Roditeljski stilovi

Adorable Muslim girl in classroom with her friendsTrendovi mijenjanja porodice i stilovi roditeljskog ponašanja od iznimne su važnosti – praćenjem promjena kroz koje prolazi porodica, ali i razumijevanjem dominantne pedagoške logike na kojoj roditelji istrajavaju, dobija se jasnija slika o slabostima i snagama savremene porodice. Ako su se porodica, njezina unutarnja dinamika, odnos prema vanjskom svijetu, ali i vanjskog svijeta prema porodici značajno promijenili, tada će se i transformiranje nagonske osnove individue u porodici odvijati na bitno drugačiji način.U tom smislu, govoriti o uspješnosti porodičnog života znači, prije svega, razmatrati ponašanje roditelja i njihov odnos kojeg zauzimaju prema djeci.

Fenomen roditeljskog ponašanja i odnosa prema djeci neophodno je promatrati kroz roditeljsku podršku i roditeljsku kontrolu. Roditeljska podrška predstavlja važan elemenat roditeljskog ponašanja i izražava se kroz prisustvo brige, bliskosti i izgradnje emocionalnih veza kojima roditelji pristupaju svojoj djeci. Roditeljska kontrola je drugi, jednako važan fenomen, a koji se prepoznaje u stupnju fleksibilnosti ili rigidnosti koje roditelji ispoljavaju odgajajući djecu, insistirajući na određenim pravilima i nastojeći disciplinirati ponašanje djece. Stepen podrške i kontrole ima najizravniji utjecaj na društveni, psihološki i pedagoški razvoj djeteta. Brojna istraživanja potvrđuju kako su pozitivni učinci na polju samopoštovanja, razvoja socijalnih vještina i kompetentnosti, psihološke prilagodbe i školskog postignuća u najdirektnijoj vezi sa većom prisutnošću roditeljske podrške kao važnog elementa roditeljskog ponašanja. Slično možemo zaključiti i kada je u pitanju važnost prisutnosti roditeljske kontrole – tamo gdje je potpuno izostala kontrola (roditelji su isuviše popustljivi), ili, nasuprot tome, vlada pretjerana stega i rigidan odnos prema vrijednostima slobode dječijeg razvitka, sociopsihopedagoški učinci neće biti pozitivni.

Danas pouzdano znamo da umjereno, ujednačeno i izbalansirano roditeljsko ponašanje, kako u pogledu podrške tako i u pogledu kontrole, omogućava optimalan razvitak djece te doprinosi jačanju povjerenja i veza između roditelja i djece. Jedan od najznačajnijih doprinosa u području razumijevanja roditeljskog ponašanja i stilova roditeljstva, dala je Diana Baumrind,[1] koja je na osnovu proučavanja predškolske djece i njihovih roditelja, ustanovila kako se roditeljsko ponašanje može uglavnom opisati kroz tri stila, i to: autoritarni, autoritativni (demokratski) i permisivni, te da se vrlo rijetko mogu javiti još dva, najneuspješnija stila: odbijajući i indolentni. Na temelju ova tri stila roditeljstva, Barbara Koloroso pravi razdiobu na tri tipa porodica: porodica sa osloncem (autoritativni roditelji), porodica sa krutom strukturom (autoritarni roditelji) te porodica tipa meduze (permisivni roditelji).[2]

U nastavku ćemo pojasniti karakteristike autoritarnog, autoritativnog i permisivnog roditeljskog ponašanja te opisati moguće posljedice po odgoj djece i građenja unutarporodičnih odnosa u slučaju insistiranja na jednom od navedenih roditeljskih stilova.

Autoritarni roditelji skloni su određivati djeci šta da čine ili ne čine te pravila koja tako postavljaju vrlo često su kruta (nefleksibilna). Autoritarni roditelji kontroliraju većinu odluka koje se donose unutar porodice. Takvi roditelji trasiraju porodične ciljeve, ali kada nagrađuju i kažnjavaju, vrlo često ne vode računa o reakciji djece, zbog čega postupci prema djeci nose u sebi izraženu crtu proizvoljnosti. Autoritarni roditelji ne dopuštaju nikakvu nedoumicu u pogledu toga ko je zadužen za određivanje granica ponašanja, discipliniranje, ili šta očekivati od ukupne porodične dinamike. Oni su uglavnom restriktivni, očekuju striktno pokoravanje, rijetko ili nikada ne objašnjavaju zašto je neophodno prihvatiti pravila, sva pravila često su povezana s primjenom sile, kaznama i prinudama, neosjetljivi su prema mišljenju djece, očekuju da dijete uvijek bezuvjetno prihvati naredbe i poštuje autoritet.

Zbog toga je autoritarni stil uvijek na granici konfrontacije na relaciji roditelji-djeca. Takvi roditelji su direktni i ne ostavljaju mnogo prostora za dvojbe. Posvećeni su vremenskim odrednicama u kojima određeni zadaci trebaju da budu ispoštovani, ne ostavljajući prostora za rasprave i razgovore u slučaju da naredbe nisu u zadatom roku ispoštovane. Oni insistiraju na poslušnosti kao centralnoj vrlini koja bi kod djece trebala biti razvijena i izražena, pri čemu se akcenat stavlja na obaveze, ali ne i prava.

Autoritarni roditelji najčešće koriste fraze poput: odmah, sada ćemo, treba…; slušaj, moraš da…; na ovaj način ćeš odraditi to i to…; tvoji prioriteti su…; moraš da se pridržavaš toga…; treba poštovati pravila… i slično.

Autoritarni roditelji od djece očekuju slijepu poslušnost. Kada određuju pravila, norme i vrijednosti, nisu spremni na razgovor ili diskusiju o eventualnim razlikama u mišljenju. Takvi roditelji, pozivajući se na Lawrenca Kohlberga, djecu doživljavaju kao “vreću” koju treba naputiniti određenim vrlinama. Na osnovu brojnih istraživanja doznajemo da su djeca odgajana autoritarnim stilom najčešće potištena, nesretna, ranjiva na stres i nerijetko neprijateljski nastrojena prema drugim osobama.

Autoritativni roditelji uključuju svoju djecu u donošenje porodičnih odluka, dopuštaju djeci da sami donesu odluke, aktivno ih usmjeravaju i pomažu u tome, što za posljedicu ima građenje porodičnih odnosa u terminima timskog, kooperativnog i međusobnog pomaganja. Cjelokupna porodica je, zahvaljući ovakvom roditeljskom stilu, uključena u postavljanje ciljeva i zajedničko rješavanje problema. To za posljedicu ima konstruktivniju unutarporodičnu atmosferu i povoljniju komunikaciju između njezinih članova. Ovakav roditeljski stil omogućava uspješnost prevazilaženja mogućih, naprimjer, međugeneracijskih konflikata jer djeca sa ovakvim roditeljima mogu razgovarati o svim temama, čak i kada se ne slažu.

Autoritativni roditelji ostavljaju djeci mogućnost slobode izbora (sa akcentom na dobro i bolje), pri čemu se ne gubi iz vida da takva sloboda podrazumijeva i određena kućna pravila, poštivanje normi, u najkraćem, balans između međusobnih obaveza i prava. Na taj način, ostaje dovoljno prostora za fleksibilnost u građenju odnosa, ali kroz obostrano uvažavanje određenih normi. Takvi roditelji su odgovorni, osjećajni, predusretljivi i pažljivi prema dječijim potrebama. Disciplina je u ovakvom stilu shvaćena kao neophodni međusobni dogovor o pravilima ponašanja i redu.

Autoritativni roditelji u svakom problemu vide novu šansu za podsticanje i unapređenje porodičnog zajedničkog duha i harmonije, pri čemu se naglasak stavlja na “Mi”, te na procese zajedničkog donošenja odluka. Kod takvih roditelja najfrekeventnije fraze su: možemo mi prevladati taj problem s lahkoćom i uspjehom ako…; kako ti mogu/možemo pomoći?; hajde da “zasučemo rukave”…; možemo to uraditi…; budući da nam je to zajednički cilj, možemo… i slično. Ukoliko žive vjerske vrijednosti i kroz svoje postupke ih svjedoče, autoritativni roditelji predstavljaju najbolji model, pa se tu transgeneracijski prijenos vrijednosti najbezbolnije ostvaruje.

Istraživanja potvrđuju kako su djeca izložena ovom roditeljskom ponašanju emocionalno zdravija i uravnoteženija te iskazuju prijateljski odnos prema drugima.

Permisivni stil roditeljstva podrazumijeva najniži stupanj uključenosti i uplitanja u rast djece i njihov odgoj. Ovakvi roditelji mogu biti topli, ali sa labavim odnosom prema djeci i roditeljskim obavezama, postavljaju relativno malo zahtjeva, dopuštaju djeci potpunu slobodu da izraze mišljenje, osjećanja i impulse, ne nadgledaju dječije aktivnosti, ne primjenjuju čvrstu kontrolu nad ponašanjem djece. Zbog toga permisivnim roditeljima, u pokušaju da realiziraju iste ciljeve nekada treba više vremena, upravo zbog ranije navedene otvorenosti, fleksibilnosti i pokušaja da se kod djece razvije samomotiviranost. Najčešće fraze koje koriste permisivni roditelji upravo i sadrže u sebi jednu dozu “prerušavanja” i odustajanja od jasno oblikovanih “TI” ili “MI” poruka.

Dianne Baumrind permisivno roditeljstvo opisuje kao labavi odnos u kojem roditelji ne primjenjuju kontrolu i dopuštaju djeci da sama dođu do vlastitih standarda, izražavajući slobodno vlastita osjećanja i stavove. Ekstremni oblici permisivnosti pak mogu prouzročiti haotične unutarporodične odnose u kojima nestaje jasna granica između roditelja i djece Istraživanja su pokazala kako su djeca permisivnih, popustljivih roditelja vrlo često impulsivna, agresivna, buntovna i sa izraženom potrebom da dominiraju nad drugima.

Razumijevanje roditeljskog stila je put ka razumijevanju djeteta – najčešća je sugestija u savremenoj pedagoškoj literaturi. Ipak, postoje i mišljenja prema kojima ne postoji dobar ili loš roditeljski stil, nego naprosto dobro ili loš odabran odgojni roditeljski postupak u odnosu na trenutak i razlog zbog kojeg se koristi. Istodobno, roditeljsko ponašanje mora biti prilagođeno dominantnom tipu djeteta (o čemu će se govoriti nešto kasnije), što većina roditelja prečesto ne uvažava kao nešto što je od presudnog značaja za građenje unutarporodičnih i međugeneracijskih odnosa. Moglo bi se reći kako se neki roditelji ne ponašaju u svim situacijama uvijek isto, odnosno unutar jednog od objašnjenih stilova. Isto tako se vrlo često događa da se roditelji ne ponašaju isto prema svojoj djeci, a ovakvo nejednako i nedosljedno postupanje prema djeci također može biti uzrokom brojnih problema na relaciji roditelji-djeca. Roditeljsko ponašanje može varirati i s obzirom na različite situacije, ali ipak postoji neka vrsta dominantnog ponašanja koja roditelje smješta u kontekst autoritarnog, autoritativnog ili permisivnog stila. Ono što je ovdje važno istaći jeste da zaključci raznih istraživanja idu u prilog tezi o povezanosti roditeljskog stila i ponašanja djece. Efekti različitih roditeljskih obrazaca ponašanja mogli bi se sažeto prikazati sljedećom tabelom:[3]

odgoj_shema

Roditeljski stil – Dječije ponašanje

Autoritarni stil: Konfliktno, iritirajuće, nesretno, nestabilno. Takva djeca su potištena, neraspoložena, povremeno nesretna, lahko pokazuju dosadu i neprijateljstvo, ponašaju se bez cilja i neprijatno za okolinu

Autoritativni stil: Samopouzdano, radosno, orijentirano na ciljeve i postignuća. Kod takve djece razvoj teče bez problema, vesela su, društveno odgovorna, samopouzdana, spremna da uče, kooperativna su s drugom djecom, ali i sa odraslima

Permisivni stil: Impulsivno, buntovno, slabih postignuća. Takva djecu su nerijetko i agresivna (posebno dječaci), ponašaju se šefovski, žele uvijek biti u centru pažnje, u nastavi pokazuju deficit pažnje, nizak nivo samostalnosti, slab uspjeh u obavljanju zadataka, odsustvo samokontrole

Proširujući saznanja o roditeljskim stilovima i odgovarajućim efektima takvog ponašanja na djecu, McGraw nudi i zanimljivu podjelu na tipove djece. Prema ovoj razdiobi, roditelji odgajaju buntovni, kooperativni ili pasivni tip djeteta. Na taj način, pored modela roditeljstva, ponuđeni tipovi djece pokazaće se prikladnim za istraživanje korelacija, mogućeg utjecaja stila roditeljstva na pojavu odgovarajućeg tipa djeteta.

Govoreći o “buntovnom djetetu” mi opisujemo dominantnu težnju da se suprotstavi autoritetu, ustane protiv ustaljenih normi i konvencija, te naglasi, često agresivno, vlastiti stav, bez uvažavanja potreba i stavova druge strane.

Pod “kooperativnim djetetom” podrazumijevaju se djeca koja su “lahka” za odgajanje, spremna za razgovor i vođenje. Ovakva djeca, kao i u slučaju autoritativnih roditelja, ne negiraju norme i pravila, ali iskazuju spremnost za razgovore, pregovore i kompromise.

“Pasivna djeca” se nerijetko smatraju uzornim i ona su na upadljiv način neupadljiva – previše ispunjavaju norme i očekivanja. Kod ovakve djece stalna usmjerenost prema očekivanjima drugih vodi do opasnog ignoriranja vlastitih potreba. Kod roditelja to može proizvesti osjećaj prividno dobrog odgojnog uspjeha.

Prilagođeno dijete traži odgodu naređenja dok završi s nekom aktivnošću (kao što je igra), a potom izvršava; nasuprot ovome, poslušno dijete nije odgojni uspjeh – ovako se priprema opasan razvoj koji se manifestira u kasnijoj dobi, kada treba samo oblikovati život, preuzeti uloge, autonomiju i samostalnost.[4] Pod osobinama autonomnog djelovanja podrazumijevamo: samostalnost, vlastitu odgovornost, sposobnost djelovanja, relativnu vanjsku i unutarnju neovisnost. Unutarnja neovisnost znači: hrabrost da se ima i zastupa vlastiti stav, posjedovanje snage (stabilnosti) da se prevlada kritika te pouzdanje zasnovano na povjerenju.

Unutarnja neovisnost ne znači poricanje potrebe za emocionalnom vezanošću za druge; ona uključuje potpuno odricanje socijalnog priznanja. Zbog toga prevelika prilagođenost kad-tad dovodi do brojnih razvojnih problema kao što su pretjerana mršavost, depresija ili strah te nesposobnost za izgradnju novih modela ponašanja

Radi usporedbe, ali i objektivnog i kritičkog odnosa spram ovakve podjele, nužno je osvrnuti se na još nekoliko rezultata istraživanja istog problema. To će biti neophodno ne samo zbog toga što bi se moglo postaviti pitanje kada i u kojim slučajevima roditeljski stil određuje tip djeteta, a u kojim slučajevima samo postupanje djeteta može utjecati na roditeljsko ponašanje, već i zbog drugih faktora bez kojih je teško razumjeti odlike unutarporodičnih odnosa.

Takvu dilemu Ekermen[5] djelimično razrješava kada primjećuje da su “odnosi između majke i djeteta dvosmjeran proces, ne samo da ponašanje majke utječe na dijete nego i ponašanje djeteta utječe na majku”, i dalje “također se može desiti da majku, koja je emocionalno spremna da dijete odbaci zbog razloga koji sa njim nema neposrednu vezu, divna toplina djetetovog prvog smješka natjera da izmijeni svoje emocionalno reagovanje”.

Zaključci do kojih se došlo brojnim istraživanjima sasvim razložno otvaraju pitanje u kojoj mjeri se razvitak specifičnog tipa djeteta može pripisati upravo roditeljskom ponašanju. Uvjerenje generacija roditelja da je proces socijalizacije jednosmjeran dobrim dijelom je demantirano saznanjima kako već novorođenče u svom repertoaru pokazuje oblike ponašanja koji će proizvesti adekvatnu reakciju roditelja. U tom smislu, odavno je poznato da dijete na svoje roditelje može utjecati na dva načina:

karakteristikama svoga razvoja i promjenama koje vremenom nastupaju (a koje su karakteristične za svu djecu) te specifičnim tonom interakcije sa roditeljem koje svako dijete svojim jedinstvenim sklopom manifestira, a tipično je samo za to dijete.
Thomas, Chess i Birch[6] dolaze do istraživačkih rezultata koji govore o tri temperamenta kod male djece: “lahki”, “teški” i “suzdržani”. Kod tek rođene djece primijećeno je različito ponašanje i dnevni ritam (spavanje, hranjenje, plač). Zbog toga će roditelji čije se bebe češće bude i plaču, posebno u kasnim noćnim satima, i sami biti uznemireni, nenaspavani i nervozni. Tako poremećen ritam aktivnosti male djece utječe izravno i na ponašanje roditelja, što će se po sistemu “spojenih posuda” prenijeti na dijete i utjecati na odnos između roditelja i djece.

Odgovor na prethodno pitanje nudi i Pašalić-Kreso,[7] kada, pozivajući se na nalaze Belskyja, govori o recipročnim utjecajima majke i djeteta, u takozvanom, dijadnom odnosu majka-dijete. U najkraćem, majčina emocija će se prenijeti izravno na dijete, utječući na djetetovu emociju (smijeh, zabrinutost, tuga majke će postati i djetetovom emocijom), a budući da u tom odnosu skoro redovno utječe i otac, to će unutar porodičnog sistema sve međusobne interakcije utjecati na sve članove porodice. Dugoročno gledajući, dio urođenih karakteristika djeteta u kombinaciji sa rezultatima sredinskog djelovanja će se konstantno unositi u odnos roditelji-djeca. Ovdje valja napomenuti i kako sami roditelji primjećuju razlike među svojom djecom (na šta mogu utjecati redoslijed rađanja, spol ili dobne razlike), ali pri tome treba imati na umu i to da se roditelji nerijetko različito odnose prema svojoj djeci. To može dovesti do paradoksa u kojem djeca istih roditelja imaju, zapravo, “različite roditelje”.

Kategorizacija ponašanja roditelja i djece u po tri odvojena stila otvara mogućnost promatranja devet mogućih kombinacija, zapravo odnosa na relaciji roditelji-djeca.[8] Tih devet različitih odnosa, u najkraćem, pojašnjavaju unutarporodičnu “hemiju”, ali i omogućavaju pristupanje porodicama u savjetodavnom radu:

1. autoritarni roditelji – buntovno dijete:

Scenario u kojem se “susreću” ova dva do kraja suprotstavljena pola mogućih odnosa između roditelja i djece je, zasigurno, najdramatičniji. Jezikom hemije rečeno, mnoštvo frustracija i nerazumijevanja u ovakvom porodičnom odnosu posljedica je različitih valencija između atoma koji bi trebali činiti porodični “hemijski” spoj. I autoritarni roditelj, ali i buntovno dijete teže za dominacijom, pa se pretjerana sklonost za kontrolom vrlo negativno odražava na sve interakcije u porodici. Zbog toga je najčešće u komunikaciji između autoritarnog roditelja i buntovnog djeteta prisutan odnos gubitnik – gubitnik, scenario u kojem se niti jedan problem ne može riješiti, uvijek na štetu obje strane.

2. autoritarni roditelji – kooperativno dijete:

Najčešće karakteristike kooperativnog djeteta su sklonost ka samostalnom donošenju odluka, rješavanju problema i preuzimanju odgovornosti, ali se zbog potrebe kontrole i dominacije autoritarnih roditelja sve pozitivne i aktivne crte volje ovakvog djeteta mogu transformirati u buntovno ponašanje. Takva opasnost prenosi se na ukupne odnose između autoritarnih roditelja i kooperativnog djeteta, budući da tendencija ka rigidnom ponašanju čini ovakve roditelje nesklonim na kompromise, poticaje, ohrabrenja i dijaloge, koji su neophodni za razvoj ovog tipa djeteta.

3. autoritarni roditelji – pasivno dijete:

Kombinacija striktnog i rigidnog roditeljskog ponašanja i pasivnog tipa djeteta može se učiniti idealnom kombinacijom. Ipak, ovdje treba biti oprezan. Pasivno dijete traži stalnu superviziju i upute šta da radi, neodlučno je, pa usljed svoje sklonosti kontroli i stalnom nadzoru dopušta autoritarnim roditeljima potpuno uplitanje u svoj razvoj. Premda se ovakva kombinacija čini idealnom i u pogledu prijenosa vrijednosti, ona krije i mnoštvo opasnosti, posebno ako imamo u vidu zamke pretjeranog prilagođavanja i insistiranje na razvoju isključivo pasivnih crta volje.

4. autoritativni roditelji – buntovno dijete:

Problem koji je prisutan u komunikaciji između autoritarnog roditelja i kooperativnog djeteta ima svoju inverznu sliku u ovom odnosu. Naime, i pored spremnosti na saradnju, dijalog i razgovor, autoritativni roditelji mogu biti obeshrabreni stalnim odbijanjem buntovnog djeteta da podijeli moć i pristane na kompromis. Stalni rast tenzija može frustrirati autoritativne roditelje, što za posljedicu može imati trajno pogoršanje odnosa. U ovakvom odnosu djeca su ta koja propuštaju priliku da izgrade pozitivan odnos i konstruktivne unutarporodične odnose. Na ovakvo ponašanje djece, uslijed sve složenije životne dinamike danas, mogu biti krivci vršnjaci, utjecaj medija te brojni drugi agensi socijalizacije, a sve može biti povezano i sa fazom razrješavanja krize identiteta adolescenata.

5. autoritativni roditelji – kooperativno dijete:

Ovaj spoj predstavlja idealnu unutarporodičnu kombinaciju. U mogućim pravcima konstruktivnog izgrađivanja odnosa između roditelja i djece se zapravo i predlaže objema stranama vježbanje koje bi trebalo imati za cilj približavanje ovom roditeljskom stilu i tipu djeteta. Moglo bi se reći kako je ovo idealno-tipska unutarporodična relacija.

6. autoritativni roditelji – pasivno dijete:

Ako je pasivno dijete idealan spoj autoritarnim roditeljima zbog nesputane mogućnosti pedagoškog uplitanja, tada će pasivno dijete biti pravi izazov za autoritativne roditelje. Oni će nastojati kod takve djece razviti što više aktivnih crta volje uspostavljajući balans sa već izgrađenim osobinama kao što su: marljivost, strpljivost i skromnost. Zadaća autoritativnih roditelja se ogleda i u pokušajima da se kod pasivnog djeteta razviju samopouzdanje i spremnost za preuzimanje odgovornosti.

7. permisivni roditelji – buntovno dijete:

Permisivni roditelji će zbog sklonosti da uspostavljaju labave oblike roditeljstva uz relativno malo zahtjeva, propustiti šansu da se izravno uključe u razvoj, pogotovo buntovnog djeteta. U ovakvom odnosu, buntovno dijete će imati neograničeno mnogo prostora za vlastite prohtjeve, što može imati za posljedicu haotično unutarporodično funkcioniranje.

8. permisivni roditelji – kooperativno dijete:

Ovakav spoj roditeljstva i tipa djeteta može biti uzrokom određenih problema u porodičnim odnosima. Problemi, zapravo, nastaju uslijed potrebe kooperativnog djeteta da u procesu donošenja odluka učestvuje zajedno sa roditeljima, da se osjeća duh saradnje, ali i, što je najvažnije, određeni stepen responsivnosti roditelja, što permisivni roditelji nisu u stanju pružiti. Zbog toga se kooperativno dijete može osjećati zapostavljenim i distanciranim od strane roditelja.

9. permisivni roditelji – pasivno dijete:

Ovakva vrsta roditeljskog odnosa prema djeci može biti jako opasna – permisivno roditeljstvo traži dječiju inicijativu i akciju, dok pasivno dijete traži direkciju, poticaj i snažnije uplitanje. Budući da akcija obostrano izostaje, ovakav se odnos može vremenom transformirati u potpunu i obostranu indolentnost.

 

U kojem pravcu se kreće moja porodica?

 

Na ovo pitanje nastojala su odgovoriti brojna istraživanja. U jednoj velikoj studiji koja je obuhvatila 11.669 studenata, Avenevoli, Sessa & Steinberg[9] su ustanovili kako djeca odgajana od strane autoritativnih roditelja pokazuju daleko veće samopouzdanje, vedrinu i radost te usmjerenost na postizanje ciljeva. Kod takve djece zabilježen je najmanji broj slučajeva psihičkih problema, izraženiji je nivo samopoštovanja te najmanji broj ovisnika o narkotičkim sredstvima. Nasuprot ovome, roditeljsko ponašanje koje je pretjerano posezalo za kontrolom ili potpuno odustajalo od bilo kakve kontrole (autoritarni i permisivni roditelji) imalo je za posljedicu mnogo veći procenat djece koja su iskazivala probleme u ponašanju, slabije školsko postignuće, manje samopouzdanje i samopoštovanje, te je najveći procenat ovisnika o narkotičkim sredstvima, pokazalo se, odgajan od strane autoritarnih na jednoj, te permisivnih roditelja na drugoj strani. Spomenuto istraživanje Avenevoli, Sessa & Steinberg imalo je za cilj i da uporedi roditeljski stil odgajanja sa porodičnom strukturom (jedan roditelj-odgajatelj nasuprot oba roditelja) i socioekonomskim statusom porodice. Njihovo istraživanje upućuje na zaključak kako postoji razlika u stilovima odgajanja između porodice sa jednim u odnosu na porodice sa oba roditelja, te kako porodice sa oba roditelja mnogo češće pokazuju karakteristike autoritativnog odgajanja, ali da su te razlike statistički neznatne.

Istraživanja pokazuju da porodice koje pripadaju srednjem i višem socioekonomskom sloju u većem procentu pokazuju autoritativno ponašanje. Međutim mnogo važniji nalaz je onaj koji ukazuje na to da je roditeljski stil najznačajnija i najkritičnija varijabla koja se prepoznaje u procesu odrastanja, sazrijevanja i socijalnog prilagođavanja adolescenata, te da je ova varijabla daleko važnija od socioekonomskog statusa porodice, čak i od varijable potpuna-nepotpuna porodica.

Dosadašnja istraživanja na našim prostorima, koja su se bavila efektima roditeljskih stilova, potvrđuju da je unutar ispitivanog uzorka po pravilu najveći broj djece koja dolaze iz autoritarnih porodica, nešto manje je onih koju odgajaju autoritativni roditelji, dok je najmanji procenat permisivnih roditelja. Rosić i Zloković[10] su na temelju svojih istraživanja dobili potvrdu hipoteze kako postoji povezanost između kažnjavanja djece i straha od roditelja, a za razmatrani problem posebno su važni oni podaci koji govore kako se kažnjavanje djeteta u porodici odražava na neprimjereno ponašanje djeteta u školi.

Porodicu, u njenom osnovnom funkcioniranju i izvršavanju temeljnih zadataka te zadovoljavanju potreba djeteta, možemo posmatrati na kontinuumu od krajnje funkcionalne do krajnje disfunkcionalne, bez obzira da li je ona po svome sastavu cjelovita ili necjelovita. Procjena funkcionalnosti porodice dobrim dijelom počiva na razumijevanju roditeljskog ponašanja. Nepovoljna porodična sredina većinom rezultira loše po odgoj i razvoj ličnosti, to je već poznata zakonitost u odgoju, ali ima slučajeva da se djeca učeći na roditeljskim greškama izgrade kao pozitivne ličnosti.

Beavers navodi da bi se funkcionalna ili zdrava porodica mogla definirati kao “porodica koja uspjeva funkcionirati u pravcu ostvarivanja vlastitih ciljeva”,[11] pri čemu se funkcionalnost i zdravlje porodice ne određuju i ne definiraju na osnovu toga kako je ona strukturirana, nego koje ciljeve ona postavlja pred sebe, na koji način im se ona približava ili kako ih ona ostvaruje. Koje crte ličnosti možemo zapaziti kod djece i mladih s obzirom na uspješnost ili neuspješnost porodice?

U nastojanjima da se upozna i razumije porodični život i način funkcioniranja porodice, često se u savjetodavnom radu nastoji dobiti što više informacija o tome kako svaki član porodice doživljava porodični sistem. Lični stavovi, ponašanja, vrijednosti, autopercepcija, zadovoljstvo odnosima u porodici i slično spadaju u krug onih neophodnih informacija. Pojedinačnim razgovorima sa svakim članom porodice o tome kako on ili ona doživljavaju svoju porodicu može pomoći da se složi dosta cjelovita slika i dobije karakteristični model interaktivnog ponašanja u toj porodici. Dva su centralna svojstva unutarporodičnog života: adaptibilnost i kohezija,[12] a koja su uvjetovana i stilom roditeljstva. Adaptibilnost se odnosi na porodičnu spremnost da dopuste (prihvataju) promjene kao odgovor na promjene životnih situacija njenih članova, ili razvojne promjene cijele porodice, a njene snage za to leže u njenoj strukturalnoj snazi, pravilima porodice i odnosima među porodičnim ulogama. Kohezija je definirana emocionalnim vezama među članovima porodice. Roditeljske stilove i moguće utjecaje možemo provjeriti na mapi unutarporodične povezanosti i fleksibilnosti:[13]

Na popratnoj shemi moguće je zapaziti kako isključivo autoritativno roditeljsko ponašanje (porodica sa osloncem) omogućava da porodica iznutra i prema vani funkcionira zdravo, povezano, fleksibilno i strukturirano, te je kao takva balansirana i spremna da odgovori svim životnim i, općenito, vanporodičnim izazovima.

S druge strane pretjerano striktno (autoritarno) roditeljsko ponašanje porodicu i njezine članove čini zatvorenim za pozitivne promjene i pretjerano ovisnim jedne od drugih, permisivno (pretjerano popustljivo i labavo) roditeljstvo vodi ka neumjerenom primanju vanjskih utjecaja i slabim unutarnjim vezama. Takve porodice su vrlo ranjive, teže podnose krizne situacije i rijetko ostaju na okupu. U autoritarnim i permisivnim porodicama roditelji, zapravo, i ne upoznaju dovoljno vlastitu djecu, što i predstavlja opasnost za preddelinkventno i delinkventno ponašanje u doba adolescencije.

———————————————————————————

[1] Olson, D.H., DeFrain, J. (2003). Marriages and Families: Intimacy, Diversity and Strengths. New York: McGraw-Hill Companies, str. 366.

[2] Vidjeti opširnije u vrlo korisnoj knjizi: Koloroso, B. (2006). Deca to zaslužuju. Zrenjanin: SEZAM BOOK.

[3] Olson, D.H., DeFrain, J. (2003). Marriages and Families: Intimacy, Diversity and Strengths. New York: McGraw-Hill Companies, str. 369.

[4] Vidjeti opširnije: Vernooij, M.A. (1996). Dijete koje se previše prilagođava – Dijete kao Kathe-Kruse lutka. U: Winkel, R. (1996). Djeca koju je teško odgajati. Zagreb: Educa.

[5] Ekerman, N. (1966). Psihodinamika porodičnog života. Titograd: Grafički zavod, str. 206

[6] Nietzel, M., Bernstein, A., Milich, R. (2002). Uvod u kliničku psihologiju. Zagreb: Naklada slap, str. 369.

[7] Pašalić-Kreso, A. (2004). Koordinate obiteljskog odgoja. Sarajevo: Jež, str. 77.

[8] Opširnije u: McGraw, P. (2004). Family First. New York: FREE PRESS.

[9] Olson, D.H., DeFrain, J. (2003). Marriages and Families: Intimacy, Diversity and Strengths. New York: McGraw-Hill Companies, str. 368.

[10] Rosić, V., Zloković, J. (2002). Prilozi obiteljskoj pedagogiji. Rijeka: Filozofski fakultet u Rijeci.

[11] Beavers, W., Hampson, R.B. (1990). Successful families. New York: Norton.

[12] Olson, D.H., DeFrain, J. (2003). Marriages and Families: Intimacy, Diversity and Strengths. New York: McGraw-Hill Companies, str. 87.

[13] Isto, str. 366.

 

Tekst je objavljen u: TAKVIM Rijaseta Islamske zajednice u BiH za 2009. god, Sarajevo, 2008. god.