Doba klasičnih škola prava

rukopis1. Društveno-historijske prilike 

 

Vrijeme od početka 2. vijeka (h) pa do početka, a prema nekima polovine, 4 vijeka (h) smatra se periodom procvata islamske pravne nauke. U ovo doba obrazovane su pravne škole ehli-sunneta, uobličen je fikh ši’ija i haridžija. To je vrijeme djelovanja velikih muslimanskih pravnika koji su ostavili neizbrisiv trag u fikhu.

Na početku ovog perioda, 132/750., došlo je do smjene vladajuće dinastije u Hilafetu. Narodno nezadovoljstvo protiv Emevija i njihovog načina uprave, potaknuto dijelom opozicionim stavom uleme, dovelo je do pada ove dinastije i dolaska na vlast potomaka Abbasa b. Abdulmuttaliba. Nova dinastija Abasija polagala je pravo na vlast na osnovu činjenice da su pripadali rodu Muhammeda (a.s.). Istovremeno, jedan član dinastije Emevija je izbjegao u Španiju, gdje je osnovao paralelni Hilafet sa sjedištem u Kordovi. To je značilo početak cijepanja jedinstvene države.

Abasije su zadržali isti oblik vladavine (monarhiju), ali su počeli više pažnje obraćati vjeri, dovodeći pravo i upravu pod njen uticaj. Za razliku od Emevija, koji su naglašavali svojstva vladara, Abasije su počeli naglašavati svoju funkciju vjerskih poglavara (imamet, hilafet) dajući ovoj funkciji duhovno značenje. To se izražavalo i putem određenih simbola. Emevije su se u javnosti pojavili u vojnim odijelima, dok su Abasije, posebno petkom ili u svečanim prilikama, nosili ogrtač (burde), koji je Božiji Poslanik poklonio pjesniku Kja’bu b. Zuhejru, crvene haljine, crne ahmedije, mushaf hazreti Osmana i sablju Muhammeda (a. s.). Na taj način su željeli svojoj vlasti osigurati vjersku legitimaciju.

Drugi vijek protekao je u znaku prosperiteta Abasija. Ovi vladari su u javnom životu isticale poštovanje šerijatskog prava. U 3. vijeku (h) fakihi su zauzeli važna mjesta ne samo u sudstvu već i u dvoru i administraciji. U pogledu pozitivno-pravnih stvari abasijski vladari su se podvrgavali vladavini zakona, jednako kao i drugi građani. Istovremeno, blagostanje koje je bilo rezultat uspješnih osvajanja, stabilnosti i prosperiteta države dovelo je do pojave raskoši i lagodnog života u vladajućim krugovima. U dvorovima abasijskih vladara, sarajima bogatijeg svijeta tekao je život koji je našao odraza u pričama »Hiljadu i jedne noći«.Dvojstvo javnog nastupa i privatnog života počelo se sve više izražavati.

Pravnik Sufijan es-Savri (u. 161/777) uputio je jednom abasijskom halifi oštar prijekor:

Zatim je postavljena pod tvojim krovom i okriljem nasilnička vojska koja ugnjetava narod i nema milosti, koja pije vino a kažnjava drugi svijet koji pije, koja čini blud a kažnjava bludnike, koja odsijeca ruke kradljivcima a sama krade, koja vrši ubistva a kažnjava ubice…« (Ali Hasan Abdulkadir, op. cit., 196).

Opšte zanimanje Abasija da svojoj vladavini daju vjerski pečat objektivno je pomoglo razvoju islamske pravne nauke i njenom prevođenju u pozitivno pravo.

Razvoj pravne nauke nije, međutim, bio izolovana pojava. Period državne stabilnosti i prosperiteta koji je ostvaren u 2. i 3. vijeku (h) predstavljao je i stovremeno vrijeme izrastanja muslimanske civilizacije i razvoja sistematskog znanja. Pravo je moralo ići u korak sa razvojem društvenog života i ekonomije.

Razvoju sistematskog znanja pomogao je, bez sumnje, liberalni duh nekih abasijskih halifa (kao što je bio El-Me’mun i drugi). Upoznavanje sa antičkim naučnim i filozofskim nasljeđem dovelo je do pojave novih vjerskih i filozofskih pravaca. U takvoj duhovnoj atmosferi dolazilo je do značajnih vjersko-filozofskih rasprava koje su se nerijetko završavale nametanjem određenih gledišta silom državne vlasti (npr. rasprava o »stvaranju Kur’ana»). Jednom potaknuti intelektualni razvoj našao je izraz u pojavi novih disciplina: krajem 2. i početkom 3. vijeka pod uticajem mu’tezilija nastaje kelam, kao nova samostalna disciplina, obrazuje se nauka o hadisu, a u fikhu dolazi do diferenciranja metodologije prava (usulu-l-fikh) od nauka koje se bave pozitivnim granama prava (furu‘).

 

2. Izvori prava 

 

Islamsko pravo je i u ovom periodu ostalo da se formuliše u krugovima uleme kao pravna nauka (fikh) temeljena na poznatim izvorima. Pozitivno pravo abasijske države u cjelini je postalo mnogo više prožeto islamskim načelima nego što je to bio slučaj sa prethodnom dinastijom. U tom slučaju se može reći da je u ovom periodu fikh postajao glavni izvor važećeg prava u državi. Među samim izvorima fikha u ovo doba će doći do definisanja nihove hijerarhije, značenja i dometa. O svemu tome će biti riječi kod izlaganja pravnog tumačenja pojedinih pravnih škola. 

 

3. Pravna nauka 

 

U ovom periodu postale su jasnije razlike među ranim školama prava. Početna opredjeljenja su se razvila u različitim pravcima, što je rezultiralo obrazovanjem dvije suprotstavljene tendencije: sljedbenika hadisa (tarikatu ehli-l-hadisi) i sljedbenika slobodnog mišljenja (tarikatu ashabi-r-re’ji). U osnovi ove podjele ležalo je pitanje odnosa razuma i tradicije. Spoznaja prava i njegovo praktično provođenje bili su zavisni o odgovoru o prvenstvu izvora saznanja, njihovom određenju i dometu.

U okviru dvije osnovne tendencije u tadašnjoj pravnoj nauci došlo je do sistematizovanja i unapređenja znanja. Nastale su pravne škole vezane za pojedine pravnike. Lična vezanost došla je na mjesto teritorijalne vjernosti. S druge strane, pokušaj pomirenja ovih pravaca u tumačenju prava imalo je rezultat u nastanku novih pravnih škola. Historičari u ovom periodu bilježe nastanak brojnih pravnih škola od kojih je većina za kratko vrijeme nestala sa historijske pozornice, pošto nije izdržala provjeru prakse. U toku daljeg izlaganja osvrnućemo se na nastanak i karakteristike četiri ehli sunnetske pravne škole, predstavnike nestalih pravnih škola, te osnovna obilježja vladajućeg pravnog mišljenja ši’ija i haridžija.

 

a) Ebu Hanife i njegova škola

 

Život. En-Nu’man b. Sabit, teolog i vjerski pravnik, poznatiji pod imenom Ebu Hanife, rođen je oko 80/699. Umro je 150/767. u sedamdesetoj godini života. Djed mu je bio oslobođeni rob, porijelom iz Kabula, koji je postao štićenik plemena Tejm, pa je i Ebu Hanife nazivan »Et-Tejmi«. O njegovom životu se ne zna mnogo: živio je u Kufi i bio je trgovac svilom. Pouzdano se zna da je prisustvovao predavanjima Hammada b. Ebi Sulejmana (u. 120 h.) kao i Ataa b. Ebi Rebaha (u. 114. ili 115. h.) u vrijeme hadža u Mekki. Nakon Hamadove smrti, Ebu Hanife je postao najveći autoritet za pitanja islamskog prava i najpoznatiji predstavnik kufanske škole pravnog mišljenja. Imao je mnoge privatne učenike, davao je pravna mišljenja u svojstvu privatnog pravnog savjetnika (muftije), ali nije vršio funkciju kadije. Umro je u zatvoru u Bagdadu, gdje mu je nad mezarom podignuto turbe 459/1066.

Djelo. Ebu Hanife nije napisao ni jedno djelo o islamskom pravu, ali je sa učenicima raspravljao o pojedinim problemima iznoseći svoje mišljenje ili ga diktirajući. Poznati izvori za saznanje učenja Ebu Hanife su djela koja je napisao njegov učenik Ebu Jusuf:»Ihtilafu Ebi Hanifeti ve Ibni Ebi Lejla«, te »Er-reddu ‚ala sijeri-l-Evza’i«, kao i jedna verzija Malikovog djela »El­Muvetta« koja potiče od Muhammeda b. Hasana eš-Šejbanije.

 

Odlike pravnog mišljenja

 

Pravna misao Ebu Hanife je u literaturi ocijenjena kao superiorna u odnosu na ondašnje pravnike, kakav je bio kufanski kadija Ibn Ebi Lejla (u. 148 h.). Ebu Hanife je označen kao teorijski sistematizator koji je ostvario zavidan napredak u pravnoj tehnici. Pošto nije bio kadija, nije mnogo uvažavao pravnu praksu svoga doba. Njegovo tumačenje je konzistentno, tehnički dobro razvijeno i prefinjeno. Njegova sposobnost korištenja logike navela je Malika da izjavi da je Ebu Hanife sposoban dokazati da je jedan obični stub načinjen od zlata.

Svoje tumačenje prva nije smatrao konačnom riječi nauke, niti dogmom. Zabilježena je njegova izjava: »Ovo naše znanje je samo jedno mišljenje; to je najbolje što smo mogli postići. Ko bude u stanju da dođe do drugačijih zaključaka ima pravo na svoje mišljenje, kao što i mi imamo pravo na svoje«. (A. A. Qadri, op. cit., 94).

Prema shvatanju Ebu Hanife, izvore jednog pravnog propisa treba tražiti sljedećim redom: 1. Kur’an, 2. Sunnet, 3. idžma ashaba, 4. kijas, 5. istihsan i 6. urf.

Ebu Hanife je bio veoma strog u prihvatanju hadisa. Ta strogost ga je dovela dotle da je od Es-Sunnetu-l-kavli priznao za mutevatir samo 17 predaja. Kasniji protivnici pokušali su mu pripisati odbacivanje hadisa u cjelini. To je demantovano cijelim zbirkama hadisa koje je upotrebljavao Ebu Hanife. Ove zbirke su sačinili kasniji hanefijski pravnici, počev od Ebu Jusufovog sina, i one su u literaturi poznate pod imenom »Mesanidu Ebi Hanifeti«. Štampane su u Indiji.

Ebu Hanife je ograničio upotrebu slobodnog, ničim vezanog mišljenja (rej), uvodeći namjesto njega sistematsko zaključivanje po analogiji (kijas). Postavio je uvjet da se analogija primjenjuje u situaciji kada nema vjerodostojnog hadisa. I u takvom slučaju zaključivanje po analogiji se mora temeljiti na propisu Kur’ana ili Sunneta. Time je sadržina propisa do koga se dođe putem analoškog zaključivanja učinjena ovisnom o sadržini propisa koji potiče iz objavljenog teksta, te je spriječena proizvoljnost slobodnog mišljenja.

Uviđajući da stroga pravilnost pravničnog rasuđivanja ne dovodi uvijek do pravičnog rješenja, Ebu Hanife je dopustio mogućnost korekcije analoškog zaključivanja. To je postignuto uvođenjem istihsana među izvore prava. To znači da će se odstupiti od pravnog propisa do koga se došlo putem analogije ukoliko to zahtijevaju razlozi pravičnosti.

Ovaj princip zajedno sa priznanjem urfa, običaja za izvor prava na području muamelata, imali su za posljedicu fleksibilnost cjeline hanefijskog tumačenja prava. To je ovoj školi kasnije omogućilo visok stepen prilagođavanja potrebama društva u razvoju.

Definišući izvore prava i određujući njihov međuodnos, Ebu Hanife je došao na područje metodologije prava, posebno pravno-tehničkih metoda. Na ovom polju njegova je zasluga za prve doprinose nauci usulu-l-fikha, koja će svoj sistematizovani oblik dostići kod kasnijih pravnika.

Kod Ebu Hanife, a kasnije i njegovih učenika, uočena je orijentacija ka apstrakcijama. Rješavani su i pretpostavljeni slučajevi, a uopštavanjem sadržine niza pojedinačnih normi došlo se do opštih pravnih pravila (el-kavaidu-l-kullije).

 

Primjer pravnog tumačenja

 

1. Kur’an, IX:34-35.

»… Onima koji zlato i srebro gomilaju i na troše ga na Allahovu putu – navijesti bolnu patnju na Dan kada se ono u vatri džehenemskoj bude usijalo, pa se njima čela njihova i slabine njihove i leđa njihova budu žigosala. Ovo je ono što ste za sebe zgratali; iskusite zato kaznu za ono što ste gomilali.«

Zaključak: Na uskladišteno zlato i srebro treba dati zekjat.

 

Učenici

 

Ebu Hanife je imao znatan broj učenika koje je sam dijelio na tri kategorije: one koji duboko poznaju pravnu nauku (naučnike), one koji mogu izdavati pravna mišljenja (savjetnike) i one koji mogu presuđivati sporove (sudije). Savjetovao je da se svako bavi onim poslom za što je sposoban. Svoje učenike je učio da znanje koje steknu ne služi za postizanje ovosvjetskih pogodnosti, već se treba upotrijebiti za stvar vjere. Iako sam nije prihvatio javne službe, zbog težnje da sačuva nezavisni položaj tumača prava u vrijeme nekih nasilničkih vladara, svojim učenicima je dopuštao da to mogu učiniti ako vide da bi neka služba došla u ruke pojedinaca koji će kršiti pravo i raditi protiv opšteg interesa. To će imati za posljedicu da pojedini učenici Ebu Hanife zauzmu drugačije pozicije u praktičnom životu u odnosu na svog učitelja.

Najvažniji učenici Ebu Hanife su Ebu Jusuf i Muhammed eš-Šejbani, te Zufer b. Huzejl.

 

Ebu Jusuf Ja’kub bin Ibrahim el-Ensari

 

 U histori­ografskoj literaturi ovaj pravnik se spominje kao učenik koji je zapisao učenje svoga učitelja. Arapskog je porijekla, a kao godina rođenja se spominje 113/731. Živio je u Kufi do prihvatanja kadijske službe, kada je prešao u Bagdad, gdje je ostao do kraja života, 182/798. Bio je veoma blizak halifi Harunu er-Rašidu, koji ga je imenovao za kadi-l-kudat ili velikog sudiju, novu funkciju u historiji islamskog pravosuđa. Iako je to bila počasna titula data sudiji prijestonice, Ebu Jusuf je postao halifin savjetnik u pitanjima pravosuđa, finansija, uprave i sl.

Od brojnih djela koja se spominju uz ime ovog pravnika očuvan je »Kitabu-haradž«, djelo koje je napisao na traženje Harana er-Rešida, a koje tretira pitanja javnih finansija, uprave, sudstva i sl. Ovo je djelo kasnije uveliko uticalo na regulisanje zemljišnih odnosa u Osmanlijskoj carevini i Indiji. Za ime ovog pravnika vežu se još i ova djela: »Kitabu-l-asar«, o hadisima koje je prenosio Ebu Jusuf; »Kitabu ihtilafi Ebi Hanifeti ve Ibni Ebi Lejla«, o razlikama Ebu Hanife i njegovog savremenika, kufanskog kadije Ibni Ebi Lejla; »Er-Reddu ‚ala sijeri-l-Evza’i«, odgovor na Evzaijinu raspravu o međunarodnom pravu; »Kitabu­-l-hijeli«, o pravnim doskočicama, itd. Spominju se i njegove knjige o namazu, zekjatu, postu, šerijatskom nasljednom pravu, oporuci, punomoćstvu, kupoprodaji, krivičnom pravu i drugom.

U cjelini, za Ebu Jusufa se kaže da je slijedio pravnu metodologiju Ebu Hanife. Njihov međusobni odnos se poredi s odnosom Platona prema Sokratu. Uočeno je da se Ebu Jusuf više oslanjao na hadis nego učitelj, što se objašnjava okolnošću da je u njegovo doba bilo više autoritativnih izvora za saznanje Poslanikovih hadisa. Nekada tumačenje Ebu Jusufa predstavlja sužavanje slobodnog mišljenja Ebu Hanife. Ističe se, također, njegovo često mijenjanje stavova, čemu je vjerovatno doprinio položaj pravnika-praktičara.

Sam Ebu Jusuf je imao veliki broj učenika (spominje se 103). Ta okolnost i činjenica da je kao najuticajnija ličnost u pravosudnom sistemu abasijske države imao uticaj na imenovanje kadija i proces primjene prava, imali su za posljedicu intenziviranje širenja hanefijskog mezheba. Istovremeno, s njim je započelo vezivanje pravnika za pravno tumačenje Ebu Hanife umjesto ranije vjernosti pravničkoj tradiciji teritorije. (U literaturi se od tog vremena govori o »sljedbenicima Ebu Hanife« a ne »iračkim pravnicima«).

 

Muhamed ibnu-l-Hasan eš-Šejbani

 

U literaturi se označava kao mlađi učenik Ebu Hanife. Rođen je 132/749. u Vasitu. Odrastao je u Kufi, a dio života je proveo u Bagdadu. Slušao je predavanja Ebu Hanife i Ebu Jusufa, te Malika u Medini. U vrijeme Haruna er-Rešida vršio je funkciju kadije. Ubrzo je napustio javnu službu radi nezavisnosti i nepristrasnosti. Umro je 189/804. u pedeset osmoj godini života.

Eš-Šejbaniji je u zaslugu upisano bilježenje teorije hanefijskog mezheba. Ocijenjen je kao prefinjeni dijalektičar, sistematizator bogatog pozitivno-pravnog materijala i teoretičar. Poznat je po analizama stvarnih i pretpostavljenih slučajeva u kojima je široko koristio dedukciju i indukciju. Okolnost da su mu kasniji pravnici, uostalom kao i Ebu Jusufu, priznali status »el­-mudžtehidu fi-l-mezhebi« ne govori samo po sebi o apsolutnoj prednosti mišljenja učitelja nad mišljenjima učenika. Naprotiv, nekada se mišljenja Ebu Jusufa i Muhammeda uzimaju kao »norma po kojoj se postupa« (mufta bihi kavl). Takav je slučaj sa pitanjem pravnih posljedica uvakufljenja. Prema Ebu Hanifi, vakif može opozvati uvakufljenje pošto samim tim aktom ne gubi pravo vlasništva nad uvakufljenom stvari. Prema Ebu Jusufu i Muhammedu, samom izjavom vakifa, odnosno predajom stvari, vakif gubi pravo vlasništva nad uvakufljenom stvari, pa je uvakufljenje neopozivo.

Eš-Šejbani je iza sebe ostavio veliki broj djela koja se klasifikuju u dvije kategorije. Djela prve vrste se nazivaju zahiru­r-rivajeti iliel-usul. To su djela koja služe kao izvori za saznanje pravnog tumačenja hanefijskog mezheba. To su djela: »El-­Mebsut«, »El-Džamiu-l-kebir«, »El-Džamiu-s-sagir«, » Es-Sijeru­l-kebir«, »Es-Sijeru-s-sagir« i » Ez-Zijadat«. Ovih šest knjiga sabrao je početkom četvrtog vijeka Ebu-l-Fadl el-Mervazi u zbornik poznat pod imenom »El-Kafi«. Pravnici navode da ako u ovim djelima nije drugačije navedeno izloženi stavovi pripadaju Ebu Hanifi i Ebu Jusufu.

Druga vrsta dijela se naziva en-nevadir. To su zabilježena mišljenja pojedinih pravnika koja su doprla do Eš-Šejbanije. Poseban doprinos Eš-Šejbanije pravnoj nauci u najširem smislu je njegovo bavljenje pitanjima međunarodnih odnosa i međunarodnog prava u djelima »Es-Sijer«. Poznati stručnjak za međunarodno pravo C. Rhyne u djelu »International Law« (1975) piše:

»Prva kodifikacija međunarodnog prava je zbirka pravnih slučajeva i prakse koju je sačinio muslimanski naučnik Eš­-Šejbani u svojim djelima »Sijer« u 8. vijeku, čime je za više vjekova pretekao slične zapadne radove«.

 

Zufer ibnu-l-Huzeji ibn Kajs

 

 Rođen je 110/728. Navodi se da je u prvo vrijeme bio sljedbenik škole hadisa, ali se kasnije pridružio iračkim pravnicima i postao gorljivi zastupnik kijasa. Za života je vršio službu učitelja i sudije. Pravnu nauku je prenosio usmeno. Od njegovih pravnih mišljenja najpoznatije je ono koje se odnosi na dozvolu uvakufljenja gotovog novca. U ovom pitanju Zufer je zauzeo drukčije stanovište u odnosu na druge velike hanefijske pravnike. Pošto je mišljenje Zufera više odgovaralo izmijenjenim prilikama kasnijeg doba i forsiralo stvar vakufa prihvaćeno j e u Osmanlijskoj carevini i Indiji kao mufta bihi kavl.

 

Hanefijski pravnici i pitanje »pravnih doskočica«

 

 Za Ebu Hanifu i njegove učenike Ebu Jusufa i Muhammeda je vezano pitanje »pravnih doskočica« (el-hijelu-š-šer’ijje). To su bile pravne konstrukcije ili fikcije koje su trebale olakšati muslimanima slijeđenje šerijata u određenom vremenu. Radilo se o tome da se poslovima čija je dozvoljenost sa stanovišta striktne teorije šerijata bila sumnjiva da vanjski izgled pravno dozvoljenog posla čime je i unutrašnji sadržaj dobivao istu kvalifikaciju.

Porijeklo hijela (ili, prema turskoj varijanti, hille-i-šerijje) treba tražiti u činjenici da se fikh začeo i uobličio kao teorijska pravna misao, manje ili više udaljena od stvarnog života. Pravne norme fikha su predstavljale ideal kome musliman treba da teži i koji je samo u ranom dobu islama bio ostvaren. Tako se vrlo rano postavilo pitanje usaglašavanja teorije i prakse. Jedan od mogućih izlaza nađen je u »pravnim doskočicama«, kao izrazu kompromisa zahtijeva idealnog pravnog poretka i prozaične stvarnosti. Pravnici koji su ih zagovarali željeli su iznaći način kojim će muslimanima biti moguće ponašanje prema zahtjevima šerijata, a bez negativnih materijalnih i drugih posljedica koje bi izazvala striktna primjena. »Pravne doskočice« je u fikh uvela kufanska pravna škola, a njima se posebno bavio mezheb Ebu Hanife. Za uvođenje njihovo isticana su dva oslonca: teza o regresivnom toku historije, odnosno »kvarenju vremena« (fesadu-z­-zeman) nakon selefa i načelo da nužda čini dozvoljenim ono što je inače zabranjeno (ed-daruratu tubihu-l-mahzurati). Najviše doskočica se odnosilo na zakletve, vakufe, vasijet, ugovore, izdržavanje i sl. U novije vrijeme štampana je knjiga o »pravnim doskočicama« koju je napisao Eš-Šejbani (izd. J. Schacht).

Hijel su odbacili: Eš-Šafi’i, El-Gazali i drugi, kvalifikujući ih kao haram ili mekruh. Hanbelija Ibnu-l-Kajjim smatrao je da su dopuštene one doskočice gdje je dopušten i cilj i sredstvo, odnosno da su nedopuštene one gdje su nedopušteni cilj i sredstvo, ili cilj ili sredstvo. Ovo mišljenje se smatra argumentovanim (Muhammed Abdu-l-Vehhab Buhajri, El-Hijelu fi-š-šer’ati-l­islamijjeti, el-Kahire 1974.)

»Pravne doskočice« postojale su i u drugim pravima u kojima se pojavio problem usklađivanja stroge teorije i praktičnih potreba. U rimskom pravu je postojala ustanova »in fraudem legis agere« kojom su označavani postupci pojedinaca kojim se neposredno ne krši zakon ili neki drugi propis, ali se prijevarno izbjegava, odnosno izigrava njegov cilj ili svrha.

 

Primjer hanefijskog hijela

 

Historičar Ebu Bekr Ahmed b. Ali el-Hatib el-Badadi (392/1002-463/1071) u djelu »Tarihu Bagdad« spominje jedan slučaj Ebu Jusufove sposobnosti u korištenju hijela. Ovaj slučaj zabilježio je i Dželaluddin es-Sujuti u djelu »Tarihu-l-hulefa-i« (izd. Daru-l-fikri, n. d., 270-272).

Halifa Harun er-Rešid je pozvao jednog dana Ebu Jusufa da mu riješi sljedeći slučaj. Harunu se svidjela jedna robinja koja je bila vlasništvo Isaa b. Džafera. Harun je tražio da mu je Isa pokloni ili proda. Ovaj je to odbijao. Harun mu je onda zaprijetio smrću, zaklevši se Bogom.

Ebu Jusuf se onda zainteresovao zašto Isa b. Džafer odbija prodaju i poklon robinje i dovodi sebe u tako težak položaj. Isa je rekao da se on sa svoje strane zakleo da tu robinju neće ni prodati ni pokloniti, jer će u protivnom biti obavezan da se razvede od žene, oslobodi robove i sav imetak podijeli kao sadaku.

Ebu Jusuf je ponudio ovo rješenje: neka Isa b. Džafer pola robinje proda halifi a pola pokloni, tako je nije u cjelosti ni prodao ni poklonio.

Tako su i učinili: pola robinje je prodato za sto hiljada dinara.

Ostali pravnici hanefijskog mezheba. U periodu o kome govorimo među pripadnicima hanefijske pravne škole istakli su se: Hilal er-Rej (u. 245/859), Ahmed b. Omer el-Hassaf (u. 261/874), pisac djela o hijelu i vakufu, te Ebu Džafer et-Tahavi (u. 321/933), pisac djela o razilaženju pravnika. Njihova funkcija je bila popunjavanje pravnih praznina (mesailu-n-nevazil).

 

b) Malik i njegova škola

 

Život. Malik b. Enes el-Esbahi rođen je u Medini 95/713. Atmosfera Medine, centra islamskih tradicionalista, i sklonosti porodice iz koje je potekao uputili su ga na proučavanje hadisa. Ubrzo je zbog svog znanja postao jako cijenjen: lanci predaje hadisa u kojima se on spominje smatraju se najpouzdanijim, a njegova pravna mišljenja (fetve) uživala su veliki ugled.

Za života je u sebi ujedinio ličnost vjerskog vođe, javnog učitelja i sudije. Svoja mišljenja je zastupao otvoreno i nepokolebljivo. Zbog fetve da je nevažna izjava lojalnosti koja se da halifi pod prinudom bio je od strane abasijskog guvernera Dža’fera b. Sulejmana osuđen na bičevanje.

Kasnije abasijske halife su mu ukazale poštovanje. U javnom životu nije želio da se opredijeli za bilo koju od tadašnjih rivalskih vjersko-političkih grupa. Odbijao je da raspravlja o odlukama sudija, za razliku od Ebu Hanife koji je i povodom sudskih odluka davao svoje fetve, pozivajući nekada kadije da koriguju svoje odluke. Malik je izjavljivao da suđenje pripada sultanu i u tu nadležnost se nije miješao. Odbijao je protežiranje svog pravca: nije se saglasio sa namjerom vladara da njegovo djelo »El-Muvetta« dobije status zvaničnog zakonika. Umro je 179/795. godine.

 

Djelo

 

 Najpoznatije Malikovo djelo je »El-Muvetta« i ono se ubraja u najstarija očuvana djela islamske pravne nauke. Ovo djelo je nastalo između 148. i 159. (h). Do nas su doprle dvije verzije ovog djela: ona koju prenosi hanefijski pravnik Eš-Šejbani i koja je više puta štampana u Indiji i Pakistanu i verzija koju prenosi Malikov sljedbenik Jahja el-Lejsi (u. 234/848). »El-Muvetta« obuhvata pitanja koja se odnose na pravo, teologiju i druge discipline. U ovom djelu su u različitim poglavljima, faktički izneseni hadisi i običaj ashaba i tabi’ina iz Medine. Smatra se fikhskim djelom zato što je pisano s ciljem da se iznesu pravni propisi sadržani u znanju koje je preneseno tradicijom. U ovo djelo su uneseni i pravni običaji Medine, čime su postali dio islamskog prava.

 

Odlike pravnog mišljenja

 

Malik je nastavio kazuističku praksu ranih pravnika, zadržavajući svoju pažnju na pojedinačnim propisima i slučajevima, a odbacivajući spekulativne tendencije iračkih pravnika. Nije imao sklonosti izvođenju pravne teorije iz mase pojedinačnih propisa. Držao se metoda stvarnih slučajeva, na hipotetička pitanja nije davao odgovore.

Pri tumačenju šerijatskih propisa oslanjao se u prvom redu na dva glavna izvora: Kur’an i Sunnet. Smatrao je da se Sunnet može saznati iz žive tradicije grada Medine i predaja. Prihvatio je i pojedinačne predaje (ahad). U odsutvu izričitog teksta koristio je i koncept javnog interesa (el-maslehatu-l-mursele). Iako je kritikovao iračke pravnike u nekim slučajevima i sam je koristio kijas, odnosno re’j.

Nije se zanimao pravnom tehnikom, niti pravnom naukom na način iračkih pravnika. Njegov cilj je bio davanje konkretnih odgovora na konkretna pitanja. Zato se kod njega ne nailazi na pravnu tehniku koju zahtijeva razvijeno pravno mišljenje. Čak i prilikom razmatranja pravnih pitanj a u djelu »El-Muvetta« ne nailazimo na analitička istraživanja, otkrivanje zakonskog razloga niti izvođenje propisa, već jednostavno izlaganje hadisa na jedan sistematizovan način. Tek su kasniji malikijski pravnici izveli određene principe idući linijom svog učitelja.

Jednim od glavnih obilježja Malikovog pravca tumačenja šerijatskog prava smatra se koncept el-masleha, koji je u svojoj cjelini doprinosio fleksibilnosti ove pravne škole. Međutim, sam koncept »javnog« ili, prema nekima, »opšteg interesa« različito je shvaćen pošto je koncpt prilično rastegljiv. Hanefije, naime, također imaju sličan koncept pravičnosti (istihsan), dok šafije posjeduju istislah. Nekada uvažavanje istog principa dovodi do dijametralno različitih pozitivno-pravnih rješenja.

 

Primjer pravnog tumačenja

 

Malik je smatrao da je dozvoljeno primijeniti prinudna sredstva da bi se došlo do priznanja lica osumnjičenog za izvršenje određenog krivičnog djela. Navodio je da je u javnom interesu da se do priznanja dođe. Ostali pravnici su se ovome usprotivili, navodeći da je u interesu osumnjičenog da ne bude prinuđen na priznanje, jer je možda nevin. Pravilo je da je bolje da se ne kazni počinilac nekog djela nego da bude osuđen nevin čovjek (utemeljeno na hadisu).

 

Učenici

 

 Najpoznatiji pravnici koji su zaslužni za razradu i širenje Malikovog učenja su: Jahja b. Jahja el-Lejsi (u. 234/848), Esed el-Furat (u. 213/828), Ebu Abdullah b. Vehhab b. Muslim Hureši (u. 197/812) i Abdurrahman el-Kurtubi (u. 193/808). Istaknuti pristalica Malikovog tumačenja prava bio je Sahnun Abdusselam b. Habib (180/776-240/854). Bio je kadija u Kajrevanu, a od poznatih Malikovih učenika u Egiptu je tražio objašnjenja za pojedina pitanja. Obrazovao se na djelu »El­-Esedijje«, koje je napisao pomenuti Esed el-Furat. Napisao je djelo »El-Mudewene«, koje se smatra jednim od autoritativnih zbornika malikijskog fikha, posebno na Magribu.

 

c) Šafija i njegova škola

 

Život. Ebu Abdullah Muhammed b. Idris b. Abbas eš-Šafi’i je roden 150/767. u Gazzi. Po porijeklu je pripadao plemenu Kurejš. Nakon očeve smrti majka ga je dovela u Meku, gdje se, okružen siromaštvom, posvetio učenju. Slušao je predavanja iz tefsira, fikha i pjesništva. Prisustvovao je Malikovim predavanjima. Svojim znanjem je impresionirao abasijskog namjesnika u Jemenu, koji ga je uzeo u državnu službu. Javno angažovanje Šafije je bilo kratkotrajno: protivnici su ga optužili da slijedi zejdijskog imama pa je upućen u Bagdad. Pred halifom Harunom er-Rešidom odbranio ga je, kao pravnik, Muhammed b. Hasan eš-Šejbani. Druženje s ovim pravnikom uticalo je na kasniji pravnički razvoj Šafije. Iračko pravno razmišljanje razvilo je kod Šafije kritički odnos prema Malikovom tradicionalizmu. Godine 188/803. napustio je Bagdad i posvetio se pravnim studijama u Hidžazu i Siriji. Abasijski halifa El-Me’mun mu je ponudio državnu službu, ali je on odbio, otputovavši 198/813. u Egipat. Upoznavanje s tradicijama u toj zemlji i naučno dozrijevanje uticali su da Šafija u određenoj mjeri koriguje svoje ranije stavove. U Egiptu je umro godine 204/819. u pedeset osmoj godini života.

 

Djelo

 

 U intelektualnom stvaralaštvu Šafije razlikuju se dva perioda: irački (el-kavlu-l-kadim) i egipatski (el-kavlu-l-džedid). Riječ je o različitim tumačenjima pojedinih pitanja. Precizni historičari su nabrojali osamnaest mes’ela o kojima postoje različiti dogovori.

Šafija je u Iraku, na traženje Abdurrahmana b. Mehdija (u. 198/813) napisao raspravu »Er-Risale«, posvećenu pitanjima metodologije islamskog prava. Ovo djelo je postojalo u više verzija. Do nas je doprla egipatska. Pisano je u obliku dijaloga i predstvlja prvo cjelovito, sistematizovano djelo iz usuli-fikha.

Drugo važno Šafijino djelo je »El-Umm«. Nastalo je u egipatskom periodu, a postoji u više verzija. Smatra se temeljnim djelom za upoznavanje cjeline Šafijinog tumačenja prava. Među ostalim Šafijinim djelima se spominju: »Džamil’u-l-‚ilmi«, »Ihtilafu-l-hadis«, »Kitabu ihtilafi Malik ve-š-Šafi«, »Kitabu Ihtilafi-l-‚irakijjin«, »Kitabu ihtilafi me’a Muhammed ibni-l­ Hasan«, »Kitabu sijeri-l-Evza’i«,itd. Neka od ovih djela pisao je sam Šafija, neka je diktirao, a neka su napisali njegovi učenici i vezali ih za ime svog učitelja. Među ovim djelima se mogu izdvojiti djela koja pružaju podatke o Šafijinom pravu, djela u kojima se povlači paralela između Šafijinog tumačenja i tumačenja drugih pravnika i djela na osnovu koji se može rekonstruisati pravna misao Šafijinih prethodnika ili savremenika.

 

Odlike pravnog mišljenja

 

 Šafijino tumačenje prva se u literaturi karakteriše kao pokušaj uspostavljanja ravnoteže između tradicionalizma Malikovog pravca i hipotetičkog spekulisanja Ebu Hanife. Pokušaj pomirenja ove dvije tendencije imao je za posljedicu nastanak nove škole pravnog mišljenja. U cjelini se može reći da se Šafija pretežno oslanjao na tradicionalne izvore.

U zasluge Šafije za dalji razvoj islamske pravne nauke ubraja se: Sistematsko bavljenje metodološkim pitanjima. Fahruddin er-Razi o tome kaže:

»Prije imama Šafije ljudi su raspravljali o pitanjima osnova fikha, o traženju i iznošenju dokaza. Međutim, nisu ima li opšte principe na koje bi se pozivali u spoznaji šerijatskih izvora, u njihovom sučeljavanju i protežiranju. Šafija je izveo pravila nauke usuli-fikha, dao svijetu principe na kojima se zasniva poredak izvora prava. Utvrđeno je da je Šafijin doprinos nauci šerijatskog prava jednak Aristotelovom doprinosu logici«. (Ali Hasan Abdulkadir, op. cit., 268.).

 

Razvijanje teorije tumačenja glavnih izvora objavljenog Zakona (Kur’an i Sunnet)

 

Šafija je prvi izvršio klasifikaciju kur’anskih propisa na opšte (‚amm) i posebne (hass) s obzirom na obim značenja pojedinih termina, odnosno broj slučajeva na koji se odnose. Dao je značajan doprinos pitanju derogacije u šerijatskopravnoj nauci.

Insistiranje na hadisu kao načinu saznanja Sunneta. Prije Šafije pod Sunnetom je podrazumijevana ustanovljena praksa muslimana, a Sunnet je saznavan putem »žive tradicije«, odnosno putem riječi ashaba i tabiina. Šafija je zauzeo stanovište da je hadis jedini način saznanja Sunneta, zastupajući tezu o valjanosti pojedinačnih predaja (el-haberu-l-vahid) ukoliko ispunjavaju uslove valjanosti.

 

Hijerarhija izvora prava

 

 U Šafijinom djelu »Er-Risale« prvi je put naveden poredak izvora šerijatskog prava koji se smatra klasičnim (Kur’an, Sunnet, idžma, kijas). Šafija o tome kaže:

»Bog nikome nije dao pravo nakon smrti Božijeg Poslanika da (u islamskom pravu) izražava mišljenje izuzev na osnovu znanja (ilm) koje je došlo prije njega. Takvo znanje je sadržano u Kur’anu, Sunnetu, idžmau, riječima i djelima ashaba (asar), a zatim, kao što sam objasnio, u kijasu utemeljenom na prethodnim izvorima. Nikome nije dozvoljeno da upotrebljava analogiju ukoliko ne poznaje praksu i riječi prethodnika (sunen), idžma i razmimoilaženje naroda, te arapski jezik«. (Shafi’s, Risala, engl. ed., Baltimore 1961, 78-79).

Šafija je Kur’an i Sunnet svrstao u istu kategoriju znanja o šerijatskim propisima. Oboje potiču od Boga, mada se razlozi i oblici njihove objave razlikuju. Kur’an ne može derogirati Sunnet, već jedan Sunnet derogira drugi. Dao je teorijski koncept idžmaa, odbacivši njegovo svođenje na idžma Medine ili ashaba. Kao osnov zakonitosti idžma naveo je poznati hadis: »Moj ummet se neće složiti u pogrešnom mišljenju«. Šafija je odbacio proizvoljnu upotrebu re’ja, prihvativši zaključivanje po analogiji.

S obzirom na porijeklo, pravno je znanje podijelio na: ittiba (ono što se slijedi, ono što je dato) i istinbat (ono do čega se došlo promišljanjem, ono što je konstruisano). U prvu kategoriju spadaju sadržaji Kur’ana, Sunneta i mišljenja prvih generacija muslimana (ammetu selefina). U drugu kategoriju spadaju sadržaji do kojih se došlo uvažavanjem kijasa, običaja, opšte koristi i sl.

U globalu, Šafija je u literaturi ocijenjen kao ključna ličnost islamske pravne nauke. U sebi je ujedinio sposobnosti eklektika i inovatora. Kao baštinik tradicija i ehlu-l-hadisa i ehlu-r-re’ja bio je u prilici da preuzme ono što je najvažnije u oba pravca. Svoje sposobnosti sistematizatora iskazao je posebno pri korištenju normativnog metoda u pravu, povezujući različite pojedinačne norme u cjelinu različitog stepena opštosti. Vrijeme u kome se pojavio, a koje je karakterisalo naraslo pravno znanje u pojedinim školama i lične sposobnosti (islamske tradicionalne nauke, logika i dijalektika, te elokvencija) – omogućili su mu da odigra ulogu faktora integracije i sistematizacije islamske pravne misli. Šafijina pravna misao je bila dinamična i on je cijelog života ostao student prava. Ispitivanje žive strane prava je smatrao za ključ pravne nauke.

Šafijina misao ima i teološku stranu. Ona se ogledala u njegovom antiracionalističkom usmjerenju, koje se u konkretnim prilikama izražavalo kao odbojnost prema mutekeliminima. U teorijskom pitanju izvora saznanja prava dao je, kako je spomenuto, prednost Objavi nad razumom. Prema njegovom tumačenju, obaveze nisu sadržane u prirodi stvari, već se temelje na zakonu koji je Bog objavio. Za razliku od kelama koji je želio da ide iza Objave i spekuliše o njenom Tvorcu, Šafija je iznosio da je jedino Božja objava neophodna za spasenje. Kur’an i Sunnet su izraz Božje objave; usuli-fikh i usuli-din su nauke koje se njima bave, aidžtihad je metod koji se ima primijeniti u njihovom tumačenju.

 

Primjer pravnog tumačenja

 

Šafija je u svojim djelima uobičavao nuditi više mogućih rješenja za jedan slučaj. Na taj način je gradio koncept jednog fleksibilnog tumačenja prava. Ova ilustracija je iz djela »El-Umm«.

Jedan čovjek sklopio brak dajući lažne podatke o svom porijeklu vjerenici. Vjerenica kasnije dozna istinu. Kakve su pravne posljedice?

Šafija odgovara: Neovisno od toga da li je muževo porijeklo visoko ili nisko, na osnovu činjenice da je dao neistinite podatke biva podložan kazni ta’zir. U pogledu sudbine braka Šafija navodi dva moguća rješenja: 1. supruga ima pravo izbora: da nastavi bračni život ili da raskine brak i 2. brak je u svakom slučaju nevaljan. (A. A. Qadri, Islamic Jurisprudence in the Modern World, Lahore 1981, 130).

 

Učenici

 

 Među Šafijinim učenicima bilo je ljudi različitog naučnog nivoa. Tu su bili mudžtehidi za koje su se vezale pravne škole, bilo očuvane ili iščezle, kao što su: Ahmed b. Hanbel, Davud ez-Zahiri, Ebu Sevr el-Bagdadi, Ebu Dža’fer b. Džerir et­-Taberi itd. Osim njih, Šafijina predavanja su slušali ljudi koji će odigrati ulogu u kasnijoj razradi njegova mezheba.

Među pravnicima ovog perioda koji su zaslužni za upotpunjenje cjeline pravnog tumačenja uz korištenje Šafjine metodologije su: Ebu Ibrahim Ismail b. Jahja el-Muzeni (u. 264/878), pisac djela »El-Muhtesar«, zaslužan za širenje Šafijine misli u Egiptu, čija je pojava označila potpuno oformljenje šafijskog mezheba; Ebu Bekr Muhammed b. Ibrahim b. Munzir en-Nejsaburi (u. 310/922), pisac djela »Ihtilafu-l-fukaha«; Ebu-l­ Abbas Ahmed b. Omer b. Saridž (u. 306/918) pisac djela o pozitivno-pravnim granama. 

 

d) Ibn Hanbel i njegova škola

 

Život. Ebu Abdullah Ahmed b. Hanbel je rođen u Bagdadu 164/780. Iako je poticao iz porodice u kojoj se njegovao državnički i vojnički poziv opredijelio se za studij islamskih disciplina. Školovao se u Bagdadu, tadašnjem centru nauke i kulture. Slušao je predavanja Ebu Jusufa, te drugih znamenitih učenjaka. Preduzimao je naučna putovanja u Siriju, Hidžaz, Jemen i druga mjesta. Posebnu pažnju je posvetio Sunnetu i sakupljanju hadisa. Kako navode njegovi biografi, u četrdesetoj godini je započeo izlaganja svog tumačenja Šerijata.

Ibn Hanbel je živio u vrijeme kada su abasijsku državu započele potresati značajne vjersko-političke polemike i unutrašnje napetosti. Tako se ovaj pravnik nije stavljao u službu vladajuće dinastije, kao njegov otac, a nije joj se ni suprotstavljao. Bio je šutljivi posmatrač tragičnih događaja koji su pratili borbe pojedinih pretendenata za prijesto. I pored toga, stanovište puritanskog idealizma koje je zastupao u tumačenju šerijatskih pitanja dovelo ga je pod udar abasijskih sankcija. Zbog toga što se usprotivio mutezilijskom tumačenju pitanja »stvaranja Kur’ana« više godina je proveo u zatvoru.

Njegov lični život je bio prožet dubokom pobožnošću i poštenjem. Umro je 241/855 u Bagdadu. Njegov mezar je svijet obilazio sve dok nije uništen u poplavi u 7. vijeku (h).

 

Djelo

 

 Djela imama Ibn Hanbela se uglavnom odnose na hadis. To je imalo za posljedicu da su ga neki autori svrstavali u muhaddise, a ne u fakihe. Najvažniji rad Ibn Hanbela je »El­-Musned«, zbirka hadisa koja je nastala nakon 180/796. Ovaj zbornik, za čije je bilježenje posebno zaslužan imamov sin Abdullah (u. 290/902), predstavlja dosta cijenjeno djelo u hadisu i fikhu. Za ime Ibn Hanbela se vezuju i sljedeća djela: »Nasihu-l­-mensuh«, »Fedailu-s-sahabe«, » El-Menasiku-l-kebir«, »El­-Menasiku-s-sagir«, »Kitabu-z-zuhd« i druga.

 

Odlike pravnog mišljenja

 

 U literaturi se navodi da je mišljenje Ibn Hanbela u cjelini više tradicionalističko nego pravničko. Pri tome se ima na umu njegovo zanemarivanje bavljenjem pravnom tehnikom i pravnim konstrukcijama. Fikh Ahmeda b. Hanbela je cjelina koja se zasniva na hadisu i mišljenjima ashaba.

Poredak izvora prava prema njegovom učenju je: 1. Kur’an, 2. Sunnet, 3. fetve ashaba, 4. nedovoljno pouzdane predaje, 5. analogija. U rješavanju pravnih problema sa područja muamelata oslanjao se na načelo dopustivosti (ibahat) ukoliko o tome nema izričitog teksta Kur’ana ili Sunneta, niti predaje ashaba.

Osnovni metod koji je Ibn Hanbel primjenjivao u iznalaženju pravnih propisa za određeni slučaj je bio iznaći odluku Božijeg Poslanika koja se na takav ili sličan slučaj odnosi. Zato je čak smatrao da nakon Kur’ana i Sunneta nikakvo pravno djelo nije potrebno i da predstavlja novotariju (bid’a). Kasnije je ovo mišljenje korigovao, uvidjevši da se pojavljuju novi problemi kojih nema u Poslanikovu Sunnetu, niti u praksi ashaba.

Njegovo tradicionalističko usmjerenje imalo je za posljedicu prihvatanje mursel i da’if-hadisa prema vlastitom izboru. Upotrebu analogije ograničio je na posebne slučajeve i stanje prijeke potrebe.

Imamovi učenici su kasnije, koristeći njegov pravac, prihvatili i još neke izvore prava. Ibn Hanbelu je pripisana upotreba koncepta »opšte koristi« (masleha) na temelju teze da svaki propis šerijatskog prava ima u osnovi za cilj zaštitu »opšteg interesa«. Korištenje ovog koncepta je posebno razrađeno na području javnog prava (es-sijasetu-š-šer’ijje). Uvažavanje ovog koncepta imalo je za posljedicu ispitivanje razloga i motiva pravnih poslova pojedinaca, što je hanbelijsko tumačenje šerijatskog prava dovelo u najuži dodir sa svakodnevnim životom. Bavljenje konkretnim problemima ostalo je trajnim obilježjem škole koja se vezala za ime Ibn Hanbela. 

 

Primjer pravnog tumačenja

 

Uvažavajući koncept »opšteg interesa« hanbelijski pravnici su izdali niz zanimljivih pravnih mišljenja. Takva su: kažnjavanje pijanica koji remete javni mir, oduzimanje imovine pronevjeriocu, zabrana kupoprodaje robinja, oduzimanje viška stambenog prostora od veleposjednika u korist beskućnika itd.

Ove fetve su zabilježili Ibnu-l-Kajjim, Eš-Šatibi i drugi. (A. A. Qadri, op. cit., 145).

Učenici. Najpoznatiji učenici Ahmeda b. Hanbela u ovom periodu su: imamovi sinovi Salih (u. 266/879) i Abdullah (u. 290/902); Ebu Bekr Ahmed b. Muhammed el-Esrem (u. 273/886), pisac djela »El-Minhadž«; Ibrahim b. Ishak el-Harbi (u. 285/898), pisac značajnih djela: »Garibu-l-hadis«»Delailu-n-nubuvve«»El-Menasik« itd.; Ahmed b. Muhammed b. Harun el-Hallal (u. 311/923), pisac djela »El-Džamiu-l-kebir«; Omer b. el-Husein el­Hireki (u. 334/945), pisac djela »El-Muhtesar« i drugi.

 

e) Iščezle škole ehlu-sunneta

 

U periodu u kome govorimo u okviru ehlu-sunneta su se pojavili i drugi pravnici koji su razvili sopstvenu metodologiju u tumačenju Šerijata (mudžtehidi). Oni su među pravnicima i, u određenom obimu, među masom zadobili pristalice. Međutim, djelovanjem različitih faktora ove pravne škole su nestale. Mezhebi o koj ima je riječ su: zahirijski, evzaijski, sevrijski i taberijski. Na ovom mjestu biće data sažeta obavijest o pravnicima za koje su se ovi mezhebi vezali i obilježjima njihovog učenja.

1. Davud b. Ali el-Isfahani, više poznat pod imenom Ebu Sulejman ez-Zahiri rođen je u Kufi 202/717. Obrazovao se u Bagdadu, gdje je slušao predavanja poznatih fakiha i muhaddisa kao što su Ebu Sevr i Ishak b. Rahuvejh. Ovaj posljednji je zbog strogog pridržavanja hadisa, uticao na kasniji Davudov razvoj. Preko Šafijinih učenika upoznao se sa mišlju ovog pravnika, potencirajući naročito aspekt hadisa kao izvora prava. Umro je u Bagdadu 270/883.

Za ime Davuda ez-Zahirije vezuju se mnogobrojna djela iz oblasti usula i fikha. Među njima su: »Kitabu ibtali-t-taklid«»Kitabu ibtali-l-kijas«»Kitabu-haberi-l-vahid«, itd.

Najvažnija obilježja pravnog mišljenju Davuda ez-Zahirije su: svođenje izvora saznanja prava na obavezne tekstove (nass) iidžma, odbacivanje kijasa i taklida. U pogledu idžma’a Ez-Zahiri nudi vlastiti koncept: to je saglasnost samo ashaba. Idžma je, dakle, vremenski ograničeni izvor prava. Uviđajući kompleksnost sudijske funkcije, bavljenje različitim vrstama sluča eva, Ez­-Zahiri je kadijama dopustio korištenje analogije. Njegov kasniji učenik Ibn Hazm je i to odbio. U rekonstrukciji učenja Davuda ez-Zahirije otežavajuća je okolnost da je malo njegovih fetava očuvano. Mnogo više ima podataka o teoriji Zahirija, pa je teško odvojiti šta pripada učitelju a šta kasnijim učenicima. Poznate zahirijske fetve su: 1. otkaz braka (talak) se može učiniti samo upotrebom jedne od poznatih tri riječi i iz njih izvedenih oblika (talak, tesrih, firak) i s namjerom otkaza. Upotreba drugih riječi ili nedostatak namjere ne proizvode pravna dejstva, kao kada bi muž rekao supruzi: »Vraćam te porodici« (vehebtuki li ehliki). 2. Otkaz braka se ne može učiniti putem opunomoćenika, pod uslovom, rokom niti se to pravo može delegirati ženi. 3. Poznati hadis o zabrani kamate u razmjeni šest artikala (pšenica, ječam, hurme, zlato, kovani novac, so), koji se mogu razmjenjivati samo po principu „ista količina za istu količinu i iz ruke u ruku“ zahirije su tako protumačili da nema kamate u razmjeni ostalih artikala. Naime, fakihi koji se oslanjaju na kijas protegli su ovu zabranu i na razmjenu grožđica, prohe, riže, graha i svih drugih artikala koji su mjerljivi, jestivi i koji se mogu uskladištiti i biti hrana pošto razlog zabrane koji postoji kod ječma i pšenice postoji i kod drugih namirnica. Zahirije kažu: »Da je Poslanik htio proširiti zabranu na sve mjerljive stvari ili namirnice on bi i upotrijebio takve opšte izraze a ne bi nabrajao posebne nazive«. Zato i zabranu kamate svode na razmjenu spomenutih artikala.

Zahirijska škola se bila raširila u Španiji, gdje je njen najpoznatiji pristalica u kasnijem vremenu bio Ebu Muhammed Ali b. Ahmed b. Hazm el-Endelusi (u. 456/1063). Za njegovo ime se vežu mnoga djela s područja prava, uporednih religija, književnosti itd. U pravnoj literaturi uvažavaju se posebno »El­-Ihkam fi usuli-l-ahkam« i »El-Muhalla«. Ova škola je izgubila masovniju podršku početkom 5. vijeka (h), da bi u 8. vijeku potpuno nestala.

2. Abdurrahman b. Amr Ebu Amr el-Evza’i je rođen u Balbeku (Liban) 88/706.). Živio je životom pobožnjaka, uživao je ugled imama u hadisu noseći naziv »imam Sirije«, gdje je bio i sudija. Umro je 157/774. u okolini Bejruta, gdje mu se nalazi mezar koji je i danas mjesto zijareta.

El-Evza’i predstavlja staru sirijsku školu prava. Njegovo pravno tumačenje karakteriše u najvećoj mjeri oslanjanje na »živu tradiciju«, pod čime on podrazumijeva neprekinutu praksu muslimana od vremena Muhammeda (a. s.) i prvih generacija. Sve je to uključivao u »Sunnet Poslanika«, iako poneki propis nije bivao osnažen verbalnom predajom.

Za njegovo ime se vežu radovi iz oblasti fikha i hadisi, ali su uglavnom izgubljeni. Takvi su: »Kitabu-s-suneni fi-l-fikh« i »Kitabu-l-mesaili fi-l-fikh«. Kao izvor za saznanje njegovog tumačenja fikha služi u najvećoj mjeri Ebu Jusuf.

Evazijski mezheb potpuno je obrazovan nastojanjem Evzaijinih učenika, među kojima je posebno važnu ulogu odigrao El-Velid b. Mezjed (u. 203/818). Ovaj mezheb je preovladavao na Magribu i u Španiji sve dok nije zamijenjen malikijskim iza polovine 3. vijeka (h). Krajem 4. vijeka (h) izgubio je masovnost i u Siriji, te od tada njegovo pravo učenje nema praktični značaj.

3. Ebu Abdullah Sufjan b. Se’id es-Sevri je rođen 97/715. Živio je u Kufi, gdje je i umro 161/777. Po svojoj orijentaciji je pripadaoehlu-l-hadisu. na njega su se pozivali Malik, El-Evza’i, Ibn Hanbel i drugi. Zauzimao je stavove slične Ebu Hanifi, razlikujući se od njega u pogledu prihvatanja kijasa i istihsana. Njegova škola je nestala krajem 2. i početkom 3. vijeka (h) širenjem hanefijskog mezheba u Iraku.

4. Ebu Dža’fer Muhammed b. Džerir et-Taberi je rođen u Taberistanu 224/838. Po tadašnjem običaju preduzimao je naučna putovanja u razne krajeve Hilafeta. Stekao je visoko obrazovanje na polju islamskih nauka, historije, državne uprave i sl. Nakon svestranog upoznavanja sa različitim sistemima tumačenja Šerijata, razvio je vlastitu metodologiju. Svoje poglede na pravo iznio je u djelima »El-Latif«, »El-Hafif«, »EI-Basit«, »El-Asar« i gotovo najznačajnijem »Ihtilafu-l-fukaha«. Sa područja javnog prava poznato mu je djelo »Kitabu-d-dini ve-d-devleti«, koje je doživjelo više izdanja (Manchester 1923).

U svoje vrijeme taberijski mezheb je bio jedan od najuticajnijih mezheba u abasijskoj državi. Iščezao je polovinom 5. vijeka (h).

 

f) Vladajuće pravno tumačenje haridžija

 

Kako je poznato, haridžije su najranija vjersko-politička grupacija u islamu. Kao posebna grupa obrazovani su 37/657. nezadovoljni okolnošću da je Hazreti Alija u toku bitke na Siffinu prihvatio prijedlog o arbitraži između njega i Muavije. Grupa koja je smatrala da ne može biti ljudske arbitraže ni suda iznad Božije riječi (la hukme illa li-llahi) izdvojila se i pobunila i protiv halife koga je do tada podržavala (Aliju) i protiv njegovih protivnika. Tako su od početka »oni koji su se izdvojili« nastupili s pozicija radikalizma i idealizma. Sam Hazreti Alija je bio prinuđen da s njima ratuje i nanio im je bolni udarac u bici u Nehrevanu safera 38/jula 658. Ta ga je pobjeda kasnije koštala života; pao je kao žrtva haridžijskog atentata.

U vrijeme Emevija haridžije su nastavili pobunu u istočnim provincijama (Kirman, Fars) i na Arabijskom poluostrvu. Politički su eliminisani energičnim akcijama emevijskog namjesnika Hadžadža, doprinoseći svom slomu i vlastitim fanatizmom i netolerancijom.

U vrijeme abasijskih halifa nestali su sa političke scene, preživljavajući kao vjerska grupa u istočnoj Arabiji, sjevernoj i istočnoj Africi.

Pošto je haridžijska moć trajala prilično kratko nisu bili u stanju da u potpunosti i jedinstveno izraze svoje stavove, tako da među njima postoje podgrupe koje se znatno međusobno razlikuju.

U načelu se može reći da su haridžije izgradile svoje vjersko, moralno i pravno učenje u skladu sa svojom praktično­-političkom pozicijom. U pitanju hilafeta zauzeli su poziciju radikalnog demokratizma: učili su da je ova funkcija dostupna svakom muslimanu »čak i ako je crni rob«, te da je svaki musliman dužan da proglasi nezakonitim svakog halifu koji skrene s pravog puta i da ga čak zbaci silom. O tome kada je neko skrenuo s »pravog puta« procjenjuje se haridžijskim mjerilima. Time su, u stvari, opravdavali svoju pobunu protiv Alije.

U vjerskim pitanjima su smatrali da je nemoguća vjera bez praktičnih djela. Sljedstveno tome, svakog muslimana koji počini veliki grijeh smatrali su otpadnikom od vjere (murted) kome slijedi smrtna kazna. Sve muslimane koji ne slijede haridžijski pravac podveli su pod ovu kategoriju. To ih je praktično dovelo na poziciju krajnjeg fanatizma, pri čemu nisu prezali ni od masovnih ubistava njihovih protivnika zajedno sa cjelokupnim porodicama.

Istovremeno su prema pripadnicima drugih nebeskih vjera pokazivali posebnu toleranciju. Jednakim sebi su smatrali svakog hrišćanina i Jevreja koji izgovori modifikovani šehadet: »Muhammed je Božiji Poslanik Arapima a ne nama«.

Haridžijski radikalizam se u pravu izrazio kao zahtjev za krajnje idealizovanim ponašanjem. Osuđivanje muslimana koji su na bilo koji način učestvovali u borbama oko Hilafeta dovelo ih je dotle da odbace kao nevjerodostojne većinu hadisa i idžma’u-l­-ummet, pošto su samo sebe haridžije smatrali pravim Ummetom. Na taj način su izvore prava sveli samo na Kur’an. To je imalo za posljedicu pojavu specifičnih pozitivno-pravnih rješenja:

– U slučaju bluda bračnog muškarca i žene propisali su kaznu bičevanja jednako kao i u slučaju nebračnih lica. Nisu priznali hadise o kazni kamenovanja koje je Muhammed (a. s.) primijenio u slučaju bračnih lica.

– Dopuštaju oporuku nasljedniku, jer ne priznaju valjanost hadisa »la vasijjete li varisin«. Kuranski ajet o oporuci (11:180) smatraju jedino mjerodavnim za ovo pitanje, a ne, kao ehlu­-sunnet, prvom fazom u regulisanju reda nasljeđivanja.

– Srodstvo po mlijeku kao bračnu smetnju smatraju jedino u slučaju majke i sestre, pošto ne priznaju hadis »Sve što je zabranjeno po krvi zabranjeno je i po mlijeku«.

Idealizam u poimanju vjerskih i moralnih propisa imao je za posljedicu rješenje po kome taharet kao uslov za namaz obuhvata ne samo tjelesnu već i duhovnu čistoću. Abdest, prema haridžijama, kvari i mržnja, zloba, bestidan govor i sl.

Tokom historije haridžijski fikh nije ostavio ozbiljnijeg traga u islamskoj pravnoj nauci. Smatran je ekstremnim i kao takav ostao na margini društvene prakse i nauke.

U kasnijem dobu očuvale su se one haridžijske grupacije koje su imale umjerenu orijentaciju. Takve su ibadije u Muskatu, istočnoj Africi, dijelovima Alžira i Libije. Ova grupacija ima učenje veoma blisko stanovništvu ehlu-sunneta. Kao izvore prava priznaju: Kur’an, Sunnet, te idžma ostalih pravnih škola. Tako su se, faktički, u najvećoj mjeri približili većinskom muslimanskom pravnom tumačenju.

 

g) Vladajuće pravno tumačenje ši’ija

 

Kao oformljena grupacija ši’ije (ši’atu Ali) pojavili su se u vrijeme građanskog rata između četvrtog halife Alije i sirijskog namjesnika Muavije. U ovom sukobu, koji je trajao od 35. do 41. (656-661). Aliju su podržali stanovnici Iraka, a Muaviju stanovnici Šama. Alija je prenio prijestonicu u Kufu i to kratko vrijeme ostalo je u svijesti lokalnog stanovništva kao idealno doba, kratkotrajno sjećanje na slavnu prošlost.

I nakon smrti hazreti Alije, njegove pristalice su se grupisale oko njegovih sinova, posebno Husejna, djelujući kao zaseban faktor, gradeći postupno vlastitu ideologiju. Središnje mjesto u toj ideologiji bilo je pitanje hilafeta (odnosno imameta po ši’ijskoj terminologiji). Ši’ije su formulisali tezu o tome da Bog podaruje pravo na imamet, da je takav imam snabdjeven Božanskom inspiracijom i da se ona nasljedno prenosi u krugu potomaka Hazreti Alije i Fatime (ehlu-l-bejt). Insistiranje na imametu kao pravu koje Bog podaruje pojedincima trebalo je da obesnaži zahtjeve Emevija i Abasija na hilafet, pošto se njihovo pravo izvodilo iz saglasnosti zajednice, tj. iz ljudskog prava.

U skladu sa ovom osnovnom koncepcijom izgradeno je cijelokupno vjersko, moralno i pravno učenje ši’ija. Pri tome je stvarni položaj ove grupacije (dugogodišnji progoni i pritisak) našao vjerni odraz u teoriji (pravila tzv. »tekijje«, odnosno skrivanje sopstvenog opredjeljenja ukoliko bi njegovo javno iznošenje dovelo ši’ijskog sljedbenika u nepovoljan položaj itd.).

Kako je poznato, ši’ije tokom historije nisu ostali jedinstveni već su se razbili u više podgrupa koje su, po svom učenju, bliže ili dalje ehlu-sunnetskom pravcu. Osnovna crta ovih podjela bilo je pitanje prvenstva na imamet.

Najpoznatija ši’ijska podgrupa je »isna ašerijje«, odnosno ona koja priznaje dvanaest imama. U zapadnoj literaturi se označava kao »duodecimalni ši’iti«. Sami sebe nazivaju »imamije«. Priznaju sljedeće imame: Aliju, Hasana, Husejna, Ali Zejnu-l-Abidina, Muhammed el-Bakira, Džafer es-Sadika, Musaa el-Kazima, Ali er-Ridaa, Muhamedda et-Tekijja, Ali en-Nekijja, Hasana el-Askerija i Muhammeda el-Mehdija. Ovi imami su živjeli u periodu između 35. i 260. godine (658-874).

Grupacija koja je nakon smrti Ali Zejnu-l-Abidina priznala za imama njegovog sina Zejda umjesto Muhammeda el-Bakira nazvala se »zejdijje« i razvila svoje posebno učenje.

Ukratko ćemo se osvrnut na pravno učenje ove dvije grupe.

 

Fikh imamija/isna ašerija

 

 Izvori prava prema učenju ovog pravca su: Kur’an, Sunnet, idžma ši’ijskih pravnika i razum (akl). Terminološki, postoji sličnost s ehlu-sunnetskim poretkom izvora. Međutim, u pogledu koncepta pojedinih izvora postoje znatne razlike.

U pogledu prvog izvora Kur’ana, ši’ije primjenjuju specifične metode tumačenja. Pod Sunnetom ši’ije podrazumijevaju riječi, djela i prešutna odobrenja Muhammeda (a. s.), ali i ši’ijskih imama. Za saznanje Sunneta koriste sopstvene zbirke hadisa. Jedan hadis je vjerodostojan ukoliko ga prenosi neki od ši’ijskih imama. Idžma nije samostalni izvor prava već služi kao sredstvo za otkrivanje mišljenja imama. Logično, za ši’ije je idžma samo saglasnost ši’ijskih učenjaka. Pod aklom ši’ije imamije podrazumijevaju kategoričke sudove izvedene iz čistog ili praktičnog uma. Uloga akla i idžmaa afirmisana je nakon 260/874, odnosno nakon »nestanka« imama El-Mehdija. Racionalni izvori prava dobili su na važnosti tek nakon nestanka imama koji je, po ši’ijskom vjerovanju, posrednik preko koga Bog proglašava pravo.

U kasnijem razvoju, ši’ijski fikh je pretrpio znatan uticaj mutezilskog racionalizma. Jedno od pravila imamij skog fikha glasi: »Sve što je naređeno umom, naređeno je i Šerijatom« (Kullu ma hakeme bihi-l-‚aklu hakeme bihi-š-šer’u).

Polazeći od istog pravnog materijala kao i sunije, ši’ije imamije su, primjenjujući svoje ključne koncepte i specifične metode, došli do bitno drukčijih pozitivno-pravnih rješenja.

Na polju ibadata postoje razlike u odnosu na ehlu-sunnet u pogledu pojedinih propisa u obavljanju namaza i drugih ibadata. Jedna od uočljivih razlika je dodavanje riječi »Ešhedu enne Alijje velijjullah« u ezanu.

Na području porodičnog i nasljednog prava postoji nekoliko specifičnih imamijskih ustanova i rješenja. Prema imamijskom fikhu, dozvoljena je mut’a veza. To je veza između muškarca i žene koja se uspostavlja ugovorom na određeno vrijeme. Muškarac je dužan da ženi da imovinsku naknadu koja se naziva udžre (inače znači »zakupnina«), žena je dužna da s tim muškarcem stupa u intimne odnose. Djeca iz takve veze pripadaju ženi. Žena nema pravo na imovinsku naknadu nakon prestanka ove veze, niti pravo nasljedstva u slučaju smrti muškarca. S druge strane, za vrijeme trajanja ove veze žena nije dužna da se pokorava muškarcu.Mut’a veza se i u ši’ijskoj teoriji svrstava pod ugovor o zakupu. Mut’a veza je postojala u Arabiji prije islama; u vrijeme Muhammeda (a. s.) bila je dozvoljena izvjesno vrijeme, ali je zabranjena. Na njenoj zabrani je naročito insistirao hazreti Omer. Postoji tumačenje da su ši’ije imamije ovu ustanovu prihvatili zbog svog negativnog odnosa prema drugom halifi. Ši’ijski pravnici pokušavaju ovu ustanovu utemeljiti na vlastitim tumačenjima Kur’ana. Prema fetvama ehlu-sunnetskih pravnika u većini, mut’aveza nije dozvoljena i smatra se bludom.

Otkazivanje braka od strane muškarca (talak) prema imamijskom tumačenju je restriktivno u odnosu na ehlu-sunnet.

Otkaz mora biti dat usmeno uz upotrebu riječi talak i pred dva svjedoka. Osim toga, mora biti dokazana konačna namjera za prestanak bračne zajednice. Ne priznaje se otkaz, gdje se izjava o tome daje u jednom momentu (talaku-l-bid’a).

U pogledu zakonskog nasljeđa ši’ije isna ašerije imaju posebni nasljedni red. Prema tumačenju ehlu-sunneta, na naslijeđe se, od zakonskih nasljednika, prvo pozivaju lica čiji je dio alikvotno određen u Kur’anu ili Sunnetu (ashabu-l-feraid), zatim ostaviočevi srodnici po muškoj liniji (asaba) i na trećem mjestu ostaviočevi srodnici po ženskoj liniji (zevu-l-‚erham). Svaka prethodna kategorija isključuje narednu. Ši’ije u prvom redu na nasljeđe pozivaju lica čiji je dio alikvotno određen u Kur’anu ili Sunnetu (zevu-l-furud) a zatim sve ostaviočeve krvne srodnike bilo po muškoj bilo po ženskoj liniji (zevu-l-karabet). Muški srodnici, agnati, kod ši’ija ne postoje kao posebna kategorija. U rješavanju konkretnih slučajeva ova razlika je jako značajna.

U slučaju oporuke (vasijjet) iznad jedne trećine, po tumačenju imamija, potrebna je saglasnost nasljednika bilo prije bilo poslije ostaviočeve smrti. Po tumačenju ehlu-sunneta (hanefijska škola), saglasnost je potrebna nakon smrti ostavioca. Imamije dopuštaju vasijjet zakonskom nasljedniku, a ehlu­sunnetske pravne škole ne dopuštaju.

Najveći udio u formiranju fikha isna ašerija imao je imam Džafer es-Sadik. Rođen je 80/699-700. u Medini, gdje je i umro 148/765. Smatra se da je s njim započelo nastajanje specifičnog ši’ijskog fikha. Priznaju ga i ši’ije ismailijje. Bio je autoritet u hadisu, pa se spominje i u ehlu-sunnetskim isnadima.

Dalju razradu imamijski (ili džaferijski) fikh je doživio u djelu Musa el-Kazima (u. 183/798) i njegovog sina Ali er-Ridaa, iza koga je ostao pravni zbornik poznat pod imenom »Fikhu-r-rida«. Nakon perioda imama, ulogu sistematizatora prava preuzeli su mudžetehidi. Među njima je bio najznačajniji Ebu Dža’fer Muhammed b. el-Hasan el-Kummi (u. 290/902). U četvrtom vijeku (h) nastalo je jedno od temeljnih djela ovog pravca poznato pod imenom »El-Kafi«.

U daljem historij skom toku ši’ij ski pravci su imali zasebnu sudbinu i razvoj, te ih je nemoguće pratiti u periodizaciji ehlu­sunnetskog fikha.

 

Fikh zejdija

 

 Ova ši’ijska podgrupa se izdvojila u vrijeme spora o tome ko će naslijediti četvrtog imama Ali Zejnu-l-Abidina. Većina ši’ija je priznala za imama Muhammeda el-Bakira, dok je jedna grupa počela slijediti Zejnu-l-Abidinovog sina Zejda. Ubrzo su se prozvali zejdijama.

Zejd b. Ali je uživao glas velikog učenjaka. Bio je dobro upućen u tumačenje vjerskih pitanja. Smatrajući obavezom da se pobuni protiv Emevija, koje je smatrao uzurpatorima vlasti, poveo je protiv njih oružanu borbu. U tome nije imao uspjeha pa je poginuo 122/739.

Zejdu b. Aliji se pripisuje više djela sa različitih područja. Među ovim djelima najznačajnija je knjiga »El-Medžmu’u fi-l­-fikh«, u kojoj se govori o različitim šerijatsko-pravnim pitanjima. Neki hitoričari sumnjaju u autentičnost ovog djela, odnosno u navod da ono potiče od imama Zejda. Ukoliko bi njeno porijeklo bilo tačno, ona bi spadala u najstarija djela fikha. Historičari koji su proučavali ovu knjigu ustanovili su sličnost u njoj sadržanih pravnih rješenja sa tumačenjima Ebu Hanife.

Ova sličnost bi se mogla objasniti okolnošću da su i Ebu Hanife i Zejd b. Ali živjeli i djelovali na području Iraka i da su, prema tome, bili pod uticajem iračkog pravnog mišljenja. Pošto je djelo »El-Medžmu’u fi-l-fikh« datirano u prve decenije 2. vijeka (h), u njemu nije ni moglo biti nekih specifičnih ši’ijskih koncepata, koje su zejdije uostalom i napustile.

Pravno tumačenje zejdija se u teorijskom pogledu oformilo i praktično počelo slijediti u vrijeme El-Hasan b. Zejda b. Muhammeda, koji je oko 250/864. osnovao samostalnu državu na području Taberistana. Ova država je trajala do 520/1126. i u njoj je primjenjivan zejdijski mezheb. Za razradu i bilježenje zejdijskog fikha zaslužan je i El-Kasim Re’si (u. 246/860). Zejdijski fikh, kakav je poznat u kasnijem vremenu, sadržan je u djelima ovog pravnika.

Unuk ovog učenjaka, Jahja b. el-Husejn uspostavio je zejdijsku vlast u Jemenu 288/900, gdje su se kroz naredne vjekove očuvala znatne koncentracije pristalica ovog pravca.

U pogledu vjerovanja zejdije su pod vidnim uticajem mu’tezilijskog racionalizma. U tom smislu odbacuju tesavvuf, koji je u zejdijskim državama bio zvanično zabranjen.

U pogledu fikha zejdije su izgleda bliže ehlu-sunnetu nego ši’ijama. Tako se u djelilna o razlikama među mezhebima (hilafjjat) zejdijska pravna škola poredi s ehlu-sunnetskim i negdje navodi kao peti mezheb.

Specifična rješenja ovog pravca su: u ezanu je dodata formula: »Hajje ‚ala hajri-l-‚ameli«, u dženaza-namazu se donosi pet tekbira, odbacuju mesh po mestvama, odbacuju klanjanje za imamom griješnikom, zabranjuju vezu mut’a, a njihovi sljedbenici sklapaju brakove unutar zejdijske grupe.

 

4. Primjena prava

 

U ovo vrijeme u potpunosti je obrazovano sudstvo (kada‘) odvojeno od upravne vlasti. Teorijski, sudska vlast je objašnjena kao delegacija prava suđenja od strane halife pojedinim sudijama. Sudije su, međutim, od 2. vijeka (h) zadobile znatnu samostalnost: halifa (odnosno kasnije sultan) postavljao ih je, ali su se oni pri suđenju morali jedino pridržavati šerijata. U pravilu je sudsku funkciju vršio sudija pojedinac (kadija). Kadije su bili nosioci sudskih, vjerskih i izvjesnih upravnih funkcija. Oni su rješavali sporove i vršili druge sudske poslove, vršili ulogu starateljskih organa u pogledu maloljetnika i udovica, imali u nadležnosti zaštitu džamija, nadzor nad vakufima i obavljali druge poslove vjerskog karaktera (prelasci na islam, objavljivanje početka mjeseca ramazana, klanjanje džuma-namaza i držanje hutbe i sl.).

U Španiji su djelovali zborni sudski organi. Oni su ustanovljeni na osnovu tumačenja malikijskog mezheba od strane magribskih i andaluskih pravnika. Tokom 2. i 3. vijeka (h) postalo je pravilo da se suđenje vrši samo u zboru (dva ili više sudija). Ovakvo suđenje je nazivano kadau-l-džema’a.

U posljednjim decenijama 2. vijeka (h) u abasijskoj državi je kreirana funkcija kadi-l-kudat. Njen nosilac je bio najviši sudski funkcioner sa znatnim upravnim ovlaštenjima.

Iz istog perioda potiče redovito spominjanje u izvorima funkcije kadi-l-asker. To su bili sudije imenovani za rješavanje sporova među vojnicima na pohodima ili na osvojenim teritorijama. Zaustavljanjem osvajanja u abasijskoj državi, odnosno emevijskoj Španiji, kadi-l-asker je poprimio funkciju redovnog sudije.

U ovo vrijeme mezalim sudovi su doživjeli dalju afirmaciju. Smatrani su jednom od najvažnijih karakteristika suverene vlasti. U vrijeme cijepanja jedinstvene države historijski izvori pokazuju da je svaki novi vladar – sultan ili emir – među prvim svojim aktima određivao vrijeme prijema nezadovoljnih podanika, raspravljanje njihovih tužbi i žalbi i rješavanje u vanrednom postupku. Vođenje mezalim jurisdikcije su ubrzo preuzeli moćni veziri. U pogledu materijalnog prava mezalim­ sudovi nisu mogli ići protiv izričitih zabrana šerijata, a u pogledu procesnog prava nisu imali nikakvih ograničenja.

U 3. vijeku (h) razvijen je i dograđen sistem organizacije i funkcionisanja sudova. Kadije su dobili čitav niz pomoćnih organa kojim je trebalo da im se omogući brže i efikasnije djelovanje. To su bili: katib (zapisničar, čija se uloga ogledala u bilježenju izjava, svjedočenja, presuda i drugih sudskih akata); kassam (tehnički pomoćnik sudije, zadužen za fizičku diobu u imovinskim pitanjima),muzekki (službenik koji je imao zadatak ispitivanja moralnog lika svjedoka); bevvab (službenik čija je funkcija održavanje reda u sudnici); muterdžim (prevodilac za stranke koje ne znaju arapski jezik) i drugi.

Među sudskim pomoćnim organima važnu ulogu su imala lica nazvana šuhudu-l-hal ili eš-šuhudu-l-udul. To su bili akreditovani svjedoci kod suda čija je uloga bila kontrolisanje zakonitosti rada sudije. To su bili poznavaoci prava i ličnosti visokog morala, koji su svojim autoritetom garantovali ispravnost suđenja. Ovu ustanovu je prvi uveo egipatski kadija El-Mufaddal b. Fudala‘ (u. 174/790). Uloga ovih svjedoka je bila osebno naglašena u malikijskim pravnim redovima. Prihvaćena je i od drugih pravnih škola kao pravilo da nema sudenja bez prisustva ovih svjedoka. Navodi se da je krajem 4. vij eka (h) u Kairu bilo oko 1500 ovakvih svjedoka.

Pored sudske funkcije, država je u ovo doba posvetila pažnju i funkciji tumačenja prava. To je činjeno na dva načina: postavljanjem službenih muftija i kontrolisanjem rada privatnih. Muftije su davali fetve i službenim i privatnim licima. Neki vladari su posebno insistirali da kadije prilikom donošenja odluka konsultuju muftije. Takav nalog izdao je, npr. abasijski halifa El­-Muti‘ prilikom imenovanja kadi-l-kudata 363/973. Pravnik koji je izdavao fetve imao je položaj savjetnika (mušavir) pred sudovima u Španiji.

 

LITERATURA:

  1. Anwar Ahmad Qadri, Islamic Jurisprudence in the Modern World, 80-173;
  2. Ali Hasan Abdu-l-Kadir, Nazretun ammetunn fi tarihi-l-fikhi-l-islamijji, 191-292;
  3. Muhammed el-Hudri, Tarihu-t-­tešri’i-l-islamijji, El-Kahire, 1920, 164-327;
  4. Asaf A. Fayzee, „Shi’i Legal Theories“, u: Law in the Middle East (ed. M. Khadduri and H. Lehesny), Washington D. C. 1950, 113-131;
  5. Emile Tyan, „Judicial Organization“, u Law in tlae Middle East, 237-278;
  6. Dairetu-l-mearifi-l­-islamijje (odrednice: Ebu Hanife, Ebu Jusuf, Zejdije);
  7. Encyclopaedia of Islam, Leiden, 1979, vol. I-IV (odrednice: Ahmed b. Hanbal, kadi);
  8. Ahmad Hasan, Early Development of Islamic Jurisprudence, Islamabad 1982, 178-221.

 

Poglavlje iz knjige: HISTORIJA ŠERIJATSKOG PRAVA, prof. dr. Fikret Karčić, Fakultet islamskih nauka, Sarajevo, 2005. god. (treće dopunjeno izdanje)