „odbrani osnovnih načela civilizacije koja povezuju Sjevernu Ameriku i Zapadnu Evropu.“ Vidjeti: „NATO Chief Warns of Islamic Extre­mists“ /“Šef NATO saveza upozorava na islamske ekstre­miste“/, Toronto Globe & Mail, 3. februara 1995. godine Uporediti: Edgar O’Balance, Civil War in Bosnia 1992-94 /Građanski rat u Bosni 1992-94./ (New York: St. Martin’s Press, 1995. godine), 79. Dok političari i diplomati ne go­vore javno o motivima zbog kojih su dozvolili da agresija na Bosnu i Hercegovinu nekažnjeno potraje pune tri i po godine, otvoreniji su oni koji nemaju neku javnu funkci­ju. Diskusione grupe na Internetu (soc.culture.bosna-her­zgvna, alt.current-events.bosnia, soc.culture.yugoslavia) često ljutito postavljaju pitanja zašto bi kršćani trebali po­moći muslimanima. Konstrukcija nekih zapadnih ideolo­ga o „zelenoj opasnosti“ od islama i samoispunjavajuća proročanstva o sukobu civilizacija, kao i njihov vjeran odraz u konstrukciji nekih islamskih militanata o velikom Zapadnom Šejtanu – i način na koji se ta dva ekstremna stava uzajamno pojačavaju – jest, naravno, beskrajan pre­dmet za raspravu. Među značajnijim nedavnim radovima objavljenim iz te oblasti, vidjeti: Thierry Hentsch, Imagi­ning the Middle East /Kako zamišljamo Srednji istok/, (Black Rose Books, 1992. godine).

[19] U televizijskom intervjuu sa Charliejem Roseom, 13. jula 1995. godine. Za Eagleburgerov komentar, vidje­ti: „Chralie Rose Transcript“, 1420 (1995 Trina­est/WNET) 5.

[20] Robert Kaplan, Balkan Ghosts /Balkanski duhovi/ New York: St. Martin’s Press, 1993. godine), 283.

[21] Vidjeti: Richard Rubenstein, „Silent Partners in Ethnic Cleansing: The UN, the EC, and NATO“, /“Prešutni partneri u etničkom čišćenju: Ujedinjeni naro­dni, Evropska zajednica i NATO“/, In Depth: A Journal for Value 3.2 (1994. godine), 51-52.

[22] Predsjednik Bush, ministar vanjskih poslova Eagle­burger, ministar odbrane Dick Cheney, savjetnik za naci­onalnu sigurnost Brent Scowcroft i šef Generalštaba ge­neral Colin Powel. Vidjeti izjavu predsjednika Busha od 6. avgusta, nakon otkrivanja Omarske: „Znate, rat u Bo­sni i Hercegovini i Hrvatskoj je kompleksan, zbunjujući sukob koji izrasta iz neprijateljstava starih stoljećima.“ Vi­djeti: George Bush, „Remarks and an Exchange with Re­ports on Departure from Colorado Springs“, 1393.

[23] Vidjeti: Colin Powell, „Why Generals Get Nervo­us“ /“Zašto se generali nerviraju“/, New York Times, 8. oktobar 1995. godine, strana s komentarima. Powellova izjava objavljena je uz odobrenje ministra odbrane Dicka Cheneyja i Nacionalnog vijeća za sigurnost, koji je tako dao signal srpskoj vojsci da Sjedinjene Države po svoj pri­lici neće predstavljati prijetnju, bez obzira na to kakvi zločini budu počinjeni.

[24] General Powell sam opisuje vlastiti položaj. Vidje­ti: Colin Powell s Josephom Persicom, My American Jour­ney /Moje američko putovanje/(New York: Random Ho­use, 1995. godine), 291, 558-605. Za još jednu tvrdnju da bi NATO-vi zračni udari doveli do katastrofe, vidjeti: Misha Glenny, `Bosnian Quicksand“ /“Bosanski živi pije­sak“/, New York Times, 18. februara 1994. godine. David Owen, koji se suprotstavljao upotrebi zrakoplovnih snaga kako bi se spriječio genocid, prisiljen je priznati da su tri sedmice selektivnog bombardiranja potpuno dezorijenti­rale srpsku vojsku. Vidjeti: Owen, Balkan Odyssey, 336. Owen počinje raspravu o tom pitanju tvrdeći kako se srp­ski general Ratko Mladić „nije slomio poslije prvog tala­sa NATO-vih bombardovanja kao što su brojni komenta­tori samouvjereno previdjeli“ (kao da su oni što su se za­lagali za opciju ukidanja embarga i zračnih udara specifi­cirali jednosedmični period). Owen zatim ide dalje i pri­znaje da je poslije tronedjeljne kampanje komunikacioni sistem srpske vojske bio poremećen, a ravnoteža snaga na terenu pomjerena u korist bošnjačko-hrvatske koalicije.

[25] Bill Clinton, govor tokom predizborne predsje­dničke kampanje, 6. avgusta 1992. godine, koji citira Hanna Rosin u: Andrew Sullivan, Accomplices to Geno­cide /Saučesnici genocida/ (cijeli tekst, 7. avgust 1995. go­dine, The New Republic) (Washington, D.C.: The New Republic, 1995. godine).

[26] Predsjednik Bill Clinton, kako ga citira Rosin u ibid., 14.

[27] Kako je citirano u izvještaju Barryja Schweida za agenciju Associated Press, Philadephia Inquirer, 19. maja 1993. godine, A3. Prema Elizabeth Drew, On the Edge: The Clinton Presidency /Na ivici: Clintonovo predsje­dništvo/ (New York: Simon & Schuster, 1994. godine), 157-63, Christopher i njegov pomoćnik Tom Donilon bi­li su glavne figure koje su ubijedile Clintona da odustane od svoje privrženosti planu za ukidanje embarga i zračnih udara u cilju zaustavljanja genocida i okrene se politici ograničavanja sukoba.

[28] Za napore britanskog ministra vanjskih poslova Douglasa Hurda i ostalih u Britaniji da prikažu genocid kao „građanski rat“, vidjeti: Noel Malcolm, Bosnia: A Short History, 239. Uporediti, A. M. Rosenthal, „Why Only Bosnia?“ /“Zašto samo Bosna?“/, New York Times, 20. maja 1995. godine: „Šta sad da se radi? (…) Zadržati američke trupe van Bosne i ne dizati embargo /na uvoz oružja/ – protiv svih zainteresiranih. Kazati Bosancima da se sami pozabave vlastitom sudbinom i da traže diplomat­sku pomoć Zapada, ukoliko to žele.“ Rosenthalovo rješenje bi po svoj prilici ostatak Bosne odvelo istoj mučeničkoj sudbini koja je zadesila Srebrenicu.

[29] „Naš je interes, bar prema mom mišljenju, u tome da se postaramo da Ujedinjeni narodi ne prejudiciraju re­zultat građanskog rata.“ Predsjednik Bill Clinton, 14. ma­ja 1993. godine, navela H. Rosin u: Andrew Sullivan, Ac­complices to Genocide, 14. I ostali Clintonovi citati pre­uzeti su iz istog izvora. Srpski predsjednik Milošević tvr­ dio je da Jugoslavenska armija nije umiješana u rat u Bo­sni i Hercegovini. Prema priznanju Miloševićevog sara­dnika Borisava Jovića, navodno „povlačenje“ Jugoslaven­ske armije iz Bosne i Hercegovine bilo je lukavstvo, „i to dosta brzo“, i srbijanska vlada iz Beograda nastavila je ne­posredno naoružavati vojsku bosanskih Srba i obez­bjeđivati plate njihovih vojnika. Vidjeti: Yugoslavia: De­ath of a Nation (BBC, 1995.), dio III, kao i: Silber i Lit­tle, Yugoslavia: Death of a Nation, 217-218.

[30] Za govore u Senatu povodom Srebrenice, „The Bosnia and Herzegovina Self-Defense Act of 1995“ /“Akt o samoodbrani Bosne i Hercegovine iz 1995.“/, poznat kao Dole-Liebermanov nacrt zakona o ukidanju embarga na uvoz oružja, vidjeti: Congressional Record, 18-20. juli 1995. godine, 10178-10367.

[31] Strobe Talbot, „Remarks to the World Affairs Co­uncil of Pittsburgh“ /“Izjava na Vijeću za svjetsku politiku u Pittsburghu“/, 14. decembra 1995. godine. Kontrover­zno je pitanje da li je Clintonova administracija privržena provođenju Daytonskog mirovnog ugovora ili ga samo koristi kako bi genocid u Bosni i Hercegovini zadržala izvan predizborne kampanje. NATO trupe trebaju se po­vući iz Bosne nakon izbora 1996. godine, a postoje ozbi­ljne sumnje hoće li zapadne sile ispuniti svoje obavezu da uspostave održiv okvir za mir tokom NATO-vog boravka u Bosni i Hercegovini.

[32] Senator Phil Gramm u svojim komentarima to­kom predizborne kampanje, novembra 1995. godine.

[33] Za izjavu da se „tuku već hiljadu petsto godina“, vidjeti govor kongresmena Mazulla iz Illinoisa prilikom obraćanja Kongresu 29. novembra 1995. godine. Za sta­novište da taj problem datira od podjele Rimskog Carstva iz četvrtog stoljeća nage ere, vidjeti govor kongresmena Williama Goodlinga od 30. novembra 1995. godine. Dok je držao taj govor, Goodling se hvalisao svojim znanjem kao profesor povijesti. Za kratki tekst koji ukazuje na brojne historijske netačnosti u Goodlingovom govoru, vi­djeti: Anthony Bazdarich, „An Open Letter to the Voters of the 19th Congressional District of Pennsylvania“ /“Otvoreno pismo glasačima iz Devetnaestog kongresnog dikstrikta države Pennsylvanije“/, Zajedničar, 20. decem­bra 1995. godine

[34] Vidjeti: Noel Malcolm, „Impartiality and Igno­rance“ /“Nepristranost i neznanje“, u knjizi koju su prire­dili Ben Cohen i George Stamkoski, With No Peace to Ke­ep: United Nations Peacekeeping and the War in the For­mer Yugoslavia, 121.

[35] Vidjeti: Carol Hodge, u: Sullivanovoj knjizi Ac­complices to Genocide, 18. Za izvoznu industriju ame­ričkog naoružanja, vidjeti: William Hartung, And Weapons for All: How America’s Multibillion Dollar Arms Trade Warps Our Foreign Policy and Subverts Democracy at Home /I oružje za svakoga: Kako američka trgovina oružjem, vrijedna više milijardi dolara, iskrivljuje našu vanjsku politiku i potkopava demokratiju kod kuće/, (New York: Harper Collins, 1995. godine).

[36] Bosanski predsjednik Izetbegović je više puta urgi­rao kod zapadnih lidera da ukinu embargo na uvoz oružja ili da interveniraju kako bi spriječili genocid. U govoru održanom 6. septembra 1993. godine pred Vijećem sigur­nosti Ujedinjenih naroda, zamolio je: „Zaštitite nas ili nam dozvolite da se sami branimo. Nemate pravo da nam uskraćujete oboje“.

[37] Agencija Associated Press je 24. novembra 1994. godine javila iz Ženeve da je Svjetsko vijeće crkava, koje sačinjavaju protestantske i pravoslavne crkve, „zahtijeva­lo obnovljenu primjenu embarga na uvoz oružja koji su uvele Sjedinjene Države, koja bi se odnosila na sve strane zahvaćene sukobom“.

[38] Adrian Hastings, „A Crime that Puts the Church to Shame“ /“Zločin koji sramoti crkvu“/, The Guardian, 3. jula 1993. godine.

[39] Navedeno u londonskim dnevnim novinama The Independent od 17. decembra 1995. godine.

[40] Za spisak svih relevantnih rezolucija Vijeća sigur­nosti Ujedinjenih naroda, vidjeti u knjizi koju su priredili Ben Cohen i George Stamkoski, With No Peace to Keep: United Nations Peacekeeping and the War in the Former Yugoslavia, 177-84. Za jezgrovit ekspoze o aktivnostima Ujednjenih naroda u Bosni i Hercegovini, vidjeti: David Rieff, „The Institution That Saw No Evil“ /“Institucija koja nije vidjela zlo“/, New Republic, 12. februara 1996. godine, 19-24.

[41] U slučaju Srebrenice, britanski diplomati su razvo­dnili rezoluciju o sigurnosnim zonama. Zatim su Yasushi Akashi i drugi zvaničnici Ujedinjenih naroda odbili da upotrijebe sva neophodna sredstva kako bi konvoji stigli do te enklave, pretvorivši je tako u boravište gladi i bije­de. Zatim je Akashi objavio izvještaj u kom je predložio da se Srebrenica napusti, što je bilo ništa manje nego ze­leno svjetlo srpskoj vojsci. Na dan 5. juna 1995. godine srpska vojska je prekršila status sigurnosne zone i satjera­la dvije hiljade očajnih izbjeglica u centar grada, ali su Ujedinjeni narodi odbili da primijene svoj mandat za od­vraćanje napada. Holandski oficiri nazdravili su generalu Mladiću i napisali za njega jedan dokument u kom su izja­vili da se sa civilima postupa na odgovarajući način. Mla­dić je dao da se pred očima holandskog zapovjednika za­kolje jedna svinja kao primjer onoga šta se dešava s nje­govim „neprijateljima“, dok je pripremao hiljade stano­vnika Srebrenice da ih odvedu na pokolj. Holandski voj­nici povukli su se u svojim oklopnim vozilima, pregazivši i usmrtivši više očajnih stanovnika Srebrenice koji su po­kušavali pobjeći od smrti. Kad su se vratili u Holandiju, odlikovani su za hrabrost.

[42] Od svih odbijanja da se zaštite dijelovi koje su Uje­dinjeni narodi proglasili sigurnosnim zonama, među „naj­sjajnijim“ je bilo odbijanje britanskog generala Michaela Rosea da zaštiti Goražde u aprilu 1994. godine. Dok je srpska vojska granatirala grad ubijajući civile i spaljivala okolna sela, Rose je izjavio kako nije ovlašćen da „zaštiti“ tu sigurnosnu zonu, već samo da „odvrati“ napade usmje­rene na nju. A ipak, Rose je bio taj koji je odbio da se po­služi vjerodostojnom prijetnjom NATO-vih zračnih uda­ra kako bi se srpska vojska odvratila od napada na tu en­klavu na prvom mjestu. Vidjeti: Yugoslavia: Death of a Nation (BBC, 1995. godine), IV dio.

U novembru 1993. godine srpska vojska upala je u si­gurnosnu zonu Bihaća i gotovo je zauzela. Rose i francus­ki general Bertrand Lapresle definitivno su uništili bilo kakvu mogućnost za NATO-vo odvraćanje. Kako je voj­ska Srba iz Hrvatske prekršila zabranu letenja u toj zoni i povrijedila međunarodnu granicu lansirajući zračne uda­re na Bihać iz zrakoplovne baze Udbina u Hrvatskoj, Ro­se i Lapresle su odobrili zračne udare na pistu u Udbini – u vojnom pogledu beskoristan cilj. Pista je ubrzo poprav­ljena, tako da je Lapresle zapravo Srbima demonstrirao koliko je daleko spreman ići ne bi li NATO-vu zrakoplo­vnu moć učinio nedjelotvornom. Nakon toga je otkrive­no da je u isto vrijeme CIA uhvatila jednu poruku britan­skih specijalnih snaga (SAS) iz te regije. Od SAS-a se očekivalo da za NATO osigura koordinate za zračne uda­re na srpsku artiljeriju i protuzračne baterije, ali su oni na­mjerno zadržali te podatke ili su davali lažne koordinate kako bi poremetili djelotvornost bilo kakvog NATO-vog zračnog udara. Vidjeti: Ed Vulliamy, „How the CIA Inter­cepted SAS Signals“ /“Kako je CIA uhvatila poruke SAS-a“/, The Guardian, 29. januara 1996. godine.

[43] Vidjeti: Roy Gutman, „Witnesses Claim UN For­ces Visited Serb-Run Brothel“ /“Svjedoci tvrde da su pri­padnicu jedinica Ujedinjenih naroda posjećivali javnu kuću koju vode Srbi“/, New York Newsday, 1. novembra 1993. godine. Branislav Vlaco, srpski zapovjednik tog lo­gora od maja do novembra, potvrdio je da su mirovnjaci Ujedinjenih naroda različitih nacionalnosti često po­sjećivali „Sonju“, ali je ustvrdio da žene koje su ondje ra­dile nisu bile zarobljenice već prije žene „niskog morala“. Gutmanova priča o zarobljeništvu tih žena u ovom logo­ru, o grupnim silovanjima u kojima je učestvovalo osoblje UN i o bratimljenju tog istog osoblja s rukovodiocima lo­gora zasnovana je na svjedočenju devet Bošnjaka iz tog kraja koji su držani u bunkeru kao zarobljenici, i tri Bošnjakinje koje su držane kod Sonje, od kojih su dvije si­lovane. Naposlijetku su Ujedinjeni narodi bili prisiljeni povesti istragu i izvjestan broj mirovnjaka je disciplinski kažnjen, ali Ujedinjeni narodi odbijaju objaviti svoj iz­vještaj o tom incidentu. Borisav Herak, pripadnik parami­litarne organizacije bosanskih Srba, koji je priznao da je silovao i ubijao žene u tom logoru, optužio je i samog ge­nerala MacKenzieja da je posjećivao logor. Gutman je do­kazao da je ta optužba lažna – možda su neki drugi ofici­ri UN greškom zamijenjeni za MacKenzieja.

U toku istog razdoblja, general MacKenzie je dao broj­ne intervjue u kojima se pokroviteljski odnosio prema Bo­sancima i ignorirao genocid. Nakon što je penzioniran, dobio je platu od 18.000 dolara dnevno od Serbneta, lo­bija radikalnih srpskih nacionalista, kako bi promicao svoje stavove.

[44] Taj incident detaljno je opisan u knjizi Davida Ri­effa Slaughter-house: Bosnia and the Failure of the West /Klaonica: Bosna i neuspjeh Zapada/, (New York: Simon & Schuster, 1995. godine), 150-51. Rieff je knjigu posve­tio dr. Turajliću.

[45] soc. culture.bosna-herzgvna, 21. februara 1995. godine.

[46] New York Times (16. jula 1992. godine), A8; S. Burg, „The International Community and the Yugoslav Crisis“ /“Međunarodna zajednica i jugoslavenska kriza“/, u knjizi International Organizations and Ethnic Conflict /Međunarodna zajednica i etnički sukobl, koju su priredili Milton Eshman i Shibley Telhami (Ithaca: Cornell Uni­versity Press, 1995. godine), 254. Za ulogu Douglasa Hurda, vidjeti: Carol Hodge u: Andrew Sullivan, Accom­plices to Genocide, 18-19.

[47] Bosanska armija dala je nalog da se rekonstruira franjevačka crkva u Fojnici, koja je oštećena u napadu u kom su ubijena dva franjevačka svećenika. Vlasti u Repu­blici Srpskoj nisu napravile nijedan sličan potez u vezi sa stotinama džamija koje su uništile.

Osim rašćišćavanja s Cacinim i Ćelinim bandama (vi­djeti bilješku br. 2 za ovo poglavlje), jedino je bosanska Vlada od svih strana u bosanskom ratu potpuno sarađiva­la s Međunarodnim sudom i drugim istražiteljima ratnih zločina.

Krajem marta 1996. godine Međunarodni sud za ratne zločine optužio je tri Bošnjaka za ratne zločine koje su počinili prema Srbima 1992. godine u logoru Čelebići ne­daleko od Konjica: Zejnila Delalića, Hazima Delića i Esa­da Landžu. Prema zvaničnicima Suda, ironično je da je po­dizanje optužnice odloženo ne zbog bosanske Vlade već zbog vlasti Republike Srpske, koje nisu dozvolile istražite­ljima Suda da obave razgovore sa svjedocima na teritoriji pod kontrolom vojske bosanskih Srba. Vidjeti: „In a First, Tribunal Cites Serb Victims“ /“Na prvom koraku, Sud na­vodi srpske žrtve“/, prema novinskoj agenciji Associated Press, Philadelphia Inquirer, 23. marta 1996. godine.

Čak i kad su se pravile moralne distinkcije između ra­zličitih strana, postojali su nagovještaji, bez dokaza, da bi Bošnjaci izvršili iste zločine da su bili u mogućnosti. Vidje­ti: Paul Mojzes, „The Reign of `Ethnos‘: Who’s to Blame in Yugoslavia“ /“Vladavina ‚etnosa‘: Koga treba kriviti u Jugoslaviji“/, The Christian Century, 4. novembra 1992. godine, 996: „Da su oni /Hrvati ili Bošnjaci/ bili jači, oni. bi bili ti što provode ‚etničko čišćenje‘.“ Nije ponuđen ni­jedan dokaz da su Bošnjaci imali ikakvu namjeru da počine genocid ili etničko protjerivanje koje bi ih ostavilo da žive u nekršćanskom evropskom getu. Optužba da bi jedan viktimizirani narod mogao počiniti iste zločine koji su počinjeni nad njim je izuzetno ozbiljna. A ipak, ta op­tužba protiv Bošnjaka, koja se olahko poteže, nijednom ni­je potvrđena, pa čak niti pokazana kao vjerodostojna. Tu su optužbu posebnim masnim slogom istakli u Mojzesovom članku urednici lista The Christian Century. Uporedi­ti: Paul Mojzes, Yugoslav Inferno, 171-72. Za još jednu tvrdnju bez dokaza da bi Bošnjaci bili isti kao Srbi da im se pružila prilika, vidjeti: Dimitri K. Simes, „There’s No Oil in Bosnia“ /“Nema nafte u Bosni“/, New York Times, 10. marta 1993. godine, strana sa komentarima.

[48] Termin „zaraćene strane“, koji negira zvanično priznanje Bosne i Hercegovine i izjednačuje priznatu bo­sansku Vladu s etno-religijskim ekstremnim paravojska­ma, smjesta je prihvatila većina sredstava informiranja u Sjedinjenim Državama, posebno televizijski komentatori.

[49] Noel Malcolm, „The Whole Lot of Them Are Ser­bs“ /“Svi su oni do jednog Srbi“/, The Spectator (London), 10. juna 1995. godine.

[50] Ibid. Malcolm citira profesora Monneslanda, nor­veškog historičara za Balkan na Univerzitetu u Oslu, koji Stoltenbergovu etno-religijsku teoriju karakterizira kao „monstruoznu“ i „apsurdnu“. Za tvrdnju srpskih vjerskih nacionalista da su „u Bosni muslimani u stvari Srbi“ i da su izdali vjeru svojih predaka, vidjeti: Florence Levin­sohn, Belgrade: Among the Serbs /Beograd: Među Srbima/ (Chicago: Ivan Dee, 1994. godine), 151, 162; i Branko Grujić, srpski vjerski nacionalist i gradonačelnik Zvorni­ka, koji je proslavio protjerivanje i likvidacije zvorničkih Bošnjaka (vidjeti Prvo poglavlje) i koji je izjavio: „Srbi vje­ruju da su drugi Srbi koji pređu na drugu vjeru u stvari gori od Turaka“ – citirano u dnevnom listu Toronto Star, 28. aprila 1993. godine.

[51] Vidjeti: Susan Woodward, Balkan Tragedy: Chaos and Dissolution After the Cold War (Washington, D.C.: The Brookings Institution, 1995. godine), 243. U iz­vještaju Woodwardove, upotreba pasiva i neprelaznih gla­gola lišava njen diskurs označitelja onog koji počinjava neku radnju: „Muslimanske elite pobijene su ili brutalno protjerane“ iz nekih krajeva, dok su na drugim mjestima „poticani sukobi između lokalnih protivnika“.

[52] Peter Brock, „Dateline Yugoslavia: The Partisan Press“ /“Podnaslov Jugoslavija: partizanska štampa“/, Fo­reign Policy (zima 1993-94. godine), 152-72.

[53] Vidjeti: Charles Lane, „Brock Crock“ /“Nesposo­bni Brock“/, New Republic, 15. septembra 1994. godine, 19-21. Kako su srpski crkveni lideri iskoristili Brocka da bi demantirali sistematske ratne zločine sprskih paravoj­nih jedinica, vidjeti pismo Radeta Mericha, pravoslavnog sveštenika u Ohiju i urednika lista Path of Orthodoxy, „Letter to the Editor“ /“Pismo uredniku“/, 1. decembra 1994. godine, Religion in Eastern Europe 15.3 (juni 1995. godine): 41-44.

Isto tako vidjeti: General Charles Boyd, „Making Pe­ace with the Guilty: The Truth about Bosnia“ /“Sklapanje mira s krivcem: Istina o Bosni“/, Foreign Affairs, 74.5 (septembar-oktobar 1994. godine). Kad su ga stručnjaci za Bosnu kritizirali zbog moralnog izjednačavanja, Boyd je izjavio (Foreign Affairs, 74.6, novembar-decembar 1994. godine) da nije pokušao poreći „srpske zločine“ i da ih je nazvao „vrijednim prekora“. Termin „vrijedan prekora“ teško da je prikladan; ukrasti radkapnu može biti „vrijedno prekora“ – zar je potreban bolji primjer za krajnosti do kojih vodi moralno izjednačavanje? Boyd is­to tako negira genocid u Bosni i Hercegovini pozivajući se na broj ubijenih u Sarajevu, usprkos činjenici da se op­tužnice Međunarodnog suda za ratne zločine zbog geno­cida odnose na zločine izvršene u sjevernoj i istočnoj Bo­sni, jednako kao i na one počinjene u Sarajevu.

[54] „Radimo sve što možemo u Bosni, u skladu s našim nacionalnim interesima“, rekao je ministar vanj­ skih poslova Sjedinjenih Država Warren Christopher na konferenciji za štampu održanoj 21. jula 1994. godine. Vidjeti: Drew, On the Edge, 276. Politolog Michael Man­delbaum nagovještava da je post-dejtonska misija NATO saveza u Bosni i Hercegovini jedna vrsta „socijalnog ra­da“ a ne zaštita uloge Sjedinjenih Država kao supersile (CNN novosti, 1. januara 1995. godine).

[55] Refren, „A šta je bilo sa Somalijom?“ takođe je ko­rišten kako bi se uputile kritike pozivima na zaustavljanje genocida u Bosni i Hercegovini. Implikacija je bila da su oni koji žele zaustaviti genocid u Bosni rasisti što brinu sa­mo o žrtvama u Evropi. Ipak, neki od onih koji su se služili argumentom „A šta je bilo sa Somalijom?“ protiv zaustav­ljanja genocida u Bosni i Hercegovini najglasnije su protes­tirali kad su američke jedinice poslate u Somaliju. Procje­njuje se da je ta intervencija spasila oko pola miliona ljudi da ne umru od gladi prije nego što se cijela operacija ispo­litizirala i raspala. Kako u Somaliji tako i u Bosni i Herce­govini zapadne vlade su bile saučesnici u prvobitnom pro­blemu: u Bosni i Hercegovini zbog embarga na uvoz oružja, koji je u stvari naoružao srpske radikale, a u Soma­liji zbog masovne prodaje oružja. Aktivnosti preduzete protiv genocida u Bosni i Hercegovini bile su upotrijeblje­ne da se genocid u Ruandi doda spisku Medunarodnog su­da za ratne zločine i da se spriječe napori za sabotiranje za­sjedanja Suda i ukidanje njegovog financiranja.

[56] Thomas L. Friedman, „Allies“ /“Saveznici“/, New York Times, 7. juna 1995. godine, strana s komentarima. Friedman dalje kaže: „Bosanci će doći i otići, ali je teško naći dobre prijatelje na koje možemo računati pri rješava­nju problema koji se stvarno tiču naših nacionalnih inte­resa.“ Friedmanov komentar je posebno nehotično iro­ničan kada se u vidu ima dvoličnost britanskog generala Sir Michaela Rosea i britanskog SAS-a u davanju lažnih informacija NATO-vim pilotima u toku debakla kod Bi­haća (vidjeti bilješku 42 za ovo poglavlje).

[57] Živica Tucić, citiran u Los Angeles Timesu od 12. avgusta 1995. godine, navedeno u bilješci 45 za Četvrto poglavlje. Ova izjava prvobitno se pojavila u zvaničnom listu Srpske pravoslavne crkve Pravoslavlje i predstavlje­na je kao parafraza stava srpskog patrijarha Pavla, naj­višeg srpskog pravoslavnog vođe.

[58] Albert Speer, Erinnerungen (Inside the Third Re­ich: Memoirs /Unutar Trećeg Rajha: Memoari/), prev: R. i C. Winston (New York: Macmillan, 1970. godine).

[59] Za djevojčicu čija je ruka raznesena, vidjeti: Kurt Schork, novinska agencija Reuters, 29. avgusta 1995. go­dine. Dječak o kome je riječ pronađen je pored mrtve majke tokom napada na predgrađe Otes 5. decembra 1992. godine. Priču o djevojčici iz Srebrenice ispričao je Larry Hollingsworth, humanitarni radnik UN. Vidjeti: John Burns, New York Times, 20. marta 1993. godine, A4. Glasogovornik generala Mladića ustvrdio je da je srp­ska vojska u samoodbrani pucala na jedan bosanski tenk i da je greškom pogodila izbjeglice. Beogradska televizija stalno tvrdi da 1993. godine nije bilo pokolja nad Bošnja­cima u Srebrenici. Žrtve su bili Srbi koje su do smrti mučili bosanski vojnici, odjeveni kao Bošnjaci i postavlje­ni oko mjesta navodnog granatiranja. Tu su priču huma­nitarni radnici nazvali apsurdnom. (Za priču TV Beogra­da, vidjeti: New York Times, 14. aprila 1993. godine)

[60] Za primjedbu senatorke Feinsten, vidjeti: The Con­gressional Record, 19. jula 1995. godine, S 10276-10278.

Poglavlje iz knjige IZNEVJERENI MOST, religija i genocid u Bosni, Autor: Michael A. Sells, Izdavač: ITD „Sedam”, Sarajevo, 2002. god.