Džemat – Allahovo uže

hablullah„Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte! I sjetite se Allahove milosti prema vama kada ste bili jedni drugima neprijatelji, pa je On složio srca vaša i vi ste postali, milošću Njegovom, prijatelji; i bili ste na ivici vatrene jame, pa vas je On nje spasio. Tako vam Allah objašnjava Svoje dokaze, da biste na pravom putu istrajali.“ (Ali Imran, 103)

Antropološku činjenicu da je čovjek društveno biće islam je razvio do krajnjih konsekvenci. Insistiranje na džematu ili zajedništvu jedna je od temeljnih odlika islama kao koncepta vjerovanja i djelovanja. Ova koncepcija islama ponajbolje se očituje u različitim islamskim obredima ili obrednim aspek­tima islama koji u sebi involviraju odnosno podrazu­mijevaju zajedništvo vjernika u njihovom obavljanju. Neki obredi islama mogu se izvršiti samo u zajednici s drugim vjernicima, to jest džematile, a nikako pojedi­načno. Naprimjer, obredi (ibadeti) kao što su džuma ­namaz, bajram namazi i hadž isključivo se obavljaju u džematu. Upravo ova praktična i simbolična obredna dimenzija zajedništva govori o tome da islam, u biti, jeste vjera zajedništva ili bratstva ljudi. Također, obredi za čije se izvršavanje uvjetuje džemat simbolički, ali i konkretno, poručuju kakvom društvu teži islam, od­nosno kakvi odnosi treba da vladaju među ljudima, a pogotovo među onima koji dijele zajedničku vjeru u vrijednosti islama.

Lahko je zapaziti da ibadeti u islamu čije je skupno obavljanje uvjet njihove prave vrijednosti i primljenosti, pored duhovne obaveze prema Stvoritelju koju odužuje svako pojedinačno, za osnovni cilj imaju zbližavanje ljudi, harmoniziranje i poboljšanje njihovih odnosa. Ovaj kolosalni značaj džemata, njegova duhovna i društvena energija koju on nesumnjivo emanira nije nikakva idealizacija ili utopija bez pokrića. Naime, hi­storijski primjeri iz doba prvih generacija muslimana, a koje su ostvarile čvrstu koheziju imana i džemata, svjedoče o snazi džemata i njegovoj velikoj moći da promijeni ne samo pojedinca i njegovu neposrednu okolinu već i tokove svjetske historije. Takav uspjeh zagarantovan je svakoj generaciji muslimana koja na ispravan način poima iman i džemat te njihovu nera­skidivu povezanost.

Iman i džemat, kao dva sigurna kolosjeka kojima muslimani u svakom vremenu trebaju maksimalno težiti, osiguravaju uspjeh jedne zajednice i njezin pros­peritet. Nije potrebno napominjati da vrijeme u ko­jem mi živimo zahtijeva timski, zajednički i džematski organiziran rad na svim poljima koja prepoznajemo kao prostor za ostvarivanje naših vjerskih, kulturnih, ekonomskih, političkih i drugih potreba i stremljenja. lstovremno, treba biti jasno da su naše međusobne razmirice, neslaganja, sukobljavanja ili, jednom ri­ječju, naše nejedinstvo posljedica zanemarivanja ili nedovoljnog primjenjivanja i aktiviranja džemata kao osnove svih aktivnosti ozbiljnog angažmana u druš­tvenom pogledu.

 

Svi se čvrsto Allahova užeta držite (…)

 

U ajetu koga smo u cijelosti već citirali uzvišeni Allah poziva nas da se čvrsto držimo Njegova užeta (hablu­Ilah) i da se nipošto ne razjedinjujemo. lz komentara Kur’ana saznajemo da je ovaj ajet objavljen povodom odnosa koji su vladali između plemena Evs i Hazredž, dva neprijateljska arapska plemena u Medini, „na ivici vatrene jame“, a u čijem su susjedstvu bili jevreji koji su stalno podsticali i potpaljivali njihovo međusob­no neprijateljstvo. A onda ih je moćni Allah ujedinio islamom. On je složio njihova srca i oni su postali, Njegovom milošću, prijatelji. Ova historijska epizoda na koju se aludira u ovom ajetu pruža mnogostruke značenjske uvide kao i trajnu lekciju kad je u pitanju džemat i čvrsto držanje za Allahovo uže. Iz ovog ajeta možemo, između ostalog, zaključiti:

  • džemat ili bratstvo je Allahova blagodat koju je On darovao prvoj zajednici muslimana;
  • ovakvom blagodati Allah, dž.š., obasipa one Svoje robove koje On voli;
  • jedino islam može ujediniti razjedinjene ljude;
  • jedino pomoću „Allahovog užeta“ ljudi mogu postati istinska braća;
  • ljudska srca moguće je ujediniti samo kroz brat­stvo u ime Uzvišenog Allaha.

 

„Allahovo uže“

 

Sintagma „Allahovo uže“ (hablullah) na jedan upe­čatljiv i metaforičan način ukazuje da zajedništvo na koje se ljudi pozivaju nije bilo kakvo zajedništvo. Riječ je o Allahovom užetu, to jest zajedništvu u Njegovoj vjeri, zajedništvu u ime i zarad Njega. Prema tome, ovdje nije riječ o zajedništvu radi zajedništva, radi dunjalučkih interesa, materijalne koristi ili položaja. Uzvišeni nas poziva na najveličanstvenije zajedništvo, na zajedništvo naših srca isključivo u Njegovo pleme­nito ime. Na nama je da „složimo“ naša srca pa da „postanemo, milošću Njegovom, prijatelji“.

Komentatori Kur’ana,tumačeći sintagmu „Allahovo uže“ ponudili su nekoliko mišljenja u pokušaju da kon­kretnije odgonetnu na šta se aludira tom sintagmom. Tako mufessir Ibn Džuzejj veli da se njome aludira na Kur’an ili džemat. (Kitabu’t-teshil li’ulumi’t-tenzil, l/115)

Hablullah je Kur’an. U hadisima se navodi da je Alla­hova Knjiga čvrsto uže. Ibn Džerir i Ibn Hatim navode da je Ebu’I-Alije rekao: „Čvrsto se držite Allahovog uže­ta, iskreno i samo u ime Njega.“ Ibn Ebi Hatim citira da je El-Hasan rekao da hablullah označava pokornost Uzvišenom. Također on citira da je Katade rekao da se pod sintagmom hablullah misli na ugovor dat Njemu i pokornost Njemu. Ibn Džerir prenosi da je Ibn Zejd kazao da se time misli na islam. (Eš-Ševkani, Fethu’l­-kadir, 236)

Komentator Ismail Hakki u svome komentaru isti­če da se sintagmom hablullah misli na vjeru islam ili Kur’an jer je riječ „uže“ ovdje upoterijebljena na meta­forički način zajedno od ova dva značenja koja nalikuju užetu što vodi do spasa i željenog cilja. Onaj ko se pridržava Kur’ana veličanstvenog i propisa ispravnog šerijata i objašnjenja plemenitog Gospodara, on je upu­ćen na Pravi put i osiguran je od zablude koja vodi do džehenemske vatre. (Ruhu’l-bejan,11/75)

Uočljivo je, dakle, da iznesena mišljenja o sintagmi hablullah ne proturječe jedna drugom. U suštinskom smislu ona se međusobno nadopunjuju i značenjski proširuju tako da je značenjska intencija ove sintagme sasvim jasna.

 

(…) i nikako se ne razjedinjujte!

 

Uzvišeni potom upućuje poziv muslimanima da se ne razjedinjuju, kao što su to učinili jevreji i kršćani, ili kao što su to bili u džahilijjetu kad su međusobno ratovali i bili ljuti neprijatelji. lstio tako ovaj ajet sadrži poruku da ne govore ono što ih međusobno dijeli i udaljuje jedne od drugih. Slijeđenje istine kroz pri­državanje propisa islama i naputaka časnog Kur’ana jedina je garancija da neće doći do neželjenih razdora s nesagledivim posljedicama. lznevjeravanje propisa islama i „svjetlosnog užeta“, to jest Kur’ana, musli­mane će dovesti „na ivicu vatrene jame“, bez obzira kada i gdje živjeli.

Kur’an kao naše svjetlosno uže doista to treba postati u našoj svakodnevnoj praksi. Deklarativno citiranje, emocionalno doživljavanje ili teoretsko ek­spliciranje Božije Riječi bez implementacija njezina sadržaja u praktičnom životu – zbog čega nam je ona na koncu i objavljena – neće polučiti željeni rezultat niti dovesti do konačnog cilja. Zanemarivanje propisa Kur’ana u našoj praksi pitanje je koje zaslužuje našu posebnu pažnju. Poslanik Muhammed, a.s., je u tom smislu, a u kontekstu džemata i podsticanja musli­mana na džemat, izrekao veliki broj hadisa koji daju osnovne ideje vodilje muslimanu u njegovom ličnom i društvenom životu.

 

Džemat je rahmet (milost)

 

Između brojnih Vjerovjesnikovih, a.s., poruka o dže­matu, njegovoj važnosti i značaju, neophodnosti da se muslimani drže džemata, zajedništva i džamije, ovdje navodimo nekoliko takvih hadisa. Hadisi koje ćemo citirati jasno i nedvosmileno ukazuju i usmjeravaju muslimane kakav odnos treba da imaju kada je u pi­tanju džemat i sve ono što on podrazumijeva.

Od Mu’aza ibn Džebela, r.a., prenosi se da je Allahov Vjerövjesnik, a.s., rekao: „Zaista, šejtan je čovjekov vuk! Poput vuka ovaca! On dograbi osamljenu ovcu, onu koja stranja. Pa zato, čuvajte se strančarenja, a držite se džemata, ravnajte se prema onome šta ve­ćina muslimana misli i držite se džamije!“ (Musned Ahmedov, 232/5)

Zejd ibn Sabit, r.a., prenosi od Vjerovjesnika, a.s., koji je rekao: „Imaju tri svojstva zbog kojih je muslimansko srce čisto od zavidnosti i ostalih zala, a ta svojstva su: iskreno činjenje djela u ime Allaha, davanje do­brih savjeta izabranim predstavnicima i privrženost džematu, jer dova u džematu stalno kruži oko takvog muslimana (koji je spašen od šejtanskih napada).“ (Ibn Hibban, 270/1)

Od Nu’mana ibn Bešira, r.a., prenosi se da je rekao: „Rekao je Allahov Poslanik, a.s.: ‚Džemat je rahmet (milost), a cijepanje džemata je ‚azab (kazna, patnja)!’“ (Medžmeu’z-zevaid, 92/5)

Od Ebu Zerra, r.a., prenosi se da je kazao: „Rekao je Resulullah, a.s.: ‚Dvojica su bolja od jednoga, trojica su bolja od dvojice, a četverica su bolja od trojice! Čuvajte džemat, jer Allah neće ujediniti (čitav) moj ummet ni na čemu osim na Uputi!’“ (Musned Ahmedov, 145/5)

Od ‚Urfedžea ibn Šurejha el-Ešdže’ija, r.a., prenosi se da je rekao: „Rekao je Allahov Poslanik, a.s.: „Allahova ruka je nad džematom, a šejtan je s onim ko ostavi džemat i on ga na to podbada!’“ (Nesa’i, 4025)

Od Huzejfe, r.a., prenosi se da je kazao: „Ja sam čuo Resulullaha, a.s., kada kaže: ‚Ko god se odvoji od dže­mata i omalovažava vladarevo vodstvo, susrest će Allaha, a On će njime biti nezadovoljan!’“ (Medžme’u’z­-zeva’id, 401/5)

Od Abdullaha ibn Abbasa, r.a., prenosi se da je pri­povijedio: „Rekao je Allahov Poslanik, a.s.: ‚Ko kod svo­ga vladara primijeti nešto što mu se ne sviđa, neka osaburi jer, zaista, onaj ko se odvoji od džemata ma i jedan pedalj pa umre u takvome stanju, umro je dža­hilijetskom smrću!’“ (Muslim, 4790)

 

Namaz u džematu – garancija jedinstva

 

O vrijednosti namaza u džematu postoje brojni hadisi Allahova Poslanika, a.s., zabilježeni u vjerodostojnim zbirkama hadisa kao posebna poglavlja o toj važnoj temi. Ovdje podsjećamo na nekolicinu takvih hadisa.

Said ibn Musajjeb, rahimehullahu, prenosi od jed­nog ensarije, r.a., koji kaže da je čuo kada Allahov Po­slanik, a.s., kaže: „Kada neko od vas uzme abdest na najljepši način pa zatim iziđe iz kuće da bi klanjao, on nijednom ne podigne desnu nogu a da mu Uzvišeni i Moćni Allah ne upiše jedno dobro djelo, niti spusti svoju lijevu nogu a da mu Uzvišeni i Moćni Allah ne pobriše jedno loše djelo, pa (zato) skratite svoje korake ili ih produljite! Ukoliko neko dođe u džamiju i klanja u džematu, bit će mu oprošteni grijesi, a ako dođe u džamiju i pristupi džematu zakasnivši na koji rekat, pa te rekate naklanja upotpunivši ono što je propustio, isto tako će mu biti oprošteni grijesi, pa i ako dođe u džamiju a već bude završen namaz u džematu, pa on sam klanja sav namaz, i njemu će biti oprošteni grijesi.“ (Ebu Davud, 563)

Od Omera ibn el-Hattaba, r.a,, prenosi se da je pri­povijedio: „Slušao sam Resulullaha, a.s., kada govori: ‚Zaista je Allah, tebareke ve te’ala (blagoslovljen i uzvi­šen je On), sretan i zadivljen dok gleda ljude kako u džematu klanjaju.“ (Medžmeu’z-zevaid,163/2)

Od Abdullaha ibn Mes’uda, r.a., prenosi se da je pri­povijedio: „Rekao je Resulullah, a.s.: ‚Namaz čovjeka koji klanja u džematu bolji je za dvadeset i više dered­ža od njegova namaza napose.’“ (Musned Ahmedov, 376:1)

Od Ebu Hurejrea, r.a., prenosi se da je pripovijedio: „Rekao je Allahov Poslanik, a.s.: ‚Namaz čovjeka koji klanja u džematu bit će dvadeset pet puta više nagra­đen od njegova namaza koga obavi u kući ili u čaršiji.“ (Buhari, 647)

Od Osmana ibn Affana, r.a., prenosi se da je pripo­vijedio: „Slušao sam kada Resulullah, a.s., govori: ‚Ko klanja jaciju u džematu, kao da je klanjao pola noći, a ko klanja sabah u džematu, kao da je klanjao čitavu noć.’“ (Muslim, 1491)

Od Ebu Bekra, r.a., prenosi se da je rekao: „Rekao je Resulullah, a.s.: ‚Ko klanja sabah u džematu, on uđe pod Allahovu zaštitu, a ko ostane bez Allahove zaštite, Allah će ga naglavačke baciti u džehenemsku vatru!’“ (Medžmeu’z-zevaid, 29/2)

Od Enesa ibn Malika, r.a., prenosi se da je pripovije­dio: „Kazao je Allahov Poslanik, a.s.: ‚Ko četrdeset dana džematile klanja u ime Allaha stižući na prvi tekbir, Allah će mu upisati dva berata (spasa): berat od dže­henemske vatre i berat od licemjerstva.’“ (Tirmizi, 241)

Od Enesa ibn Malika, r.a., prenosi se da je kazao: „Kazao je Resulullah, a.s.: ‚Ko u džematu klanja sabah­ namaz, pa ostane sjediti u zikru Allaha, dželle šanuhu, sve do izlaska sunca, pa onda klanja dva rekata, imat će za to nagradu kao da je obavio hadž i umru!‘ Pa je Resulullah, a.s., tri puta ponovio: ‚Tammetin, tammetin, tammetin – Bit će nagraden za upotpunjeni hadž i umru (primljene kod Allaha)’“ (Tirmizi, 586)

Od Ebu ed-Derda’a, r.a., prenosi se da je rekao dok je bio na samrti: „Da vam prenesem jedan hadis od Resulullaha, a.s., koji je rekao: ‚Obožavaj Allaha kao da Ga vidiš, jer, iako ti Njega ne vidiš, On tebe, zaista, vidi! Obračunaj se sa samim sobom prije nego ti smrt dođe! Čuvaj se kletve obespravljenog jer, zaista, njegova se dova prima! Ko god od vas može neka sastavi dva namaza, jaciju i sabah, u džematu pa makar pužući išao do džamije!’“ (Medžmeu’z-zevaid,165/2)

Na koncu, valja istaći da muslimani danas u mnogim dijelovima svijeta, nažalost, trpe velike posljedice zbog toga što su zanemarili obavljanje namaza u džematu, čije su vrijednosti i blagodati, kako se vidi iz navedenih hadisa, velike i neprocjenjive prema dunjalučkim mje­rilima. Podjela, rascjepa i svađa u našim džematima zasigurno bi bilo manje da se okupljamo u džamijama i džematile obavljamo propisane namaze. Dakle, na­maz u džematu je početna instanca našeg jedinstva koje se potom prenosi na sve druge naše zajedničke napore i aktivnosti.

 

Tekst je objavljen u časopisu SEMERKAND, br. 13, januar 2010. god., Sarajevo