Bogumilstvo i islamizacija

StecakKada se govori o postanku bosanskih Muslimana, prvo pitanje koje se nameće jeste u kakvom odnosu stoji nestanak Crkve bosanske i islamizacija? Ranije je bilo općenito usvojeno mišljenje da su bosanski Muslimani potomci bogumila – kako su se nazivali pripadnici Crkve bosanske – pa da su listom primili islam kada je sultan Fatih osvojio Bosnu 1463. godine. Ovo mišljenje je zastupao još apostolski vizitator, učeni Masarechi (godine 1624). On spominje masovni prelaz katoliciziranih bogumila na Islam, kada je Mehmed el-Fatih osvojio Bosnu. Pred samo osvojenje Bosne bosanski kralj Tomaš izvršio je nečuveno nasilje nad svojim podanicima, prisilivši one koji su pripadali Crkvi bosanskoj da prime katoličku vjeru, a oni koji to nisu htjeli učiniti izbjegli su u zemlju hercega Stjepana. Podsjećajući na te događaje Masarechi kaže: „Vjerujem da su se mnogi sjećali krivovjerja (misli na Bosansku crkvu) i zbog toga bili slabi u vjeri (katoličkoj), pa su prilikom dolaska Turaka u Bosnu lako prelazili na Islam, da sačuvaju svoju slobodu.“

Mišljenje o masovnom prelazu na islam pripadnika Crkve bosanske (bogumila) jedva da je iko ranije i pokušao u nauci osporiti. Našlo se ipak jedan manji broj autora, već počevši od 1867. godine, koji se suprotstavlja tezi o Crkvi bosanskoj kao bogumilskoj, pokušavajući da dokažu kako ona nije bila heretična, a onda su pojedini autori ustajali i protiv uvriježenog shvaćanja o bosanskim Muslimanima kao potomcima bosanskih bogumila.

I u ovom pitanju pokazalo se da su ekstremno postavljene teze najčešće neodržive.

Danas je u nauci više manje usvojeno da je Crkva bosanska doista bila heretična, samo se pojedini autori razilaze u tome u kojoj je mjeri bila heretična. Pa i oni autori koji smatraju da je Crkva bosanska bila ortodoksna, kao što je na pr. medievalista Marko Vego, ne poriču joj da je u organizacionom pogledu bila potpuno samostalna, kako od katoličke crkve tako i od srpske pravoslavne crkve.

U pitanju porijekla bosanskih Muslimana stvari se ne smiju simplificirati.

Prije svega, svi pripadnici Crkve bosanske nisu primili islam prilikom turskog osvojenja Bosne. Velik dio pristalica ove crkve izbjegao je izvan zemlje.

lz Bosne nisu bježali samo franjevci; bijeg je njihov dao povoda izdavanju poznate sultan Fatihove andname („a oni koji su pobjegli neka su slobodni i sigurni; neka dođu neka bez straha stanuju u zemljama mog carstva“). Bježali su krstjani Crkve bosanske zajedno sa svojim pristašama. Najizrazitiji je slučaj sa gostom Radinom i drugih 50 do 60 predstavnika Crkve bosanske. Oni su izbjegli od Turaka i početkom 1466. tražili da im se omogući boravak na mletačkom području.

Masovna iseljavanja iz Bosne spomenuta su i u Borelli-Vukasovićevom grbovniku skraja XVII stoljeća. Tu se navodi da su se poslije tragedije nesretnog bosanskog kraljevstva mnogi Bošnjaci spasili bijegom u Dalmaciju, na njezine otoke, u Hrvatsku, Dubrovnik, pa su neki doprli i do Napulja, Apulije, lstre i Crkvene države. Dajući sliku prilika, autor grbovnika kaže da je kod drugih prevladala ljubav prema domovini i nisu napustili svoju zemlju po cijenu da ostanu pod turskom vlašću. „Možda za kaznu toga“ – pobožno zaključuje taj pisac – „mnogi odstupiše od vjere i počeše slijediti Kur’an“.

Među bjeguncima našlo ih se mnogo koji su ostali postojani u svojoj vjeri. Nimalo onda ne iznenađuje da se upravo od XVI stoljeća u susjedstvu Bosne masovno u dokumentima govori o „bogumilima“, „patarenima“ i „manihejima“. Godine 1550. susrećemo se s postojanjem „patarinskih knjiga“ kojima su se pojedinci služili u Dubrovniku.

lseljavanja iz Bosne, uglavnom pripadnika Crkve bosanske povodom turskog osvojenja, bila su prilično brojna. O tome pružaju dokaze i najraniji turski katastarski defteri, u kojima se za mnoga zemljišta navodi da su „pusta“.

Poslije turskog osvojenja manji dio pripadnika Crkve bosanske primio je pravoslavnu i katoličku vjeru. Prelazi na katolicizam javljaju se već u posljednjim godinama državne samostalnosti. A pravoslavlje je pripadnicima Crkve bosanske bilo blisko prije svega po slavenskom jeziku ćirilo-metodske tradicije kao obrednom jeziku. Nije zato ni čudo da su se u pravoslavnoj sredini (ali i među bugarskim pavlićanima) našIa evanđelja koja su ranije pripadala Crkvi bosanskoj. Posljednji takav nalaz je Divoševo evanđelje, pronađeno u septembru 1960. u sandžačkom selu Podvrhu više Bijelog Polja, u tamošnjoj manastirskoj crkvi.

Dio pripadnika Crkve bosanske, i to u zemljama hercega Stjepana, Pavlovića i Kovačevića, dakle u Hercegovini i istočnoj Bosni, slijedio je svoju raniju vjeru i izvjesno vrijeme nakon turskog zauzeća Bosne.

Zanimljiva je pojedinost da se još oko 1560-1565. godine, a moguće nešto i kasnije, našao u bosanskoj sredini neki učeni bosanski krstjanin, koji je na molbu novoobraćenih muslimana, nastanjenih u selima koja su ranije sačinjavala metoh (manastirsko imanje) u Kunovu kod Foče, napisao za te dojučerašnje vjernike Bosanske crkve tzv. Kunovski zapis. To je magijski zapis sa citatima iz Novog zavjeta koji su pripadnici Crkve bosanske veoma poštovali, ali i sa dosta apokrifnih elemenata, koji je imao svrhu da zaštiti Kunovski metoh od prirodnih nepogoda (udaraca groma, gràda, studeni, zlih vjetrova i sl.). lz sadržaja zapisa vidi se da su vjernici Crkve bosanske smatrali da je đavo taj koji prouzrokuje sve ljudske nedaće, pa se prijeti đavlima – koji nose imena iz paganske i lokalne tradicije – da se okane da nanose štetu usjevima u selima Kunova.

Naziranje da je đavo uzročnik zla odražava dualistični koncept. I prema bogumilskoj Tajnoj knjizi Satana je stvorio grom, kišu, gràd i oblake i nad njih poslao svoje sluge – anđele. Također sinodik cara Borila od 1211. godine u tački 44. izriče anatemu i protiv onih koji „Sotonu označavaju kao davaoca kiše i grada“. I katari su pripisivali đavolu odgovornost za oluje, gràd, poplave, vatre. Zato i Kunovski zapis, utječući se za spas metoha, ne upućuje molitve Bogu, već se prijeti đavIima. Među đavlima koji se nabrajaju spomenut je i Kozodorac, a u samom Kunovu ima pećina zvana Kozlodolac u kojoj se nalaze ostaci nekih zidnih slikarija. To bi moglo biti pećinsko kultno mjesto, kakvih se, izgleda, još nalazi ponegdje u Bosni; poznato je da su i francuski katari u pećinama, također sa slikarijama, održavali svoje kultne sastanke.

Kunovski zapis pisan je bosančicom, dijelom i na latinskom jeziku (riječ je o priči o Abgaru, koja je i inače bila popularna u bogumila, pa je u južnoslavenskim zemljama prešla u pravoslavnu i u katoličku književnu tradiciju). Zapis je bio smješten u stablo jednog bora koji je imao dominantan položaj nad imanjima kunovsklh težaka. Pronađen je, zatrpan dublje u zemlju, godine 1905.

U Kunovu su se još nakon turskog zauzeća Bosne nalazile „krstjanske zemlje“, što indicira da je tu bio jedan od patarenskih centara. U turskom defteru od 1477/1478. spomenut je u Kunovu gost Cvjetko. Okolnost da je stoljeće nakon turskog osvojenja sastavljen na autentičan način jedan komplikovan bogumilski tekst, svjedoči da se Crkva bosanska duže održala u Bosni i nakon 1463, iako su joj zadati strahoviti udarci još potkraj bosanske državne samostalnosti.

Kunovski zapis je dragocjeno svjedočanstvo bogumilsko-muslimanske simbioze. U zapisu je poimence navedeno 29 muslimanskih imena kunovskih domaćina, čija je imanja zapis trebao zaštititi. Kunovski težaci, imenom Hasan, Pajazit, Durmiš, Mustapa, Daut, Perhat, Jagub, Jaho, Kasom i dr., očito vjerujući u djelotvornost zapisa koje su pravili kao bogumili, obratili su se nekom svom bivšem duhovnom pastiru da im napravi taj zapis. Bio je to učen duhovni pastir. On je vjerojatno tekst napisao po već ustaljenim formulama, ali je znao toliko latinski, da je u tekst dodao formulu (na latinskom): „u čast Boga i za oslobođenje domovine“ eksklamirajući tako želju za oslobođenjem Bosne od turske vlasti.

Kunovski zapis spada u red široko praktikovanih tzv. dvostrukih zapisa. O njima govori turski anonimus u spisu iz 1585. godine. Opisujući bosanske obraćenike na Islam, koje naziva poturi, anonimus, među ostalim, tvrdi da nose dvostruke zapise, jedne od popa, a druge od hodže.

Ovaj zapis predstavlja jedan segment koji podsjeća na rastrojstvo u kome se našla Crkva bosanska. Progon posljednje dvojice bosanskih kraljeva predstavljao je početak kraja, a onda je turskim osvojenjem došlo do egzodusa bogumila iz Bosne, pa do pribjegavanja kršćanskom pravovjerju (katolicizacijom, odnosno primanjem pravoslavlja). Međutim, najveći dio vjernika Crkve bosanske, uključujući gro onih koji su u jesen 1459. nasilno pokatoličeni, prešli su na islam. Samo izuzetno, u pojedinim porodicama, pojedinci su ostali kroz generaciju-dvije postojani u staroj religiji.

U prvo tursko doba sreće se u dokumentima na hiljade primjera muslimanskih imena kojima otac ili brat nose slavenska imena. Da se zataji nemuslimansko porijeklo, otac se nekada označuje i kao Abdulah, Abdulgafur i sl. Ništa izrazitije nego masovna pojava ovakvih imena ne dokazuje intenzivnu islamizaciju. lmena braće i otaca uvijek su slavenska, dok su kalendarska imena pravi izuzetak. I to je indikativno, s obzirom da se u okviru Crkve bosanske redovito sreću slavenska imena.

Za procese islamizacije najkompletnije podatke pružaju turski katastarski defteri, koji su postali pristupačni nakon drugog svjetskog rata. Samo nam sve postojeće vrste deftera nisu pristupačne, nego uglavnom defteri o poreskim obvezama raje. Oslanjajući se isključivo na ove deftere, a ispuštajući iz vida da je u bosanskom vilajetu, odnosno sandžaku u prvo doba prevladavalo povlašteno militarizirano muslimansko stanovništvo, neki autori su postavili tezu, da je islamizacija u Bosni započela istom potkraj XVI stoljeća. Time su se ovi autori distancinirali od teze o masovnom prelazu na islam bogumila prilikom sultan Fatihova pohoda na Bosnu 1463. odnosno 1464. godine.

Po svemu se ipak čini da je već u prvo tursko doba u Bosni bilo brojno muslimansko stanovništvo. To proizlazi i iz najnovije studije prof. Nedima Filipovića, odličnog poznavaoca turskih katastarskih deftera (Godišnjak Centra za balkanološka ispitivanja XIII, 11, Sarajevo 1976).

Treba uvažiti da je pored otpornih elemenata prema turskim osvajačima (a oni su organizovali i jedan oblik gerilskog rata, o čemu govori turski savremenik Dursun-beg) među Bosancima, u prvom redu pripadnicima Crkve bosanske, postojalo i jako protursko raspoloženje. Toga je, uostalom, bilo i u drugim balkanskim zemljama. Godine 1448. izvijestio je o tome papu Nikolu V hvarski biskup Toma, ističući kako su patareni u porastu i da paktiraju s Turcima. Tim povodom papa je odredio specijalnog izaslanika za Bosnu 1450. godine. Ovaj je poslao izvještaj kako su se patareni počeli sporazumijevati s Turcima očekujući da će im sultan darovati samostanska imanja kada se crkvena dobra sekulariziraju osmanskom okupacijom.

Riječ je ovdje o imanjima hiža, kuća, odnosno gostinjaca (domus patarenorum, domus christianorum) bosanskih krstjana. Ali uslijed progona kralja Tomaša nije trebalo čekati tursku sekularizaciju krstjanskih imanja. Samo četiri godine pred tursko zauzeće protjerani iz Kraljeve zemlje, morali su, kako izričito napominje papa Pijo II – ostaviti svoju imovinu, ukoliko nisu pristali da se pokrste.

Nakon Fatihova osvojenja Bosne, kod prvog poznatog katastarskog popisa od 1468/69. predstavnicima Crkve bosanske uspjelo je da se osiguraju da im zemljišta gostinjaca, koja su bila napuštena 1459, ne dođu pod udar konfiskacije s obzirom na to da su vakantna zemljišta po turskim agrarnim propisima postajala državna. U tome je i smisao zabilježbi koje se sreću u katastarskim defterima, da je naime pojedino zemljište krstjansko. Ta su zemljišta, istina, bila na isti način opterećena kao i sva ostala zemljišta koja su pripadala „gebrima“, odnosno „kafirima“, a zabilježbom o svojstvu pojedinih zemljišta kao krstjanskih osiguravalo se makar i „golo pravo vlasništva“ krstjana iz vremena u kojem su se oni dobrim dijelom razbježali bilo u zemlje hercega Stjepana Pavlovića, bilo povodom turskog  zauzeća i u još udaljenije krajeve. Zabilježba svojstva „krstjansko zemljište“ legitimisala je krstjanske monahe da to zemljište mogu uzeti u posjed i da ono, bez obzira na vakaciju, nije postalo državnim.

Upravo ove zabllježbe o pripadnostl krstjanima pojedinih zemljišnih posjeda indikativne su za praćenje konačne sudbine Crkve bosanske i njenih pripadnika, odnosno za praćenje procesa islamizacije.

Ove zabilježbe pokazuju da je u srednjovjekovnoj bosanskoj državi, moglo bi se reći sve do Tomaševih persekucija, Crkva bosanska imala najjače i najšire uporište u narodu. Pred same pogrome pisao je dominikanac Nikola Berbuccii iz Drača 31. maja 1459. da u bosanskom kraljevstvu manihejci čine gotovo većinu stanovništva. Defteri pokazuju da je organizacija Crkve bosanske pokrivala čitavo područje koje je osvojeno 1463. godine.

Sudeći po defterima stanje Crkve bosanske u prvo tursko doba ponešto se razlikovalo

  • u zemljama hercega Stjepana, Pavlovića i Kovačevića, gdje je Crkva bosanska bila dominantna i pokazivala izvjesnu vitalnost još do kraja XVI stoljeća;
  • u tzv. Bosanskom krajištu, zapravo širem području vrhbosanske župe, gdje se turska vlast uspostavila od 1436, a po nekima od ranije, i
  • u Kraljevoj zemlji.

Defter od 1468/69. pokazuje da su se na sva ova tri područja nalazile krstjanske zemlje, dakle organizacioni punktovi Crkve bosanske. U zemljama hercega Stjepana, Pavlovića i Kovačevića, kao i u župi Neretvi, krstjanske zemlje, kako se vidi iz deftera, još uvijek drže krstjani, pa je dakle u tim krajevima Crkva bosanska preko svojih monaha koliko-toliko aktivna. Nasuprot tome u tzv. Bosanskom krajištu i Kraljevoj zemlji krstjanska zemljišta su samo kao takva registrovana, ali ih 1468/69. nisu držali krstjani. Umjesto bilo kakvih znakova crkvene organizacije, na širem području koje obuhvata te „krstjanske zemlje“, masovno se javlja islamizirano stanovništvo. Na tim područjima, krstjanskim zemljama, bez obzira što se kao takve registruju, ne sreću se krstjani, duhovna pastva Crkve bosanske. Na zemljištima u tim krajevima kao poreski obveznici u velikoj mjeri geriraju ljudi s muslimanskim imenima, a njihovi očevi obično nose nemuslimanska imena, koja nisu kalendarska. Očito je da je u tzv. Bosanskom krajištu i Kraljevoj zemlji godine 1468/69. Crkva bosanska bila izgubila svako uporište.

Ove dedukcije iz deftera od 1468/69. podudaraju se sa tradicijom, po kojoj su se u srednjem toku rijeke Neretve, u hercegovoj zemlji i župi Neretvi sretali ostaci bogumilskog kulta još u drugoj polovici XIX vijeka. O tome su pripovijedali fra Petar Bakula, dubrovački dopisnik „Timesa“ (od 19. X 1875), fra Grgo Martić, E. de Saint-Marie, Mehmed-beg Kapetanović-Ljubušak, Vid Vuletić-Vukasović i dr. U tim krajevima proces islamizacije bogumila trajao je najduže. Niz okolnosti koje su iznijeli Hifzija Hasandedić i Derviš Buturović upućuju na zaključak o kasnijoj islamizaciji područja srednje Neretve, negdje oko polovice XVII stoljeća. Tada je podignuta i najstarija džamija u Seonici.

Islamizacija u tzv. Bosanskom krajištu desila se, po svoj prilici, još prije Fatihova osvojenja, odnosno u preostalim dijelovima Kraljevske zemlje u doba Fatihova osvojenja.

Nije, štaviše, isključeno da je još krajem XIV odnosno početkom XV stoljeća u tzv. Bosanskom krajištu, i to u Vrhbosanju, bila podignuta i jedna džamija. Ponovnim vraćanjem tih krajeva pod kršćansku vlast džamija je mogla biti porušena ili prilagođena u druge svrhe, da bi onda, nakon ponovnog turskog zauzimanja Vrhbosanja, prije nego što je izgrađena nova džamija, ostalo sjećanje na tu džamiju u formuli „džemat Pašajigitova mesdžida“, po krajišniku Pašajigitu, ocu lshak bega, vojvode zapadnih strana, inače osnivača jedne džamije i u Skoplju. Na samom početku XV vijeka Pašajigit bio je „in partibus Sclauonie“, a o tome pripovijeda Kronika Ašik-paša zade. Popis od 1528. zna za Pašajigitov džemat, a narodna tradicija za Pašajigitovu ulicu. To je najstariji sarajevski predio, pa je na mjestu Pašajigitove ulice mogla biti podignuta najstarija sarajevska odnosno bosanska džamija. Stvar je daljih istraživanja da li će se ova hipoteza potvrditi ili odbaciti.

U svakom slučaju, islamizacija Bosanskog krajišta započela je prije Fatihova osvojenja Bosne.

Na ovu fazu islamizacije mogao bi se odnositi jedan zapis iz turskog rukopisa od 993. tj. 1585. (prepis iz 1050/1640), koji je od fundamentalne važnosti za procese islamizacije. Tu se kaže (po prijevodu Hadži Mehmeda Handžića, Jedan prilog povijesti prvih dana širenja Islama u Bosni i Hercegovini, Narodna Uzdanica, kalendar za godinu 1938, god. VI, Sarajevo, str. 29-45):

„U prošlo vrijeme u vilajetu Bosne bijaše kršćanska vjera i Mesihov vjerozakon. Kada je bilo suđeno da se ovaj vilajet osvoji i da se u tim pokrajinama sud i uprava države Osmanovića proširi, onda je radi popisa (stanovništva) iz prijestolnice (Stambola) određen (za to) po svoj prilici muharir Mesih-paša. Spomenuti muharir sa željom da obavi popis dođe u spomenuti vilajet. Stanovništvo sela u tome vilajetu zateče raskomadano i rastrgano. Stoga od prvaka toga naroda i dobrih ljudi toga plemena sakupi nekoliko staraca i od njih zatraži objašnjenje same stvari i reče im: Ovaj vilajet vodom, zrakom i ljepotom zemlje odskače nad ostalim pokrajinama nastanjene četvrti zemaljske, pa zašto su stanovnici tako razbijeni? Kakav bi način bio, da se ovaj narod ponovo, kao što je bio, oživi i popravi? Oni odgovore: Ova razrušenost i iskomadanost dolazi od bojazni velike džizje i straha od povećanja državnih daća. Tada spomenuti muharir dostavi njihovo stanje sretnoj Porti i uvaženim vezirima, ali ne dobije dozvolu da ukine džizju i državne daće. Rečeni muharir odlikovaše se pameću i razboritošću te na ovaj način uredi stvar: Odluči da na koji način ukine ime džizje, a da mjesto džizje odredi neku drugu daću. Složi se sa spomenutim uglednim starcima, da iz svakog sela dođe po nekoliko ljudi i da radi opceg interesa na ovaj način izlaz nađu: Nek iz svakog sela po jedan muškarac primi muslimansko ime te da im se zbog toga imena oprosti džizja. Ovo je objavljeno po svim selima i krajevima. Uglavnom se slože i uvide da im je u tome korist. Svaki jednostavno svoje ime prevede na turski jezik: Kome je bilo ime Živko, prozove se Jahja, kome je bilo ime Vuk, uzme ime Kurt, a kome je bilo ime Gvozden, uzme ime Timur. Čim se prozovu muslimanskim imenima džizja bude ukinuta, a mjesto nje na posjede kojima su raspolagali i koji se zvahu baština odrede po jedan dukat. I tu rascjepkanu divljač na ovaj način pridobiju; sela se poprave, a stanovnici ukidanjem imena džizje veseli i radosni postanu…“

Važan je navod u ovom izvoru o uvođenju poreza po sistemu dukat na baštinu, kakav je sistem vjerojatno važio u predturskoj Bosni. Da se doista u vilajetu Hodidjed, izuzetno od drugih područja u kojima je Isa-beg ubirao dohodak, plaćala filurija, potvrđuje tzv. sumarni defter iz 1455. godine. Zanimljivo je da anonimni autor iz 1585. nigdje ne govori o Fatihovu osvojenju Bosne, već o vremenu kada je uvedena u vilajetu Bosni turska vlast i plaćanje poreza po sistemu dukat na baštinu, pa se dakle pričanje može odnositi baš na tursko doba još prije Fatihova zauzeća. Nije nevažno da je upotrijebljen izraz „vilajet“, pošto je osvojeni dio Bosne u to doba doista nosio taj naziv, dok je bosanski sandžak osnovan 1463. godine. Realen je i kada govori o dezolatnim prilikama koje su nastale turskim osvojenjem. On pripovijeda i o prvom katastarskom popisu, koji je, kako to pokazuje sačuvani sumarni defter, doista i proveden još prije Fatihova nastupa.

Autor rukopisa od 1585. imao je, kako se po svemu vidi, dobre informacije o Bosni u prvo tursko doba. Podaci koje je dao o masovnoj islamizaciji uklapaju se u ono što nam pružaju katastarski defteri, iz kojih se može zaključiti da su na području Bosanskog krajišta postojali krstjani, ali su u vrijeme popisa već bili izgubili sve pozicije. U sarajevskom kraju, dotično „vilajetu Hodidjed“ na njih podsjećaju samo nekadašnje krstjanske baštine, dok se aktivnih krstjana ne nalazi. Zar ova važna okolnost, u kontekstu podataka iz rukopisa od 1585. godine ne govori dosta uvjerljivo u prilog teze o masovnoj islamizaciji bogumila u prvo tursko doba? Jedan broj islamiziranih bogumila bio je taj koji je plaćao dukat na baštine, dok su ostali, kao stanovništvo strateški važnog Bosanskog krajišta vršeći vojnu službu, prvenstveno kao akindžije, bili oslobođeni od rajinskih poreza.

Glavni, za sada poznati turski izvor koji govori o masovnijem prelazu na islam („bir ugurden“) za Fatihova osvojenja Bosne jeste navod iz Jeničarskog zakona, koji je objavio dr Safvet-beg Bašagić, prvo u „Kratkoj uputi u prošlost Bosne i Hercegovine“(Sarajevo 1900), a onda u svojoj doktorskoj disertaciji „Bošnjaci i Hercegovci u Islamskoj književnosti“ (Sarajevo 1912). U novije vrijeme tim se izvorom, raspravljajući upravo o islamizaciji, poslužio dr Aleksandar Solovjev (u studiji Nestanak bogomilstva i islamizacija Bosne, Godišnjak istorijskog društva BIH I, Sarajevo 1949, str. 51-52), donoseći nešto revidiran prijevod toga dokumenta. Zbog njegove važnosti ovdje se taj odlomak citira prema Solovjevoj verziji:

„Postoji zakon da svi mladi janičari (adžami oglani) koji se sakupljaju u Bosni budu muslimani, sinovi muslimana. Pored toga većina je njih primljena u (carski) dvor u bašču. Uzrok ovakvoj pažnji prema spomenutom narodu je sledeći: U ono doba kada je osvajač Carigrada, njegovo veličanstvo sultan Mehmed han – neka je s njim Božja milost i zadovoljstvo – izvoleo s pobedonosnom vojskom zavojštiti na Bosnu, tada je sva raja i beraja (tj. seljaci i oni koji ne plaćaju porez) te zemlje, saznavši za moć i snagu njegova veličanstva cara, zaštitnika sveta, izašla pred njega i pala ničice pred njegovo carsko podnožje i najednom („bir ugurden“) prešla na islam. Kada je njegovo veličanstvo sultan video da ovi najedamput primiše Islam rekao im je da to nije loš narod. Zbog toga što su prešll na islam, rekao im je njegovo veličanstvo car, zaštitnik sveta: Tražite od mene što želite! Stanovnici ove pokrajine su zatražili: Neka se iz naše zemlje kupe mladići (adžami oglani). Njihovoj je molbi udovoljeno i oni se primaju (bez obzira) bili obrezani ili neobrezani: nije zakon ni da se pregledavaju. Ovi (mladići) od ovoga naroda koji su do sada sakupljeni ili su u carskom dvoru u bašči. Oni su bili pametni i daroviti, pa su većinom izašli (iz dvora) s visokim položajima i dostigli visoke rangove.“

Navodi Jeničarskog zakona u pogledu uvrštavanja Bošnjaka u jeničare stoje u punom skladu i sa podatkom savremenog poljskog ljetoplsca Jana Dlugosza, koji je zabilježio da je sultan Fatih prigodom zauzeća Bosne „do sto hiljada osoba obojega spola odveo u ropstvo, od kojih je trideset hiljada snažnih mladića uvrstio u jeničare“.

Smatramo na osnovu svih ovih podataka da se može zaključiti da ranije iznesena teza o masovnoj islamizaclji patarena, odnosno nasilno pokatoličenih patarena, ima historijskog osnova. Ona nije u suprotnosti ni sa novootkrivenim katastarskim defterima, u kojima se, istina, musIimani masovno pojavljuju istom s kraja XV stoljeća, ali to u isti mah ne podrazumijeva da nije bilo u većem broju muslimanskog stanovništva koje nije dolazilo u obzir da bi kao poreski obveznici bilo registrovano u defterima. Baš defteri pružaju uvjerljive dokaze da su nekoć bogumilski krajevi s brojnim krstjanskim hižama i posjedima ubrzo s pojavom turske vlasti u potpunostl izgubili bogumilski značaj. Gro krstjanskih zemljišta prelazi u ruke islamiziranog seljaštva i vlaha, pa ništa bjelodanije kao to ne govori o tome kako je nestalo bogumila. lpak, njihovo sasvim skromno održavanje do u XVII stoljeće upućuje na zaključak da procesi islamizacije nisu do kraja iskorijenili tradicije stare religije.

Za odnos bogumila i islamizacije značajne su i informacije koje je dao o bosanskim poturima engleski diplomata Paul Ricaut (1628-1700) u svome djelu o Turskom Carstvu. Stojeći na stanovištu da su ti navodi autentični i važni, njima je posebnu pažnju posvetio Aleksandar Solovjev, prije svega u posebnom radu „Engleski izvještaj XVII vijeka o bosanskim Poturima“ (Glasnik Zemaljskog muzeja. N. S. VII, Sarajevo 1952, str. 101-109; Isti, Le temoignage de Paul Ricaut sur les restes du Bogomilisme en Bosnie, Byzantion 23 (1953), 78-86). Solovjev je posebnu pažnju skrenuo na navod Ricauta, prema kojem bosanski poturi kao vojnici koji borave na ugarskim moravskim granicama čitaju Novi zavjet na slavenskom jeziku kog dobivaju iz Moravske i Dubrovnika, a drago im je da saznaju i o tajnama Kur’ana, kog čitaju na arapskom. Solovjev naglašava da podatak prema kojem poturi čitaju evanđelje na slavenskom jeziku, iako se smatraju muslimanima, potpuno odgovara potomcima bogumila, koji su naročito mnogo čitali i komentarisali Novi zavjet.

Na prvl pogled dosta je teško povjerovatl Ricautovim saopćenjima, ako se uzme u obzir da se po islamskom učenju evanđelje istina priznaje kao Božja objava, ali se istovremeno ističe da nije sačuvano u izvornom obliku.

Ipak mislimo da se Ricautovi navodi teško mogu dovesti u pitanje, naročito ako se upozori da se direktna potvrda za ono što tvrdi nalazi u jednom dubrovačkom izvještaju, i to iz početka 1596. godine. Tu se opisuje dolazak u Beograd dvojice dubrovačkih poslanika, Tome Sorkočevića i Vale Đurđevića 30. marta 1596. Jedan je od njih izvijestio da je prolazeći kroz beogradske ulice vidio i ovo:

„U jednoj lepoj kući sa visokim čardakom usred latinske čaršije nalazila su se tri dubrovačka dućana. Nekoliko ljudi se objašnjavalo pred zgradom. Jedan je bio Bosanac musliman koji se baš vratio sa fronta u Mađarskoj. Tražio je od trgovaca jedan nož, platna i nekakvo ćirilsko sveto pismo. Dubrovčanin mu iznese sanduk knjiga. Zatraži dve škude za jednu debelu svesku, lepo povezani novi zavet sa molitvama. Vojnik izvadi ćemer i nađe dva nagorela ugarska zlatnika. Bunio se što je knjiga toliko skupa. Pre tri godine još su se ove stvari mogle dobiti za ciglo osamdeset aspri, uveravao je trgovca. Ovaj je govorio o teškim ratnim vremenima…“ (Vuk Vinaver, Prve ustaničke borbe protiv Turaka, Prosveta, Beograd 1953, str. 39).

Ako se uporede podaci koje daje Ricaut sa ovim dubrovačkim izvještajem, koji je iz nešto ranijeg vremena, podudarnosti su očite. I po jednom i po drugom izvještaju Bosanci muslimani nabavljaju Sveto pismo, odnosno Novi zavjet. Oba izvještaja pri tome spominju vojnike iz Mađarske. Dubrovački izvještaj precizira da se radilo o primjercima u ćirilici, očito štampanim. lzvještaj iz 1596. pokazuje, da to nije bio jedini slučaj ove neobične kupoprodaje.

Poturi koji su nabavljali evanđelja mogli su nabavljati rukopisna evanđelja, ali naročito, s obzirom na dubrovački izvještaj, prije svega štampana evanđelja. To su mogla biti samo ćirilska evanđelja „a na ćirilici je postojao“ – kaže Mijo Mirković – „samo Novi zavjet u prijevodu istarskih protestanata na čakavskom, štampan 1563“. ‚A prevodioci i izdavači bili su taj Novi zavjet i namijeniIi, kako u predgovoru kažu, „vsim slovenskoga jezika ljudem (tj. Jugoslavenima), i to najprvo vam Hrvatom Dalmatinom potom takajše Bošnjakom, Bezjakom, Srbljom i Bulgarom‘.“

Kako se po svemu čini, u ovoj prilici se srećemo s jednim zanimljivim kontaktom s jedne strane islamiziranih bogumila, a s druge strane južnoslavenskih „lutorana“. lzraz „lutor“ dobro do danas poznat među bosanskim Muslimanima za čovjeka koji mnogo ne drži do vjerskih propisa, dobiva na ovaj način jedno konkretnije uporište. Taj je izraz mogao u muslimanskoj sredini dobiti pogrdan prizvuk upravo u vezi s interesom koji su islamizirani bogumili pokazivali prema luteranskim knjigama. Protestantski planovi o pridobijanju „turaka sve do Carigrada“ i poturački interes za Novi zavjet, koji su oni vrlo vjerojatno dobivali od tih istih protestanata, predstavlja jednu zanimIjivu spregu, koja unosi novo svjetlo u toliku odbojnost ortodoksnih muslimana od lutora.

ZanimIjivo je da su se sačuvala i dva primjerka Novog zavjeta, jedan u staroj Srpskoj crkvi u Sarajevu, a jedan u manastiru Gomionici, koji bi mogli vući porijeklo od ovog poturačkog sinkretizma. A još poslije prvog svjetskog rata zabilježen je u Žepi (selo Luka) slučaj da su muslimani seljaci Novi zavjet i vršili upoređivanje tekstova iz Kur’ana i Novog zavjeta. Tvrdili su za lsusa da nije pegubljen, već da je nestao. I prema Ricautu poturi su tumačili da je silazak svetog duha na duhove bio tip i lik Muhamedov.

Radi cjelovitosti prikaza treba naglasiti i to da su na islam prelazilli pravoslavni i katolici uglavnom do kraja XVII st., dok su kasniji prelazi – koji traju sve do 1878. – bili daleko manjeg obima.

Do sada najpoznatiji slučaj masovne konverzije katolika zabilježio je apostolskI vizitator Petar Masarechi godine 1624. Objašnjavajući kako je došlo do muslimanske apsolutne većine u Bosni, Masarechi kaze: „Rečeno mi je da je prošlih godina u okolici Sutjeske otpalo od kršćanske vjere šest ili sedam hiljada katolika.“ Masovnih konverzija katolika na Islam bilo je i u trebinjskom kraju.

Postoje također historijska svjedočanstva i o masovnim prelazima pravoslavnih. Trag o takvim prelazima ostavio je monah Marko Trebinjac, koji je 1509. zabilježio da su mnogi, bez prisile, napustili pravoslavlje i primili islam. Na ovaj val islamizacije odnosi se i zapis u pljevaljskom Psaltiru iz 1517.

Na kraju valja primijetiti da u formiranju bosansko-muslimanskog etnosa važna uloga pripada i migracijama na relaciji sa Slavonijom i Ugarskom, Likom, Dalmacijom, Bokom Kotorskom, Srbljom i Crnom Gorom. U etnogenezi bosanskih Muslimana (kao uostalom i Srba i Hrvata) važan je udio stranih etničkih skupina. Pri tome dolaze u obzir Turci i druge muslimanske etničke skupine izvan Balkana, slavizirano vlaško-romansko stanovništvo, Albanci, (Romi), Sasi i drugi narodi. Međutim, raspravljanje o tim pitanjima izlazi iz programa ovog rada.

 

Poglavlje iz knjige: ISLAM I MUSLIMANI U BOSNI I HERCEGOVINI, Izdavač: El-Kalem, Sarajevo, 1991. god.