Genocid u Bratuncu

bratunacAKCIJA STADION

 

Devetog i desetog maja velike kolone srpskih hordi kretale su se preko okolnih sela i prigradskih naselja u pravcu grada, goneći sve ispred sebe. Tenkovi i artiljerija bili su izvučeni na brda. Na svim putevima utrostručen je broj barikada na kojima su preko noći napravljene utvrde. Po uzvišenijim kotama, po kućama i zgradicama bili su postavljeni sijači smrti i snajperi. Gdje god su upirali svoje poglede, Bratunčani su vidjeli samo otvor cijevi koji ih je pomno pratio. Kolone bespomoćnih nadolazile su sa svih strana. Gonili su ih pješke, vukli kamionima, šleperima, autobusima…

U muslimanska naselja u okolini upadale su posljednje horde pljačkaša koje su ubijale i pljačkale ono što je preostalo od života i vrijednosti!

Grupe ljudi kretale su se iz jednog sela prema drugom. Jedni su presretani od drugih i razgovor je tekao ovako: „Idemo u Glogovu.“

„Ali tamo je sve spaljeno!“

„Idemo u Mihaljeviće.“

„I tamo nema nikog i sve je spaljeno.“

Ljudi su onda zastajali na sporednim putevima i šumarcima i tu bi se krili dok ih ne bi pronašli.

U samim prigradskim kvartovima, sa približavanjem kolona ljudi što su se slijevale odasvud, otpočela je stravična pucnjava na gradske kuće i zgrade. Kiša metaka lomila je stakla i cigle na krovovima, pravila rupe na fasadama, još sitno majsko lišće prštalo je i opadalo od stotina hiljada metaka koji su rešetali stabla. Ptice su izlijetale iz krošnji i nestale nekud. Vriska je dopirala sa svih strana, plač djece koja su u strahu bježala iz zaklona i istrčavala na ulice. Sve je ličilo na pravi rat. Ali otpora nije bilo. Ni jedan metak od početka ubijanja do tada, niko od muslimana u Bratuncu nije ispalio protiv pomahnitalih komšija. Ni jedan hitac prema njima još nije ispaljen, ali oni su još uvijek surovi i to kao da ne primjećuju. Uostalom, srpski Radio Beograd javljao je neprestano o leševima koji su plovili Drinom…

Kolone Bošnjaka slijevale su se i skretale samo da obiđu mrtve koji su u strahu željeli pobjeći i ubijeni ostajali ležati na ulicama…

Bespomoćni beskrajni red staraca, žena, djece i mušk­araca plakao je i koračao uz mrmoljenje, uz neobjašnjiv zvuk koji je ličio na haos u kojem bi morao nestati svijet. Okolo unesrećenih trčali su ubrzavajući hod naoružani Srbi, udarajući kundacima one koji bi izlazili iz reda, teturali i ubrzo se povlačili u kolonu.

Pljuštali su udarci šakama, nogama su udarane i žene i djeca. Sve se pomjeralo u pravcu grada.

Konačno, pred ulaskom u sami grad, pored Pilana, masa je postavljena u četiri reda i zatim se pružila poput zmije do samog centra grada u dužini od kilometar i po, a novi bespomoćni i preplašeni ljudi su i dalje pristizali. Sa druge strane ulice kretao se nešto sporije konvoj kamiona koji su vukli ratnu opremu, nosači raketa, transporteri. Iz ovih vozila izlazili su uniformirani, i najčešće pljuvali i udarali ljude iz kolone uz psovke svetinja.

Odjednom, masa je skrenuta u pravcu Stanice policije, a zatim prema gradskom stadionu. Od Policijske stanice do gradskog stadiona protezao se špalir uniformisanih u crno i maskirne boje. Stajali su sa osmijesima, u rukama i oko njihovih vratova bile su obješene kožne torbe. Ljudi su ulazili u špalir i onda im je oduzimano sve. Nakit, satovi, novac. Dokumenta samo usput.

„Skidaj, skidaj, balijo!“, galamili su.

Preporučivali su onima do sebe:

„Eto ti dobre ogrlice“, zatim imali vremena i da procjenjuju:

„To nije pravo zlato, nema pečata…“

Hladno i stručno kupili su sve to u svoje torbe i zatim se sa posljednjim dijelovima kolone razišli. Činilo se da su umorni i da više ne mogu stajati na suncu. Nakon dobro obavljenog posla uputili su se, kako su govorili, prema kafanama gdje su trebali alkoholom proslaviti svoje bogatstvo.

Kolona iz sjevernog dijela grada stigla je na kapije stadiona i ljudi su pred prizorom koji im se ukazao počeli zastajati. Stadion je bio pun muslimana koji su dotjerani iz južnih dijelova općine.

„Brže, bre bagro, brže“, čula se zapovijed zbunjenim u koloni. Ljudi su satjerani uz zidove gradskog stadiona i ostali zbijeni. Hiljade izbezumljenih i suznih očiju gledale su u one što su dolazili. Na sjevernom dijelu stadion je imao tribine. Svuda okolo i po tim tribinama stajali su raskrečenih nogu uniformirani Srbi i držali oružje upereno prema beskrajnoj masi ljudi.

Posljednji muslimani utjerivani su u stadion oko podneva – 10. maja.

Još uvijek iz udaljenih sela i iz okoline dopirala je stravična pucnjava i poneka detonacija. Narod je govorio, plakao, dozivao se i pokušavao pronaći i vidjeti svoje preživjele prijatelje ili članove porodice. Sve je izgledalo kao čekanje pred sudom Božijim, kao trošenje posljednjih trenutaka ovozemaljskih.

U ovo majsko podne sunce je užareno peklo po pognutoj zgužvanoj, gomili. Ljudi su se znojili, njihova odjeća se lijepila uz tijela. Starice i djecu teško je bilo gledati kako skapavaju od žeđi na čistini. Mladić koji je krenuo tražiti vodu za svoju majku bio je udaren kundakom u vilicu i ona mu je slomljena. Kad se srušio, udarcima čizama odgurali su ga natrag. Žene koje su krenule prema stražarima bile su vraćene hladnim pogledima, opomenama i prijetnjama oružjem.

Čuvari koji su okružili stadion povremeno su odlazili u hladovinu, a zatim se vraćali i donosili vodu kojom su se posipali. Sve vrijeme djeca su plakala.

„Vode, vode“, čuli su se njihovi glasovi. Niko nije mogao utišati plač beba. Tri-četiri Srbina u civilu ulazili su i začudo tješili ljude i razgovarali sa njima. Najupečatljiviji je bio čovjek koga su zvali Cvijetinom, a bio je nastavnik fizike i matematike. Znojio se i izgledao kao neko na ivici nervnog sloma.

Izvan stadiona čuo se lavež pasa, režanje i oštre komande. Jedan je vučjak bio napolju. Pred rat njegovi vlasnici dreseri bili su jedan Srbin i jedan Bošnjak. Sad je upotrijebljen i vodili su ga naoružani Srbi. 

 

PLJAČKA NA STADIONU

 

Negdje oko dva sata na stadion su opet počeli dolaziti novi civili. Pričali su kako su im Srbi govorili da se nemaju razloga plašiti i da samo trebaju potpisati lojalnost novoj srpskoj vlasti. Kod Auto-moto društva arkanovci su autobuse presreli i izveli putnike napolje. Tražili su vrijednosti. Jedan od pridošlih pričao je kako su od njegove porodice uzeli čitavo bogatstvo. Od supruge zlatni lančić, tri burme, pet zlatnih prstenova, zlatnu narukvicu i suprugine zlatne minđuše, 250 DEM i gomilu dinara.

„Kako od nas, tako i od svih“, rekao je čovjek i dodao: „Ne trebalo im…“

„Zapalili su lična dokumenta pred ulaskom u autobus. Ulazili smo u tri parkirana autobusa i jedan od arkanovaca, krajičkom oka sam primijetio, zamahnuo je da me udari. Izbjegao sam udarac. To ga je ražestilo i onda me je pokušao udariti nogom. Izmakao sam se, a njegova čizma pogodila je jednu stariju ženu iz Hranče kojoj je slomio ruku. U autobusima nas je bilo po sedamdeset. Opet, na ulazu dočekala nas je ova domaća bagra i tražila zlato. „Otkud? Kako?“, pitao je razljućeni čovjek, a onda dobacio: „Za njih nema ništa, prokleto im bilo. I jednim i drugim“.

„Za njih imaš još nešto najvrjednije – svoj život“, rekla je jedna starija žena i razgovor se završio.

Među nas su počele ulaziti ubojice iz okolnih sela, Srbi, koji su zagledali po nama i počeli, pošto pokažu prstom, izdvajati najljepše djevojke. Uzalud su majke pokušavale sakriti svoje kćerke od požudnih pogleda. One u koje bi prst bio uperen prosto su otkidali od porodice i odvodili.

Žena od četrdesetak godina ostala je krvava i onesviješeena da leži, dok su uz vrisku odvođene njene dvije kćerke.

Stražari okolo uključivali su se da pomognu pohotnim. Udarali su kundacima i ispaljivali rafale. Desetak djevojaka je odvedeno. Sve osim jedne – zauvijek će nestati.

Onda su stigli pljačkaši. Nekako zvanično su izgledali i pokušavali od toga napraviti ozbiljan posao. Tražili su tek usput dokumenta. Predvodio ih je Bube Ristanović, od oko 23 godine, visok 190 centimetara, mršav, smeđ, bivši igrač fudbalskog kluba „Bratstvo“ iz Bratunca. Stanovao je u naselju Selište i jedini među pljačkašima imao maskirnu uniformu na kojoj je pisalo „Srpska milicija“. Bio je naoružan automatskom puškom. Došao je kod jednog od svjedoka sa torbom i pitao ga ima šta od zlata?

„Imam srebreni lančić“, rekao je mladić.

„Kakvo srebro“, rekao je mrzovoljno i produžio.

Neko od njegovih pratilaca primijetio je da jedna od žena ima na lančiću privjesak od polumjeseca i zvijezde. Pogledao je, na trenutak se zbunio i onda rekao:

„Bacaj ovamo! Valjat će…“

Bez mnogo razloga Ristanović i njegova grupa, nakon temeljite pljačke dovedenih na stadion, izvukli su iz gomile Abida Avdića i njegovog sina Samira i poveli ih negdje. Niko nije znao gdje.

Dokumenta koja su pokupili uz sav nakit odnijeIi su izvan stadiona.

Na neizdržljivoj vrućini, bez vode, ljudi su izgledali izgubljeni. Mnogi su spavali polusnom, omamljeni. Kad su pljačkaši nailazili, udarali su ih nogama i budili.

Debeljuškasta žena pogledala je lijeno prema njima i mužu, koji je polahko trzao za rame da je probudi.

„Fatima, traže nakit i satove. Vidjeli su ti lančić, moraš ga skinuti“, govorio je čovjek blago.

Ona je mrzovoljno upitala:

„Šta? Opet pljačkaju!“ Strgnula je i bacila lančić pred noge pljačkaša, zatim nervozno otkopčala sat, bacila ga prema istom mjestu i okrenula se na suprotni bok.

Druga starica, gluha, upitala je unuka do sebe: „Šta treba? Tuku    li ili pljačkaju?“

„Pljačkaju“, zavikao je unuk na njeno uho.

„Pljačkaju“, odvratila je starica i onda dodala skidajući prsten:

„Ako pljačkaju, evo!“

„Sve vrijedno stavljaj ispred sebe. Kod koga nađemo nakit ili pare, ubijamo na licu mjesta…“

Ljudi su bacali nakit i novac ispred sebe, a grupa je kupila. Nikom nije bilo do nakita i zlata. Davali su ga kao da sa sebe skidaju teret. Bacali su umorni sve, samo da ih više niko nema nizašto upitati.

„Nemoj neko da nešto sakrije“, razlijegalo se stadionom. „Nemoj bule da vam skidamo dimije…“

Uzimali su sve. Interesirali su ih ključevi. Premda su im govorili da su im kuće spaljene i da je ključ ostao kao jedina uspomena na kuću. Uspomena koju su željeli, ne znaju objasniti zašto, sačuvati za sebe. Otimali su i to.

Kod jednog čovjeka u džepovima pronašli su porodičnu sliku. Trgnuli su mu je iz ruke i pogledali. A zatim razbucali.

„To mi je porodica“, nije izdržao.

„Je li“, ironično je zapitao naoružani…

Refik Begić, koji je stajao sa svojom porodicom na terenu do samih vratnica, izvukao je iz džepa 500 DEM i onda ih počeo presavijati. Konačno, kad ih je uredno presavio da su jedva stajale između dva prsta, sagnuo se i ugurao ih u zemlju. Okrenuo se, zatim, prema čovjeku do sebe i rekao zadovoljno:

„Da ih malo zakinemo…“

Muškarci su prozivani. Prvo su izveli Safeta Karića, Mirsada Karića i Rašida Hasanovića, zatim Hasana Ibrahimovića i Osmana Halilovića. Odvodili su ih, a niko nije znao gdje.

Samo jedan od pljačkaša kupio je dokumenta. Uglavnom su to bile lične karte i pasoši koje je on vješto ubacivao u platnenu vreću, povremeno gledajući šta njegovi saradnici otimaju od nakita.

Prozvan je Kemal Osmanović i odveden u njemu nepoznatu veliku prostoriju, gdje je našao još desetak dovedenih ljudi. Pretukli su ga. Udarac nogom u stomak oduzeo mu je svijest. Kad se probudio, bio je sav u krvi. Jedan od mučitelja skidao mu je sat sa ruke. Pitao ga je:

„Koliko je sati?“

„Šest“, rekao je nagađajući.

„Šest i dvadeset tačno“, ispravio ga je.

Nakon nekoliko trenutaka u salu su ulazili ljudi, mnogo ljudi.

Drugi je pošao da ga udari.

„Hej“, rekao je onaj što je uzeo sat. „Nemoj njega, dao mi je dobar sat.“ Više ga nije udarao.

Na stadion je dotjerano više od pet hiljada ljudi.

Ipak se sve umirilo. Nakon podneva, kad je počeo padati prvi hlad, ljudi su se umorni šetali i samo povremeno bebe i djeca su plakala, remeteći šapat koji je izgledao kao da nad travom treperi bezbroj insekata…

Još uvijek se oko grada čula pucnjava, i detonacije od Srebrenice. Znalo se, svi ovi što, stražare oko nas, nakon što se obračunaju sa nenaoružanim narodom Bratunca, krenut će na Srebrenicu. Znali su da je Srebreničanima i onima što su tamo izmakli daleko lakše. Imali su sreću poginuti kao ljudi, u borbi…

Još jedan dan slobode su sanjali. Hoće li ikada dobiti priliku da se bore protiv zla? Hoće li ikada imati u rukama oružje uz koje neće dozvoliti da budu poniženi ni oni ni njihove porodice?

Slavoljub Bučalina, vozač „Vihora“, ušao je u stadion i preko megafona objavio čudnu vijest: „Vi idete u razmjenu u Kladanj, a Srbi će iz Kladnja u srpski Bratunac.“

Razgovarali su sa njima na megafon. To je bio jedini način komuniciranja i bilo kakvih saznanja od Srba. Sve ostalo se moglo saznati iz njihovih prijetnji, psovki, udaraca.

Pojavio se zatim čovjek kao kanarinac, u žutoj uniformi, visok, imao je oko 25 godina, smeđkast, čitao je sa papira imena ljudi koji uglavnom nisu bili na stadionu. Osim tri­-četiri čovjeka od duge liste imena nije bilo ništa. Kanarinac je morao razočaran otići.

Refik Begić je bio prozvan i morao je poći u nepoznato. Možda u smrt. Izdvojili su ga i on je uputio posljednji pogled prema svojoj porodici. Primijetio je sliku koja ga je zaledila. U njegovog sinčića uperenu pušku držao je Nikola, čuvar dječijeg vrtića.

„Allahu dragi, šta se ovo događa?“, pomislio je u trenutku odlazeći. Negdje na vratima zaustavio ga je nepoznati čovjek u odijelu i vratio ga natrag.

„Ti ne trebaš“, rekao je mirno i uvjereno.

Vratio se sretan. 

 

TRANSPORT U LOGOR

 

Bilo je 17 sati kad su megafonom naredili da se spreme. Ustajali su s nadom i strahom. Sve se nekako budilo iz tišine koja je bila zavladala sa umorom i osjećanjem beznađa, sad su  bebe i djeca svojim plačom ponovo pravili napetost da će se nešto ozbiljno događati.

Stražari su prilazili i počeli gurati narod prema izlazu. Ponovo ista slika i isti zvuk haosa izdizao se nad Bratuncem.

„Brže, bre, balije! Brže!“, jektalo je na megafonu i gomila se pokrenula mučno i tegobno.

Poslušno, masa je ubrzavala i kretala u lagahni trk.

Pred visokom kapijom stadiona ljudi su primjećivali da ih u strašnoj brzini odvajaju. Muškarce od porodica! Trgali su djecu iz naručja očeva, udarcima i guranjem. Muškarci su uzalud pokušavali da se pozdrave. Neki su ljubili djecu i dok su ih udarali, drugi uprazno pružali ruke. Žene su plakale i zvale imena svojih muževa. Nakon nekoliko udaraca i krvi koja bi prsnula okolo opiranje je prestajalo, a ostajao gorak plač i zapomaganje.

Bilo je muškaraca koji nisu znali na koju će stranu, ali su ih udarcima prestrojavali. Muškarce od 14 do 60 godina stavljali su po strani, sve ostale tjerali su prema Lamelama, naselju u Bratuncu gdje su čekali kamioni koji će ih deportovati dalje, u Kladanj. Sa kolonom koja je išla prema Lamelama odlazio je horski plač i kuknjava žena i djece koji su ostavljali očeve. Drhtanje hiljade glasova udaljavalo se u nepovrat, a iza tog udaljenog zvuka ostajala je prazna utroba gomile muškaraca pred stadionom.

Jedan od zarobljenih koračao je prema stadionskoj kapiji pored svoje majke, starice od 70 godina. Kad su primijetili da odvajaju muškarce, starica se zabrinula:

„Naslonit ću se više na tebe“, rekla je.

To je bila grješka. Njen sin bio je stariji čovjek. Izgledao je loše i mogao je možda proći da nije bilo ovog oslanjanja. Gdje čovjek mora biti plemenit, zvijeri su reagirale potpuno drukčije.

Kad su ih razdvojili, čovjek je samo osjetio kako je starica zadrhtala.

Odvojene muškarce, postrojavali su u kolonu po četiri. Ponovo udarci i bijes pomahnitalih Srba.

„Užurbano smo se prestrojavali. Koliko god smo ostali prazni, vjerovali smo da su naše porodice krenule u spas. Ništa nas više nije pogađalo. Bili smo spremni i na smrt. Straha je nestalo u trenutku. Odjednom smo svi bili sa istim osjećanjem da trebamo voditi računa samo o tome gdje se nalazimo. Golgotu ubijanja smo prošli, vjerovali smo dijelom duše, vidjeli smo tolike ubijene prijatelje, osjetili strah od neizvjesnosti. Sada kao da smo bili spremni na sve.

Ono šta se događalo u naseljima oko Bratunca i u gradu do tog časa bio je samo uvod u veliko zlo što se spremalo. Pretpostavljali smo, zlo će eksplodirati, ubrzo.

U trenutku, dok smo se prihvatali pravljenja kolone, jedan je čovjek, vidjeli smo, dobio udarac u zube i krv mu je zalila bradu. Vidjeli smo kako se nasmiješio i rekao pobjednički: Odoše prema Kladnju. Bit će slobodni…

Prema kraju kolone prelazio je Miroslav Deronjić, predsjednik Srpske demokratske stranke u Bratuncu. Imao je 38 godina i bio otac dvoje djece. Šta je on mogao osjećati? Šta misliti? Rodoljub Đokanović koga smo zvali Roćko, bio je predsjednik Vlade grada, imao je 40 godina i dvoje djece. Šta je on mislio u tim trenucima? Šta je osjećao? To su bila posljednja pitanja koja smo postavljali o njihovoj ljudskosti. Takvo nešto bit će nadalje smiješno, nepotrebno.

Kod Deronjića je kao i kod potpredsjednika njegovog SDS-a spavao u svojim dolascima u Bratunac vojvoda srpski Vojislav Šešelj. Šta smo od njega mogli očekivati!?!

Uz njih je bio i Branimir Tešić zvani Baka, zamjenik komandira Stanice policije. Imao je 36 godina i „ljudski oblik.“

Vratili su se početku kolone. Značajno kao da nadgledaju velike, uspješne javne radove, zaustavili su se. Miroslav Deronjić vrtio je ključevima nervozno kao poslovan čovjek. Jezikom je kružio i čistio vilicu.

U tom trenutku dogodilo se nešto neočekivano. Iz kolone je izašao bratunački imam efendija Mustafa Mujkanović i prišao mu. Sigurnim glasom pitao je:

„Šta ovo radite, gospodine predsjedniče? Kuda nas vodite?“

Pogledao ga je začuđeno, a zatim oči pune prezira, okrenuo prema stražarima koji su dozvolili da mu bilo ko priđe.

„Nema problema“, odgovorio je. „Idete na sigurno. Ne brinite se.“

Pristizali su novi naoružani Srbi, zarasli u brade, masnih lica, staklastih očiju, izgledali su kao divlje pleme koje od svih ostataka civilizacije na sebi ima vojnu uniformu i pušku.

Kolona u kojoj je bilo 750 muškaraca se pokrenula. Iz brzog hoda polahko je ponovo tjerana u lagani trk. Niko nije bio siguran gdje ide. Samo ljudi iz Suhe koji su noćima slušali krike i zapomaganja, stalno brundanje kamiona koji su odlazili i dolazili pred osnovnu školu i hangar, škripu točkića na ulaznim vratima hangara i tupi zvuk lima koji se pregiba, samo su oni osjećali zebnju u krvi… Zebnju koja se širi i obuzima svaki dio čovjeka…

Kolona je pri kraju puta prema osnovnoj školi i zgradama okolo počela trčati uz stalne udarce i strahovito obezbjeđenje. Razdvajaju ih u hodu i nakon toga trčkaraju po dvojica. Bilo je deset minuta do 18 sati kad su stigli u školsko dvorište, zadihani, mokri od znoja. Nekima se krv cijedila od udaraca niz tijelo i miješala sa znojem. Usne su bile suhe i jezik slijepljen za nepce, tvrd i odebljao od napetosti i nedostatka tečnosti.

U isto vrijeme u sali osnovne škole sjede tri čovjeka, dva u crnoj uniformi i jedan u maskirnom odijelu. Sva trojica poznata su ljudima iz zločina koji su se događali u naseljima oko Bratunca.

Iza njihovih leđa ležalo je dvadesetak ljudi, izmrcvarenih i pretvorenih u gomilu krvavog mesa.

„Ovdje više nemaš šta ni ubiti“, rekao je Makedonac pokazujući palcem iza sebe.

Na vratima je stajao jedan bratunački Srbin.

„Bit će, ne brini se. Upravo dolazi prava tura za vas… Svježe meso…“

Sa vana su dopirale oštre naredbe i tupi udarci.

Više od dvije stotine komšija Srba stajalo je sa puškama u rukama i naređivalo da se uđe u osnovnu školu. Iznenada se pojavila trojka. Stajali su pored vrha kolone. „Kleknite na koljena i pomolite se sali da uđete u nju“, čulo se kako nam malehni Makedonac naređuje.

Na njegove riječi kao mačke bacili su se na nesretnike bratunački Srbi i zagalamili:

„Klekni, klekni, sali se pomoli!!!“

Pognuli smo se i počelo je stravično udaranje po glavama. Odjednom su zablještale bijele drvene palice koje se koriste samo kao držalice za sjekire i poljoprivredni alat. Začuli su se novi jauci. Tukli su nas i razmahivali lijevo i desno. Gotovo svi smo povili noge, poneki na jednom koljenu klečeći, treći su jednostavno legli i oni su najmanje bolno prošli. Niko više nije znao ko će kako proći. Činili smo ono što smo morali. Nećemo imati nikakvo pravo na borbu. Čovjek koji je letio sa visine od dvadeset-trideset metara ima nekakvu mogućnost da će preživjeti. Mi nismo imali ni nade ni mogućnosti. Bili smo okruženi ljudima koji su nas poznavali, kojima nikad nikakvo zlo nismo uradili. Ali bili su to ljudi „kojima je Bog stavio katanac na njihova srca“. Njihove oči igrale su prazne kao nad provalijom, njihovi pogledi bili su puni mržnje bez sadržaja, njihova želja za ubijanjem, za uništavanjem nas koji smo pripadali islamu, zbunjivala je. U njih se uselio mrak i mi smo njihovo ubijanje mogli objasniti samo našom Knjigom Časnom, gdje je sve zapisano, čak i ono što će se nama dogoditi.

Danas sigurno znamo. Bili su to ljudi bez Boga, sve je u njima bilo živo, valjda su imali krv, mi je nismo vidjeli, valjda su imali utrobu koja je radila, mljela hranu, koja se pokretala po svojim zakonima, valjda su imali ljudsko lice, svoje radosti i tuge. Može biti da su sve imali, ali Boga u sebi nisu nosili. Tačno smo prepoznavali među njima one u koje je dopirao Svemogući.

Oni su radili drugačije, po svojoj savjesti, oni su gledali drugačije čak i kad su nosili iste uniforme koje su nosile naše ubice.

„Mi nismo bili nepravedeni već oni sami prema sebi…“

„Oni su uništavali gradove u određeno vrijeme, nijedan narod ne može ni ubrzati ni usporiti konac svoj…“

„Njima je upravljao neko drugi. Oni su u sebi nosili nekog drugog, u svojim praznim srcima ostavili prostore za nešto suprotno od Božijih uputa za ovaj svijet. U svojim mozgovima oni su imali biće koje je upravljalo njihovim rukama, biće koje ih je pokretalo na zlo. Bilo je dovoljno pogledati njihove oči i vidjeti da one ne pripadaju ljudskom rodu, njihov razum nije došao od Svevišnjeg. Ništa njihovo nije bilo njihovo. Mi koji smo preživjeli Božijom voljom sve to danas znamo. Neobjašnjivo zlo koje su činili moglo se razumjeti samo vjerom u Boga. Oni su bili djeca Iblisova.“

„Po našim pognutim tijelima i glavama pljuštali su udarci i krv svakog od nas prskala je i prelazila sa jednog na druge. Najmanje nas je oblivala vlastita krv. Tako će biti nadalje. Pretvorit ćemo se u gomilu koja će biti tamnocrvena i crna, čak i oni koji nisu udarani posipani su tuđom krvlju.

Jesmo li tada bili jedno?

Bili smo pognuti, skrušeni, sa podvijenim nogama, a oni su nas udarali. Sjedali smo u redovima kao da smo u tim trenucima bili u svojim hramovima, pred svojim Bogom. Mnogi su učili.“

„Tebe, Allaha, Gospodara svjetova hvalimo, Milostivog, Samilosnog, Vladara Dana sudnjega, Tebi se klanjamo i od Tebe pomoć tražimo; uputi nas na pravi put, na put onih kojima si milost Svoju darivao, a ne onih koji će protiv tebe srdžbu izazvati, niti onih koji su zalutali…“

Sjećat ćemo se. Ubijali su nas, mučili su nas, nastojeći ponoviti, valjda nesvjesno, naše obrede.

 

ULAZAK U LOGOR – ŠKOLU

 

„Ustaj balijo, kreni bagro, u školu, školu, školu…“

Podizali smo se i ponovo u koloni kretali prema holu. Prolazili smo ispod širokog natkrivenog dijela koji je povezivao zgradu škole sa svlačionicama i salom. Već tada, vidjeli smo pored ulaza u školu desetak leševa ljudi koje nismo mogli prepoznati. Prestravljeni, zagledali smo beživotna tijela koja kao da je prekrio mrak spravljen od mješavine krvi i plavocrvene boje kože pod kojom je tkivo od udaraca bilo truhlo.

Spustila se prva večernja sumaglica. Mislili smo i nadali se da ćemo dolaskom noći zaspati. Jer, trebalo se probuditi iz košmara, a on nije prolazio. Poneki leševi bili su prislonjeni na bijele zidove škole uprskane krvlju. Prolazili smo u kolini po dva, a bat naših koraka odjekivao je holom, uz naše teško i prekidano horsko dahtanje…

Meho Karić stalno će se moliti. Nikad, ni jednom riječju samo za sebe: „Bože Svemogući, ti spasi nas, spasi nas…“ Već tada prolazeći pored leševa znao je: Oni će biti samo nijemi promatrači svega što se bude događalo, jer nikakvog izlaza nije bilo. Bit će satjerani u ćošak, satjerani poput životinje koja se nema čime braniti i čeka svoj kraj.

Prolazili smo kroz uski hodnik, pored svlačionica u kojima su ležali leševi. Zidovi uskog hodnika bili su umrljani krvlju kao da je neko iz posude pljuskao po kreču praveći mutne fleke. Bat koraka je još zvučnije zatoptao u zgradi.

Podovi svlačionica bili su premazani debelim slojem ljudske krvi, poput tepiha i nigdje se parket nije vidio. Visoko, ponekad čudno visoko po zidovima vidjele su se mrlje od krvi. Bože, šta je ovo? Komadi ljudskog, valjda ljudskog mesa, bili su skupljeni na gomilu pored kante za smeće u WC-u gdje su nad porculanskom šoljom opet ležali leševi nabacani jedan na drugi.

U svojim nozdrvama osjetit ćemo tada čudan smrad raspadanja krvi i ljudske materije koji nas nikad neće napustiti. Mjesecima i ovim godinama iza toga govorit ćemo sebi: „Šta je tijelo, posuda, obična posuda za tečnost, ružna materija koja se sprema za raspadanje da bi se duša oslobodila zauvijek.“

Taj smrad raspadanja krvi i tkiva bio je smrad smrti. Smrt je poniženje. Smrt je ponekad razumjeti taj nagon tijela ka svom raspadanju. Možda se zato čovjek nje plaši. U gene naše utisnut je užas tog poniženja. Kao priča o medu koji je ostajao hiljadama godina u posudama koje su truhnule, hrđale i osipale se u prašinu. Samo je med ostajao isti… Sala je bila izgrađena prije trideset godina i imala je pod od već nagriženog parketa. Naše horsko dahtanje i huktanje zvučalo je dugo, istrajno u ovoj akustičnoj prostoriji. Naši krici, jauci bit će produženiji i oštriji. Postat ćemo robovi ove prostorije u kojoj će ubijanju ljudi biti pridodati jezivi, ledeni zvuci…

Sala je bila duga 18 koraka, široka deset. Zbijali su nas desno od ulaza. U krugu centra bio je postavljen čvrsti drveni školski sto, nizak i sa širokom tablom. Koševi ispod kojih ćemo stajati bili su bez mrežica, reket se nejasno nazirao iscrtan crvenom bojom po parketu. Tamo u ćošku, desno od ulaza, nalazili su se razboj i kozlić. Tu iza kozlića ući će tri čovjeka Hamed H., Safet B. i Asim K. Oni će biti zaštićeni i sve vrijeme neće izvirivati. Rizik takvog postupka bio je veliki. Ako ih pronađu, sigurno će biti mučeni i ubijeni. Sve je samo pitanje izbora. Oni će nekim čudom ostati netaknuti. Dolje, ispod drugog koša, ležalo je dvadesetak beživotnih tijela, tamnih i izobličenih. Svako od nas je pomislio: „Mrtvi su“… Ali se ubrzo začulo naređenje:

„Hej, ustaj, ustaj, ustaj!“

Tri čovjeka su prišla i tukla hladnokrvno nogama izmrcvarene. Zbunjeni, posmatrali smo kako se izobličena lica pokušavaju ustati, pokazati. Komadi mesa visili su na njima. Rasječenih lobanja, sa brazgotinama na obrazima, sa tegobnim otocima na kojima su se skorjeli ugrušci krvi, jedva su se kretali. Samo po sjećanju, po odjeći mogli smo prepoznati Bratunčane. Vidjeli smo kako je Mirsad Karić podizao Saliha Salkića, krupnog i snažnog čovjeka. Mogli smo primijetiti kako preko pantalona izlazi tanak mlaz krvi iz rupe na njegovom koljenu.

„Uza zid, stoko! Ruke gore, dlanove na zid!“ Tijela su se prevrtala, a mi iz gomile prepoznavali smo braću, sinove, rođake.

Uglavnom, samo po pokretima i boji odjeće koju su nosili. „Jebem vam majku balijsku. Jebo vam Alija majku!“ Makedonac je prišao i udarao čeličnom šipkom po koljenima Fejzu Raškaja, pekara: „Ispravi noge, nisi u džamiji. Hajde!!!“

Gotovo sve su to bili ljudi koje su odveli prije tri sata sa Stadiona. Sad su stajali s naporom, izobličeni, okrenuti prema zidu. Hakija i Ishak Karamujić, Kiram Ahmetović, Fejzo Raškaj, Nedžib Raškaj, Ismet Husić, Hasan Ibrahimović, Izet Ahmić, Abid Avdić, Samir Avdić, Kemal Gušić, Osman Alić, Hašim Husić, Mirsad Karić, Ramo Hodžić, Hajrudin Džafić, Salih Salkić, Mehmedalija Salihović, Safet Karić…

Iz naše grupe koja je ulazila u salu izdvojili su dvadesetak ljudi koje su odveli u hangar što se nalazio udaljen desetak metara od lijevog zida sale. Moglo se sve čuti šta se događa.

„Klekni na koljena! Okreni se zidu!“

Čuo se glas Makedonca:

„Sve ću vas pobiti, majku vam vašu!“

Zatim odgovor:

„Ne dirajte ljude, nisu oni za ubijanje!“

Mali brkati čovjek Makedonac udarao je konopcem po njima i odjekivalo je kao pljusak. Među njima pronašao je jednog neobrijanog:

„Jebem ti mater, šta glumiš četnika! Skidaj se da ti sečem testise!“

Milenko Prodanović Mrki nije dozvoljavao ubijanje. Stajao je pogledajući prema Makedoncu i mjereći njegove pokrete. Čovječuljak se nije odvajao od puške. Pokoškali su se, jer je Prodanović tražio da ih vrati u salu. Čovječuljak je tjerao svoje.

Zatim se ponovo začuo fijuk konopca i tupi uzdasi. Ponovni Prodanovićev zahtjev vratio ih je u salu. Uskakivali su među nas uz udarce koje su primali duž hodnika.

Selmanu Ramiću prišao je jedan od mučitelja i upitao ga: „Zašto nosiš crnu košulju. Jesi li ti Srbin?“

„Nisam.“

Uslijedio je udarac šakom u arkadu.

„Skidaj to!“ Skinuo je košulju i spustio pod noge. Muhamedu Osmanoviću i Halidu Hodžiću ugurali su zapaljenu petardu u usta. Muhamed je pljunuo prije nego što je eksplodirala. Halidu su nepca izgorjela. Muhameda su odmah izvukli i stavili uz zid sa ljudima koje su premlaćivali.

I ponovo, po ko zna koji put, pljačka.

„Znamo“, galamili su, „znamo da imate kod sebe vrijednosti! Sve stavljaj na gomilu! Izlazi i davaj! Sva dokumenta ispred! Ubijamo ko ostavi bilo šta u džepovima!“

Izlazili smo i stavljali sve što smo imali. Ispred nas stajali su oni prezirno gledajući ako bi ko izvadio samo ličnu kartu ili kakav papirić, a oči bi im zaigrale kad bi vidjeli nakit. Kome je ostao sat, uzimali su i mjerkali. Ako ne bi valjao, bacali bi ga pod noge i onda polukružnim pokretima gnječili.

Lične karte i bilo kakva druga dokumenta bacali su u kantu za otpatke koja se nalazila lijevo od vrata. Pare su odmah stavljali u džepove. Posebno su tražili ključeve od automobila. Otimali su cigarete, upaljače, novac, vozačke dozvole. Ako bi ko imao pasoš, obradovali bi se najviše…

U toku deportacije, Fahrudinu Omeroviću, dok je ulazio u autobus, neko je iz ruke istrgnuo dvije kutije „marlbora“. Kad se okrenuo, ugledao je ubicu Makedonca. Smješkao se. Upamtio ga je i kasnije će njegova smrt visiti u zraku…

Bilo je to zatišje. Premjeravali smo salu. Na stolu su se nalazile čudne sprave. Upoznat ćemo ih kasnije.

Bile su tu drvene palice koje su proizveli dva dana prije u fabrici stilskog namještaja. Duge oko metar i dvadeset centimetara, na svakih desetak centimetara sa za­debljanjima. Jedna čelična šipka prečnika oko tri centimetara, sprave za davljenje, sa dva paralelna užeta, dužine oko 80 centimetara, na krajevima sa drvenim komadićima od po dvadesetak a prečnika četiri centimetra.

Bilo je tu još nekoliko vrsta noževa i omči od žica sa drvenom polugom za stezanje. Najstrašnije za nas izgledao je nož za guljenje lica, oštar poput žileta, kriv. Njega su upotrebljavali u hangaru i svlačionicama i mi smo kasnije gledali ljudske zguljene lobanje. Možda su to radili da bi nakon mjesec-dva, ako bude potrebno, ti leševi izgledali kao stari, raspadnuti.

Ovaj nož za guljenje lica Srbi su upotrebljavali i u prošlim genocidima nad muslimanima. Skidanje skalpa i guljenje lica bilo je često u prvom genocidu nad muslimanskim življem u Beogradu. Masovnije je rađeno u drugom svjetskom ratu.

Mnogi će iz ove sale upamtiti običan kabl od pegle presavijen, a pri dnu svezan u debeli čvor. Neko se morao dobro potruditi da od običnog kabla napravi takvu spravu za mučenje. Gdje bi udario taj čvor, ljudsko meso je obavezno truhnulo.

Bile su tu i dvije, 80 cm duge cijevi, šuplje, nevjerovatno teške i tvrde. Mnogi od vozača prepoznat će poluge za hidrauličnu dizalicu. Donesene su iz susjednog hangara za opravku motornih vozila. Donio ih je mali čovjek u žutom kačketu, koji je govorio makedonskim naglaskom: „Gledaj ih“, rekao je, „ovo je prava stvar za balije…“

Ispred hangara istovarali su nešto uz lupnjavu. Bila su to dva kontejnera za smeće u koja će, kasnije ćemo saznati, bacati ljude i paliti ih.

Već tada, od dvadesetak ljudi što su ušli u hangar mogli smo saznati da se tamo nalazi tridesetak leševa, a da su zidovi, ionako masni od mašinskog ulja, bili krvavi.

Oni što su prije nas dovedeni i mučeni još su stajali uz zid. Povremeno bi se neko od njih srušio, a ostali bi ga pridizali.

Napetost je rasla, znali smo da tek sada predstoji nekakav užas. Slutili smo, nešto strašno će se dogoditi. Šta, to nismo mogli pretpostaviti.

 

PRVI SATI U LOGORU

 

Odjednom je neko od Srba zavikao:

„Predstava može početi! Sve je spremno!“

Poput zvijeri krenuli su na nas. Suludi, kakvi su, potrčali su prema stolu, dograbili motke, palice, željezne šipke i počeli sa udaranjem. Do sredine sale smo stajali u prvim trenucima, a oni su zamahivali kao u transu, od čega smo se rušili i gubili dah. Šibali su nas motkama i pokušavali sabiti što više ispod koša lijevo od ulaza. Zbunjeni, i ne znajući da to od nas traže, povlačili smo se pod udarcima, obliveni krvlju.

Hropac i krici više neće prestajati na ovom mjestu. Sve više tupi udarci u ljudsko meso ličit će na jauk, na instinktivni ljudski vrisak. Kao da je meso odzvanjalo i davalo glas bola.

Zbijali smo se, a oni su i dalje udarali po ljudima u prednjim redovima.

U sali je bio pakao. Vrelina je izlazila iz nas, para iz nozdrva na usta, sve se pušilo, iz naših tijela, iz glava isparavala se kao iz grotla, kuljalo… Ljudi su se rušili, padali jedni na druge. Već čitav dan bili smo bez vode. Smrad znoja, isparenja iz tijela, prašina, pravili su sumaglicu iza koje se jedva vidjelo. Noć je padala i malo dnevne svjetlosti probijalo se kroz prozore na sali, koji su se uzdizali dva i po metra od poda. Počeli su tući i one koji su još stajali oslonjeni na suprotni zid. Dovlačili bi žrtvu na sredinu, skidali do pasa , a onda presavijali preko stola i udarali. Makedonac je prišao i iznad naših glava počeo pucati rafalom. Saginjali smo se, propadali, vidjeli smo kako je metak čovjeku ispred nas svih rasturio lobanju i opet je krv poprskala po nama. Iznijeli su ga. Trzao se i još davao znake života.

Prišao je i Bane Topalović, u crnoj uniformi, i pucao iz pištolja iznad naših glava. Konačno, svi smo bili zbijeni, ležali jedni na drugim, stiješnjeni. Odjekivali su udarci i bol mesa. Ljudi su počeli govoriti. Jedni drugima govorili su kako ne mogu disati, kako im je teško. Poneko bi se izvinjavao što sjedi na onom drugom. Čulo se krkljanje, šuštanje, svi su pričali, ponajviše su ljudi razgovarali sa samim sobom, monolog će nadalje neprekidno trajati. Često će to biti nevezana i tegobna priča. Riječi će iz stiješnjenih izlaziti kao olakšanje.

Dragana Marića poznavali su tek poneki mlađi. Igrao je fudbal. Dolazio je u Bratunac sa ekipom iz Milića. Sad je držao drvenu palicu u rukama i stalno nešto poput svih nas govorio za sebe. Zatrčao se, poskočio i počeo hodati po našim glavama i udarao nasumce, okrećući se. Pridružio mu se Topalović i zamahivao još žešće. Po nama zbijenim hodali su zatim kako su htjeli. Još nekoliko njih sa palicama skočili su na naše glave i tukli nas. Nakon svih podijeljenih udaraca ljudi su i dalje mrmljali i to romorenje kao da je naše dželate još više gnjevilo. Niko nije mogao zaustaviti haos u kojem je svako morao tiho jecati, pričati nešto samo za sebe, šaputati, mrsiti, stenjati, plakati, sve to slijevalo se u jedan huk 750 ljudi koji su govorili jezikom beznađa i nesreće. Tako će nam se duše gubiti u paklu, govorili smo…

Bilo je sparno. Predstava je počela, ali u predstavi nije bilo predviđeno da se i dželati znoje i da im je teško. U salu je ušao Zoran Milosavljević Kokara, arkanovac, Srbin koji je ratovao na Vukovaru. Uzeo je čeličnu šipku u ruke i pitao:

„Ko je od vas najviši da porazbija ova stakla?“

Javio se Ahmet Karić, uzeo šipku i razbijao stakla. Kokara, koji je imao crni pojas u karateu i bio krupan i snažan, okrenuo se prema ubicama koji su pili pivo u ćošku sale praveći kratak predah nakon napornog posla.

„A vi izlazite napolje! Van, kad kažem!“

Izašli su gotovo bez riječi. Kad se nešto kasnije vrate, Topalović će ironično reći:

„Što je opasan ovaj vaš karatista.“

Nakon toga se nasmijao, karakteristično rastežući uglove usana.

Bio je gotovo bolestan od svoje sujete. Previše se pravio važan da bi priznao da je bilo ko iznad njega.

Premda je sve to bio dio igre ubica protiv gomile određene za masovnu smrt.

Sa praskom i lomljavom stakla činilo se da de nam biti lakše i da u salu prodire svježiji vazduh. Po našim glavama rasipale su se krhotine stakle. Sa suprotnog krova jedan njihov snajperista gađao je sijalice i porazbijao sve osim jedne.

Tada smo ponovo čuli njihovu svađu i udarce. Milenko Prodanović Mrki udarao je stražare toliko da smo mi u sali­ logoru mogli čuti. „Zašto ste polomili sijalice?“, galamio je Prodanović. Stražari su jaukali i čini nam se bježali.

Ubojice su se ponovo vratile.

Izvukli su iz gomile četrdesetpetogodišnjeg Omera Muhića, svukli ga do pasa, presavili preko stola i počeli udarati. Omer je bio konobar u „Podrinju“. Poslije silnih udaraca gurnut je i bačen na isto mjesto na početku gomile. Sručio se i ostao ležati. Izveli su zatim Husniju Hadžibulića, koji je imao tek 30 godina, i bijesno ga tukli. Kad se onesvijestio bacili su ga na vrh gomile, na naše glave i morali smo ga uvući među nas. Izvodili su ljude kao da u svemu tome postoji nekakav red. Tukli su do kasno u noć. Izgledalo je kao da se tri dželata, Makedonac, Bane i Marić, ne znaju umoriti. Nakratko su opet izašli.

U salu je ušao Rajko Vasić i ponovo je počelo pucanje iznad glave i zbijanje. Oni naprijed povlačili su se i prosto presovali one iz zadnjih redova. Ljudi su tonuli i gubili se ispod nogu. Safet Delić je stavio ruke ispred sebe jer je u trenutku ostao bez daha. Pritisnutih prsiju ugledao je kako se Osman Salkić gubi i propada pod noge gomile. Jedna Osmanova ruka bespomoćno je visila i tražila spas. Tonuo je kao neko ko se davi u vodi. Safet je istrgnuo, oslobodio svoju ruku i uhvatio njegovu. Držao je koliko je mogao, a onda je ruka mokra od znoja kliznula. Osman je nestao pod nogama onih oko njega. Svako je pokušavao spasiti nekoga. Vasić je stajao ispred, mijenjao brzo rapove i ispucavao rafale plašeći one naprijed. Ljudi su ostali zbunjeni, jedni na drugima. Čulo se krkljanje. Gomila je huktala, čula se čudna rika. Vasić je zatim prišao i crvenom kredom ispred nas povukao liniju.

Gomila se i dalje komešala. Ljudi su pretvarani u živu kašu, u tijesto. Ako je ko potonuo ispod nogu, više se nije ustajao. Jedan je čovjek iz grupe izmasakriranih primijetio kako je Mustafa Delić, snažni i čvrsti čovjek što je radio kao šumar, kliznuo sa dna na početak gomile, pa se opet vratio na dno. Ljudi jednostavno nisu mogli upravljati svojim kretanjem. Mustafa će kasnije pričati kako je želio da padne pod noge, da ga gomila proguta i da izumre konačno. Kad su naredili da sjednu, osjetio je da neko leži ispod njega. Sjeo je, premda je ispod sebe osjećao još uvijek živo tijelo. Ko je bio ispod njega, kao i ispod mnogih drugih, neće nikada saznati.

Zbijeni, jedva su disali. Tako presovanih tijela, našli su se kao ulovljeni u mrežu. Više se nisu mogli ni pokrenuti, niti su to željeli. Ko je smislio ovako nešto? Mnogo kasnije pričajući sa ostalim logorašima vidjet će kako je sa svima njima rađeno na isti način. I oni iz prijedorskih logora Keraterma, Manjače, Omarske, oni iz vlaseničkog logora Sušica, iz brčanskog logora Luka, iz „Alhosa“ kod Zvornika, oni iz Foče, Višegrada, iz desetine drugih velikih logora koje su Srbi pravili po Bosni, zbijani su na isti ovakav način. Slično su u hercegovačkom logoru Dretelj pokušali napraviti bojovnici HVO-a, gotovo po identičnom uzorku. Svi oni su osjećali isto: beznađe, čekanje na kolektivnu smrt. Bili su zarobljeni sami sobom, jedni drugima, a oni u prednjim redovima slobodni da nešto učine stajali su pred cijevima stražara. Oko sale bila je ograda, a tamo iza, oni koje budu izvodili kopat će rovove na koje će namještati čuvare.

Na dva mjesta bit de napravljena puškarnica za mitraljeze.

Od sto pedeset do dvije stotine naoružanih stražara stalno će boraviti pred školom-logorom.

Ko je ovo mogao smisliti? Onaj koji dobro poznaje ljudsku dušu, a duše nema. Taj, zasigurno!

„Ovo je linija koju ne smijete preći. Ako pređete, bit ćete ubijeni.“

Ispred je postavljena daska na kojoj vježbaju djevojčice.

Rajko Vasić je zatim naredio da mu se napravi špalir do desnog ugla. Nismo znali šta hoće. Kako nismo uspijevali ni da se maknemo, jer je između nas bilo samo toliko prostora da udahnemo dijelom pluća, on je krenuo preko naših glava. Negdje u uglu, stojeći na ljudima, zapalio je fitilj na obloj ručnoj napravi koju je nakon toga ispustio.

Ubrzo, sa tog mjesta počeo je kuljati dim. Vasić se vratio, mirno šetajući po nama.  Žućkast, plavi dim širio se brzo. Nismo mogli znati šta je u pitanju. Mnogi su kašljali, nekima su potekle suze. Dim se pravilno raspoređivao duž sale i kuljao u sve uglove. Nakon nekoliko minuta bili smo u čudnom stanju. Ravnodušnost, čak veselost obuzimala nas je i nagonila na pomirenje sa ovim što se događa. Dim je ulazio i izvana, kroz polupana stakla i mi smo bili opušteniji u prvi momenat. U sali je kuljalo dvadesetak minuta. Nakon toga se sve umirilo.

Nedostajalo nam je opet vazduha. Većina je disala piskavo, šuškavo, bili smo pred kolapsom, glave su nam se ljuljale, mnogi su gubili svijest, za trenutak, pa opet postajali svjesni i opet se gubili.

„Hoću da umrem“, čuli smo čovjeka kako plačnim glasom govori.

Iz hangara su neprestano dopirali krici i pucnjevi. Kamioni koji su dolazili dovodili su ljude koji su odmah zatim bili trpani u hangar. Slutili smo da se tamo nešto užasno dešava, iako obuzeti mučenjem i gušenjem u sali. Sve vrijeme po nama je padala prašina i komadi od kreča i maltera sa izbušenog plafona. Kašljali smo, a prašina i para iz nas nisu se stišavale.

 

MASAKR JE POČEO

 

Ponovo su se pojavili mučitelji: Bane, Marić i Makedonac. Na svjetlost jedne lampe izvodili su ljude. Ubijanje je moglo početi.

Bane Topalović izvukao je čovjeka i udarao ga. Odjednom je nastala tišina. Jecaji koji su dopirali sa sredine od stola naglo su prestali.

Znojav, u crnoj odori, okrenuo je usporeno glavu prema nama. Gledao nas je dugo i nejasno.

Abid Avdić, mladić, mogao je ostati živ, jer je bio u dijelu gomile koji nisu prozivali za prebijanje ili smrt. Sjedio je iscrpljen sa grčem na licu. Mladiću Hamču povjerio je pola sata prije toga:

„Ne mogu više gledati ovo mučenje.“

Topalović je zrikao prema nama sa podsmijehom: „Ima li neko ko bi želio da ga tučem?“, procijedio je otegnuto.

Nastao je tajac. Hamčo je primijetio kako Abid želi ustati. Uhvatio ga je za ruku.

„Imam ja, mater vam četničku!“, istegnuo se.

Požurio je preskačući preko naših glava. Stao je pred njih i rekao:

„Prokleti bili, četnici!“

Topalović je zamahnuo i začuo se tup udarac. Pognuli smo gotovo svi glave. Ponovo smo čuli istu psovku. Abid se podigao sa ispružena dva prsta u vazduhu. Pritrčali su i ostali i pet ljudi ga je tuklo u isto vrijeme. Hrabro je podnosio udarce. Nakon nekoliko teških udaraca, savio se i pokrio rukama glavu. Kad su se umorili, a prvi put po njihovom teškom disanju primijetili smo kako su se umorili, Topalović je izvukao pištolj i pucao mu u glavu tri hica. Nekakva sjajna, bistra tečnost iscurila je iz lobanje po parketu.

„Kupi ovo sve sa patosa i neka bude čisto za dva minuta!“, uperio je Topalović prst u dva čovjeka.

„I ti…i ti ga iznesite!“

Dva čovjeka koja su skinula košulje i očistila dno sale uzeli su, jedan za ruke, drugi za noge mladića Abida i iznijeli ga. Raskopana glava vukla se po patosu, a neki su iz gomile govorili kao sa brigom:

„Podigni mladića, podigni!“

Ali nosači su bili iscrpljeni i nisu imali snage da takvo što učine. Je li iko od brižnih tada pomislio koliko njihova pažnja ima smisla? Vjerovatno nije. Sve je, uostalom, u logoru postajalo normalno. U nama je ostala nešto ružno poslije Abidovog ubojstva. Bili smo spremni, bar većina, da se odupiremo. Koliko možemo. Kako? Nismo znali.

„Oh, gorim, Bože, gorim i hoću da umrem“, čulo se zapomaganje. Taj je čovjek među nama disao dubokim uzdasima, gotovo kreštanjem. Njegovo lice bilo je napuhano kao mjehur. Bilo ga je nemoguće prepoznati. Činilo se kao da će taj mjehur, siv i sa crnim podlivima, svaki čas prsnuti.

Odmah do njega čuo se glas: „Umukni više, molim te, umukni!“

Abe je skinuo majicu sa sebe i cijedio je nad ustima Šabana Hodžića pokušavajući ga spasiti od kolapsa.

Dva čovjeka koja su odvukla mrtvo tijelo Abida Avdića nisu se više nikada vratila u salu.

Iz hangara su dopirali krici i stalna pucnjava. Ponekad su se čuli samo ružni, oštri udarci.

Onda su izvodili ljude i tukli ih po testisima, lupajući odozdo palicama, urlajući: „Nećete više praviti djecu, balije!“

Tu u gomili ljudi su morali mokriti. Mnogi su bolno, praveći grimase, mokrili samo krv.

Onda su izveli Šabana Memiševića.

Šaban je imao 48 godina. Topalović je počeo gnječiti njegovo tijelo drvenom palicom. Priskočili su i ostali. Dugi i teški udarci su padali po čovjeku. Masa se nije mnogo obazirala. Primjećivali smo nešto drugo, recimo, da udaraju teško i sporije.

Topalović je izvukao pištolj. Pucao je jedan metak u Šabana. Činilo se da nije dovoljno. Još uvijek je bio živ. Vidjeli smo kako ga je izgurao polumrtvog napolje.

Ljudi kojima je naređeno da iznose beživotna tijela, na ulazu u hodnik spazili su da je nečija ruka završila posao nad Šabanom Memiševićem.

Jedan je čovjek sva mučenja i ubojstva pomno posmatrao iz prvih redova. Njegovo masno lice sjajilo se više od ostalih u polutami jedine svjetiljke. Visok 175 centimetara, rijetke kose, tegobno je podnosio to što se zbivalo pred njim. Ako iko nije pripadao ovom svijetu užasa, nije Mujo Nukić. Premda je imao porodicu u gradskom predgrađu Suhoj, žurio je po kafanama sa svojom violinom i gdje god bi začuo one koji su započinjali pjesmu pritrčavao je sa gudalom, i žicama štelovao za narodni melos. Sve to činio je neprimijetno i nenametljivo. Ljudi su uostalom znali i šalili se: „Zapjevaš u kadi, maestro Mujo će izroniti iz slavine i pratnja je neminovna“.

Bratunčani su uvijek govorili kad bi ga vidjeli: „Zar je Mujo živ?“

Zvali su ga prosto Mujo Violina. Nije nikada napravio pogrešan korak. Znao je po glasu kad može prići sa svojim instrumentom. Sjedio bi redovno u ćošku kafane i pijuckao. Oni koji su ga primjećivali šalili bi se na njegov račun. Otpočeli bi pjesmu i kad bi maestro Violina, spreman za pratnju, prišao stolu oni bi prekinuli iznenada. Njegov tužni pogled prevarenog čovjeka ubrzo bi natjerao šaljivdžiju da nastavi i Violina je spremno prihvatao njegovo pokajanje.

Stajao je sada u prednjim redovima na sredini gomile hipnotisano gledajući ubijanje ljudi. Svaki čas bi podizao ruke i gladio rijetku kosu. Ponekad bi stavljao dlanove preko očiju da ne vidi svaki pokret mučitelja. Odjednom je počeo ponavljati tiho: „Ubit će me. Sad će mene ubiti. Sigurno.“ Čuli su to oni oko njega.

Topalović se iznenada okrenuo. Nije nikako mogao čuti njegovo šaputanje. Pa ipak je baš njemu prilazio. Zaustavio se tačno do Muje Violine. Gledao ga je šupljim pogledom širokih zjenica.

„Svirač!“

Rekao je to kao da ga poznaje.

„Hoćeš opet svirati?“, upitao je Topalović.

„Hoću“, procijedio je tvrdo, „opet ću svirati“.

Gledao ga je još uvijek sjedeći, podvijenih koljena. Prstima je ponovo krenuo kroz kosu i jasno pogledao prema uperenoj cijevi. Odjeknuo je pucanj od koga su se trznuli ljudi oko Muje Nukića. Violinista se samo naslonio na čovjeka iza sebe kojeg je njegova krv okupala. Škripave čizme ubice su već koračale prema sredini sale.

„Nosite to đubre da ne smrdi“, čulo se kako zapovijeda odmičući.

Kad su ga iznijeli napolje, Topalovićevi pomoćnici pritrčali su u hodnik uhvatili za ruku Violinistu, a zatim mu mrtvom odsjekli tri prsta. Premda su ubijali monstrumski, zvjerski svirepo, ponekad smo se čudili njihovim strastima za mrcvarenjem. Zbog čega nije bila dovoljna samo svirepa smrt nego se još na sve to prilazilo kasapljenju leševa? To nikada i niko neće moći objasniti.

Bližila se ponoć. Gomila je huktala. Grupu od tridesetak ljudi tukli su gotovo nasmrt. Pucali su u gomilu i ranili dva mladića iz Krasanpolja. Ranjeni su ostali na vrhu gomile, ležeći bespomoćno.

Ali tih tridesetak ljudi ipak su se nakon udaraca pridizali. Vidjeli smo da ne žele pasti, klonuti. Više ih nismo mogli prepoznati. Sumrak koji je zavladao, čudno lelujanje slika koje smo vidjeli, stalni huk u koji se pretvaralo govorenje i jecaji svih nas, stenjanje i teško piskavo i šuštavo disanje ponekad bi bili u trenutku prekinuti i mi bismo se zbunjeno kao otriježnjeni zagledali. Prva noć u logoru bila je preduga. Iz huka i romorenja probijali su se šapati molitve. Molili smo se za žive i za mrtve. Crne škripave čizme i šuškave uniforme ubica u jednom trenu tišine bi se čule i onda se haotično huktanje nastavljalo.

 

„’OĆEMO ‚ODŽU“

 

Ušao je jedan od stražara. Čulo se kako polušapatom nešto govori Makedoncu. Ubrzali su svoje pokrete. Odjednom, kao da su postali veseliji. Oni u prednjim redovima su se okretali i gledali po gomili, pogledom postavljajući pitanje:

„Šta će se dogoditi?“

Gomila je pojačavala svoj huk…

„Što niste rekli da imate ‚odžu“, vikali su.

„Dajte ‚odžu! ‚Oćemo ‚odžu!“

Nije sačekao ni trenutka. Iščupao se iz gomile i stajao čekajući da se ljudi razmaknu i da prođe. Gomila se prvi put pomjerila i ljudi su po prvi put prošli crvenu liniju da bi imam Mustafa Mujkanović izašao pred dželate. Bili smo uplašeni. Četiri-pet ljudi, i tako stiješnjeni, pokušavali su ga sakriti. On se nije obazirao. Sve vrijeme tješio ih je i poručivao da moraju izdržati. Njegovo ubojstvo vidjeli su svi i svi će ga upamtiti. Onako visok, tih, staložen, stajao je pred onim što Boga nisu osjetili u sebi. Za četrdeset godina života na ovom svijetu, nakon medrese koju je završio u Sarajevu, stekao je porodicu i dijelio samo dobro sa ovim ljudima.

„Kaži nešto’odža“, Makedonac je govorio sa smiješkom. Znali smo da slijede poniženja.

„Ajde ‚odža, penji se!“, Makedonac je ljuljuškao konopac koji je visio sa plafona. Prišao je i počeo se peti. Kad je bio pri vrhu konopac su zaljuljali. Smijali su se glasno.

„Sad se ljuljaš kao zvono u crkvi…Sad si bliže Bogu. Ha, ha, ha“.

Brzo se spustio, ljut i prezrivo ih pogledao.

„Ko ti je, bre, rekao da siđeš“?

Gledao ih je. Čuli smo prvi udarac, a onda su pritrčali Marić i Topalović. Tukli su žestoko po njemu. Nije se ni branio. Trudio se da bude uspravniji. Odvukli su ga prema sredini sale. Udarali su ga željeznim šipkama i drvenim palicama. Oko tri metra udaljeni logoraši u iscrtanom krugu što su stalno prebijani, osjetili su kako efendijina krv pršti po njima. Rušio se pod udarcima i opet ustajao. Vidjeli smo kako ga ne žele ubiti tako brzo. Žele ga što više mučiti. Ustajao je i opet padao.

„’Odža, jebem ti ‚odžinicu“, psovali su ga. Opet udarci. Sad je pet ljudi stajalo sa drvenim palicama i čeličnim šipkama. Novak Stjepanović Krke je sa podvostručenim kablom sjekao vazduh i na kraju fijuka čuo bi se tup udar. Po vazduhu je lebdila efendijina žuta kosa. Pramenovi u krv nakvašene kose od zvjerskih udaraca poskakivali su do gomile. Toliko bijesa u njima do sada nismo vidjeli. Zamasi su se ponavljali, tupi udarci i tupo savijanje tijela pod šipkama. Još sedam ljudi izveli su sa efendijom i povremeno tukli. Tražili su od njih da pjevaju, srpske, četničke pjesme, uz koje su stotinama godina ubijali Bošnjake. Samo je jedan čovjek među njima znao pjevati te pjesme. Fahrudin Omerović, ih je, dok je bio u Srbiji, slušao i slušajući naučio. To im je svima u ovoj grupi spasilo, bar privremeno, život. Dok su udarci padali po tijelu imama Mujkanovića, uz povremeno huktanje gomile, sedam ljudi je pjevalo u strahu: „Od Topole pa do Ravne Gore, svud su straže đenerala Draže.“

Sve je izgledalo nestvarno, dok su ubijali tražili su pjesmu i dobili je.

„Srpska se truba sa Kosova čuje“, pjevali su po naređenju…

„Jebem ti dijete od dvije godine“, čulo se kako Marić psuje i udara. Dahtali su poput pasa nad njim. Nije puštao glasa. Odjednom, još dok su ga udarali, podigao se i pokušavao namjestiti kosu. Jedan udarac drvenom palicom ga je oborio. Ako je izgubio svijest, nadali smo se, dobro je.

„Oh, Mustafa naš, šta ti rade dušmani, šta rade od tebe takvog čovjeka“, ponavljao je jedan starac.

U slijedećem momentu unijeli su iz hodnika pivo, stali iznad imama i počeli ga posipati. Makedonac je čučnuo: „Pij, ‚odža!“

Efendija mu je gurnuo flašu iz ruke, pivo se zakotrljalo i prosulo po patosu. Ponovo je ustao. Za to je dobio udarac. „Ajd ‚odža, digni tri prsta“, tražio je Marić… Sve vrijeme i dalje je odjekivala pjesma. Čulo se:

„Nad Kraljevom živa vatra sijeva, da vidimo kog četnika nema…“

Pjevat ćemo srpske četničke pjesme kad to oni zatraže od nas. One koji ne budu pjevali ubijat će hladnokrvno. Pjesme su ponajviše tražili kad bi tukli ili ubijali logoraše.

Sa njihovim bezrazložnim bijesom prema logorašima, tražili su glasniju pjesmu.

Tražili su da imam podigne tri prsta.

Tog časa vidjeli smo kako se imamova ruka diže i pokazuje dva prsta. Svih pet mučitelja ponovo je bijesno skočilo i udaralo ga. Ponovo su se pojavila dva prsta iznad grupe ubica.

Više se ništa u sali nije čulo. Ljudi se nisu pokretali, huk je utihnuo. Čovjek sa plavom beretkom i karakterističnim metalnim bedžom na njoj pokrenuo se i nakon tri koraka, izvlačeći nož iza pasa, stigao pred imama i sječivo mu zario iza vrata. Mustafa se srušio. Nakon par sekundi njegovo se tijelo opet pokrenulo. Prišao je Topalović i stavio cijev pištolja na glavu imama. Prigušen pucanj se začuo nakon koga se iz glave prosuo mozak. Stajali su i gledali, zatim se uputili prema drugom kraju sale gdje su povadili iz gajbe flaše i počeli piti. „Zaslužili smo“, govorio je neko od ubica.

Poslije izvjesnog vremena huktanje stiješnjene gomile je opet započelo.

Makedonac je prišao Fajki K. i naredio:

„Iznesi džukelu u hodnik.“

Sa čovjekom do sebe pokupio je tijelo i imama su iznijeli.

Fadila K. su tukli. Dobio je pet-šest udaraca i iz njega je krv oticala poput vodoskoka. Ubrzo je zbog gubitka krvi onemoćao. Izvukli su i njegovog sina Amera i boli ga nožem i udarali nogama, a on je morao da gleda. Nije okrenuo glavu ni kad su mu stavili nož pod grlo. Tjerali su ga da pojede krpu kojom je brisao krv po patosu.

„Imaš 15 sekundi“, prijetili su i zarezivali vrat. Mladić je žurio a oni su mu nabijali pivo u usta.

„Hajde poguraj!“

Sve su ovakve svoje igre i vrlo često ubistva pratili svojim glasnim smijehom.

Amer K. će povratiti krpu kad bude vidio hangar sa leševima.

Dvadesetak minuta kasnije Makedonac je izašao i opet ušao u salu.

„‘Odži smo previli vrat“, dobacio je. Značilo je to da su i mrtvog imama zaklali.

 

„DOĐE, BRE, UZE SVE!“

 

I dalje su sjedili prislonjeni na zid sale i pili pivo. Posipali su se po glavi i leđima i pjena se slijevala klizeći po parketu.

Znojili smo se ne znajući odakle u nama toliko tečnosti. Iz nas je izlazila prava rijeka i mi smo kopnili. Mi smo voda, čitavo ljudsko tijelo samo je obična voda u običnoj posudi.

„Mi ćemo ispariti i više nas ovdje neće biti“, govorio je jedan čovjek u gomili gledajući i pokazujući prstom na glavu ćelavog čovjeka ispred sebe iz koje je isparavalo kao iz grotla. Odjednom se grupa na kraju zagledala u zid. Žohar se kretao po zidu nepravilno kao pijanac, crn i otmjen. Zavidjeli su žoharu. Žohari lijepo žive, mislili su i to niko u njihovim glavama nije mogao promijeniti. Ovaj je izgledao kao gospodin u crnom, sjajnom fraku.

„Gledaj ovamo, balijo!“, zagalamio je Marić, i krenuo prema grupi. Zagledao se u zid, primijetio žohara i krenuo da ga dlanom zgnječi. Onda se sjetio da ima oružje i počeo pucati po zidu. Podigla se prašina, zafrcale su iskrice. Na slaboj svjetlosti vidjelo se kako je insekt napustio salu.

„Ode“, rekao je neko zadovoljno.

Marić je sa mržnjom pogledao prema onome što je to izgovorio i okrenuo se.

Svako od nas maštao je da se pretvori u insekta ili kakvu drugu životinju i mirno ode iz sale.

Ali izašle su samo naše ubice. Vratio se Makedonac. Iz hangara su dopirali krici i pucnjava.

„Treba mi Safet pumpadžija“, rekao je.

Safet Karić je radio na benzinskoj pumpi i njega su tražili. Nije se odazvao. Onima do sebe hladno je rekao: „Neka. Valja još koji sat do jutra preživjeti.“

Dvadesetak puta za samo sat vremena dolazit će Makedonac i zvati ga. Neće se odazivati. Bilo je oko 1 sat 11. maja.

Malo prije dva sata utrčali su u salu.

Topalović je prišao ljudima u prvom redu. Mustafi Kariću ugurao je cijev kolta u usta i sačekao tren. Oroz se podigao i škljocnuo. Izvadio je cijev i unio mu se u lice. Smješkao se. Zatim se iznenada uozbiljio i gurnuo cijev u usta Rami Kariću. Opet se oroz podignuo i opet škljocnuo. Nasmijao se poluglasno i cijev prislonio na zglob lijeve ruke Rame Karića. Pištolj je opalio i probio zglob čovjeka koji se presavio od bola.

Poslije nekoliko udaraca sedam ljudi je na jedan njihov znak počinjalo pjesmu: „Od Topole, od Topole pa do Ravne Gore…“

Kada je mladić Abe došao početkom maja iz susjedstva u svoju kuću, njegova žena rekla je uplašeno:

„Dolazila su dva mladića iz Srebrenice. Na proputovanju su i tražili su mi nešto da jedu. Ne mogu, kažu, izaći iz Bratunca. Svuda su straže Srba. Nisam im dala da jedu. Plašim se, Abe…“

„Trebalo ih je nahraniti. Gdje su oni sada“.

„Negdje tu, oko kuće“.

Našao ih je i dao im da se okrijepe. Bili su to dobroćudni mladići kojima ništa nije bilo jasno šta se događa i zbog čega je Bratunac okružen. Hrane nije bilo, trošile su se posljednje zalihe, ljudi su bili uplašeni i zato su ih slali kod Abeta, koji je bio hrabriji od ostalih.Sad su bili u sali, među gomilom. Jedan od njih, ni ime mu čak ne poznaje, stajao je u prvom redu. Bane Topalović mu je držao prislonjen pištolj, na vrhu glave. Odjeknulo je i mladić se srušio naprijed, a glava udarila u parket.

„Od Topole, pa do Ravne Gore…“

Niko u gomili neće znati nikada ko je tačno ova žrtva. Je li imao svoju porodicu? Gdje je radio? Kakve su mu bile, radosti? Ko će znati…

I opet su širokim pokretima zamahivali, a žrtva je bio Meho Avdić. Ubrzo se srušio. Jedan od ubica se sagnuo i pucao u glavu. Na isti način ubijen je Ismet Husić. Bio je iz Lonjina. Imao je 45 godina. U salu je doveden u prvom hapšenju. Visok čak 195 centimetara, kraće kovrdžave kose, srednje razvijen, jedva je podnosio udarce. Znali su da je bio vrijedan radnik u „Gradacu“ i pokušavao je za svoje dvoje djece obezbijediti normalan život. Ko zna zašto im je smetao. Ponašali su se kao da nekoga poznaju, druge opet ne. Svejedno, ubijali su i one koje su znali i one koje nisu. Ismeta Husića izgledalo je kao da ne poznaju… Kad su ga dobili u ruke, žurilo im se da ga ubiju i on je morao nestati. Bilo je dva sata. Klonuli smo od ovog pakla. Više nismo znali koji od njih ubija. Dijelom svijesti pratili smo ubijanje, dijelom čekali na svoj red. Neki su željeli što prije da budu ubijeni. Smrt više nije značila ništa. Oni koji su željeli živjeti dobro su pratili: Ako te izvedu, ne smiješ pasti, ne smiješ se predati. Ako te duže tuku, postojala je mogućnost da ćeš preživjeti. Ako se odmah srušiš, oni su pucali u glavu.

„Od Topole, od Topole, pa do Ravne Gore…“

„Hoćemo vinklera. Vinkler napolje“.

Iščupao se iz gomile. Preko naših tijela, uplašeno, probio se do Makedonca crn, niži čovjek, okruglog lica, sa većim benom na obrazu.

„Hajde ovamo“, uhvatio ga je gotovo blago ispod ruke i izveo. Više niko i nikada neće vidjeti Ramiza Alića, vlasnika električarske radnjice u Bratuncu. Šta li je on skrivio? Gomila je objašnjavala time što je kuću napravio pored kuće Srbina Riste Ristanovića. Ovome se to nije dopalo i od arkanovaca je tražio da ga se riješi. Otišao je čovjek dječijeg nježnog glasića, otac dvoje djece, tih, čak previše miran. Nakon školovanja u Čačku i završene više elektro-škole sa sobom je donio od samotnog studentskog života ljubav prema kuhanju. Da ga je bilo ko upitao nešto o politici, dobio bi od Ramiza samo smijeh. Kako je završio? Ko će znati. Pucnjevi i krici iz hangara nisu prestajali. Oni koji su iznosili leševe iz hangara više od pola leševa nisu mogli prepoznati zbog toga što su pretvoreni u gomilu mesa. Njegov nisu prepoznali. Je li on bio među njima?

Svi kao da smo računali da će se u jednom trenutku pojaviti neka sila koja će reći dosta i pitati: Zašto bezbožnici ubijate ove ljude? Neka sila koja će ih kao pred Sudnji dan otjerati, neko ko će kao Mehdija neki doći i nakon patnji probuditi nas iz ove more.

Svi su govorili o tome. Šapat je strujao gomilom, lijevo i desno. Mora postojati neki Božiji i ljudski zakon koji će ovo zaustaviti i kazniti, mora postojati nešto. Nisu valjda ostavljeni sami da umru? Pa gdje su to oni živjeli? Šta su to oni mislili i osjećali? Šta se ovo događa?

Odjeća se sve više pretvarala u rite, sve manje su bili nalik na ljude od prije desetak, dvadeset dana, ljude koji su imali svega. Za svoj vijek stvorili su mnogo, bogatili se i samo razmišljali kako će imati više i više. Zarađivali i za bolji život njihove djece. Pravili kuće, radili, obrađivali svoja imanja. Neki su napravili i po pet kuća. Nastojali svaku zimu dočekati bez ijednog nedostatka, sakriti se u svoje domove i uživati. Nismo valjda tu zgriješili, nismo valjda krivi što smo u obilju imali svega, a nikad pomislili na ovakvo zlo. Dijelili smo koliko smo mogli. Možda i nismo? Vjerovali smo i bili skrušeni i uplašeni pred Bogom Svemogućim.

Gdje su zakoni? Šta se ovo zbiva? U trenucima smo optuživali i sebe. Jeste, mi smo krivi. Uistinu smo krivi. Vjerovali smo da ovakvog zla nema, a na to nas je opominjala naša Knjiga Časna. Postoje bezbožnici koji ne opraštaju dobro i plemenitost. Zaboravljali su da su im klali očeve, djedove i pradjedove. Zašto su zaboravljali žrtve i sad ih isto snalazi? Zaboravljati žrtve zlo je koje su morali platiti jednog dana. Zašto su zaboravljali nikad sebi na to pitanje nisu odgovorili? Valjda zato što je bezbožnički govoriti o tolikim zločinima. Generacije su stvarale dobra i bogatile se, a oni su ih pljačkali i uvijek su morali počinjati iznova.

„Dođe ,bre, uze sve“, bila je pjesma koju su pjevali njihovi očevi.

Neko mora postojati ko će ovo neprekidno, prastaro zlo prekinuti…

Prolazilo je dva sata kad su izveli Safeta Karića. Konačno su dobili pumpadžiju. Po svemu sudeći, javio se sam. Znao je da će biti ubijen. Koliko je uspio produžiti svoju smrt? Nekoliko sati! Bio je u zelenoj trenerci. Oni koji su istovarali leševe, znat će samo po svijetlozelenoj sportskoj odjeći da je ubijeni čovjek Safet Karić. Dok su ga izvodili udarali su, bez riječi, a nakon nekoliko minuta čuo se usamljeni pucanj.

Sve se stišavalo. Krici iz hangara su se povremeno javljali. Nije li još mogao da se krije? Safetovo izvođenje i pucanj koji se začuo potresli su dvoje ljudi u sali. Njegova braća Ćamil i Abe pognuli su glavu od bola. Predosjećali su da će četnici ubrzo i njih potražiti.

Ko to još od njih iz ove sale neće doći na red? Sad je jedan brat otišao. Žale ga, a njihova smrt je pitanje reda…

Izveli su Mehmedaliju Salčinovića, inženjera ekonomije, profesora u srednjoj školi. Tamne sjenke ubica i žrtve po zidovima su zaigrale od svjetlosti što je dolazila izvana. Mehmedalija je padao i ustajao i opet padao pod teškim udarcima. Odjednom je većina od nas primjećivala isto. Odjednom smo pored onog što se događalo pred nama gledali u sjenke na zidu. Vidjeli smo kako se savijaju i čuli dahtanje. Slično psu koji se hladi preko jezika povremeno bi naše ubice oblizivale usne.

Mehmedaliju su izveli i začuo se pucanj u hodniku, negdje pred samim vratima. Bio je već tada slomljen čovjek i više se nije mogao ni kretati.

Zbog čega li je potrebno mučenje? Zašto nas ne poubijaju sve odmah, kad to mogu? Ili je potreba za mučenjem jača od krajnjeg cilja njihovog – da nas nestane?

 

KO SU UBICE?

 

Gledali smo ih. Sve više su nas interesirale naše ubice. Bane Topalović imao je oko 32 godine, visok oko metar i osamdeset, crne, kratke, guste kose sa razdjeljkom na čelu, mršav u licu sa izraženim jagodičnim kostima, u lijevom uhu imao je halku. Na podlaktici lijeve ruke bio je tetoviran i pisalo je jedno žensko ime. Bio je fizički spreman, snažan. Pričao je tiho i sve posmatrao sa podsmijehom. Nikada nije podizao glas u razgovoru. Ubijao je ljude motkama, ili najčešće, žrtve su morale leći potrbuške na patos, nakon čega bi im ispaljivao metak u potiljak. Imao je na sebi crnu uniformu, na kojoj je bilo mnogo džepova, pregrada. Na crnim škriputavim čizmama imao je crne rese, a u njima zaboden veliki nož koji je rijetko upotrebljavao. Preko pantalona nosio je tregere. Ubijao je pedantno i dobro pazio da mu na odjeću ne padne koja kap krvi… Volio je izvoditi proćelave iz gomile, zatim bi ih redovno udarao po glavi pokušavajući je razbiti. Jednom smo primijetili kako je kap krvi pala po njemu. Gadljivo je zagledao ali se nije pokušao očistiti. Za razliku od njega, Marić i ostali gotovo da su se htjeli posipati našom krvlju. Dok je tukao i ubijao, najčešće se smješkao i psovao „kevu“.

Makedonac je bio mali, oko 165 centimetara, mršav, srednje razvijen, crne kose i taman u licu. Bio je u maskirnoj uniformi i nosio karakteristični žuti kačket. Nije se odvajao od automata. Ubistva je ponajviše vršio izvan sale. Žrtve je odvodio u hangar i uglavnom se nakon pucnjave nisu vraćale. Logoraše je najčešće udarao kundakom svoje puške. Dok nas je mučio govorio je: „Zapamtit će me muslimani. Sve ću ih pobiti“.

Dragan Marić iz Milića, srednjeg rasta, širokog lica, malen, oko 20 godina, sa crveno-plavo-bijelom trakom oko čela, svoje je žrtve ubijao drvenom palicom, mrskanjem lobanje. Naročito je uživao u mučenju logoraša nožem. Zario bi nož u žrtvu i polahko se u krug micao. Nož je zarivao u predio kukova i u ruke žrtvi. Ponekad bi logoraše zarezivao plitko iza vrata. Najčešće je usijecao križeve po leđima i prsima. Činio je to predano kao da uživa u svome poslu.

Jedan od ubica u logoru bio je Novak Stjepanović Krke, kapetan iz Vukovara. Visok, vitak u crnoj uniformi. Učestvovao je u premlaćivanju. U sali nije ubijao. Po svjedocima, ubijao je u hangaru. Bio je rudar u rudniku Sase, u čijoj blizini je i živio.

Četvrti u maskirnoj uniformi imao je plavu beretku i samo se trudio da po zlu dostigne sve ostale. Počesto bi upotrebljavo nož. Nepoznati bedž na beretki bilo je sve što se dalo upamtiti od ovog ubice. Njegovog lica sjećat će se ako prežive.

Milan Trišić, zvani Roćko, bio je naš poznanik. On se povremeno uključivao u premlaćivanje ljudi. Bio je sumahnut. Utrčao bi i zatim udarao prvog čovjeka u gomili, pa opet izlazio. Tako je Muhamedu Kariću slomio ruku, a slijedeći put kad je utrčao u salu, prijetio je da će sve kolege vozače u „Vihoru“ pobiti.

Dosta ljudi bilo je prebijenih vilica, nogu i ruku. Nakon pola sata udaranja tijelo bi potpuno poplavilo i pocrnilo. Čovjek se više nije mogao prepoznati.

Bilo ih je gotovo po pravilu šest u sali. Kad bi tukli, a rijetko su svi zajedno udarali, uglavnom su tajnim znacima pozivali one izvana i zaštita bi redovno ulazila.

Zašto se nismo pobunili? Zašto nismo pošli prema njima? Možda bi ih u našem naletu nestalo? Oni koji su iznosili leševe iz sale, koji su izbacivali mrtve iz hangara, vidjeli su oko 200 naoružanih Srba oko logora. Nakon ubistva Mehmedalije Salčinovića, desetak mladića krenulo je prema vratima.

Istog trenutka na zvižduk Makedonca hodnik se napunio ljudima u maskirnim uniformama. Utrčavali su držeći čvrsto puške ispred sebe.

„Hajde balijo! Mi to i čekamo“, doviknuo je jedan.

Gomila je oklijevala, a onda se poslušno povukla u za nju određeni krug. Način na koji su ubijali, mučili nas, podnosili smo bez istinskog ljudskog osjećanja. Ali, šta bijaše sa ljudskim u ovome satanskom grotlu. Vjerovatno bi izludili. Mnogi su bili svjesni da su nakon ubacivanja dimne naprave naše emocije gotovo prepolovljene. Istrošili smo se, psihički bili slomljeni i pred rastrojstvom. Bili smo izmoždeni. Mnogi su klonuli, bez vode, poluugušeni, čeznuli da nas neko izvede i prekrati muke metkom u glavu. Drugi, nešto svjesniji još uvijek su bili spremni za borbu, za odupiranje, ali kakva je to borba na koju su se pozivali, to niko nije mogao objasniti. Jedino što smo mogli je podnositi udarce što čvršće. To je u dželatima budilo želju za još žešćim udaranjem, i za odgodom ubojstva. Ali do kada i tako?

 

Odlomci iz knjige: SATANSKI SINOVI, Izdavač: NIPP LJILJAN, Sarajevo, 1994. god