Odnos prema džamiji i džematu

dzamija lukavacUvod

 

U islamu džamije imaju istaknuto mjesto. Samo ime koje se u islamskim izvorima i tradiciji koristi kao sinonim za džamiju –Bejtullah, što znači Allahova kuća, dovoljno govori o ulozi i značaju džamije u životu vjernika muslimana. Musliman je za džamiju blisko vezan još od svog ranog djetinjstva kada odlazi u džamiju, u mekteb, radi vjerske pouke i usvajanja prvih saznanja o vjeri, moralu i ponašanju. Ta veza bi trebala ostati trajna, i onda kada on stasa u odraslu osobu, jer islam svojim sljedbenicima preporučuje da tokom života stalno odlaze u džamiju radi obavljanja namaza, budući da je namaz koji se obavi u džematu mnogo vredniji od onog koji se obavi pojedinačno.

Također, najveći skupovi, džume i bajrami, obavljaju se u džamiji, a svi značajniji događaji u životu muslimana, poput sklapanja braka, nadijevanja imena djetetu, useljenja u kuću ili stan u bliskoj su vezi sa džamijom. I kada umre, musliman je opet vezan za džamiju; tada se, uglavnom, u džamijskom haremu ili ispred džamije klanja dženaza-namaz, koja je najdostojanstveniji ispraćaj čovjek s ovoga svijeta. Ukratko, onaj ko želi da bude istinski musliman mora svoj život organizirati tako da je u bliskoj vezi sa džamijom.

 

Kako je nastao termin džamija?

 

Riječ džamija je arapskog porijekla i nastala je od korijena džeme‘a, što znači: sastaviti, spojiti, skupiti, (po)staviti zajedno itd. U arapskom jeziku džamija se kaže el-džami‘, a u bosanskom je džamija. Od istog korijena je nastala i riječ džemat (ar. džema‘atun), u značenju: skup, zajednica, grupa, okupljenost. Džamije su, dakle, mjesta gdje se muslimani okupljaju radi obavljanja zajedničkog namaza, edukacije i drugih vjerskih manifestacija.[1]

Na našim balkanskim prostorima, a isti je slučaj i sa područjima gdje žive muslimani turskog porijekla, postoji razlika između pojmova džamija mesdžid. Džamija je vjerski objekat koji ima munaru i u njemu se obavljaju zajednički islamski obredi (svakodnevni namazi u džematu, džuma-namaz, bajrami, vjerska pouka, vazovi i predavanja), što podrazumijeva da u toj džamiji ima stalni imam, dok je mesdžid vjerski objekat koji nema munare, mada je njegova uloga u osnovi ista kao i kod džamije, s tom razlikom što se u (nekim) mesdžidima ne klanjaju džuma i bajram-namazi jer se mesdžidi, uglavnom, izgrađuju u mjestima gdje je manji broj muslimana.

U kur’anskom diskursu koristi se termin mesdžid kao ime za džamiju. Mesdžid je nastao od korijena sedžede, što znači (u)činiti sedždu, pa je mesdžid, u osnovi, mjesto gdje se čini sedžda. Sedžda je izraz vrhunske pokornosti i poniznosti pred Uzvišenim Allahom a sastavni je dio namaza, temeljnog i najvažnijeg islamskog propisa. Ustanova koja se gradi radi toga da bi se u njoj obavljao zajednički namaz koji je nezamisliv bez sedžde, dobila je ime mesdžid, tj. mjesto činjenja sedžde. Budući da sedžda nije samo puka fizička radnja u smislu pregibanja i spuštanja lica na tle, već je odraz vrhunske pokornosti Bogu, što podrazumijeva poznavanje islama, islamskog svjetonazora i učenja o čovjeku i njegovoj ulozi u svijetu koji ga okružuje, u mesdžidima/džamijama se, još od samog početka islama, obavlja i vjerska edukacija, naročito djece i mlađih naraštaja. U tom pogledu džamije imaju nezamjenjivu ulogu; one su rasadnici znanja, svjetionici vjere i mjesta gdje se podiže i odgaja čovjek. 

 

Kur’an o džamijama

 

O džamiji se govori su u brojnim kur’anskim ajetima. Već je kazano da je kur’anski naziv za džamiju – mesdžid. Ovaj kur’anski naziv za džamiju je izuzetno važan jer upućuje na fundamentalnu ulogu džamije a to je okupljanje muslimana radi obavljanja namaza u džematu. Namaz je temeljni islamski propis, koji se svakodnevno pet puta obavlja tokom cijeloga života, pa je ova asocijacija na sedždu zapravo podsjećanje na ono što je esencijalno u samome islamu. Prema Kur’anu, sve što je stvoreno postoji i stvoreno je radi čovjeka a on (čovjek) stvoren je radi Allaha, da spozna Allaha i veliča Ga, nastojeći da postigne Njegovo zadovoljstvo u svim segmentima ljudske egzistencije na ovom svijetu.

Radi lakšeg pronalaženja kur’anskih tekstova koji govore o mesdžidu/džamiji poslužili smo se Indeksom riječi Kur’ana (El-Mu‘džem el-mufehres li elfazi-l-Kur’ani-l-kerim), koji je priredio poznati egipatski učenjak Muhammed Fuad ‘Abdulbaki.[2] U tomIndeksu imamo podatak da se mesdžid/džamija, u jednini, u Kur’anu časnom spominje 22 puta. U množini, pojam mesadžid/ džamije spomenut je 6 puta.[3]

U mnogim ajetima se spominje sedžda i naredba Svevišnjeg Allaha melekima da je učine iz počasti prema Ademu, alejhi-s-selam, kao i Iblisova, la‘netullahi alejhi, oholost i odbijanje da se pokori Allahovoj naredbi. Zbog toga je on i proklet, tj. udaljen iz Allahove milosti. Njegovo neprijateljstvo prema čovjeku je, dakle, zbog sedžde i upravo u tom domenu on puno djeluje: mnoge ljude je odvratio od toga da klanjaju namaz i čine sedždu Svevišnjem Stvoritelju. Neobavljanje namaza je, shodno šerijatskim propisima, veliki prijestup i grijeh jer se na taj način čovjek isključuje iz Allahove milosti i okrilja. Ispravno je reći da se džamije i prave radi toga da bi se u njima zajednički klanjao namaz i činila sedžda, koju Svevišnji Stvoritelj izuzetno voli. Muhammed, alejhi-s-selam, u poznatom hadisu rekao je “da je čovjek najbliži Allahu kada je na sedždi”. U tom pogledu imamo veoma interesantan detalj u posljednjem ajetu sure El-‘Alek, u kojem Allah, džele šanuhu, kaže: Vesdžud vakterib! Sedždu čini i približi se (Meni)!“ Time se jasno ukazuje na to da se čovjek, kada je na sedždi nalazi u Allahovoj blizini i okrilju jer nije dozvolio lažnim božanstvima, kojih ima mnogo u svakom vremenu, da ga okupiranju i odvrate od robovanja samo Allahu.

Zbog toga se u Kur’anu časnom hvale oni koji čine sedždu. Tako, npr., u kur’anskoj suri Et-Tevbe, u kontekstu koji spominje vjernike za koje je Allah Uzvišeni pripremio Džennet i koje treba obradovati, kaže se:

To su oni koji se kaju (čine tevbu), pobožni, koji Allahu zahvaljuju, koji poste, koji ruku‘ i sedždu čine (klanjaju namaz), koji traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju, koji čuvaju Allahove granice (pridržavaju se Allahovih propisa). A vjernike obraduj! (Et-Tevbe, 112),

a u suri Ez-Zumer također se pohvalno o njima govori:

Nije li bolji onaj što u pobožnosti noć provodi, padajući licem na tle i stojeći, strahujući od onoga svijeta i nadajući se milosti Gospodara svoga…? Reci: “Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju? Samo oni koji pameti imaju pouku primaju!” (Ez-Zumer, 9)

U Kur’anu časnom se, također, prijeti onima koji ne čine Allahu sedždu pa se ističe da će takvi na Sudnjem danu biti pozvani da učine sedždu, ali to oni tada neće moći uraditi a bili su pozivani da licem na tle padaju (sedždu čine) dok su živi i zdravi bili.“(El-Kalem, 43)

Evidentno je da se u Kur’anu časnom, u tri ajeta, spominju džamije uz Uzvišeno Božije Ime – Allah, a ti ajeti su sljedeći:

„Džamije su Allaha radi, i ne molite se, pored Allaha, nikome!“ (El-Džinn, 18)

„Allahove džamije grade i održavaju oni koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju i koji namaz obavljaju i zekat daju i koji se nikoga osim Allaha ne boje; oni su, nadati se je, na Pravom putu.“ (Et-Tevbe, 18)

„Ima li većeg nasilnika od onoga koji brani da se u Allahovim džamijama ime Njegovo spominje i koji radi na tome da se one poruše? Takvi bi trebalo da u njih samo sa strahom ulaze. Na ovom svijetu doživjet će sramotu, a na onom svijetu patnju veliku!“ (El-Bekare, 114)

U navedenim ajetima moguće je raspoznati nekoliko važnih poruka:

  1. džamijama su iskazane posebne počasti jer ih Svevišnji Allah vezuje za Svoje Uzvišeno Ime pa kaže: mesadžidellah, Allahove džamije;
  2. džamije podižu i održavaju oni koji vjeruju u Allaha i Sudnji dan, što znači da ondje gdje ima džamija – tu ima i muslimana;
  3. Kur’an ne samo da osuđuje rušenje džamija i prijeti onima koji to čine strašnom kaznom, već upozorava da je zabranjivanje da se u džamijama spominje Allahovo ime nasilničko djelo, zločin i težak grijeh.

 

Hadisi o džamiji i namazu u džematu

 

O tome koliko su Allahovom Poslaniku, alejhi-s-selam, bile važne džamije govori činjenica da je on, odmah po dolasku u Medinu, gdje je mogao slobodno prakticirati vjeru, započeo gradnju džamije. Štaviše, u sirama (životopisi Muhammeda, a.s.) se navodi da je Poslanik, alejhi-s-selam, još i prije ulaska u Medinu, u mjestu Kuba, gdje je proveo četiri dana sagradio džamiju.[4]

Posebno su dojmljivi hadisi Allahovog Poslanika, alejhi-s-selam, u kojima on govori o džamijama. U tim hadisima se izražava važnost izgradnje džamija, njihovog održavanja i obavljanja zajedničkog namaza u njima. Navest ćeme neke od njih:

„Ko sagradi džamiju radi Allaha (postizanja Njegovog zadovoljstva), Allah će njemu sagraditi kuću u Džennetu.“ (Prenose El-Buhari, Muslim, Et-Tirmizi, Ibn Madže i Ahmed)

U drugoj verziji ovog hadisa Allahov Poslanik, alejhi-s-selam, rekao je: „Ko sagradi džamiju, u kojoj će se spominjati Allahovo ime, Allah će njemu sagraditi sličnu u Džennetu.“ (Prenose En-Nesai, Ibn Madže i Ahmed)

U nekim verzijama ovog hadisa pojašnjava se da se nagrada dobija i za džamiju koja nije velikih razmjera, pa se kaže: „Kosagradi, u ime Allaha, džamiju, pa makar bila koliko gnijezdo ptice, pa čak i manja, Allah će mu sagraditi kuću u Džennetu“ (Ibn Madže), ili: „Ko sagradi džamiju u ime Allaha, pa makar bila koliko mjesto gdje ptica polaže svoja jaja, Allah će mu sagraditi kuću u Džennetu.“ (Ahmed)

Navedeni hadisi su, prema ocjeni hadiskih stručnjaka, vjerodostojni (sahih). Ove hadise, naravno, ne treba shvaćati u bukvalnom smislu, jer Allahov Poslanik, alejhi-s-selam, na ovaj način nastojao je podstaći svoje sljedbenike da grade i izgrađuju džamije, Allahove kuće, koje su svjetionici islama i pokazatelji da u mjestima gdje se one grade ima muslimana. Veličina džamije nije bitna koliko je bitna namjera (nijet). U svim hadisima koji govore o vrijednosti (iz)gradnje džamija navodi se: Ko sagradi džamiju u ime Allaha, ili: radi postizanja Allahovog zadovoljstva, čime se naglašava važnost nijeta i iskrenog pristupa u gradnji džamija. Džamije se, dakle, isključivo podižu i grade radi Allaha i afirmacije Njegovog časne vjere dini-islama.

U brojnim hadisima Allahov Poslanik, alejhi-s-selam, govori o važnosti obavljanja namaza u džematu, u džamiji, jer džamije su, prije svega, mjesta gdje se čini sedžda, tj. ponizno spušta čelo na tle, u zajedničkom namazu, s ciljem veličanja Allaha Uzvišenog i postizanja Njegovog zadovoljstva. U tom pogledu imamo i ove hadise:

„Ko se kod svoje kuće očisti a zatim ode u jednu od džamija da obavi jedan od Allahovih farzova, jednim korakom mu se oprašta grijeh a drugim podiže stepen (u Džennetu).“ (Prenosi Muslim)

„Kad god neko ode u džamiju – jutrom ili navečer – Allah mu pripremi mjesto u Džennetu, koliko god puta ode ujutro i navečer.“(El-Buhari i Muslim)

„Namaz obavljen zajednički (u džematu) je vredniji od namaza pojedinca za dvadeset sedam puta.“ (El-Buhari i Muslim)

„Ko uzme abdest i ode u džamiju, on je Allahu zijaret učinio, a obaveza onoga kome je zijaret učinjen je da počasti onoga koji ga je posjetio!“[5]

„Sedam vrsta ljudi će biti u Allahovom hladu na dan kada nikakvog drugog hlada – osim Njegovog – neće biti: pravedan vladar, mladić koji odraste u pokornosti Allahu, osoba čije je srce stalno vezano za džamiju, prijatelji koji se vole isključivo u ime Allaha, sastaju se i razilaze samo s ciljem postizanja Njegovog zadovoljstva, čovjek kojega lijepa i ugledna žena pozove na blud, a on kaže: „Ne, ja se bojim Allaha!“, čovjek koji udjeljuje sadaku tako da mu ljevica ne zna šta mu je udijelila desnica i čovjek koji se sjeti Allaha u samoći pa mu oko zasuzi!“ (El-Buhari i Muslim)

Poruka navedenih hadisa je sasvim jasna: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nastojao je kod svojih sljedbenika razviti ljubav prema džamiji, koja je svjetionik islama i mjesto za podizanje čovjeka. Cilj svih islamskih propisa i jeste to da čovjek bude čovjek u pravom smislu te riječi. Sve neprijatnosti sa kojima se čovjek susreće u životu rezultat su ljudske djelatnosti koja nije usklađena s Božijim redom i zakonima koje je On propisao. Islamski propisi i odredbe su koncipirani tako da čovjeku, ukoliko ih redovno i pravilno obavlja, osiguravaju duhovni mir, stabilnost i unutarnje zadovoljstvo. Islam nudi takvu koncepciju života gdje se čovjek, živeći u skladu sa islamskim principima, afirmiše kao zdrava, kreativna i uravnotežena ličnost koju krase visoke moralne osobine.

Obavljanjem namaza, naročito u džematu, u džamiji/mesdžidu (u kur’anskoj upotrebi te riječi džamija/mesdžid je mjesto gdje se čini sedžda) čovjek stalno osvježava vezu sa svojim Stvoriteljem a učestalost namaskih vremena ima za cilj da čovjek nikada ne zaboravi svrhu i zadatak svog života u vrtlogu ovosvjetskih kretanja i aktivnosti. I druge islamske odredbe, poput posta, zekata, hadža, institucije zikra (stalnog spominjanja i veličanja Allaha), dove (neposrednog i poniznog obraćanja Stvoritelju) imaju jedinstven cilj a to je formiranje zdrave i uravnotežene ličnosti, koja će biti svjesna svoje zadaće u životu i koja neće dozvoliti da postane rob (ovisnik) razuzdanim strastima niti bilo kakvim porocima koji narušavaju ljudsko zdravlje i život.

Allahov Poslanik, alejhi-s-selam, veoma je afirmativno govorio o namazu u džematu kako bi, na taj način, podstakao muslimane da se pet puta dnevno okupljaju, da se međusobno viđaju, pozitivno djeluju jedni na druge, otklanjaju ono što je negativno u ponašanju kolektiviteta i podstiču ono što je lijepo i pozitivno.

Otuda se od muslimana i traži da svako druženje sa drugima bude isključivo radi postizanja Allahovog zadovoljstva jer se time iskorjenjuje svaka vrsta interesa i bilo kakva vrsta negativnosti. Zato Poslanik, alejhi-s-selam, u predaji koju prenosi Ebu Hurejre, upozorava: “Čovjek je vjere svoga prijatelja, zato pazite s kim se družite!”,[6] čime se podstiče na druženje sa čestitim i moralnim osobama koje će nas podsticati na afirmiranje dobrih djela i pozitivnog ponašanja.

U hadiskoj literaturi se navodi da je poznati ashab Abdullah ibn Mes‘ud, radijellahu anhu, opisujući odnos ashaba prema namazu u džamiji (džematu), kazao sljedeće: Od nas je s namaza izostajao samo licemjer, čije licemjerstvo je bilo poznato ili bolesnik, a čak i bolesnik bi dolazio uz pomoć dvojice na namaz.[7]

Izjava ovog istaknutog i, Allahovom Poslaniku, alejhi-s-selam, posebno dragog ashaba, veoma je bitna jer zorno odslikava odnos najbolje generacije muslimana – ashaba prema namazu i njegovom obavljanju u džamiji. Ovaj plemeniti ashab upozorava da neobavljanje namaza i izbjegavanje džemata predstavlja jedan oblik licemjerstva (praktičnog nifaka). To je jasno upozorenje muslimanima da ne dopuste sebi takvo ponašanje, jer će neobavljanje namaza i izbjegavanje džemata, uistinu, i dovesti do takvog licemjernog odnosa i negativnih posljedica koje iz toga proizlaze: razne anomalije i devijantne pojave u društvu od čijeg zla neće biti niko miran. Zbog toga je Alllahov Poslanik, alejhis-selam, s takvim žarom govorio o džamiji i namazu u džematu, nastojeći kod svojih sljedbenika izgraditi svijest o onome što Allah Uzvišeni posebno voli, jer putem namaza i džemata čuva  se i pojedinac i zajednica. 

 

Bošnjaci – narod koji voli i gradi džamije

 

Džamije su tokom povijesti islama uvijek smetale neprijateljima islama i muslimana. Zbog toga su uvijek bile prve na udaru, u svim ratovima. Rušene su do temelja, spaljivane, granatirane, skrnavljene… Često su i njihovi temelji uklanjani kako bi se na taj način zameo svaki trag da su uopće i postojale. Neprijatelji islama su uvijek bili svjesni da bez džamije nema ni muslimana jer, život muslimana je nezamisliv bez džamije/mesdžida.

U agresiji na Bosnu i Hercegovinu (1992-1995.) porušeno je i devastirano oko hiljadu i dvije stotine džamija i mesdžida. Rukovodilac Vjerskoprosvjetne službe Rijaseta Islamske zajednice u BiH mr. Muharem-ef. Omerdić priredio je temeljitu studiju o porušenim i oštećenim objektima Islamske zajednice (publikovano u izdanju El-Kalema, 1999. godine, pod nazivom: Priloziizučavanju genocida nad Bošnjacima). U toj studiji se detaljno i argumentovano iznose podaci o džamijama i mesdžidima koji su porušeni od strane agresora. Spominju se imena džamija, džemata, turbeta, vakufa, mezaristana, imama, učenika medresa, mujezina, studenata islamskih nauka i drugi podaci u vezi s rušenjem bosanskohercegovačkih džamija. Ova knjiga je veoma dragocjena budući da govori o karakteru rata koji je vođen s ciljem potpunog uništenja Bošnjaka i zatiranja svih tragova njihovog postojanja. Smatramo veoma bitnim da se ova knjiga prevede na engleski jezik, kako bi bila dostupna svjetskoj javnosti.

Shodno navedenoj studiji profesora Omerdića, Bošnjaci su prije rata imali ukupno 1.144 džamije i 557 mesdžida. Srbi su u potpunosti uništili 534 džamije, a Hrvati 80 džamija. Srbi su, također, oštetili i devastirali 249 džamija, a Hrvati 58. Znači, uništeno je 614 džamija, a oštećeno 307, ukupno 921 džamija, što procentualno znači da je srpsko-hrvatski agresor uništio/oštetio preko 80 posto od ukupnog broja bh. džamija.

Mesdžida je, prije agresije, bilo 557. Srbi su srušili i uništili 175, a oštetili 21 mesdžid, dok su Hrvati uništili 43 a oštetili 20 mesdžida. Ukupno je, dakle, uništeno i devastirano 259 mesdžida, tj. preko 46 posto od ukupnog broja mesdžida. U studiji se, također, navode i podaci o srušenim i oštećenim mektebima, tekijama, turbetima i drugim vakufskim objektima.[8]

Nakon okončanja oružane agresije na Bosnu i Hercegovinu Bošnjaci su se dali na popravak onoga što se moglo popraviti, ali i izgradnju novih džamija.

Džamije koje grade Bošnjaci su, uglavnom, lijepo uređene. To su, zapravo, prave ljepotice: čiste, uredne, sa lijepim munarama, abdesthanama, često sa šadrvanima. Naravno, postoje i određeni problemi, najčešće u vezi sa grijanjem s obzirom na velike hladnoće koje vladaju u ovim područjima u zimskom periodu.

Postoje i problemi oko održavanja džamija, budući da velika većina Bošnjaka, hvala dragom Allahu, voli i podržava gradnju džamija ali, nažalost, malo je onih koji imaju svijest o tome da džamije treba održavati i nakon njihovog svečanog otvaranja. Tako se poslovi oko čišćenja i održavanja džamija često svedu na pojedince, koji, čisteći i održavajući džamije, nastoje postići Božije zadovoljstvo i blagoslov.

U mnogim našim džamijama, pored redovnog klanjanja u džematu i vjerske pouke za djecu, održavaju se vazovi i predavanja za odrasle, a u nekima se održavaju kursevi na kojima se uči kur’ansko pismo i omogućava da osobe starije dobi mogu čitati (učiti) Kur’an na arapskom jeziku. Neke džamije su, zahvaljujući pregnuću njihovih vrijednih imama, u tom pogledu toliko uznapredovale da liče na prave medrese. Tako je, npr., pravo zadovoljstvo otići u Visoko, u džamiju Donja Mahala, gdje vrijedni hafiz Edin-ef. Bukva, već skoro cijelu deceniju, tri puta sedmično, uvečer, drži halku Kur’ana, koju pohađaju različite grupe i u kojoj je više od stotinu odraslih muškaraca i žena naučilo arapsko pismo i sada tečno i pravilno uče u Kur’anu. Takve halke postoje i u drugim bosanskohercegovačkim gradovima. Autor ovog teksta je bio u prilici posjetiti Zavidoviće i vidjeti čestitog hafiza Mustafa-ef. Efendića, koji na svojoj halki ne samo da obučava odrasle osobe pismu Kur’ana već ima i učače hifza, od kojih je jedan značajan broj naučio cijeli Kur’ana napamet i položio hafizluk pred zvaničnom komisijom za polaganje hifza u Sarajevu. Kroz ovu halku prošao je i jedan broj žena i djevojaka, koje su naučile cijeli Kur’an napamet, tako da se danas u Zavidovićima, za vrijeme ramazana, uče dvije hafiske mukabele: jedna za muškarce a druga za žene, a svi ti hafizi i hafize su učenici hafiza Mustafe Efendića. Ovo je primjer koji, uistinu, zavređuje svaku pohvalu.

I u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine postoje slične halke, gdje se uči Kur’an, tumače propisi časnog islama, spominje i veliča Uzvišeni Allah. U našoj zemlji, hvala dragom Allahu, postoji mnogo džamija čiji čestiti imami, hatibi i muallimi daju puni doprinos očuvanju i afirmaciji islama i islamskih vrijednosti na ovim prostorima. Ti vrijedni imami i muallimi su istinska ulema i nasljednici Allahovog Poslanika, sallalalhu alejhi ve sellem. Možda, ponekad, u strukturama naše zajednice njihov rad nije adekvatno vrednovan, ali istinska nagrada za one koji čuvaju i afirmišu Allahov Din je jedino kod Allaha! 

 

Neke negativne pojave i postupci u našim džamijama

 

U našim džamijama i džematima, nažalost, postoje i određene negativne pojave i postupci, koje nisu u skladu sa šerijatskim propisima i kodeksom islamskog ponašanja. Uzrok takvih radnji je, uglavnom, nedovoljno poznavanje islama ili, pak, nemar, a, bogami, ponekad i osornost ili tvrdoglavost onih koji ih čine. Smatramo bitnim ukazati na te pojave s ciljem njihovog suzbijanja i očuvanja svetosti džamija i nepovredivosti namaza koji se u njima klanja. Ukratko ćemo navesti neke od tih negativnih pojava u našim džamijama i džematima:

1. Brzina s kojom pojedini imami predvode džemat. Namaz je temelj islama i potpuno je jasno kako se on obavlja, i pojedinačno i u džematu. Svaka namaska radnja je detaljno pojašnjena i o tome su napisani tomovi knjiga. Svi islamski učenjaci su saglasni da u namazu postoje ruknovi, tj. radnje bez kojih namaz nije ispravan. U fikhskim djelima se opširno govori o tome da je ta‘dilu-l-erkan, tj. propisno i temeljito/potpuno izvršavanje svih namaskih radnji (ruknova) – obligatno, dakle strogo naređeno.[9] Allahov Poslanik, alejhi-s-selam, u hadisima je upozorio da je najgori kradljivac među ljudima onaj koji krade svoj namaz. Kada su ga upitali: Allahov Poslaniče, kako čovjek krade svoj namaz?, on je odgovorio: Krade tako što ne upotpunjuje ruku‘e namaza i sedžde namaza.[10]

Nažalost, postoje imami koji strahovito brzo klanjaju kada predvode džemat, kao da ih neko juri. To nije slučaj samo za vrijeme ramazana, kada se klanja teravija, koja je, nažalost, kod nekih postala simbol brzine i jurnjave, već stalno, i prilikom predvođenja ostalih namaza. Takvi imami ne upotpunjuju ni ruku‘e ni sedžde, što je, uistinu, veoma loša praksa. Ima ih, nažalost, koji, kada budu upozoreni, onda još i “povećaju” brzinu, kao da to iz inata rade a zaboravljaju da, kada predvode džemat, onda preuzimaju na sebe odgovornost za ispravnost namaza svih onih kojih za njima klanjaju. Takva praksa je nedopustiva! Velik dio odgovornost snose, svakako, i glavni imami kao i muftije, koji takvo, brzo i nepropisno predvođenje džemata, dopuštaju na svome terenu. Naša Islamska zajednica je, hvala Allahu, lijepo ustrojena i potrebno je da sve njene strukture rade svoj posao. Namaz je temeljni islamski propis, tačno je određeno kako se on obavlja i on je nepovrediv. Zato treba povesti računa da se on uvijek, i na svakom mjestu, propisno i valjano obavlja.

2. Iskrivljeni i nepopunjeni safovi. Često se dešava u našim džamijama da, prilikom zajedničkom namaza u džematu, safovi nisu popunjeni ni poravnati. Postoje pojedninci među džematlijama kojima kao da smeta da zbiju redove i poravnaju safove. Takvi zaboravljaju da je Allahov Poslanik, alejhi-s-selam, rekao: „Izravnajte vaše safove, jer je ravnanje safova jedan od elemenataispravnosti namaza!“[11] Nažalost, u nekim džematima o tome se uopće se ne vodi računa, pa možemo vidjeti velike šupljine i iskrivljenost u safovima, tako da između dvojice džematlija komotno može stati još jedan klanjač. Poslanik, alejhi-s-selam, rekao je: „Zbijte safove, približite se jedan drugom i međusobno izravnajte vaša ramena i vratove! Ja vidim, tako mi Allaha, šejtana kao crno janje kako se kroz praznine safova uvlači među vas!“ (Prenosi Ibn Hibban u Sahihu)

Imam koji predvodi džemat je dužan da prije početka zajedničkog namaza izravna i popuni safove, kao što je to bila Poslanikova, alejhi-s-selam, praksa, kako navodi Enes ibn Malik, radijellahu anhu, koji kaže: „Kada bi se proučio ikamet za namaz, Allahov Poslanik, alejhi-s-selam, okrenuo bi se prema nama i rekao: „Ispravite svoje safove i dobro se zbijte jedan uz drugog!“ (Prenosi El-Buhari)

3. Nepridržavanje discipline i reda u džamiji. Musliman i muslimanka, kada uđu u džamiju, moraju biti svjesni svetosti ove institucije koja se naziva Allahovom kućom, pa svojim držanjem i ponašanjem pokazati krajnje poštovanje i uvažavanje spram nje. Zbog toga će, a to je bila praksa Allahovog Poslanika, alejhi-s-selam, i prve generacije muslimana, strogo voditi računa o svom ponašanju u džamiji. Ne smije se, na bilo koji način, remetiti koncentracija prisutnih u džamiji. To čak nije dozvoljeno činiti ni povišenim tonom pri učenju Kur’ana, dove i sl. a kamoli nekim dunjalučkim razgovorom. Otuda, čak i pohvaljene stvari poput učenja Kur’ana, zikra, dova i sl. u džamiji treba učiti što lagahnije, kako se ne bi dekoncentrisali oni koji su došli da klanjaju namaz i veličaju Allaha.[12]

Počesto se dešava da se pojedinci koji ne klanjaju sunnete u džamiji, nakon selama, bilo u džamiji ili na džamijskom ulazu, glasno selame i pričaju, narušavajući na taj način džamijski red i dekoncentrišući one koji klanjaju i čine tespih Allahu. Sve su ovo negativne pojave na koje treba upozoravati. Također, u današnje doba, kada skoro svaka osoba ima mobitel, često se događa da ljudi prilikom ulaska u džamiju ne gase svoje mobitele, i pored upozorenja i natpisa na ulazu u džamiju da se oni ugase, pa se onda, za vrijeme namaza ili hutbe, čuju razne muzičke numere i simfonije, kao da se došlo na neki teferič a ne u Božiju kuću! To je veoma ružna praksa i, možda bi bilo dobro uvesti određenu vrstu “globe”, kao, npr., da onaj kome zazvoni mobitel za vrijeme namaza ili hutbe, unutar džamije, dužan je da u džematski sandučić ostavi određeni iznos, makar on bio i simboličan. To se u nekim džematima pokazalo veoma korisnim jer, kada ljudi jednom “plate kaznu”, onda kasnije vode računa da se to ne ponavlja. Potrebno je, također, stalno upozoravati ljude da su džamije Božije kuće i da se u njima treba ponašati u skladu sa propisima islama. Ovo je, prije svega, obaveza imama i džematskih odbora.

4. Govor za za vrijeme hutbe. Iako je to, po islamskim propisima zabranjeno, nažalost, u našoj praksi se dešava da i odrasli (dakle ne djeca, pa da bi im se to moglo nekako tolerisati), za vrijeme džuma-namaza, dok imam drži hutbu, razgovaraju ili naglas komentarišu imamove riječi. To je, doista, veoma problematično. Očito je da takvi nisu svjesni da (raz)govor bilo koje vrste, za vrijeme hutbe, šteti ispravnosti njihovog džuma-namaza. Ebu Hurejre prenosi Poslanikove, alejhi-s-selam, riječi: „Ako kažešonome pored sebe: “Šuti” dok imam petkom drži hutbu, pogriješio si!“[13] Ako je takav pogriješio, dakle onaj koji upozorava da se šuti, koliko je tek grješan onaj ko govori za vrijeme hutbe! U jednoj od predaja ovog hadisa stoji: „Ko petkom razgovara dok imam drži hutbu, sliči magarcu koji nosi tovar knjiga, a onaj koji mu na to kaže: “Šuti!” nema nagrade za džuma-namaz!“[14]

Abdullah ibn Amr, radijellahu anhu, prenosi od Vjerovjesnika, alejhi-s-selam, da je rekao: „Džuma-namazu prisustvuju tri vrste ljudi: osoba koja pri učenju hutbe govori i za to će dobiti kaznu; osoba koja pri učenju hutbe uči dovu Allahu, koju On može ukabuliti ili odbiti i osoba koja sluša hutbu i ne govori, a uz to ne prelazi preko vratova ostalih klanjača, ne uznemiravajući ih – takvima će grijesi biti oprošteni, računajući od džume do džume i još dodajući tri dana, jer je Allah Uzvišeni rekao: “Ko uradi dobro djelo, dobit će deseterostruku nagradu!”[15] Imajući u vidu navedeno, potrebno je, uistinu, dobro povesti računa o ponašanju za vrijeme džuma-namaza.

5. Nepropisno obučene žene. Poznato je da islam od žene muslimanke traži da svoje ukrase čuva isključivo za svoga muža i, u tom pogledu, muslimankama je propisan hidžab, tj. pokrivanje cijeloga tijela osim lica i ruku do šaka prilikom izlaska iz kuće ili pokazivanja pred muškarcima koji ženi nisu mahrem (bliža rodbina s kojom se ne može stupiti u brak). Uvjeti hidžaba su precizno objašnjeni u fikhskoj literaturi, a ovo je samo podsjećanje. Mahrama ili šamija s kojom žena pokriva glavu, kosu i vrat je samo jedan od uvjeta hidžaba, mora se također voditi računa i o ostalim uvjetima: odjeća ne smije biti kratka, prozirna i tijesna, tj. da ne pokazuje i ne odslikava ženino tijelo. Hidžab je propisan da bi, prije svega, sačuvao ličnost i dostojanstvo žene, kako ne bi bila puki predmet za zadovoljavanje muške pohote.

Nažalost, mnoge muslimanke danas ne izvršavaju ovaj propis. Ono što želimo upozoriti u kontekstu ovoga rada jeste da se često dešava da u džamiju dolaze žene koje nisu propisno obučene. To je naročito izraženo prilikom ramazana, kada se dolazi na teraviju, ili kada žene idu u džamiju radi prisustva tevhidima, povodom tzv. sedmina i četeresnica. Svojim odlaskom u džamiju u kratkoj, tijesnoj i providnoj odjeći, skrnavi se svetost džamije koja u islamu ima status Bejtullaha, Allahove kuće na Zemlji. To nije dozvoljeno i one koje to čine treba upozoriti da je to prijestup i grijeh. Zato je veoma bitno da se naše majke i sestre upoznaju s propisima islama i kulturom ponašanja u džamiji.

U vezi s ovom tematikom, tj. dolaskom žena u džamiju dešava se i to da žene, s obzirom na to da većina naših džamija nema odvojene ulaze za žene, zasjednu na samom ulazu ili mjestu kuda prolaze muškarci. U slučaju da neko želi pristupiti džematu ili, silom prilika, mora izaći iz džamije (može se desiti, npr., da neko izgubi abdest pa mora izaći i sl.), tada muškarci jednostavno moraju “preskakivati” preko žena, što je veoma neugodna situacija. Zato muslimanka treba sjesti u džamiji na mjesto gdje neće smetati da muškarci prolaze. U slučaju da žene formiraju safove iza muškaraca, treba obavezno ostaviti prolaz, da se može pristupiti ili izaći iz džemata.

* * *

U našim džematima se dešavaju od strane pojedinih džematlija i druge nepravilnosti, poput, npr., prolaska ispred klanjača, guranja i prelaska preko vratova klanjača da bi se došlo u prve safove, “prazne” priče o dunjalučkim stvarima prilikom čekanja da nastupi namasko vrijeme ili prije džuma-namaza itd. Sve su ovo u islamu pokuđene i zabranjene radnje jer, džamije se grade isključivo radi Allaha, zajedničkog klanjanja namaza, educiranja u vjeri, učenja Kur’ana i upoznavanja propisa islama.

Glavni razlog negativnih pojava i postupaka po džamijama je svakako nedovoljno poznavanje islamskog kodeksa ponašanja u životu općenito, a posebno propisa koji su u vezi s boravkom u džamiji. Zato je potrebna edukacija. Veoma koristan tekst o kulturi ponašanja u džamiji napisao je profesor Šefik-ef. Kurdić, u sklopu svoje studije Islamski bonton, u kojoj se govori o islamskom načinu ponašanja u situacijama kroz koje prolazi čovjek u svom dunjalučkom životu, od rođenja do smrti. Ta knjiga je veoma jasna, argumentovana i, doista, potrebna svakom muslimanu i muslimanki, kako bi se u svome životu ponašali shodno propisima i kodeksu islama.

Na kraju, umjesto zaključka, rekli bismo sljedeće: Bošnjaci su narod koji voli džamije. To je narod koji intenzivno gradi džamije. Na prostorima gdje žive Bošnjaci prave se nove i popravljaju džamije i mesdžidi koje su zlotvori porušili ili oštetili za vrijeme najbrutalnije agresije na našu zemlju, od 1992. do 1995. godine. Taj veliki žar da se prave džamije zapravo govori o tome da su Bošnjaci narod koji, generalno gledajući, voli ono što Allah Uzvišeni posebno glorificira i hvali a to su džamije, Allahove kuće na Zemlji, u kojima se, prije svega, odgaja i podiže čovjek. Cilj svih islamskih propisa i odredbi, zapravo, i jeste to da čovjek bude čovjek, jer kada čovjek izgubi čovječnost onda na Zemlji nastanu nered, nesigurnost te razni poremećaji i anomalije u svim segmentima egzistencije. Upravo zato nam trebaju džamije i aktivan vjerski život u njima. Te kuće treba održavati i bdjeti nad njima i nakon njihove izgradnje i svečanog otvaranja, a to podrazumijeva: učlanjivanje u džemat i redovno plaćanje članarine, zatim odlazak u džamiju radi obavljanja namaza i ostalih vjerskih aktivnosti, slanje djece na pouku i, naravno, aktivnoučešće u čišćenju i održavanju džamije i džamijskog prostora.


[1] Muslimani su svoje univerzitete nazivali istim ovim imenom, el-džami‘atu, što je ostalo sve do danas pa se tako u današnjem modernom arapskom jeziku kaže: Džami‘atu-l-Azhar – Univerzitet El-Azhar, Džami‘atu-l-Kahire – Kairski univerzitet, Džami‘atu Dimišk – Univerzitet u Damasku itd., što zapravo govori o tome da su prvi univerziteti, kao mjesta sveopćeg obrazovanja, kulture, odgoja i edukacije, nastajali upravo u džamijama. To je neosporna historijska činejnica, dovoljno je sjetiti se čuvenog univerziteta El-Azhar koji je nastao još u prvom milenijumu (davne 972. godine), a nastao je u istoimenoj džamiji u Kairu. Prije njega u Tunisu je formiran univerzitet Ez-Zejtuna a nastao je, također, u džamiji. Ovo, zapravo, govori o tome koliko su prve generacije muslimana vodile računa o tome da odgoj i obrazovanje budu u bliskoj vezi sa džamijom.

[2] Prema ocjenama mnogih istraživača ovaj Mu‘džem spada među najbolje i najpouzdanije savremene indekse, koji omogućavaju brzo pronalaženje bilo koje kur’anske riječi ili pojma. Zapravo, ‘Abdulbakijev Mu‘džem su koristili svi kasniji priređivači indeksa, bilo onih printanih ili elektronskih.

[3] Vidjeti: Muhammed Fuad ‘Abdulbaki, El-Mu‘džem el-mufehres li elfazi-l-Kur’ani-lkerim, Daru-l-hadis, Kairo, 1994., str. 438.

[4] Vidjeti: Safvet Halilović, Sira – životopis posljednjeg Allahovog Poslanika, El-Kalem, Sarajevo, 2010., str. 182.

[5] Hadis bilježe El-Bejheki u Šu‘abu-l-iman; Ibn Hibban u Ed-Du‘afa’ i Et-Taberani u El- Mu‘džemu-l-kebirEl-Hejsemi smatra dobrom predajom Taberanijevu predaju. Vidjeti, također: El-Albani: Silsiletu-l-ahadisi-s-sahiha, hadis br. 1169.

[6] Hadis prenose Ebu Davud i Et-Tirmizi u svojim Sunenina. Et-Tirmizi ga kvalifikuje kao autentičnu predaju (hasen).

[7] Ovaj hadis prenosi Muslim u svome Sahihu, poglavlje o namazu. Vidjeti: Muslimova zbirka hadisa, tom I, str. 301, hadis br. 323, s arapskog preveo Šefik Kurdić, izdanje „Kuća mudrosti“, Zenica, 2003.

[8] Vidjeti: Muharem Omerdić, Prilozi izučavanju genocida nad Bošnjacima, str. 476, gdje je dat tabelarni pregled porušenih i oštećenih objekata Islamske zajednice u posljednjoj agresiji.

[9] Vidjeti, npr.: Es-Sejjid Sabik, Fikhu-s-sunne, El-Feth li-l-i‘lami-l-‘arebi, Kairo, 1996., tom I, str. 150-152.

[10] Hadis prenosi Et-Taberani, u sva tri Mu‘džema, a hadiski stručnjak imam El-Hejsemi u djelu Medžme‘u-z-zevaid kaže da su prenosioci ovog hadisa svi pouzdani. Navedeno prema: Ibrahim el-Halebi, Multeqa-l-ebhur, prevela grupa prevodilaca, Fakultet islamskih nauka, Sarajevo, 2002., tom I, str. 94.

[11] Hadis bilježi El-Buhari u poglavlju o ezanu, u odjeljku: Ispravaljanje safa je upotpunjavanje samog namaza.

[12] Vidjeti: dr. Šefik Kurdić, Islamski bonton, Islamski pedagoški fakultet, Zenica, 2005., str. 281

[13] Hadis prenosi El-Buhari u Sahihu, poglavlje o džuma-namazu, u odjeljku: Šutnja petkom dok imam uči hutbu.

[14] Prenose Ahmed u Musnedu i Et-Taberani u El-Mu‘džemu-l-kebiru.

[15] Prenosi Ebu Davud u Sunenu, hadis br. 1113. Sličnu predaju bilježi i Ahmed u Musnedu, tom II, str. 181.

(Tekst je objavljen u: Takvim Rijaseta IZ-e u BiH za 2011. god., Sarajevo, 2010. god.)