Žene u islamu

muslimankaDuhovna jednakost spolova

 

U mnogim religijama žene su se morale boriti za svoja prava i njihova borba, u mnogim slučajevima, još uvijek traje. Naprimjer, kršćanke se moraju boriti za svoje zahtjeve, pa čak i zastraniti mijenjajući tekst Biblije, kako bi on bio manje „spolan“, te „prihvatljiviji“ za žene. Islam, s druge strane, dodijelio je ženama prava koja im pripadaju i ne pitajući ih, a da ne govorimo o zahtjevima i borbi.

„Zbilja, muslimanima i muslimankama, i vjernicima i vjernicama, i poslušnim muškarcima i poslušnim ženama, i iskrenim muškarcima i iskrenim ženama, i strpljivim muškarcima i strpljivim ženama, i skrušenim muškarcima i skrušenim ženama, i djeliteljima zekata i djeliteljicama zekata, i postačima i postačicama, i muškarcima koji čuvaju stidna mjesta svoja, i ženama koje čuvaju stidna mjesta svoja, i muškarcima koji mnogo spominju Allaha, i ženama koje mnogo spominju Allaha, Allah je njima pripremio oprost i nagradu golemu!“ (El-Ahzab, 35)

Ovdje je spomenut značajan broj islamskih vrlina, no primarna poruka ovog ajeta jeste u tome što se ove vrline odnose na oba spola, i na žene i na muškarce. Oba spola posjeduju ljudska prava i dužnosti, jednakog stepena, a nagrada na svijetu koji dolazi jednako pripada i muškarcima i ženama. Svakoj jedinki bit će suđeno prema njegovim, odnosno njenim djelima. Spol, jednostavno, ovdje ne igra nikakvu ulogu.

„Pa im se odazva njihov Gospodar: Ja zbilja neću niti jednom pregaocu između vas dobro djelo poništiti, muško ili žensko bili! Vi ste jedni od drugih…“ (Alu `Imran, 195.)

Allah prihvaća molitve vjernika i kaže nam da neće dopustiti da propadne ičije nastojanje. Svako će požnjeti nagradu za svoj trud. Može to postići žena baš kao i muškarac. I muškarac i žena, jednako, članovi su ljudskoga roda, potječu iz istog izvora i združuje ih islam kao partnere u životu i nagradi.

„Koji god da urade dobro djelo, muško ili žensko bili, i k tome u Boga budu vjerovali, Mi ćemo dati njima da prožive u životu lijepome, i zbilja ih na najljepši način nagradom njihovom nagraditi za ono što su činili!“ (El-Nahl, 97)

Duhovna jednakost žena s muškarcima u islamu je potpuno bjelodana, tako da niko ne bi trebao nasjedati na propagandu koju propisuju islamofobični elementi u zapadnim medijima. Od trenutka kad se dijete začne, žena je u islamu blagoslovljena bez obzira na rod zametka. Trudna žena se osobito poštuje a njena strpljivost u podnošenju tegoba trudnoće smatra se krepošću koja je približava Džennetu. Ako je beba djevojčica, to otvara daljnje mogućnosti roditeljima da zadobiju Džennet. U oštrom je to kontrastu spram stajališta paganske arapske zajednice gdje su se ženska novorodenčad živa kopala u zemlju i modernog džahilijjeta gdje mnoga društva rođenje djevojčice vide kao loše vijesti. Poslanik, s.a.v.s., je navijestio blagoslov Dženneta kao nagradu onome ko kćer lijepo dočeka, valjano je odgoji, pruži joj ispravno obrazovanje i pripremi joj dobru udaju. U jednom drugom hadisu se kaže da džehennemskoj vatri neće biti dozvoljeno da dotiče onoga ko zbog kćerke prođe kroz razne kušnje i nevolje pa se opet suzdrži od mržnje i nedoličnog ponašanja prema njoj.

Kur’an izričito zabranjuje ubijanje beba, bilo da je riječ o čedomorstvu bilo o abortusu zbog straha od siromaštva ili gubitka ugleda u zajednici:

„Ti reci: ‚Dođite da vam kazujem šta vama Gospodar vaš zabranjuje: da Mu ikoga ravnim smatrate! A roditeljima dobročinstvo činite, i djecu svoju zbog siromaštva ne ubijajte! Pa mi i vas i njih hranimo! Ne približavajte se ma kakvu nemoralu, bio on javni ili skriveni! I ne ubijajte čovjeka koga je Allah zabranio ubiti, osim kad Zakon traži! Eto to vam On u dužnost stavlja, da biste razmislili vi.’“ (El-En’am, 151)

Kur’an nam također kazuje da će nevine djevojčice, pogubljene samo zato što su ženskog spola, na Sudnjem danu biti pitane zbog kakvog grijeha su bile pogubljene:

„i kada živa zakopana djevojčica bude upitana zbog kojeg grijeha je ubijena?!“ (Et-Tekvir, 8-9)

To je zločin roditelja, a ne djeteta. Roditelji ne trebaju misliti da su slobodni raditi što god zažele sa svojom djecom. Gotovo je nevjerovatno da se u modernom svijetu pod plaštom abortusa može tolerirati čin čedomorstva. Trenutno Kina proživljava pošast ovog barbarizma pod svojim strogim zakonima kojim se nadzire populacijski priraštaj; porodicama se dopušta samo jedno dijete, a mnogi roditelji hoće sina tako da se djevojčice ostavljaju sa mogućnošću da umru, ili se ubijaju, kako bi roditelji mogli imati još jedno dijete s nadom da će biti dječak. Zapadne nacije, koje su tako hitre kada treba osuditi Kinu, nisu daleko odmakle u ovom divljaštvu, samo što je njihovo čedomorstvo „zdravije“, prerušeno u oblik abortusa.

Kur’an ne samo da štiti žensko novorodenče da ga ne ubiju njeni neuki roditelji već i opisuje njeno rođenje kao „dobre vijesti“, te joj daruje pravo da naslijedi imovinu svoga oca, muža i brata, daje joj pravo na njenu vlastitu imovinu te pravo da vodi poslovne transakcije neovisno za svoje lično dobro.

„A kad nekom od njih glas dode da mu se žensko rodilo, lice mu potamni žestoko a on očajan bude, i od judi se krije zbog nesreće koja mu dojavljena bi: da li da, tako ponižen, žensko prihvati, ili da ga u zemlju zarovi?! O, kako samo loše rasuđuju oni!“ (En-Nahl, 58-59)

Ovaj ajet se odnosi na period džahilijjeta, malo prije pojave islama, kad su paganski Arapi imali običaj žensku djecu živu kopati u zemlju. Islam potpuno zabranjuje ovu vrstu zločina, ali se, nažalost, ovo zlo i dalje nastavlja u mnogim zajednicama, gdje se žene ne cijene i gdje se smatraju teretom. U najboljem slučaju, rođenje djevojčice smatra se lošim događajem, ona bi mogla biti zapostavljena, dok će se najbolja hrana i obrazovanje davati njenoj braći; u najgorem, moderna tehnologija se koristi na način da, ako se putem ultrazvuka otkrije zametak ženskog djeteta, ono može biti abortirano, dok će se muški zametak nastaviti razvijati.

Duhovna jednakost spolova u islamu rasprostire se na ovozemaljsku ravan, i obrazovanje se zahtijeva i za muško i žensko. Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Tražiti znanje dužnost je svakog muslimana i muslimanke.“

Također je navodio muslimane da „traže znanje od kolijevke do mezara“.

Značaj traženja znanja nije moguće prenaglasiti. Svim muslimanima je naređeno da se obrazuju, da djeluju prema svome znanju te da ga prenose drugima.

„I Allaha se boje od Njegovih robova oni učeni.“ (Fatir, 28)

Samo oni sa znanjem i razumijevanjem bit će istinski svjesni slave i uzvišenosti Allahove. Oni će shvatiti prolaznost sadašnjeg svijeta i trajnost budućeg, pa će biti zabavljeni svojim budućim stanjem i nastojati zadobiti znanje božanske upute.

Islam promovira obrazovanje oba spola. Islamska historija, od ranih početaka, bilježi imena brojnih učenjakinja, od kojih je najistaknutija Aiša, r.a., koja je bila jednn od najvećih prenositelja hadisa. Ona nije samo omogućila prenošenje preko 2000 hadisa, već su je velikani njenog vremena uobičavali konsultirati u fikhskim pitanjima (pitanjima jurisprudencije).

 

Brak

 

U islamu nema celibata. U islamu se seksualnost smatra prirodnim dijelom života, koji se treba odvijati u okvirima zdravog braka; ispunjenje seksualne potrebe, prožeto grijehom i eksploatacija žena kroz prostituciju, pornografiju i silovanje izričito su zabranjeni.

Poslanik, s.a.v.s., je savjetovao muslimane: „Ko god je u stanju ženiti se, neka se ženi jer će mu to pomoći da obori svoj pogled i očuva svoju čednost.“ I kao što pruža legitiman prostor oslobađanju seksualne energije – što će pojedinca očuvati od grijeha – brak pribavlja komfor, sigurnost, utjehu i druženje. Islam ne samo da smatra brak neophodnim već ga uzdiže na razinu jedne pozitivne vrline na osnovu koje će oni koji uđu u bračnu zajednicu za to biti nagrađeni kao i za svako drugo dobro djelo. Poslanik, s.a.v.s., je naglasio značaj braka kada ga je opisao kao polovicu vjere.

Važan uslov braka leži u činjenici da se ova zajednica treba temeljiti na pristanku oba partnera; ni muško ni žensko ne trebaju biti prisiljeni na brak. Konkretno – kao upozorenje protiv tlačenja žena – islam jasno navodi da brak zaključen bez slobodnog pristanka žene nema nikakve valjanosti. Poslanik, s.a.v.s., kaže: „Udovica se ne treba udavati bez njenog pitanja, niti djevica bez njena pristanka …“

Budući bračni partneri se potiču da vide jedno drugo prije nego što pristanu na brak. Džabir, r.a., prenosi da je Poslanik Allahov rekao: „Kad neko od vas traži da se oženi, ako je u stanju pogledati osobu koju želi oženiti, neka to uradi.“
Iznad svega, brak u islamu predstavlja ugovor dviju jednakih strana. Kao jednak partner, muslimanka može postavljati uslove za sklapanje braka. Za razliku od žena u Britaniji, koje čak ni danas nemaju pravo praviti ugovor niti postavljati uslove, muslimankama je ovo pravo bilo dato još prije 1400 godina. Žena može postavljati predbračne uslove, koji uključuju njeno pravo na razvod, ograničavanje muža na samo jednu ženu, te jasno definiranje uslova izdržavanja.
Brak u islamu je mnogo više od sredstva udovoljavanja seksualnih prohtjeva; riječ je o društvenom ugovoru kohabitacije unutar koje oba partnera mogu naći društvo i utočište od životnih kušnji i nevolja. Žena se ne gleda kao objekt muškog uživanja, niti se od nje očekuje da skače na svaki prohtjev i hir svoga muža. Ona je duhovno i moralno biće koje ulazi u bračnu zajednicu sa muškarcem na temelju svečane obaveze koju će Allah posvjedočiti. Navodi se da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Nema ničega poput braka za uvećanje ljubavi između dvoje ljudi.“

Danas na Zapadu udate žene koje zadrže svoje djevojačko prezime promatraju se kao feministkinje, odnosno kao neobično arogantne i drske osobe. Muslimankama, međutim, uvijek se dopuštalo i očekivalo da čuvaju svoje djevojačko prezime nakon braka. Ovo pravo da sačuvaju svoj vlastiti identitet ženama je u islamu bilo dato kad se drugdje u svijetu na žene jedva gledalo kao na ljudska bića te se vodile strastvene rasprave o tome imaju li one dušu uopće, da ne govorimo o priznavanju nekakvog zasebnog identiteta.

Kur’an opisuje brak najdirljivijim i najsnažnijim terminima:

„…One su vaša odjeća, a vi ste njihova odjeća…“ (El-Bekare, 187)

„I od Njegovih znakova i to je da On za vas, od samih vas, žene stvara, da se uz njih smirite i među vas jubav i samilost dao je. U tome, zbilja, ima Znakova za jude koji razmišljaju!“ (Er-Rum, 21)

„A On je Taj Koji vas od jednog čovjeka stvara, i od njega je ženu mu stvorio da uz nju smiraj nađe…“ (El-A`raf, 189)

„Stvoritelj nebesa i Zemlje! Učinio je i od vas samih parove.“ (Eš-Šura, 11)

U islamu nema spomena odgovornosti žene za „istočni grijeh“, niti je ona prvi grješnik te otuda odgovorna za svekolike ljudske nevolje. Nema ideje da je muškarac stvoren od više, a žena od niže materije. Žena je stvorena jednakom, i muškarci i žene su Ademovo potomstvo, pa su im i duše istovrsne.

„O ljudi! Bojte se svoga Gospodara Koji vas je od jednog čovjeka stvorio, a stvorio je od njega i ženu njegovu i od njih dvoje rasijao je mnoge muškarce i žene! Allaha se bojte, vi u međusobnim traženjima Njega za jamca uzimate.“ (En-Nisa‘, 1)

„Allah vam od vrste vaše stvara žene, a od žena vaših dariva vam sinove i unuke, i lijepa jela vam daje. Zar da u neistinu povjeruju i blagodati Allahove poriču?!“ (En-Nahl, 72)

Islam ne gleda na ženu kao na instrument đavola kako tvrde kršćanska učenja. Kur’an opisuje ženu kao muhsanah, tvrđavu protiv zla, jer dobra žena pomaže svom mužu da ostane na Pravome putu. Muslimani se stalno opominju da se ljubazno ophode prema svojim ženama:

„O vjernici! Nije vam dozvoljeno da nasljeđujete žene protiv volje njihove! Niti da im otežavate tako što ćete im oduzimati od onoga što ste im već dali, osim ako očito bludno zgriješe. I s njima dostojno živite! Ako prema ženama svojim gađenje osjećate, može biti daje Allah u onome što vi mrzite podario dobro obilno!“ (En-Nisa‘, 19)

Muškarcima Allah zapovijeda da se druže sa ženama dobrodušno i sa poštovanjem. Trebaju se uzdržati od grubosti u razgovoru i odnosu prema njima. Ponašanje koje se protivi standardima morala i opće uljudnosti je zabranjeno. Takvo nemoralno i odvratno vladanje je znak neznanja (jahilliyyah) kojeg je islam došao dokinuti.

Muslimani se opominju da žene tretiraju pravično. Kur’an im zabranjuje da žene nasljeđuju i zlostavljaju, seksualno ili drukčije, kako je bio običaj prije dolaska islama i kako je još praksa u mnogim društvima gdje moćni i bogati iskorišćavaju nejake i siromašne u ovom smislu. Ovo islamsko pravilo ne odnosi se samo na Arape VII stoljeća n.e., već i na sve kasnije islamske generacije. Muškarcima se zabranjuje da zlostavljaju žene, a naređuje im se da žive u prijateljskim odnosima sa svojim bračnim partnerima. Allahova zapovijed da se tako postupa pojačana je napomenom po kojoj, dok se muškarcu može ne svidjeti neka crta ili aspekt ponašanja njegove žene, može biti da će Allah donijeti kakva dobra ako ga on dobrodušno podnosi i prihvati svoju ženu onakvu kakva ona jeste. U svemu ovome ima koristi za muškarca.

Poslanik, s.a.v.s., pojačava ovu poruku jednakosti i korektnog odnosa prema ženama dajući najbolji primjer na koji se svi ljudi trebaju ugledati. Sam je pokazao koliko je važno da se svako brine o sebi i svojim dnevnim potrebama, namjesto što ih tovari na leđa žene. Prikazi njegovog života daju brojne primjere od kojih bi „moderni muškarci“ mogli učiti. Sam je vodio brigu o svojim vlastitim potrebama, pomagao svojim ženama u kući, čak je krpio i popravljao svoju vlastitu odjeću. Pokazao je da čovjek nikada nije toliko važan da se lično ne može starati o svojoj čistoći, izgledu i potrebama, te je dao sljedeće savjete:

„Najbolji među vama je onaj ko je najbolji svojoj porodici, a ja sam među vama najbolji svojoj porodici.“

„Najpotpuniji vjernici među vama su oni najboljeg vladanja, a najbolji od vas su oni koji su najbolji prema svojim ženama.“

„Mnoge žene su dolazile porodici Muhammedovoj žaleći se na svoje muževe … Ti muževi nisu najbolji među vama.“

„Pomažući svojim suprugama u njihovim kućnim dužnostima, dobit ćete nagradu sadake (milosrđa).“

„Vjernik ne smije mrziti vjernicu; ako mu se ne dopada neka njena osobina, treba biti zadovoljan sa nekom drugom.“

„Kada žena doji dijete, za svaki gutljaj mlijeka primit će nagradu kao da mu je darovala život, a kad svoje dijete odbije, meleci je tapšu po ramenima govoreći: ‚Čestitamo! Oprošteni su ti svi tvoji prošli grijesi, sad počni opet ispočetka.’“

„O žene! Sjetite se da će pobožne među vama ući u Džennet prije pobožnih među muškarcima.“

„Za vrijeme trudnoće, pa dok ne rodi, i do kraja perioda dojenja, žena zaradi nagradu sličnu nagradi osobe koja čuva granice islama.“

U svom čuvenom govoru datom tokom Oprosnog hadždža, u kojem je ponovio najvažnije elemente islamskog učenja, Poslanik, s.a.v.s., podsjetio je muslimane na značaj pravednog odnosa prema ženama: „O ljudi, bojte se Allaha kad su žene u pitanju.“ Još jednom ljudi su opomenuti da se sjećaju Allaha i boje Njegove kazne, jer Allah zna sve šta se među njima dopada.

Aiša, r.a., izvještava da bi Poslanik, s.a.v.s., kada bi bio kod kuće, pomagao u kućnim poslovima, prijateljski se ophodio prema porodici i održavao ugodnu atmosferu u kući.

Islamsko učenje je veoma strogo kad je posrijedi korektan odnos prema drugima, i u slučaju snažnije strane islam jasno navodi odgovornosti i obaveze snažnije strane. Kako su žene fizički slabije, daje im se zaštita, a muškarci su odgovorni za svaku zloupotrebu svoje fizičke snage nad ženama. Sve vrste fizičkog zlostavljanja su zabranjene u islamu, koji također zabranjuje i psihološka zlostavljanja kao što su odvajanje i nepotrebno ograničenje kretanja i putovanja. Mužu je također zabranjeno otkrivati ženine tajne, kako je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Najgori od svih ljudi je onaj koji priđe svojoj ženi, uživa njeno društvo, a onda odaje njene tajne.“

Brak je u skladu sa islamskim učenjem tako da se bilo koje dopušteno djelo, koje se učini u kontekstu braka uključujući i seks – smatra vrlinom. Poslanik, s.a.v.s., jednom je rekao: „Čovjek će biti nagrađen za fizičke odnose sa svojom ženom.“ Slušaoci, pomalo iznenađeni, zapitaše: „Hoće li to osoba biti nagrađena za udovoljavanje svojim strastima?“ Poslanik, s.a.v.s., odgovori: „Zar ne vidite da bi, ukoliko bi svoje strasti zadovoljavala na nedozvoljen način, ona činila grijeh? Zato, ako ih zadovoljava na dozvoljen način, bit će nagrađena.“

Na značaj fizičke strane braka također ukazuje hadis kojeg prenosi Imam Buharija. Prenosi se kako je Poslanik, s.a.v.s., naružio jednog od ashaba, koji je išao u krajnosti u svojoj odanosti ibadetu: „O Abdullah, nisu li me obavijestili da cio dan postiš a noć provodiš u molitvi?“ Abdullah reče: „Tako je, Allahov Poslaniče.“ On reče: „Ne čini tako. Posti neko vrijeme a onda se uzdrži od posta. Obavljaj namaz noću a onda spavaj. Tvoje tijelo ima pravo na tebe, tvoje oči imaju pravo na tebe i tvoja žena ima pravo na tebe.“

Islam tretira muškarca i ženu kao jednake partnere koji trebaju sarađivati u stvaranju svoga doma, porodice i šireg društva harmoničnim, sretnim i uspješnim zajednicama. Partneri trebaju biti odani, obzirni i upućeni jedno na drugo. Zajedno trebaju raditi na prevladavanju svih problema i prepreka. Zajedno se trebaju starati o podizanju svoje djece i njihovom obrazovanju, te zajedno raditi na ispunjenju njihovih potreba. I jedno i drugo trebaju raditi na prevladavanju nedostataka oba partnera, a jedinstven front predstavljati prema vanjskome svijetu. Također, jedno drugome trebaju osigurati društvo i utjehu.

Određeni kur’anski navodi potakli su veliku debatu koja se tiče uloge žene, njenih prava i dužnosti. 

„A žene imaju isto toliko prava koliko i dužnosti, prema zakonu, ali muževima pripada prvenstvo nad njima za jednu razinu.“(El-Bekare, 228)

Postoje razna gledišta koja se tiču značenja fraze „prvenstvo nad njima za jednu razinu.“ Neki sugeriraju da ona podrazumijeva kvalitete vođstva, nadzora i izdržavanja date muškarcima. Drugi više vole ideju po kojoj se ona odnosi na toleranciju koja se očekuje od muškaraca, čak i onda kad su njihove žene izrazito loše volje. Još jedno mišljenje podrazumijeva da je to muškarčev prirodni dar, dat od Allaha, da presuđuje o porodičnim stvarima i rješava probleme koji mogu nastati. Međutim, konsenzus većine učenjaka govori da se ova „razina“ odnosi na princip skrbi i ni na šta više. U drugom ajetu, Allah, dž.š., kaže:

„Muškarci su zaštitnici žena, jer Allah je jedne iznad drugih odlikovao, i zato jer muškarci troše svoje imetke!“ (En-Nisa‘, 34)

Komentirajući ovaj ajet, Yusuf Ali navodi kako razlika u ekonomskoj poziciji među spolovima čini prava i obaveze muškarcaa malo većim od ženinih. Ovaj ajet se odnosi na dužnost muškarca da izdržava svoju ženu, čime se održava izvjesna razlika u prirodnoj strukturi spolova. Međutim, dva spola se vide jednakim pred zakonom, a „slabijem spolu“ (ženskom) u izvjesnim stvarima se dodjeljuje posebna zaštita. Treba imati na umu da Kur’an nudi uputu svim ljudskim društvima, u svim periodima historije. Islam, tako, traži da se maksimalno očituje vrijednost svih žena, diljem svijeta.
Abdullah ibn Abbas, r.a., ashab Poslanika, s.a.v.s., rekao je, u vezi sa gornjim ajetom, da bi muškarci, s obzirom da ih je Allah tako uzdigao, trebali ispoljavati veću strpljivost. Ako žena ima neku mahanu, onda muževljeva pozicija zahtijeva njegovu prilagodbu njenim slabostima, očuvanje strpljivog pristupa, te dosljedno sprovođenje njenih prava. Ukratko, brak treba donijeti obostranu korist za oba partnera.

Glasoviti azijski učenjak Hazrat Hakim Akhtar Saheb navodi kako su „prava žene u ovom ajetu spomenuta prije prava muškarca, jer muškarac, zahvaljujući svojoj inherentnoj moći i snazi, lahko ostvaruje svoja prava u odnosu na ženu. Tako Allah stavlja veći naglasak na prava žene, koja putem sile ne može ostvariti svoja prava.“ Drugi momenat, koji se može zabilježiti kad je ovaj ajet u pitanju, jeste taj da bi muškarac trebao imati inicijativu u izvršavanju svojih dužnosti, jer je Kur’an prvo spomenuo prava žena.

„Prvenstvo nad njima“ ne može, i ne smije, biti uzeto da tako podrazumijeva mušku superiornost na razini vrijednosti. Ono što ono doista podrazumijeva jeste veći stepen odgovornosti, što znači da će muškarci biti podvrgnuti detaljnijem ispitivanju na Sudnjem danu koje se tiče ophođenja prema njihovim ženama i porodicama. To bi se teško moglo opisati kao nekakva zavidna pozicija, čak je neki smatraju „inferiornom“! Ova razlika nije ništa drugo doli sredstvo osiguranja skrbništva nad ženama, tamo gdje je to potrebno.

Islam jasno potvrđuje jednake mogućnosti spolova, ali Allah je stvorio ljude na način da muškarci i žene bolje odgovaraju različitim, ali komplementarnim zadacima i obavezama. Ako je muško eventualno bolje u datim dužnostima od ženska, to ne znači da je ono izvorno superiornije. To je greška koju prave mnoge feministkinje, koje drže da se oslobođenje može postići jedino prisvajanjem muške uloge. Namjesto da priznaju i njeguju svoju ženstvenost, traže da oponašaju muškarce na štetu žena i ljudskog društva uopće. Težeći muškim karakteristikama, vrijednostima i ponašanju, dodatno su obezvrijedile ženu, a uzdiigli opet muškarca. Izjednačavanjem finansijskih prihoda te jurnjavom za prestižnom karijerom, ženski poslovi majčinstva, brige za domom i podizanja porodice postali su bezvrijedni, te doživljeni kao vid degradacije. S obzirom da se posao koji se ne plaća smatra bezvrijednim, briga za domom se promatra kao ponižavajuće kulučenje. Suprotno, islam naglašava harmoniju i međusobnu ovisnost tako da se ženski posao staranja za dom i podizanje porodice smatra jednako suštinskim i važnim kao što je to muški posao zarade novca za finansijsku potporu porodice.

Čovječanstvo je zaraženo kapitalističkom idejom po kojoj se svaki tip posla koji ne donosi finansijsku dobit smatra izrabljivanjem. Jednostavne istine islama postalo je preteško prihvatiti. Ljudski rod ne smije sebi dopustiti da bude zaslijepljen Zapadom i naveden na negaciju cijenjenog ženskog posla. U islamu uloga žene jako važna, možda čak i važnija od one koja pripada muškarcu. Kako smo vidjeli, radnje rađanja i dojenja – uloge koje pripadaju jedino ženama – donose ogromnu nagradu. Premda su ove sposobnosti dar od Stvoritelja, ženama se daje izbor da dojenjem mogu osigurati sticanje ove nagrade. Štaviše, kako se njen teret u podizanju djeteta povećava, od momenta začeća pa naovamo, Allah Svemilosni Premudri ženu je načinio sredstvom koje svakom pojedincu omogućava da zadobije Džennet, Džennet koji je opisan kako leži pod nogama majke (pogledaj također, dolje, hadise o krepostima majki). Tegobe i nevolje koje su žene propatile tokom trudnoće, poroda, dojenja i odgoja, nisu uzaludne. One donose obećanje naknade, nagrade i višeg statusa na ovom i budućem svijetu.

 

Majčinstvo

 

Poslanik, s.a.v.s., ukazuje, da se status žene dalje pojačava kada ona postane majka. Neki čovjek ga je jednom upitao: „Ko zavređuje moju najveću brigu?“ On odgovori: „Tvoja majka.“ Čovjek upita: „A ko onda?“ On odgovori: „Tvoja majka.“ Čovjek upita: „A ko onda?“ On odgovori: „Tvoja majka.“ Čovjek upita: „A ko onda?“ On odgovori: „onda tvoj otac.“

Islam nas uči vrijednosti žene na svakom stadiju njenog života. Muslimanu, onome koji vjeruje, dužnost je živjeti u skladu sa islamskim učenjem kako bi stekao zadovoljstvo Stvoritelja. Ako je On zadovoljan s tobom, tad ćeš imati koristi u ovom životu i, posigurno, životu koji će doći. Da bi stekli Allahovo zadovoljstvo, muslimani moraju slijediti Njegove zapovijedi. A On nalaže ljubaznost i pravičnost prema ženama, kao prema kćerkama, sestrama, suprugama i majkama. Muslimani koji teže usrećiti svoj ženski svijet mogu očekivati da će zaraditi Allahovo zadovoljstvo, a u Allahovom zadovoljstvu su ključevi Dženneta.

„Čovjeku smo oporučili Mi da poslušan bude roditeljima svojim. Majka ga njegova nosi i vehne li vehne, a i njegovo dojenje je dvije godine. Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim, Meni će se sve vratiti!“ (Lukman 14)

Premda nam islam kazuje da poštujemo oba roditelja, majci se daje prednost. Mjesecima ona nosi breme u svojoj utrobi, u tegobnoj kušnji trudnoće. Nakon poroda, doji ga do dvije godine. Žrtvuje svoj komfor za dobrobit djeteta. Čovjek stoga mora priznati, prvo, Allahova prava nad njim, a onda i prava svojih roditelja, posebno majke; mora obožavati Allaha i zaokupiti se pokornošću i služenjem svojim roditeljima kako najbolje umije, sve dok postoji njihova pokornost Allahu, jer su Allahova prava najviša. Svako mora Njemu odgovarati tako da i muškarci i žene moraju razmišljati kakve će Mu odgovore dati za djela koja su činili.

Mikdam, r.a., prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „O ljudi, počujte: Uzvišeni Allah vam zapovijeda da se dobro ophodite prema svojim majkama. Uzvišeni Allah vam zapovijeda da budete dobri prema svojim majkama, a onda prema svojim očevima.“

Enes, r.a., prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Džennet leži pod majčinim nogama.“ Značenje ovog hadisa jeste u tome da vjernik može zadobiti Allahovo zadovoljstvo, a otuda i Džennet, udovoljavajući svojoj majci i pazeći na njene potrebe. Čak, ako nečija majka i nije muslimanka, pojedinac je obavezan lijepo se prema njoj ophoditi i brinuti se o njoj sve dok to ne povlači za sobom neposluh prema Allahu. 

 

Poliginija

 

Činjenica da islam dopušta muškarcu da ima više od jedne žene (poliginija, premda je riječ „poligamija“ riječ koja se najčešće koristi da bi se opisala praksa imanja više od jedne žene, pravilniji je termin „poliginija“) uzrokom je učestale poruge i krive predodžbe od strane onih koji su plitkoumni, predrasudama ispunjeni i neprijateljski nastrojeni prema islamu. Oni su zaveli mnoge objavljujući i promovirajući izvrnute čnjenice i braneći praksu koja nema uporišta u istinskom učenju Kur’ana i Sunneta.

Kako smo vidjeli u prvom poglavlju, prije pojave islama žene su bile tretirane kao pokretna imovina i predmeti koji služe udovoljavanju muškaraca. Djevojke, žene i hudovice bile su na milosti hirovite muške prirode. U predislamskoj Arabiji, muškarac je mogao uzeti žena koliko je htio i tretirati ih po vlastitoj volji. U modernom svijetu, ova praksa se nastavlja pod krinkom učestalih razvoda, ljubavnih afera, ljubavnica i prostitucije. Žene se ostavljaju da se same brinu za sebe i svoju djecu, dok razvod postaje tako uobičajen da sada postoje grupe kao što su „Ponovo same“, koje se staraju za osobe koje su se razvele po drugi (odnosno naredni) put.

Islam nije ukinuo poliginiju priznajući da u nekim slučajevima poliginija biva neophodnom, čak i poželjnom u odnosu na alternativna rješenja. Međutim, on ju je strogo ograničio, na maksimum od četiri žene u svakom vremenu; postoje također strogo utvrđeni uslovi koje muškarac mora ostvariti ako želi uzeti drugu ženu. Početna namjera ovoga zakona bila je unijeti reda među Arabljane i susjedna društva, koji su bili naviknuti na neograničen broj žena, te inaugurirati sistem koji bi se brinuo o potrebama žena, smatranim dobrima i pokretnom imovinom koja se stiče bez obzira na njihova vlastita ljudska osjećanja. Također, poliginija je težila riješiti problem postojanja velikog broja hudovica i siročadi ostavljenih da se sami o sebi brinu.

„A ako se bojite da prema sirotim ženama nećete pravedni biti, tada se ženite i onim, vama dozvoljenim, ženama koje vam se lijepe čine, uzmite po dvije, po tri, po četiri! A ako se bojite da nećete pravedni biti, onda samo jednom, ili onima koje posjeduje vaša desnica! Tako ćete se najlakše pristrasnosti sačuvati.“ (En-Nisa‘, 3)

Okolnosti u kojima je objavljen ovaj ajet ilustriraju stvarno učenje islama o poliginiji. Objavljen je poslije Bitke na Uhudu, u kojoj značajan broj muslimana padoše kao šehidi a, posljedično, mnoge žene postaše udovice i njihova djeca siročad. U cilju očuvanja mlade muslimanske zajednice, objavljen je ovaj pravični i samilosni zakon i on ostaje na snazi do kraja vremena. Islam traži od muškaraca da preuzmu punu skrb nad interesima i imovinom siročeta, ali ako oni misle da kao zaštitnici prema njima neće moći biti pravedni, savjetuju se da ožene druge žene, maksimalno četiri.

Svaki muškarac koji želi uzeti drugu ženu također mora ispuniti bitan uvjet korektnog ophođenja prema svim svojim ženama. Gore citirani ajet uključuje zapovijed da se žene tretiraju jednako i svako ko to nije u stanju treba se ženiti samo sa jednom ženom. Jednak tretman uključuje sve socijalne, ekonomske i fizičke potrebe. Ljudima je veoma teško da budu potpuno pravedni, što je činjenica koju Kur’an potvrđuje:

„Vi nikako nećete moći prema ženama svojim pravedno postupati, makar vi to i od srca željeli. I nemojte prema nekima sasvim naginjati, pa onda neku u beznađu ostavljati…“ (En-Nisa‘, 129)

Šejhu-l-islam Pakistana, Allama Usmani, sugerira da bi muškarac, pošto je nemoguća jednakost u svim aspektima nečijeg odnosa prema ženama, trebao biti pravičan onoliko koliko je to ljudski moguće. Ne bi trebao ispoljavati pretjeranu naklonost prema jednoj a odsustvo naklonosti prema drugoj, te ostavljati je kao da mu je zabranjena. Takav pristup očitovao bi okrutnost u muževljevom ophođenju.

Poslanik, s.a.v.s., insistira na pravičnom postupanju prema drugim ženama kada kaže: „Muškarac koji oženi više od jedne žene, a onda se ne odnosi prema njima pravično, bit će proživljen a polovina njegovih moći uzete.“

Vrijedi napomenuti kako neki muslimanski „modernisti“ dovode u vezu gornja dva ajeta i izvode zaključak po kojem islam zapravo dopušta samo jednu ženu, pošto se u suri En-Nisa‘, 129. ajet navodi da nije moguće dvije žene tretirati jednako te stoga muškarci koji ožene više od jedne žene dolaze u nemoguć položaj i djeluju suprotno islamskom učenju. Ono što modernisti neće da priznaju jeste činjenica da je gore riječ o jednakom tretmanu samo u granicama ljudskih mogućnosti. Muškarac može biti više naklonjen jednoj ženi od druge, ali nije mu dopušteno da tu činjenicu obznani i on mora osigurati, u svakoj prilici, adekvatnu brigu prema ženi prema kojoj osjeća „manju naklonost“. Poslanik, s.a.v.s., svojim ashabima nikada nije zabranio da uzmu drugu, odnosno još jednu ženu. U slučaju ljudi koji su imali više od četiri žene kada su prigrlili islam, poput Ghaylana ibn Umayyaha, al-Thagafija, njih je Poslanik, s.a.v.s., zamolio da zadrže četiri žene a ostale puste. Pokušavajući udovoljiti nemuslimanima, na temelju problematičnih inteipretacija, „modernisti“ rade u korist islamskih neprijatelja.

Poliginija u islamu je ograničena i može se upražnjavati samo kada se ispune određeni strogi uvjeti. Ona je takoder izuzetak, radije nego pravilo u muslimanskim društvima širom svijeta. U popisu Svjetske zdravstvene organizacije vidi se da manje od 5% muškaraca upražnjava poliginiju. Ovo je u suprotnosti sa drugim grupama u zemljama kao što su Indija, gdje 15,25% muškaraca iz plemenskih vjerskih grupa upražnjava poliginiju; 7,97% budista, 6,72% džaina i 5,8% hindusa imaju pluralne brakove. Procenat poliginijskih brakova u Indiji najniži je među muslimanima, 5,7%.
Ove brojke ukazuju na nivo krivog predstavljanja i stereotipiziranja koje vrše zapadni mediji. Nisu samo zapadnjaci prožeti ovim bolesnim viđenjem, već i neki muslimani također stavljaju pod znak pitanja učenje svoje vlastite religije. Jako je važno da učenjaci obrazuju narod i da mu pruže tačne informacije, s ciljem pobijanja pogrešne slike o islamu i muslimanima koju daju zapadni mediji, te da mu omoguće potpunije razumijevanje svoje vlastite vjere.

Veoma je tužno vidjeti „moderniste“ kako propagiraju monogamiju i traže da se promijeni učenje Kur’ana časnoga sugerirajući kako je upražnjavanje poliginije bilo predviđeno jedino za slučaj rata i tome slično. Ovi ljudi istupaju sa tako patetičnim izgovorima u bezuspješnom nastojanju da zadovolje neprijatelje islama. Tema poliginije ne može se smatrati završenom bez izvjesne rasprave o Poslanikovoj praksi i historijskom kontekstu u kojem su živjeli on i njegove supruge. Ovoj temi je posvećena velika pažnja na Zapadu i mnoge muslimane ovo pitanje zbunjuje. Riječ je o predmetu koji vrijedi čitave jedne knjige. Ovdje će spomenuta tema biti ukratko predočena. Treba napomenuti da su u Arabiji, tokom VII stoljeća, preljuba, silovanje i razvrat bile normalne stvari. Muškarci su mogli imati žena koliko su željeli, bez obaveze da se brinu o njima i njihovim potrebama. U takvoj okolini, Poslanik, s.a.v.s., je ostao krepostan svo vrijeme. Kad je imao 25 godina, oženio je Hatidžu, r.a., udovicu kojoj je bilo 40 i koja je 15 godina bila od njega starija. Njihov brak bio je sretan i harmoničan, i takav je ostao sve do Hatidžine smrti 25 godina kasnije. U to vrijeme Poslanik, s.a.v.s., imao je 50 godina i nosio je veliku odgovornost poslanstva.

Poslanikova druga žena bila je Sevda, r.a. Ona i njen suprug bili su među prvima koji su primili islam. Kurejšije (stanovnici Mekke) stavili su ih na teške muke pa ih je Poslanik, s.a.v.s., uputio da migriraju u Abisiniju (Etiopiju). Tamo je njen muž umro i Sevda je mnogo propatila kao hudovica u stranoj zemlji. Poslanik, s.a.v.s., je znao da je odgovoran za stanje svojih sljedbenika, pa je Sevdi predložio brak. Njoj je taj brak donio olakšanje, respekt i poziciju, a Poslaniku, s.a.v.s., osigurao, društvo i pomoć u podizanju djece iz braka sa Hatidžom. Kad se udala za Poslanika, s.a.v.s., Sevdi je bilo oko 55 godina.

Da bi stvorio krvne veze i iskazao svoju ljubav i respekt prema svojim najbližim ashabima koji su žrtvovali ovaj svijet za dobrobit islama, dvije svoje kćeri Poslanik, s.a.v.s., je vjenčao sa Alijom, r.a., i Osmanom, r.a.; također je prihvatio brak sa Aišom, r.a., i Hafsom r.a., kćerkama Ebu Bekra, r.a., i Omera r.a. Njegov brak sa ovim dvjema plemenitim ženama nije samo učvrstio njegove bliske veze sa ashabima; ove će žene kasnije pružiti dubok uvid u Poslanikov život. One su omogućile prijenos preko polovice hadisa koji danas čine temelje islamskog vladanja. Zna se da je sama Aiša, r.a., prenijela preko dvije hiljade hadisa.

Zejneba je bila rođakinja Poslanika, s.a.v.s. Prethodno je bila udata za Zejda, r.a., oslobođenog roba i Poslanikovog usvojenog sina. Ovaj brak je uredio Poslanik, s.a.v.s., ali supružnici nikada nisu bili sretni u njemu i postalo je očevidno da njih dvoje nisu jedno za drugo. Na Poslanikovo insistiranje, ostali su zajedno nekoliko godina, ali na kraju Zejd to više nije mogao trpjeti i odlučio je Zejnebu osloboditi bračnog ugovora. Činjenica da se bivši rob razveo od žene iz uglednog plemena Kurejš postala je predmetom raznog ogovaranja među paganima i slabijim pripadnicima muslimanske zajednice. Prirodno, Zejneba se zatvorila u svoju kuću i palo je na Poslanika, s.a.v.s., da je izbavi iz njene nevolje. Oženio ju je a njoj je u to doba bilo oko 38 godina. Ovaj događaj postigao je dva cilja. Jedan je bio pokazati da islam ne pravi razlike među klasama, rasama i statusima, – Kur’an uči da je u Allahovim očima najplemenitija osoba ona koja je najviše pobožna. Drugi cilj je bio ukazati da se usvojeni sinovi ne trebaju smatrati krvnim srodnicima, kako je ranije bio običaj u Arabiji.

„…a ni posinke vaše nije učinio vašim sinovima! To su samo riječi vaše iz usta vaših, a Allah istinu govori i Pravoj stazi On vodi!“ (El-Ahzab, 4)

Da bi se ujedinila arapska plemena pod zastavom islarna, smatralo se neophodnim imati krvnu vezu s njima, koja bi se mogla ostvariti putem braka. Stoga su neki Poslanikovi brakovi bili ugovoreni da bi se uspostavile međuplemenske veze i poduprlo jedinstvo. Poslanikov brak sa Džuvejrijom, r.a., vodio je ka njenom plemenu Benu Mustalik, koje bijaše medu najžešćim neprijateljima islama te oslobađanju svih njegovih muslimanskih zatvorenika. Kasnije je cijelo pleme prešlo na islam. Mejmuna, r.a., je bila iz plemena Nedžd, koje je usmrtilo emisare poslate od strane Poslanika, s.a.v.s. Nakon njegovog braka sa Mejmunom, međutim, njihov pristup se promijenio i Nedžd je postao naklonjen islamu.

Ukupno, Poslanik, s.a.v.s., je imao jedanaest žena od kojih su dvije – Hatidža i Zejneba – umrle za njegovog života. Nakon što je objavljen ajet koji ograničava broj žena na četiri, on nije više sklapao brakova, ali se devet preostalih žena smatralo „majkama vjernika“ i, pošto nikome ne bi bilo dopušteno da ih oženi u slučaju njegova razvoda sa njima, svojom samilošću zadržao je sve svoje žene.

Sa izuzetkom Aiše, sve njegove žene bile su udovice ili raspuštenice. Svi njegovi brakovi bili su iz političkih razloga ili su sklapani kako bi se dao primjer samilosti, kao u slučajevima Zejnebe i Sevde. Njegov poliginijski bračni život se sav dešavao u prilično poznom razdoblju njegova života, od njegove 55 godine. Kad se ima u vidu činjenica da je na njemu bila odgovornost prenošenja poruke islama cijelome čovječanstvu, ovi brakovi pokazuju stepen njegove samilosne i brižne naravi. Imao je veliku političku moć i mogao je imati sve svjetske ugode i tjelesna zadovoljstva, da ih je htio. Međutim, on je izabrao oženiti udovice i starije žene – što je siguran pokazatelj njegove moralne čistote i želje da se njegovim sljedbenicima pruži najbolji primjer. 

 

Razvod

 

Poslanik ,s.a.v.s., je rekao: „Od svih dozvoljenih stvari, razvod je najomraženija stvar u Allahovim očima.“

Premda islam naglašava važnost braka, on je humana i praktična religija koja priznaje činjenicu da može biti situacija gdje bi raskid bračne veze mogao biti od većeg interesa za dotične osobe i zajednicu u cjelini. Razvod se dopušta kao krajnje rješenje, onako kao što amputacija ili krupniji hirurški zahvat mogu biti neugodan, ali neophodan korak kako bi se spasio nečiji život. Kad bi razvod bio zabranjen, tada bi mržnja i preljuba uzeli maha. Tako se razvod dopušta da bi se pojedinci i društvo spasili od većih zala. Međutim, to nije korak na koji se treba odlučiti olahko i bez promišljanja. Prvo treba poduzeti iskrene napore na pomirenju i očuvati – kao u slučaju braka – ženska prava i interese.

Imam el-Gazali (r. 1058.), koji je počašćen nazivom Hudždžetu-l-islam („Dokaz islama“), navodi kako treba uložiti sve moguće napore da bi se izbjegao razvod, jer, premda je razvod dozvoljen, još ga Allah kudi i osuđuje. Ako razvod postane neizbježan, tad se od žene treba razvesti ljudski, ne kroz ljutnju ili prijezir i ne bez valjanog razloga. Nakon razvoda, čovjek treba dati svojoj bivšoj ženi poklon i drugima ne obznanjivati bilo kakve njene nedostatke.

Kur’an savjetuje par koji se suočava sa teškoćama u svome braku da imenuje presuditelje:

„Ako se pribojavate raskola među supružnicima, vi pošaljite presuditelja jednoga iz porodice njegove i presuditelja jednoga iz porodice njezine! Pa ako supružnici požele izmirenje, Allah će njima dvoma dati sreće!“ (En-Nisa‘, 35)

Ali ako napori na izmirenju ne urode plodom, onda se paru dopušta da se rastavi.

„A ako se njih dvoje i rastave, Allah će ih opskrbiti iz obilja Svoga. A Allah obilno daruje i On mudar je.“ (En-Nisa‘, 130)

Da bi se razriješio brak, bitno je obznaniti izjavu talaqa. Postoje tri vrste talaqa (razvoda) koje se prakticiraju među muslimanima.

  1. Talaq ahsan – (tip razvoda koji se preferira): Nakon prve objave razvoda, par čeka ‚iddah (iddet) (period čekanja, koji se sastoji od tri menstrualna ciklusa žene, obično tri mjeseca). Tokom ovog vremena, poduzimaju se svi mogući napori na pomirenju. Muž može vratiti svoju suprugu u bilo koje vrijeme perioda iddah. Za vrijeme perioda `iddah muž je dužan ili da drži ženu u istom domu ili da je, u najmanju ruku, opskrbi s, udobnim smještajem, koji joj je lahko dostupan. Dalje, čovjek se mora brinuti o njoj kao da uopće nema razvoda. Na kraju iddaha ili perioda čekanja, ako izmirenje ne uspije, brak je tada propao.
  2. Talaq hasan – predstavlja razvod kada čovjek proglasi talaq svojoj ženi u tri neprekidna stanja čistoće.
  3. Talaq bid’i – (bid’i ili novotarijski brak) je talaq kada muž tri puta objavljuje razvod u isto vrijeme. Prema većini pravnika, ovaj talaq je validan, ali je protivan duhu Šerijata pa je u očima zakona osoba koja ga čini griješnik. Talaq bid’i se smatra ozbiljnim prekršajem islamskog učenja. Hazreti Omer, blizak ashab Poslanika, s.a.v.s., i drugi halifa u islamu, bičevao bi muža koji bi proglašavao razvod tri puta u jedno te isto vrijeme.

„Kada žene pustite, pa one navrše vrijeme čekanja svoga, tada ih ili pristojno zadržite, ili im pristojno razvod dajte! Ne zadržavajte ih štetu im i nasilje nanoseći! A onaj ko tako čini, taj je zločinitelj sebi. I ne uzimajte Allahove propise rugajući se! I sjetite se Allahovih darova prema vama, i toga da On Knjigu i Mudrost vama objavjuje kojom vas svjetuje. I Allaha se bojte i da On sve znade – znajte!“ (EI-Bekare, 231)

Za vrijeme perioda iddah, par treba ostati zajedno, što daje veliku mogućnost za pomirenje. Žena se ne može protjerati iz bračnog doma ukoliko ne počini kakav nedoličan akt, kao što je preljuba.

„…i Allaha se, vašeg Gospodara, bojte! Iz kuća njihovih ne izgonite ih, a nek‘ ne izlaze ni one, osim ako očitu sramotu počine! To su Allahove granice, a ko prijeđe granice Allahove, taj svojoj duši učinio je nasilje! Ti ne znaš, možda će Allah nakon toga pružiti izlaz neki!“ (Et-Talak, 1)

Kad je razvod u pitanju, islam ide srednjim putem i čuva prava žene. Niti zabranjuje razvod, stavljajući ženu u tamnicu kao što je slučaj sa hinduizmom i historijskim kršćanstvom, niti razvod smatra beznačajnim, kao u predislamskoj Arabiji i u današnje vrijeme.

Pravo na razvod nije ograničeno na muža. Žena također može tražiti raskid braka procesom poznatim kao faskh, gdje se ona obraća kadji (sudiji) za poništenje braka. Žena može tražiti faskh u nekoliko slučajeva, uključujući: otpadništvo (napuštanje islama) od strane muža, pomanjkanje jednakosti u statusu (kafa’ah); pomanjkanje kompatibilnosti; rušenje braka (fasad); neizlječiva impotencija na strani muža i ako muževa poročna narav pogađa ženu (nushuz). Gornji razlozi predstavljaju valjane temelje da žena zatraži razvod od njenog muža. Ako par postigne obostrani dogovor oko rastave i razvede se, onda se to zove khul.

„Ako se neka žena plaši da će je muž njen zlostavljati ili da će je napustiti, tad njima dvoma grijeh nije međusobno se nagoditi, i nagodba je bolja!“ (En-Nisa‘, 128)

Islam je naredio pravdu za oba spola u slučaju razvoda. Premda je akt razvoda neomiljen, dozvoljen je zarad slabih ljudskih duša, koje ne mogu uvijek pronaći utjehu i spokoj u bračnoj vezi. Uglavnom je to posljedica nedostatka tolerancije, visokih očekivanja od drugog i nepotrebnih prohtjeva. 

 

Čednost

 

Kako je već naznačeno, islam je potpun način života i on nije ostavio niti jedan aspekt ljudskog življenja a da ga nije obuhvatio svojim propisima. Vrijednost ove religije je u tome što ona ne samo ukazuje na opasnosti života već nudi i praktična rješenja za njih. Jedno takvo područje jeste čednost, koja u najširem smislu znači poniznost, obuzdavanje u držanju i vladanju, izbjegavanje svakog pretjerivanja, te skromnu i nenapadnu pojavnost. Ovo je način života kojem poučava Kur’an i kojem je primjer život Poslanika, s.a.v.s.

Kod ljudi, najgori zločin nakon ubistva je zina (preljuba), a kazna koju islam propisuje za preljubu ravna je onoj koja se ima odmjeriti za ubistvo. To ukazuje koliko je krupan zločin nezakonitog seksualnog odnosa i prijezir s kojim se ovaj zločin gleda u islamu.

‚Abdullah ibn Mes’ud prenosi: „Pitao sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s.: `Koji je najveći grijeh?‘ On odgovori: `Da Allahu pridružuješ takmace obožavajući druge, premda je On Jedini, Onaj koji te stvorio.‘ Ja upitah: `A šta onda? On reče: `Da ubiješ svoje dijete kako ne bi dijelilo hranu sa tobom.‘ Ja zapitah: `A šta potom? On reče: `Da počiniš preljubu sa ženom svoga susjeda‘.“

Razlog koji stoji iza zabrane zinaluka nije da se ljudima „pokvari zabava“, već zbog toga što je zinaluk uzrokom golemog društvenog haosa, turbulencije i patnje za pojedince, porodice, društva i nacije. Zinaluk uništava moralnu nit čovjeka, stvara atmosferu nepovjerenja i prevare i dovodi do rađanja nezakonite djece koja moraju nositi biljeg svog rođenja. Pornografija, prostitucija, silovanje, abortusi, razvodi i porodice sa jednim roditeljem – sve su to nus-proizvodi zinaluka, kao što je sve to sada isuviše očito u Britaniji i drugim zapadnim društvima. Raspadaju se porodice, šire se bolesti a ljudski karakteri postaju izvrnuti i izopačeni. Kur’an nas upozorava:

„I ne približavajte se bludu, jer to je razvrat! O, kako je to staza ogavna!“ (El-Isra‘, 32)

Da bi se zaštitilo moralno dobro čovječanstva, islam spušta zakone koji ograničavaju, ako ne zaustavljaju, stvari koje mogu dovesti do zinaluka.

„Ti reci vjernicima da obore svoje poglede, i da čuvaju stidna mjesta svoja, to im je čednije! Allah zbilja zna sve što oni čine! I reci vjernicama da obore poglede svoje, i da čuvaju stidna mjesta svoja, i da ne pokazuju ukrase svoje …“ (En-Nur, 30-31)

Prvi korak na putu do zinaluka je pogled. Tek nakon gledanja u osobi se raspali želja. Pošto su muškarci općenito agresivniji u ovom pogledu, Kur’an upućuje zapovijed spuštanja pogleda prvo muškarcima. Vjernicima i vjernicama se ne dopušta da se motre, jer je to kapija u veći grijeh. Poslanik, s.a.v.s., je rekao:

„Zinaluk nogu jeste ići ka zabranjenoj radnji, zinaluk ruku jeste diranje, a zinaluk očiju jeste gledanje strastvenim pogledom onih koji su vam zabranjeni.“

Kao praktična religija, islam priznaje činjenicu da osoba mora gledati naokolo kako bi bila svjesna svoje okoline te da bi vidjela gdje ide, pa, stoga, nema grijeha ukoliko se desi da joj pogled padne na osobu suprotnog spola. Drugi pogled je onaj koji donosi kaznu. Poslanik, s.a.v.s., je savjetovao Aliju: „O Alija, ne dopusti da tvoj prvi pogled slijedi drugi, jer ti je prvi pogled dozvoljen, drugi nije.“

U drugim hadisima, Poslanik, s.a.v.s., upozorava muslimane da se ne dovode u situaciju gdje bi ih iskušenje moglo nadvladati i mogućnost za grijeh uvećati:

„Neka muškarac i žena, stranci jedno drugom, ne sjede u osami, jer je šejtan treći među njima.“

„Ne ulazite u kuće žena čiji su muževi odsutni“

Postoje izuzeci u odnosu na zabranu motrenja pripadnika suprotnog spola. U slučaju medicinskog pregleda ili tretmana, odlučivanja o bračnom partneru te prikupljanja dokaza ili sprovođenja krivične istrage, pravila su nešto blaža, ali i dalje valja ustrajavati u pristojnom vladanju i čestitosti.

Slobodno miješanje muškaraca i žena od vremena kad postaju spolno svjesni do prestanka njihove spolne aktivnosti je zabranjeno. Na prvi pogled, ovo se može učiniti prilično oštro, no ako ispitamo posljedice neograničenog kontakta među spolovima, razumna i pronicljiva osoba ubrzo će uvidjeti mudrost koja stoji iza ove restrikcije. Danas u zapadnom svijetu u porastu je svaki oblik kriminala koji je posljedica slobodnog miješanja spolova, kako smo ranije vidjeli.

Islamska čednost ne obuhvaća samo ponašanje, nego i odijevanje. Dobro je poznat značaj vanjštine, kao i činjenica da odjeća može dati „izjavu“ o nekoj osobi. Od muslimana se traži da se odijevaju čedno i da pokriju svoja stidna mjesta. Kur’an nas podsjeća da su, nakon počinjene greške, Adem i Hava postali svjesni svoje golotinje i stida, pa je odjeća data kao sredstvo pokrivanja tijela:

„O sinovi Ademovi, vama smo odjeću podarili koja će stidne dijelove tijea vašega pokrivati, a i odijela za gizdanje smo vam dali! Ali, odjeća bogobojaznosti je odjeća najbolja! To su, eto, neki Znakovi Allahovi da bi se oni opomenuli.“ (El-A`raf, 26)

Prominentni komentator Kur’ana ča snoga iz Azije hazreti Šah Saheb tumači ovaj ajet na način da je neprijatelj (tj. šejtan) svukao s njih njihovu „džennetsku“ odjeću, a onda ih je Allah poučio vještini odijevanja kako bi od tada nosili samo odjeću pobožnosti.

Allama Usmani ističe da je Allah ljudima na upotrebu darovao mnoge prirodne izvore. Stvorio je pamuk, vunu, perje i druge materijale koje čovjek koristi i pretvara u odjeću i ostale stvari. Kada razmišljamo o ovim Allahovim blagodatima, lahko ćemo spoznati Allahovu dobrotu i postati Mu zahvalni. Štaviše, odjeća pobožnosti će nam pomoći da povratimo davno izgubljenu džennetsku odjeću.

Muslimanima se zapovijeda da pokriju `awrah, stidna mjesta koja se u muškaraca protežu od pupka do koljena, dok u slučaju žena uključuje cijelo tijelo izuzev lica, ruku i (prema nekim hanefijskim učenjacima) stopala. Muslimani trebaju nositi odjeću koja je komotna, ispunjena (nije providna) i jednostavna (nije razmetljiva i nakićena).

Premda je muški `awrah (avrat) od pupka do koljena, Poslanikov sunnet (praksa) podrazumijeva nošenje odjeće koja pokriva tijelo od ramena pa sve do članaka. Awrah predstavlja minimalno tjelesno područje koje valja pokriti u slučajevima gdje je osoba možda isuviše siromašna da si priušti kompletnu odjeću. Upute koje se tiču ženske odjeće dolaze izravno iz Kur’ana:

„I reci vjernicama da obore poglede svoje, i da čuvaju stidna mjesta svoja, i da ne pokazuju ukrase svoje, osim što spoljašnje je, i nek‘ velove svoje spuste niz grudi svoje, i nek‘ ukrase svoje ne pokazuju drugima, osi svojim muževima, ili svojim očevima, ili svojim svekrovima, ili svojim sinovima, ili sinovima muževa svojih, ili braći svojoj, ili sinovirna braće svoje, ili sinovima sestara svojih, ili prijateljicama svojim, ili onima što ih posjeduje njihova desnica, ili slugama muškarcima kojima nisu potrebne žene, ili djeci koja još ne vide šta je golotinja žena! I nek‘ ne udaraju nogama svojim da bi se znalo za nakit što ga pokrivaju! I Allahu se svi pokajte, o vjernici, da biste uspjeha imali.“ (En-Nur, 31)

„O Vjerovjesniče, reci ženama svojim, i kćerima svojim, i ženama vjernika – neka spuste haljine svoje! Tako će najlakše biti prepoznate i vrjeđane biti neće. A Allah prašta i samilostan je.“ (El-Ahzab, 59)

Vanjska odjeća (hidžab) pokriva osobu od glave do stopala. Poznati hadis dalje opisuje odjeću žene muslimanke: „Kada žena dobije prvu menstruaciju, nije joj dozvoljeno da otkrije bilo koji dio tijela osim lica i ovoga“ – i on (Poslanik, s.a.v.s.) stavi svoju ruku na svoj ručni zglob na način da ostavi samo malo prostora između mjesta njegova stiska i šake.“

Žene se ne moraju samo pokrivati pred muškarcima koji su im stranci, nego se od njih također traži i da obore svoje poglede. Umm Selema prenosi kako su ona i Mejmuna (obje supruge Poslanika, s.a.v.s.) bile s Poslanikom, s.a.v.s., kad je sin Umm Maktum, koji je bio slijep, došao s njima razgovarati. Poslanik, s.a.v.s., reče svojim ženama da poglede usmjere ka hidžabu pred posjetiteljem. Umm Selema reče: „O Allahov Poslaniče, on je slijepac i ne može nas vidjeti.“ Poslanik, s.a.v.s., reče: „On je možda slijep, ali vi niste, pa zar ga ne vidite?“

Glavna svrha hidžaba jeste spriječiti neprikladnu privlačnost među osobama suprotnog spola Međutim, hidžab posjeduje brojne druge prednosti od kojih žene imaju koristi. On pruža ženama njihov vlastiti identitet i njihovu vlastitu sferu, koja egzistira paralelno sa onom muškarčevom. Žene su tako lišene bremena zapadnjačke društvene presije gdje se od žena očekuje da svo vrijeme izgledaju besprijekorno i seksualno privlačno te tako nemaju „potrebe“ trošiti ogromno vrijeme i novac posjećujući salone ljepote i nanoseći hemijske preparate, losione, razne tečnosti i mirise na svoja tijela samo da bi udovoljile muškarcima. Povrh svega, on omogućava muslimankama da imaju identitet, sposobnost da izraze svoj vlastiti personalitet i intelekt, neovisno o muškarčevim prohjevima i željama.

Poslanik, s.a.v.s., je dao upozorenje koje nas sve potiče na razmišljanje:

„One žene koje se pojavljuju gole čak i kad odjeću nose, koje zavode i bivaju zavođene drugima, koje hodaju izazovno, nikada neće kročiti u Džennet, čak ni osjetiti njegova mirisa.“ 

 

Ekonomski poslovi 

 

„Nikako ne poželite ono čime vas je Allah jedne iznad drugih odlikovao! Muškarcima pripada udio što ga steknu, a i ženama pripada udio što ga steknu! A od Allaha tražite iz Njegova obilja! Allah je znalac stvari svake!“ (En-Nisa‘, 32)

Islam je ženama osigurao ekonomsku slobodu i neovisnost od muškaraca. Po prvi put u ljudskoj historiji, islam je ženama darovao zakonski utemeljenu ekonomsku poziciju. Žena sada može posjedovati, upravljati, nasljeđivati, prenositi i prodavati svoju vlastitu imovinu kako joj je volja, svojim punim pravom. Njen posjed ostaje samo njen, brak ili razvod braka ništa ne mijenjaju u tom smislu. Islamska vlast i praksa, kad su posrijedi ekonomska prava žena, svjetlosnim su godinama ispred bilo kakvog zapadnog proglasa o jednakim pravima ljudi. Islam je donio ova prava ženama prije 1400 godina, daleko prije nego što se o jednakim pravima mislilo, odnosno zarad jednakih prava povela borba u drugim zemljama.

Na Zapadu žensko javljanje na ekonomskoj areni dogodilo se jedino tokom dva svjetska rata kad je, s većinom muškaraca regrutiranih za ratne ciljeve, potreba za radnom snagom bila tako akutna da nije bilo druge opcije doli izvesti žene iz njihovih domova. Međutim, to je prouzrokovalo mnogo jada i nevolje te golemu borbu i nastojanje kako bi se žene, igdje, približile poziciji jednakog ekonomskog statusa. Čak i danas, zapadna žena je ekonomski vezana za svog muža, koji može tražiti udio u njenoj zaradi za tekuće domaće troškove a, u slučaju razvoda, potraživati dio njene uštedevine. Sasma suprotno, muslimanskoj ženi se daje pravo na potporu od strane njenog muža, neovisno od toga koliko ona lično može biti bogata; dok je dijete, ima pravo na potporu svoga oca a kad ostari žena ima pravo na potporu svoje djece. Muslimanska žena je lišena tereta obaveze da zarađuje za vlastitu egzistenciju i dozvoljeno joj je da raspolaže zarađenim sredstvima po njenom vlastitom izboru.

U slučaju nasljedstva, muslimanskoj ženi se dodjeljuje udio ravan polovici onoga koji se daje njenom muškom prnjaku. Ovo se često navodi kao primjer islarnske nepravičnosti prema ženama, ali činjenice opravdava podrobnije ispitivanje. U mnogim društvima, uključujući predislamsku Arabiju, imetak kojeg je trebalo naslijediti razdjeljivao se putem pismene oporuke koja je u mnogim slučajevima lišavala žene i one koji su u slabijoj poziciji njihova udjela; ovo je još uvijek slučaj u nekim dijelovima svijeta.

Islam nudi, kako je poznato, „gotovu oporuku“. Kur’an izriče islamske naloge koji se tiču nasljedstva i daje ženama pravo da nasljeđuju od svojih muževa, očeva i braće:

„Muškarcima pripada dio onoga što su ostavili roditelji i rođaci, i ženama pripada dio onoga što su ostavili roditelji i rođaci, pa bilo toga malo ili bilo toga puno, njima – određeni dio.“ (En-Nisa‘, 7)

Razlog zbog kojeg se muškarcima daje dupli iznos u odnosu na žene je taj što muškarci imaju odgovornost starati se za njihovo ženskinje: od muškarca se može tražiti da ga troši na svoju majku, sestre ili druge ženske srodnike. Žena je ovlašćena da raspolaže svojim dijelom nasljedstva kako želi i nije dužna izdržavati nikoga, čak ni samu sebe. Kad se ove činjenice imaju u vidu, pravična pozicija islama je neprijeporna.

Islam je ženama dao prava u svim aspektima života, uključujući neke aspekte po kojem žene u drugim kulturama nemaju prava čak ni u današnje doba. Mnogi elementi na koje kritičari ukazuju kao na primjere nekorektnosti prema ženama, pod lupom dubljeg uvida, pokazuje se da su u interesu žena i čak se mogu sagledati kao vid njihovog povlašćenog tretmana.

 

(Poglavlje iz knjige „ISLAM – OPREDJELJENJE MISLEĆIH ŽENA“, s engleskog preveo Adnan Jahić, izdavač: El-Kalem, Sarajevo, 2003. god.)